Kim edwards kći čuvara uspomena

Kim Edwards Kći čuvara uspomena The Memory Keeper's Daughter

Za Abigail i Naomi

Zahvale Htjela bih izraziti najdublju zahvalnost pastorima prezbiterijanske crkve Hunter za svu mudrost koju su godinama dijelili sa mnom o pitanjima zemaljskog i onozemaljskog; posebna hvala Claire Vonk Brooks koja je nosila sjeme ove priče i povjerila ga meni.

Jean i Richard Covert nesebično su podijelili sa mnom svoje mišljenje te pročitali raniju skicu ovog rukopisa. Zahvalna sam njima, kao i Meg Steinman, Caroline Baesler, Kallie Baesler, Nancy Covert, Becky Lesch i Malkhanti McCormick za njihovu iskrenost i savjete. Bruce Burris pozvao me je da vodim radionicu u okviru programa Široko otvoreni umovi te zahvaljujem njemu i svim sudionicima radionice koji su pisali ravno iz srca.

Vrlo sam zahvalna Fondaciji gospođe Giles Whiting za iznimnu podršku i bodrenje.

Zahvaljujem i Vijeću za umjetnost Kentuckyja i Fondaciji žena Kentuckyja koji su dodijelili značajnu novčanu pomoć kao podršku ovoj knjizi.

Kao i uvijek, velika hvala mojoj agentici Geri Thoma zato što je mudra, topla, nesebična i postojana. Zahvalna sam i svima u Vikingu, posebno mojoj urednici Pameli Dorman koja je s golemom inteligencijom i žarom pripremila ovu knjigu za tisak, a čija su mi pronicava pitanja pomogla da zađem dublje u priču. Od neprocjenjive je vrijednosti bio perceptivan i vješt dodir redaktorice Beene Kamlani, kao i bodrost i preciznost kojom je Lucia Watson držala tisuću stvari pod kontrolom.

Spisateljicama Jane McCafferty, Mary Ann Taylor-Hall i Leathi Kendrik koje su strogo ali s ljubavlju pročitale ovaj rukopis hvala od sveg srca. Posebna hvala mojim roditeljima Johnu i Shirley Edwards. Jamesu Alanu McPhersonu, čijem poučavanju dugujem vječnu zahvalnost.

Katherine Soulard Turner i njezinu ocu, pokojnom Williamu G. Turneru za nesebično prijateljstvo, razgovore o knjigama i podatke o Pittsburghu velika hvala.

Svu ljubav i zahvalnost mojoj obitelji, bližoj i daljnjoj, posebno Tomu.

1964.

Ožujak 1964.

I Snijeg je počeo padati nekoliko sati prije nego što su počeli trudovi. Na tamnosivom nebu kasnog poslijepodneva isprva je zalepršalo tek nekoliko pahuljica, zatim čitavi rojevi koji su gonjeni vjetrom stvarali virove na rubu njihova širokog prednjeg trijema. On je stao pokraj nje kod prozora i gledao kako vjetar u naletima donosi snijeg, okreće ga, a onda iznenada pušta da lagano padne na tlo. U cijelom su se susjedstvu upalila svjetla, na stablima se zabijeljele gole grane.

On se nakon večere odvažio izaći u dvorište po cjepanice koje je prošle jeseni naslagao uza zid garaže. Dok je prelazio kolnim prilazom, gazeći po snijegu što mu je dopirao do pola listova, osjeti kako ga šiba svjež, hladan zrak. Skupio je cjepanice, otresao s njih nježne bijele kapice i odnio ih u kuću. U željeznoj se rešeci na ognjištu triješće za potpaljivanje začas upalilo i on je neko vrijeme prekriženih nogu sjedio na klupici kamina, dodavao cjepanice na vatru i gledao kako plamen plavičastih rubova pleše svoj hipnotički ples. Vani, u noći, snijeg je nastavio tiho padati, blještav na mjestima osvijetljenim uličnim svjetiljkama. Kada je napokon ustao i pogledao kroz prozor, primijetio je da se njihov automobil pretvorio u bijeli humak na rubu kolnika. Otisci njegovih cipela na kolnom prilazu više se nisu vidjeli, prekrio ih je snijeg.

On otrese pepeo s ruku i sjedne na kauč pokraj svoje žene. Noge su joj bile podignute na jastuk, natečeni gležnjevi prekriženi, na trbuh je oslonila primjerak knjige doktora Spocka.

Zaneseno je čitala, odsutno oblizujući kažiprst svaki put kada je okretala stranicu. Imala je tanke ruke i kratke, četvrtaste prste. Lagano je ali napeto grizla donju usnu dok je čitala.

Gledajući je, on osjeti navalu ljubavi i divljenja što mu je ona žena i što će se uskoro, za koja tri tjedna, roditi njihovo dijete. Njihovo prvo dijete. Bili su u braku tek godinu dana.

Ona ga pogleda, smješkajući se kada je on pažljivo pokrio njezine noge.

“Znaš, pitala sam se kako izgleda”, reče ona. “Mislim, ono vrijeme prije nego što se rodimo. Šteta što ga se ne sjećamo.” Ona rastvori kućnu haljinu, podigne džemper, ogoli trbuh okrugao i čvrst poput lubenice i prijeđe rukom preko njegove glatke površine. Svjetlost iz kamina plesala joj je po koži i bacala crvenkast odsjaj na kosu. “Što misliš, je li to kao da se nalaziš u golemom lampionu? U knjizi piše da svjetlo prodire kroz moju kožu i da dijete već može vidjeti.”

“Ne bih znao”, reče on.

Ona se nasmiješi. “Kako to?” upita. “Pa ti si liječnik.”

“Ja sam samo ortopedski kirurg”, podsjeti je on. “Mogao bih ti objasniti kako se okoštavaju kosti fetusa i to bi bilo sve.” On podigne njezino stopalo, natečeno ali profinjeno u svijetloplavoj čarapi i počne ga nježno masirati: snažnu tarzalnu kost pete, metatarzale i falange skrivene ispod kože i gustih slojeva mišića, nalik na lepezu koja se sprema otvoriti.

Njezino je disanje ispunjavalo tihu prostoriju, njezino mu je stopalo grijalo ruke dok je on zamišljao savršenu, tajanstvenu simetriju kostiju. Ona mu se u trudnoći činila prekrasnom iako krhkom. Kroz njezinu su se blijedu kožu nazirale plave žile.

Trudnoća je odlično protjecala, bez ikakvih medicinskih razloga za ograničenja. Ipak, on već mjesecima nije mogao voditi ljubav s njom. Umjesto toga želio ju je zaštititi, nositi je uza stube, umatati je pokrivačima, donositi joj šalice s kremom od jaja. “Pa nisam invalid”, bunila se ona svaki put, smijući se. “Nisam ptić kojega si pronašao u travi.” Ipak, godila joj je njegova pažnja. Katkada se znao probuditi i gledati je dok spava: kako joj trepere kapci, kako joj se polagano i ujednačeno diže i spušta grudni koš, ruke zabačene pokraj tijela sa šakom tako malom da ju je mogao potpuno prekriti svojom.

Bila je jedanaest godina mlađa od njega. Prvi put ju je ugledao prije nešto više od godinu dana, jedne tmurne subote u studenom dok se vozila na pokretnim stepenicama u robnoj kući u centru kamo je on pošao kupiti kravate. Imao je trideset i tri godine i tek je stigao u Lexington, Kentucky. Ona se izdigla nad gomilom poput priviđenja, plave kose zalizane u elegantan šinjon. Oko vrata i na ušima blistali su joj biseri. Na sebi je imala tamnozeleni vuneni kaput, koža joj je bila čista i blijeda. On je krenuo na eskalator probijajući se kroz gužvu, nastojeći je ne izgubiti iz vida. Ona je pošla na četvrti kat, odjel donjeg rublja i čarapa.

Pokušao ju je pratiti kroz prolaze koji su s obiju strana bili gusto načičkani gaćicama i grudnjacima blaga sjaja, kada ga je zaustavila prodavačica u modroj haljini s bijelim ovratnikom, nasmiješila mu se i upitala kako mu može pomoći. Trebam kućni ogrtač za sestru koja živi u New Orleansu. On naravno nije imao sestru, niti bilo kakve živuće rođake za koje bi znao.

Prodavačica je nestala i ubrzo se vratila s tri ogrtača od debelog frotira. On je, jedva ih pogledavši, nasumce izabrao onaj na vrhu. Sljedeći ćemo ih mjesec dobiti u još tri veličine, objašnjavala mu je prodavačica, i većem izboru boja, ali on je već koračao prolazom s ogrtačem koraljne boje preko ruke. Cipele su mu škripale na pločicama dok je nestrpljivo grabio između ostalih kupaca prema mjestu na kojem je ona stajala.

Ona je prebirala po hrpi skupih prozirnih čarapa čija se blistava boja vidjela kroz sjajne celofanske otvore: siva, modra, smeđa. Rukavom zelenog kaputa ona očeše njegov rukav i on osjeti njezin parfem. Iako nježan, prodirao je duboko, podsjetivši ga na blijede cvjetove jorgovana koji su u grozdovima rasli ispred prozora njegova studentskog stana u kojem je nekoć stanovao u Pittsburghu. Niski prozori suterenskih prostorija uvijek su bili prljavi, mutni od čađe i pepela iz čeličane. Ali u proljeće su cvali jorgovani i njihove su se grančice pune bijelih i blijedoljubičastih cvjetova naslanjale na staklo, a miris prodirao u sobe poput svjetlosti.

On se nakašlje kako bi pročistio grlo - jedva je disao - i podigne ogrtač od frotira, ali prodavačica za pultom se smješkala dok je pričala neku šalu i nije ga primijetila. Kada se ponovno nakašljao, ona ga strogo pogleda i kimne prema klijentici koja je u ruci, poput velikih igraćih karata, držala tri tanka paketića s čarapama.

“Bojim se da je gospođica Asher prije vas”, reče prodavačica odsječno i bahato.

Njihovi su se pogledi tada sreli i njega zapanji kada primijeti da su joj oči iste tamnozelene boje kao i kaput. Ona ga odmjeri - njegov solidan ogrtač od tvida, svježe obrijano lice rumeno od studeni, lijepo podrezane nokte. Situacija ju je zabavljala, pa se ona nasmiješi i pomalo svisoka pokaže na ogrtač preko njegove ruke.

“Je li to za vašu suprugu?” upita ona. On prepozna otmjeni kentakijski naglasak, posebno važan u tom gradu starih, bogatih obitelji. U Lexington je stigao tek prije šest mjeseci, ali to je već naučio. “U redu je, Jean”, nastavi ona i okrene se prema prodavačici. “Poslužite prvo njega. Jadan se čovjek sigurno osjeća nelagodno i izgubljeno okružen svom tom čipkom.”

“To je za moju sestru”, reče on očajnički nastojeći popraviti loš dojam koji je ostavljao. To mu se ovdje često događalo - bio je previše otvoren i izravan, što je mnoge znalo uvrijediti. Kućni ogrtač mu sklizne na pod i on se sagne kako bi ga podigao. Dok se uspravljao, lice mu se još jače zacrveni. Ona je lagano prekrižila ruke i oslonila ih na vitrinu na kojoj su bile njezine rukavice. Njegova nelagoda kao da ju je smekšala, jer kada je ponovno sreo njezin pogled u njemu ugleda blagonaklonost.

Pokuša ponovno. “Ispričavam se. Čini mi se da ni sam ne znam što radim. Znate, žuri mi se. Ja sam liječnik, kasnim u bolnicu.” Njezin osmijeh zamijeni zabrinutost.

“Shvaćam”, reče ona i okrene se prodavačici. “Doista, Jean, poslužite prvo njega.”

On ju je pozvao da izađu i ona je pristala. Napisala je svoje ime i broj telefona savršenim krasopisom što ga je u trećem razredu naučila od bivše časne sestre koja je pravila lijepog

pisanja urezala u njezin mladi mozak. Svako slovo ima svoj oblik, objašnjavala je bivša časna učenicima, jedinstven oblik, i vaša je dužnost da ga učinite savršenim.

Osmogodišnja blijeda, tanahna djevojčica, sada žena u zelenom kaputu koja će postati njegova supruga, stiskala je malenim prstima nalivpero i sat za satom, u samoći svoje sobe, vježbala kosa slova sve dok nije pisala s istančanom lakoćom kojom teče voda. Poslije, kada je slušao tu priču, on ju je zamišljao kako pognute glave sjedi pod svjetiljkom i grčevito stišće nalivpero. Divio se njezinoj upornosti, vjeri u ljepotu i u autoritativan glas bivše časne sestre.

Ali tada to još nije znao. Toga je dana iz jedne bolesničke sobe u drugu, u džepu bijele kute, nosio komadić papira prisjećajući se kako su se slova što ih je napisala prelila u savršen oblik njezina imena. Nazvao ju je te iste večeri, izveo je na večeru sljedeće, a tri mjeseca poslije bili su vjenčani.

Sada joj je, u posljednjem mjesecu trudnoće, koraljni kućni ogrtač savršeno pristajao.

Pronašla ga je složenog i izvukla iz ormara. Ali tvoja je sestra umrla prije mnogo godina, uzviknula je iznenada zbunjena i on se na trenutak ukočio kada je njegova laž od prije godinu dana proletjela prostorijom poput tamne ptice. Zatim je smeteno slegnuo ramenima. Morao sam nešto reći, objasnio joj je. Morao sam pronaći način da saznam kako se zoveš. Ona se tada nasmiješila, prišla mu i zagrlila ga.

Snijeg je padao. U idućih su nekoliko sati njih dvoje čitali i razgovarali. Ona bi ga svako toliko primila za ruku i položila je na svoj trbuh kako bi osjetio micanje djeteta. On bi povremeno ustao, stavio nekoliko cjepanica na vatru i pogledao kroz prozor. Primijetio je kako je napadalo pet centimetara snijega, zatim deset, petnaest. Ulice su utihnule, vani se sve zaoblilo, promet je gotovo stao.

Ona je ustala s kauča u jedanaest i pošla na počinak. On je ostao dolje i čitao posljednje izdanje stručnog časopisa Kirurgija kostiju i zglobova. Stekao je reputaciju dobrog i vještog liječnika, talentiranog za dijagnostiku. Diplomirao je prvi u svojoj klasi. Još uvijek je bio prilično mlad i - premda je to pažljivo skrivao - nedovoljno siguran u svoju stručnost. Stoga je koristio svaki slobodan trenutak za učenje, a svaki je uspjeh skupljao kao još jedan dokaz vlastite vrijednosti. Sebe je smatrao devijacijom zato što je rođen s ljubavlju prema učenju u obitelji zaokupljenoj svakodnevnom borbom za preživljavanjem. Za njih je obrazovanje bilo nepotreban luksuz, nešto što nije jamčilo sigurnu budućnost. Bili su sirotinja koja je, ako je uopće išla k liječniku, putovala u kliniku u Morgantownu, udaljenu otprilike osamdeset kilometara. Njegova su sjećanja na ta rijetka putovanja bila vrlo jarka. Truckao se u stražnjem otvorenom dijelu posuđenog kamioneta dok bi se za njima dizala prašina. Vozili su se rasplesanom cestom - tako ju je nazvala njegova sestra koja je sjedila u kabini s roditeljima. U klinici u Morgantownu prostorije su bile mračne, mutno zelene ili tirkizne boje, nalik na vodu u barama, liječnici užurbani, odsječni, rastreseni.

I nakon svih godina koje su prošle, bilo je trenutaka kada bi on na sebi oćutio poglede sličnih liječnika i osjetio se poput uljeza kojega će raskrinkati jedna jedina greška. On je znao da je to utjecalo na njegov izbor specijalizacije. Nisu za njega bila povremena uzbuđenja opće medicine ni istančani, riskantni mehanizam srca. On je uglavnom imao posla s rendgenskim snimkama i slomljenim udovima koje je prekrivao gipsom. Proučavao je kako se slomljena mjesta polako ali čudesno spajaju. Volio je čvrstoću kostiju koje su mogle izdržati čak i usijanu vrelinu kremacije. Kosti su bile trajne, i on je bez dvoumljenja poklonio svoju vjeru nečemu tako čvrstom i predvidivom. Čitao je do dugo iza ponoći, sve dok riječi nisu počele bez smisla plesati po svjetlucavim bijelim stranicama. Bacio je časopis na stolić i pošao do kamina. Lupkao je pougljenjene cjepanice koje su tinjale sve dok se nisu pretvorile u žeravicu, otvorio do kraja vratašca dimnjaka i zatvorio mjedenu rešetku kamina. Kada je ugasio svjetla, ugleda blag sjaj vatre koji se probijao kroz naslage finog bijelog pepela nalik na snijeg što se nataložio na ogradi trijema i grmovima rododendrona.

Stube su škripale pod njegovom težinom. On zastane kod vrata dječje sobe i zagleda se u sjenoviti oblik kolijevke, stola za prematanje, plišane igračke naslagane na policama. Zidovi su bili blijedozelene boje mora. Njegova je žena sašila šareni pokrivač s motivima iz dječjih priča koji je visio na udaljenom zidu. Šivala ga je sitnim bodom, a čim bi primijetila i najmanju nesavršenost, isparala bi čitave komade pokrivača kako bi je ispravila. Malo ispod stropa bila je bordura oslikana medvjedićima, također njezinih ruku djelo.

Impulzivno, on zakorači u sobu, pođe do prozora, razgrne tanki zastor i pogleda snijeg kojega je na uličnim svjetiljkama, ogradama i krovovima bilo već gotovo dvadeset centimetara.

Takve su snježne oluje bile rijetkost u Lexingtonu, pa ga uporne bijele pahuljice i tišina ispune osjećajem uzbuđenja, ali i spokoja. Bio je to trenutak u kojemu mu se činilo da se najrazličitiji dijelovi njegova života spajaju u jedno, svaka tuga i razočaranje, svaka tajna i nesigurnost sada su bile skrivene pod mekim bijelim pokrivačem. Sutrašnji će dan biti tih, svijet krhak, pokoren prirodnom stihijom, sve dok djeca iz susjedstva ne izađu i razbiju tišinu svojim poklicima i veseljem. Sjećao se takvih trenutaka vlastitog djetinjstva u planinama, rijetkih trenutaka bijega kada je odlazio u šumu. Vlastito mu se disanje tada činilo glasnim, glas nekako prigušen teškim snijegom koji je svijao grane i gomilao se na stazama. Svijet je nekoliko kratkih sati poprimao posve drugačiji oblik.

Dugo je tako stajao, sve dok je nije čuo kako se tiho miče. Pronašao ju je kako sjedi na rubu bračne postelje pognute glave i grčevito stišće madrac.

“Mislim da su trudovi počeli”, reče ona i pogleda ga. Kosa joj je bila raspuštena, jedan joj je pramen zapeo za usne. On ga vrati iza njezina uha. Ona odmahne glavom kada je on sjeo pokraj nje. “Ne znam. Osjećam se čudno. Grčevi dolaze i prolaze.”

On joj pomogne da se ispruži na bok pa legne iza nje, masirajući joj leđa. “To su vjerojatno lažni trudovi”, tješio ju je. “Uostalom, preostala su još tri tjedna, a prvo dijete obično kasni.”

To je bila istina, on je to znao, i u trenutku kada je to izgovorio bio je u to toliko uvjeren da je nakon nekog vremena zadrijemao. Kada se probudio, ona je stajala kraj postelje i drmusala ga za rame. Njezin ogrtač, njezina kosa izgledali su gotovo bijeli na neobičnoj snježnoj svjetlosti koja je ispunjavala spavaonicu.

“Mjerila sam. Razmak između trudova je pet minuta. Jaki su, bojim se.”

U tom trenutku on osjeti kako mu se uzburkavaju osjećaji. Uzbuđenje i strah kotrljali su se njime poput pjene na valu. Ali on je bio izvježban da zadrži mir u hitnim situacijama, da vlada osjećajima, pa je bez žurbe ustao, uzeo sat te polako i staloženo s njom koračao hodnikom.

Kada bi trudovi počeli ona mu je tako snažno stiskala ruku da je imao osjećaj kako će se kosti u njegovoj šaci sjediniti. Trudovi su dolazili upravo u onom razmaku kako je i rekla, svakih pet minuta, zatim četiri. On izvadi torbu iz garderobe, iznenada omamljen značajem onoga što se događa. Iako očekivano, došlo je kao iznenađenje. Oboje su se kretali, ali svijet oko njih kao da se usporio. On je bio potpuno svjestan svake svoje kretnje, ubrzanog disanja, načina na koji je ona s nelagodom obula jedine cipele koje je još mogla nositi, kako se tamnosiva koža tih cipela urezala u natečenu kožu njezinih stopala. Kada ju je primio za nadlakticu njemu se učini da lebdi negdje blizu lustera i odozgo gleda na njih dvoje, primjećujući svaku nijansu i pojedinost: nju kako drhti dok traju trudovi, kako je on snažno i zaštitnički stišće za nadlakticu, kako vani i dalje snijeg uporno pada.

On joj pomogne da odjene zeleni kaput, čiji su nezakopčani krajevi visjeli oko njezina trbuha.

Pronađe i kožnate rukavice koje je nosila kada ju je vidio prvi put. Činilo mu se važnim da sve bude kako treba. Na trenutak su zajedno zastali na trijemu, zaprepašteni mekim bijelim svijetom.

“Pričekaj ovdje”, reče on i siđe niza stube utirući stazu u snijegu. Vrata starog automobila bila su smrznuta i trebalo mu je nekoliko minuta da ih otvori. Kada ih je napokon uspio odlijepiti, blistavi paperjasti oblak poleti uvis, on se sagne iza prednjeg sjedala i počne tražiti četku za čišćenje snijega i strugalo za led. Uspravi se i ugleda svoju ženu kako oslanja čelo i ruke o

stup na trijemu. U tom trenutku on shvati koliko je boli, da dijete dolazi, da će se doista roditi te noći. Odupre se snažnoj potrebi da pođe do nje. Umjesto toga, usmjeri svu svoju snagu na otkopavanje automobila ispod snijega. Kada je bol od hladnoće postajala neizdrživa, gurao je čas jednu čas drugu golu ruku ispod pazuha da je zagrije, ali nije stao. Čistio je snijeg s vjetrobrana, stakala, poklopca motora, gledao kako se raspršuje u mekom moru oko njegovih listova.

“Nisi mi rekao da će toliko boljeti”, reče ona kada se vratio na trijem. On joj obgrli ramena i pomogne joj niza stube. “Mogu hodati”, tvrdila je ona. “Problem je samo kad počne bol.”

“Znam”, reče on, ali je nije puštao.

Kada su stigli do automobila ona mu dotakne ruku i pokaže na kuću prekrivenu snijegom, blistavu poput svjetiljke u tami ulice.

“Ovamo ćemo se vratiti sa svojim djetetom”, reče ona. “Naš svijet više nikada neće biti isti.”

Brisači su bili smrznuti, a kada je skrenuo u ulicu snijeg prekrije stražnje staklo. Vozio je polako i razmišljao kako je samo Lexington lijep kada su grane drveća i grmlja prekrivene snijegom. Kada je skrenuo u glavnu ulicu kotači naiđu na led i automobil se odskliže preko raskrižja i zaustavi kod naslage snijega.

“Dobro smo”, objavi on dok mu je u glavi zujalo. Nasreću, u blizini nije bilo drugih automobila. Pod njegovim golim rukama upravljač je bio tvrd i hladan poput kamena. On je svako malo brisao vjetrobran nadlanicom naginjući se da vidi kroz rupu koju je napravio.

“Nazvao sam Bentleyja prije nego što smo krenuli”, reče on, misleći na svojeg kolegu porodničara. “Rekao sam mu da dođe u kliniku. Ona je bliže od bolnice.”

Ona je trenutak šutjela, grčevito se držeći za ploču s instrumentima ispred sebe, duboko dišući za vrijeme truda. “Svejedno, samo da ne rodim u ovom starom autu”, uspjela je napokon procijediti pokušavajući se našaliti. “Znaš koliko mi je oduvijek bio mrzak.”

On se nasmiješi, međutim znao je da njezin strah nije bezrazložan zato što se i sam toga plašio.

Ali kretnje su mu bile metodične, promišljene, čak ni ovako hitna situacija nije mogla promijeniti njegovu narav. Propisno je zaustavljao vozilo na svakom crvenom svjetlu, davao žmigavac u praznim ulicama. Svakih nekoliko minuta ona se primala za ploču i pazila na disanje, zbog čega bi on teško progutao i pogledao je. Nikad u životu nije bio tako nervozan kao te noći. Više nego na prvom satu anatomije kada je na stolu ležalo otvoreno tijelo dječaka kako bi im otkrilo tajne tijela. Nervozniji nego na dan vjenčanja kada je jedna strana crkve bila ispunjena njezinom obitelji, dok je s druge bilo nekoliko njegovih kolega. Roditelji su mu bili mrtvi, kao i sestra.

Na parkiralištu klinike bio je samo jedan automobil, svijetloplavi Fairlane medicinske sestre, konzervativan i pragmatičan, noviji od njegova automobila. Pozvao je i medicinsku sestru. On se zaustavi ispred ulaza i pomogne svojoj ženi da izađe. Kad su sigurno stigli do ordinacije, oboje su bili uzbuđeni, smijali su se dok su ulazili u jarko osvijetljenu čekaonicu.

Medicinska je sestra išla prema njima. Čim ju je ugledao on shvati da nešto nije u redu.

Njezine krupne plave oči isticale su se na blijedom licu kojemu je moglo biti četrdeset, ali i dvadeset pet godina. Kad joj se nešto nije sviđalo, na čelu između očiju pojavila bi joj se tanka uspravna crta. I sada se vidjela dok im je govorila što se dogodilo: Bentleyjev automobil se zanio na neočišćenoj seoskoj cesti blizu njegove kuće, okrenuo se dvaput na ledu prekrivenom snijegom i završio u jarku.

“Drugim riječima, doktor Bentley neće doći?” upita njegova žena.

Medicinska sestra kimne. Bila je visoka, tako mršava i koščata da se činilo kako bi joj u svakom trenutku ispod kože mogle iskočiti kosti. Njezine inteligentne plave oči bile su ozbiljne. Mjesecima su kolale šale i glasine da je pomalo zaljubljena u njega. On je to odbacio kao dokono uredsko naklapanje, razdražujuće ali neizbježno kada muškarac i slobodna žena dan za danom rade zajedno. A onda je jedne večeri on zaspao za radnim stolom. Sanjao je da

se vratio u roditeljski dom. Njegova je majka na stol prekriven voštanim platnom koji se nalazio ispod prozora slagala staklenke s voćem koje su se caklile poput dragulja. Njegova je petogodišnja sestra sjedila i u opuštenoj mlitavoj ruci držala lutku. Slika je brzo nestala, tek uspomena, ali ispunila ga je tugom i čežnjom. Ta je kuća sada bila njegova, ali je zjapila prazna. Nakon sestrine smrti njegovi su se roditelji odselili. Sobe čije je podove njegova majka oribala do zagasitog sjaja napuštene su i sada se u njima čulo samo šuškanje vjeverica i miševa.

Kada je otvorio oči bile su pune suza. On podigne glavu sa stola. Medicinska je sestra raznježena stajala na vratima, osjećaji su joj se čitali na licu. U tom je trenutku, dok se blago smješkala, bila prekrasna, ne više samo sposobna žena koja je tiho i kompetentno svaki dan radila s njim. Pogledi su im se sreli i liječniku se učini da je poznaje - da se njih dvoje poznaju - duboko i potpuno. Na trenutak ništa nije stajalo između njih, bila je to intimnost od koje se on skamenio. Uto se ona strahovito zacrvenjela i pogledala ustranu. Nakašljala se, uspravila i objasnila kako je radila dva sata prekovremeno pa ide kući. Danima poslije toga nije ga se usudila pogledati u oči.

Kada su se kolege šalili u vezi njih dvoje on bi to smjesta prekinuo. Ona je izvrsna medicinska sestra, govorio je, podižući ruku kao da se brani od šala, odajući poštovanje trenutku zajedništva koji su dijelili. Najbolja s kojom sam ikad radio. To je bila istina i sada mu je bilo vrlo drago što je tu. “Što je s Odjelom hitne pomoći?” upita ona. “Biste li stigli do bolnice?”

Liječnik odmahne glavom. Trudovi su sada bili svake minute.

“Ovo dijete neće čekati”, reče on gledajući suprugu. Snijeg se otopio u njezinoj kosi blistajući poput briljantne tijare. “Tek što se nije rodilo.”

“Sve je u redu”, reče njegova žena stoički. Glas joj je u tom trenutku bio čvrst, odlučan. “Bit će to još bolja priča za nju ili njega, kad odraste.”

Medicinska se sestra nasmiješi, iako joj se još uvijek između očiju nazirala tanka crta.

“Hajdemo onda unutra”, reče. “Učinimo nešto da vam umanjimo bol.”

On pođe u svoju ordinaciju po kutu, a kada se vratio u Bentleyjevu sobu za preglede, njegova je žena već ležala na ginekološkom stolu, s nogama na držačima. Prostorija je bila svijetloplava, puna kroma, bijelog emajla i finih instrumenata od sjajnog čelika. Liječnik pođe do umivaonika i opere ruke. Sva su mu čula bila budna, bio je svjestan najmanjih pojedinosti, i dok je obavljao taj uobičajeni ritual osjeti kako panika što nema Bentleyja popušta. On zatvori oči i natjera samoga sebe da se usredotoči na zadatak koji je stajao pred njime.

“Sve dobro napreduje”, reče sestra kada se okrenuo. “Čini se da nema problema. Ocijenila sam da je otvorena deset centimetara, ali bilo bi najbolje da pogledate sami.”

On sjedne na niski stolac i gurne prste u toplo meko tijelo svoje žene. Amniotska vrećica još uvijek je bila cijela i kroz nju on napipa djetetovu glavu, glatku i čvrstu poput bejzbolske lopte. Njegovo dijete. On bi u ovome trenutku zapravo trebao nervozno šetati u nekoj čekaonici. Na drugoj je strani prostorije platneni zastor bio spušten preko jedinog prozora, i dok je on micao ruku s toplog ženina tijela, zapita se pada li još uvijek snijeg, obavijajući tišinom gradić i okolicu.

“Da”, reče on. “Deset centimetara.”

“Phoebe”, reče nj egova žena. Nij e j oj mogao vidj eti lice, ali j asno j e čuo glas. Mjesecima su smišljali ime, ali nisu se uspjeli odlučiti. “Ako je djevojčica, Phoebe, ako je dječak, Paul, po mojem prastricu. Jesam li ti rekla?” pita ona. “Kanila sam ti reći da sam se odlučila.”

“To su lijepa imena”, reče joj sestra umirujuće.

“Phoebe i Paul”, ponovi liječnik, ali bio je potpuno usredotočen na kontrakciju koja je počela stiskati tijelo njegove žene. On sestri koja je držala eter spreman dade znak. U vrijeme dok je on stažirao bila je praksa potpuno uspavati žene sve dok se porod ne završi, ali vremena su se promijenila - bila je 1964. - i on je znao da Bentley mnogo selektivnije koristi eter. Bolje je

da rodilja bude budna kako bi mogla tiskati. Uspavat će je nakratko kada trudovi budu najjači, kada se pojavi djetetova glavica i kada već bude izlazilo. Njegova se žena ukoči i jaukne, dijete se pomakne u porođajnom kanalu i vodenjak pukne.

“Sad”, reče liječnik i sestra stavi masku na lice rodilje. Njezine se ruke olabave, šake opuste od djelovanja etera pa je ležala nepomično, mirna i nesvjesna što se događa dok su joj kontrakcije jedna za drugom prolazile tijelom.

“Ovo ide vrlo brzo za prvo dijete”, primijeti sestra.

“Da”, odgovori liječnik. “Zasad je sve u redu.”

Tako je prošlo pola sata. Njegova bi se žena trgnula, jauknula i tiskala, a kad bi on zaključio da je dosta ili kad bi ona kriknula da je bol prevelika, dao bi znak sestri koja bi je nakratko uspavala. Osim tihih naputaka koje su razmjenjivali, nisu razgovarali. Vani je snijeg još uvijek padao, prekrivao kuće i ceste. Liječnik je sjedio na čeličnom stolcu i sav se usredotočio na najvažnije činjenice. Za vrijeme studija porodio je pet žena, sva su djeca bila živorođena, porodi uspješni, pa je prebirao po sjećanju kako bi se sjetio svih potrebnih pojedinosti.

Njegova supruga koja je ležala s nogama na držačima, dok joj se trbuh tako visoko dizao da joj nije mogao vidjeti lice, polako postane jedna od tih žena. Njezina obla koljena, glatki uski listovi, gležnjevi, sve je to bilo pred njime, dobro poznato i voljeno. Ipak, nije mu palo na pamet da je pomiluje ili suosjećajno stavi ruku na koljeno. Medicinska je sestra bila ta koja ju je držala za ruku dok je tiskala. Liječniku, koji je bio usredotočen na ono što se događa, ona više nije bila supruga već tijelo kao i sva druga tijela, pacijentica kojoj treba pomoći svim vještinama koje posjeduje. Bilo je potrebno više truda no ikad da savlada osjećaje. Kako je vrijeme prolazilo, vrati mu se onaj čudnovati osjećaj koji je iskusio u spavaćoj sobi. Kao da je iznenada napustio mjesto gdje se dijete rađalo, još uvijek je bio tamo, ali je istovremeno lebdio negdje drugdje i sve promatrao sa sigurne udaljenosti. Gledao je samoga sebe kako oprezno i precizno radi epiziotomiju. Rez je precizan, pomisli on, krv se pojavila u savršenoj crti. Pokušavao je ne razmišljati o trenucima kada je iste te dijelove njezina tijela dirao obuzet strašću.

Pojavilo se tjeme. Ona se napne još triput i glavica je bila vani, a zatim i tijelo sklizne u njegove spremne ruke. Dijete zaplače, a plavičasto tijelo počne dobivati ružičastu boju.

Bio je to dječak, crvena lica i tamne kose, živih očiju. Sumnjičavo je žmirkao u svjetlo zatečen iznenadnim naletom hladnog zraka. Liječnik podveže pupčanu vrpcu i prereže je. Moj sin, dopusti si barem tu misao. Moj sin.

“Predivan je”, reče sestra. Ona pričeka dok je on pregledavao dijete dugih prstiju i guste crne kose čije je srce ujednačeno i brzo tuklo. Zatim odnese djetešce u drugu prostoriju kako bi ga okupala i nakapala mu nitrat srebra u oči. Odande se čuo tihi plač pa se njegova žena pomakne. Liječnik ostane gdje jest, držeći ruku na njezinu koljenu. Nekoliko puta duboko uzdahne, čekajući da izađe posteljica. Moj sin, pomisli on ponovno.

“Gdje je dijete?” upita njegova žena. Otvorila je oči i uklonila pramen kose sa zajapurenog lica. “Je li sve u redu?”

“Dječak je”, reče liječnik smješkajući se. “Imamo sina. Vidjet ćeš ga čim ga sestra okupa.

Savršen je.”

Lice njegove žene smekšano olakšanjem i iscrpljenošću iznenada se ukoči od još jednog truda i liječnik, očekujući posteljicu, vrati se na stolac između njezinih nogu i lagano joj pritisne abdomen. Ona jaukne i uto on zaprepašteno, kao da ga je netko polio hladnom vodom, shvati što se događa.

“Sve je u redu”, reče on. “Sve je u redu. Sestro!” vikne u trenutku kada je počela sljedeća kontrakcija.

Ona smjesta dođe, noseći dijete umotano u bijele plahte.

“Ima devetku po Apgaru”, objavi. “To je jako dobro.”

Njegova žena podigne ruke kako bi uzela dijete, željela je nešto reći, ali je bol presiječe i ona ponovno klone.

“Sestro”, reče liječnik. “Potrebni ste mi ovdje. Smjesta.”

Nakon trenutka zbunjenosti sestra stavi dva jastuka na pod, na njih položi dijete i pridruži se liječniku kod stola.

“Još etera”, reče on. Na njezinu licu ugleda iznenađenje. Ona brzo kimne, dajući mu do znanja da je shvatila, i posluša ga. Njegova je ruka bila na supruginu koljenu. On osjeti kako joj se mišići opuštaju uslijed djelovanja plina.

“Blizanci?” upita sestra.

Liječnik koji si je dopustio trenutak opuštanja nakon rođenja dječaka, sada se osjećao nesigurno pa se usudi samo kimnuti. Samo mirno, reče samome sebi kada se pojavila sljedeća glavica. Nije važno gdje se nalaziš, pomisli, gledajući s nekog mjesta na stropu kako mu ruke vješto i metodično rade. Ovo je porod kao i svaki drugi.

Drugo je dijete bilo manje pa je lakše izašlo, tako je brzo skliznulo u njegove ruke da se on nagne kako bi ga pridržao prsima da mu ne ispadne. “Djevojčica”, reče on, držeći je na ruci poput nogometne lopte s licem nadolje, tapkajući je po leđima sve dok nije zaplakala. Zatim je okrene kako bi joj vidio lice.

Bijeli kremasti verniks pokrivao je nježnu kožu, bila je skliska od amniotske tekućine i krvi.

Plave su joj oči bile mutne, kosa potpuno crna, ali on to jedva primijeti. Ono što je pozorno gledao bile su oči lagano iskošene prema gore kao da se smije, epikantalni nabor na kapcima, splošteni nos. Nije bilo sumnje. Klasičan slučaj, sjetio se riječi svojeg profesora kada su prije mnogo godina pregledavali slično dijete. Mongoloid. Znate li što to znači? I mladi je liječnik s dužnim poštovanjem profesoru nabrojio obilježja koja je zapamtio iz udžbenika: slab tonus mišića, usporen rast i mentalni razvoj, moguća prirođena bolest srca, rana smrt. Profesor je kimao i stavio stetoskop na djetetova glatka, gola prsa. Jadno maleno. Jedino što za njega roditelji mogu napraviti jest da ga održavaju čistim. Trebali bi poštedjeti sebe muka i dati ga u dom.

On osjeti kako se vraća u prošlost. Njegova je sestra rođena sa srčanom manom, polako je rasla, svaki put kada bi pokušala potrčati otežano je disala. Mnogo godina, sve do odlaska u kliniku u Morgantownu, nisu znali u čemu je problem. A onda su saznali i nisu mogli ništa učiniti. Majka je svu svoju pažnju usmjerila na nju, pa ipak, umrla je s dvanaest godina.

Njemu je tada bilo šesnaest, živio je sam u gradu kako bi mogao pohađati srednju školu, već je bio na putu prema Pittsburghu, studiju medicine i životu kojim je sada živio. Ipak, živo se sjećao stalne i duboke majčine boli, kako je svakoga dana i po najgorem vremenu prekriženih ruku išla na grob na brijegu.

Sestra je stajala pokraj njega i proučavala dijete. “Žao mi je, doktore.”

On je držao djetešce, zaboravljajući što mora učiniti dalje. Njezine su sićušne ruke bile savršene, ali razmak između palca na nozi i ostalih prstiju zjapio je poput zuba koji nedostaje, a kada je bolje pogledao njezine oči vidio je Brushfieldove pjege, sićušne, ali izražene svijetle šare u irisima. On zamisli njezino srce veličine šljive, najvjerojatnije oštećeno, i sjeti se dječje sobe tako pažljivo uređene, s plišanim životinjama i jednim krevetićem. Sjeti se svoje žene kako je stajala na kolnom prilazu ispred njihova doma prekrivenog blistavim snijegom i rekla: Naš svijet više nikada neće biti isti.

Djetetova ruka okrzne njegovu, on se trgne i gotovo nesvjesno nastavi. Prereže pupkovinu, posluša joj srce i pluća. Cijelo je to vrijeme razmišljao o snijegu, o srebrnom automobilu koji je skliznuo u jarak, o potpunoj tišini prazne klinike. Kada se prisjećao te noći - a u mjesecima i godinama koje su uslijedile prisjećao se često zato što je to bila prekretnica u njegovu životu, trenuci oko kojih će se uvijek sve okretati - sjećao se tišine u prostoriji i snijega koji je uporno padao. Tišina je bila tako potpuna i sveobuhvatna da on osjeti kako lebdi do novih

visina, iznad prostorije i još više, stapa se sa snijegom, a ono što se zbivalo dolje u sobi, zbivalo se u nekom drugom životu, životu čiji je on bio samo promatrač, kao prolaznik koji s tamne ulice kroz prozor gleda blago osvijetljene prostorije. Toga će se sjećati, osjećaj beskrajnog prostranstva, kolege liječnika koji se zaglavio u jarku i svjetla njegove vlastite kuće kako sjaje u daljini.

“Dobro. Sada je operite molim vas”, reče on prepuštajući lagano tjelešce sestri. “Ali ostavite je u drugoj prostoriji. Ne želim da moja žena sazna. Ne odmah.”

Medicinska sestra kimne. Nestane, a onda se vrati i položi njegova sina u dječju nosiljku koju su donijeli sa sobom. Liječnik se već bio posvetio placentama koje su bez problema izašle, tamne i teške, svaka veličine manjeg tanjura. Dvojajčani blizanci, muško i žensko, jedno dijete očito savršeno, drugo obilježeno jednim kromosomom viška u svakoj stanici tijela. Kakve su bile šanse da se tako nešto dogodi? Njegov je sin ležao u nosiljci, povremeno bi mahnuo rukama kao da još uvijek pliva u tijelu majke. On je supruzi dao injekciju sedativa, a onda se dao na šivanje reza. Već je gotovo svanulo, na prozorima se pojavilo slabo svjetlo. On je gledao u svoje ruke kako vješto šivaju ranu, bod je bio majušan poput njezina, uredan i ujednačen. Rasparala je cijeli dio pokrivača zbog jedne greške, njemu nevidljive.

Kada je liječnik završio, pronašao je medicinsku sestru kako sjedi u stolici za ljuljanje u čekaonici s malenom djevojčicom u naručju. Bez riječi su se pogledali i on se sjeti one večeri kada ga je gledala dok je spavao.

“Ima jedno mjesto”, počne on pišući ime i adresu na poleđini omotnice. “Volio bih da je odnesete onamo. Kad svane, naravno. Napisat ću potvrdu o rođenju i nazvati da kažem da dolazite.”

“Ali vaša supruga”, reče sestra, i on u njezinu glasu začuje iznenađenje i neodobravanje.

Sjeti se svoje sestre, blijede i mršave kako se bori za svaki dah, i majke koja okreće glavu prema prozoru kako bi sakrila suze.

“Zar ne shvaćate?” upita on tiho. “Jadno dijete najvjerojatnije ima ozbiljnu srčanu manu, opasnu po život. Pokušavam nas poštedjeti strahovite boli i patnje.”

Govorio je s uvjerenjem, nije sumnjao u vlastite riječi. Medicinska je sestra sjedila netremice ga gledajući s iznenađenim izrazom lica, ništa se drugo s njega nije dalo pročitati, dok je on čekao da mu potvrdno odgovori. Zbog psihičkog stanja u kojemu se nalazio nije mu palo na pamet da bi mogla odgovoriti drukčije. Nije shvaćao ono što će tek sljedeće večeri, i mnogih drugih večeri koje će uslijediti shvatiti, a to je koliko toga stavlja na kocku. Umjesto toga, osjeti nestrpljenje zbog njezine neodlučnosti i strahovit umor. Klinika, inače tako poznato mjesto, učini mu se stranom, kao da hoda u snu. Medicinska ga je sestra proučavala plavim očima iz kojih se ništa nije dalo pročitati. On je odlučno pogleda i ona napokon gotovo neprimjetno kimne.

“Sniježi”, promrmlja ona gotovo nečujno.

Ali do sredine jutra snježna je oluja popustila i u nepomičnom se zraku začuo udaljen zvuk ralica. On je gledao s prozora na katu kako medicinska sestra čisti snijeg sa svojeg svijetloplavog automobila i odvozi se u meki, bijeli svijet. Dijete je bilo skriveno, spavalo je u kutiji obloženoj plahtama na sjedalu do nje. Liječnik je gledao kako ona skreće ulijevo na ulicu i nestaje. Zatim se vratio svojoj obitelji.

Njegova je žena spavala, zlatna joj je kosa bila rasuta po jastuku. Sam bi liječnik svako malo zadrijemao.

Kada bi se prenuo, gledao je u prazno parkiralište, u dim što se dizao iz dimnjaka s druge strane ceste, smišljao što će reći: nije ničija krivnja, njihova će kći biti u dobrim rukama s djecom nalik na sebe, imat će neprestanu njegu. Tako je najbolje za sve njih.

Kasnije tog jutra, kada je snijeg prestao padati, njegov sin zaplače od gladi i žena mu se probudi.

“Gdje je dijete?” upita ona, pridižući se na laktove i mičući kosu s lica. On je u naručju držao njihova sina toplog i laganog, sjeo je pokraj nje i pružio joj dijete.

“Zdravo, dušo moja”, reče on. “Pogledaj našeg prekrasnog sina. Bila si vrlo hrabra.”

Ona poljubi dijete u čelo, rastvori ogrtač i stavi sina na prsa. On smjesta počne sisati, ona pogleda muža i nasmiješi se. On je primi za slobodnu ruku, sjetivši se kako ga je snažno stiskala ostavljajući tragove svojih kostiju na njegovoj koži. Sjetio se koliko ju je želio zaštititi.

“Je li sve u redu?” upita ona. “Dušo? Što se dogodilo?”

“Dobili smo blizance”, reče joj on polako dok su mu pred očima bile njihove tamne kose i skliska tijela koja su se micala u njegovim rukama. Oči mu se ispune suzama. “Dječaka i djevojčicu.”

“I malenu djevojčicu?” upita ona. “Znači imamo Phoebe i Paula. Ali gdje je ona?”

Njezini su prsti bili tako nježni, pomisli on, poput kostiju male ptice.

“Dušo moja”, počne on, ali zastane, a riječi koje je tako pažljivo uvježbavao nestanu. On zatvori oči, a kada je ponovno bio u stanju govoriti iz njega poteku riječi koje nije planirao.

“Ljubavi moja”, reče on. “Tako mi je žao. Naša je malena djevojčica umrla nakon poroda.”

II Caroline Gill polako je i oprezno gazila preko parkirališta. Snijeg joj je dopirao do listova, na nekim mjestima i do koljena. U kartonskoj kutiji u kojoj su im isporučili reklamnu dječju hranu nosila je dijete umotano u plahte. Na kutiji su bila otisnuta crvena slova i anđeoska dječja lica. Sa svakim njezinim korakom poklopci kutije su se podizali i spuštali. Na gotovo pustom parkiralištu vladala je neprirodna tišina, činilo se da izvire iz hladnoće, širila se zrakom i uzdizala poput valova na vodi u čiju je glatku površinu zaronio kamen. Kada je otvorila vrata automobila snijeg joj se zabio u lice poput tankih iglica. Nagonski, zaštitnički, ona se nagne nad kutiju i stavi je na bijelo stražnje sjedalo od vinila, prekriveno mekim ružičastim pokrivačima. Djetešce je spavalo tvrdim snom novorođenčeta, smežurana lica, čvrsto stisnutih kapaka, nos i obrazi su se isticali poput izbočina. Nitko ne bi rekao, pomisli Caroline. Da ne zna, nitko ne bi rekao. Caroline joj je dala osmicu po Apgaru.

Po gradskim loše očišćenim ulicama bilo je teško voziti. Dvaput se automobil odsklizao i dvaput se Caroline zamalo vratila u kliniku. Ipak, autocesta je bila čista, i kada je Caroline na nju skrenula, mogla je ujednačeno i relativno brzo voziti dok je prolazila industrijskim predgrađem Lexingtona prema širokim valovitim poljima gdje su bile farme konja. Tamo su kilometri bijelih ograda presijecali snijeg na kojem su se vidjeli tamni obrisi konja. Niski sivi, krupni oblaci brzo su plovili nebom. Caroline uključi radio tražeći stanicu, ali osim šuma nije se ništa čulo pa ga isključi. Pokraj nje je jurio svijet, uobičajen i nepromijenjen.

Od trenutka kada je dopustila da joj glava kimne u znak slabašnog pristanka na zapanjujući zahtjev doktora Henryja, Caroline se osjećala kao da usporeno pada s neba, čeka da udari o tlo i shvati gdje se nalazi. Ono što je tražio od nje - da odnese njegovu tek rođenu kćer ne govoreći supruzi da je uopće rođena - činilo se stravičnim. Ali Caroline je potresla bol i zbunjenost na njegovu licu dok je pregledavao djetešce, njegove usporene ukočene kretnje poslije toga. ()n će se uskoro trgnuti i početi razumno razmišljati, pomisli ona. I lio je u šoku, ta tko mu može zamjeriti? Porodio je vlastite blizance usred snježne oluje, a sada još i ovo.

Ona doda gas, dok su joj mislima strujali događaji od ranoga jutra. Sjeti se kako je doktor Henry odmjerenim i preciznim kretnjama staloženo i vješto obavljao svoj posao. Sjeti se bljeska crne glave između bedara Nore Henry, njezina golemog trbuha koji je podrhtavao od trudova poput površine jezera na vjetru. Tihog šištanja plina i trenutka kada ju je doktor Henry pozvao napetim glasom. Po licu mu se vidjelo koliko je potresen, pa je ona pomislila da je drugo dijete rođeno mrtvo. Čekala je da se on pomakne, da ga pokuša oživiti, ali kada je

ostao nepomično stajati, ona iznenada pomisli da bi mu trebala prići, biti svjedok, kako bi mogla reći ako bude potrebno: Da, dijete je bilo modro, doktor Henry je sve pokušao, oboje smo pokušali, međutim nismo mogli ništa učiniti.

Ali u tom trenutku dijete zaplače i ona pođe do liječnika, pogleda dolje i shvati.

Caroline nastavi voziti, potiskujući uspomene. Cesta je presijecala teren od kamenog vapnenca, oblaci su se spustili još niže. Ona se doveze do vrha brda, zatim nastavi dug put nizbrdo prema rijeci u daljini. Iza nje je u kartonskoj kutiji spavalo djetešce. Caroline je povremeno gledala preko ramena kako bi se uvjerila da je sve u redu, ali ju je obuzimala tjeskoba zato što se dijete nije micalo. Takav je san normalan, podsjećala je samu sebe, nakon mukotrpnog dolaska na svijet. Pitala se kako je bilo kada se ona rodila, je li u satima što su uslijedili spavala tako čvrsto, ali njezini su roditelji davno umrli pa nije bilo nikoga tko bi se sjećao tih trenutaka. Njezina je majka prešla četrdesetu kada se Caroline rodila, ocu su bile pedeset i dvije godine. Već su se odavno pomirili kako neće dobiti dijete, nisu gajili nikakve nade i očekivanja, čak ih je i ogorčenost prošla. Živjeli su običnim, mirnim, zadovoljnim životom.

Sve dok se iznenada, na čuđenje svih, poput cvijetka koji je niknuo iz snijega nije pojavila Caroline.

Voljeli su je, bez svake sumnje, ali ta je ljubav, iskrena i snažna, bila opterećena brigom. Na najmanje rane mazali su se slojevi melema, uvijek je nosila tople čarape, pila ricinusovo ulje.

Za vrijeme vrućih, sparnih ljeta, kada se pojavio strah od epidemije polia, Caroline je morala sjediti u kući. Znoj joj je rosio čelo dok je u hodniku na katu ležala na kauču ispred prozora i čitala. Muhe su zujale ispred zatvorenog stakla ili ležale mrtve na prozorskim daskama. Vani je krajolik treperio na svjetlu i vrućini, a djeca iz susjedstva, djeca čiji su roditelji bili mlađi i manje opterećeni mogućnošću da se dogodi tragedija, u daljini su se dovikivala. Caroline je pritiskala lice i prste na staklo i osluškivala. Čeznula. Zrak se nije micao, znoj joj je natapao pamučnu majicu i izglačani pojas suknje. Daleko dolje u vrtu njezina je majka s rukavicama na rukama, s dugom pregačom i šeširom na glavi čupala korov. Kasnije se, tijekom polumračne večeri, otac pješice vraćao kući iz svojeg ureda u osiguravajućem društvu. Čim bi ušao u tihu, zatvorenu kuću skidao je šešir. Ispod sakoa košulja mu je bila vlažna od znoja.

Caroline se sada vozila preko mosta, gume su malo škripale, daleko ispod vijugala je rijeka, a napetost od prethodne noći polako se topila. Ona ponovno pogleda dijete. Norah Henry bi je bez sumnje željela držati u naručju čak i kada je ne bi mogla zadržati.

Ali nije bilo na Caroline da to odluči.

Ipak, ona se nije okrenula i pošla natrag. Ona ponovno uključi radio, ovoga je puta pronašla postaju s klasičnom glazbom, i nastavi voziti.

Trideset kilometara od Louisvillea, Caroline pogleda naputke koje joj je doktor Henry napisao urednim sitnim rukopisom i skrene s autoceste. Ovdje, tako blizu rijeke Ohio, gornje grane glogova grmlja i koprivića blistale su pokrivene ledom, iako su ceste bile čiste i suhe.

Bijele su ograde opasavale polja zaprašena snijegom, tamni su konji gazili njima dok im se dah uzdizao u zrak poput oblačića. Caroline skrene na još manju cestu okruženu neravnijim, neomeđenim terenom. Uskoro, nakon više od kilometra po bijelim brdima, ona ugleda zgradu od crvene opeke izgrađenu potkraj devetnaestog stoljeća s dva niska moderna krila koja se tu nikako nisu uklapala. Zgrada je povremeno nestajala dok je Caroline pratila zavoje i udubine seoske ceste, a onda se odjedanput pojavila ispred nje.

Ona skrene na kružno parkiralište. Izbliza se vidjelo da je kuća blago oronula. S drvenarije se ljuštila boja, na trećem je katu jedan prozor bio zatvoren daskama, slomljeni okvir pojačan šperpločom. Caroline izađe iz automobila. Na nogama je imala stare ravne cipele, izlizanog i tankog đona. Bile su u garderobi i ona ih je u žurbi obula usred noći kada nije mogla pronaći čizme. Kroz snijeg se nazirao šljunak i stopala joj se isti tren ohlade. Ona preko ramena prebaci lorbu koju je pripremila - u njoj su bile pelene i termos-boca s toplim mlijekom za

dojenčad - uzme kutiju s djetetom i uđe u zgradu. S obiju strana vrata bile su svjetiljke s vitražima koje već dugo nitko nije laštio. Zatim unutarnja vrata od pjeskarenog stakla, pa predvorje od tamne hrastovine. Zapahne je topli zrak zasićen mirisima hrane kuhane mrkve, luka i krumpira. Caroline oprezno krene unutra, pri svakom koraku pod njezinim su stopalima škripale daske, ali nitko se ne pojavi. Izlizani tepih prekrivao je pod od širokih dasaka koji je vodio u stražnji dio kuće, u čekaonicu s velikim prozorima i teškim draperijama. Ona sjedne na rub pohabane baršunaste sofe, smjesti kutiju što bliže sebi i počne čekati.

U prostoriji je bilo previše toplo. Ona raskopča kaput. Još uvijek je bila u bijeloj odori medicinske sestre, a kada je dotakla kosu shvati da joj je na glavi uštirkana bijela kapica. Čim ju je doktor Henry nazvao ona je ustala iz postelje, brzo se odjenula i krenula u snježnu noć i odonda nije stala. Caroline skine ukosnice koje su držale kapu, pažljivo je složi i zatvori oči.

Odnekud se čulo zveckanje pribora za jelo i žamor glasova. S gornjeg su kata odzvanjali koraci. Ona se nalazila u stanju polusna, zamišljala je kako njezina majka priprema blagdanski objed dok otac nešto popravlja u radionici. Njezino je djetinjstvo bilo samotno, povremeno se osjećala strahovito osamljenom, ali ipak je imala te lijepe uspomene: uvijek spreman poseban pokrivač, tepih s ružama, splet glasova koji su pripadali samo njoj.

Negdje u daljini dvaput se oglasilo zvono. Potrebni ste mi ovdje. Smjesta, rekao je doktor Henry dok mu se u glasu čula napetost i užurbanost. I Caroline je smjesta došla, od jastuka je složila postelju za novorođenče i požurila staviti masku s eterom na lice gospođe Henry dok je drugo dijete, ova malena djevojčica, skliznula na svijet i pokrenula neobičan slijed događaja.

Da, pokrenula, i sada se to nije moglo zaustaviti. Čak i dok je sjedila na toj sofi, na tom tihom mjestu, dok je čekala, Caroline je zabrinuto osjećala kako svijet treperi i nikako da se smiri.

Zar ovo? Ponavljao se refren u njezinoj glavi. Ovo, sad, nakon tolikih godina?

Caroline Gill je imala već trideset jednu godinu i dugo je čekala da njezin pravi život počne.

Nikad to nije izrekla, čak ni samoj sebi, ali od djetinjstva je bila uvjerena da njezin život neće biti uobičajen. Doći će trenutak, znala je - ona će ga prepoznati - i sve će se promijeniti.

Sanjala je o tome da postane znamenita pijanistica, ali svjetla srednjoškolske pozornice bila su puno drugačija od onih kod kuće i ona bi se ukočila na njihovu sjaju. Kada je bila u dvadesetima, dok su se njezine prijateljice iz škole za medicinske sestre udavale i zasnivale obitelji, i Caroline je pronalazila mladiće koji su joj se sviđali. Pogotovo jedan od njih, muškarac tamne kose, blijede puti i grlena smijeha. Neko je začarano vrijeme zamišljala da će on - a kada je on prestao zvati, netko drugi - promijeniti njezin život. Godine su prolazile i ona je postupno usmjerila svu svoju pažnju na posao, ali nije očajavala. Vjerovala je u sebe i svoje sposobnosti. Nikad nije bila od onih koje bi zastale nasred puta pitajući se jesu li ostavile uključeno glačalo i izazvale požar. Uporno je radila. Uporno je čekala. Čitala je. Prvo romane Pearl Buck, a onda sve što je mogla pronaći o životu u Kini, Burmi i Laosu. Bilo je trenutaka kada bi pustila da joj knjiga isklizne iz ruku i sanjalački gledala kroz prozor svojeg jednostavnog malenog stana na rubu grada. Vidjela je sebe u drugom životu, egzotičnom, složenom, zadovoljavajućem. Njezina bi klinika bila jednostavna. Nalazila bi se u džungli punoj sočnog raslinja, možda negdje blizu mora. Imala bi bijele zidove i sjala bi poput bisera. Vani bi, čučeći ispod palmi, čekali pacijenti. Ona, Caroline, bi im svima pružala pomoć, liječila ih. Promijenila bi njihove živote, a tako i svoj.

Potpuno zaokupljena tom vizijom, u naletu gorljivosti i uzbuđenja, prijavila se da postane medicinska sestra misionarka. Jednog blistavog vikenda potkraj ljeta krenula je autobusom u St. Louis na razgovor za taj posao. Njezino je ime bilo na listi čekanja za Koreju. Ali nakon nekog vremena misija je odgođena, a onda i otkazana. Caroline su stavili na drugi popis, ovoga puta za Burmu.

I tako, dok je ona još uvijek s nestrpljenjem očekivala poštu i sanjala o tropskim krajevima, pojavio se doktor Henry.

Dan je bio običan, kao i svaki drugi. Bila je već kasna jesen, sezona prehlada, pa se iz prepune čekaonice neprekidno čulo kihanje i prigušeno kašljanje. Caroline je duboko u grlu osjećala neko grebenje dok je prozivala sljedećeg pacijenta, starijeg gospodina čija će se prehlada pogoršati u idućih nekoliko tjedana, pretvoriti se u upalu pluća i naposljetku ga ubiti. Rupert Dean. Sjedio je u kožnatom naslonjaču i pokušavao zaustaviti krvarenje iz nosa. Polako je ustao i gurnuo platneni rupčić s jarkocrvenim mrljama krvi natrag u džep. Kada je došao do prijamnog stola, pokazao je Caroline fotografiju u modrom kartonskom okviru. Crno-bijeli portret bio je lagano obojen. Žena na njemu je na sebi imala džemper boje breskve. Kosa joj je bila blago valovita, oči tamnoplave. Supruga Ruperta Deana, Emelda, bila je mrtva već dvadeset godina. “Ona je bila ljubav mojega života”, reče on Caroline tako glasno da su ostali pacijenti pogledali u njega.

Iznenada se otvore vanjska ulazna vrata ordinacije i unutarnja se staklena vrata zatresu.

“Vrlo je lijepa”, reče Caroline. Ruke su joj drhtale. Toliko ju je dirnula njegova ljubav, njegova bol. Nju nitko nikad nije volio s takvom strašću. Bilo joj je gotovo trideset godina, ali kada bi sutra umrla, nitko ne bi za njom tugovao kao što je Rupert Dean nakon dvadeset godina tugovao za svojom suprugom. Svakako je i ona, Caroline Lorraine Gill, bila na neki način posebna i vrijedna ljubavi kao i žena na starčevoj fotografiji, ali ipak još uvijek nije pronašla način da to izrazi kroz umjetnost, kroz ljubav, pa čak ni kroz svoje plemenito zvanje.

Još uvijek se pokušavala pribrati kada su se vrata predvorja širom otvorila. Muškarac u smeđem kaputu od tvida trenutak je oklijevao. U ruci je držao šešir dok je proučavao prostoriju sa žutim reljefnim tapetama, paprat u kutu, metalni stalak sa starim časopisima.

Kosa mu je bila smeđa s crvenkastim sjajem, lice usko. Pažljivo i ocjenjivački je gledao oko sebe. Vanjština mu ni po čemu nije bila posebna, pa ipak, bilo je nečeg u njegovu držanju, u njegovim kretnjama - neka napeta budnost, sposobnost da pažljivo sluša - koja ga je izdvajala od većine. Carolineino srce zakuca brže i ona osjeti trnce po koži, ugodne ali i iritirajuće, poput neočekivanog dodira krila noćnog leptira. Njihovi se pogledi sretnu i ona je znala. Čak prije nego što je prišao njezinu stolu i stisnuo joj ruku, prije negoli je otvorio usta i neutralnim naglaskom po kojem je bilo jasno da nije iz tog kraja rekao David Henry, Caroline je bila uvjerena u jednostavnu činjenicu: osoba koju je čekala upravo je stigla.

On tada još nije bio oženjen. Ni oženjen ni zaručen, a koliko je ona mogla zaključiti nije bio ni u vezi. Caroline je pažljivo slušala i tog dana kada je obilazio kliniku i poslije za vrijeme zabava dobrodošlice i sastanaka. Čula je ono što drugi, zaneseni uljudnim razgovorom, zbunjeni njegovim naglaskom i neočekivanim razdraganim smijehom, nisu. Osim što je povremeno spominjao vrijeme provedeno u Pittsburghu, činjenicu koju su znali iz njegova životopisa i svjedodžbe, nikad nije govorio o prošlosti. Zbog te je suzdržanosti u Carolineinim očima on bio obavijen velom tajanstvenosti, što je pojačalo njezin osjećaj da ga poznaje kao nitko drugi. Njoj se činilo da je svaki njihov susret nabijen nekom energijom, kao da mu preko radnog stola, preko stola za pregled, preko prekrasnih, nesavršenih tijela pacijenata govori Ja te poznajem; ja te razumijem; ja vidim ono što su drugi previdjeli. Kada je načula šale kako je zaljubljena u novoga liječnika zacrvenjela se od iznenađenja i srama. Ali zapravo joj je bilo drago, jer su te glasine mogle doprijeti i do njega na način na koji ona, tako sramežljiva, nije mogla.

Kasno jedne večeri, nakon dva mjeseca tihe suradnje, zatekla ga je usnulog za radnim stolom.

Lice mu je počivalo na rukama, disao je lagano i ujednačeno, očito u dubokom snu. Caroline se naslonila na dovratak, nagnula glavu, i u tom su se trenutku svi snovi koje je godinama snivala stopili u jedan. Otputovat će zajedno, ona i doktor Henry, na neko udaljeno mjesto u svijetu gdje će po cijeli dan raditi, dok će im znoj rositi čelo a instrumenti kliziti iz vlažnih ruku. Ona će mu uvečer svirati na glasoviru koji će dopremiti preko oceana, uz divlju rijeku i

preko gustog raslinja do mjesta gdje će oni stanovati. Caroline se bila tako zadubila u svoj san da mu se, kada je doktor Henry otvorio oči, otvoreno i iskreno nasmiješila, kao što nikad nikome nije.

Njegovo očito iznenađenje vratilo ju je u stvarnost. Ona se uspravila, dotaknula kosu, promrmljala neku ispriku i strahovito pocrvenjela. Uplašeno je nestala osjećajući istovremeno neko uzbuđenje. Jer sad je on zacijelo znao, sada će je napokon vidjeti onako kako je ona vidjela njega. Nekoliko je dana njezino iščekivanje bilo tako veliko da joj je bilo teško nalaziti se u istoj prostoriji s njime. Ipak, dani su prolazili i ništa se nije događalo, ali ona nije bila razočarana.

Opustila se, nalazila opravdanja za njegovu zakasnjelu reakciju i nastavila spokojno čekati.

Tri tjedna poslije Caroline je otvorila novine i u rubrici društvene kronike ugledala fotografiju iz poluprofila buduće gospođe Henry, tada Nore Asher, elegantnog dugog vrata, blago iskošenih očiju, poput školjki...

Caroline se trgne znojeći se u kaputu. Prostorija je bila pregrijana pa je zadrijemala. Pokraj nje je dijete još uvijek spavalo. Ona ustane i pođe do prozora, daske su škripale i pomicale se ispod pohabanog tepiha. Baršunaste draperije, ostaci davnog vremena kada je to mjesto bilo elegantna vila, dopirali su do poda. Ona dotakne rub prozirnih zastora ispod draperija, bile su žućkaste, tanke, pune prašine. Vani je na snježnome polju desetak krava gubicama kopalo snijeg u potrazi za travom. Muškarac u crvenoj vunenoj jakni i tamnim rukavicama krčio je stazu do štale dok su mu se u rukama njihale kante.

Sva ta prašina, taj snijeg. To nikako nije bilo pošteno. Norah Henry je dobila toliko toga, uključujući savršen i sretan život. Šokirana tom pomisli i dubinom svoje ogorčenosti, Caroline ispusti zastor, izađe iz prostorije i krene prema mjestu odakle su dopirali glasovi.

Uđe u hodnik na čijem su visokom stropu zujale fluorescentne svjetiljke. Zrak je bio zasićen mirisom sredstava za čišćenje, kuhanog povrća, blagim mirisom urina. Kolica su zveckala, čulo se dozivanje i žamor. Ona skrene za jedan ugao pa za drugi, spusti se jednu stubu i uđe u suvremeno krilo blijedotirkiznih zidova. Kroz linoleum se mjestimice nazirao pod od šperploče. Ona prođe pokraj nekoliko vrata, dok su joj se trenuci iz života ljudi u tim prostorijama smjenjivali pred očima poput fotografija: muškarac koji je gledao kroz prozor lica prošaranog sjenama, nije mu mogla odrediti godine. Dvije medicinske sestre koje su namještale krevet visoko podignutih ruku dok je blijeda plahta između njih na trenutak gotovo dotakla strop. Dvije prazne sobe obložene najlonom, s kantama boje u kutu.

Zatvorena vrata, a onda posljednja otvorena. Iza njih je u prostoriji, na rubu kreveta, u bijeloj pamučnoj dugoj košulji bez rukava sjedila djevojka ruku lagano prekriženih na krilu, pognute glave. Druga je žena, medicinska sestra, stajala iza nje dok su joj u ruci bljeskale srebrne škare. Dje vojčina je tamna kosa padala na bijele plahte otkrivajući njezin goli vrat, tanak, fin i blijed. Caroline zastane na vratima.

“Hladno joj je”, čula je samu sebe kako govori. Obje su je žene pogledale. Djevojka na krevetu imala je velike, tamne, sjajne oči koje su se isticale na njezinu licu. Donedavno vrlo duga kosa sada joj je bila neravno podrezana do brade.

“Da”, reče sestra i otrese kosu s djevojčina ramena. Na mutnom svjetlu pramenovi su padali prvo na pokrivače, a onda na šareni sivi linoleum. “Ali morali smo to učiniti.” Uto ona primijeti Carolineinu zgužvanu odoru, glavu na kojoj nije bilo kapice i namršti se. “Jeste li vi novi ovdje?” upita.

Caroline kimne. “Nova”, reče. “Da, tako je.”

Poslije, kada se sjećala tog trenutka, žene sa škarama i djevojke koja je u pamučnoj košulji sjedila okružena uništenim pramenovima vlastite kose, slika je bila crno-bijela i ispunjavala ju je strahovitom prazninom i čežnjom. Za čime, nije bila sigurna. Na razbacanu je kosu kroz prozor padalo hladno svjetlo. Ona osjeti kako joj naviru suze. U drugom su hodniku

odzvanjali glasovi i Caroline se sjeti djeteta kojega je usnulog ostavila u kutiji na glomaznom kauču u čekaonici. Ona se okrene i požuri natrag.

Sve je bilo onako kako je i ostavila. Kutija s veselim rumenim anđelima još je uvijek bila na kauču, djevojčica je spavala čvrsto stisnutih šaka prislonjenih uz obraze. Phoebe, rekla je Norah Henry malo prije negoli je zbog etera utonula u san. Bude li djevojčica - Phoebe.

Phoebe. Caroline nježno rastvori plahte i podigne dijete. Bila je tako malena, dva i pol kilograma, manja od brata iako je imala istu gustu tamnu kosu. Caroline provjeri pelenu gusti mekonij je uprljao vlažnu tkaninu - premota je i ponovno pokrije. Djevojčica se nije budila pa ju je Caroline neko vrijeme držala, osjećajući toplinu tog malenog, laganog bića.

Lice joj je bilo tako sitno. Čak i u snu grimase su se poput oblaka na vjetrovitu nebu izmjenjivale jedna za drugom. Kad se namrštila, ona u njoj prepozna Noru Henry, kada se uozbiljila, podsjećala je na Davida Henryja kada je napeto slušao.

Ona vrati Phoebe u kutiju i lagano je umota u plahte razmišljajući o Davidu Henryju kako napet od zabrinutosti za radnim stolom jede sendvič od sira, ispija šalicu poluhladne kave pa ustaje kako bi ponovno otvorio vrata klinike. Utorkom uvečer liječio je one pacijente koji nisu mogli platiti. Tih je večeri čekaonica uvijek bila puna i on je ostajao i nakon što bi Caroline napokon oko ponoći krenula kući, tako iscrpljena da nije mogla ni razmišljati. Zato ga je zavoljela, zbog njegove dobrote. Ipak, on ju je poslao na ovo mjesto s njegovom tek rođenom kćeri, mjesto na kojem je djevojka sjedila na rubu kreveta dok su joj oko nogu, na pod osvijetljen grubim hladnim svjetlom, padali pramenovi kose.

Ovo bi je uništilo, rekao je misleći na Noru. Neću to dopustiti. Začuli su se koraci koji su se približavali, a onda se na vratima pojavi žena sijede kose u bijeloj odori nalik na Carolineinu.

Iako krupna, bila je vrlo okretna. Vidjelo se da je odlučna. U bilo kojoj drugoj prilici Caroline bi bila pozitivno impresionirana.

“Kako vam mogu pomoći?” upita žena. “Dugo čekate?”

“Da”, polako će Caroline. “Već dugo čekam.” Žena ogorčeno odmahne glavom. “Čujte, žao mi je. Zbog snijega danas imamo manjak osoblja.

U Kentuckyju je dovoljno da padnu dva centimetra i cijela država stane. Ja sam odrasla u Iowi i ne shvaćam zašto ovdje oko toga rade toliki problem, ali što ću? Recite, kako vam mogu pomoći?”

“Jeste li vi Sylvia?” upita Caroline, pokušavajući se sjetiti punog imena osobe napisanog ispod adrese. Papirić je zaboravila u autu. “Sylvia Patterson?”

Na ženinu se licu ukaže srdžba. “Ne, ni u kojem slučaju nisam ona. Zovem se Janet Masters.

Sylvia više ne radi ovdje.”

“Ah, tako”, započne Caroline, a onda stane. Ta žena nije znala tko je ona, očito nije razgovarala s doktorom Henryjem. Caroline, koja je još uvijek držala prljavu pelenu, spusti ruke kako je sestra ne bi vidjela.

Janet Masters stavi ruke na bokove i oštro je pogleda. “Jeste li vi iz one kompanije što prodaje dječju hranu?” upita kimnuvši prema kutiji koja je bila na kauču na drugoj strani prostorije i s koje su se crveni anđeli milo smiješili. “Sylvia se spetljala s trgovačkim predstavnikom, svi smo to znali, pa ako ste iz iste kompanije možete odmah uzeti to što ste donijeli i otići odavde.” Ona odlučno odmahne glavom.

“Ne shvaćam o čemu govorite”, reče Caroline. “Ali odlazim”, doda. “Odlazim i neću vam više smetati.”

Ali Janet Masters nije bila gotova. “Vi i vama slični - svi ste podmukli. Ostavljate besplatne uzorke, a onda tjedan dana poslije pošaljete račun. Znate, ovo možda jest dom za slaboumne, ali ga ne vode slaboumni.”

“Znam”, šapne Caroline. “Doista mi je žao.”

U daljini se začuje zvono i žena spusti ruke s bokova.

“Potrudite se da vas za pet minuta više ne bude ovdje”, reče ona. “Van, i više se ne vraćajte.”

Zatim se udaljila.

Caroline je piljila u otvorena vrata. Po stopalima osjeti propuh. Odloži prljavu pelenu posred rasklimanog pohabanog stola ispred kauča. U džepu potraži ključeve i uzme kutiju u kojoj je ležala Phoebe. Brzo, prije negoli je uopće stigla razmisliti što radi, izađe u spartanski uređeno predvorje i otvori dvostruka vrata. Od naleta hladnog zraka iz vanjskog svijeta se strese, kao da se ponovno rodila.

Ona smjesti Phoebe u automobil i odveze se odatle. Nitko je nije pokušao zaustaviti, nitko nije obraćao pažnju na nju. Ipak, čim je skrenula na autocestu, Caroline ubrza, osjećajući kako joj umor struji tijelom kao voda niz kamenje. Prvih se pola sata svađala sama sa sobom, na trenutke glasno. Sto si to učinila? Strogo je zahtijevala odgovor. Svađala se i s doktorom Henryjem, zamišljajući kako linije na njegovu čelu postaju sve dublje, a mišići na obrazu poskakuju, kao svaki put kada bi se uzrujao. Kako vam je to samo moglo pasti na pamet?

Zahtijevao je on odgovor, a Caroline je morala priznati da nema pojma.

Ali uskoro iz tih razgovora nestane žara, pa kad je stigla do savezne ceste već je vozila mehanički. Svako malo je odmahivala glavom kako ne bi zaspala. Bilo je kasno poslijepodne; Phoebe je spavala već gotovo dvanaest sati. Uskoro će je trebati nahraniti. Caroline se očajnički nadala da će uspjeti stići do Lexingtona prije toga.

Upravo je prošla pokraj posljednjeg izlaza za Frankfort, pedesetak kilometara od kuće, kada su se zacrvenjela stop svjetla automobila ispred nje. Ona počne usporavati sve dok nije morala dobro nagaziti na kočnicu. Danje polako prelazio u suton, sunce je mutno sjalo na oblačnom nebu. Kada se popela na brdo, promet je potpuno stao. Ispred nje je bio dugi niz jarkih stražnjih svjetala koji je završavao hrpom automobila oko kojih je bljeskalo crveno i bijelo svjetlo. Prometna nesreća, višestruki sudar. Caroline se učini da će zaplakati. Primijeti da joj je ostalo manje od četvrt spremnika benzina, dovoljno da dođe do Lexingtona i ništa više. Sudeći po koloni mogli bi stajati satima. Nije smjela isključiti motor kako se automobil ne bi ohladio, pogotovo ne s novorođenčetom u autu.

Nekoliko je minuta ukočeno sjedila. Zadnji izlaz s autoceste bio je prije otprilike četiristo metara i od njega ju je dijelio blistavi niz automobila. Toplina je isijavala iz poklopca svijetloplavog Fairlanea, lagano se ljeskala u polumraku sutona topeći pahuljice snijega koji je počeo padati. Phoebe uzdahne, malo se namršti, a onda joj se crte lica ponovno opuste.

Caroline, slušajući nagon koji ju je poslije zaprepastio, naglo okrene upravljač i skrene na meki šljunak pokraj ceste. Stavi mjenjač u položaj za vožnju unatrag i polako krene prolazeći kraj kolone automobila. Bilo je vrlo neobično, kao da pretječe vlak. Ugleda ženu u krznenom kaputu, troje djece kako rade grimase, muškarca u vunenoj jakni kako puši. Polako se vozila unatrag, suton je prelazio u tamu, a kolona automobila izgledala je poput smrznute rijeke.

Sigurno je stigla do izlaza s autoceste koji ju je odveo na cestu broj 60, okruženu drvećem s granama otežalim od snijega. Tu i tamo bi se u polju vidjela koja kuća, a onda ih je bilo sve više. Prozori su im se već sjajili u polumraku. Uskoro je Caroline vozila glavnom ulicom Versaillesa, očarana dućanima s fasadama od cigle dok je tražila putokaze koji će je usmjeriti prema kući.

Tamnoplavi znak za trgovinu Kroger pojavio se ulicu dalje, i taj dobro poznati znak, natpisi sa sniženim cijenama koji su ukrašavali izloge, uliju Caroline samopouzdanje, ali je i podsjete koliko je gladna. Bila je već, što? Subota kasno poslijepodne? Trgovine će sutra biti zatvorene.

A ona u svojem stanu nije imala gotovo ništa za jelo. Unatoč iscrpljenosti, ona skrene na parkiralište i isključi motor.

Phoebe, topla i lagana, kojoj je bilo svega dvanaest sati, spavala je umotana u plahte. Caroline prebaci preko ramena torbu s pelenama, privije sićušno sklupčano dijete u naručje i zakloni je kaputom kako bi je što bolje zaštitila od hladnoće. Vjetar je puhao nad asfaltom, podizao ostatke snijega i nešto novih pahuljica i bacao ih u kutove zgrada. Caroline je oprezno

koračala po bljuzgavici, plašeći se da ne padne i ozlijedi dijete. Odjednom joj padne na pamet kako bi je bilo jednostavno samo tako ostaviti tu, u kontejneru za smeće, na stubama crkve, ma bilo gdje. Njezina je moć nad tim malenim bićem bila potpuna. Snažan osjećaj odgovornosti prostruji njome, od čega joj se zavrti.

Staklena se vrata otvore, ispuštajući svjetlo i toplinu na ulicu. Trgovina je bila krcata. Kupci su se razmiljeli na sve strane s kolicima punim do vrha. Na vratima je stajao mladi pomoćnik zadužen za pakiranje kupljene robe.

“Otvoreni smo samo zbog nevremena”, upozori je dok je ulazila. “Zatvaramo za pola sata.”

“Ali mećava je prošla”, reče Caroline. Dječak se nasmije s nevjericom, uzbuđen. Lice mu je bilo rumeno od toplog zraka koji je puhao na automatska ulazna vrata i bježao u noć.

“Pa zar niste čuli? Navodno će početi opet, ali ovaj put još jače.” Caroline smjesti Phoebe u metalna kolica i krene po nepoznatoj trgovini. Dugo je razmišljala koje mlijeko u prahu da kupi, kakav grijač, prelazila je pogledom preko cijelih polica s bočicama, različitim dudama i podbradnicima. Krene prema blagajnama, ali se sjeti kako bi bilo dobro da kupi još pelena, a za sebe mlijeko i nešto hrane. Ljudi su prolazili pokraj nje i kada bi ugledali Phoebe svi bi se nasmiješili, neki su se čak i zaustavljali, odmicali pokrivač da joj vide lice. “O, kakvo slatko djetešce!” ili “Koliko je staro?” Caroline je lagala bez grižnje savjesti. Dva tjedna, govorila im je. “Ali niste je smjeli izvoditi po ovakvom vremenu”, ukorila ju je žena sijede kose. “Zaboga!

Trebali biste to dijete što prije odvesti kući.”

Kod police broj šest, dok je Caroline tražila juhu od rajčice u limenci, Phoebe se promeškolji, malene joj se ruke grčevito zatresu i ona počne plakati. Caroline se trenutak kolebala, a onda podigne dijete u naručje, uzme glomaznu torbu s pelenama i dječjom hranom i pođe u dno dućana gdje se nalazio zahod. Sjedne u plastični narančasti stolac slušajući kako iz slavine kapa voda. Stavi dijete na krilo dok je lijevala mlijeko u bočicu. Malenoj je trebalo nekoliko minuta da se smiri, bila je vrlo uznemirena i imala je loš refleks sisanja. Phoebe je naposljetku ipak uspjela. Sisala je isto kako je i spavala: čvrsto, intenzivno, gladno je gutala šaka čvrsto stisnutih uz bradu. Kada se napokon sita opustila, Caroline preko razglasa začuje kako se dućan zatvara pa požuri do blagajne gdje je čekala još samo jedna umorna i nestrpljiva blagajnica. Caroline brzo plati, uzme papirnatu vreću u jednu a Phoebe u drugu ruku. Čim je izašla, za njom su zaključali vrata.

Parkiralište je bilo gotovo prazno, nekoliko se preostalih aumnobila zagrijavalo ili su polako skretali u ulicu. Caroline odloži papirnatu vreću na poklopac motora i smjesti Phoebe u kutiju na stražnje sjedalo. S druge strane parkirališta čuo se žamor prodavača. Pokoja pahuljica lagano se spuštala na tlo obasjana uličnom rasvjetom, nije ih bilo ni manje ni više nego ranije. Često su znali pogriješiti s prognozom. Snijeg koji je počeo padati prije Phoebeina rođenja - a to je bilo tek prošle noći, sjeti se Caroline iako joj se činilo da je bilo prije sto godina - nije bio čak ni najavljen. Ona gurne ruku u papirnatu vreću, otvori paketić s kruhom i uzme komad. Nije jela cijeli dan i bila je izgladnjela. Žvačući, ona zatvori vrata automobila pa se umorno i s čežnjom sjeti svojeg stana, skromnog i čistog, s velikom posteljom, bijelog mekanog pamučnog pokrivača, sve uredno i na mjestu. Već je bila napola obišla automobil kad primijeti da joj stražnja svjetla gore slabašnim crvenim sjajem.

Ukopa se na mjestu, piljeći u automobil. Cijelo to vrijeme dok je ona dugo razmišljala što će kupiti, dok je sjedila u nepoznatom zahodu i hranila Phoebe, to je svjetlo obasjavalo snijeg.

Kada je pokušala pokrenuti motor začuo se slabašan škljocaj. Akumulator je bio toliko prazan da motor nije želio ispustiti ni najmanji zvuk.

Ona izađe iz automobila i stane kod otvorenih vrata. Parkiralište je bilo prazno, posljednji se automobil već odvezao. Ona se počne smijati. To nije bio normalan smijeh, čak je i sama toga bila svjesna. Bio je preglasan i više je nalikovao na jecaje. “Imam dijete”, reče ona glasno i zaprepašteno. “Imam dijete u autu.” Ali pred njom se prostiralo samo tiho i prazno parkiralište. Osvijetljeni prozori trgovine bacali su dugačke pravokutne sjene na bljuzgavicu.

“Imam dijete sa sobom”, ponovi Caroline dok joj je glas nestajao u zraku. “Dijete!” vikne ona u tihu noć.

III Norah otvori oči. Noćno je nebo polako poprimalo boju zore, ali mjesec je još uvijek bio zarobljen u krošnji drveta i bacao blijedu svjetlost u prostoriju. Ona je sanjala i u snu je na smrznutoj zemlji tražila nešto što je izgubila. Vlati trave, oštre ali lomne, raspadale su se na njezin dodir i ostavljale tanke porezotine na njezinoj koži. Kada se probudila, podigne ruke i zbunjeno ih pogleda, ali na njima nije bilo rana, nokti su joj bili uredno manikirani i namazani lakom.

Pokraj nje u kolijevci plakao je njezin sin. Laganim pokretom, više instinktivnim negoli promišljenim, Norah ga premjesti na svoju postelju. Plahta na kojoj je ležala bila je hladna na dodir, arktički bijela. Davida nije bilo, pozvali su ga u kliniku dok je ona spavala. Norah primakne sina u udubinu svojeg toplog tijela i raskopča spavaćicu. On je ručicama lupkao po njezinim nabreklim grudima kao leptir krilima, a onda počeo pohlepno sisati. Ona osjeti oštru bol koja se povuče poput vala čim je mlijeko poteklo. Milovala mu je tanku kosu, nježnu glavicu. Da, snaga tijela je nevjerojatna. On umiri ručice, oslanjajući ih poput malenih zvijezda na obrub njezine bradavice.

Ona zatvori oči, povremeno tonući u san. Duboko u njoj otvori se izvor. Njezino je mlijeko teklo i Norah se osjeti neobično, kao da postaje rijeka ili vjetar što obuhvaća sve oko sebe: narcise na komodi, travu koja je polako i tiho rasla u vrtu, mlado lišće koje se otvaralo iz pupoljaka. Sićušne larve, bijele poput bisera, skrivene u zemlji, koje se pretvaraju u gusjenice, crve, pčele. Ptice u letu kako cvrkuću. Sve je to bilo njezino. Paul stisne svoje malene šake ispod brade. Obrazi su mu se ritmički micali dok je sisao. Oko njih je svemir pjevušio, savršcn i zahtjevan.

Norino je srce bilo ispunjeno ljubavlju, ali i golemom radošću i tugom.

Ona nije odmah plakala zbog njihove kćeri, iako David jest. Dijete je bilo potpuno modro, rekao joj je dok su mu suze zapinjale na jednodnevnoj bradi. Malena djevojčica koja nijednom nije uspjela udahnuti zrak. Paul joj je bio u krilu i Norah ga je pomno promatrala: to sićušno lice, tako spokojno i smežurano, malu pletenu kapicu na linije, tanke prstiće, tako ružičaste, nježne, stisnute. Sitne, sitne nokte, još uvijek mekane, prozirne poput mjeseca danju. Ono što joj je David govorio Norah nije bila u stanju do kraja prihvatiti. Sjećanja od prethodne noći bila su vrlo određena, a onda nekako maglovita: snijeg i duga vožnja do klinike kroz prazne ulice, David koji se zaustavljao na svakom semaforu dok se ona borila sa snažnom, neizdrživom potrebom da tiska. Poslije toga sjećala se samo pojedinih, neobičnih trenutaka: nesvakidašnje tišine klinike, mekog dodira izlizane plave tkanine prebačene preko njezinih koljena, hladnoće stola za preglede na golim leđima, zlatnog odsjaja sata Caroline Gill svaki put kada bi se nagnula da joj stavi masku s eterom. Zatim se probudila.

Paul joj je bio u naručju, a David je pokraj nje plakao. Ona ga je zabrinuto pogledala, ali je bila nekako omamljeno suzdržana. Vjerojatno od etera, poroda, uzburkanih hormona. Još jedno dijete, modro - kako je to moguće? Sjećala se da je ponovno imala nagon da tiska, užurbane napetosti u Davidovu glasu. Ali djetešce u njezinu naručju bilo je savršeno, prelijepo, više negoli dovoljno. Sve je u redu, rekla je Davidu milujući ga po ruci, sve je u redu.

Tek kada su sljedećeg poslijepodneva izašli iz klinike, kada su oprezno zakoračili na hladan, vlažan zrak, osjećaj gubitka je napokon prodro u nju. Bio je već gotovo sumrak, zrak ispunjen mirisom snijega koji se topio, zemlja vlažna. Nebo je bilo oblačno, bijelo prošarano sivim iza golih grana platane. Nosila je Paula, laganog poput mačke, i razmišljala kako je sve to neobično - kući su vodili potpuno novo biće. Tako je pažljivo uredila dječju sobu, izabrala

lijep krevetić i komodu od javora, na zidovima oslikala borduru s medvjedićima, sašila zastore, sama napravila pokrivač. Sve je bilo na svojem mjestu, sve je bilo spremno, sin joj je bio u naručju. Ipak, ona zastane kao ukopana na vratima klinike između dva konusna betonska stupa.

“Davide”, reče. On se okrene blijeda lica uokvirenog tamnom kosom, poput drveta s nebom u pozadini. “Što je?” upita on. “Je li sve u redu?” “Želim je vidjeti”, reče ona. Glas joj je bio tek šapat, ali je čvrsto odzvanjao praznim parkiralištem. “Samo jedanput, prije negoli odemo. Moram je vidjeti.”

David gurne ruke u džepove i zagleda se u pločnik. Cijeloga su dana sige padale s kosog krova i sada su ležale razbijene pred njegovim nogama.

“O, Norah”, reče on tiho. “Molim te, hajdemo kući. Imamo prekrasnog sina.”

“Znam”, reče ona. Bila je 1964., on je bio njezin muž i ona ga je uvijek i bez pogovora slušala; ipak, nije se mogla pomaknuti, ne dok je osjećala da ostavlja važan dio sebe. “Ali samo na trenutak, Davide. Zašto ne?”

Pogledi im se sretnu. Ona u njegovim očima ugleda takvu bol od koje joj se oči napune suzama.

“Ona više nije ovdje”, reče David drhtavim glasom. “Eto zašto. Na Bentleyjevoj obiteljskoj farmi u okrugu Woodford ima jedno j groblje. Zamolio sam ga da je odnese onamo. Poslije, tijekom proljeća možemo poći tamo. Norah, molim te. Slamaš mi srce.”

U tom trenutku Norah zatvori oči, osjećajući kao da je napušta snaga pri pomisli da djetešce, njezinu kćer, spuštaju u promrzlu ožujsku zemlju. Ukočeno i čvrsto je držala Paula, ali ostatak njezina tijela kao da je bio židak, kao da bi i sama sa snijegom mogla nestati u jarku.

David je u pravu, pomisli ona, nije morala znati pojedinosti. Stoga, kada se popeo uza stube i zagrlio je, ona kimne i zajedno pođu preko praznog parkirališta u suton. On u automobil pričvrsti sjedalicu za dijete. Polako ih je i oprezno vozio kući. Odnijeli su Paula preko prednjega trijema u kuću i usnulog ga položili u krevetić u njegovoj sobi. Donekle joj je podigao duh način na koji se David o svemu pobrinuo, kako se skrbio o njoj, pa više nije spominjala želju da vidi njihovu kćer.

Ali zato je svake noći sanjala izgubljene stvari.

Paul je zaspao. Kroz prozor je vidjela kako se na sve svjetlijem modroljubičastom nebu njišu grane drijena prepune pupoljaka. Norah se okrene, prebaci Paula na drugu dojku i ponovno zatvori oči, povremeno tonući u san. Iznenada je probudi plač mokrog djeteta i soba puna svjetla. Dojke su joj se ponovno napunile, prošla su tri sata. Ona sjedne u postelji osjećajući težinu svojega tijela, trbuh koji se razlijevao svaki put kada bi legla, grudi čvrste i nabrekle od mlijeka, zglobove koji su je još uvijek boljeli od poroda. U hodniku pod njezinim stopalima zaškripe daske.

Na stolu za presvlačenje Paul je još jače plakao, zbog čega mu po licu iskoče jarke crvene mrlje. Ona mu skine vlažnu odjeću i potpuno mokru pamučnu pelenu. Koža mu je bila tako nježna, nožice mršave i crvene poput očerupanih pilećih krilaca. Negdje na rubu Norine podsvijesti lebdjela je njezina izgubljena kći, uvijek prisutna i tiha. Norah nježno obriše Paulovu pupkovinu alkoholom, baci pelenu u vjedro da se namače i ponovno ga odjene.

“Slatko djetešce”, šaptala je podižući ga u naručje. “Mala ljubavi”, reče i odnese ga u prizemlje.

U dnevnoj su sobi platnene rolete još uvijek bile spuštene, zastori navučeni. Norah sjedne u udoban kožni naslonjač u kutu i rastvori kućni ogrtač. Mlijeko joj stane navirati poput nezaustavljive plime, prirodne sile tako snažne da joj se činilo kako s nje ispire sve ono što je dosad bila. Budim se u san, pomisli ona i nasloni se. Mučilo ju je što se nikako nije mogla sjetiti tko je napisao taj stih.

U kući je bilo tiho, peć isključena, vani je u krošnjama drveća šuštalo lišće. Negdje u daljini ona začuje kako se otvaraju i zatvaraju vrata kupaonice, šum vode. Bree, njezina sestra, tiho siđe niza stube u staroj majici čiji su rukavi visjeli sve do vršaka njezinih prstiju. Noge su joj bile blijede, uska stopala bosa na drvenom podu.

“Nemoj paliti svjetlo”, reče Norah.

“Dobro.” Bree priđe i lagano pomiluje Paula po tjemenu.

“Kako je moj maleni nećak?” upita. “Kako je slatki Paul?”

Norah pogleda sićušno lice svojega sina, kao i uvijek iznenađena zvukom njegova imena. Još se nije navikla na to ime, nosio ga je poput narukvice koja je u svakom trenutku mogla lagano skliznuti s ruke i nestati. Čitala je - gdje ono? Nije se ni toga mogla sjetiti - kako ima ljudi koji su tjednima odbijali dati ime svojem djetetu osjećajući kako još nije postalo ovozemaljsko biće jer je još uvijek lebdjelo između dvaju svjetova.

“Paul”, reče ona glasno, uvjereno i konačno, toplo i čvrsto poput stijene na suncu.

Tiho, za sebe, ona doda: Phoebe.

“Gladan je”, reče Norah. “Uvijek je tako gladan.”

“Ah, znači da je na tetu. Idem si napraviti prepečenac i kavu. Da i tebi nešto donesem?”

“Možda čašu vode”, odgovori ona gledajući Bree, njezine duge udove, kako graciozno odlazi iz prostorije. Kako je bilo neobično što je upravo nju, svoju vječitu suprotnost, Norah u ovome trenutku željela pokraj sebe.

Bree je imala samo dvadeset godina, ali je bila toliko svojeglava i samouvjerena da se Nori često činilo da je Bree starija. Prije tri godine, još dok je bila u srednjoj školi, Bree je pobjegla od kuće i udala se za farmaceuta, dvostruko starijeg samca, koji je živio u kući s druge strane ulice. Svi su krivili njega jer je zbog svojih godina trebao znati bolje. Za nju su držali da je divlja jer je vrlo mlada ostala bez oca, a pubertet je, slagali su se svi, bio vrlo ranjiv period u životu svakoga. Predviđali su da će njihov brak brzo i loše završiti, i doista je tako bilo.

Ali ako su svi mislili da će se zbog propalog braka Bree smiriti, grdno su se prevarili.

Općenito se u svijetu sve promijenilo otkako je Norah bila dijete, pa se Bree nije vratila kući slomljena i posramljena kao što se očekivalo. Umjesto toga, ona se upisala na fakultet, promijenila ime iz Brigitte u Bree jer joj se sviđalo kako to zvuči - lagano i slobodno poput povjetarca.

Njihova se majka, izbezumljena tim skandaloznim brakom i još skandaloznijim razvodom, udala za pilota aviokompanije TWA i preselila u St Louis, ostavljajući kćeri da se brinu same za sebe. Pa barem se jedna od mojih kćeri umije pristojno ponašati, rekla je dižući pogled s kutije u koju je pakirala porculan. Bila je jesen, svježim je zrakom lepršalo zlaćano lišće.

Njezina je bijela kosa bila pažljivo začešljana u prozračan oblak. Na profinjenim se crtama lica iznenada pojave nježni osjećaji. O, Norah. Nemaš pojma koliko sam zahvalna što imam barem jednu dobro odgojenu kćer. Čak i ako se nikad ne udaš, dušo, uvijek ćeš biti dama. Norah, koja je spremala očevu uokvirenu fotografiju u kutiju zacrveni se od ljutnje i nemoći. I ona je bila šokirana Breeinim ponašanjem, njezinim prkosom, i ljuta jer joj se činilo da su se pravila promijenila, da je Bree manje-više nekažnjeno prebrodila brak, razvod, skandal.

Mrzila je Bree zbog onoga što im je učinila.

Očajnički je žalila što ona to nije učinila prva.

Ali njoj to nikad ne bi palo na pamet. Uvijek je bila poslušna, takva je bila njezina uloga. Bila je bliska sa svojim ocem, ljubaznim, neorganiziranim čovjekom, stručnjakom za uzgoj ovaca koji je provodio dane u sobici na vrhu stuba čitajući časopise ili u istraživačkoj stanici, okružen ovcama neobičnih kosih žutih očiju. Ona ga je voljela i cijeloga je života imala potrebu ispraviti sve što je bilo krivo - to šio je mnogo radio i zapostavljao obitelj, majčino razočaranje što se udala za čovjeka koji joj je bio tako tuđ. Kada je on umro, ta potreba da sve popravi, da ispravi svjetske nepravde samo se pojačala. Zato je učila i pokorno radila ono što se od nje očekivalo. Nakon koledža radila je šest mjeseci u telefonskoj kompaniji na poslu

koji nije osobito voljela pa ga je spremno napustila kada se udala za Davida. Njihov susret na odjelu donjeg rublja i čarapa u robnoj kući Wolf Wilde i tiho vjenčanje koje je ubrzo uslijedilo bilo je najbliže divljem ponašanju koje se od nje uopće moglo očekivati.

Norin je život, Bree je voljela ponavljati, bio poput TV sapunice. Za tebe je to u redu, rekla je njezina sestra zabacujući dugu kosu, dok su joj na ruci zveckale srebrne narukvice gotovo do lakta. Ja, recimo, to ne bih mogla podnijeti. Poludjela bih za tjedan dana. Ma za jedan dan!

Norah je osjećala kako u njoj kipi, prezirala je Bree, zavidjela joj je, ali je držala jezik za zubima. Bree je išla na predavanja o Virginiji Woolf, preselila se kod menadžera restorana zdrave hrane u Louisvilleu i prestala svraćati. Ipak, kada je Norah zatrudnjela sve se, začudo, promijenilo. Bree je ponovno počela dolaziti, donijela je čipkaste cipelice i malene srebrne lančiće za gležanj uvezene iz Indije koje je pronašla u dućanu u San Franciscu. Donijela je fotokopirane članke o dojenju čim je čula da Norah nema namjeru odmah prijeći na bočicu.

Nori je postalo drago što je češće viđa. Bila joj je zahvalna na dražesnim nepraktičnim darovima i na podršci. Godine 1964. smatralo se radikalnim dojiti dijete i bilo joj je teško pronaći potrebne informacije. Njihova je majka odbijala razgovarati o tome, žene iz Norine grupe za šivanje rekle su da će staviti stolac u svoje kupaonice kako bi joj osigurale privatnost. Na to se, na Norino olakšanje, Bree glasno rugala: Kakva gomila kreposnih licemjerki! Ne obraćaj na njih pažnju.

Ipak, premda je Norah bila zahvalna Bree na podršci, katkada joj je potajno bilo nelagodno.

Breein svijet kao da je postojao negdje drugdje, u Kaliforniji, Parizu, New Yorku, gdje su mlade žene hodale po kući obnaženih grudi, fotografirale se s dojenčadi na golemim prsima, pisale članke o prednostima majčina mlijeka. Ono je posve prirodno pa je za nas kao sisavce normalno da dojimo, objašnjavala je Bree. Ali svaki put kada bi Norah pomislila za sebe da je sisavac kojim upravljaju instinkti i kojega opisuju riječi kao što je dojiti, činilo joj se da se nešto lijepo svodi na nivo štale pa bi pocrvenjela i imala želju izaći iz prostorije.

Bree se vratila u dnevnu sobu s pladnjem na kojem je bila kava, svjež kruh i maslac. Duga joj se kosa rasula preko ramena kada se nagnula da stavi visoku čašu s vodom pokraj Nore. Ona odloži pladanj na stolić i sjedne na kauč podvivši pod sebe duge blijede noge.

“David je otišao?”

Norah kimne. “Nisam ga čak ni čula kada je ustao.”

“Misliš li da je dobro za njega što tako mnogo radi?”

“Da, dobro je”, odlučno će Norah. “Mislim da jest.” Doktor Bentley je razgovarao s ostalim doktorima u klinici pa su ponudili Davidu da uzme slobodne dane, ali David je odbio. “Mislim da je za njega dobro da u ovome trenutku bude nečim zaokupljen.”

“Doista? A što je s tobom?” upita Bree i zagrize kruh.

“Sa mnom? Dobro sam, časna riječ.”

Bree mahne slobodnom rukom. “Zar ne misliš...” počne ona, ali prije negoli je uspjela ponovno kritizirati Davida Norah je prekine.

“Tako mi je drago što si tu”, reče ona. “Nitko ne želi razgovarati sa mnom.”

“Kakve su to gluposti? Pa kuća je stalno puna ljudi koji žele razgovarati s tobom.”

“Rodila sam blizance, Bree”, Norah će tiho, svjesna svojih snova punih praznih, smrznutih krajolika i očajničke potrage za nečim. “Nitko ne želi govoriti o njoj. U smislu - budući da imam Paula trebala bih biti zadovoljna. Kao da se jedan život može zamijeniti drugim. Ali ja sam rodila blizance. Imala sam i kćer...”

Ona zastane jer joj se iznenada stisne u grlu.

“Svima je žao”, nježno će Bree. “Drago im je i žao odjednom. jednostavno ne znaju što da ti kažu.”

Norah podigne usnulog Paula na rame. Na vratu osjeti njegov topli dah i stane mu gladiti leđa ne mnogo veća od njezina dlana.

“Znam”, reče. “Znam, ali ipak.”

“David se nije smio tako brzo vratiti na posao”, reče Bree. “Prošla su tek tri dana.”

“On u poslu pronalazi utjehu”, reče Norah. “Da ja imam posao i ja bih radila.”

“Ne bi”, reče Bree odmahujući glavom. “Ne, ti ne bi, Norah. Znaš, nije mi drago što ti to moram reći, ali David se zatvara u sebe, blokira sve osjećaje. A ti još uvijek pokušavaš ispuniti prazninu, pokušavaš kao i uvijek sve ispraviti, ali ne možeš.”

Norah je pomno gledala sestru, pitajući se kakve je to osjećaje prema farmaceutu zadržala za sebe. Unatoč svojoj otvorenosti, Bree nikada nije spominjala svoj kratki brak. Iako je Norah bila sklona da se s njom složi, osjećala je dužnost da brani Davida koji se unatoč vlastitoj tuzi za sve pobrinuo, za tihi sprovod na kojem nitko nije prisustvovao, za objašnjenje prijateljima, za to kako se naoko brzo pomirio s tugom.

“On to mora učiniti na svoj način”, reče Norah i podigne platneni zastor. Nebo je poprimilo jarkoplavu boju, a pupoljci na granama kao da su u nekoliko proteklih sati još više nabubrili.

“Samo bih voljela da sam je vidjela, Bree. Neki misle da je to morbidno, ali meni je doista žao što nisam. Voljela bih da sam je mogla barem jedanput dotaknuti.”

“To nije morbidno”, tiho će Bree. “Meni to zvuči sasvim razumno.”

Uslijedi tišina koju Bree nezgrapno ali oprezno razbije, pružajući Nori posljednji komad kruha s maslacem.

“Nisam gladna”, slaže Norah.

“Moraš jesti”, reče Bree. “Kilogrami će ionako nestati. To je jedna od neopjevanih dobrih strana dojenja.”

“Neopjevanih?” upita Norah. “Pa ti o tome neprekidno cvrkućeš.”

Bree se nasmije. “Pretpostavljam da je tako.”

“Iskreno ti govorim”, reče Norah i uzme čašu s vodom. “Drago mi je što si tu.”

“Hej”, reče Bree. Bilo joj je pomalo nelagodno. “Pa gdje bih inače bila?”

Paulova se topla glavica naslanjala na Norin vrat, fina gusta kosa milovala joj je kožu. Je li mu nedostajala sestra blizanka, pitala se ona, to biće koje je nestalo, najbliži suputnik njegova kratkog života? Hoće li on osjećati taj gubitak? Ona ga pomiluje po glavici, gledajući kroz prozor. U daljini iza drveća ona ugleda blijedi okrugli mjesec koji je nestajao na obzorju.

Poslije, dok je Paul spavao, Norah se istuširala. Isprobala je i odbacila tri različite kombinacije odjeće; suknje koje su je stiskale oko struka, hlače koje su se napinjale na bokovima. Uvijek je bila sitna i vitka, dobrih proporcija, pa ju je nezgrapnost vlastita tijela čudila i deprimirala. Napokon je, očajna, odabrala ugodno široku trudničku haljinu od trapera, za koju se zaklela da je više nikada neće odjenuti, pa bosa krene iz sobe u sobu. I sa sobama se događalo slično kao i s njezinim tijelom - sve je bilo divlje, kaotično, izvan kontrole. Posvuda tanki sloj prašine, razbacana odjeća, raspremljeni kreveti s kojih su visjeli pokrivači. Jedino mjesto bez prašine bilo je ono na komodi gdje je David stavio vazu s narcisama čiji su rubovi već potamnjeli. I prozori su bili nekako zamagljeni. Za nekoliko će dana Bree otići i doći će njihova majka. Na tu pomisao Norah bespomoćno sjedne na postelju dok joj je iz ruke visjela Davidova kravata. Nered u kući pritiskao ju je poput tereta, kao da je i sama sunčeva svjetlost postala teška. Ona se nije imala snage s time boriti. Najgore od svega, činilo se da joj nije ni stalo.

Na vratima se začuje zvono. Odozdo su odzvanjali Breeini odsječni koraci.

Norah smjesta prepozna glasove, ali još trenutak ostane sjediti, osjećala se potpuno iscrpljeno. Pitala se kako bi Bree mogla otpraviti goste odakle su i došli. Ali glasovi su se približavali, bili su u dnu stuba i ponovno se utišali kada su nestali u dnevnoj sobi. To su bile žene iz njezine crkvene grupe. Donijele su darove i nestrpljivo željele vidjeti dijete. Dosad ju je već posjetilo nekoliko prijateljica - iz grupe za šivanje i kluba za oslikavanje porculana.

Napunile su joj hladnjak hranom i jedna drugoj dodavale Paula kao da je trofej. Norah je i

sama to radila kada bi neka poznanica rodila pa je sada bila šokirana osjećajem ljutnje a ne zahvalnosti, zbog stalnih prekida u uobičajenim poslovima, dodatnog tereta pisanja poruka zahvale, a ni do hrane joj nije bilo stalo, nije ju čak ni željela.

Bree je pozove i Norah siđe u prizemlje. Nije se čak potrudila namazati ružem usne ili se počešljati. Još uvijek je bila bosa.

“Izgledam očajno”, objavila je kada je ušla u dnevnu sobu.

“Ma ne”, reče Ruth Starling, tapkajući mjesto na sofi pokraj sebe. Norah s neobičnim zadovoljstvom primijeti poglede koje su žene razmijenile. Ona poslušno sjedne, prekriži noge u gležnjevima i ruke u krilu kao što je radila u školi kada je bila mala.

“Paul je upravo zaspao”, reče ona. “Neću ga buditi.” Glas joj je zvučao srdito, doista je bila uzrujana.

“Ne brini, dušo”, reče Ruth. Imala je gotovo sedamdeset godina i pažljivo počešljanu tanku sijedu kosu. Nakon pedeset godina braka prošle joj je godine preminuo suprug. Kako je smogla snage, pitala se Norah, kako je uspjela sačuvati dobar izgled i vedro držanje? “Toliko si toga preživjela”, doda Ruth.

Norah ponovno osjeti prisutnost svoje kćeri. Bila je tu negdje, ali nevidljiva, i ona svlada iznenadnu potrebu da otrči na kat i pogleda kako je Paul. Počinjem gubiti razum, pomisli ona i zagleda se u pod.

“Jeste li za čaj?” upita naoko razdragano Bree. Prije negoli je itko uspio odgovoriti ona nestane u kuhinji.

Norah se svim snagama trudila usredotočiti na razgovor - pamuk ili batist za bolničke jastuke, mišljenje mještana o novom pastoru, treba li donirati pokrivače Vojsci spasa. Uto Sally objavi kako je prethodne noći Kay Marshall rodila djevojčicu.

“Teška je dvije kile i osamsto grama”, reče Sally. “Kay odlično izgleda. Dijete je prekrasno.

Nazvali su je Elizabeth, po baki. Kažu da je porod bio vrlo lagan.”

Iznenada nastane tišina kada su žene shvatile što se dogodilo. Nori se učini da tišina dolazi negdje duboko iz nje i širi se po cijeloj prostoriji. Sally je pogleda i sva se zacrveni od nelagode.

“Bože”, reče ona. “Norah, tako mi je žao.”

Norah je željela nešto reći, prekinuti neugodnu šutnju. Odgovarajuće riječi lebdjele su joj u mislima, ali kao da nije mogla progovoriti.

Sjedila je i šutjela i ta je šutnja postala jezero, ocean u kojem su se sve mogle utopiti.

“Za boga miloga,” odlučno će Ruth napokon, “sigurno si vrlo umorna, Norah.” Ona izvadi veliki paket umotan u jarki papir i zavezan uskim uvijenim vrpcama. “Ovo smo zajednički kupile jer smo zaključile da sigurno imaš više pribadača za pelene negoli će ti ikada trebati.” Žene se s olakšanjem nasmiju. Norah se također nasmije i razdere papir. Unutra je bila sjedalica metalne konstrukcije obložene tkaninom kakve se vješaju za okvir vrata, slična onoj kakvoj se divila kod prijateljice.

“Naravno još je mjesecima neće moći koristiti”, primijeti Sally. “Ali kad jednom bude u pokretu, mislimo da nema bolje stvari!”

“Još i ovo”, reče Flora Marshall i ustane s dva mekana paketa u rukama.

Flora je bila najstarija u grupi, starija čak i od Ruth, ali žilava i aktivna. Plela je pokrivače za svu novorođenu djecu žena iz njihove crkve. Ocijenivši po Norinu trbuhu da bi mogla roditi blizance, ona je na večernjim sastancima i kavama u crkvi plela dvije dekice od jarkih, mekanih vunica što su se prelijevale iz njezine prepune torbe. Pastelnožuta i zelena, blijedoplava i roza boja ispreplele su se na pokrivačima, jer nije željela nagađati hoće li biti dječaci ili djevojčice, šalila se ona. Ali bila je uvjerena da će biti blizanci. Tada je nitko nije ozbiljno shvaćao.

Norah uzme oba paketa, zadržavajući suze. Kada je otvorila prvi paket na krilo joj ispadne dobro poznata pređa i njoj se učini da je njezina kći vrlo blizu. Norah osjeti val zahvalnosti

prema Flori koja je s mudrošću bake znala točno što treba učiniti. Ona razdere drugi paket, nestrpljivo očekujući da će u njemu ugledati drugu dekicu, šarenu i mekanu kao i prvu.

“Još je veliko”, ispriča se Flora kada Nori na krilo ispadne odijelce. “Ali u današnje vrijeme djeca tako brzo rastu.”

“Gdje je druga dekica?” zahtijevala je Norah. Čula je vlastiti glas, prodoran poput kliktanja ptice, zbog čega se i sama iznenadi. Cijeloga je života bila poznata kao staložena osoba, ponosila se svojom blagom naravi i razumnim ponašanjem. “Gdje je dekica koju ste napravili za moju malenu djevojčicu?”

Flora se zacrveni i pogleda uokolo, tražeći pomoć. Ruth primi Noru za ruku i čvrsto je stisne.

Norah osjeti dodir meke kože i iznenađujuće jak pritisak prstiju. Jednom joj je David rekao kako se sve te kosti zovu, ali ona se toga više nije sjećala. Što je još gore, počela je plakati.

“No, no. Imaš prekrasnog dječačića”, reče Ruth.

“On je imao sestru”, šapne Norah, odlučno gledajući jedno po jedno lice. Njihova ih je dobrota dovela ovamo. Bile su tužne, a ona ih je još više rastužila. Što joj se to događa? Cijeloga se života trudila postupati ispravno. “Zvala se Phoebe. Želim da netko izgovori njezino ime. Čujete li me?” Ona ustane. “Želim da netko zapamti njezino ime.”

Na njezinu se čelu iznenada našao vlažan ručnik, ruke su joj pomogle da se ispruži na kauču.

Rekle su joj da zatvori oči i ona ih posluša. Suze su bez prestanka tekle, izvirale su ispod kapaka iz vrela koje čini se nije imalo namjeru presušiti. Netko je ponovno progovorio, glasovi su se kovitlali poput lišća na vjetru, dogovarale su se što da učine. To se zna dogoditi, netko je rekao. Čak i kada je sve u redu, uopće nije neuobičajeno da se rodilja osjeća potišteno nekoliko dana nakon poroda. Trebale bismo nazvati Davida, predložio je drugi glas, ali Bree ih je mirno i ljubazno otpratila do vrata. Kada su otišle, Norah otvori oči i ugleda Bree u jednoj od svojih pregača s cik-cak rubom, labavo zavezanoj oko vitkog struka.

Dekica Flore Marshall bila je na podu zajedno s ukrasnim papirom. Norah je podigne i gurne prste u meku pređu, zatim obriše oči. “David je rekao da joj je kosa bila tamna. Poput njegove.”

Bree ju je napeto gledala. “Rekla si da ćete održati misu zadušnicu, Norah. Zašto bi čekali?

Zašto to ne učinite smjesta? Možda ti to donese malo mira.”

Norah odmahne glavom. “Ono što David govori, ono što svi govore ima smisla. Trebala bih se usredotočiti na dijete koje imam.” Bree slegne ramenima. “Samo što ti to ne radiš. Što se više trudiš ne misliti na nju, to više o njoj razmišljaš. David je samo liječnik”, doda ona. “On ne zna sve. On nije bog.”

“Naravno da nije”, reče Norah. “Znam to dobro.”

“Ali ponekad mi se čini da zaboravljaš.”

Norah ne odgovori. Po ulaštenom su se drvenom podu igrale šare, sjene lišća pravile su rupe u svjetlu. Na polici iznad kamina tiho je kucao sat. Norah osjeti kako bi trebala biti ljuta, ali nije bila, Pomisao na misu zadušnicu kao da je zaustavila otjecanje energije i volje koje je počelo na stubama klinike i nije prestalo do tog trenutka.

“Možda si u pravu”, reče ona. “Ne znam. Možda to treba orga nizirati da bude vrlo privatno i tiho.”

Bree joj pruži telefon. “Evo. Počni se raspitivati.”

Norah duboko uzdahne i prione na posao. Prvo nazove novog pastora i objasni mu da želi naručiti misu zadušnicu. Da - želi je u dvorištu crkve. Da - bilo sunčano ili padala kiša. Za moju kćer Phoebe koja je umrla pri porodu. U sljedeća je dva sata ponovila te riječi cvjećaru, službenici oglasa u The Leaderu, prijateljicama u grupi za šivanje koje su se dogovorile da će aranžirati cvijeće. Nakon svakog razgovora Norah je osjetila kako mir u njoj raste, sličan osjećaju koji je imala kada je dojila Paula. Kao da se ponovno povezivala sa svijetom.

Kada je Bree otišla na predavanje, Norah prođe kroz tihu kuću proučavajući kaos. U spavaćoj je sobi poslijepodnevno sunce koso prodiralo kroz staklo i osvjetljavalo sav njezin nemar.

Ona je taj nered gledala svaki dan i nije joj bilo stalo, ali sada, prvi put nakon poroda, umjesto inertnosti, ona osjeti energiju. Poravna plahte na posteljama, otvori prozore, obriše prašinu.

Skine trudničku haljinu od trapera. Kopala je po ormaru sve dok nije pronašla suknju koja joj je pristajala i bluzu koja se nije napinjala na grudima. Namršti se na svoj odraz u ogledalu. Još uvijek je bila punašna, krupna, ali se osjećala bolje. Sredi si frizuru. Sto puta je prošla četkom kroz kosu. Kada je završila četka je bila puna vlasi nalik na gusto, zlatno, paperjasto gnijezdo.

Kako su se hormoni počeli vraćati u normalu, tako joj se i raspoloženje popravilo. Ona je znala da će se to dogoditi. Ipak, zbog gubitka koji je pretrpjela osjeti potrebu da plače.

Bilo bi dosta, strogo reče samoj sebi nanoseći ruž na usne, trepćući kako bi otjerala suze. Bilo bi dosta, Norah Asher Henry.

Prije nego što je sišla u prizemlje odjene džemper i pronađe svoje ravne bež cipele. Stopala su joj se napokon stanjila.

Pođe pogledati Paula - još uvijek je spavao, i ona na vršcima prstiju osjeti njegov tihi, ali snažni dah. Zatim stavi smrznuti složenac u pećnicu, postavi stol i otvori bocu vina. Upravo je bacala uvelo cvijeće gnjecavih i hladnih stabljika kada se otvore prednja vrata.

Njezino srce brže zakuca kada je čula Davidove korake. Iznenada je bio tu, na vratima, tamno široko odijelo slobodno mu je padalo oko mršavog tijela, lice mu je bilo rumeno od šetnje. Bio je umoran i ona uoči da je s olakšanjem primijetio čistu kuću, njezinu nekadašnju odjeću, osjetio miris kuhane hrane. U ruci je držao buket narcisa koje je ubrao u vrtu. Kada ga je poljubila osjetila je koliko su mu usne hladnije od njezinih.

“Zdravo”, reče on. “Čini se da si imala dobar dan.”

“Da. Bio je dobar.” Zamalo mu je rekla što je učinila, ali umjesto loga mu natoči piće: čisti viski, onako kako je volio. On se nasloni ua pult dok je ona prala salatu. “A ti?” upita ona i zatvori slavinu.

“Nije bilo loše”, reče David. “Imao sam puno posla. Oprosti zbog onog sinoć. Pacijent je imao srčani udar. Hvala Bogu, preživio je.” “Jesi li mu morao namještati kosti?”

“O, da. Pao je niza stube i slomio tibiju. Dijete spava?”

Norah baci pogled na sat i uzdahne. “Vjerojatno bih ga trebala probuditi,” reče, “ako želim da ima normalan ritam.”

“Ja ću”, reče David i odnese cvijeće na kat. Čula je njegove korake, zamišljala ga kako se naginje i nježno dotiče Paulovo čelo, prima ga za ručicu. Ali za nekoliko je minuta David sišao sam, odjeven u traperice i džemper. “Izgledao je tako spokojno”, reče David. “Hajdemo ga pustiti da spava.”

Oni pođu u dnevnu sobu i zajedno sjednu na kauč. Na trenutak je bilo kao i prije, samo njih dvoje, svijet oko njih lišen tajni i pun obećanja. Norah mu je kanila reći što je poduzela za vrijeme večere, ali iznenada mu počne objašnjavati kao je organizirala jednostavnu misu zadušnicu i dala obavijest u novine. Dok je govorila primijetila je Davidov sve ozbiljniji pogled. Izgledao je vrlo ranjivo pa ona zastane. Kao da mu je s lica spala krinka i ona je sada razgovarala sa strancem čiju reakciju nije mogla predvidjeti. Nikada mu prije oči nisu bile tako tamne i ona nije mogla odrediti što mu je na pameti. “Ne sviđa ti se zamisao”, reče ona.

“Ne radi se o tome.”

Ona ponovno ugleda bol u njegovim očima, začuje ju u njegovu glasu. Kako bi je ublažila, ona zamalo reče kako će sve otkazati, ali osjeti da ranija inertnost, koju je odgurnula s toliko truda, ponovno vreba.

“To mi je pomoglo da se trgnem i počnem raditi”, reče ona. “U tome nema ničeg lošeg.”

“Ne”, reče on. “Nema.” Činilo se kao da on želi još nešto reći, ali se zaustavio, ustao, pošao do prozora i zagledao se u maleni tamni park s druge strane ceste. “Ali dođavola, Norah”, reče on tiho i otresito, tonom kakvim nikad nije s njom razgovarao. To je uplaši, kao i srdžba koja je izvirala iz njegovih riječi. “Zašto si tako tvrdoglava? Zašto mi barem nisi rekla prije negoli si zvala novine?”

“Ona je umrla”, reče Norah. Sada je i ona bila ljuta. “To nije sramota. Nemamo to razloga tajiti.”

David je stajao ukočenih ramena, nije se okrenuo. Onaj stranac s kućnim ogrtačem koraljne boje prebačenim preko ruke u robnoj kući Wolf Wilde tada joj se učinio neuobičajeno blizak, kao osoba koju je nekoć dobro poznavala i nije ju vidjela godinama. Ali sada, nakon godinu dana braka, učini joj se da čovjeka pred sobom jedva poznaje.

“Davide”, reče ona. “Što nam se to događa?”

On se ne okrene. Miris pečenog mesa i krumpira ispuni prostoriju. Ona se sjeti večere koja se grijala u pećnici i želudac joj se stisne od gladi koju je pokušavala ignorirati cijeli dan. S kata se začuje Paulov plač, ali ona je stajala na mjestu i čekala odgovor.

“Ništa se ne događa”, reče on napokon. Kada se okrenuo u očima mu se još uvijek vidjela tuga, ali i još nešto - neka odlučnost koju ona nije shvaćala. “Od buhe radiš slona, Norah”, reče joj. “Ali pretpostavljam da je to razumljivo.”

Njegova je primjedba bila hladna, izrečena pokroviteljskim tonom. Paul je plakao sve glasnije. Norah se bijesno okrene i potrči na kat gdje nježno, nježno podigne dijete i presvuče ga, cijelo vrijeme drhteći od srdžbe. Zatim sjedne u stolac za ljuljanje, otkopča dugmad košulje i napokon nastupi blaženo olakšanje. Ona zatvori oči. Čula je kako u prizemlju David hoda po kući. On je barem dotaknuo njihovu kćer, vidio joj lice.

Ona će organizirati misu zadušnicu po svaku cijenu. Učinit će to za sebe.

Polako, vrlo polako, dok je Paul sisao, a svjetlost dana se povlačila, ona pronađe mir. Ponovno postane tiha rijeka koja prihvaća svijet oko sebe i lagano ga nosi na svojim strujama. Vani je nježno i tiho rasla trava, uskoro će prsnuti vrećice s jajima paukova, zrak je bio ispunjen lepetanjem ptičjih krila. Ovo je sveto, razmišljala je ona, dok se preko djeteta u naručju i onoga u zemlji spajala sa svime što je ikada živjelo. Dugo je držala oči zatvorene, pa kada ih je otvorila iznenadi je tama i ljepota što ju je okruživala, duguljasti odsjaj svjetla kvake na vratima što je drhturio na zidu, Paulova nova dekica izvezena s ljubavlju koja je u naborima padala s ruba kolijevke. A na komodi Davidove narcise, nježne poput kože, gotovo blistave, upijale su svjetlost iz hodnika.

IV Kad se jeka njezina glasa izgubila na praznome parkiralištu, Caroline zalupi vratima automobila i krene kroz bljuzgavicu. Stane nakon nekoliko koraka i vrati se po dijete. U tami se čuo Phoebein slabašni plač, zbog kojeg Caroline pojuri preko asfalta, preko širokih osvijetljenih četverokuta na tlu, do automatskih vrata samoposluživanja. Bila su zaključana.

Caroline je vikala i lupala po vratima dok joj se glas isprepletao s Phoebeinim plačem. Unutra su se vidjeli prazni osvijetljeni prolazi između polica. U blizini je zaboravljeno stajalo vjedro s vodom za pranje podova, limenke su svjetlucale u tišini. Nekoliko je minuta i Caroline tiho stajala i slušala Phoebeine jecaje i udaljeno hučanje vjetra kroz krošnje drveća. Zatim se sabere i krene oko zgrade prema stražnjem dijelu dućana. Metalna rolo vrata platforme za utovar bila su spuštena, ali ona im svejedno priđe. Osjeti miris gnjile hrane koji je dolazio s hladnog, masnog betona na mjestu gdje se snijeg istopio. Ona snažno nogom udari vrata zadovoljna glasnim ehom, pa to ponovi nekoliko puta sve dok nije ostala bez daha.

“Ako su još unutra, zlato, u što iskreno sumnjam, svejedno neće otvoriti dućan u skorije vrijeme.”

Caroline začuje muški glas. Okrene se i ugleda nekog čovjeka kako stoji u otvoru rampe za prilaz kamiona s prikolicama do mjesta za istovar. Čak je i s te udaljenosti mogla vidjeti da je krupan. Imao je široki kaput i pletenu vunenu kapu. Ruke je zabio u džepove.

“Moje dijete plače”, objasni ona nepotrebno. “Akumulator mi se ispraznio. U dućanu odmah kod ulaza je telefon, ali ne mogu do njega.”

“Koliko je dijete staro?” upita muškarac.

“Novorođenče”, ne razmišljajući odgovori Caroline, dok joj se po glasu čulo da je na rubu suza i panike. Glupo i smiješno, to je nešto što je oduvijek prezirala, a ipak se sada našla u situaciji bespomoćne žene kojoj je potrebna pomoć.

“Subota je uvečer”, dopre kroz snijeg do nje muškarčev glas. Iza parkirališta je ulica bila tiha.

“Svi su servisi vjerojatno zatvoreni.”

Caroline je šutjela. “Čujte, gospođo”, započne on polako, a njegov je glas djelovao vrlo umirujuće. Caroline uvidi da se on trudi biti spokojan i utješiti je. Možda čak misli da je ona luda. “Prošli sam tjedan greškom ostavio kleme kod kolege vozača pa vam ne mogu pomoći oko auta. Ali, vani je hladno, pa sam mislio, zašto ne biste sjeli kod mene u kabinu? Tamo je toplo. Prije nekoliko sati sam ovdje isporučio mlijeko i odlučio pričekati da vidim kakvo će biti vrijeme. Hoću reći, gospođo, dobrodošli ste kod mene u kabinu. To će vam dati vremena da razmislite što ćete dalje.” Kada Caroline nije odmah odgovorila on doda: “Mislim, brinem se zbog djeteta.”

Ona tada pogleda na sam rub parkirališta gdje je upaljena motora bio šleper s tamnom sjajnom kabinom. Vidjela ga je i ranije, ali nije obraćala pažnju na dugu srebrnu prikolicu koja je tamo stajala kao neka prikaza na rubu svijeta. Na njezinim rukama Phoebe glasno uzdahne, uhvati zrak i nastavi plakati.

“U redu”, odluči Caroline. “Barem nakratko.” Ona oprezno obiđe nekoliko napuklih glavica luka. Kada je došla do ruba rampe on ju je čekao ispružene ruke kako bi joj pomogao da siđe.

Ona pomalo ljutito prihvati njegovu ruku, ali bila mu je zahvalna jer je pod slojem gnjilog povrća i snijega bio led. Caroline digne pogled kako bi mu vidjela lice. Imao je gustu bradu, kapa mu je bila navučena sve do obrva pod kojim su bile tamne oči pune dobrote. Ovo je nevjerojatno, govorila je sebi dok su koračali parkiralištem. Suludo. Glupo. On je možda krvoločni ubojica, ali zbog silnog umora više joj gotovo nije bilo stalo.

On joj pomogne da uzme stvari iz automobila i da se smjesti u kabinu. Držao je Phoebe dok se Caroline penjala na visoko sjedalo, a zatim joj dodao dijete. Caroline ulije mlijeko iz termosice u bočicu. Phoebe je bila tako uzrujana da joj je trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako je hrana stigla, ali čak je i tada s mukom sisala. Caroline joj je nježno milovala obraze i malena napokon prihvati dudu i počne sisati.

“Malo neobično, nije li?” reče muškarac kada je Phoebe utihnula. Upravo se bio uspeo na vozačevo mjesto. U tami je motor tiho zujao, umirujuće preo poput velike mačke, dok se pred njima prostirala tama. “Mislim, ovoliki snijeg u Kentuckyju.”

“To se događa svakih nekoliko godina”, reče ona. “Vi niste odavde?”

“Ja sam iz Akrona u Ohiju”, reče on. “Mislim, odande sam podrijetlom. Ali na cesti sam već pet godina. Zapravo sada volim misliti da pripadam svugdje.”

“Zar se nikad ne osjećate osamljeno?” upita Caroline, ali se odmah sjeti kako izgleda njezin uobičajeni dan koji se završava tako što bi ona sjedila sama u svojem stanu. Nije mogla vjerovati gdje se nalazi i da tako intimno razgovara sa strancem. Bilo je to neobično ali i uzbudljivo, kao kad se povjeravate osobi koju ste upoznali u vlaku ili u autobusu.

“Da, tu i tamo”, prizna on. “To je samotan posao, bez sumnje. Ali isto tako često imam neočekivane susrete. Poput ovoga večeras.”

U kabini je bilo toplo i Caroline osjeti kako se opušta u visokom udobnom sjedalu. Ispod uličnih se svjetiljki još uvijek vidjelo kako sipi snijeg. Njezin je automobil stajao posred parkirališta, osamljena tamna sjena prekrivena snijegom.

“Kamo ste se uputili?” upita on.

“Ma tu blizu, u Lexington. Na autocesti je nekoliko kilometara dalje bio sudar pa sam mislila da ću ovako uštedjeti na vremenu i izbjeći probleme.”

Lice mu je bilo blago osvijetljeno i on se nasmiješi. Na vlastito iznenađenje i ona se nasmiješi, i najednom su se oboje smijali.

“Da, i najbolji se planovi znaju izjaloviti”, reče on.

Caroline kimne. “Čujte”, reče on nakon stanke. “Ako doista trebate samo do Lexingtona, ja vas mogu odvesti.

Svejedno mi je hoću li parkirati kamion ovdje ili tamo. Uostalom, sutra je nedjelja i ništa se ne da učiniti, zar ne? A u ponedjeljak ujutro možete pozvati vučnu službu. Automobil će ovdje biti na sigurnom, nemojte se brinuti.”

Ulična je svjetiljka obasjavala Phoebeino sitno lice, on ispruži ruku i nježno pomiluje njezino čelo svojom velikom rukom. Caroline se sviđala njegova nezgrapnost, njegov mir.

“U redu”, odluči ona. “Ako vam to nije problem.”

“Ma nikako”, reče on. “Pa kvragu... oprostite na izrazu, Lexington mi je usput.”

On pokupi ostatak njezinih stvari iz auta, vrećice s namirnicama i dekice. Ime mu je bilo Al, Albert Simpson. Pipajući ispod sjedala on pronađe još jednu šalicu, pažljivo je obriše rupčićem i natoči joj kavu iz svoje termos-boce. Ona je pila, zahvalna što je kava jaka, zahvalna što je na toplom i što je u društvu nekoga tko ne zna ništa o njoj. Osjećala se sigurnom i neobično sretnom, iako je zrak bio ustajao i zaudarao po prljavim čarapama, dok je djetešce koje joj nije pripadalo spavalo na njezinu krilu. Dok je vozio, Al joj je pričao o životu na cesti, odmorištima s tuševima za vozače i kilometrima što su nestajali pod kotačima dok je on vozio iz noći u noć.

Uljuljkana jednoličnim zvukom motora, toplinom i pahuljicama snijega što su se bacale na svjetla kamiona, Caroline napola utone u san. Napokon su stigli na parkiralište ispred njezine zgrade gdje je kamion zauzeo pet mjesta. Al izađe iz kabine kako bi joj pomogao da siđe i ostavi motor kamiona upaljen dok je nosio njezine stvari do stubišta. Caroline ga je slijedila s Phoebe u naručju. Na jednom od donjih prozora zanjiše se zastor - kao i uvijek, Lucy Martin je uhodila tko dolazi - i Caroline zastane dok je na trenutak obuzme nešto nalik na vrtoglavicu. Oko nje se ništa nije promijenilo, ali ona nije bila ista žena koja je odatle otišla usred prošle noći, gazeći kroz snijeg do svojeg automobila. Učini joj se da se toliko promijenila da će i prostor i svjetlo kamo ulazi biti drugačiji. Ipak, dobro poznati ključ sklizne u bravu i otključa je. Kada su se vrata otvorila, ona odnese Phoebe u sobu koju je znala napamet: izdržljivi tamnosmeđi tepih, karirani kauč i naslonjač koje je nabavila na rasprodaji, stakleni stolić, roman koji je čitala prije spavanja - Zločin i kazna - uredno obilježen. Stala je tamo gdje Raskolnjikov sve priznaje Sonji. Upravo ih je sanjala u njihovu hladnom potkrovlju kada ju je probudila zvonjava telefona i snijeg koji je prekrivao ulice.

Al je neodlučno stajao na vratima. Mogao je biti serijski ubojica, silovatelj ili prevarant.

Mogao je biti bilo tko.

“Imam krevet na rasklapanje”, reče ona. “Ako želite, možete večeras na njemu spavati.”

Nakon trenutka oklijevanja on zakorači u prostoriju. “Što će reći vaš muž?” upita on gledajući naokolo.

“Nisam udana”, reče ona i shvati kakvu je grešku napravila. “Više ne.”

On ju je pomno promatrao dok je stajao s vunenom kapom u ruci i nju iznenadi kako su mu tamne lokne koje su mu stršile na glavi. Iako se osjećala usporenom, kava ju je unatoč umoru razbudila i ona se iznenada upita što on o njoj misli - još uvijek je bila u odori medicinske sestre, raščupane kose, raskopčanog kaputa s djetetom na umornim rukama.

“Ne želim vam stvarati nevolje”, reče on.

“Nevolje?” začudi se ona. “Da nije bilo vas još uvijek bih bespomoćno stajala na parkiralištu.”

On se nasmiješi, pođe do kamiona i uskoro se vrati s malenom putnom torbom od tamnozelenog platna.

“Netko je gledao s prozora u prizemlju. Jeste li sigurni da zbog toga nećete imati neugodnosti?”

“To je Lucy Martin”, reče Caroline. Phoebe je bila nemirna pa ona iz grijača uzme bočicu s mlijekom, na podlaktici proba je li dovoljno toplo i sjedne. “Ona obožava ogovarati. Upravo ste joj uljepšali dan, vjerujte mi.”

Ali Phoebe nije željela sisati i ponovno zaplače. Caroline ustane i počne šetati prostorijom nježno joj šapućući. Al se u međuvremenu latio posla. Začas je razvukao krevet i obukao posteljinu složivši kutove ravno, kao u vojsci. Kada se Phoebe napokon umirila Caroline mu kimne i tiho zaželi laku noć. Čvrsto zatvori vrata spavaće sobe. Padne joj na pamet da je Al od onih ljudi koji sve vide pa je tako sigurno primijetio da nema dječjeg krevetića.

Tijekom vožnje Caroline je smišljala što da radi pa je sada izvukla ladicu iz komode i izbacila sadržaj na pod. Zatim je složila dva ručnika na dno, prekrila ih plahtom i smjestila Phoebe u sredinu. Kada je legla u krevet osjetila je kako iscrpljenost nadolazi u valovima i smjesta zaspi tvrdim snom bez snova. Nije čula Alovo glasno hrkanje iz dnevne sobe, ralice kako čiste parkiralište ni kamione čistoće kako odvoze smeće. Ali kada se usred noći Phoebe pomaknula, Caroline je smjesta skočila na noge. Kretala se kroz tamu kao kroz vodu, premorena ali puna neke odlučnosti. Presvukla je Phoebe, podgrijala joj bočicu i usredotočila se na djetešce na svojim rukama i obaveze koje su bile pred njom - tako hitne, tako neodložne i važne - zadatke koje je sada mogla obaviti samo ona, zadatke koji nisu trpjeli odgađanje.

Caroline probudi blještava svjetlost i miris prženih jaja sa slaninom. Ona ustane, zaveže kućni ogrtač, sagne se i dotakne djetetove opuštene obraze. Zatim pođe u kuhinju gdje je Al mazao maslac na prepečenac.

“Dobro jutro”, reče on i pogleda je. Iako počešljana, kosa mu je još uvijek bila pomalo raščupana. Dio tjemena je bio ćelav, oko vrata je nosio zlatni lanac s medaljonom. “Nadam se da se ne ljutite što sam se ovako udomaćio. Sinoć nisam večerao.”

“Fino miriše”, reče Caroline. “I ja sam gladna.”

“Pa onda je dobro što sam ispekao mnogo”, reče on i doda joj šalicu kave. “Imate lijep stan.

Udoban i uredan.”

“Doista vam se sviđa?” Kava je bila jača negoli ju je ona obično kuhala. “A ja baš razmišljam o tome da se preselim.”

Njezine je vlastite riječi iznenade, ali kada ih je izgovorila učinile su joj se stvarnima. Sunčeve su zrake padale preko tamnosmeđeg tepiha i naslona kauča. Voda je kapala sa strehe. Ona je godinama štedjela novac zamišljajući se u vlastitoj kući ili na nekom zanimljivom putovanju, ali sada se nalazila tu s djetetom u spavaćoj sobi, strancem za stolom i automobilom zaglavljenim u Versaillesu.

“Mislila sam se preseliti u Pittsburgh”, reče ona i ponovno iznenadi samu sebe.

Al je kuhačom miješao jaja u tavi, a zatim ih prebacio na tanjure. “Pittsburgh? Sjajan grad.

Zašto baš onamo?”

“Moja je majka tamo imala rodbinu”, reče Caroline dok je on stavljao tanjure na stol i sjeo preko puta nje. Činilo se da nema te granice koju čovjek nije spreman prijeći kad jednom počne lagati.

“Znate, htio sam vam reći da mi je žao”, reče Al. Iz tamnih mu je očiju izvirala dobrota.

“Mislim, zbog djetetova oca.”

Caroline je gotovo zaboravila da je izmislila muža pa se iznenadi što u Alovu glasu čuje sumnju da ga je uopće imala. On je očito zaključio da je ona neudana majka, iznenadi se ona.

Jeli su u tišini, tu i tamo bi prokomentirali vrijeme ili promet, Alovo sljedeće odredište.

Putovao je u Nashville, Tennessee.

“Nikad nisam bila u Nashvilleu”, reče Caroline.

“Ne? Pa pođite sa mnom, vi i vaša kći”, reče Al. To je bila tek šala, ali u toj se šali skrivala ponuda. Ponuda nije bila upućena njoj kao Caroline, već neudanoj majci kojoj je sreća okrenula leđa. Ipak, na trenutak Caroline zamisli kako odlazi odatle s kutijama i svojim pokrivačima, ne osvrćući se.

“Možda sljedeći put”, reče ona i uzme šalicu s kavom. “Moram ovdje srediti neke stvari.”

Al kimne. “Razumijem vas”, reče on. “Znam kako je to.”

“Ali svejedno, hvala na ponudi”, reče ona. “Lijepo od vas.”

“Nema na čemu, bilo mi je zadovoljstvo”, reče on ozbiljno i ustane. Bilo je vrijeme da pođe.

Caroline je kroz prozor gledala kako on prilazi kamionu, penje se u kabinu i okreće se kako bi joj mahnuo kroz otvorena vrata vozila. Ona mu mahne, sretna što na njegovu licu vidi osmijeh, tako ugodan i srdačan. Iznenadi je neko probadanje u srcu. Obuzme je želja da potrči za njim. Sjeti se uskog kreveta u kabini na kojem je on povremeno spavao, sjeti se kako je nježno dotaknuo Phoebeino čelo. Čovjek koji je živio tako samotnim životom zacijelo bi znao čuvati njezinu tajnu, obuzdavati njezine snove i smiriti strahove. Ali motor kamiona se upali i iz srebrne ispušne cijevi iznad kabine počne sukljati dim. U sljedećem je trenutku on pažljivo skrenuo s parkirališta u tihu ulicu i nestao.

U idućih je dvadeset i četiri sata Caroline spavala i budila se po Phoebeinu rasporedu.

Ostajala je budna tek dovoljno dugo da nešto pojede. Bilo je to vrlo neobično, jer je uvijek pazila da ne preskače obroke. Zazirala je od nediscipliniranih međuobroka koje je smatrala navikom ekscentričnih, samoživih ljudi. Ali sada je jela u najrazličitije doba dana i noći: hladne žitarice i sladoled iz kutije dok je stajala za radnom površinom u kuhinji. Kao da je ušla u vlastitu zonu sumraka, u neko stanje između jave i sna u kojem ne mora razmišljati o posljedicama svoje odluke, o sudbini djeteta koje je spavalo u ladici komode, o svojoj sudbini.

U ponedjeljak ujutro ustane na vrijeme kako bi nazvala na posao i javila da je bolesna.

Slušalicu je digla Ruby Centers, službenica prijamnog odjela.

“Jesi li dobro, dušo?” upita ona. “Zvučiš grozno.”

“Mislim da imam gripu”, odgovori Caroline. “Vjerojatno neću dolaziti nekoliko dana. Ima li kakvih novosti?” upita ona, nastojeći da joj glas zvuči ležerno. “Je li rodila supruga doktora Henryja?”

“Pa ne bih znala”, reče Ruby. Caroline ju je gotovo mogla vidjeti kako se zamišljeno mršti, njezin uredni stol spreman za posao, malenu vazu s plastičnim cvijećem u kutu. “Još nitko nije došao osim možda stotinjak pacijenata. Čini se da svi imaju gripu kao i ti, gospođice Caroline.”

Onog trenutka kada je Caroline spustila slušalicu začuje se kucanje na vratima. Lucy Martin bez sumnje. Caroline je bila iznenađena što joj je trebalo tako dugo.

Lucy je na sebi imala haljinu s velikim, jarkim ružičastim cvjetovima, pregaču s naborima ružičastih rubova, čupave papuče. Kada je Caroline otvorila vrata, ona nahrupi u stan s pola kolača od banana umotanog u prozirnu foliju.

Lucy je imala zlatno srce, tako su svi govorili, ali već od same njezine pojave Caroline se nakostriješi. Lucyne torte, pite i topla jela bili su njezina ulaznica u središte svake drame: smrtne i nesretne slučajeve, rođenja, vjenčanja i bdjenja. Njezina srdačnost nije bila posve normalna, a potreba za lošim vijestima upravo jeziva, pa se Caroline uvijek nastojala držati podalje.

“Vidjela sam tvog posjetioca”, reče Lucy tapkajući Caroline po ruci. “Moj Bože! Prilično zgodan tip, zar ne? Jedva sam dočekala da te dođem pitati tko je.”

Lucy sjedne na kauč koji je ponovno bio namješten. Caroline sjedne u naslonjač. Vrata spavaće sobe u kojoj je Phoebe spavala bila su otvorena.

“Zar si bolesna?” upita Lucy. “Kad bolje razmislim, obično ujutro u ovo vrijeme već odavno nisi kod kuće.”

Caroline je proučavala Lucy na čijem se licu ocrtavalo nestrpljenje da sve sazna. Znala je da će sve što joj kaže brzo obići grad - za dva, tri dana će joj netko prići u samoposluživanju ili u crkvi i pitati je o strancu koji je proveo noć u njezinu stanu.

“Muškarac kojega si sinoć vidjela moj je rođak”, Caroline će posve mirno, ponovno iznenađena spretnošću i brzinom kojom je lagala. Te su laži bile tako uvjerljive da nije ni okom trepnula kada ih je izgovarala.

“Da... a ja sam se baš pitala”, reče Lucy. Vidjelo se da je razočarana.

“Da, znam”, doda Caroline, i kako bi preduhitrila sljedeće pitanje iznenadi samu sebe nastavkom. “Jadni Al. Žena mu je u bolnici.” Ona se nagne prema Lucy i tiho nastavi. “To je tako tužno. Ona ima samo dvadeset pet godina, ali liječnici misle da ima rak na mozgu. U posljednje je vrijeme često imala nesvjestice pa ju je Al dovezao iz Somerseta na pregled k specijalistu. Uza sve to imaju malo dijete. Ja sam mu rekla: ‘Čuj, hodi k njoj u bolnicu i budi tamo dan i noć ako treba, dijete ostavi kod mene.’ Budući da sam medicinska sestra on je pristao. Nadam se da te nije smetao djetetov plač.”

Nekoliko je trenutaka Lucy iznenađeno šutjela i Caroline shvati kakvo je zadovoljstvo, kakav je osjećaj moći kada nekome priopćite tako neočekivane novosti.

“Jadni ljudi, taj tvoj rođak i njegova žena! Koliko je dijete staro?”

“Tek su joj tri tjedna”, odgovori Caroline, a zatim na krilima inspiracije ustane. “Pričekaj trenutak.”

Ona pođe u spavaću sobu i uzme Phoebe iz lađice, ne razmatajući čvrsto omotane plahte.

“Zar nije prekrasna?” upita ona sjedajući pokraj Lucy.

“Oh, doista jest. Prelijepa je!” reče Lucy dodirujući Phoebeinu ručicu.

Caroline se nasmiješi osjećajući neočekivanu navalu ponosa i zadovoljstva. Ono što je primijetila u rađaonici - kose oči, djelomice splošteno lice - postalo joj je tako blisko da više gotovo nije obraćala pažnju. Phoebe je kao i sva druga novorođenčad bila krhka, slatka i zahtjevna.

“Obožavam je gledati”, prizna Caroline.

“Oh, ta jadna majčica”, šapne Lucy. “Što kažu, hoće li se izvući?” “To nitko ne zna”, reče Caroline. “Vrijeme će pokazati.” “Sigurno su slomljeni od brige”, reče Lucy.

“Da, jesu. Potpuno su izgubili apetit”, povjeri joj Caroline. Nadala se da će tako obeshrabriti Lucy u namjeri da donosi svoja znamenita jela.

Sljedeća dva dana Caroline nije izlazila. Svijet je dolazio k njoj u obliku novina, dostave hrane i mlijeka, zvukova prometa. Vrijeme se promijenilo i snijeg je nestao istom onom brzinom kojom se pojavio. Istopio se i u potočićima slijevao niz fasade i nestajao u odvodnim kanalima. Za Caroline su se rascjepkani dani stopili u niz nasumičnih slika i dojmova - kako na parkiralište dovoze njezin Ford Fairlane napunjena akumulatora, sunčeva svjetlost što se prosipa kroz oblačno nebo, miris vlažne zemlje, crvendać kako jede sjemenke. Bilo je trenutaka kada ju je obuzimala briga, ali se iznenadila koliki je mir osjećala dok je sjedila s Phoebe. Ono što je rekla Lucy Martin bila je istina: obožavala je gledati to dijete. Voljela je sjediti na suncu i držati je u naručju. Upozoravala je samu sebe da se ne smije emotivno vezati za Phoebe, jer je to sigurno bilo samo privremeno rješenje. Caroline je često promatrala doktora Davida Henryja u klinici i bila je uvjerena da je pun samilosti. Kada je one noći digao glavu sa stola i pogledao je, vidjela je u njegovu pogledu beskrajnu dobrotu.

Uopće nije sumnjala da će ispravno postupiti čim se oporavi od šoka.

Svaki se put trzala kada bi zazvonio telefon. Ali prošla su tri dana i od njega ni riječi.

U četvrtak ujutro netko pokuca na vrata. Caroline popravi pojas na haljini, prijeđe prstima kroz kosu i brzo pođe otvoriti. Ali to je bio samo dostavljač s vazom punom tamnocrvenog i svijetloružičastog cvijeća u oblaku gipsofilije. Bilo je od Ala. Puno hvala na gostoprimstvu, pisalo je u poruci. Možda se vidimo kada sljedeći put budem vozio onuda.

Caroline unese buket u kuću i stavi ga na stolić. Uzrujana, ona uzme primjerak The Leadera kojeg danima nije čitala, skine gumicu kojom su novine bila omotane i letimice pogleda članke ne unoseći se u tekst. Sve veća napetost u Vijetnamu, društvena kronika prošlog tjedna, cijela stranica fotografija mjesnih žena s najnovijim proljetnim šeširima. Caroline se upravo spremala baciti novine kad joj pogled zapne za crno uokvireni tekst.

U petak, 13. ožujka 1964. u devet ujutro u prezbiterijanskoj crkvi u Lexingtonu održat će se misa zadušnica za našu voljenu kćer Phoebe Grace Henry koja je rođena i umrla 7. ožujka 1964.

Caroline polako sjedne. Pročita tekst nekoliko puta. Čak ga i dodirne, kao da bi ga to moglo učiniti jasnijim, dati dodatno objašnjenje. S novinama u ruci ona ustane i pođe u spavaću sobu. Phoebe je spavala u ladici s ručicom podignutom iznad plahti. Rođena i umrla. Caroline se vrati u dnevnu sobu i nazove kliniku. Ruby se odmah javi.

“Postoji li bilo kakva šansa da dođeš?” upita ona. “Ovdje je ludnica. Čini se da svi u gradu imaju gripu.” Zatim će tiše: “Jesi li čula, Caroline, što se dogodilo s bebama doktora Henryja?

Ipak su dobili blizance. Dječak je u redu, prelijep je, ali djevojčica je umrla pri porodu. Tako tužno.”

“Pročitala sam u novinama.” Caroline je imala osjećaj da su joj se ukočili i jezik i vilica.

“Možeš li, molim te, reći doktoru Henryju da me nazove. Reci mu da je važno. Vidjela sam novine”, ponovi ona. “Reci mu to, hoćeš li, Ruby?” Ona zatim spusti slušalicu. Sjedila je zagledana u stablo platane i parkiralište iza njega.

Sat kasnije on je pokucao na njezina vrata.

“Dakle”, reče ona i pusti ga unutra.

David Henry uđe i sjedne na kauč. Sjedio je pogrbljeno i okretao šešir u rukama. Ona sjedne u naslonjač preko puta njega gledajući ga kao da ga vidi prvi put.

“Norah je dala oglas”, reče on. Kada ju je pogledao, ona unatoč svemu osjeti navalu suosjećanja. Čelo mu je bilo naborano, oči zakrvavljene, kao da danima nije spavao.

“Napravila je to bez upozorenja.”

“Ali ona misli da je vaša kći umrla”, reče Caroline. “Zar ste joj to rekli?”

On polako kimne. “Htio sam joj reći istinu, ali kada sam otvorio usta nisam mogao. U tom mi se trenutku činilo da ću je tako poštedjeti boli.”

Caroline se sjeti svojih laži koje su s lakoćom sustizale jedna drugu.

“Nisam je ostavila u Louisvilleu”, reče ona tiho. Ona kimne prema vratima spavaće sobe.

“Tamo je unutra. Spava.”

David Henry je pogleda. Caroline se preplaši jer mu je lice bilo potpuno bijelo. Nikad ga prije nije vidjela tako uzrujanog.

“Zašto niste?” upita on na rubu bijesa. “Zašto, za ime boga, niste?”

“Jeste li ikada bili tamo?” upita ona, prisjećajući se blijede djevojke čija je tamna kosa padala na hladni linoleum. “Jeste li vidjeli kako je tamo?”

“Nisam.” On se namršti. “Dobio sam odlične preporuke, to je sve. Već sam ranije onamo slao pacijente. Nisam čuo ništa loše.”

“Grozno je”, reče ona s olakšanjem. Znači on nije znao što radi. Željela ga je mrziti, ali se dobro sjećala kolike je samo noći proveo u klinici liječeći pacijente koji nisu mogli platiti.

Pacijente sa sela, iz planina, koji su puni nade, ali bez novca, prevaljivali naporan put do Lexingtona. Drugim se liječnicima klinike to nije sviđalo, ali doktor Henry nije želio odustati.

On nije bio loš čovjek, ona je to znala. On nije bio čudovište. Ali ovo - misa zadušnica za živo dijete - to je bilo čudovišno.

“Morate joj reći.”

Iako mu je lice bilo blijedo on je bio odlučan. “Ne”, reče. “Sada je prekasno. Radite što god morate, Caroline, ali ja joj to ne mogu reći. Ne želim joj reći.”

Nevjerojatno. Mrzila ga je zbog tih riječi, ali je u tom trenutku osjećala bliskost kakvu nikad nije osjećala ni prema jednoj osobi. Bili su vezani nečim tako velikim, i ma što da se dogodi, uvijek će biti vezani. On je primi za ruku i njoj se to učini prirodnim i normalnim, podigne njezinu ruku do svojih usana i poljubi je. Ona osjeti pritisak njegovih usana na svojim prstima, njegov topli dah na koži.

Da je u njegovu pogledu ugledala trunku proračunatosti, da je vidjela bilo što osim bolne zbunjenosti kada joj je pustio ruku, ona bi učinila ispravnu stvar. Podigla bi slušalicu, nazvala doktora Bentleyja ili policiju i sve priznala. Ali njegove su oči bile pune suza.

“Sve je u vašim rukama”, reče on. “Prepuštam to vama. Ja vjerujem da je dom u Louisvilleu pravo mjesto za ovo dijete. Tu odluku sam donio teška srca. Bit će joj potrebna liječnička njega koju drugdje ne može dobiti. Ali kakva god bila vaša odluka, ja ću je poštovati. Odlučite li se obratiti policiji, ja ću preuzeti svu krivnju na sebe. Obećavam da vi nećete imati nikakvih neugodnosti.”

Izraz lica mu je bio napet. Prvi put Caroline promisli o posljedicama koje se nisu ticale samo djeteta u susjednoj prostoriji. Ranije joj nije palo na pamet da su njihove karijere u opasnosti.

“Ne znam”, reče ona polako. “Moram razmisliti. Ne znam što da radim.”

On otvori novčanik i isprazni ga. Tristo dolara - ona je bila šokirana što on nosi toliki novac sa sobom.

“Ne želim vaš novac”, reče ona.

“To nije za vas”, objasni on. “To je za dijete.”

“Phoebe. Ona se zove Phoebe”, reče Caroline i odgurne novčanice. Sjeti se rodnog lista na koji se u žurbi tog snježnog jutra on samo potpisao. Kako bi lako bilo upisati Phoebeino i njezino ime.

“Phoebe”, reče on i ustane, ostavljajući novac na stoliću. “Molim vas, Caroline, nemojte ništa poduzimati prije nego što me obavijestite. Samo vas to molim, da me upozorite ma što odlučili.”

Kada je on otišao sve je bilo kao i prije: sat na polici nad kaminom, četvrtasti odsjaj svjetla na podu, oštre sjene golih grana. Za nekoliko će tjedana propupati lišće, pokriti grane poput paperja, promijenit će se sjene na podu. Ona je to vidjela toliko puta dosad, ali prostorija joj se najednom učini neobično bezličnom, kao da nikad nije u njoj stanovala. Tijekom godina je kupila vrlo malo stvari jer je po prirodi bila štedljiva. Uostalom, uvijek je maštala da će njezin pravi život biti negdje drugdje. Kauč i naslonjač s kockastim uzorkom su joj se sviđali, sama ih je izabrala, ali uvidi kako bi ih bez žaljenja mogla ostaviti. Mogla bi ostaviti sve za sobom, pomisli, gledajući uramljene reprodukcije pejzaža, pleteni stalak za novine pokraj kauča, niski slolić. Odjednom joj se vlastiti stan učini hladnim, poput liječničke čekaonice u gradu.

Uostalom, što je ona u njemu radila sve te godine negoli čekala?

Ona pokuša utišati svoje misli. Zacijelo je postojao drugi, manje dramatičan način. Tako bi rekla njezina majka odmahujući glavom, upozoravajući je da ne izigrava Saru Bernhardt.

Caroline godinama nije znala tko je Sarah Bernhardt, ali je dobro znala što njezina majka pod time podrazumijeva: svaki višak emocija je loš jer remeti životni mir. Zato je Caroline obuzdavala osjećaje, pohranjivala ih kao što ljudi pohranjuju staru odjeću u ladice, zamišljajući kako će ih jednoga dana otvoriti i iznijeti na svjetlo dana, ali ona nikad nije, sve dok iz ruku doktora Henryja nije uzela djetešce. Nešto se pokrenulo i ona to više nije mogla

zaustaviti. Kroz nju su jednakom žestinom strujali strah i uzbuđenje. Mogla bi već danas otići, započeti nov život negdje drugdje. Ionako nema drugog izbora, unatoč tome što odluči učiniti s djetetom. Lexington je bio malen grad, nije mogla poći ni do samoposluživanja da ne sretne poznanika. Ona zamisli kako se šire oči Lucy Martin, njezino tajno zadovoljstvo dok prepričava Carolineine laži, govori o njezinoj ljubavi prema odbačenom djetetu. Jadna stara usidjelica, govorit će ljudi o njoj, toliko je željela vlastito dijete.

Sve je u vašim rukama, Caroline. Lice kao da mu je ostarjelo, smežuralo se poput oraha.

Sljedećeg se jutra Caroline rano probudila. Bio je predivan dan i ona otvori prozore, puštajući da uđe svjež zrak i miris proljeća. Phoebe se dvaput po noći budila, a dok je spavala, Caroline se pakirala i po mraku nosila stvari u automobil. Kako se ispostavilo nije imala mnogo toga, svega nekoliko kovčega koji su lako stali u prtljažnik i na stražnje sjedalo Fairlanea. S istim je uspjehom mogla iznenada otputovati u Kinu, Burmu ili Koreju. Ta ju je pomisao činila sretnom. Bila je zadovoljna i svojom učinkovitošću. Do jučer u podne već je sve dogovorila: dobrotvorna udruga će uzeti namještaj, servis će očistiti stan. Javila je komunalnim službama da joj njihove usluge više nisu potrebne, otkazala dostavu novina i napisala potrebna pisma kojima zatvara bankovne račune.

Caroline je pila kavu, čekala da čuje kako se u prizemlju zatvaraju vrata i zvuk Lucyna automobila. Zatim brzo uzme Phoebe u naručje, na trenutak zastane na vratima stana u kojem je ispunjene nadom provela tolike godine, godine koje su joj se u ovom trenutku činile tako nestvarne kao da ih nikad nije ni bilo. Čvrsto zalupi vratima i siđe niza stube.

Smjesti Phoebe u kutiju na stražnjem sjedalu i odveze se u grad. Prošla je pokraj klinike tirkiznih zidova i narančasta krova, pokraj banke i čistionice, omiljene benzinske postaje.

Kada je stigla do crkve parkirala se na cesti i ostavila usnulu Phoebe u autu. U dvorištu je bilo više ljudi negoli je očekivala i ona stane iza njih, ali dovoljno blizu da vidi zatiljak Davida Henryja, njegov vrat rumen od hladnoće i plavu kosu Nore Henry skupljenu u strogu punđu.

Nitko nije primijetio Caroline. Njezine potpetice utonu u blato na rubu pločnika pa ona prebaci težinu na prste. Sjeti se ustajalih mirisa ustanove u koju ju je prošlog tjedna poslao doktor Henry. Sjeti se djevojke u košulji čija je tamna kosa padala na pod.

Riječi su se polako topile na tihom jutarnjem zraku. Čak ni tmine nisu tmine za tebe, i noć postaje svjetlosna kao dan.

Caroline se proteklih nekoliko dana budila u razno vrijeme dana i noći. Stajala bi na kuhinjskom prozoru u sitne sate i jela krekere. Izgubila je pojam o vremenu, sve su se njezine uobičajene navike zauvijek promijenile.

Norah Henry je čipkastim rupčićem otirala suze. Caroline se sjećala njezina stiska dok je tiskala najprije jedno, a zatim drugo dijete, sjećala se i suza u njezinim očima. Ovo bi je uništilo, tvrdio je David Henry. A što bi se tek dogodilo da se Caroline pojavi s izgubljenim djetetom na rukama? Što bi bilo kada bi prekinula ovu tugu na čije bi mjesto samo došla nova tuga?

Ti si stavio naše greške pred nas, naše tajne pred svjetlost tvoga lica.

Dok je svećenik govorio David Henry prebaci težinu s jedne noge na drugu. Prvi put Caroline duboko u sebi shvati što se sprema učiniti. Grlo joj se stisne, disanje postane plitko. Šljunak kao da joj je pritiskao stopala kroz đonove, ljudi okupljeni u dvorištu crkve zatrepere pred njezinim očima i njoj se učini da će pasti. Strašno, pomisli Caroline dok je gledala kako Nora Henry graciozno svija duge noge. Iznenada je Norah klečala u blatu dok joj se vjetar poigravao s kratkim velom na tokici.

Jer vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.

Caroline je gledala u svećenikovu ruku i kada je on ponovno progovorio, njegove riječi, iako jedva čujne, kao da nisu bile upućene Phoebe već njoj. Nosile su u sebi nešto konačno što se nije moglo promijeniti.

Predajemo njezino tijelo prirodnim silama. Vjetar vjetru, zemlja zemlji, pepeo pepelu. Neka je Gospodin blagoslovi i čuva, neka je obasja svojim svjetlom i pruži joj mir.

Svećenik zastane, vjetar zanjiše grane i Caroline se pribere, obriše oči rupčićem i lagano odmahne glavom. Okrene se i pođe do svojeg automobila u kojem je Phoebe još uvijek spavala dok joj je na lice padala zraka sunca.

Svaki kraj u sebi nosi početak. Uskoro je Caroline skrenula za ugao kod tvornice spomenika ispred koje su bile nadgrobne ploče i nastavila prema autocesti. Neobično. Nije li loš predznak imati tvornicu nadgrobnih spomenika na ulasku u grad? Ali već je sve to ostalo iza nje, i kada je stigla do križanja skrene na sjever prema Cincinnatiju, a onda Pittsburghu.

Vozila se uz rijeku Ohio prema gradu u kojem je doktor Henry proveo dio svojeg tajanstvenog života. Druga cesta koja je vodila u Louisville i Dom za slaboumne nestane u retrovizoru.

Caroline je brzo vozila, osjećala se neustrašivo, srce joj se punilo uzbuđenjem jarkim poput vedra dana. Jer doista, kakve je veze zlokobno znamenje imalo sada? Na kraju krajeva, dijete koje se vozilo pokraj nje za cijeli je svijet bilo mrtvo. I ona, Caroline Gill, nestajala je s lica zemlje, zbog čega joj se učini da je sve lakša, da čak i automobil lebdi visoko nad tihim poljima južnog Ohija. Cijelo to sunčano poslijepodne, dok se vozila na sjever pa na istok, Caroline je bez zadrške vjerovala u budućnost. A zašto i ne bi? Jer ako im se već dogodilo ono najgore, onda je to najgore svakako sada bilo iza njih.

1965.

Veljača 1965.

Norah je bosonoga stajala na stolcu u blagovaonici i pričvršćivala ružičaste vrpce na mjedeni luster. Čitavi lanci papirnatih ružičastih igrimiznoljubičastih srdaca padali su na stol i porculan s tamnocrvenim ružama i pozlaćenim rubovima što ga je dobila kao vjenčani dar, na čipkasti stolnjak i lanene ubruse. Dok je ona radila peć je brujala pa su vrpce krep-papira lebdjele na toplom zraku, doticale joj suknju, a onda polagano padale na pod šuškajući.

Paul, kojemu je bilo jedanaest mjeseci, sjedio je u kutu pokraj stare pletene košare pune cjepanica. Upravo je naučio hodati i cijelo se poslijepodne zabavljao topćući po njihovoj novoj kući u svojem prvom paru cipela. Svaka je soba predstavljala novu avanturu. Bacao je čavle kroz metalne rešetke za ventilaciju, oduševljen jekom koju su stvarali. Po kuhinjskom je podu vukao vrećicu sa gipsom koja je za sobom ostavljala tanki bijeli trag. Sada je raširenih očiju gledao vrpce, prekrasne i neuhvatljive poput leptira. Nespretno se uspravio pokraj stolca u nastojanju da jednu zgrabi. Uhvati ružičastu vrpcu i povuče. Luster se zaljulja, on izgubi ravnotežu i svom težinom padne na stražnjicu. Iznenađen, počne plakati.

“O, dušice”, reče Norah, siđe sa stolca i digne ga u naručje. “Ne plači”, šaptala je milujući ga po mekoj tamnoj kosi.

Izvana bijesnu svjetla automobila, zatim se začuje zatvaranje vrata. Istovremeno zazvoni telefon. Norah s Paulom u naručju pođe u kuhinju i digne slušalicu upravo u trenutku kada je netko pokucao.

“Halo?” Ona priljubi usne uz Paulovo vlažno i meko čelo, naprežući se da vidi čiji je to automobil na kolnom prilazu. Bree je trebala doći tek za sat vremena. “Slatko djetešce”, mrmljala je, a onda će ponovno u slušalicu: “Halo?”

“Gospodo Henry?”

Bila je to medicinska sestra iz Davidove nove ordinacije - prije mjesec dana počeo je raditi u bolnici - žena koju Norah nikad nije vidjela. Glas joj je bio ugodan i topao. Norah ju je zamišljala kao osobu srednjih godina, krupnu i odgovornu, kose pažljivo namještene u visoku punđu. Caroline Gill koja ju je držala za ruku za vrijeme trudova, čije su plave oči i čvrst pogled za Noru bili nerazmrsivo povezani s onom nevjerojatnom snježnom noći, jednostavno je nestala - bila je to zagonetka, ali i skandal.

“Gospođo Henry, ovdje Sharon Smith. Doktora Henryja su hitno pozvali u operacijsku dvoranu upravo kada je bio na vratima i spremao se poći kući. Dogodila se strašna prometna nesreća nedaleko od ceste Leestown. Tinejdžeri, znate, teško su ranjeni. Doktor Henry mi je rekao da vam javim. Doći će kući čim bude mogao.”

“Je li rekao koliko će se zadržati?” upita Norah. Zrak je mirisao po pečenoj svinjetini, kiselom kupusu i prženim krumpirima, Davidovu najdražem jelu.

“Nije. Ali čula sam daje sudar bio stravičan. U povjerenju, dušo, moglo bi potrajati satima.”

Norah kimne. U daljini se začuje otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata, zatim koraci, lagani i poznati u predvorju, dnevnoj sobi, blagovaonici. Bree je ranije došla po Paula kako bi Norah i David mogli provesti večer prije Sv. Valentina, ujedno njihovu godišnjicu, sami.

Norin plan, njezino iznenađenje, njezin dar njemu.

“Hvala vam”, reče ona medicinskoj sestri prije negoli je spustila slušalicu. “Hvala što ste nazvali.”

Bree uđe u kuhinju, donoseći sa sobom miris kiše. Ispod dugog balonera nosila je crne čizme do koljena. Njezina su duga, bijela bedra nestajala u najkraćoj suknji koju je Norah ikad vidjela. Srebrne naušnice optočene tirkizima plesale su na svjetlu. Došla je ravno s posla vodila je ured mjesne radiopostaje - torba joj je bila puna knjiga i papira za nastavu koju je pohađala.

“Gle ti ovo!” usklikne Bree, spusti torbu na pult i uzme Paula u naručje. “Sve izgleda sjajno, Norah. Ne mogu vjerovati kako si samo brzo uredila kuću.”

“To me držalo zaposlenom”, reče Norah sjetivši se tjedana koje je provela odljepljujući stare tapete i bojeći zidove. Odlučili su se preseliti, ona i David, nadajući se da će im to, kao i Davidov novi posao, pomoći da zaborave nemio događaj iz prošlosti. To je svakako bila Norina najveća želja, pa je zdušno prionula na posao. Ipak, nije pomoglo onoliko koliko se nadala. Osjećaj gubitka često je znao zaplamtjeti u njoj poput vatre iz žeravice. Prošlog je mjeseca dvaput zvala ženu da pričuva Paula, ostavljala napola obojene bordure i role tapeta, a onda prebrzo vozila uskim seoskim cestama do privatnog groblja okruženog ogradom od kovanog željeza gdje je pokopana njezina kći. Kameni su spomenici bili duboko ukopani u tlo, neki vrlo stari, toliko stari da se izlizani natpisi više nisu mogli pročitati. Phoebein je nadgrobni spomenik bio vrlo jednostavan, od ružičastog granita u koji je ispod njezina imena bio uklesan datum njezina kratkog života. Okružena tmurnim zimskim krajolikom, dok joj je hladan vjetar mrsio kosu, Norah je klečala na oštroj smrznutoj travi svojeg sna. Bila je gotovo paralizirana od tuge, toliko puna boli da nije imala snage ni plakati. Ali klečala je tako nekoliko sati, zatim je ustala, otresla prljavštinu s odjeće i pošla kući.

Sada se Paul igrao s Bree pokušavajući je uhvatiti za kosu. “Tvoja je mama nevjerojatna”, reče mu Bree. “Postala je upravo savršena kućanica, nije li? Ne, nemoj me vući za naušnice, zlato”, doda ona držeći Paulovu ručicu.

“Savršena kućanica?” ponovi Norah dok je srdžba rasla u njoj poput plime. “Što bi to trebalo značiti?”

“Baš ništa”, odgovori Bree. Radila je smiješne grimase za Paula pa iznenađeno digne pogled.

“Ma doista, Norah, daj se opusti.” “Savršena kućanica”, ponovi Norah. “Samo sam željela da sve izgleda lijepo na moju godišnjicu braka. Što ima loše u tome?” “Ništa.” Bree uzdahne. “Sve izgleda sjajno. Zar ti to nisam upravo rekla? Uostalom, došla sam uzeti Paula, sjećaš se? Zašto si tako ljuta?”

Norah odmahne rukom. “Nema veze. Ma, kvragu i nema veze! David ima operaciju.”

Bree pričeka trenutak. “Sad mi je jasno.”

Norah ga krene braniti, a onda zastane. Dlanovima pritisne obraze. “O, Bree, zašto baš večeras?”

“Doista grozno”, suglasi se Bree. Norino je lice bilo napeto, ona osjeti kako joj se usnice čvrsto stišću i Bree se nasmiješi. “Hajde, budi iskrena. Možda David nije kriv, ali ti tako ne misliš.”

“On i nije kriv”, reče Norah. “Dogodila se nesreća, dobro, u pravu si. Ali to nije u redu - to doista nije u redu.”

“Znam”, reče Bree iznenađujuće nježno. “To nikako nije pošteno. Žao mi je, seko.” Zatim se nasmiješi. “Gle, donijela sam tebi i Davidu dar. Možda te to razvedri.”

Bree prebaci Paula na drugu ruku i počne kopati po svojoj golemoj prošivenoj platnenoj torbi. Izvadi knjige, čokoladicu, hrpu letaka o predstojećoj demonstraciji, naočale za sunce u pohabanoj kožnatoj futroli i napokon bocu vina. Kada ju je natočila u čaše tekućina je blistala poput šipka.

“Za ljubav”, reče ona, doda jednu čašu Nori i podigne drugu. “Za vječnu sreću i blaženstvo.”

Smijale su se i pile. Vino je bilo tamno s okusom bobica i blagom aromom hrastovine. Kiša je s krovnog žlijeba kapala na tlo. Mnogo godina poslije Norah će se sjetiti te večeri, svoje potištenosti i razočaranja i Bree koja je donijela svjetlucave sitnice iz nekog drugog svijeta.

Sjećat će se njezinih sjajnih čizama, naušnica, njezine energije koja je bila poput neke vrste svjetlosti. Kako je samo Nori sve to bilo lijepo, kako daleko i nedodirljivo. Bila je u depresiji tek će mnogo godina poslije shvatiti u kakvoj je tami živjela, ali 1965. o tome nitko nije govorio. Nikome tako nešto nije padalo na pamet. Pogotovo ne u Norinu slučaju - ta ona je imala kuću, dijete, muža liječnika. Od nje se očekivalo da bude zadovoljna.

“Hej - jeste li prodali staru kuću?” upita Bree odloživši čašu na pult. “Jeste li prihvatili ponudu?”

“Još nismo”, reče Norah. “Nude manje nego što smo se nadali. David želi prihvatiti, završiti s time, ali ja nisam baš tako sigurna. To je bio naš dom. Još uvijek mi nije drago što ćemo ga prodati.”

Ona pomisli na njihovu prvu kuću, tamnu i praznu sa znakom PRODAJE SE u dvorištu i učini joj se da je svijet postao vrlo krhak. Osloni se na pult kako se ne bi zaljuljala i popije još gutljaj vina.

“Kako tvoj ljubavni život ovih dana?” upita Norah mijenjajući temu. “Što je s onim tipom s kojim se viđaš - kako se ono zove - Jeff?” “Ah, on.” Preko Breeina lica preleti tamna sjena i ona odmahne glavom kao da želi razbistriti misli. “Zar ti nisam rekla? Prije dva tjedna sam se vratila kući i zatekla ga u krevetu - u mom krevetu - sa slatkim mladim komadom koji je radio s nama tijekom kampanje za izbor gradonačelnika.”

“Oh, baš mi je žao!”

Bree odmahne glavom. “Ne treba ti biti. Nisam baš bila zaljubljena u njega. Samo nam je bilo ugodno zajedno. Tako sam barem ja mislila.”

“Nisi bila zaljubljena?” ponovi Norah. Mrzila je ton pun neodobravanja svoje majke koji je izlazio iz njezinih usta. Ona nije željela biti takva osoba, piti čaj u tihoj, urednoj kući kao što je bila kuća njihova djetinjstva. Ali nije željela ni biti osoba kakvom je postala, utonula u svijet tuge u kojem ništa nije imalo smisla.

“Ne”, reče Bree. “Ne, nisam ga voljela, iako sam neko vrijeme mislila da bih ga mogla zavoljeti. Ali to sad više nije važno. On je našu vezu pretvorio u klišej. To mi je mrsko najviše od svega - što sam dio klišeja.”

Bree odloži čašu na pult i prebaci Paula na drugu ruku. Njezino je nenašminkano lice bilo profinjeno, obrazi i usne blijedoružičasti.

“Ja ne bih mogla živjeti kao ti”, reče Norah. Otkako je Paul rođen, otkako je Phoebe umrla, ona je imala potrebu stalno biti na oprezu. Kao da bi i najmanji trenutak nepažnje mogao otvoriti vrata nesreći. “Ja to jednostavno ne bih mogla, mislim, prekršiti sva pravila i sve norme.”

“Vjeruj mi, zbog toga se Zemlja ne prestane vrtjeti”, tiho će Bree. “Nevjerojatno, ali doista je tako.”

Norah odmahne glavom. “A mogla bi. U bilo kojem trenutku bi se svašta moglo dogoditi.”

“Znam”, reče Bree. “Znam, dušo.” Norina prijašnja ljutnja nestane pod iznenadnom navalom zahvalnosti. Bree će uvijek biti tu da je sasluša, da joj da savjet, zahtijevajući od nje samo istinu o onome što proživljava. “U pravu si, Norah, u bilo kojem se trenutku svašta može dogoditi. Ali kad nešto pođe po zlu nisi ti za to kriva. Ne možeš provesti ostatak života hodajući kao po jajima u nastojanju da izbjegneš nesreću. To tako ne ide. Samo ćeš propustiti život koji već imaš.”

Norah nije znala kako da na to odgovori pa uzme Paula koji se gladan vrpoljio na Breeinim rukama. Lokne su mu bile preduge, ali Norah se nije mogla natjerati da ih odreže.

Poskakivale su svaki put kada bi se pomaknuo kao da ih nježno diže vjetar.

Bree objema natoči još vina i uzme jabuku iz posude s voćem na pultu. Norah nareže sir, kruh i banane i složi ih po stoliću Paulove sjedalice za hranjenje. Pijuckala je vino dok je radila.

Postupno se svijet oko nje razbistri, boje ponovno postanu jarke. Gledala je Paula kako ručicama nalik na malene morske zvijezde razmazuje mrkvu po kosi. Svjetlo iz kuhinje prelamalo se preko ograde stražnjeg trijema i bacalo sjene na travu gdje su se izmjenjivali svjetlost i tama.

“Kupila sam Davidu fotoaparat za godišnjicu”, reče Norah. Toliko je željela da te trenutke što su bili poput bljeska može zabilježiti zauvijek.

“Tako naporno radi otkako je preuzeo novi posao. Potrebna mu je razbibriga. Ne mogu vjerovati da baš večeras mora raditi.”

“Znaš što?” reče Bree. “A da ja ipak uzmem Paula? Mislim, tko zna? Možda se David vrati na vrijeme za večeru. Pa što ako se vrati i u ponoć? Zašto ne? Možete preskočiti predjelo, maknuti tanjure i voditi ljubav na stolu u blagovaonici.”

“Bree!”

Bree se nasmije. “Ma daj, Norah. Baš bih voljela uzeti Paula k sebi.”

“Treba ga okupati”, reče Norah.

“Nema problema”, odgovori Bree. “Obećavam da ga neću ostaviti u kadi da se utopi.”

“To nije smiješno”, Norah će. “Ni najmanje.”

Ali ona naposljetku pristane i spakira Paulove stvari. Osjeti njegovu meku kosu na svojem obrazu, njegove tamne krupne oči ozbiljno su je gledale dok ga je Bree odnosila, zatim je nestao. Ona je s prozora gledala kako stražnja svjetla Breeina automobila u kojem je bio njezin sin odmiču niz ulicu. Savladavala se da ne potrči za njima. Kako je bilo moguće pustiti dijete da odraste i krene u taj opasni, nepredvidivi svijet? Nekoliko je minuta stajala zagledana u tamu. Zatim pođe u kuhinju, pokrije folijom meso i isključi pećnicu.

Bilo je sedam sati, a Breeina boca vina gotovo prazna. Norah je u tihoj kuhinji mogla čuti kako kuca sat. Ona otvori novu bocu vina, francuskog i skupocjenog kojeg je kupila za večeru.

U kući je bilo nevjerojatno tiho. Je li ikad bila sama otkako se Paul rodio? Izgleda da nije.

Izbjegavala je te trenutke samoće, trenutke potpunog mira kada su je misli o njezinoj izgubljenoj kćeri nezvane opsjedale. Misa zadušnica održana u dvorištu crkve pod neugodno jarkim svjetlom ranog proljeća pomogla je Nori, ali ona je ipak povremeno imala neobjašnjiv osjećaj da je njezina kći tu negdje, da će je kad se okrene ugledati na stubama ili vani na travnjaku.

Ona pritisne dlan o zid i odmahne glavom kako bi razbistrila misli. Zatim s čašom u ruci krene kroz kuću dok su joj koraci šuplje odzvanjali po tek ulaštenim podovima. Pažljivo je gledala sve što je učinila. Vani je kiša ravnomjerno padala umanjujući sjaj uličnih svjetiljki.

Norah se sjeti one noći, snijega nošenog vjetrom. David ju je tada primio za lakat, pomogao joj da odjene stari zeleni kaput, sada već prilično pohaban, ali nikako se nije mogla natjerati da ga baci. Kaput se rastvorio oko njezina okruglog trbuha. Njihovi su se pogledi sreli. On je bio tako zabrinut, tako ozbiljan, pun nervoznog uzbuđenja, i Nori se u tom trenutku učinilo da ga poznaje kao samu sebe.

Ipak, sve se promijenilo. David se promijenio. Uvečer kada je sjedio pokraj nje na kauču i listao medicinske časopise činilo joj se da zapravo nije prisutan. Nekoć, kada je radila kao telefonistica za međugradske veze, Norah je dodirivala hladne tipke i metalne prekidače slušajući udaljenu zvonjavu, zvuk spajanja veze. Pričekajte trenutak, govorila je dok su joj riječi odzvanjale. Ljudi su progovarali u isti trenutak, zatim bi stali pa bi se čuo samo šum noći što ih je razdvajao. Ponekad je slušala glasove ljudi koje nikada neće upoznati, njihove formalne ili srdačne obavijesti o rođenjima, vjenčanjima, bolestima, smrti. Ona je osjećala tamnu noć njihove razdvojenosti i svoju moć da učini da ta razdvojenost nestane.

Ali ostala je bez te moći - barem u ovome trenutku, i to u onome što je bilo najvažnije.

Ponekad, čak i nakon što su vodili ljubav i usred noći mirno ležali jedno pokraj drugog, dok su im srca kucala u istom ritmu, ona bi pogledala Davida i u ušima čula daleki mračni zvuk svemira.

Prošlo je osam sati uvečer i sve je poprimilo meke obline noći. Ona se vrati u kuhinju, stane ispred štednjaka i počne čupkati suho svinjsko pečenje. Vilicom zdrobi krumpir u umaku i pojede ga ravno iz posude u kojoj se pekao. Jelo od brokula i sira se skrutnulo i počelo sušiti.

Norah i njega proba. Opeče usta pa posegne za čašom. Bila je prazna. Ona pođe do sudopera i popije čašu vode pa još jednu, držeći se za pult jer se osjećala nesigurnom na nogama. Pijana sam, pomisli ona iznenađena i pomalo zadovoljna sama sobom. Nikad se prije nije napila, za razliku od Bree koja se jedanput vratila kući s plesa i povratila po linoleumu. Netko joj je ulio alkohol u punč, objasnila je majci, ali Nori je priznala sve o boci alkohola umotanoj u smeđu

papirnatu vrećicu i o prijateljima koji su se okupili u grmlju dok im je dah stvarao oblačiće na reskom noćnom zraku.

Učini joj se da je telefon vrlo daleko. Dok je hodala osjećala se neobično, kao da lebdi izvan svojeg tijela. Držala se za kvaku jednom rukom dok je drugom okretala broj telefona.

Slušalicu je uglavila između ramena i uha. Bree se javi nakon prvog signala.

“Znala sam da si ti”, reče. “Paul je dobro. Čitala sam mu knjigu, okupala ga i sad čvrsto spava.”

“Baš dobro. Predivno”, reče Norah. Htjela je ispričati Bree o nevjerojatnom stanju u kojem se nalazi, ali sad joj se to učini previše osobnim, nekom vrstom tajne.

“A kako si ti?” upita Bree. “Jesi li dobro?”

“Jesam”, odgovori Norah. “David se još nije vratio, ali nema veze.”

Ona brzo spusti slušalicu, natoči si još jednu čašu vina, izađe na trijem i podigne lice prema nebu. U zraku je lebdjela izmaglica. Učini joj se da vino struji njome poput topline ili svjetlosti, širi se njezinim udovima sve do vršaka prstiju na rukama i nogama. Kada se okrenula, ponovno joj se učini da lebdi, da izlazi iz svojega tijela. Sjeti se kako su se automobilom vozili zaleđenim cestama, kotači kao da nisu doticali tlo, zatim su se malo zanijeli prije negoli je David uspio izravnati vozilo. Ljudi su govorili istinu: više se nije mogla sjetiti porođajnih bolova, ali nikad neće zaboraviti osjećaj što ga je imala u autu, osjećaj da se svijet izmaknuo pod njom i počeo se okretati, dok se ona čvrsto držala za plastiku komandne ploče, a David se metodično zaustavljao na svakom semaforu.

Gdje je on sada, upita se ona suznih očiju, i zašto se uopće za njega udala? Zašto ju je on toliko želio? U uzbudljivim tjednima nakon što su se upoznali on je svakoga dana svraćao do njezina stana, donosio joj ruže, vodio je na večere i vožnje u prirodi. Na Badnjak je zazvonilo zvono na vratima i ona ih je pošla otvoriti odjevena u staru kućnu haljinu očekujući Bree.

Međutim, na vratima je stajao David, rumenih obraza od studeni s kutijama umotanim u svjetlucavi papir. Rekao je da zna da je kasno, ali ju je svejedno došao pozvati u vožnju.

Ne, rekla je, Ti si lud!, ali cijelo se vrijeme smijala koliko je sve to bilo uzbudljivo, smijala se i išla unatrag puštajući ga u stan, tog muškarca koji je stajao na njezinu pragu s cvijećem i darovima. Bila je iznenađena, štoviše zapanjena, ali bilo joj je drago. Jer obično je ona gledala kako drugi odlaze na studentske zabave, ili je sjedeći na stolcu u sobi bez prozora u telefonskoj kompaniji slušala kolegice kako detaljno planiraju svoja vjenčanja. Tada je Norah, tako tiha i povučena, mislila da će ostatak života provesti sama. Ipak, pojavio se David, naočiti liječnik koji je stajao na vratima njezina stana i govorio Hajde, molim te, želim ti pokazati nešto posebno.

Noć je bila vedra, zvijezde su jarko sjale. Norah je sjedila na širokom vinilskom prednjem sjedalu Davidova starog automobila. Na sebi je imala crvenu vunenu haljinu u kojoj se osjećala lijepom. Zrak je bio svjež, David je čvrsto držao upravljač dok je automobil grabio kroz tamu i hladnoću po sve užim cestama kroz krajolik koji joj više nije bio poznat. On se zaustavio kod staroga mlina i oni su izašli iz automobila. Čulo se hučanje vode čija je površina blistala na mjesečini dok se prelijevala preko kamenja i pokretala veliko vodenično kolo. Tamna sjena mlina isticala se na još tamnijem nebu, zaklanjala zvijezde. Zrak je bio ispunjen zvukovima vode koja je brzo tekla i razlijevala se.

“Je li ti hladno?” upita je David vičući kako bi ga čula. Norah se drhteći nasmiješila i odgovorila da joj nije hladno, da je dobro.

“A tvoje ruke?” upitao ju je David dok mu je glas odzvanjao prelijevajući se u slapovima poput vode. “Nisi ponijela rukavice.”

“Nema veze”, vikne ona, ali on je već primio njezinu ruku i grijao je između svojih rukavica i tamnog kaputa od tvida.

“Prekrasno je ovdje!” viknula je ona i on se nasmiješio. Zatim se nagnuo, poljubio je, pustio joj ruku i uvukao svoje ruke pod njezin kaput milujući joj leđa. Voda je s jekom padala preko kamenja.

“Norah!” viknuo je. Njegov je glas bio dio noći, žuborio je poput rijeke. Njegove su riječi bile jasne, ali ipak tiše od ostalih zvukova. “Norah! Hoćeš li se udati za mene?”

Ona se nasmijala i zabacila glavu dok joj je noćni zrak milovao kožu.

“Hoću!” viknula je ona ponovno pritisnuvši dlanove na njegova prsa. “Da, hoću!”

On joj je tada na prst stavio tanki prsten od bijeloga zlata, točno njezine veličine s briljantom bademasta oblika koji je s obiju strana imao malene smaragde. Kako bi joj pristajali uz oči, poput kaputa koji je imala na sebi kada su se upoznali.

Ona se vrati u kuću. Stajala je na vratima blagovaonice i okretala taj prsten. Ukrasne su vrpce lepršale, jedna joj dotakne lice, a druga vino u čaši. Norah je fascinirano gledala kako se mrlja od tekućine polako širi. Bila je, primijeti ona, gotovo iste boje kao i ubrusi. Da, baš je bila prava idealna kućanica - da je tražila ne bi pronašla bolju nijansu. Vino pljusne iz njezine čaše, poprska stolnjak i prugasti zlatni papir u koji je bio umotan dar za Davida. Ona uzme kutiju i impulzivno razdere papir. Doista sam jako pijana, pomisli.

Bio je to kompaktan fotoaparat, ugodno težak. Norah je tjednima razmišljala o odgovarajućem daru sve dok nije ugledala taj aparat u vitrini u Searsu. Crni sa svjetlucavim kromom, složenim prekidačima, ručicama i brojevima urezanim na objektivu, aparat ju je podsjećao na Davidovu medicinsku opremu. Prodavač, mlad i energičan zasuo ju je tehničkim podacima o otvorima blende, f-stopovima i širokokutnim objektivima. Ti su se izrazi odbijali od nje kao kapljice kiše od stakla, ali svidjela joj se težina aparata, savršeni materijal od kojega je bio izrađen i način na koji bi njegov objektiv precizno uokvirio svijet kada je gledala kroz njega.

Ona oprezno gurne srebrnu ručicu. Kada ju je pustila začuo se glasan škljocaj. Ona pomakne drugu ručicu i premota film - sjećala se da je prodavač upotrijebio tu frazu, premotati film, nadglasavajući na trenutak buku u trgovini. Kroz tražilo na aparatu pogleda nered na stolu, zatim okrene objektiv kako bi izoštrila sliku. Ovoga puta, kada je pritisnula okidač, po zidu se razlije bljesak. Žmirkajući, ona okrene fotoaparat i pogleda žaruljicu, sada pocrnjelu i punu mjehurića. Dok ju je mijenjala opeče prste, ali kao da nije osjećala bol.

Ona ustane i pogleda na sat: 9:45.

Kiša je lagano i ujednačeno padala. David je na posao otišao pješice i ona ga zamisli kako se umoran, teška koraka mračnim ulicama vraća kući. Prepustivši se trenutačnom porivu ona odjene kaput i uzme ključeve automobila - odvest će se do bolnice i iznenaditi ga.

U autu je bilo hladno. Ona unatrag izađe s kolnog prilaza, tražeći prekidač za grijanje, pa po navici krene u suprotnom smjeru. Čak i nakon što je primijetila grešku, ona nastavi voziti mokrim uskim ulicama do njihove stare kuće gdje je s tako mnogo naivne nade uredila dječju sobu, gdje je dojila Paula u mraku. Iako su se ona i David dogovorili kako bi se bilo pametno preseliti, ona se nikako nije mogla pomiriti s mišlju da prodaju tu kuću. Gotovo je svaki dan odlazila do nje. Kakav god život je njezina kći imala, kakav god je dodir s njome Norah imala za vrijeme trudnoće, dogodio se u toj kući.

Osim što je bila u mraku, kuća je izgledala isto: široki prednji trijem s četiri bijela stupa, grube ploče fasade i jedno upaljeno svjetlo. U susjednoj je kući, svega nekoliko metara dalje, Norah vidjela gospođu Michaels kako u kuhinji pere posuđe i gleda u noć. Gospodin Bennett je sjedio u svojem udobnom naslonjaču iza otvorenih zastora i gledao televiziju. Dok se Norah uspinjala stubama učini joj se da još uvijek tu stanuje. Ali kada je otvorila prednja vrata, dočekale su je prazne, gole, iznenađujuće malene prostorije.

Hodajući kroz hladnu kuću Norah je nastojala razbistriti glavu. Vino kao da ju je još jače omamilo i ona je s teškoćom povezivala misli. U ruci je držala Davidov novi fotoaparat. Ostalo je još petnaest snimaka, u džepu su joj bile rezervne bljeskalice. Ona slika luster, zadovoljna što bljeskalica radi. Sada će uvijek imati tu sliku. Neće se za kojih dvadeset godina probuditi usred noći s osjećajem da se ne može sjetiti svih tih pojedinosti, dražesnih zlatnih polumjeseca koji su visjeli s lustera.

Išla je iz prostorije u prostoriju, još uvijek pijana ali puna odlučnosti, i slikala prozore, svjetiljke, podne daske na kojima su se vidjeli čvorovi u drvetu. Činilo joj se iznimno važnim da ovjekovječi svaku pojedinost. U jednom trenutku, dok je bila u dnevnoj sobi, već korištena bljeskalica puna mjehurića isklizne joj iz ruke i razbije se. Kada je zakoračila unatrag, staklo joj se zabije u petu. Ona pogleda u svoja stopala u najlon čarapama. Zabavljalo ju je i zadivilo koliko je pijana. Izgleda da je po navici kod ulaznih vrata izula mokre cipele. Ona još dvaput prođe kroz cijelu kuću. Slikala je prekidače za struju, prozore, cijev kroz koju je nekoć plin išao na drugi kat. Tek kada je krenula u prizemlje ona primijeti da joj stopalo krvari i ostavlja tragove, malena tamna srca, kao male krvave čestitke za Valentinovo. Norah je bila šokirana, ali i neobično uzbuđena štetom koju je uspjela napraviti.

Ona pronađe cipele i krene van. Kada je ušla u automobil u peti joj je bolno kucalo. Aparat joj je visio oko zapešća.

Ona se poslije neće sjećati mnogih trenutaka te vožnje, samo mračnih uskih ulica, vjetra u krošnjama, svjetala automobila koja su bljeskala u mlakama, vode koja je prskala s kotača.

Neće se sjećati udarca metala o metal, samo iznenadnog zastrašujućeg prizora svjetlucave kante za smeće koja je odskočila iznad njezina vozila. Mokra od kiše, kao da je trenutak lebdjela prije negoli je počela padati. Norah se sjećala da je kanta pala na poklopac motora, otkotrljala se i razbila vjetrobran. Sjećala se kako je auto udario u rub pločnika, a zatim se polako zaustavio na pregradnoj površini između dvije ceste ispod čamolikog hrasta. Nije se sjećala da je udarila glavom o vjetrobran, ali staklo je izgledalo poput paučine prekrasnih preciznih linija koje su se širile u stranu. Prislonila je ruku na čelo, a kad ju je odmaknula ugledala je na njoj malo krvi.

Nije izašla iz automobila. Kanta za smeće se kotrljala niz ulicu. Tamne sjene - mačke - vrebale su kod smeća koje se rasulo u polukrug. U kući s Norine desne strane upale se svjetla i iz nje izađe muškarac u kućnom ogrtaču i papučama i užurbano krene prema cesti.

“Jeste li dobro?” upita je i nagne se prema njoj dok je ona polako otvarala prozor. Hladni joj noćni zrak zapljusne lice. “Što se dogodi lo? Je li sve u redu? Čelo vam krvari”, doda on vadeći rupčić iz džepa.

“Nije to ništa”, odgovori Norah odbijajući njegov zgužvani, očito korišteni, rupčić. Ona ponovno lagano pritisne dlanom čelo i obriše krv. Fotoaparat, koji joj je još uvijek visio oko zapešća, udarao je o upravljač. Ona ga skine i pažljivo ga odloži na sjedalo. “Danas mi je godišnjica braka”, obavijesti ona neznanca. “A peta mi krvari.”

“Da pozovem liječnika?” upita on.

“Moj je muž liječnik”, reče Norah primjećujući njegov zbunjeni izraz lica, svjesna da govori nepovezano i da njezine riječi nemaju puno smisla. “On je liječnik”, ponovi ona odlučno.

“Idem ga pronaći.”

“Nisam siguran da biste trebali voziti”, reče muškarac. “Zašto ne biste ostavili auto ovdje dok ja pozovem hitnu pomoć?”

Zbog njegove ljubaznosti oči joj se ispune suzama, ali tada ona zamisli svjetla i sirene, nježne ruke koje joj pomažu, Davida koji užurbano dolazi na odjel hitne pomoći i pronalazi je raščupanu, krvavu, pomalo pijanu. Kakav skandal i sramota.

“Ne”, reče ona pazeći što govori. “Dobro mi je. Doista. Mačka je izletjela pred auto i prestrašila me. Dobro sam, vjerujte. Poći ću kući i moj će se muž pobrinuti za ovu posjekotinu. Ionako nije ništa.” Muškarac je dugo oklijevao. Ulična svjetiljka obasjavala je njegovu srebrnu kosu. On slegne ramenima, kimne i vrati se na pločnik. Norah polako i oprezno krene, uključi žmigavac u praznoj ulici. U retrovizoru je vidjela muškarca kako prekriženih ruku gleda za njom sve dok nije skrenula za ugao i nestala.

Oko nje je vladala potpuna tišina dok se poznatim ulicama vozila kući. Djelovanje vina je slabjelo. Svi prozori Norine nove kuće, u prizemlju i na katu, bili su osvijetljeni. Svjetlost se prelijevala iz njih poput tekućine koja više nije mogla ostati unutra. Ona parkira automobil

na kolni prilaz i izađe iz njega. Nekoliko je trenutaka stajala na mokroj travi dok joj je kiša lagano padala po kosi i kaputu na kojem su se zadržavale sićušne kapljice. Ona ugleda Davida kako sjedi na kauču. U naručju je držao Paula koji je spavao glave lagano naslonjene na Davidovo rame. Ona se sjeti u kakvom je stanju ostavila sve iza sebe - proliveno vino, razbacane vrpce, uništeno pečenje. Ona čvršće zategne kaput i krene uza stube.

“Norah!” David je dočeka na vratima s Paulom u naručju. “Norah, što ti se dogodilo? Krvariš.”

“Sve je u redu. Dobro sam”, reče ona, odbijajući primiti Davidovu ruku kada joj je pokušao pomoći. Stopalo ju je boljelo, ali joj je bilo drago što osjeća tu oštru bol koja joj je pomagala da izdrži kuckanje u glavi. Bol kao da je u ravnoj crti prolazila kroz nju pomažući joj da održi ravnotežu. Paul je čvrsto spavao, ujednačeno i polako dišući. Ona lagano nasloni dlan na njegova malena leđa.

“Gdje je Bree?” upita ona.

“Traži te”, odgovori David. On baci pogled u dnevnu sobu. Ona učini isto i ugleda upropaštenu večeru i vrpce razbacane po podu.

“Kada sam vidio da te nema uspaničio sam se i nazvao je. Ona je donijela Paula i pošla te tražiti.”

“Bila sam u našoj staroj kući”, reče Norah. “Udarila sam autom u kantu za smeće.” Ona dotakne čelo i zatvori oči.

“Pila si”, reče on mirno.

“Uz večeru. Ti si kasnio.”

“Dvije su boce prazne, Norah.”

“I Bree je bila ovdje. Dugo sam čekala.”

On kimne. “Ona djeca koja su večeras stradala napila su se piva. Prestrašio sam se, Norah.”

“Nisam se napila.”

Telefon zazvoni i ona digne slušalicu koja joj se učini vrlo teškom. Bila je to Bree. Glas joj je bio poput brzaca, željela je znati što se dogodilo. “Dobro sam”, reče Norah, pokušavajući govoriti mirno i razgovijetno. “Sve je u redu.” David ju je gledao, proučavao tamne crte na njezinu dlanu gdje se krv zaustavila i sasušila. Ona stisne šaku i okrene se.

“Hajde”, reče on nježno kada je spustila slušalicu. Dotakne joj ruku. “Podi sa mnom.”

Pošli su na kat. David spusti Paula u krevetić. Norah skine poderane najlonke i sjedne na rub kade. Sve oko nje postajalo je jasnije i stabilnije dok je žmirkala na jakom svjetlu, nastojeći posložiti po redu događaje te večeri. David priđe, odmakne joj kosu s čela pa nježnim i preciznim kretnjama počne čistiti porezotinu.

“Nadam se da je onaj drugi lošije prošao”, reče on, i Norah pomisli kako to možda govori svojim pacijentima, nastojeći šalom i neobaveznim frazama skrenuti pažnju s onoga što radi.

“Nije bilo nikog drugog”, reče ona, sjetivši se muškarca srebrne kose koji se nagnuo kroz prozor njezina automobila. “Mačka me prestrašila pa sam naglo skrenula. Ali vjetrobran je...

Joj!” uzvikne ona kada je on stavio antiseptičko sredstvo na porezotinu. “Davide, to boli.”

“Brzo će proći”, reče on i stisne joj rame. Zatim klekne i uzme njezino stopalo u ruku.

Gledala ga je kako vadi staklo. Radio je to pažljivo i mirno, zadubljen u misli. Znala je da istim takvim uvježbanim kretnjama pomaže svakom pacijentu.

“Tako si dobar prema meni”, šapne ona, očajnički želeći zatvoriti jaz između njih, jaz koji je sama stvorila.

On odmahne glavom, zastane i pogleda je.

“Dobar prema tebi”, ponovi on polako. “Zašto si išla onamo, Norah? U našu staru kuću. Zašto ne želiš neke stvari ostaviti u prošlosti?”

“Jer će to onda biti konačno”, reče ona, iznenađena odlučnošću i tugom u svojem glasu. “Jer je tako predajemo zaboravu.”

U kratkom trenutku prije negoli se on uspio okrenuti Norah ugleda napetost na Davidovu licu, srdžbu koju se požurio sakriti.

“Što još želiš da učinim? Mislio sam da će nas nova kuća činiti sretnima. Usrećila bi većinu ljudi, Norah.”

Od njegova tona tijelom joj prođe zebnja. Nije smjela izgubiti još i njega. Stopalo i glava su je boljeli pa ona nakratko zatvori oči pri pomisli na scenu koju je izazvala. Nije željela zauvijek ostati zaglavljena u toj mračnoj statičnoj noći s Davidom koji je bio neuhvatljivo dalek.

“Dobro”, reče ona. “Sutra ću nazvati posrednika za prodaju nekretnina. Trebali bismo prihvatiti onu ponudu.”

Dok je govorila, preko prošlosti se počne zatvarati pregrada, krhka poput vode koja se ledi.

Postat će sve veća i jača, postat će neprobojna i neprozirna. Norah osjeti da se to događa upravo onako kako se i pribojavala, ali u tom se trenutku više plašila što će se dogoditi ako ta pregrada prsne. Da, nastavit će normalno živjeti. To će biti njezin dar Davidu i Paulu.

Phoebe će čuvati živom u svojem srcu.

David zamota njezino stopalo ručnikom i čučne.

“Gledaj, ja mislim da se ne bismo trebali vratiti onamo”, reče on nježnije sada kada je ona pristala na ustupak. “Ali možemo. Ako to doista želiš, možemo prodati ovu kuću i vratiti se onamo.”

“Ne”, reče ona. “Sada živimo ovdje.”

“Ali ti si tako tužna”, reče on. “Molim te, nemoj biti tužna. Ja nisam zaboravio, Norah. Ni našu godišnjicu, ni našu kćer. Ništa nisam zaboravio.”

“O, Davide”, reče ona. “Ostavila sam dar za tebe u autu.” Ona se sjeti fotoaparata s preciznim mehanizmom, gumbima i ručicama. Čuvar uspomena pisalo je na kutiji bijelim kurzivom. Zato ga je kupila, shvati ona, kako bi David zabilježio svaki trenutak, kako nikad ne bi zaboravio.

“Ne brini”, reče on i ustane. “Pričekaj me ovdje.”

On otrči dolje. Norah je još nekoliko trenutaka sjedila na rubu kade, zatim ustane i šepajući pođe do Paulove sobe s druge strane hodnika. Pod nogama je osjećala meki modri tepih. U dječjoj je sobi na blijedoplavim zidovima nacrtala oblake, a iznad krevetića objesila mobil sa zvijezdama. Paul je ruku zabačenih u stranu otkriven spavao pod zvijezdama koje su se polako okretale. Ona ga nježno poljubi i pokrije, prijeđe rukom preko njegove meke kose, kažiprstom preko njegova dlana. Kako je samo narastao, hodao je, počeo je govoriti. Kamo su nestale one noći, prije gotovo godinu dana, kada je Paul trebao stalnu pažnju a David punio kuću narcisama? Ona se sjeti fotoaparata i kako je prolazila kroz njihovu staru praznu kuću odlučna da slika svaku pojedinost, kao svojevrsno osiguranje protiv zaborava.

“Norah?” David uđe u sobu i stane iza nje. “Zatvori oči.”

Hladni lanac blistao je na njezinoj koži. Ona ugleda smaragde, dugi niz tamnih kamenčića zarobljenih u zlatnim karikama. Lijepo će ići uz prsten, reče on. Uz njezine oči.

“Prekrasan je”, šapne ona, dodirujući sad već toplo zlato. “O, Davide.”

Uto on spusti ruke na njezina ramena i ona je na trenutak ponovno stajala okružena hučanjem vode iz mlina dok ju je poput noći obavijala sreća. Nemoj disati, pomisli ona. Nemoj se micati. Ali ništa se nije moglo zaustaviti. Vani je lagano padala kiša, u tamnoj vlažnoj zemlji micale su se sjemenke. Paul uzdahne i pomakne se u snu. Sutra će se probuditi, narasti i promijeniti se. Oni će živjeti iz dana u dan i svaki će ih odvoditi korak dalje od njihove izgubljene kćeri.

Ožujak 1965.

Iz tuša je lijevala vođa, dizala se para od koje su se zamaglili ogledalo i prozor pa se blijedi mjesec još slabije vidio. Caroline je hodala amo-tamo po malenoj ljubičastoj kupaonici držeći Phoebe čvrsto u naručju. Djetetovo je disanje bilo plitko, njezino je maleno srce brzo tuklo.

Budi dobro, djetešce moje, šaptala je Caroline, milujući njezinu meku tamnu kosu. Oporavi se, slatka djevojčice, hajde. Ona umorno zastane i pogleda u mjesec, tek svijetli obris zarobljen u krošnji platane. Phoebe ponovno zakašlje i taj je kašalj dolazio duboko iz prsa. Caroline osjeti kako se maleno tijelo grči dok je Phoebe iskašljavala zrak iz stisnuta grla teško dišući. Imala je hripavac sa simptomima kao iz udžbenika. Caroline joj je milovala leđa jedva malo veća od svojeg dlana. Kada je napad kašlja prestao, ona nastavi hodati kako se ne bi uspavala njišući se na mjestu. Već joj se nekoliko puta te godine dogodilo da se iznenada probudi i shvati da stoji s Phoebe nekim čudom i dalje sigurnom u njezinu naručju.

Stube zaškripe, a onda u blizini i podne daske. Netko je dolazio. Otvore se ljubičasta vrata i u prostoriju uđe hladniji zrak. Doro, u crnoj svilenoj kućnoj haljini preko spavaćice, s raspuštenom srebrnom kosom koja joj je padala preko ramena uđe u kupaonicu.

“Je li jako loše?” upita ona. “Zvuči jezivo. Da pođem po auto?”

“Mislim da ne treba. Ali možeš li zatvoriti vrata? Para joj pomaže.”

Doro gurne vrata i sjedne na rub kade.

“Probudile smo te”, reče Caroline osjećajući Phoebein lagani dah na svojem vratu. “Oprosti.”

Doro slegne ramenima. “Znaš ti mene i spavanje. Ionako sam bila budna i čitala.”

“Nešto zanimljivo?” upita Caroline. Ona obriše prozor rukavom kućnog ogrtača. Mjesečina je obasjavala vrt tri kata niže i blistala na travi.

“Znanstvene časopise. Beskrajno dosadno čak i meni. Htjela sam se uspavati.”

Caroline se nasmiješi. Doro je imala doktorat iz fizike i radila je na sveučilišnoj katedri koju je nekoć vodio njezin otac. Leo March, briljantni znanstvenik, sada u osamdesetima, bio je fizički snažan, ali je povremeno patio od gubitka pamćenja. Prije jedanaest mjeseci Doro je zaposlila Caroline da se brine o njemu.

Taj je posao bio dar s neba i Caroline je toga bila itekako svjesna. Kada je iz tunela Fort Pitt izašla na visoki most preko rijeke Monongahela ugledala je smaragdno zelena brda koja kao da su izvirala iz nizina. Pred njom se iznenada pojavio Pittsburgh, nevjerojatno lijep i velik.

Ona je glasno uzviknula i usporila, jer se uplašila da bi mogla izgubiti kontrolu nad upravljačem.

Dugih mjesec dana živjela je u jeftinom motelu na rubu grada, zaokruživala oglase u novinama i gledala kako joj se ušteđevina topi. Kada se pojavila na razgovoru za taj posao njezina je euforija već bila prerasla u otupljujuću paniku. Pozvonila je na vrata i stajala čekajući na trijemu. Jarko žute narcise njihale su se u previsokoj proljetnoj travi. U susjednoj je kući žena u kariranoj kućnoj haljini mela čađu sa stuba. Stanari kuće pred kojom se Caroline nalazila nisu se time zamarali. Phoebeina je sjedalica za auto bila na podu trijema koji je na sebi imao talog od nekoliko dana i ta je prašina bila poput pocrnjela snijega. Iza Caroline su ostajali blijedi tragovi cipela.

Kada je Dorothy March, visoka i vitka u strogom sivom kostimu, napokon otvorila vrata Caroline se nije obazirala na njezin zabrinuti pogled upućen Phoebe, digla je sjedalicu i ušla u kuću. Sjela je na rub klimavog naslonjača čiji su nekoć tamnocrveni baršunasti jastuci bili posvuda izblijedjeli i ružičasti osim oko zakovica. Dorothy March je sjela preko puta nje na kauč od ispucane kože, koji je s jedne strane bio poduprt ciglom, i pripalila cigaretu. Nekoliko je trenutaka živim plavim očima proučavala Caroline. Nije odmah progovorila. Zatim se nakašljala i otpuhnula dim.

“Iskreno, nisam očekivala dijete”, rekla je.

Caroline izvadi svoj životopis. “Radim kao medicinska sestra već petnaest godina, imam veliko iskustvo i mnogo suosjećanja za pacijente.”

Dorothy March je uzela papire slobodnom rukom i počela ih proučavati.

“Da, čini se da imate puno iskustva, ali ovdje ne piše gdje ste točno radili. Niste naveli konkretne podatke.”

“To je zato što sam pobjegla”, reče ona gotovo očajna. “Pobjegla sam od Phoebeina oca. Zato vam ne mogu reći odakle sam i ne mogu vam dati nikakve preporuke. To je jedini razlog zbog kojega još uvijek nisam našla posao. Ja sam izvrsna medicinska sestra, posrećit će vam se ako me zaposlite, pogotovo, budimo iskreni, zbog plaće koju nudite.”

Na to se Dorothy March iznenađeno nasmijala. “Kakva hrabra izjava! Draga moja, osim plaće ja nudim stan i hranu. Zašto bih riskirala s nekim koga uopće ne poznajem?”

“Zato što ću odmah početi raditi samo za stan i hranu”, bila je uporna Caroline, sjetivši se motelske sobe umrljanog stropa s tapetama koje su se ljuštile, sobe koju više nije mogla platiti ni jednu jedinu noć. “Radit ću tako dva tjedna, a vi onda odlučite.”

Cigareta je izgorjela do filtra u ruci Dorothy March. Ona je pogleda, zatim je zgnječi u prepunoj pepeljari.

“Ali kako ćete sve uskladiti?” dvoumila se ona. “Što ćete s djetetom? Moj otac nije strpljiv čovjek. Uvjeravam vas da nije ni strpljiv pacijent.”

“Tjedan dana”, odgovorila je Caroline. “Ne budete li zadovoljni nakon tjedan, otići ću.”

Otad je prošla već gotovo godina dana. Doro ustane. Kupaonica je bila puna pare. Rukavi njezina svilenog ogrtača sa slikama jarkih tropskih ptica skliznu joj do laktova. “Daj mi je malo. Izgledaš iscrpljeno, Caroline.”

Phoebeino hripanje se stišalo, boja lica joj se popravila. Sada su joj obrazi bili blijedoružičasti. Caroline je pruži Doro, iznenada osjećajući hladnu prazninu.

“Kakav je Leo bio danas?” upita Doro. “Jako naporan?” Caroline je trenutak šutjela. Bila je tako umorna. Koliko je samo toga proživjela u proteklih godinu dana. Gotovo preko noći njezin se samotni život potpuno promijenio. Nekom se igrom sudbine našla u toj malenoj ljubičastoj kupaonici, bila je majka Phoebe, brinula se o genijalnom muškarcu kojega je napuštao razum i neočekivano je postala prijateljica te žene, Doro March. Prije godinu dana njih su dvije bile potpune strankinje, žene koje su se mogle mimoići na ulici i ne osvrnuti se, ne imati ničega zajedničkog. Sada su njihovi životi bili isprepleteni dužnostima koje su obje imale i snažnim poštovanjem.

“Nije htio jesti. Optužio me da stavljam prašak za čišćenje u pire od krumpira. Uobičajen dan, rekla bih.”

“Znaš, on nema ništa protiv tebe osobno”, tiho će Doro. “Nije uvijek bio ovakav.”

Caroline zatvori slavinu na tušu i sjedne na rub ljubičaste kade. Doro kimne prema zamagljenom prozoru. Phoebeine su ruke bile poput blijedih zvijezda na njezinu ogrtaču.

“Tamo na brijegu bilo je naše igralište. Prije nego što su izgradili autocestu. Možeš li zamisliti da su tamo čaplje svijale svoja gnijezda? Jednog je proljeća moja majka posadila narcise, stotine lukovica. Moj se otac svakoga dana u šest sati vraćao vlakom s posla, pošao bi u vrt i nabrao cvijeća. Ne bi ga prepoznala”, reče ona. “Pogotovo zbog ovog kakav je sada.” “Znam”, nježno će Caroline. “Jasno mi je.”

Neko su vrijeme šutjele. Slavina je kapala, para se dizala. “Izgleda da je zaspala”, reče Doro.

“Hoće li biti dobro?”

“Da, mislim da hoće.” “Što je s njom, Caroline?” Doroin je glas bio odlučan, tražila je odgovor. “Draga, ja ne znam ništa o maloj djeci, ali čak je i meni jasno da nešto nije u redu. Phoebe je tako divna, tako slatka, ali što je s njom? Jesam li u pravu? Uskoro će napuniti godinu dana, a tek uči sjediti.”

Caroline pogleda kroz zamagljeni prozor u mjesec i zatvori oči. U prvo se vrijeme Phoebeina smanjena pokretljivost činila kao blagoslov, dijete je bilo mirno i dobro. Caroline se mogla zavaravati da je sve u redu. Ali nakon šest mjeseci, kada je Phoebe narasla, ipak je još uvijek bila premala za svoju dob. Mlitavo se naslanjala na niezine ruke, mogla je pogledom pratiti svežanj ključeva i katkada mahnuti rukama prema njemu, ali nikada ga dohvatiti, nije pokazivala znakove da može sjediti sama. Zato je Caroline, kada je imala slobodan dan, počela s njome odlaziti u knjižnicu. U Carneigieju je, a širokim stolovima od hrastovine, u

dobro prozračenim, prostranim prostorijama visokih stropova gomilala knjige i članke i čitala. Bila su to mučna putovanja u sumorne institucije, kratke živote i beznađe. Često se osjećala čudno, kao da joj se nakon svake pročitane riječi otvara rupa u utrobi. Ali ipak, tu je bila Phoebe, meškoljila se u sjedalici, smiješila se, mahala ručicama i gugutala. Bila je djetešce, a ne povijest bolesti.

“Phoebe ima Downov sindrom”, napokon s mukom objasni Caroline. “Tako se to stručno zove.”

“O, Caroline”, reče Doro. “Tako mi je žao. Jesi li zato ostavila muža? Rekla si da je nije želio. O, dušo, tako mi je žao.”

“Ne treba ti biti”, reče Caroline i ispruži ruke kako bi uzela Phoebe. “Ona je prekrasna.”

“Da, doista je prekrasna. Ali reci, Caroline, što će biti s njom?” Caroline je osjećala Phoebeinu težinu i toplinu na sebi, meku tamnu kosu što joj je padala na blijedu kožu. Caroline strastveno zaštitnički, ali beskrajno nježno dotakne Phoebein obraz.

“A što će biti s bilo kime od nas? Mislim, reci mi iskreno, Doro. Jesi li ikada ovako zamišljala svoj život?”

Doro pogleda u stranu s izrazom boli na licu. Prije mnogo godina njezin je zaručnik poginuo kada je zbog oklade s mosta skočio u rijeku. Doro je žalila za njim i nikad se nije udala, nikad nije imala djecu koju je toliko željela.

“Nisam”, reče ona napokon. “Ali ovo je drukčije.”

“Zašto? Zašto je ovo drukčije?”

“Caroline”, reče Doro i dotakne joj ruku. “Nećemo sada o tome. Ti si umorna. Ja sam umorna.”

Caroline položi Phoebe u krevetić, dok su u daljini odzvanjali koraci koji su se spuštali niza stube. Na mutnom svjetlu što je dopiralo s ulice usnula je Phoebe izgledala kao bilo koje dijete čija je budućnost bila neizvjesna poput neistraženog morskog dna, bogatu svakojakim mogućnostima. Automobili su jurili poljima Doroina djetinjstva, njihova su svjetla plesala po zidu i Caroline zamisli čaplje kako raširenih krila polijeću s močvarnog tla na blijedom zlatnom svjetlu zore. Sto će biti s njom? Caroline je znala noću ležati budna dok ju je mučilo to pitanje.

U njezinoj su sobi zastori, što ih je prije mnogo godina iskačkala i objesila Doroina majka, bacali fine sjene na zid. Mjesečina je bila tako jaka da se na njoj moglo čitati. Na pisaćem je stolu bila omotnica s tri Phoebeine fotografije i dvaput presavijeni papir. Caroline ga rastvori i pročita što je napisala.

Cijenjeni doktore Henry, Pišem Vam kako bih Vas obavijestila da smo Phoebe i ja dobro. Na sigurnom smo i sretne. Ja imam dobar posao.

Phoebe je uglavnom zdrava, iako često ima dišnih smetnji. Šaljem Vam fotografije. Zasad, da kucnem o drvo, ona nema nikakvih problema sa srcem.

Trebala bi poslati to pismo - napisala ga je još prije nekoliko tjedana - ali svaki put kada bi pošla na poštu pomislila bi na Phoebe, na meki dodir njezinih ruku, na to kako je gugutala kada je bila sretna i nije se mogla natjerati da ga pošalje. Ona ponovno odloži pismo, legne i brzo utone u san. Jednom je u polusnu sanjala čekaonicu u staroj klinici, lončanice obješenih grana, toplinu na kojoj je treperilo lišće. Trgnula se s nelagodom, s osjećajem da ne zna gdje se nalazi.

Ovdje, reče ona samoj sebi dodirujući ugodno hladne plahte. Ovdje sam.

Kada se Caroline ujutro probudila prostorija je bila ispunjena svjetlom i zvukom truba.

Phoebe je u krevetiću mahala ručicama kao da su note malena bića s krilima, leptiri ili

krijesnice koje bi mogla uloviti. Caroline se odjene, presvuče Phoebe i krene s njom u prizemlje. Zastane na drugom katu gdje se Leo March udobno smjestio u svojoj svijetloj radnoj sobi. Knjige su bile razbacane oko kauča na kojem je ležao s rukama prekriženim iza glave i piljio u strop. Caroline ga je gledala s vrata - nije smjela ući u njegovu sobu bez poziva - ali on se pravio da je ne vidi. Ćelavi starac s pramenom sijede kose bio je u istoj odjeći kao i jučer. Zaneseno je slušao glazbu koja je treštala iz zvučnika od koje se tresla cijela kuća. “Želite li da vam napravim doručak?” vikne ona.

On odmahne rukom. Znak da će to učiniti sam. Pa dobro.

Caroline siđe kat niže u kuhinju i pristavi kavu. Čak su se i tu čule trube. Ona stavi Phoebe u visoki stolac i nahrani je kašicom od jabuka, jajetom i mladim sirom. Triput joj je pružila žlicu i triput je žlica pala na metalni pladanj.

“Nema veze”, reče Caroline glasno, ali srce joj se stiskalo.

U ušima joj je odzvanjao Doroin glas: Što će biti s njom? I doista. Što? S jedanaest mjeseci Phoebe bi trebala biti u stanju hvatati manje predmete.

Caroline pospremi kuhinju i pođe u blagovaonicu složiti suho rublje koje je mirisalo na vjetar. Phoebe je ležala na leđima u “vrtiću”, Icpala, udarala prstene i igračke koje je Caroline objesila iznad nje. Tu i tamo bi Caroline prekinula posao i namještala svjetlucave visuljke u nadi da će se Phoebe, privučena njihovim sjajem, okrenuti na trbuh.

Nakon otprilike pola sata glazba iznenada prestane i na stubama se prvo pojave Leova stopala u savršeno ulaštenim i zavezanim cipelama, zatim bljesne goli gležanj ispod prekratkih hlača. Uskoro se vidjela cijela njegova figura - bio je to visok muškarac, nekoć krupan i mišićav kojemu je sada koža visjela s koščatog tijela.

“Baš dobro”, reče on i kimne prema rublju. “Već nam je itekako bila potrebna spremačica.”

“Jeste li za doručak?” upita ona.

“Sam ću si ga napraviti.”

“Samo naprijed.”

“Do ručka ću vas dati otpustiti”, vikne on iz kuhinje.

“Samo dajte.”

Lonci su s treskom padali na pod, starac je psovao. Caroline ga je zamišljala kako pognut gura gomilu lonaca natrag u ormarić. Trebala bi mu pomoći - ali ne, neka se sam snađe. Caroline se prvih nekoliko tjedana plašila odgovoriti na njegove primjedbe, skakala je svaki put kada ju je Leonard March zvao, sve dok je Doro nije povela u stranu i rekla: Gledajte, vi niste spremačica. Ja sam vas zaposlila pa odgovarate meni, ne morate trčati na svaki njegov mig.

Dobro vam ide. Uostalom, i vi ovdje stanujete. Caroline je tada shvatila da je probni rok završio.

Leo uđe u blagovaonicu s tanjurom punim prženih jaja i čašom soka od naranče.

“Ne brinite”, reče on prije negoli je ona uspjela progovoriti. “Isključio sam prokleti štednjak.

Sada nosim gore doručak da ga mogu pojesti u miru.”

“Pazite kako se izražavate”, reče Caroline.

On nešto progunđa i popne se na kat lupajući nogama. Ona zastane usred posla na rubu suza.

Gledala je kako se kardinal spušta na grm jorgovana, zatim odlijeće. Što ona tu radi? Kakva ju je to čežnja natjerala na ovako radikalnu odluku zbog koje više nije mogla natrag? I što će naposljetku biti s njom?

Uskoro se na katu ponovno zaore trube, a na vratima se dvaput oglasi zvono. Caroline uzme Phoebe iz vrtića.

Sandra je stajala na trijemu, i kada je Caroline otvorila vrata ona nahrupi u kuću držeći Tima za ruku dok je drugom rukom vukla veliku platnenu vreću. Bila je visoka, krupna, plavokosa i snažna. Bez ceremonije sjedne nasred tepiha i istrese igračke za slaganje na hrpu.

“Žao mi je što kasnim”, reče ona. “Ovdje je promet grozan. Zar te ne izluđuje što živiš tako blizu petlje? Ja bih poludjela. Dobro, sad to nije važno. Pogledaj što sam pronašla. Vidi ove divne plastične igračke za slaganje raznih boja. Tim ih obožava.”

Caroline joj se pridruži na podu. Kao i s Doro, prijateljstvo sa Sandrom došlo je neočekivano, jer u svojem prethodnom životu Caroline ne bi ni znala za nju. Upoznale su se u knjižnici jednog tmurnog jutra u siječnju kada je Caroline, shrvana stručnim mišljenjima i turobnim statistikama, u očaju zalupila knjigu. Sandra, koja je sjedila dva stola dalje okružena gomilom knjiga čije su korice i naslovnice bile itekako dobro poznate Caroline, digne pogled. Ah, znam kako se osjećate. Tako sam ljuta da bih mogla razbiti prozor.

Počele su razgovarati: isprva oprezno, zatim nisu mogle stati.

Sandrin sin, Tim, imao je gotovo četiri godine. I on je imao Downov sindrom, ali Sandra to nije znala od početka. Primijetila je da se sporije razvija od njezine ostale troje djece, ali za nju je sporo bilo samo sporo, a ne simptom za nešto drugo. Kao vrlo zaposlena majka ona je jednostavno očekivala da će Tim raditi ono što su radila i ostala njezina djeca, pa ako mu je za to bilo potrebno duže - neka. Prohodao je s dvije godine, naučio ići na zahod s tri.

Dijagnoza je šokirala njezinu obitelj, a liječnikov prijedlog - da Tima dadu u ustanovu - toliko ju je rasrdio da se bacila u akciju.

Caroline ju je napeto slušala dok joj se srce punilo nadom.

Izašle su iz knjižnice i pošle na kavu. Caroline nikada neće zaboraviti te sate, uzbuđenje koje je osjećala, kao da se budila iz dugog, sporog sna. Što ako, nagađale su one, nastave živjeti s pretpostavkom da će njihova djeca biti u stanju raditi sve što i ostala djeca? Možda ne brzo.

Možda ne na uobičajen način. Ali što ako zanemare tablice rasta i razvoja pune preciznih, ali krutih bodova i krivulja? Što ako zadrže očekivanja, ali zanemare vrijeme koje je potrebno da se ona ostvare? Kakve štete može biti u tome? Zašto ne bi pokušale?

Da, zašto ne bi? Počele su se sastajati u Doroinoj kući ili kod Sandre, gdje su bili njezini ostali živahni dječaci. Svaka bi donosila knjige i igračke, članke s rezultatima istraživanja, pričama drugih ljudi i svoja iskustva - Caroline kao medicinska sestra, Sandra kao učiteljica i majka četvero djece. Mnogo toga se zasnivalo na zdravom razumu. Ako se Phoebe trebala naučiti okretati s leđa na trbuh valjalo je staviti loptu jarkih boja malo izvan njezina dosega. Ako je Tim trebao poraditi na koordinaciji pokreta trebalo mu je dati tupe škarice i svjetlucavi papir da ga izrezuje. Napredovali su polako, ponekad neprimjetno, ali ti su sati za Caroline postali poput užeta za spašavanje.

“Izgledaš umorno”, reče Sandra.

Caroline kimne. “Phoebe je sinoć imala napade kašlja. Ne znam koliko još može izdržati tako.

Jesi li saznala što je s Timovim sluhom?”

“Svidio mi se novi liječnik”, reče Sandra i nasloni se. Imala je duge zaobljene prste. Ona se nasmiješi Timu i doda mu žutu posudicu. “Učinilo mi se da suosjeća. Nije nas odmah otpisao.

Ali vijesti nisu sjajne. Tim ne čuje dobro, i to je vjerojatno razlog što tako polako napreduje s govorom. Evo je, dušice”, doda ona kuckajući prstom posudicu koja mu je ispala. “Pokaži teti Caroline i Phoebe što umiješ.”

Tima to više nije zanimalo. Pažnju mu je privukao dlakavi tepih i on je oduševljeno i zadivljeno prolazio rukama kroz njega. Ali Sandra je bila nepopustljiva i odlučna. On napokon uzme žutu posudicu, prisloni je na svoj obraz, zatim spusti na pod i počne praviti toranj od posudica.

Sljedeća su se dva sata njih dvije igrale s djecom i razgovarale, Sandra je u svemu imala čvrst stav i nije se plašila reći svoje mišljenje, Caroline je voljela sjediti u dnevnoj sobi i kao majka s majkom razgovarati s tom pametnom, odvažnom ženom. U posljednje je vrijeme Caroline često čeznula za vlastitom majkom koja je već deset godina bila mrtva. Bilo joj je žao što je ne može pitati za savjet ili što ne može svratiti do nje i vidjeti je s Phoebe u naručju. Je li i njezina majka osjećala isto - ljubav i frustraciju - dok je Caroline odrastala? Zacijelo jest, i

Caroline odjednom sagleda svoje djetinjstvo na potpuno drugačiji način. Stalni strah od polia je u nekom smislu isto bila ljubav. Očev naporni rad, vrijeme koje je noću posvećivao njihovim financijama - i to je bila ljubav.

Ona više nije imala majku, ali je zato imala Sandru, i njihova su zajednička jutra bila najvažniji dio tjedna. Jedna drugoj su pričale priče iz svog života, razmjenjivale ideje i prijedloge o odgoju djece. Zadovoljno su se smijale kada je Tim, pa makar i naopako, pokušavao složiti posudice, kada je Phoebe pružala ruke kako bi dohvatila svjetlucavu loptu i napokon, unatoč svemu, okrenula se na trbuh. Nekoliko je puta tog jutra Caroline, još uvijek zabrinuta, zveckala ključevima ispred Phoebe. Oni su blistali na jutarnjem suncu i Phoebe je raširila ručice i prste tako da su izgledali poput zvijezda. Kao na glazbu i na svjetlo ona je mahala prema ključevima, ali koliko god se trudila nije ih mogla uhvatiti.

“Sljedeći put”, reče Sandra. “Strpi se i vidjet ćeš. Uspjet će.”

U podne im je Caroline pomogla da odnesu stvari u karavan, zatim je stajala na trijemu s već umornom, ali sretnom Phoebe u naručju i mahala Sandri koja je skretala u ulicu. Kada se vratila u kuću, Leova je ploča preskakivala tako da su se neprekidno čula ista tri takta. Čangrizavi starac, pomisli ona i krene uza stube. Grozni stari gnjavator.

“Zar ne možete to malo stišati?” započne ona ogorčeno, otvarajući vrata. Ali ploča je svirala praznoj sobi. Lea nije bilo.

Phoebe počne plakati. Kao da je imala unutarnji barometar za nemir i napetost. Leo se sigurno iskrao na stražnja vrata dok je ona pomagala Sandri. O, da, bio je vrlo pametan, iako je u posljednje vrijeme znao recimo ostaviti cipele u hladnjaku. Uživao joj je priređivati slične psine. Već je triput uspio pobjeći, jedanput potpuno gol.

Caroline požuri u prizemlje, obuje Doroine premale i hladne mokasinke. Phoebe odjene kaputić i stavi je u kolica, i odluči da će oma sama izdržati bez kaputa.

Dan je bio tmuran, oblaci sivi i niski. Phoebe je tiho plakala i mahala ručicama dok su obilazile garažu prema stražnjoj uličici. Znam, mrmljala je Caroline, milujući je po glavici.

Znam, dušo, znam. Ona primijeti trag Leovih cipela u snijegu koji se topio, veliki otisak đonova s kockastim uzorkom i osjeti olakšanje. Znači prošao je ovuda i bio je odjeven.

Ako ništa drugo, barem je imao cipele na nogama.

Na kraju ulice one stignu do sto pet stuba koje su vodile na polje Koening. Upravo joj je Leo jedne večeri dok je bio uljudno raspoložen rekao koliko ima stuba. Sada se on nalazio u dnu tog betonskog slapa, obješenih ruku, sijedog raščupanog pramena na glavi. Izgledao je zbunjeno, izgubljeno i nesretno, pa njezina srdžba splasne. Caroline nije voljela Lea Marcha on i nije bio simpatičan - ali odbojnost koju je osjećala prema njemu bila je isprepletena sa sažaljenjem. Jer upravo je u ovakvim trenucima shvaćala kako ga svi doživljavaju - kao senilnog starca koji se gubio, a ne kao univerzum koji je nekoć bio, koji je još uvijek bio Leo March.

On se okrene, ugleda je, i na trenutak s njegova lica nestane zbunjenosti.

“Gle ovo!” vikne on. “Gledaj, ženo, i plači!”

Hitro, ne obazirući se na led i potočić koji je lagano tekao posred stuba, Leo potrči prema njoj. Noge su mu se žustro pokretale nošene nekim prastarim adrenalinom i željom.

“Kladim se da nikad nisi vidjela ništa slično”, reče on kada je stigao na vrh.

“U pravu ste”, reče Caroline. “Nikad nisam i nadam se da više nikad neću.”

Leo se nasmije. Usnice su mu bile jarko ružičaste na blijedom licu.

“Pobjegao sam ti”, reče on.

“Niste daleko odmakli.”

“Ipak, da imam malo pameti, trebao sam. Ništa zato. Sljedeći put."

“Sljedeći put ne zaboravite kaput”, posavjetuje ga Caroline.

“Sljedeći put”, reče on kada su krenuli, “nestat ću u Timbuktu."

“Samo naprijed”, reče Caroline dok ju je obuzimao umor. Na svijetloj su se travi isticali ljubičasti i bijeli šafrani. Phoebe je sad već glasno plakala. Caroline je laknulo što je Leo išao za njima, što ga je pronašla živog i neozlijeđenog, zahvalna što se nije dogodila kakva nesreća. Ona bi bila kriva da se izgubio ili ozlijedio, jer je toliko usredotočena na Phoebe, koja je već tjednima pružala ručice ali nije naučila hvatati stvari.

Još su neko vrijeme hodali u tišini.

“Ti si pametna žena”, reče Leo. Ona zaprepašteno stane na stazi od opeka. “Što? Što ste rekli?”

On je pogleda. Bio je potpuno lucidan, njegove oči jednako pronicavo plave kao i Doroine.

“Rekao sam da si pametna. Moja je kći prije tebe zaposlila osam medicinskih sestara. Nijedna nije izdržala duže od tjedan dana. Kladim se da to nisi znala.”

“Ne”, reče Caroline. “Nisam.”

Kasnije, kada je Caroline pospremila kuhinju i iznijela smeće, ona razmisli o Leovim riječima.

Ja sam pametna, reče samoj sebi dok je stajala u uličici kod kante za smeće. Zrak je bio vlažan i hladan. Dah joj je izlazio iz usta u oblačićima. Pamet ti neće pomoći da pronađeš muža, znala joj je oštro govoriti majka, ali čak ni to nije pokvarilo Carolineino zadovoljstvo zbog prvih lijepih riječi koje joj je Leo ikad uputio.

Caroline je još trenutak stajala na studenom zraku zahvalna na tišini. Niz brijeg su se, jedna za drugom, nizale garaže. Malo-pomalo ona stane razabirati figuru u dnu uličice, visokog muškarca u tamnim trapericama i smeđoj jakni, iako su boje bile toliko zagasite da se gotovo stopio sa zimskim krajolikom. Nešto na njemu - njegovo držanje ili način na koji je stajao i uporno gledao u njezinu smjeru učini da Caroline osjeti nemir. Ona vrati metalni poklopac na kantu za smeće i prekriži ruke na prsima. On je sada hodao prema njoj, taj krupni muškarac širokih ramena, i to brzo. Njegova jakna uopće nije bila smeđa, već karirana s crvenim crtama. On iz džepa izvadi jarko crvenu kapu i stavi je na glavu. Začudo, Caroline umiri taj pokret, iako nije znala zašto.

“Hej”, vikne on. “Kako te služi onaj tvoj Fairlane?”

Ona se još više zabrine. Okrene se i pogleda kuću od tamne opeke što se uzdizala na blijedome nebu. Da, tamo je bila njezina kupaonica u kojoj je prošle noći stajala i gledala odsjaj mjesečine na travnjaku. Tamo je bio njezin prozor, djelomice otvoren kako bi ušao hladni proljetni zrak dok je povjetarac njihao čipkaste zastore. Kada se ponovno okrenula, muškarac se zaustavio svega nekoliko koraka od nje. Znala ga je, to je shvatila po svojem olakšanju prije negoli je to stigla oblikovati u mislima. Ipak, bilo je tako neobično da nije mogla vjerovati.

“Kako, za ime Boga...” započne ona.

“Nije bilo lako!” reče Al smijući se. Izrasla mu je meka brada lako da su se bijeli zubi još više isticali. Iz tamnih mu je očiju izvirala loplina i zadovoljstvo. Ona se sjeti kako joj je stavljao prženu slaninu na tanjur, kako joj je mahao iz srebrne kabine šlepera kada je odlazio. “Teško te je bilo pronaći. Ali rekla si da ideš u Pittsburgh. Svakih nekoliko tjedana prenoćim ovdje pa mi je postala neka vrsta hobija da te pokušam pronaći.” On se nasmiješi. “Sad ne znam čime ću se ubuduće zabavljati.”

Caroline nije bila u stanju progovoriti. Bilo joj je drago što ga vidi, ali je bila zbunjena. Gotovo godinu dana nije si dopuštala da predugo ili preduboko razmišlja o životu koji je ostavila iza sebe, ali sad je odjednom iskočio pred nju s novom snagom. Ona se sjeti mirisa sredstava za čišćenje i svjetla čekaonice, svojih osjećaja kada se nakon dugog radnog dana vraćala u tihi, uredni stan, pripremala si skroman obrok i s knjigom u ruci provodila ostatak večeri. Svih se tih zadovoljstava rado odrekla, prihvatila je tu promjenu u svojem životu zbog neke duboke

nepoznate čežnje koja je čučala u njoj. Sada joj je srce divlje tuklo i ona prestrašeno pogleda u uličicu kao da bi iznenada mogla ugledati i Davida Henryja. Zato mu, shvati ona napokon, nikad nije poslala ono pismo. Što ako je želio da mu vrati Phoebe - ili ju je možda Norah željela? Ta ju je mogućnost ispunjavala strahovitom zebnjom.

“Kako ti je uspjelo?” zahtijevala je Caroline. “Kako si me pronašao? Zašto?”

Zatečen, Al slegne ramenima. “Svratio sam u Lexington da te pozdravim. Tvoj je stan bio prazan, upravo su ga ličili. Ona tvoja susjeda mi je rekla da te nema već tri tjedna. Ne volim tajne, pa nisam mogao prestati misliti na tebe.” On zastane kao da razmišlja treba li nastaviti.

“Uostalom - dođavola, svidjela si mi se, Caroline. Shvatio sam da si u nevolji jer si tako iznenada otišla. Vidjelo se da imaš problema kada si onoga dana stajala na parkiralištu.

Pomislio sam da bih ti mogao pomoći. Mislio sam da ti je pomoć potrebna.” “Dobro sam”, reče ona. “I onda, kako ti se sada čini?”

Ona nije željela da joj riječi zvuče tako grubo i odbojno. Nastane duga tišina prije negoli Al odgovori.

“Izgleda da sam pogriješio”, reče Al i odmahne glavom. “Učinilo mi se da se dobro slažemo, ti i ja.”

“Dobro ti se učinilo”, reče Caroline. “Samo sam iznenađena, to je sve. Mislila sam da sam prekinula sve veze s prošlošću.”

On je pogleda. Njegove smeđe oči sretnu se s njezinima. “Trebalo mi je godinu dana”, reče on.

“Ne zaboravi to ako se brineš da bi te netko drugi mogao pronaći. Uostalom, ja sam znao odakle trebam početi i posrećilo mi se. Počeo sam s motelima, raspitujući se za ženu s malim djetetom. Svaki put sam svraćao u drugi motel i napokon sam prošli tjedan uspio.

Recepcionarka motela u kojem si odsjela sjetila te se. Samo da znaš, sljedeći tjedan ona ide u mirovinu.” On podigne kažiprst i palac i gotovo ih sasvim prisloni jedan uz drugi. “Ovoliko je nedostajalo da te izgubim zauvijek.” Caroline kimne, sjetivši se žene sijede kose složene u urednu punđu sa svjetlucavim bisernim naušnicama. Motel je pripadao njezinoj obitelji pedeset godina. Grijanje je klopotalo cijelu noć, zidovi su vječito bili vlažni pa su se s njih ljuštile tapete. U današnje doba nikad ne znaš, govorila je žena gurajući ključ preko pulta, tko bi mogao ući na vrata.

Al kimne prema svijetloplavoj haubi Fairlanea. “Čim sam ga ugledao znao sam da sam te pronašao”, reče on. “Kako je malena?”

Caroline se sjećala praznog parkirališta, svjetla što se razlijevalo po snijegu i nestajalo, načina na koji je on nježno položio ruku na Phoebeino malo čelo. “Želiš li ući?” reče ona gotovo nesvjesno. “Upravo sam je krenula buditi. Skuhat ću ti čaj.”

Caroline ga povede uskim pločnikom pa uza stube do stražnjeg trijema. Ostavi ga u dnevnoj sobi i pođe na kat, osjećajući se smušeno, nesigurno, kao da je iznenada postala svjesna kako se tlo pod njezinim nogama okrenulo i promijenilo njezin svijet koliko god se ona trudila da ga zadrži onakvim kakav je bio. Ona presvuče Phoebe i umije se u pokušaju da se smiri.

Al je sjedio za stolom u blagovaonici i gledao kroz prozor. Kada je sišla, on se okrene i na licu mu se ukaže širok osmijeh. On smjesta uzme Phoebe, diveći se koliko je narasla i kako je lijepa. Caroline osjeti golemo zadovoljstvo, a ushićena Phoebe se počne smijati. Tamne su joj lokne padale oko obraza. Al iz svoje košulje izvadi medaljon s prozirnom plastikom preko pozlaćenih tirkiznih slova GRAND OLE OPRY1. Kupio ga je u Nashvilleu. Pođi sa mnom, rekao joj je prije toliko mjeseci šaleći se. A je li se samo šalio?

I sada je iznenada bio tu nakon što je prešao toliki put da je pronađe.

Grand Ole Opry, tjedni radioprogram country glazbe koji subotom uvečer prenosi WSM radio u Nashvilleu, Tennessee i Great American Country televizijske mreže. Najstariji radioprogram koji se bez prekida emitira u SAD-u još od 28. studenog 1925.

1

Phoebe je tiho gugutala i pružala ručice. Ruke su joj dodirivale Alov vrat, ključnu kost, tamnu kariranu košulju. Isprva Caroline nije primijetila što se događa, a onda iznenada shvati. Alove riječi, Leove korake na katu, zvuk prometa s ulice, to su zvuci koje će Caroline zauvijek pamtiti kao sretne.

Phoebe je pokušavala dohvatiti medaljon. Nije mlatila po zraku kao tog jutra, već se oslanjala o Alova prsa i malenim je prstima vukla medaljon sve dok ga nije čvrsto stisnula u šaci.

Ushićena uspjehom, ona snažno povuče medaljon na uzici, zbog čega je Al morao primiti lanac kako mu se ne bi urezao u vrat.

Caroline dotakne svoj vrat osjećajući nalet radosti.

O, da, pomisli ona. Zgrabi ga, dušo moja. Zgrabi cijeli svijet.

Svibanj 1965.

Norah je bila ispred njega, kretala se poput svjetlosti. Na trenutke bi je ugledao između drveća, njezinu bijelu majicu i plave kratke hlače, a onda bi nestala. David ju je slijedio. Svako malo se saginjao i dizao kamenčiće. Hrapave geode, sferične komadiće stijena sa šupljinom okruženom mineralnim kristalima, fosile utisnute u škriljevcu. Našao je i kamenčiće u obliku vrška strijele. Svaki je kamenčić kratko držao u ruci zadovoljan njegovom težinom i oblikom, hladnoćom koju je osjećao na dlanu, a onda bi ga spremio u džep. Kada je bio mali njegove su police uvijek bile natrpane kamenčićima. Čak ni sada im nije mogao odoljeti, njihovoj tajanstvenosti i svemu što su predstavljali, iako mu je bilo nespretno saginjati se s Paulom u nosiljci na prsima i fotoaparatom koji mu je udarao po boku.

Daleko ispred njih Norah zastane, mahne, zatim nestane iza zida od glatkog sivog kamena.

Nekoliko se ljudi s jednakim plavim bejzbolskim kapama iznenada pojavi iza tog sivog zida.

Kada je David prišao primijeti da stube koje vode do prirodnog kamenog mosta počinju upravo tu, zaklonjene od pogleda. Pazite kamo gazite, reče mu žena koja se spuštala. Ne biste vjerovali koliko je strmo i sklisko. Ona bez daha zastane i stavi ruku na srce.

David primijeti njezino bljedilo i kratak dah pa zastane. “Gospođo, ja sam liječnik. Jeste li dobro?”

“Ma to su samo palpitacije”, reče ona, odmahujući drugom rukom. “Imam ih cijeli život.”

On je primi za punašno zapešće i opipa joj bilo, ubrzano ali ujednačeno, koje se usporavalo dok je on brojio. Palpitacije - ljudi su taj izraz često koristili kako bi opisali ubrzani rad srca.

On je smjesta zaključio da ova žena nije u stvarnoj opasnosti. Ne kao njegova sestra koja je ostajala bez daha, zavrtjelo bi joj se i morala je sjesti svaki put kada bi potrčala na drugi kraj prostorije. Srčane tegobe, rekao je doktor u Morgantownu, odmahujući glavom. Nije išao u detalje, ali to i nije bilo važno, jer se nije dalo ništa učiniti. Godinama poslije, na studiju medicine David je, sjećajući se njezinih simptoma, čitao do duboko u noć i napokon sam došao do dijagnoze: suženje aorte ili anomalija srčanog zaliska. Što god bilo, June se polako kretala i borila za svaki dah, a kako su godine prolazile stanje joj se pogoršavalo. Nekoliko mjeseci prije negoli je umrla blijeda joj je koža poprimila plavičastu boju. Voljela je leptire, voljela je stajati licem okrenutim prema suncu, voljela je jesti domaći džem namazan na tanke krekere koje je njegova majka kupovala u gradu. Uvijek je tiho pjevušila melodije koje je sama smišljala, kosa joj je bila svijetle, gotovo bijele boje mlaćenice. Mjesecima nakon njezine smrti on se noću budio jer mu se činilo da čuje njezin tihi glas kako pjeva poput vjetra u borovima.

“Kažete da to imate cijeli život?” upita on ženu ozbiljno i pusti njezinu ruku.

“Oh, oduvijek”, reče ona. “Liječnik mi je rekao da nije ništa ozbiljno. Samo dosadna smetnja.”

“Mislim da ćete biti u redu”, reče on. “Ali svejedno se nemojte pretjerano naprezati.”

Ona mu zahvali, dotakne Paulovu glavu i reče: Pazite malenog. David kimne i krene dalje držeći ruku ispred Paulove glave kako bi je zaštitio dok se penjao između vlažnih kamenih stijena. Osjećao je zadovoljstvo - volio je što može priskočiti ljudima u nevolji, ponuditi im pomoć, izlječenje - sve ono što čini se, nažalost, nije mogao pružiti onima koje je najviše volio.

Paul ga je nježno lupkao po prsima pokušavajući dohvatiti omotnicu koju je David ugurao u džep: pismo od Caroline Gill koje je tog jutra otvorio u radnoj sobi. Pročitao ga je samo jedanput i onda ga je, pokušavajući sakriti uznemirenost, brzo spremio kada se Norah pojavila. Dobro smo, Phoebe i ja, pisalo je. Zasad nema nikakvih problema sa srcem.

On nježno primi Paulove male prste. Njegov sin ga pogleda raširenih radoznalih očiju i on osjeti navalu ljubavi.

“Hej”, reče David smijući se. “Volim te, maleni, ali nemoj to jesti. Dobro?”

Paul ga je proučavao velikim tamnim očima, zatim je okrenuo glavu i naslonio obraz na Davidova prsa isijavajući toplinu. Na glavi je imao bijelu kapicu sa žutim patkama koje je Norah izvezla u tihim danima nakon sudara. David je stalno bio na oprezu, i kako se pojavljivala nova patka, njemu je bilo sve lakše. Kada je razvio rolu filma iz aparata vidio je tugu i prazninu koju je ta tuga ostavila u njezinu srcu. Jedna za drugom prazne prostorije njihove stare kuće, okviri prozora slikani iz neposredne blizine, gole sjene rukohvata na stubama, kose podne pločice i Norini otisci stopala, nepravilni krvavi tragovi. Bacio je fotografije i negative, ali još uvijek su ga progonili i on se plašio da će ga uvijek progoniti. Na kraju krajeva, on je lagao, on je bio taj koji je dopustio da Caroline odnese njihovu kćer. To što će ga zauvijek mučiti stravične posljedice činilo mu se neizbježnim i pravednim. Ali dani su prolazili, sad već gotovo tri mjeseca, i činilo se da je Norah ponovno ona stara. Radila je u vrtu, smijala se kada je razgovarala telefonom s prijateljicama ili dizala Paula iz vrtića vitkim, gracioznim rukama.

David, koji je sve to primjećivao, uvjeravao je samoga sebe da je ona sretna.

Kada je David uskim stubama stigao na kameni most preko gudure, svjetlost obasja patke na Paulovu šeširiću koje su veselo poskakivale sa svakim njegovim korakom. Norah, u kratkim trapericama i bijeloj bluzi bez rukava stajala je nasred mosta, dok su joj vršci bijelih tenisica bili u ravnini s kamenim rubom. Polagano, s gracioznošću plesačice Norah raširi ruke i isprsi se zatvorenih očiju kao da se nudi nebu.

“Norah!” vikne on prestrašeno. “To je opasno!”

Paul je malenim rukama gurao Davida u prsa. Opa, ponovio je kada je čuo da David govori opasno. Bila je to riječ koju je, kao i svako dijete, često čuo kada bi se približio električnim utičnicama, stubama, kaminu, stolcima, a sada i strmoj litici iznad koje se nalazila njegova majka.

“Ovo je fantastično!” vikne Norah puštajući da joj ruke padnu niz tijelo. Ona se okrene, zbog čega nekoliko kamenčića sklizne ispod njezinih stopala i padne preko ruba. “Dođi vidjeti!”

David oprezno stupi na most i pođe do nje. Malene su se figure polagano kretale na stazi daleko ispod njih, tamo gdje je nekoć tekla prastara rijeka. Brda su se prelijevala u bojama raskošnog proljeća, stotine raznih nijansi zelene na pozadini jasnog plavog neba. On duboko udahne, boreći se s vrtoglavicom, plašeći se uopće pogledati Noru. On ju je samo želio zaštititi, poštedjeti je gubitka i boli, pa nije odmah shvatio da će je taj gubitak svejedno uporno progoniti i oblikovati joj život, kao što rijeka oblikuje tlo. Nije predvidio ni vlastitu tugu isprepletenu mračnim nitima njegove prošlosti. Kada je zamišljao kćer koje se odrekao vidio je lice svoje sestre, njezinu svijetlu kosu, njezin sjetni osmijeh.

“Daj da te slikam”, reče on i polako krene unatrag, zatim se još malo povuče. “Dođi na sredinu mosta. Tu je bolje svjetlo.”

“Evo, samo još malo”, reče ona s rukama na bokovima. “Tako je nevjerojatno lijepo.”

“Norah”, reče on. “Doista me činiš nervoznim.”

“O, Davide”, reče ona i zabaci glavu ne gledajući ga. “Zašto si stalno zabrinut? Dobro sam.”

On ne odgovori. Bio je svjestan da mu se pluća ubrzano miču, da mu je disanje neujednačeno.

Isto je osjećao kada je otvorio Carolineino pismo adresirano na njegovu staru kliniku neravnim rukopisom napola prekrivenim markom. Na marki je bio žig Toleda u Ohiju.

Priložila je tri fotografije Phoebe, djetenceta u ružičastoj haljini. Povratna adresa bio je poštanski pretinac, ali ne u Toledu, već u Clevelandu. On u Clevelandu nije nikada bio. Tamo je izgleda Caroline Gill živjela s njegovom kćeri.

“Hajdemo se maknuti odavde”, ponovi on napokon. “Daj da te slikam.”

Ona kimne, ali kada je on stigao do sigurnog mjesta posred mosta i okrenuo se, Norah je još uvijek bila blizu ruba, okrenuta prema njemu prekriženih ruku i smješkala se.

“Slikaj me ovdje”, reče ona. “Neka izgleda kao da hodam po zraku.”

David čučne i počne namještati objektiv dok je s golih zlatnih stijena isijavala toplina. Paul se vrpoljio i postao nemiran. David će se svega toga sjetiti - tih naoko nevidljivih pojedinosti koje nisu ušle u kadar - kada se slika počne polako pojavljivati u razvijaču. Uspio je uloviti Noru dok joj se vjetar poigravao s kosom, njezino potamnjelo lice koje je sjalo od zdravlja, i on se upita što sve ona od njega skriva.

Proljetni je zrak bio topao i blago mirisan. Krenuli su dolje pokraj ulaza u pećine, rascvjetanih grana ljubičastog rododendrona i planinskog lovora. Norah ih povede dalje od glavne staze, između drveća uz rječicu do sunčanog mjesta kojeg se sjećala iz djetinjstva jer je bilo prepuno šumskih jagoda. Vjetar je lagano strujao kroz visoku travu u kojoj se jasno isticalo tamnozeleno lišće jagoda na zemlji. Zrak je bio pun mirisa, zujanja kukaca, topline.

Oni rasprostru stvari na travu, izvade sir, krekere, grožđe. David sjedne na deku, držeći Paulovu glavicu uz prsa dok je otkopčavao nosiljku. Sjeti se svojeg oca, zdepastog i snažnog, koji je vještim četvrtastim prstima držao Davidove ruke kada ga je učio da zamahne sjekirom, pomuze kravu ili zabije čavao u šindru od cedrovine. Oca koji je mirisao na znoj, smolu i tamnu skrivenu zemlju rudnika u kojima je radio zimi. Kada je David bio tinejdžer i preko tjedna stanovao u gradu kako bi mogao pohađati srednju školu, volio je pješice dolaziti kući za vikend i pronaći oca kako puši lulu na trijemu.

Opa, reče Paul. Čim je bio slobodan on smjesta skine cipelicu. Pažljivo ju je proučavao, zatim je naglo odbaci i krene puzati prema travnatom svijetu izvan pokrivača. David ga je gledao kako čupa busen korova, stavlja ga u usta, a na licu mu se pojavljuje izraz iznenađenja zbog onoga što je osjetio na jeziku. David iznenada sa žestokom čežnjom poželi da su mu roditelji živi kako bi vidjeli njegova sina.

“Grozan okus, nije li?” reče on nježno, brišući slinu i vlati trave s Paulove brade. Pokraj njega je Norah užurbano i vješto vadila pribor za jelo i ubruse. Namjerno je okrenuo glavu kako ga ona ne bi vidjela tako potresenog osjećajima. On izvadi geodu iz džepa, Paul je zgrabi objema rukama i počne okretati.

“Smije li je stavljati u usta?” upita Norah, sjedajući pokraj Davida tako blizu da je mogao osjetiti njezinu toplinu, blagi miris znoja i sapuna koji je ispunjavao zrak.

“Bolje ne”, odgovori on, uzme geodu i pruži Paulu kreker. Geoda je bila vlažna i topla. On njome udari o kamen i ona se otvori otkrivajući kristalno purpurno srce.

“Kako je lijepa”, promrmlja Norah, okrećući je u ruci.

“Prastaro more”, reče David. “Zarobljena morska voda koja se kristalizirala tijekom stoljeća.”

Polako su jeli, zatim skupljali zrele jagode, meke i tople od sunca. Paul je gurao čitave šake jagoda u usta dok mu je sok curio niz ruke. Na čistom plavom nebu polagano su kružila dva jastreba. Titi, reče Paul pokazujući punašnom ručicom na nebo. Kada je zaspao, Norah ga je odnijela na dekicu u hladovinu.

“Baš je lijepo”, primijeti ona, naslanjajući se leđima na veliki kamen. “Samo nas troje na suncu.”

Bila je bosa pa on uzme njezina stopala u ruke i počne masirati nježne kosti pod kožom.

“O”, reče ona i zatvori oči. “To je doista lijepo. Uspavat ćeš me.” “Ostani budna”, reče on. “O čemu sada razmišljaš?”

“Ne znam. Sjetila sam se malenog polja blizu farme ovaca. Kada smo Bree i ja bile male običavale smo tamo čekati oca. Skupljale smo kitice pupavica i divlje mrkve. Zrake sunca su nas milovale po koži isto kao i sada. Naša bi majka potom rasporedila cvijeće po cijeloj kući.

“I to je lijepo”, reče David, pusti jedno stopalo i uzme drugo. Palcem prođe preko tankog bijelog ožiljka koji je ostao nakon što se porezala na staklo bljeskalice. “Lijepo mi te je zamišljati na tom polju.” Norina je koža bila meka. On se sjeti sunčanih dana svojeg djetinjstva, prije nego što se June razboljela, kada je cijela obitelj tražila ginseng, nježnu biljku skrivenu u sjeni među drvećem. Nje govi su se roditelji tako i upoznali, tražeći ginseng.

David je imao fotografiju s njihova vjenčanja, a na dan njegova vjenčanja s Norom ona mu je poklonila tu fotografiju u lijepom okviru od hrastovine. Na fotografiji je njegova majka imala besprijekoran ten i valovitu kosu, uski struk i blag, mudar pogled. Njegov je otac imao bradu, stajao je iza nje s kapom u ruci. Odmah nakon vjenčanja u vijećnici preselili su se u kućicu koju je otac sagradio na planinskom obronku s kojeg se pružao pogled na njihova polja. “Moji su roditelji voljeli biti na zraku”, doda on. “Majka je posvuda posadila cvijeće. Kod potoka blizu naše kuće rastao je busen indijanske repe.” “Žao mi je što nisam upoznala tvoje roditelje. Sigurno su se ponosili tobom.”

“Ne znam. Možda. Bilo im je drago što mi život nije težak kao njihov.”

“Bilo im je drago”, ponovi ona polako, otvori oči i baci pogled na Paula koji je spokojno spavao lica išarana točkicama svjetla. “A možda im je i malo bilo žao? I meni će biti ako se Paul kada odraste odseli daleko.”

“Da”, reče on kimajući glavom. “To je istina. Bili su ponosni, ali bilo im je žao. Oni nisu voljeli grad. Samo su me jednom posjetili u Pittsburghu.” Sjetio se kako su ukočeno sjedili u njegovoj studentskoj sobi. Njegova se majka trzala svaki put kada bi se začuo zvižduk vlaka.

June je tada već bila mrtva, i dok su sjedili za njegovim klimavim studentskim stolom i pili slabu kavu on se sjeti kako je s ogorčenjem pomislio da budući da se više nisu morali brinuti za June, nisu znali što bi sa sobom. Ona je tako dugo bila središtem njihovih života. “Ostali su samo jednu noć. Poslije očeve smrti majka se preselila sestri u Michigan. Nije voljela putovati avionom, nikad nije naučila voziti pa sam je nakon toga vidio samo jedanput.”

“Baš tužno”, reče Norah, brišući prljavštinu s noge.

“Da”, složi se David. “Vrlo tužno.” On se sjeti June, njezine kose koja bi posvijetlila svakog ljeta, mirisa njezine kože - kombinacije sapuna, topline i nečega metalnog, poput kovanice.

Taj bi miris ispunio zrak dok su čučali jedno kraj drugog i štapovima kopali zemlju. Toliko ju je volio, volio je njezin mili smijeh. Kada je dolazio kući bilo mu je neopisivo bolno gledati je kako za sunčanih dana bespomoćno leži na slamarici na trijemu, majčino upalo zabrinuto lice dok je sjedila pokraj nje, tiho pjevala, komušala kukuruz ili čistila grašak.

David pogleda Paula koji je čvrsto spavao na pokrivaču glave okrenute u stranu, dok su mu se dugi uvojci zalijepili za vlažni vrat. Barem je uspio svojega sina zaštititi od tuge. Paul neće rasti kao David, pateći zbog gubitka sestre. Neće biti prisiljen da se probija sam kroz život, jer njegova sestra to ne može.

Ta pomisao puna gorčine šokira Davida. Želio je vjerovati da je ispravno postupio kada je dao Caroline Gill njihovu kćer. Ili barem da je to učinio iz ispravnih pobuda. A možda i nije. Možda one snježne noći nije toliko štitio Paula koliko neku izgubljenu verziju samoga sebe.

“Izgledaš kao da si vrlo daleko”, primijeti Norah.

On se pomakne, primakne joj se bliže i nasloni se na kamen. “Moji su roditelji imali velike snove za moju budućnost”, reče on. “Ali ti se snovi nisu poklapali s mojima.”

“Zvuči poput mene i moje majke”, reče Norah i obujmi rukama koljena. “Javila mi je da će nam doći u posjet sljedeći mjesec. Jesam li ti rekla? Ima besplatnu kartu.”

“To je dobro. Paul će je držati zaposlenom.”

Norah se nasmije. “Baš hoće, zar ne? Ona samo zato i dolazi.” “Norah, o čemu sanjaš?” upita on. “O kakvoj budućnosti za Paula maštaš?”

Norah ne odgovori odmah. “Pretpostavljam da mi je najvažnije da bude sretan”, reče ona napokon. “Voljela bih da radi ono što će ga u životu veseliti. Nije mi važno što, dokle god izraste u dobrog i poštenog čovjeka, velikodušnog i snažnog poput oca.”

“Ne”, reče David s nelagodom. “Ne želiš da on bude poput mene.” Ona ga iznenađeno pogleda.

“Zašto ne?”

On ne odgovori. Nakon dugog oklijevanja Norah nastavi: “Što se događa?” upita ne ratoborno već zamišljeno, kao da je nastojala odgovoriti na to pitanje dok ga je izgovarala. “Mislim, između nas, Davide.”

On je šutio, boreći se s iznenadnim naletom srdžbe. Zašto je ponovno morala načinjati tu temu? Zašto nije mogla zaboraviti prošlost i krenuti dalje? Ali ona nije odustajala.

“Sve se promijenilo otkako se rodio Paul i Phoebe umrla, a ti još uvijek ne želiš govoriti o njoj.

Kao da nastojiš izbrisati činjenicu da je uopće postojala.”

“Norah, što želiš da ti kažem? Naravno da se sve promijenilo.”

“Nemoj se ljutiti, Davide. To je neka vrsta tvoje strategije, je li? Kako je ja ne bih spominjala.

Ali neću odustati, jer je istina ono što ti govorim.”

On uzdahne.

“Nemoj upropastiti ovaj prekrasni dan, Norah”, reče on napokon.

“Ne upropaštavam ga”, odgovori ona i odmakne se. Ona legne na prostirku i zatvori oči. “Vrlo sam zadovoljna ovim danom.”

On je pogleda, njezinu plavu kosu obasjanu svjetlom, grudi koje su se nježno dizale i spuštale sa svakim dahom. Želio je ispružiti ruku i prijeći preko finih zaobljenih kostiju njezinih rebara, želio je utisnuti poljubac na mjesto gdje su se te kosti spajale, a zatim širile poput krila.

“Norah”, reče on. “Ne znam što da radim. Ne znam što želiš.”

“Ne”, reče ona. “Ne znaš.”

“Ti bi mi mogla reći.”

“Pretpostavljam da bih. Možda i hoću. Jesu li bili jako zaljubljeni?” upita ona iznenada, ne otvarajući oči. Glas joj je bio nježan i miran, ali on u zraku osjeti napetost. “Tvoj otac i tvoja majka?”

“Ne znam”, reče on polako i oprezno, pokušavajući odgonetnuti odakle dolazi to pitanje.

“Voljeli su se, ali on je često bio odsutan. Kao što sam rekao, imali su težak život.”

“Moj je otac volio moju majku više nego što je ona voljela njega”, reče Norah i David u srcu osjeti nemir. “On ju je volio, ali nije znao pokazati tu ljubav onako kako je ona to od njega očekivala. Ona je mislila da je on pomalo čudan. Dok sam odrastala, u mojoj je kući često vladala tišina... I u našoj je kući tako”, doda ona, a on pomisli na njihove mirne večeri, na nju pognutu nad bijelim šeširićem dok veze patke.

“Ali to je dobra tišina”, reče on.

“Nekad jest, nekad nije.”

“Kad nije?”

“Ja još uvijek mislim na nju, Davide”, reče ona, okrene se na bok i pogleda ga u oči. “Na našu kćer. Kakva bi bila.”

On je šutio i gledao je dok je ona tiho plakala pokrivši dlanovima lice. Nakon nekoliko trenutaka on pruži ruku i dotakne njezinu nadlakticu. Ona obriše suze.

“A ti?” zahtijevala je odgovor. “Zar ti ona nikad ne nedostaje?” “Da, nedostaje mi”, odgovori on iskreno. “Neprekidno mislim na nju.”

Norah stavi ruku na njegova prsa i u sljedećem su trenutku njezine usne umrljane jagodama, slatke i požudne, bile na njegovim. Osjećao se kao da pada, osjećao je sunce na svojoj koži,

njezine grudi što se polagano, kao ptica, dižu uz njegovu ruku. On potraži dugmad na njezinoj košulji, njezina ruka okrzne pismo skriveno u njegovu džepu.

On skine košulju, ali čak i tada, kada ju je ponovno uzeo u naručje on pomisli: Volim te, toliko te volim, a ipak sam ti lagao. I udaljenost među njima, sada svega nekoliko milimetara, kao dah, otvori se i produbi, postane ponor na čijem je rubu on stajao. On se odmakne natrag na svjetlo i sjenu, čas su ga zaklanjali oblaci zatim bi nestali dok mu je topli kamen grijao leđa. “Što je?” upita ona milujući mu prsa. “O, Davide, što je?” “Ništa.”

“Davide”, reče ona. “Davide, molim te.”

On je oklijevao. Bio je na rubu da joj sve prizna, ali nije mogao. “Imam problem na poslu.

Jednog pacijenta. Ne mogu prestati razmišljati o tome.”

“Pusti sad to”, reče ona. “Već mi je zlo od tog tvog posla.” Jastrebovi su se na strujama zraka uzdizali visoko, sunce je grijalo. Sve se vrtjelo ukrug i vraćalo na isto mjesto. Mora joj priznati, riječi su mu već bile na vrh jezika. Volim te, toliko te volim, a ipak sam ti lagao. “Želim još jedno dijete, Davide”, reče Norah i sjedne. “Paul je već dovoljno velik, ja sam spremna.”

David je bio toliko zapanjen da nije mogao progovoriti.

“Paul ima tek godinu dana”, reče on napokon.

“Pa? Svi kažu da je lakše kada se u kratkom roku riješiš pelena i svega toga.”

“Tko to svi?”

Ona uzdahne. “Znala sam da ćeš biti protiv.”

“Ne kažem da sam protiv”, oprezno reče David.

Ona je šutjela. “Čini mi se da nije odgovarajući trenutak”, reče on. “To je sve.”

“Ti jesi protiv. Zapravo govoriš ne, ali ne želiš to priznati.”

On je šutio, sjetivši se kako je Norah stajala blizu ruba na onome mostu. Sjetio se i onih njezinih fotografija ničega, pisma u svojem džepu. Jedino što je želio bilo je da se krhki temelj na kojem je izgradio njihov život ne raspadne, da stvari ostanu onakve kakve jesu. Da se svijet ne promijeni, da ravnoteža koja je postojala između njih dvoje izdrži.

“Dobro nam je ovako”, reče on tiho. “Zašto bismo narušavali taj mir?”

“A što je s Paulom?” Ona kimne prema usnulom djetetu koje je mirno spavalo na pokrivaču.

“Ona mu nedostaje.”

“To nije moguće, on je se ne sjeća”, odsječno će David.

“Devet mjeseci”, reče Norah. “Rasli su srce uz srce. Kako je se ne bi sjećao, barem podsvjesno?”

“Nismo spremni”, reče David. “Ja još uvijek nisam spreman.”

“Ne radi se samo o tebi”, reče Norah. “Ionako te nikad nema kod kuće. Možda ona meni nedostaje, Davide. Iskreno, ponekad osjećam kao da je negdje blizu, u susjednoj prostoriji, a ja sam je zaboravila. Znam da to zvuči suludo, ali istina je.”

On ne odgovori, ali znao je točno što ona misli. Zrak je bio zasićen mirisom jagoda. Njegova je majka vani na peći kuhala pe kmez, miješala smjesu koja se pjenila i pretvarala u sirup.

Grijala je staklenke i punila ih do vrha i one su poput dragulja blistale na polici. On i June su usred zime grabili pune žlice pekmeza kad njihova majka nije gledala. Zatim bi se sakrili pod stol prekriven voštanim platnom i lizali žlice sve dok se ne bi sjajile. Juneina smrt je slomila duh njihove majke, a David se nije mogao othrvati pomisli kako nije imun na nesreću.

Statistički je bilo malo vjerojatno da bi sljedeće dijete moglo imati Downov sindrom, ali bilo je moguće, sve je bilo moguće i on nije želio riskirati.

“Ali kada bismo imali još jedno dijete to ne bi ispravilo ništa, Norah. Pobuda ti nije dobra.”

Nakon trenutka tišine ona ustane, otrese hlače i bijesno krene poljem.

Njegova je košulja izgužvana ležala pokraj njega, iz džepa je virila bijela omotnica. David je nije ponovno uzeo, nije morao. Poruka je bila kratka, pa iako je samo jednom pogledao

fotografije sjećao ih se kao da ih je sam snimio. Phoebeina je kosa bila tamna i tanka poput Paulove. Oči su joj bile smeđe, oble ručice sa stisnutim šakama podignute kao da ih pruža prema nečemu što nije u kadru. Možda prema Caroline koja je rukovala fotoaparatom. Onog dana, za vrijeme mise zadušnice na trenutak ju je ugledao, visoku i usamljenu u crvenom kaputu. Odmah nakon mise pošao je k njoj u stan, ne znajući ni sam što namjerava, znao je samo da je mora vidjeti. Ali Caroline je već nestala. Njezin je stan izgledao isto kao i prošli put kada je bio tamo, jednostavan namještaj i goli zidovi; u kupaonici je kapalo iz slavine. Ipak, zrak je bio previše miran, a police, ladice pisaćeg stola i ugrađeni ormari prazni. Dok je stajao u kuhinji na crno-bijelom linoleumu osvijetljenom mutnim svjetlom, David je osluškivao nemirne otkucaje vlastita srca.

Sada se naslonio na kamen dok su iznad njega plovili oblaci, smjenjivali se svjetlo i sjena. Nije pokušao pronaći Caroline, a budući tla je na njezinu pismu bio samo broj poštanskog pretinca, nije imao predodžbu odakle da počne. Sve je u vašim rukama, rekao joj je tada. Ipak, znalo mu se dogoditi da se iznenada u najneobičnijim trenucima svega sjeti: dok je bio sam u novoj ordinaciji, dok je razvijao fotografije i gledao kako se na bijelim listovima papira tajanstveno pojavljuju slike, ili pak dok je ležao naslonjen na topli kamen a Norah se, povrijeđena i ljuta, udaljavala od njega.

Bio je umoran i osjeti kako tone u san. Kukci su zujali na suncu i on se pomalo zabrine zbog pčela. Kamenčići u džepu su mu žuljali nogu. Kao dijete znao je noću zateći oca na trijemu u stolici za ljuljanje dok su u krošnjama jablana svijetlile krijesnice. Jedne takve noći otac mu je dao glatki kamenčić u obliku vrha strijele koji je pronašao dok je kopao grabu. Star je preko dvije tisuće godina, rekao je. Zamisli, Davide. Davno, vrlo davno, možda ga je netko drugi držao na dlanu pod ovim istim mjesecom.

Bilo je dana kada su išli u lov na čegrtuše. Od zore do sumraka hodali bi šumom s rašljastim štapovima i platnenim vrećama preko ramena, a u Davidovoj se ruci njihala metalna kutija.

Njemu se uvijek činilo da tada vrijeme staje, da će sunce vječito ostati na nebu dok suho lišće šušti pod nogama. Svijet bi se sveo samo na njega, njegova oca i zmije. Nebo se otvaralo na sve strane, više i plavlje sa svakim korakom. Sve bi se usporavalo do trenutka kada bi ugledao pokret između prašine i suhog lišća, uzorak nalik na romb koji se vidio tek kada je zmija bila u pokretu. Otac ga je naučio kako da se potpuno umiri dok gleda žute zmijine oči, palucanje jezika. Nakon što bi zmija promijenila kožu duže je čegrtala, pa se u tišini šume po jačini tog zvuka moglo odrediti koliko je stara, koliko je duga i koliko će novca oni zaraditi. Za one veće, za kojima su čeznuli zoološki vrtovi i znanstvenici, a ponekad i dreseri zmija, mogli su dobiti cijelih pet dolara.

Svjetlo se probijalo kroz krošnje šarajući tlo, čuo se zvuk vjetra, zatim i čegrtanje. Ugledali bi stražnji dio zmijske glave, a onda bi njegov otac čvrsto i odlučno zamahnuo rukom i pritisnuo rašljastim štapom zmijin vrat o zemlju. Ona bi zubima divlje udarala o vlažnu zemlju, sumanuto mašući čegrtavim repom. Dvama snažnim prstima njegov je otac čvrsto primao zmiju iza razjapljenih usta. Hladna i suha, savijala se poput biča. Bacio bi je u platnenu vreću i hitro je zavezao. Vreća se tada pretvarala u nešto živo, tresla se na tlu. Zatim bi je otac ubacio u metalnu kutiju i zatvorio poklopac. Nastavili bi hodati u tišini, u mislima brojeći novac. Bilo je tjedana, ljeti i u kasnu jesen, kada su tako mogli zaraditi dvadeset pet dolara. Tim su novcem plaćali namirnice, ali i liječnika u Morgantownu.

Davide!

On izdaleka začuje njezin uzrujani glas koji se kroz prošlost i šumu probijao u taj dan.

Pridigne se na laktove i primijeti kako skamenjena nečim što je ugledala stoji na udaljenom rubu polja zrelih jagoda. David osjeti nalet adrenalina i straha. Čegrtuše su voljele sunčana debla poput onog kod kojeg je stajala Norah. Polagale su jaja u plodno trulo deblo. On baci pogled na Paula koji je još uvijek mirno spavao u hladovini pa potrči, dok su mu grančice čička greble gležnjeve a jagode pucale pod njegovim stopalima. Iz džepa traperica zgrabi

najveći kamen. Kada je bio dovoljno blizu i vidio tamni obris zmije on ga baci najjače što je mogao. Obli se kamen polako okretao u zraku. Pao je desetak centimetara od zmije, raspao se na dva dijela dok mu je purpurno srce živo blistalo. “Što za ime Boga radiš?” upita Norah.

On je tada već stigao do nje pa zadihan pogleda dolje. To nije bila zmija već tamni štap koji se naslanjao na suhu koru debla.

“Učinilo mi se da me zoveš.”

“Pa zvala sam te.” Ona pokaže na busen blijedih cvjetova na rubu hladovine. “Indijanska repa, kakvu je imala tvoja majka. Davide, strašiš me.”

“Mislio sam da je zmija”, reče on, pokaže na štap i još jedanput odmahne glavom, nastojeći se riješiti prošlosti. “Čegrtuša. Izgleda da sam sanjao. Mislio sam da ti je potrebna pomoć.”

Ona je izgledala zbunjeno, a on zatrese glavom kako bi otjerao san. Iznenada se osjeti strahovito glupo. Štap je bio tek štap i ništa više. Dan se činio apsurdno normalnim. Ptice su cvrkutale i lišće je ponovno zašuštalo u krošnjama.

“Zašto si sanjao zmije?” upita ona.

“Nekoć sam ih lovio”, reče on. “Za novac.”

“Za novac?” ponovi ona zbunjeno. “Novac za što?”

Između njih se vratila praznina, jaz prošlosti koji on nije mogao prijeći. Novac za namirnice i za putovanja u grad. Norah je odrasla u posve drukčijem svijetu i nikad to neće moći shvatiti.

“Te su zmije pomogle da se plati moja školarina”, reče on.

Ona kimne. Činilo se kao da želi još nešto pitati, ali nije.

“Hajdemo”, reče ona masirajući rame. “Uzmimo Paula i hajdemo kući.”

Vratili su se preko polja i spakirali stvari. Norah je nosila Paula, on košaru za piknik.

Na putu do auta on se sjeti kako je njegov otac stajao u liječničkoj ordinaciji dok su zelene novčanice poput lišća padale na pult. Sa svakom bi se novčanicom David sjetio zmija, kako su mahale čegrtaljkama i bespomoćno širom otvarale usta u obliku slova V, njihove težine, hladne kože pod prstima. Zmijski novac. Bio je dječak od kojih osam, devet godina i umio je loviti zmije.

To i štititi June. Pazi na sestru, upozoravala ga je majka dižući pogled sa štednjaka. Nahrani kokosi, očisti kokošinjac, oplijevi vrt i pazi na June.

David je to radio, ali ne dovoljno dobro. Držao je June na oku, ali nije ju spriječio da kopa zemlju i razmazuje ju po kosi. Nije ju tješio kada se spotaknula preko kamena, pala i ogrebla lakat. Njegova je ljubav prema njoj bila tako duboko pomiješana s gorčinom da nije mogao razdvojiti ta dva osjećaja. Ona je stalno bila bolesna, što zbog slabog srca, što zbog prehlada u svako godišnje doba pa je hripavo disala i hvatala zrak. Ipak, kada bi se on pojavio na stazi poslije škole s knjigama prebačenim preko leđa June ga je uvijek čekala. June koja bi ga pogledala u lice i shvatila kakav je dan imao i željela znati sve o njemu. Prsti su joj bili maleni i ona ga je voljela tapkati njima dok joj se povjetarac igrao dugom obješenom kosom.

I onda je on jednog vikenda došao iz škole i kućica je bila prazna. Na kadi je visio ručnik za lice i u zraku se osjećala nekakva hladnoća. Sjeo je na trijem i čekao, bilo mu je hladno, bio je gladan. Mnogo kasnije, bliže sutonu, ugledao je majku kako se prekriženih ruku spušta niz padinu. Tek kada je stigla do stuba pogledala je gore i rekla: Davide, tvoja je sestra umrla. June je umrla. Majčina je kosa bila zategnuta, žila joj je pulsirala na sljepoočnici, oči su joj bile crvene od plakanja. Na sebi je imala do grla zakopčan tanki sivi džemper. Davide, nje više nema, rekla je. A kada je on ustao i zagrlio je, ona se slomila i zaplakala. Kada? upitao je on.

Prije tri dana, u utorak. Bilo je rano jutro i ja sam pošla van po vodu, kad sam se vratila u kući je bilo tiho i ja sam odmah znala da je više nema. Prestala je disati. On je zagrlio majku, ali se nije mogao sjetiti što da joj kaže. Bol koju je osjećao bila je duboko u njemu, prekrivena

omamljenošću, pa nije mogao plakati. Prebacio je pokrivač preko majčinih ramena. Skuhao joj je čaj, otišao do kvočki, pronašao jaja koja ona nije stigla pokupiti. Nahranio je kokoši i pomuzao kravu. Radio je uobičajene stvari, ali kada je ušao u kuću unutra je još uvijek bilo mračno, zrak se nije micao i nije bilo June.

Davie, obratila mu se majka mnogo kasnije iz sjene u kojoj je sjedila. Vrati se u školu. Nauči nešto što će pomoći ljudima. On zbog tih riječi osjeti gorčinu. Želio je imati svoj život neopterećen tom sjenom, tim gubitkom. Osjećao je krivnju jer je June ležala u grobu prekrivena zemljom, a on je stajao tu, bio živ. Osjećao je kako mu zrak ulazi u pluća i izlazi iz njih i srce mu brže zakuca. Bit ću liječnik, rekao je. Njegova je majka šutjela, ali je nakon nekog vremena kimnula, ustala i jače se zagrnula džemperom. Davie, molim te, uzmi Bibliju, pođi sa mnom tamo gore i pročitaj nekoliko redaka. Želim čuti te riječi izgovorene onako kako treba. I tako su njih dvoje krenuli uzbrdo. Kada su se popeli na vrh, već se spustio mrak. On je stajao pod borovima u čijim je krošnjama šaptao vjetar. Pod treperavim je svjetlom petrolejke čitao: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.

Ali ja oskudijevam, pomisli on dok je izgovarao posljednju riječ. Ja oskudijevam. Majka je plakala. Zatim su se u tišini spustili niz brijeg, on je napisao pismo ocu u kojem ga je obavijestio što se dogodilo. Poslao ga je u ponedjeljak kada se vratio u užurbani, blještavi grad. Stajao je za pultom od hrastovine čija se površina izlizala od silnih godina korištenja i ubacio običnu bijelu omotnicu u sandučić.

Kada su napokon stigli do automobila Norah zastane i pogleda što joj je s ramenom koje je pocrvenjelo od sunca. Nosila je sunčane naočale i kada ga je pogledala on nije mogao ocijeniti što ona osjeća.

“Ne moraš izigravati junaka”, reče ona odsječno, i njemu se učini tla je na putu do auta razmišljala o tome, vjerojatno uvježbavala što će mu reći.

“Ja to i ne pokušavam.”

“Ne?” Ona pogleda u stranu. “Mislim da pokušavaš”, reče. “Ja sam za to kriva. Dugo sam željela da me spasiš, tek sam sad to shvatila. Ali više ne želim. Ne moraš me stalno štititi.

Mrzim kad to radiš.”

Zatim ona uzme sjedalicu za auto i ponovno se okrene od njega. Paul ispruži ruku kako bi je uhvatio za kosu prošaranu zrakama sunca i David osjeti paniku, gotovo vrtoglavicu zbog svega što nije znao, zbog svega što je znao, a nije mogao ispraviti. Osjeti srdžbu, iznenadnu i jaku. Srdio se na sebe, ali i na Caroline koja ga nije poslušala i tako pogoršala već nemoguću situaciju. Norah sjedne na prednje sjedalo i zalupi vratima. On gurne ruku u džep kako bi izvadio ključeve, ali umjesto njih dohvati posljednju geodu, sivu, oblu i glatku. Grijala se na njegovu dlanu dok je on razmišljao o svim tajnama koje je zemlja skrivala, o slojevima kamena pod zemljom i travom, o tim oblim kamenčićima svjetlucavih skrivenih srdaca.

1970.

Svibanj 1970.

I Alergičan je na ubod ose”, reče Norah učiteljici dok je gledala kako Paul trči po mladoj travi na igralištu. On se popeo na vrh tobogana, sjedio je tamo nekoliko trenutaka, dok su mu kratki bijeli rukavi košulje lepršali na vjetru, a onda skliznuo dolje i s oduševljenjem odskočio kada je dotaknuo tlo. Azaleje su bile u punom cvatu, a zrak topao poput kože bio je ispunjen zvukovima kukaca i ptica. I njegov je otac alergičan. To je vrlo ozbiljno.”

"Ne brinite”, odgovori gospođica Throckmorton. “Dobro ćemo se brinuti o njemu.”

Gospođica Throckmorton tek je bila završila školu, bila je mlada tamnokosa žena, vitka i puna entuzijazma. Nosila je suknju nabranu u struku, ravne sandale, i ni u jednom trenutku nije skidala pogled s grupe djece koja su se igrala na ledini. Činila se postojanom, kompetentnom, ljubaznom i usredotočenom na svoj posao. Ipak, Nori se učinilo da učiteljica ne shvaća s čim točno ima posla.

“Jednom je samo primio osu”, ustrajala je ona. “Mrtvu osu koja je ležala na prozorskoj dasci. U sljedećem se trenutku napuhao poput balona.”

“Ne brinite, gospođo Henry”, ponovi gospođica Throckmorton sad već manje strpljivo.

Krenula je pomoći djevojčici kojoj je upao pijesak u oči, tješeći je umirujućim zvonkim glasom.

Norah je stajala na proljetnom suncu i gledala Paula. On se igrao lovice, obrazi su mu bili rumeni, ruke opuštene uz tijelo - tako ih je držao dok je spavao kada je bio djetešce. Kosa mu je bila tamna, alipo svemu ostalom nalikovao je na Noru, tako su svi govorili. Imao je istu građu, istu blijedu put. Ona je doista vidjela sebe u njemu, ali i Davida, po obliku Paulove vilice i ušiju, po načinu na koji je prekriženih ruku pažljivo slušao učiteljicu. Ali po svemu ostalom Paul je bio svoj. Obožavao je glazbu i po cijeli je dan pjevušio melodije koje je sam smišljao. Iako mu je bilo samo šest godina već je pjevao solo u školi. Pojavio bi se na sceni s prirodnošću i samouvjerenošću koje su zapanjile Noru, a njegov je slatki glas odzvanjao nad publikom čist i melodičan poput žubora potoka.

Upravo je čučnuo pokraj još jednog dječačića koji je štapom skupljao lišće s tamne površine mlake. Desno mu je koljeno bilo izgrebeno, flaster napola odlijepljen. Sunčeva je svjetlost blistala u njegovoj kratkoj tamnoj kosi. Norah ga je gledala kako se ozbiljno i važno posvetio svojem zadatku, i zbog same činjenice njegova postojanja obuzmu je snažni osjećaji. Paul, njezin sin, tu na svijetu.

“Norah Henry! Baš sam se nadala da ću te sresti.”

Ona se okrene i ugleda Kay Marshall, odjevenu u uske ružičaste hlače, blijedoružičasti džemper i zlatne kožne balerinke. Na ušima su joj svjetlucale naušnice. Gurala je starinska pletena kolica u kojima je bilo novorođenče, dok je Elizabeth, njezina starija kći, hodala pokraj nje. Elizabeth se rodila nekoliko dana nakon Paula, u proljeće koje je nastupilo tako iznenada poslije neobičnog snijega koji mu je prethodio. Djevojčica je tog jutra bila odjevena u lepršavu ružičastu haljinicu i bijele lakirane cipelice. Nestrpljivo se otrgnula od Kay i otrčala preko igrališta do ljuljački.

“Baš je predivan dan”, reče Kay gledajući je kako odlazi. “Kako si, Norah?”

“Dobro”, odgovori Norah, suzdržavajući se da ne dotakne kosu, itekako svjesna svoje obične bijele bluze i plave suknje. Na sebi nije imala nakit. Gdje god i kad god bi Norah vidjela Kay Marshall ona je uvijek izgledala kao sada: staložena, moderna, sve na njoj promišljeno do posljednjeg detalja, njezina djeca savršeno odgojena i odjevena. Kay je bila od onih majki kakva je Norah uvijek maštala da će biti, koja sve rješava opušteno i spontano. Norah joj se divila, ali joj je istovremeno zavidjela. Ponekad bi se čak ulovila u mislima kako bi, kad bi

mogla biti poput Kay, bezbrižnija i samouvjerenija, i njezin brak bio bolji, a ona i David sretniji.

“Dobro sam”, ponovi ona gledajući djetešce koje ju je promatralo širom otvorenim radoznalim očima. “Ma gle, molim te, kako je Angela već narasla!”

Norah se impulzivno nagne i uzme Kayino drugo dijete, odjeveno kao i sestra u lepršavu ružičastu haljinicu, u naručje. Djevojčica je bila topla i lagana, lupkala je Norine obraze ručicama i smijala se. Norah osjeti kako je obuzima zadovoljstvo, sjeti se kakav je Paul bio u tom razdoblju, njegova mirisa po sapunu i mlijeku, njegove meke kože. Ona baci pogled preko igrališta gdje je on ponovno trčao igrajući se lovice. Sada kada je krenuo u školu imao je vlastiti život. Više nije volio da ga ona grli osim ako nije bio bolestan ili kada mu je čitala priču prije spavanja. Činilo se nevjerojatnim da je ikada bio ovako mali, nemoguće da je izrastao u dječaka koji je vozio crveni tricikl, udarao štapovima po mlakama i tako prekrasno pjevao.

“Danas je napunila deset mjeseci”, reče Kay. “Možeš li vjerovati?”

“Ma nije moguće”, reče Norah. “Kako vrijeme leti.”

“Jesi li prolazila pokraj kampusa?” upita Kay. “Jesi li čula što se događa?”

Norah kimne. “Bree me sinoć zvala.” Norah je tada stajala sa slušalicom u jednoj ruci dok je drugu držala na srcu i gledala vijesti na televiziji. Četvero je studenata ustrijeljeno na sveučilištu Kent State. Čak je i u Lexingtonu tjednima rasla napetost, novine su bile pune članaka o ratu, protestima i nemirima, situacija je bila eksplozivna i neizvjesna.

“Strašno”, reče Kay, ali njezin je ton bio miran i u njemu se više čulo neodobravanje negoli zgražanje. Takvim bi glasom zacijelo govorila i o nečijoj rastavi. Ona uzme Angelu, poljubi je u čelo i nježno je spusti u kolica.

“Upravo tako”, složi se Norah. I ona je govorila istim tonom, ali je te nemire doživljavala vrlo osobno, oni su bili odraz svega što se u njezinu srcu već godinama događalo. Na trenutak ona osjeti još jedan ubod zavisti. Kay je živjela u bezbrižnom svijetu, njezin život nije bio obilježen gubitkom i ona je bila uvjerena da će uvijek tako biti. Norin se svijet promijenio kada je Phoebe umrla. Sva radost koju je imala u sebi kao da se okamenila u iščekivanju budućih gubitaka koji su se mogli dogoditi u bilo kojem trenutku. David joj je neprekidno govorio da se opusti, da zaposli kućnu pomoćnicu, da se ne iscrpljuje toliko. Počeli su ga živcirati njezini projekti, odbori i planovi. Ali Norah nije mogla sjediti na mjestu, to je u njoj izazivalo nemir. Zato je organizirala razne sastanke, ispunjavala si je dane uvijek s očajničkim predosjećajem da će, ako se čak i na trenutak opusti, uslijediti tragedija. Taj je osjećaj bio najgori u kasno prijepodne, zato bi ona gotovo uvijek popila piće - džin, ponekad votku kako bi lakše dočekala ostatak dana. Voljela je osjećaj mira koji se njome širio poput svjetlosti. Pažljivo je sakrivala boce da ih David ne vidi.

“Bilo kako bilo”, reče Kay. “Htjela sam ti potvrditi da ćemo doći na tvoju zabavu. Veselimo se tome, ali ćemo nažalost malo kasniti. Trebam li donijeti štogod?”

“Samo sebe”, reče Norah. “Sve je već spremno, samo još trebam maknuti osinje gnijezdo.”

Kayine se oči rašire od iznenađenja. Ona je potjecala iz stare leksingtonške obitelji i za sve je imala “ljude” kako ih je nazivala. Ljude koji su čistili bazen i kuću, ljude koji su se brinuli o vrtu i pripremali hranu. David je uvijek govorio da je Lexington nalik na vapnenac na kojem je izgrađen: različiti slojevi, nijanse postojanja i pripadanja, svačije mjesto u hijerarhiji davno je bilo uklesano u kamenu. Kay je bez sumnje imala i ljude zadužene za kukce.

“Osinje gnijezdo? Jadna ti!”

“Da”, reče Norah. “Galske ose, gnijezdo im visi s garaže.”

Bilo joj je drago što barem malo može šokirati Kay. Sviđao joj se taj konkretni zadatak koji je imala pred sobom. Ose. Alat. Skidanje gnijezda. Norah se ponadala da će joj za to trebati cijelo prijepodne, U protivnom bi se ponovno mogla naći za upravljačem i brzo i opasno voziti sa srebrnom ploskom u torbici, kao što je često radila posljed njih nekoliko tjedana. Već je bez

problema stizala do rijeke Ohio za manje od dva sata. Znala se odvesti do Louisvillea, Maysvillea, jedanput čak do Cincinnatija. Parkirala bi auto na visokoj strmoj litici iznad rijeke, izašla iz auta i piljila u daleku vodu, vječito u pokretu.

Oglasi se školsko zvono i djeca krenu unutra. Norah pogledom potraži Paulovu tamnu glavu, zatim je gledala kako nestaje. “Ovo dvoje naše djece divno su pjevali zajedno”, reče Kay šaljući zračne poljupce Elizabeth. “Paul ima prekrasan glas. Doista je nadaren.”

“Otkako se rodio obožava glazbu”, reče Norah.

To je bila istina. Jednom je tako, kada su mu bila tri mjeseca, dok je ona razgovarala s prijateljicama iznenada počeo tepati, ispunjavajući prostoriju zvukovima koji su se poput latica s krošnji u proljeće spuštale na njih. Nastao je muk.

“Zapravo, još sam te nešto htjela pitati, Norah. Radi se o priredbi za prikupljanje novca u kojoj sudjelujem idući mjesec. Tema je Pepeljuga i moj je zadatak da pronađem što više malenih lakaja. Sjetila sam se Paula.”

Unatoč svemu, Norah osjeti zadovoljstvo. Prije mnogo godina, nakon Breeina skandaloznog braka i razvoda, prestala se nadati da će je pozivati na slične događaje.

“Lakaj?” ponovi ona i zamisli se.

“A što je najbolje,” povjeri joj Kay, “on ne bi bio običan lakaj. Paul bi pjevao u duetu s Elizabeth.”

“Shvaćam”, reče Norah, i doista je shvatila. Elizabeth nije mala loš glas, ali bio je slabašan.

Pjevala je s usiljenom vedrinom, poput lastavice u siječnju, dok je napeto gledala publiku.

Njezin glas bez Paulova nije bio dovoljno jak.

“Svima bi mnogo značilo kada bi on sudjelovao.”

Norah polako kimne, razočarana i ljuta na samu sebe jer joj je bilo toliko stalo. Ali Paulov je glas bio snažan, čist i on bi sam volio pjevati ulogu lakaja. Uostalom, priprema za taj događaj, baš kao i skidanje osinjeg gnijezda, pomoći će joj da ispuni dane.

“Divno!” reče Kay. “Prekrasno. Nadam se samo da mi nećeš zamjeriti”, doda ona, “što sam bila toliko slobodna i rezervirala maleni smoking za njega. Znala sam da ćeš pristati!” Ona baci pogled na sat, valjalo je krenuti. “Baš mi je drago što smo se srele”, doda ona, mahne joj i produži dalje gurajući kolica.

Igralište je bilo prazno, samo je svjetlucao papirić od nekog slatkiša, tjeran vjetrom preko nepokošene proljetne trave. Zaustavio se u jarkoružičastim azalejama. Norah prođe kraj ljuljački i tobogana jarkih boja i ode do svog auta. Osjeti zov rijeke, njezina laganog toka. Dva sata i mogla bi biti tamo. Privlačila ju je brza vožnja, naleti vjetra, voda. Sve ju je to vabilo tolikom snagom da se i sama iznenadila kada se za vrijeme posljednjih školskih praznika našla u Louisvilleu, dok je na stražnjem sjedalu tih i zaprepašten sjedio Paul. Kosa joj je bila razbarušena od vjetra i djelovanje džina je već počelo popuštati. Vidi, rijeka, rekla mu je dok je stajala s njegovom malenom rukom u svojoj i gledala u muljevitu razigranu površinu vode.

A sada ćemo poći u zoološki vrt, kao da je to bio cilj puta od samog početka.

Norah se kroz ulice s drvoredima odveze u grad, prođe kraj banke i draguljarnice, dok ju je razdirala čežnja duboka poput mora. Kada je došla do turističke agencije World Travel ona uspori. Jučer je tu bila na razgovoru za posao. Vidjela je oglas u novinama, a niskoj su je zgradi od opeka privukli glamurozni natpisi u izlogu, slike prekrasnih plaža i građevina, neba bez oblaka i jarke boje. Nije doista željela posao sve dok nije stigla u agenciju, a onda se iznenada predomislila. Sjedila je u agenciji odjevena u šarenu haljinu od lana s bijelom torbicom na krilu i željela taj posao više od svega na svijetu. Vlasnik agencije bio je muškarac po imenu Pete Warren, proćelavi pedesetogodišnjak koji je tapkao kemijskom olovkom po podlozi za pisanje i šalio se na račun mjesne nogometne momčadi Wildcatsa. Vidjelo se da mu se ona svidjela, iako je diplomirala engleski i nije imala radnog iskustva. Danas joj je trebao dati odgovor.

Iza nje netko zatrubi pa Norah pritisne gas. Vozila se ulicom koja je prolazila kroz centar i presijecala autocestu. Ali kada je stigla do sveučilišta, promet je postao gust. Ulice su bile tako pune ljudi da je morala usporiti, a onda sasvim stati. Ona izađe iz automobila i nastavi pješice. Negdje u daljini, dublje iz kampusa sve se glasnije čuo ritmični žamor, energično skandiranje, pomalo srodno iznenadnom otvaranju pupoljaka na drveću. Cijela je ta atmosfera odgovarala njezinu nemiru i čežnji, i ona se pridruži rijeci ljudi u pokretu.

U zraku je lebdio miris znoja i pačulija, sunce joj je grijalo kožu. Ona pomisli na Paulovu školu, udaljenu svega dva kilometra, gdje je vladao uobičajeni red svakodnevice, sjeti se neodobravajućeg tona Kay Marshall, ali ipak nastavi hodati. Osjeti dodir ruku, ramena, kose.

Rijeka je počela usporavati i širiti se najednom mjestu. Ispred zgrade ROTC-a2 okupila se gomila ljudi. Dvojica su mladića stajali na stubama, jedan je držao megafon. Norah zastane, izvijajući vrat da vidi što se događa. Jedan od mladića u odijelu i kravati držao je visoko podignutu američku zastavu, pruge su vijorile na povjetarcu.

Norah je gledala kako drugi mladić, također lijepo odjeven, prinosi šaku rubu zastave. Isprva se plamen nije vidio, samo lelujava toplina, a onda tkaninu zahvati vatra iza koje se vidjelo plavo nebo i zelenilo raslinja.

Nori se činilo kao da se sve događa usporeno. Kroz treperavi zrak ona ugleda Bree kako hoda uz rub gomile blizu zgrade i dijeli letke. Kosa joj je bila skupljena u rep koji je doticao njezinu bijelu tuniku. Tako je lijepa, pomisli Norah, ugledavši odlučnost i uzbuđenje na sestrinu licu prije negoli je nestala. U njoj se ponovno probudi zavist i zaplamti poput vatre: zavidjela je Bree na samouvjerenosti i slobodi. Norah se progura kroz gomilu.

Još je dvaput ugledala sestru - bljesak njezine plave kose, lice iz profila - dok nije napokon stigla do nje. Tada je Bree već stajala na rubu pločnika i razgovarala s mladićem crvenkaste kose. Zanijeli su se u razgovor, pa kada joj je Norah napokon dotaknula ruku, Bree se zbunjeno okrenula s potpuno praznim izrazom lica i trebalo joj je neko vrijeme da prepozna sestru.

“Norah?” reče ona. Ona spusti ruku na prsa crvenokosog mladića gestom tako sigurnom i intimnom da Noru stegne oko srca. “Ovo je moja sestra”, objasni Bree. “Norah, ovo je Mark.”

On kimne ozbiljna lica i rukuje se s Norom proučavajući je. “Zapalili su zastavu”, reče Norah ponovno svjesna svoje odjeće koja je iz posve drugog razloga bila neadekvatna tu, kao i maloprije na dječjem igralištu.

Mark je smeđim očima pogleda ispod obrva i slegne ramenima. “Oni su ratovali u Vijetnamu”, reče. “Pretpostavljam da imaju svoje razloge.”

“Mark je u Vijetnamu ostao bez pola stopala.”

Norah nehotice pogleda u Markove cipele zavezane do gležnjeva. “Prednji dio”, reče on tapkajući desnom nogom o tlo. “Nema više prstiju... i ne samo njih.”

“Ah, tako”, reče Norah posramljeno. “Čuj, Mark, daj mi nekoliko trenutaka, dobro?” reče Bree.

On pogleda u uskomešanu gomilu. “Zar baš sad? Ja sam sljedeći govornik.”

“Ne brini, odmah se vraćam”, reče ona, primi Noru za ruku i odvuče je nekoliko koraka dalje pod stablo katalpe. “Što uopće radiš ovdje?” upita Bree.

“Ni sama ne znam”, odgovori Norah. “Morala sam stati kada sam ugledala sve te ljude.”

Bree kimne. Srebrne su joj naušnice blistale na suncu. “Nevjerojatno, nije li? Tu se sigurno okupilo pet tisuća ljudi, a mi smo očekivali da će se pojaviti nekoliko stotina. Sve je to zbog Kent Statea. Ovo je kraj.”

Reserve Officers’ Training Corps (ROTC), sveučilišni program za izobrazbu časnika. Fakultativni predmet usredotočen na razvijanje sposobnosti rukovođenja, rješavanja problema, strateškog planiranja.

2

Kraj čega? Pitala se Norah dok je oko nje treperilo lišće. Negdje na drugom mjestu gospođica Throckmorton je dozivala učenike, Pete Warren je sjedio ispod sjajnih plakata i prodavao putne aranžmane, ose su lijeno letjele toplim zrakom blizu njezine garaže. Može li na takav dan biti kraj svijeta?

“Je li ti on dečko?” upita ona. “Onaj o kojem si mi pričala?”

Bree kimne i nasmije se.

“Vidi, vidi! Pa ti si zaljubljena.” “Što ćeš?” reče Bree tiho i pogleda Marka. “Izgleda da jesam.”

“Pa, nadam se da je dobar prema tebi”, reče Norah zgrožena što iz nje ponovno progovara njezina majka; čak je i intonacija bila ista. Ali Bree je bila tako sretna da se na to samo nasmijala.

“Da, dobar je prema meni”, reče. “Hej, smijem li ga dovesti ovaj vikend na tvoju zabavu?”

“Naravno”, reče Norah, iako nije bila sigurna da je to najbolja ideja.

“Divno. Hej, Norah, jesi li dobila onaj posao koji si željela?”

Srcoliko lišće katalpe treperilo je na vjetru, iza njega se gomila širila i micala.

“Još ne znam”, odgovori Norah, sjetivši se lijepo uređene agencije prepune boja. Iznenada joj se njezine ambicije učine tako beznačajnim.

“Kako je protekao razgovor za posao?” nije odustajala Bree.

“Dobro. Prilično dobro, ali nisam više tako sigurna da želim raditi, to je sve.”

Bree makne pramen kose iza uha i namršti se.

“Zašto ne? Norah, pa još jučer si to očajnički željela. Bila si tako uzbuđena. Radi se o Davidu, zar ne? Rekao ti je da ne smiješ raditi.” Norah srdito odmahne glavom. “David čak i ne zna.

Bree, to je običan mali ured. Dosadan. Buržujski. Ti ne bi ni u ludilu kročila onamo.”

“Ja nisam ti”, Bree će nestrpljivo. “Ti nisi ja. Željela si taj posao, Norah. Svidjela ti se ta zamisao. Za ime boga, ako ništa drugo, to će ti pružiti neovisnost.”

Bila je to istina, željela je taj posao, ali osjeti kako u njoj ponovno plamti srdžba. Lako je bilo Bree, koja je upravo započinjala revoluciju, govoriti Nori da ukalupi svoj život u posao od devet do pet.

“Moj će zadatak biti da tipkam, a ne da putujem. Proći će godine prije negoli zaradim neko putovanje. Nisam baš tako zamišljala svoj život, Bree.”

“A što si zamišljala? Da umjesto toga za sobom vučeš usisavač?” Norah pomisli na snažni nalet vjetra, na uzburkanu površinu rijeke Ohio svega stotinjak kilometara odatle. Ona stisne usne i ne odgovori.

“Ponekad me izluđuješ, Norah. Zašto se bojiš promjena? Zašto ne možeš jednostavno bili i pustiti da život oko tebe normalno teče?”

“Ja to i radim”, reče ona. “Ja živim. Ništa ti ne znaš!”

“Ti guraš glavu u pijesak. Toliko znam.”

“Jedino što ti znaš je kako uloviti prvog slobodnog muškarca.”

“Ovaj razgovor je završen.” Bree krene naprijed i stopi se s gomilom: bljesak boja i u sljedećem je trenutku nestala.

Norah je nekoliko trenutaka stajala pod katalpama, drhteći od srdžbe za koju je znala da nema razloga. Što se to s njom događa? Kako je mogla u jednom trenutku zavidjeti Kay Marshall, u drugom Bree i to iz posve drugih razloga?

Ona se progura kroz svjetinu do svojeg automobila. Nakon komešanja i drame protesta gradske su se ulice činile tako beživotne, lišene boja, zloslutno obične. Prošlo je previše vremena, imala je još samo dva slobodna sata, a onda je morala po Paula. Više nije bilo vremena za rijeku. Kod kuće, u kuhinji okupanoj suncem, Norah si napravi džin s tonikom.

Osjećala je težinu hladne čaše u ruci dok je led veselo pucketao u piću. U dnevnoj sobi zastane ispred fotografije na kojoj je ona stajala na kamenom mostu. Kada se prisjećala tog dana, njihove šetnje u prirodi i piknika, nikad nije razmišljala o tom trenutku. Sjećala se

svijeta koji se prostirao pred njom, sunčanih zraka i vjetra na svojoj koži. Daj da te slikam, viknuo je David, bio je vrlo uporan. Ona se okrenula i vidjela ga kako kleči i namješta objektiv, odlučan u tome da sačuva trenutak koji zapravo nikad nije ni postojao. Na svoju žalost, bila je u pravu u vezi s tim fotoaparatom. David je njime bio toliko fasciniran da je to graničilo s opsesijom, pa je napravio tamnu komoru iznad garaže.

David. Kako to da je iz godine u godinu postajao sve veća zago netka, iako joj se činilo da ga sve bolje poznaje? Ostavio je jantarne manšete za košulju na stoliću ispod fotografija. Norah ih stavi na dlan, slušajući kako sat tiho kuca u dnevnoj sobi. Jantar se zagrije na njezinu dlanu, sviđala joj se njegova glatka površina. Posvuda je nalazila kamenčiće: u Davidovim džepovima, razbacane po ko modi, u omotnicama na radnom stolu. Ponekad bi ugledala Davida i Paula u stražnjem dvorištu pognutih glava kako proučavaju neki zanimljivi kamen.

Dok ih je gledala, srce joj se uvijek ispunjavalo nekim opreznim veseljem. Takvi su trenuci bili rijetki; David je u posljednje vrijeme bio vrlo zauzet. Stani, željela mu je reći Norah. Odvoji malo vremena, tvoj sin tako brzo raste.

Norah ubaci manšete u džep i s pićem krene u vrt. Zastane kod gnijezda čije su stijenke bile poput tankog papira i zagleda se u ose koje su kružile oko gnijezda i nestajale u njemu. Svako malo bi joj se nekoliko osa približilo, privučeno slatkim mirisom džina. Ona je pijuckala i gledala. Njezini mišići, sve stanice njezina tijela opuštale su se jedna za drugom, kao da je popila toplinu dana. Ona popije piće, odloži čašu na kolni prilaz i pođe po rukavice i šešir, obilazeći Paulov tricikl. Već je bio prevelik za njega i Norah bi ga trebala spremiti zajedno s ostalim stvarima, odjećom i igračkama koje je prerastao. David nije želio drugo dijete, a sada kada je Paul krenuo u školu, ona ga je prestala nagovarati. Bilo joj je teško zamisliti da ponovno mora mijenjati pelene i hraniti dijete u dva ujutro, iako je često čeznula da drži djetešce u naručju, kao što je tog jutra držala Angelu, osjetila njezinu slatku toplinu i težinu.

Kako je samo Kay bila sretna, a da toga nije bila ni svjesna.

Norah navuče rukavice i vrati se na sunce. Nije imala nikakvog iskustva s osama ili pčelama, osim što ju je jedna ubola za nožni prst kada je imala osam godina. Peklo ju je sat vremena, a onda prošlo. Kada je Paul podigao mrtvu pčelu s poda i uzviknuo od boli, ona nije osjetila paniku. Donijela je led za oteklinu, sjela je s njim na trijem i zagrlila ga, misleći da će sve biti u redu. Ali crvenilo i natečenost su se s ruke počeli širiti dalje. Lice mu se napuhalo i ona je sa strahom u glasu pozvala Davida. On je odmah znao što treba poduzeti, kakvu mu injekciju treba dati. Za nekoliko je trenutaka Paul počeo lakše disati. Sada je sve u redu, rekao je David.

To je bila istina, ali ona je bila bolesna od straha. Što bi se dogodilo da Davida nije bilo kod kuće?

Nekoliko je minuta promatrala ose, razmišljajući o demonstracijama na brdu, o krhkom, nesigurnom svijetu. Ona je uvijek radila ono što se od nje očekivalo. Završila je koledž, zaposlila se, dobro se udala. Ali nakon rođenja djece - Paula, koji se raširenih ruku spuštao niz tobogan, i Phoebe, koja je svojom odsutnošću uvijek bila prisutna, koja ju je posjećivala u snovima i bila uvijek nevidljivo s njom - Norah više nije jednako gledala na svijet. Gubitak Phoebe učinio je da se osjeća bespomoćnom, i ona se borila s tom bespomoćnošću ispunjavajući svaki svoj dan od jutra do večeri.

Sada je proučavala alat, odlučna da sama riješi problem s kukcima.

Motika s dugačkim drškom bila je teška. Ona je polako podigne i hrabro zamahne prema gnijezdu. Oštrica lagano zapara tanke papirnate stijenke. Snaga tog prvog udarca je oduševi.

Ali kada je povukla motiku, ljutite i odlučne ose zalete se iz razrušenog gnijezda ravno na nju.

Jedna je ubode za zapešće, druga u obraz. Ona ispusti motiku i potrči u kuću, zalupi za sobom vratima i nasloni se na njih leđima teško dišući.

Vani je roj kružio oko upropaštenog gnijezda, ljutito zujeći. Neke su ose sletjele na prozorsku dasku mašući nježnim krilima. Tako skupljene u roj i gnjevne podsjete je na studente koje je vidjela tog jutra, ali i na samu sebe. Ona pođe u kuhinju, napravi si još jedno piće i utrlja malo

džina na obraz i zapešće gdje su ubodi počeli otjecati. Džin je bio osvježavajuće divan, ispunjavao ju je toplinom koja joj je davala osjećaj zadovoljstva i moći. Za jedan sat će morati krenuti po Paula.

“Dobro, proklete ose”, vikne ona. “Sad ste gotove.”

U garderobnom ormaru iznad kaputa i cipela ona pronađe repelent za kukce i usisavač potpuno novi čeličnoplavi Electrolux.

Norah se sjeti kako je Bree pomakla plavu kosu s obraza i upitala: Vući za sobom usisavač zar je to sve što želiš od života?

Norah je već krenula van kada joj sine ideja.

Ose su bile zaposlene, već su popravljale gnijezdo i činilo se kao da ne primjećuju Noru kada se pojavila noseći Electrolux. Usisavač je izgledao neprimjereno i neobično na kolnom prilazu - poput čeličnoplavog praseta. Norah ponovno navuče rukavice, na glavu stavi šešir, odjene jaknu i omota maramom lice. Utakne usisavač u struju, uključi ga i pusti da malo radi. Njegov je zvuk bio neuobičajeno tih na otvorenom. Zatim podigne cijev i odlučno je gurne u ostatak gnijezda. Ose su ljutito zujale, mahnito letjele - obraz i ruka su joj bridjeli od same njihove blizine - ali nisu uspjele pobjeći od cijevi koja ih je velikom brzinom usisavala, uz zvuk koji je podsjećao na češer što poskakuje po krovu. Ona je po zraku mahala cijevi kao čarobnim štapićem, skupljajući ljutite kukce i uništavajući njihovo gnijezdo. Uskoro ih je sve polovila.

Pustila je usisavač da radi dok je tražila nešto da pokrije cijev. Nije željela da vrijedne i tvrdoglave ose pobjegnu. Dan je bio tako topao i sunčan, i od pića se Norah osjećala opušteno. Ona gurne cijev u zemlju, ali stroj počne ispuštati zvuk kao da se napreže. Uto ona primijeti ispušnu cijev automobila i gurne cijev usisavača u otvor. Savršeno je odgovarao.

Zadovoljna sobom, uzbuđena zbog svog uspjeha, Norah isključi usisavač i pođe u kuću.

Na umivaoniku u kupaonici okupanoj svjetlom, koje je dopiralo kroz mliječno brušeno staklo, ona razveže maramu, skine šešir i zagleda se u svoj odraz u ogledalu. Tamnozelene oči, plava kosa i lice izduženo od brige. Kosa joj je bila slijepljena, koža znojna. Na obrazu joj se pojavila jarkocrvena mrlja. Ona se lagano ugrize za usnu, pitajući se što je David vidio kada ju je gledao. Pitala se tko je zapravo ona - čas se pokušavala uklopiti u svijet Kay Marshall, čas u svijet Breeinih prijatelja, divlje se vozila na rijeku, ali nigdje se nije osjećala kao da u potpunosti pripada. Koje je od njezinih lica David vidio? Ili je neka posve drugačija žena spavala pokraj njega svake noći. Ona, da, ali ne onakva kakvom će ikada samu sebe vidjeti. I svakako ne onakva kakvom ju je on nekoć vidio, kao što ni ona u čovjeku koji je svake večeri dolazio kući, pažljivo vješao sako na naslon stolca i čitao novine, više nije vidjela onog Davida za kojeg se udala.

Ona obriše ruke i pođe po led za oteklinu na obrazu. Sa strehe garaže visjelo je prazno razrušeno osinje gnijezdo. Electrolux je izgledao kao da čuči na kolnom prilazu. Naboranim je crijevom kao srebrnom pupkovinom koja je blistala na suncu bio spojen za ispušnu cijev automobila. Ona zamisli kako se David vraća kući, gnijezda više nema, stražnje je dvorište uređeno za zabavu za koju je sve spremno do posljednjeg, savršenog detalja. On će se iznenaditi i to ugodno, nadala se ona.

Norah pogleda na sat. Bilo je vrijeme da krene po Paula. Ona zastane na stubama kopajući po torbici, tražila je ključeve od kuće. S kolnog je prilaza dopirao neobičan zvuk pa ona pogleda u tom smjeru. Podsjećalo ju je na zujanje i ona isprva pomisli da ose bježe. Ali plavetni je zrak bio čist. Zujanje preraste u cvrčanje, zatim se u zraku osjeti miris ozona i izgorjelih žica. Sve je to, primijeti Norah s čuđenjem dolazilo iz smjera Electroluxa. Ona požuri niza stube.

Upravo je zakoračila na asfalt i ispružila ruku prema usisavaču, kad iznenada Electrolux eksplodira i odleti preko travnjaka, silovito udari u ogradu i slomi jednu dasku. Plavi stroj padne posred rododendrona, cvileći kao ranjena životinja dok je iz njega kuljao masni dim.

Norah je ukočeno stajala ispružene ruke, smrznuta u vremenu kao na nekoj od Davidovih fotografija, i pokušavala dokučiti što se dogodilo. Dio ispušne cijevi je izletio, i kada je to

primijetila ona shvati - benzinske su pare zacijelo ušle u topli motor usisavača te izazvale eksploziju. Norah pomisli na Paula, alergičnog na ubod ose, dječaka s glasom kao u anđela koji se mogao slučajno baš tu naći da je bio kod kuće.

Dok je tako gledala, jedna osa polako izleti iz ispušne cijevi koja se dimila i odleti.

To je bila kap koja je prelila čašu. Sav njezin trud i domišljatost, a sada će unatoč svemu što je poduzela ose pobjeći. Ona prijeđe preko travnjaka i hitrim pokretom otvori Electrolux, kroz oblak dima izvuče vrećicu punu prašine i kukaca, baci je na tlo i stane je divlje gaziti.

Papirnata se vrećica rastvori s jedne strane, izleti osa i Norah je zgazi. Sada se borila za Paula, ali i za sebe. Ti se plašiš promjena, govorila je Bree. Zašto ne možeš jednostavno živjeti svoj život? Ali kakav život, pitala se Norah cijeli dan. Kakav život? Nekoć je znala: bila je kći, studentica, telefonistica za međugradske pozive. Bile su to uloge koje je igrala s lakoćom i samouvjereno. Zatim je bila zaručnica, mlada supruga i majka te otkrila da su te riječi previše beznačajne kako bi opisale to iskustvo. Čak i kada je bilo očito da su sve ose u vreći mrtve, Norah je odlučno nastavila s divljim plesom po kašastom neredu. Nešto se događalo, nešto se promijenilo u svijetu, ali i u njezinu srcu. Te će noći, dok zgrada ROTC-a u kampusu bude gorjela do temelja a jarki plamen se uzdizao u toplu proljetnu noć, Norah sanjati ose i pčele, krupne trome bumbare kako lete kroz visoku travu. Sljedećeg će jutra kupiti novi usisavač, bez spominjanja incidenta Davidu.

Otkazat će smoking za Kayinu dobrotvornu priredbu, prihvatit će posao u agenciji i avanturu, izgraditi vlastiti zanimljiviji život.

Sve će se to dogoditi, ali u tom trenutku ona nije razmišljala ni o čemu osim o vreći koju je gazila i koja se pretvarala u prljavu masu punu krila i žalaca. U daljini se čula buka demonstranata, i njihov je žamor u valovima putovao kroz čisti proljetni zrak do mjesta na kojem je ona stajala. Krv joj je kuckala u sljepoočnicama. Ono što se događalo tamo, događalo se i tu, u tišini njezina stražnjeg dvorišta, u tajnim kutovima njezina srca: dogodila se eksplozija i život više nikad neće moći biti isti.

Jedna osa prozuji blizu jarkih azaleja i ljutito odleti dalje. Norah se makne s gnjecave papirnate vreće. Smetena, ali potpuno trijezna, ona prijeđe preko travnjaka s ključevima u ruci. Uđe u automobil kao da se ništa nije dogodilo i odveze se po svojeg sina.

II “Tata! Tatice!”

Na zvuk Paulova glasa, njegovih laganih koraka na stubama garaže David podigne pogled s eksponiranog papira koji je upravo ubacio u razvijač.

“Pričekaj malo”, vikne on. “Samo trenutak, Paul.” Ali nije sti gao dovršiti rečenicu jer se vrata s treskom otvore i svjetlo uđe u prostoriju.

“Dođavola!” David je gledao kako papir brzo tamni i slika se gubi iznenada obasjana svjetlom.

“Dođavola, Paul. Zar ti nisam govorio milijun milijardu trilijun puta da ne ulaziš kada je upaljeno crveno svjetlo?”

“Oprosti. Oprosti, tata.”

David duboko uzdahne, sjetivši se da Paul ima tek šest godina. Dok je stajao na vratima izgledao je tako malen. “Ma u redu je, Paul. Uđi. Oprosti što sam vikao na tebe.”

On čučne i ispruži ruke, Paul se zaleti u njegov zagrljaj i na trenutak nasloni glavu na Davidovo rame. Njegova ga je meka ošišana kosa škakljala po vratu. Paul je bio vitak, mišićav i jak, neuhvatljiv poput vjetra, tih i oprezan i željan da ugodi. David ga poljubi u čelo, žaleći zbog trenutka ljutnje, diveći se sinovim lopaticama, elegantnim i savršenim, koje su se poput krila širile ispod slojeva kože i mišića.

“Dobro, hoćeš li mi reći što je tako važno?” upita David i prebaci težinu na pete. “Tako važno da je vrijedilo uništiti moje fotografije.”

“Tata, gle!” reče Paul. “Pogledaj što sam pronašao!”

On otvori svoju malenu šaku. Nekoliko je plosnatih kamenčića, tamnih diskova veličine dugmadi s rupom u sredini bilo na njegovu dlanu.

“Prekrasni su”, reče David i uzme jedan kamenčić. “Gdje si ih pronašao?”

“Jučer kada sam s Jasonom bio na farmi njegova djeda. Tamo ima jedna rječica, moraš biti oprezan jer je Jason prošlog ljeta vidio riđovku, ali sada je hladno za zmije pa smo mi samo gacali po vodi i ja sam pronašao ove kamenčiće na obali.”

“Divni su.” David je prelazio prstom preko fosila, laganih i njež nih, starih tisuće i tisuće godina, sačuvanih bolje nego što bi ih ijedna fotografija ikad mogla sačuvati. “Ovi su fosili bili dio morskog ljiljana, Paul. Znaš, vrlo davno, veliki je dio Kentuckyja bio pod oceanom.”

“Stvarno? Guba. Ima li slika tih fosila u knjizi o kamenju?”

“Možda. Pogledat ćemo čim ovdje pospremim. Koliko imamo vremena?” doda on, priđe vratima tamne komore i pogleda van. Bio je prekrasan proljetni dan, zrak blag i topao, uz vanjski rub vrta cvao je svib. Norah je razmjestila stolove i prekrila ih stolnjacima jarkih boja.

Postavila je tanjure, iznijela posude s punčem, stolce i salvete, vaze pune cvijeća.

Raznobojnim vrpcama okitila je tanki jablan posred stražnjeg dvorišta, i to sve sama. David joj je ponudio pomoć, ali ona je odbila. Samo mi nemoj smetati, rekla mu je. Tako mi najbolje možeš pomoći. I on ju je poslušao.

David se vrati u tamnu komoru koja je mirisala po kemikalijama, prohladnu i skrivenu, osvijetljenu blijedim crvenim svjetlom.

“Mama se presvlači”, reče Paul. “A ja moram paziti da se ne uprljam.”

“Nije to lak zadatak”, primijeti David, vraćajući boce s fiksirom i razvijačem na visoku policu, daleko izvan Paulova dosega. “Pođi u kuću, dobro? Ja ću odmah doći. Potražit ćemo u knjizi one morske ljiljane.”

Paul se sjuri niza stube. David ga je gledao kako trči preko travnjaka, kako se za njim zatvaraju vrata s mrežicom. On opere kadice za razvijanje fotografija i stavi ih da se suše, zatim izvadi film iz razvijača i spremi ga. U tamnoj je komori vladao mir, bilo je prohladno i tiho i on je tamo stajao još nekoliko trenutaka prije nego što je krenuo za Paulom. Vani su se rubovi stolnjaka ljuljali na povjetarcu. Svibanjske košarice ispletene od papira pune proljetnog cvijeća krasile su svaki tanjur. Jučer, na praznik May Day3, Paul je slične košarice odnio susjedima. Vješao ih je na kvake njihovih ulaznih vrata, pokucao, otrčao i sakrio se, čekajući da ih otkriju. To s košaricama bila je Norina zamisao, plod njezine mašte i energije.

Ona je bila u kuhinji. Preko svilenog je kostima koraljne boje zavezala pregaču. Upravo je peršinom i malenim rajčicama ukrašavala pliticu s narescima.

“Je li sve spremno?” upita on. “Sve odlično izgleda. Kako ti mogu pomoći?”

“Presvući se”, predloži ona gledajući na sat. Norah obriše ruke. “Ali prvo odnesi ovo u hladnjak u podrumu, dobro? Ovaj je dupkom pun. Hvala.”

David uzme pliticu, osjećajući hladno staklo na rukama. “Koliko si se samo naradila”, primijeti on. “Zašto ne naručuješ hranu kad imamo ovakve zabave?”

Njegova je namjera bila dobra, ali Norah se namršti i zastane na putu do vrata.

“Zato što uživam u ovome”, reče ona. “U planiranju, kuhanju - u svemu. Zato što mi je zadovoljstvo ni iz čega stvoriti nešto lijepo. Ja imam mnogo talenata,” doda ona odsječno, “bio ti toga svjestan ili ne.”

3

May Day, razni praznici koji se na taj dan slave u SAD-u. Jedan od njih vuče tradiciju još iz poganskog doba kada se kitilo drvo, plesalo i pjevalo oko njega kao dobrodošlica ljetu.

“Nisam tako mislio”, uzdahne David. U posljednje su vrijeme bili poput dvaju planeta koji kruže po istoj orbiti oko istog sunca. Nisu se sudarali, ali nisu ni prilazili jedno drugome.

“Samo sam želio naglasiti da možeš unajmiti pomoć. To si svakako možemo priuštiti.”

“Ne radi se o novcu”, reče ona odmahujući glavom i krene van.

On odnese nareske u hladnjak i pođe na kat da se obrije. Paul ga je slijedio; sjeo je na kadu, udarao nogama o porculanski vanjski dio i bez prestanka brbljao. Obožavao je farmu Jasonova djeda gdje je pomogao pomusti kravu, pa mu je Jasonov djed dao da popije još toplo mlijeko koje je imalo okus po travi.

David je pravio pjenu, prelazeći mekom četkicom preko sapuna i sa zadovoljstvom slušao.

Laganim, odmjerenim kretnjama prelazio je britvicom preko kože dok je odsjaj s njezine metalne površine plesao po stropu. Na trenutak se Davidu učini da je sve stalo, ulovljeno u tom trenutku: blagi proljetni zrak, miris sapuna, uzbuđeni glas njegova sina.

“I ja sam nekoć muzao krave”, reče David. On obriše lice i uzme košulju. “Mogao sam pogoditi mlazom mlijeka iz vimena ravno u mačja usta.”

“To je napravio i Jasonov djed! Meni se Jason sviđa. Volio bih da mi je on brat.”

Namještajući kravatu, David se zagleda u Paulov odraz u ogledalu. U tišini koja nije bila potpuna - kapalo je iz slavine, sat je tiho kucao, čulo se šuštanje tkanine o tkaninu - Davidove misli odlutaju do njegove kćeri. Svakih bi nekoliko mjeseci prebirući po pošti u ordinaciji naišao na omotnicu na kojoj je adresa bila ispisana zao bljenim slovima i on bi prepoznao Carolinein rukopis. Iako je prvih nekoliko pisama stiglo iz Clevelanda, svako je iduće imalo drugačiji žig. Ponekad bi Caroline napisala povratnu adresu, broj poštanskog pretinca uvijek u drugom gradu, velikom i bezličnom - i kad god bi to učinila, David je slao novac. Iako se nikad nisu dobro poznavali, njezina su pisma s vremenom postala sve prisnija. Najnovija kao da su istrgnuta iz njezina dnevnika. Počinjala su s Dragi Davide ili jednostavno Davide, nakon čega bi uslijedila bujica njezinih misli. Ponekad je pokušavao baciti ta pisma neotvorena, ali na kraju bi ih iskopao iz smeća i željno pročitao. Čuvao ih je u zaključanom ormariću za spise u tamnoj komori kako bi uvijek znao gdje su i kako ih Norah nikad ne bi pronašla.

Jednom, prije nekoliko godina kada su pisma tek počela stizati, David se odvezao u Cleveland.

Put je trajao osam sati. Hodao je gradom tri dana, proučavao telefonske imenike, raspitivao se po svim bolnicama. Na glavnoj je pošti prstima prešao preko mjedenog broja 621 na vratašcima poštanskog sandučića, ali mu upravitelj pošte nije želio otkriti ime i adresu korisnika pretinca. Onda ću stajati ovdje i čekati, rekao je David, na što je muškarac slegnuo ramenima. Samo naprijed, ali bilo bi dobro da si donesete nešto za jelo. Ponekad prođu tjedni prije nego što netko otvori sandučić.

Na kraju je David odustao i vratio se kući. I tako su, jedan za drugim prolazili dani i Phoebe je rasla bez njega. Svaki put kada je slao novac napisao bi Caroline neka mu otkrije gdje stanuje, ali nije navaljivao, nije unajmio privatnog detektiva kao što je ponekad htio. Želja da bude pronađena, zaključio je, mora doći od nje. On je pak uvjeravao samoga sebe da je želi pronaći.

Vjerovao je da će kada je pronađe, kada bude u prilici sve ispraviti, Nori reći istinu. Živio je u tom uvjerenju i svakoga jutra odlazio u bolnicu. Operirao je, proučavao rendgenske snimke, vraćao se kući, kosio travu, igrao se s Paulom. Njegov je život bio ispunjen. Ipak, svakih se nekoliko mjeseci bez posebnog razloga budio nakon što je sanjao Caroline Gill kako ga gleda s vrata kabineta ili s druge strane crkvenog dvorišta. Probudio bi se drhteći, odjenuo bi se i spustio u radnu sobu gdje je pisao članke ili bi pošao u tamnu komoru, razvijao filmove i gledao kako se ni iz čega pojavljuju slike.

“Tata, zaboravio si potražiti fosile u knjizi”, reče Paul. “Obećao si.” “Tako je”, reče David, vraćajući se u stvarnost. On popravi čvor na kravati. “Tako je sine, obećao sam.”

Oni zajedno siđu u radnu sobu i na pisaći stol izvuku dobro im poznate knjige. Ispostavilo se da je fosil krinoid malene morske životinje cvjetastog tijela. Kamenčići nalik na dugmad

nekoć su bile pločice kralježnice. David lagano nasloni ruku na Paulova topla leđa i napipa finu liniju kralježnice malo ispod kože.

“Idem pokazati mami”, reče Paul. On zgrabi fosile, otrči kroz kuću i izađe na stražnja vrata.

David si natoči piće i stane kraj prozora. Već je stiglo nekoliko gostiju koji su se razišli po dvorištu. Muškarci u tamnim sakoima, žene nalik na jarke proljetne cvjetove u ružičastim, jarkožutim i pastelnoplavim opravama. Norah se kretala između njih, grlila žene, rukovala se, upoznavala jedne s drugima. Kada ju je David upoznao bila je tako povučena, mirna i zatvorena, oprezna. Nikad nije mislio da će je vidjeti ovakvu, društvenu i opuštenu na zabavi koju je sama priredila sve do posljednjeg detalja. Dok ju je gledao, Davida obuzme neka čežnja. Za čime? Možda za životom kakav su mogli imati. Norah je izgledala vrlo sretno dok je stajala na travnjaku i smijala se. Ipak, David je znao da je uspješna zabava neće zadovoljiti čak ni na jedan dan. Do večeri će se već baciti na neki novi projekt, i kada se on noću probudi i prijeđe rukom preko njezina bedra u nadi da će potaknuti njezinu reakciju, ona će nešto promrmljati, uhvatit će ga za ruku i okrenuti se na drugu stranu ne budeći se.

Paul je bio na ljuljački i letio visoko prema plavome nebu. Krinoidi su visjeli na dugačkoj uzici oko njegova vrata. Dizali su se i padali, poskakujući po njegovim malenim prsima, povremeno udarajući po lancu ljuljačke.

“Paul”, vikne Norah čiji je glas jasno dopirao kroz mrežu na vratima. “Paul, skini to s vrata.

Opasno je.” David uzme piće i krene u vrt. Priđe Nori na travnjaku.

“Nemoj”, reče tiho i nježno je primi za nadlakticu. “Sam ju je napravio.”

“Znam. Ja sam mu dala uzicu, ali tu ogrlicu može nositi poslije. Mogla bi mu se zaplesti za nešto dok se igra i ugušiti ga.”

Norah je bila tako napeta i on makne ruku s njezine nadlaktice.

“Ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi”, reče on, želeći da može izbrisati gubitak kćeri i ono što im je oboma učinio. “Ništa mu neće biti, Norah.”

“Kako možeš biti u to siguran?”

“David je u pravu, Norah.”

Glas je došao iza njega. On se okrene i ugleda Bree čija je neukrotivost, ljepota i strast za životom često strujala njihovom kućom. Na sebi je imala laganu proljetnu haljinu koja kao da je lebdjela oko nje dok se kretala. Za ruku je držala mladića nižeg od sebe, uredno ošišane kratke crvenkaste kose koji je nosio sandale i raskopčanu košulju.

“Ali, Bree, lančić bi doista mogao za nešto zapeti i ugušiti ga”, bila je uporna Norah koja se okrenula prema njima.

“On se samo ljulja”, reče joj Bree nježno, dok je Paul letio visoko prema nebu, zabačene glave, lica obasjana suncem. “Pogledaj ga, tako je sretan. Nemoj ga tjerati da se prestane ljuljati i da se zabrine. David je u pravu. Ništa mu se neće dogoditi.”

Norah se natjera na osmijeh. “Neće? Možda je kraj svijeta, sama si to jučer rekla.”

“Ali to je bilo jučer”, reče Bree. Ona dotakne Norinu ruku i one se na trenutak pogledaju, ujedinjene na način koji je isključivao sve oko njih. David ih pogleda s čežnjom i iznenada se sjeti svoje sestre, kako su se njih dvoje skrivali pod kuhinjskim stolom i virili kroz nabore voštanog platna susprežući smijeh. Sjeti se njezinih očiju, lopline njezine ruke i radosti koju je osjećao u njezinu društvu. “Što se dogodilo jučer?” upita David potiskujući sjećanja, ali Bree, koja je razgovarala s Norom, nije obraćala pažnju na njega.

“Oprosti, sestrice”, reče ona. “Jučer je sve bilo nekako ludo. Nisam smjela onako reagirati.”

“I meni je žao”, reče Norah. “Drago mi je što si došla na zabavu.” “Što se dogodilo jučer? Zar si bila blizu požara, Bree?” ponovno upita David. Njega i Noru su noću probudile sirene, jedak miris dima i neobičan sjaj na nebu. Izašli su u dvorište kao i svi susjedi i stajali u tišini na travnjaku dok im je rosa močila gležnjeve, a zgrada ROTC-a gorjela. Iz dana u dan su demonstracije postajale sve glasnije, u zraku se osjećala napetost, nevidljiva ali stvarna, dok

su po mjestima uz rijeku Mekong padale bombe, a ljudi trčali noseći u naručju svoju umiruću djecu. U Ohiju, s druge strane rijeke, četiri su studenta izgubila život, ali nitko nije mogao zamisliti da bi se tako nešto moglo dogoditi i u Lexingtonu u Kentuckyju - molotovljev koktel, zgrada zahvaćena plamenom, policija na ulicama.

Bree se okrene prema njemu i odmahne glavom. Duga joj se kosa rasula po ramenima. “Ne, nisam bila tamo, ali Mark jest.” Ona se nasmiješi mladiću pokraj sebe i provuče svoju vitku ruku ispod njegove. “Ovo je Mark Bell.”

“Mark se borio u Vijetnamu”, doda Norah. “Sada sudjeluje u anti ratnim demonstracijama.”

“Ah”, reče David. “Agitator.”

"Mislim da se to kaže demonstrant”, ispravi ga Norah i mahne rukom prema drugoj strani travnjaka. “Eno Kay Marshall”, reče. “Ispričajte me.”

“Demonstrant, dakle”, ponovi David gledajući Noru kako odlazi, dok joj se povjetarac lagano igrao rukavima svilenog kostima.

“Tako je”, reče odlučno Mark tonom kao da se sam sebi ruga, poznatim naglaskom koji Davida podsjeti na dubok i melodičan glas njegova oca. “Nesmiljena borba za pravdu i pravednost.”

“Bili ste na vijestima”, reče David koji ga se iznenada sjetio. “Sinoć. Držali ste nekakav govor.

Sigurno vam je drago što je izbio požar.”

Mark slegne ramenima. “Nije mi drago, ali nije mi ni žao. Dogodilo se, to je sve. Borba se nastavlja.”

“Zašto si tako neprijateljski raspoložen, Davide?” upita Bree, odmjeravajući ga prodornim zelenim očima.

“Uopće nisam”, reče David, shvativši da jest čim je progovorio. Postane svjestan da je promijenio naglasak kada se susreo s poznatim govorom svojeg kraja. “Pokušavam saznati što više, to je sve. Odakle ste?” upita Marka.

“Iz Zapadne Virginije, nedaleko od Elkinsa. Zašto?”

“Tamo je nekoć živjela moja obitelj.”

“Nisam to znala, Davide”, reče Bree. “Mislila sam da si iz Pitts burgha.”

“Imao sam obitelj blizu Elkinsa”, ponovi David. “Prije mnogo godina.”

“Doista?” Mark se malo opusti. “Je li vam otac radio u rudnicima ugljena?”

“Ponekad zimi. Imali su farmu. Bio je to težak život, ali ne tako težak kao rudarski.”

“Jesu li zadržali zemlju?”

“Jesu.” David pomisli na kuću koju nije vidio gotovo petnaest godina.

“Pametno. Moj je otac prodao imanje. Kada je pet godina nakon toga stradao u rudniku, nismo imali kamo poći.” Mark se gorko nasmije i na trenutak zamisli. “Svraćate li ikad onamo?”

“Već dugo nisam. Vi?” “Ne. Poslije Vijetnama sam se kao bivši vojnik bez problema upisao na fakultet Morgantown.

Bilo je neobično odlaziti onamo. Pripadao sam i nisam, ako shvaćate što mislim. Kada sam otišao iz rodnog kraja nisam bio svjestan da sam izabrao drugačiji život, ali ispostavilo se da jesam.”

David kimne. “Shvaćam”, reče on. “Itekako dobro shvaćam što mislite.”

“Pa”, reče Bree nakon duže šutnje. “Obojica ste sada ovdje, a ja sam sve žednija”, doda.

“Mark? Davide? Jeste li za piće?”

“Idem s tobom”, reče Mark i pruži Davidu ruku. “Kako je svijet malen, zar ne? Drago mi je što smo se upoznali.”

“David je za sve nas tajna”, reče Bree odlazeći. “Pitaj Noru.” David je gledao kako se stapaju sa šarenom gomilom ljudi koji su šetali dvorištem. Taj naoko običan susret potresao je Davida, osjećao se ogoljeno i ranjivo, dok se njegova prošlost uzdizala poput plime. Svakoga je jutra znao stajati na vratima svoje ordinacije i prelaziti pogledom preko tog čistog, jednostavnog

svijeta, uredno složenih instrumenata, uštirkane bijele tkanine koja je pokrivala stol za preglede. Gledajući sa strane on je uspio u životu, ali ipak nije osjećao ispunjenost, ponos i spokoj kakvom se nadao. Eto nas, stigli smo, rekao mu je otac kada je izašao na pločnik na autobusnoj stanici i zalupio vratima kamioneta onoga dana kada je David odlazio u Pittsburgh. Pretpostavljam da se više nećeš stići javljati sada kada si na putu da postigneš nešto u životu. Više nećeš imati vremena za ljude kao što smo si. David, koji je stajao na pločniku dok je oko njega padalo lišće kasnog ljeta, osjetio je dubok očaj jer je znao da u očevim riječima ima istine. Kakve god bile Davidove namjere, koliko god ih volio, život će ga udaljiti od njih.

“Je li sve u redu, Davide?” upita Kay Marshall. Prolazila je pokraj njega s vazom punom blijedoružičastih tulipana čije ga latice podsjete na nježni rub pluća. “Izgledaš kao da si tisuće kilometara daleko.” “Ah, Kay”, reče on. Ona ga je pomalo podsjećala na Noru. Ispod pažljivo dotjerane vanjštine uvijek se nazirala nekakva samoća. Jednom na nekoj zabavi, nakon što je malo više popila, Kay je pošla za njim mračnim hodnikom, zagrlila ga i poljubila. Potpuno smeten, on je uzvratio poljubac. Taj je trenutak prošao, i premda se David često znao sjetiti tog iznenadnog ugodnog dodira njezinih usana na svojima, svaki put kada bi je vidio pitao se je li se to doista dogodilo. “Izgledaš zanosno kao i uvijek, Kay.” On podigne čašu u njezino zdravlje. Ona se nasmije i produži dalje.

On uđe u prohladnu garažu, popne se na kat, uzme fotoaparat iz ormara i stavi u njega novu rolu filma. Norin se glas čuo iz gomile i on se sjeti svojih osjećaja kada joj je tog jutra milovao kožu, glatke obline, leđa, a zatim trenutka zajedništva koje je podijelila s Bree, zajedništva kakvo njih dvoje više nikada neće imati. Oskudijevam, pomisli on dok je stavljao fotoaparat oko vrata. Ali ja oskudijevam.

Išao je od gosta do gosta, smiješio se, pozdravljao ih, rukovao se, udaljavao se od razgovora kako bi ovjekovječio trenutke zabave. Zastane ispred Kayinih tulipana, izoštri sliku, razmišljajući koliko doista podsjećaju na nježno tkivo pluća i kako bi bilo zanimljivo uokviriti slike jednog i drugog i staviti ih jednu pokraj druge, kao prilog ideji koju je imao da je tijelo na neki tajanstveni način savršeni odraz svijeta. Toliko je bio koncentriran na cvijeće da su svi zvuci zabave utihnuli, pa se on trgne kada ga je Norah primila za ruku.

“Spremi fotoaparat”, reče ona. “Molim te. Imamo zabavu, Da vide.”

“Ovi su tulipani tako lijepi”, počne on, ali nije bio u stanju izraziti riječima zašto su ga tako zaokupili.

“Imamo zabavu”, ponovi ona. “Možeš je fotografirati i propustiti ili uzeti piće i pridružiti nam se.”

“Već imam piće”, naglasi on. “Uostalom, nikome ne smeta što fotografiram, Norah.”

“Meni smeta. To je nepristojno.”

Tiho su razgovarali. Tijekom cijelog razgovora Norah se nije prestala smješkati. Imala je spokojan izraz lica, kimala je i mahala gostima. Ipak, David je osjećao napetost koja je isijavala iz nje, potisnutu srdžbu.

“Tako sam naporno radila”, reče ona. “Sve sam organizirala, pripremila hranu, čak sam se riješila osa. Zašto ne možeš jednostavno uživati u zabavi?”

“Kada si skinula gnijezdo?” upita on nastojeći prijeći na neutralnu temu i pogleda glatki, čisti rub krova garaže.

“Jučer.” Ona mu pokaže blijedocrvenu mrlju na zapešću. “Nisam željela riskirati budući da ste ti i Paul alergični.”

“Zabava je odlična”, reče on. Impulzivno primakne njezino zapešće usnama i nježno poljubi mjesto uboda. Ona ga je gledala i oči joj se rašire od iznenađenja, u njima bljesne užitak, ali zatim povuče ruku.

“Davide, zaboga”, reče tiho. “Ne ovdje. Ne sada.”

“Hej, tata”, zazove ga Paul i David se osvrne tražeći sina. “Mama, tata, pogledajte! Pogledajte me!”

“Popeo se na koprivić”, reče Norah. Jednom je rukom zaklonila oči dok je drugom pokazivala preko travnjaka. “Pogledaj, tamo gore, negdje na pola puta do vrha. Kako mu je to uspjelo?”

“Kladim se da se popeo s ljuljačke. Hej!” vikne mu David i mahne. “Smjesta siđi!” vikne Norah, a Davidu reče: “To me čini nervoznom.”

“On je dijete”, reče David. “Djeca se penju po drveću. Neće mu se ništa dogoditi.”

“Hej, mama! Tata! Upomoć!” Paul vikne, ali kada su ga pogledali primijete da se smije.

“Sjećaš se kada je to radio u samoposluživanju?” reče Norah. “Tek je učio govoriti. Viknuo bi upomoć nasred trgovine pa su ljudi mislili da sam otmičarka.”

“Jednom je to napravio u klinici”, reče David. “Sjećaš se?” Zajedno su se smijali. David osjeti kako ga prožima zadovoljstvo. “Spremi fotoaparat”, reče ona držeći ga ispod ruke.

“Dobro”, reče on. “Hoću.”

Bree je odšetala do okićenog jablana i primila sjajnu grimiznu vrpcu. Još nekoliko gostiju joj se radoznalo pridruži. David krene prema garaži, gledajući kako vijore rubovi vrpci. Iznenada začuje šuštanje lišća, pucanje grane. Vidio je Bree kako podignutih ruku nastoji uloviti vrpcu koja joj je izmicala. Nastane duga tišina, zatim se začuje Norin krik. David se okrene upravo u trenutku kada je Paul s treskom udario o tlo i odskočio na leđa. Ogrlica s morskim ljiljanima je pukla i Paulovi dragocjeni krinoidi su se rasuli po zemlji. David potrči, gurajući se kroz gomilu gostiju i klekne pokraj njega. Paulove su tamne oči bile pune straha. On uhvati Davida za ruku pokušavajući doći do daha.

“Sve je u redu”, reče David gladeći Paulovo čelo. “Pao si s drveta i ostao bez zraka, to je sve.

Samo se opusti. Udahni. Sve će biti u redu.” “Kako je?” upita Norah i klekne u koraljnom kostimu. “Paul, zlato, jesi li dobro?”

Paul je hvatao zrak i kašljao očiju punih suza. “Boli me ruka”, reče on kada je ponovno mogao govoriti. Bio je blijed, na čelu mu je iskočila tanka plava vena i David je primijetio da se trudi da ne zaplače. “Jako me boli ruka.”

“Koja ruka?” upita David najmirnije što može. “Možeš li mi pokazati gdje točno?”

Boljela ga je lijeva ruka, i kada ju je David oprezno podigao, pridržavajući lakat i zapešće, Paul jaukne od boli.

“Davide!” reče Norah. “Je li slomljena?”

“Pa, ne znam”, reče on mirno, iako je bio gotovo siguran da jest. On nježno prebaci Paulovu ruku na njegova prsa, a svoju spusti na Norina leđa kako bi je utješio. “Paul, sada ću te uzeti u naručje. Odnijet ću te do auta pa ćemo se odvesti do moje ordinacije, dobro? Tamo ću ti pokazati kako se rade rendgenske snimke.”

Polako, nježno on podigne Paula. Kako je samo bio lagan u njegovu naručju. Gosti se raziđu kako bi ga propustili. On smjesti Paula na stražnje sjedalo, izvadi deku iz prtljažnika i pokrije ga.

“Idem i ja”, reče Norah i sjedne naprijed pokraj Davida.

“A što je sa zabavom?”

“Ima dovoljno hrane i pića”, reče ona. “Morat će se sami snaći.”

U to vedro proljetno poslijepodne vozili su se prema bolnici. Iako ga je Norah znala zafrkavati jer je polako i metodično vozio praznim ulicama one noći kada je Paul rođen, on se ni sada nije mogao natjerati da ubrza. Prošli su pokraj zgrade ROTC-a gdje je još uvijek tinjao plamen. Stupovi dima su se poput tamne čipke uzdizali prema nebu. Ispred pocrnjelog zida cvala su stabla sviba, latice cvjetova bile su blijede i nježne.

“Imam osjećaj da se svijet raspada”, tiho će Norah.

“Nemoj sada o tome.” David pogleda Paula u retrovizoru. Bio je miran, nije se žalio, ali su mu niz blijedo lice tekle suze.

Na odjelu hitne pomoći David iskoristi svoj položaj u bolnici kako bi ubrzao prijam i rendgensko snimanje. Pomogne Paulu da se smjesti u krevet, ostavi Noru da mu čita priču iz knjige koju je zgrabio u čekaonici i pođe po rendgenske snimke. Kada ih je uzeo od tehničara

primijeti da mu se ruke tresu pa pođe neobično praznim hodnikom do svoje ordinacije u to tiho subotnje poslijepodne. Vrata se za njim zalupe. Trenutak je stajao sam u mraku i pokušavao se pribrati. Znao je da su zidovi blijedozelene boje mora, stol pretrpan papirima, čelični i kromirani instrumenti uredno raspoređeni ispred staklene vitrine, ali nije ništa vidio. On podigne ruku i dlanom dotakne nos, ali čak ni tako blizu nije mogao vidjeti vlastitu ruku, samo je osjećao da je tu.

Pipajući pronađe prekidač i uključi ga. Ploča koja je visjela na zidu počne žmirkati pa zasvijetli jarkim bijelim svjetlom. Na staklu su visjeli negativi koje je razvio prošlog tjedna: serija fotografija ljudske vene precizno osvijetljene raznom jačinom svjetlosti, kontrast se malo-pomalo mijenjao u svakom novom kadru. David je bio uzbuđen zbog preciznosti koju je postigao. Ono što je bilo na snimkama uopće nije sličilo na dijelove ljudskog tijela već na munju koja se grana prema zemlji, tamnu rijeku koja vrluda, treperavo nepregledno more.

Ruke su mu se tresle. Natjera se da nekoliko puta duboko udahne, zatim makne negative i stavi Paulove rendgenske snimke na ploču. Malene kosti njegova sina, čvrste ali tanke, sablasno su se i jasno isticale. Vršcima prstiju David prijeđe preko osvijetljenih kontura.

Tako su predivne bile kosti njegova malenog djeteta koje su na snimci izgledale kao ispunjene svjetlošću. Gotovo prozirne, lebdjele su u tami ordinacije, čvrste ali i nježne poput isprepletenih grana na drvetu.

Lom nije bio kompliciran - fraktura ulne i radijusa. Te su kosti bile paralelne pa je najveća opasnost bila da ne srastu jedna s drugom.

On uključi svjetlo u prostoriji i krene natrag niz hodnik razmišlja jući o prekrasnom svijetu skrivenom ispod kože. Prije mnogo godina, u trgovini cipela u Morgantownu, dok je njegov otac probavao radnič ke cipele i mrštio se na cijenu, David je stao na aparat koji je napravio rendgenski snimak njegovih stopala, pretvarajući njegove obične nožne prste u nešto tajanstveno i sablasno. Duboko dojmljen, on je proučavao štapiće i kružiće sjenovitog svjetla koje je predstavljalo njegove prste i pete.

To je, shvatio je mnogo godina poslije, čini se bio presudan tre nutak. Činjenica da postoje drugi svjetovi, nevidljivi i nepoznati, nedokučivi čak i mašti, za njega je bila veliko otkriće. U sljedećih je nekoliko tjedana David proučavao jelene u trku, ptice u letu, treperenje lišća, zečeve koji su iznenada iskakali iz grmlja. Pažljivo ih je promatrao, nastojeći otkriti njihovu tajanstvenu građu. Promatrao je i June, koja je sjedila na stubama i spokojno čistila grašak ili komušala kukuruz, toliko usredotočena da su joj usne bile malo otvorene. Jer ona mu je bila slična, ali ipak drugačija, i ono što ih je činilo različitima za njega je bila velika tajna.

Njegova sestra, djevojčica koja je voljela vjetar, koja se smijala kada bi joj sunce obasjalo lice, koja se nije plašila zmija. Umrla je s dvanaest godina i sada je bila tek uspomena ljubavi od koje su ostale samo kosti.

A njegova kći, kojoj je šest godina, živjela je na ovome svijetu, a on je nije poznavao.

Kada se vratio u bolesničku sobu, Norah je držala Paula na krilu iako je bio gotovo prevelik za tako nešto, dok mu se glava naslanjala na njezino rame. Ruka mu se tresla zbog manjih konvulzija izazvanih ozljedom.

“Je li slomljena?” upita ona odmah.

“Bojim se da jest”, odgovori David. “Pogledaj.”

On stavi snimku na osvijetljeni stol i pokaže na tamne linije prijeloma.

Kostur u ormaru, kažu ljudi, suh kao kost, biti kost u grlu. Ali kosti su bile žive, rasle su i zarastale, mogle su se spojiti na mjestu koje je slomljeno.

“Toliko sam se trudila oko pčela”, reče Norah dok mu je pomagala da prenesu Paula na stol za preglede. “Mislim, oko osa. Riješila sam ih se, a onda se ovo dogodi.”

“Bio je to nesretan slučaj”, reče David.

“Znam”, reče ona na rubu suza. “U tome i jest problem.”

David je šutio. Izvadio je sve potrebno za izradu gipsa i sada se usredotočio na to kako će ga staviti. Već dugo nije to radio - on je obično namještao kost, ostalo je radila medicinska sestra - pa ga je sada to smirivalo. Oko Paulove je malene ruke gips postajao sve deblji, bijel poput izblijedjele školjke, svjetlucav i privlačan kao list papira. Za nekoliko će dana postati siv i izgubit će sjaj prekriven dječjim črčkarijama.

“Tri mjeseca”, reče David. “Tri mjeseca i možeš skinuti gips.”

“Pa to je cijelo ljeto”, reče Norah.

“A što je s Malom ligom?” upita Paul. “Što je s plivanjem?”

“Nema bejzbola”, reče David. “I nema plivanja. Žao mi je.”

“Ali Jason i ja trebamo igrati u Maloj ligi.” “Žao mi je”, reče David kada se Paul rasplakao.

“Rekao si da se neće ništa dogoditi,” reče Norah, “a on sada ima slomljenu ruku. Samo tako.

Mogao je slomiti vrat, leđa.”

Iznenada David osjeti umor, razdiralo ga je to što se dogodilo Paulu, Norah ga je ljutila.

“Da, mogao je, ali nije. Zato prestani. Dobro? Samo prestani, Norah.”

Paul se umiri. Pažljivo ih je slušao, svjestan povišenih tonova i modulacija glasa. Čega će se Paul sjećati, pitao se David, kada pomisli na ovaj dan. Kada je zamišljao sina u neizvjesnoj budućnosti, u svijetu gdje je čovjek mogao poći na demonstracije i poginuti, dobiti metak u vrat, David je dijelio Norin strah. Ona je bila u pravu. Moglo se dogoditi bilo što. On stavi ruku na Paulovu glavu, osjećajući oštre vrhove njegove kratko podšišane kose. “Žao mi je, tata”, reče Paul tankim glasićem. “Nisam ti htio uništiti fotografije.”

David se nakon trenutka zbunjenosti sjeti da je prije nekoliko sati vikao dok je Paul zabezeknuto stajao s rukom na prekidaču, previše uplašen da se pomakne.

“O, ne, sine, ne ljutim se zbog toga, ne brini.” On dotakne Paulov obraz. “Fotografije nisu važne, jutros sam samo bio malo umoran. Dobro?”

Paul prijeđe prstom preko ruba gipsa.

“Nisam te htio prestrašiti”, reče David. “Ne ljutim se.”

“Posudiš mi stetoskop?”

“Naravno.” David stavi krajeve crnih slušalica u Paulove uši i čučne. Hladni metalni disk prisloni na svoja prsa.

Krajičkom oka primijeti da ih Norah gleda. Daleko od gužve na zabavi nosila je svoju tugu poput tamnog kamena stisnutog u šaci. Želio ju je utješiti, ali nije znao što da joj kaže. Želio je imati neku vrstu rendgena za ljudsko srce: za Norino i svoje.

“Volio bih da si sretnija”, reče on nježno. “Volio bih da ti nekako mogu pomoći.”

“Ne moraš se brinuti”, reče ona. “Barem ne za mene.”

“Ne moram?” David duboko udahne kako bi Paul mogao čuti strujanje zraka.

“Ne moraš. Jučer sam dobila posao.”

“Posao?”

“Da, i to dobar posao.” I tada mu ona ispriča sve o turističkoj agenciji. Radit će prijepodne, vraćat će se kući na vrijeme da stigne uzeti Paula iz škole. Dok je govorila, David je osjećao kako se udaljava od njega. “Počela sam gubiti razum”, doda Norah sa žestinom koja ga iznenadi. “Potpuno sam poludjela s toliko slobodnog vremena. Taj će mi posao dobro doći.”

“Dobro”, reče on. “To je u redu. Ako toliko želiš raditi, idi i radi." On poškaklja Paula i pruži mu otoskop. “Pogledaj u moje uši”, reče on. “Vidi jesam li ostavio koju ptičicu unutra.”

Paul se nasmije i nasloni hladni metalni instrument na Davidovo uho.

“Znala sam da ti se to neće svidjeti”, reče Norah.

“Kako to misliš? Pa kažem ti da ideš raditi.”

“Mislim na tvoj ton. Trebao bi čuti samoga sebe.”

“Pa što očekuješ?” reče on pokušavajući zbog Paula ne dizati ton. “Teško je to ne doživjeti kao kritiku.”

“Bila bi kritika da se radi o tebi”, reče ona. “To je ono što ti ne shvaćaš. Ali ne radi se o tebi.

Radi se o slobodi. Radi se o tome da i ja imam svoj život. Voljela bih da to možeš shvatiti.”

“O slobodi?” ponovi on. Mogao se kladiti u svoj život da je ponovno razgovarala sa sestrom.

“Misliš li da je itko slobodan, Norah? Misliš li da sam ja slobodan?”

Nastupi duga tišina i on je bio sretan kada ju je Paul prekinuo.

“Unutra nema ptica, tata, samo žirafe.”

“Doista? Koliko ih je?” “Šest.” “Šest! Bože sveti! Brže provjeri drugo uho.”

“Možda mi se posao ne svidi”, reče Norah. “Ali onda ću barem znati da to nije za mene.”

“Nema ptica”, reče Paul. “Nema ni žirafa. Samo slonovi.”

“Slonovi u ušnom kanalu”, reče David, uzimajući otoskop. “Bilo bi najbolje da smjesta pođemo kući.” On se natjera na osmijeh, čučne i podigne Paula koji je na ruci imao gips. Kada je osjetio težinu svojega sina, toplinu gole zdrave ruke oko vrata, David se zapita kakav bi bio njihov život da je prije šest godina donio drugačiju odluku. Pao je snijeg, on je potpuno sam stajao u tišini i u presudnom trenutku donio odluku koja je sve promijenila. Davide, pisala je Caroline u posljednjem pismu, imam dečka. Vrlo je drag. Phoebe je dobro, voli loviti leptire i pjevati.

“Drago mi je što si pronašla posao”, reče on Nori dok su u hodniku čekali dizalo. “Ne želim biti naporan, ali ipak mislim da to ima neke veze sa mnom.”

Ona uzdahne. “Nema”, reče. “Ti to ne želiš vjerovati, zar ne?” “Što bi to trebalo značiti?”

“Ti sebe vidiš kao centar svemira”, reče Norah. “Točku oko koje se sve okreće.”

Oni pokupe svoje stvari i uđu u dizalo. Vani je još uvijek bio prekrasan dan, kasno poslijepodne, vedro i sunčano. Kada su napokon stigli kući gosti su se već razišli. Ostali su samo Bree i Mark koji su nosili hranu u kuću. Vrpce na jasenu lepršale su na povjetarcu.

Davidov je fotoaparat bio na stolu, Paulovi fosili uredno složeni pokraj njega. David zastane i pogleda travnjak na kojem su posvuda bili stolci. Nekoć je sve to bilo skriveno plitkim morem. On odnese Paula u kuću na kat. Dade mu da popije vodu i aspirin za žvakanje od naranče koji se Paulu sviđao i sjedne pokraj njega na krevet, držeći ga za ruku. Tako malena ruka, tako topla i puna života. Sjetivši se osvijetljenih snimaka Paulovih kostiju, Davida ispuni osjećaj divljenja. To je ono što je želio ovjekovječiti fotografijom, te rijetke trenutke kada se svijet činio ujedinjenim i suvislim, zarobljen u jednom nepostojanom trenutku. Šturost koja je sadržavala ljepotu, nadu i pokret - vrsta zvonke poezije, kao što je tijelo bilo poezija krvi, tkiva i kostiju.

“Tata, pročitaj mi priču”, reče Paul pa se David udobno namjesti na krevetu i zagrli Paula, okrećući stranice Radoznalog Georgea koji je bio u bolnici jer je slomio nogu. Dolje je Norah išla iz sobe u sobu i pospremala. Tanka vrata s mrežom su se otvarala i zatvarala. Zamišljao ju je kako odjevena u kostim izlazi kroz njih na novi posao i u novi život koji nije uključivao njega. Bilo je kasno poslijepodne, zlaćano je svjetlo ispunjavalo prostoriju. On okrene stranicu dok je u naručju držao Paula, osjećao njegovu toplinu, čuo njegovo odmjereno disanje. Vjetrić podigne zastor. Vani je krošnja sviba izgledala poput svijetlog oblaka na tamnim daskama ograde. David zastane s čitanjem, gledajući kako bijele latice polako padaju na tlo. Njihova ga ljepota umiri, ali i dotakne ravno u srce. Pokušavao je ne obraćati pažnju da izdaleka latice izgledaju kao pahulje snijega.

Lipanj 1970.

“Pa, Phoebe svakako ima tvoju kosu”, primijeti Doro.

Caroline rukom dotakne vrat i zamisli se. Bile su u istočnom dijelu Pittsburgha, u staroj tvorničkoj zgradi koja je pretvorena u naprednu predškolsku ustanovu. Svjetlost je prodirala kroz visoke prozore i pravila šare po podu od dasaka. Obasjavala je kestenjaste pramenove u Phoebeinim tankim pletenicama, dok je ona stajala ispred velike drvene posude, grabila leću i punila njome staklenke. Sa šest je godina bila bucmasta, imala je rupice na koljenima i simpatičan osmijeh, bademaste tamnosmeđe kose oči, malene ruke. Tog je jutra na sebi imala ružičasto-bijelu haljinu na pruge koju je sama odabrala i odjenula naopako. Preko toga je imala ružičasti džemper zbog kojega je kod kuće digla strahovitu galamu. Vidi se da ima tvoju narav, često je volio mrmljati Leo, koji je preminuo prije godinu dana, i Caroline bi se svaki put zapanjila. Ne toliko što su vidjeli genetsku povezanost tamo gdje je nije moglo biti. već zato što joj je bilo neobično da bi je itko mogao smatrati ženom ćudljive naravi.

“Misliš, Doro?” upita ona i prstima prođe kroz kosu iza uha. “Doista misliš da ima kosu nalik na moju?”

“Da, svakako.”

Phoebe je gurala ruke duboko u posudu s baršunastim zrncima i smijala se zajedno s dječakom koji je stajao pokraj nje. Napunila bi šaku lećom i pustila da joj klizi između prstiju, a dječak je ispod držao žutu posudicu i lovio je.

Djeca u toj školi prihvaćala su Phoebe onakvom kakva je bila - kao prijateljicu koja voli plavu boju i voćne sladolede na štapiću, koja se voli vrtjeti oko sebe. Ovdje se njezina različitost nije isticala. Prvih je tjedana Caroline bila na oprezu, spremna na svakojake komen tare kakve je prečesto znala čuti na igralištu, u samoposluživanju, u ordinaciji kod liječnika. Kakva strahovita šteta! Vi živite moju najgoru noćnu moru. A jednom čak: Sreća u nesreći što neće dugo živjeti. Nisu razmišljali, bili su nedovoljno informirani ili jednostavno zli, ali to nije bilo važno - tijekom godina ti su komentari napravili ranu u Carolineinu srcu. Ali ovdje su učitelji bili mladi i puni entuzijazma, a roditelji su se tiho poveli za njihovim primjerom. Istina, Phoebe se mučila da nešto postigne, bila je sporija, ali, kao i svako dijete, učila je.

Dječak ispusti lopaticu i otrči u hodnik a leća se raspe po podu. Phoebe potrči za njim, dok su joj pletenice poskakivale, u zelenu sobu gdje su bili štafelaji i posude s bojom.

“Ova škola odlično djeluje na nju”, reče Doro.

Caroline kimne. “Voljela bih da je Uprava za školstvo može vidjeti ovdje.”

“Imaš čvrste argumente i dobrog odvjetnika. Sve će biti u redu.”

Caroline pogleda na sat. Njezino je prijateljstvo sa Sandrom preraslo u pravu političku silu.

Toga se dana Društvo Upside Down4, koje je već brojilo petsto članova, spremalo zatražiti od Uprave za školstvo da dopusti njihovoj djeci pohađanje državnih škola. Izgledi su im bili dobri, ali Caroline je svejedno bila nervozna. Toliko je loga ovisilo o toj odluci.

Dijete koje je trčalo pokraj Doro zamalo padne i ona ga nježno pridrži za ramena. Doroina je kosa sada već bila sasvim bijela i činila je upadljiv kontrast s njezinim tamnim očima i glatkom kožom maslinaste boje. Plivala je svakoga jutra, igrala golf, a u posljednje bi je vrijeme Caroline zatekla kako se smijulji, kao da ima neku tajnu.

“Puno ti hvala što si me danas došla zamijeniti”, reče joj Caroline i odjene ogrtač.

Doro odmahne rukom. “I ne spominji. Radije sam tu nego da se borim s katedrom oko ostavštine i papira mojeg oca.” Glas joj je zvučao umorno, ali licem joj preleti osmijeh.

“Doro, da te dobro ne poznajem, pomislila bih da si zaljubljena."

4

Igra riječi. Upside-down inače znači postavljen naopako, ovdje se odnosi na Downov sindrom.

Doro se samo nasmiješi. “Kakav smion zaključak”, reče ona, “Kad smo već kod ljubavi, hoće li Al svratiti poslijepodne? Petak je."

Svjetlo i sjena što su se izmjenjivali u krošnjama platana djelovali su umirujuće, poput vode u pokretu. Da, bio je petak, ali Al se nije javio cijeli tjedan. Običavao je zvati s puta, iz Columbusa ili Atlante, nekad čak i iz Chicaga. Te ju je godine zaprosio već dvaput. Svaki bi joj put srce zatreperilo, ali svaki bi put rekla ne. Prošli put kada je svratio posvađali su se Stalno me držiš na distanci, požalio se i ljutito otišao bez pozdrava.

“Al i ja smo samo bliski prijatelji, to je sve. Komplicirano je to.”

“Nemoj biti smiješna”, reče Doro. “Nema ničeg jednostavnijeg.”

Znači Doro je ipak bila zaljubljena. Caroline poljubi meki Pho ebein obraz i odveze se u starom Leovu Buicku, crnom i širokom, koji se kretao elegantno poput brodice. Posljednju godinu života Leo je bio slab pa je većinu vremena provodio u naslonjaču blizu prozora s knjigom u krilu zagledan u ulicu. Jednoga ga je dana Caroline pronašla klonulog, sijeda mu je kosa nekako čudno stršila, koža, pa čak i usne, bile su vrlo blijede. Bio je mrtav. Znala je to prije negoli ga je dotaknula. Skinula mu je naočale, vršcima prstiju dotakla njegove kapke i spustila ih. Kada su ga odnijeli, sjela je u taj naslonjač pokušavajući zamisliti kakav je bio njegov život dok su se odozgo čuli njezini i Phoebeini koraci a grane na drveću ispred kuće tiho se njihale. “O, Leo”, rekla je glasno praznoj sobi. “Žao mi je što si bio tako osamljen.”

Poslije sprovoda, na kojem je između mora gardenija bilo mnoštvo profesora fizike, Caroline je rekla da će otići, ali Doro nije željela to ni čuti. Navikla sam se na tebe, na tvoje društvo.

Ostani pa ćemo vidjeti što će nam vrijeme donijeti.

Caroline se vozila gradom koji je zavoljela, tim žilavim, čađavim, nevjerojatno lijepim gradom s visokim zgradama, kićenim mostovima, golemim parkovima, stambenim četvrtima koje su se širile po smaragdnim brdima. Ona pronađe mjesto za parkiranje u uskoj ulici i krene u zgradu potamnjelu od desetljeća izloženosti čađi. Prođe kroz predvorje visokih stropova i zakučastog mozaičnog poda pa se popne stubama na drugi kat. Na drvenim su vratima s tamnim šarama i mliječnim staklom bili potamnjeli mjedeni brojevi: 304B. Ona duboko udahne - nije bila tako nervozna još od usmenih ispita u školi - i gurne vrata.

Iznenadi je dotrajalost prostorije. Veliki stol od hrastovine bio je izgreben, prozori prašni pa se činilo da je dan tmuran. Sandra je već sjedila unutra s nekolicinom roditelja iz Od bora Upside Down. Caroline je prema svima njima osjećala duboku privrženost. Ispočetka im se pridružilo nekoliko ljudi, jedan po jedan. Sandra i ona su ih sretale u samoposluživanjima i autobusima, a onda se pročulo i ljudi su počeli dolaziti u sve većem broju. Njihov odvjetnik, Ron Stone, sjedio je kraj Sandre čija je plava kosa bila čvrsto skupljena u rep, a lice ozbiljno i blijedo. Caroline sjedne do nje na jedini prazan stolac.

“Izgledaš umorno”, šapne joj.

Sandra kimne. “Tim je dobio gripu, i to baš danas. Moja je majka morala doputovati iz McKeesporta kako bi ga pričuvala.”

Prije negoli je Caroline uspjela još nešto reći, vrata se ponovno otvore i članovi Odbora za školstvo počnu ulaziti. Bili su opušteni, rukovali su se i šalili među sobom. Kada su se svi smjestili, objavili su da je sastanak otvoren pa je Ron Stone ustao i pročistio grlo.

“Sva djeca imaju pravo na obrazovanje”, počne on s dobro po znatim izlaganjem. Dokazi koje je iznio bili su jasni i određeni: djeca su neprekidno napredovala i uspješno savladavala zadatke. Ipak, Caroline primijeti kako lica pred njima postaju ravnodušna, kao da su stavili maske. Sjeti se kako je Phoebe prethodne večeri sjedila za stolom, čvrsto držala olovku i pisala svoje ime: neka je slova napisala naopako, neka koso, razvukla ih preko cijelog lista, ali ime se ipak moglo pročitati. Muškarci iz Odbora premještali su papire i nakašljavali se. Kada je Ron Stone zastao, mladić tamne valovite kose progovori.

“Gorljivost kojom izlažete problem svakako je vrijedna divljenja, gospodine Stone. Mi iz Odbora cijenimo vaše izlaganje, kao i zalaganje i odanost ovih roditelja. Međutim, ta su djeca,

na kraju krajeva, duševno zaostala. Njihova postignuća, koliko god bila značajna, događaju se u zaštićenom okružju s učiteljima koji su obučeni da izdvoje više vremena za njih, ako ne i da im se u potpunosti posvete. To ovdje valja naglasiti.”

Caroline i Sandra se pogledaju. I te su im riječi bile dobro poznate.

“Duševno zaostala djeca je pogrdan izraz”, glatko odgovori Ron Stone. “Da, ta su djeca spora, nitko to ne poriče. Ali ona nisu glupa. Nitko u ovoj prostoriji ne može sa sigurnošću reći što sve mogu postići, ali najbolji način da se razvijaju i šire vidike je da budu u obrazovnoj sredini bez unaprijed određenih ograničenja, kao i sva druga djeca. Jedino što tražimo je da u današnje doba za to dobiju poštenu priliku.”

“Ah, da, poštenu priliku; ali mi nemamo sredstava za tako nešto”, reče drugi muškarac tanke sijede kose. “Želimo li biti pošteni, morat ćemo svima dati pravo na upis, što bi moglo izazvati pravu najezdu retardiranih individua koje bi preplavile sustav. Pogledajte sami.”

On im pruži kopije izvještaja i počne objašnjavati neisplativost takvog projekta. Caroline duboko uzdahne. Ne bi bilo dobro da se uzruja. Muha, zarobljena između stakala starih prozora, uporno je zujala. Caroline ponovno pomisli na Phoebe, tako umiljato, žustro dijete.

Pronalazačicu izgubljenih stvari, djevojčicu koja je znala brojiti do pedeset, sama se odjenuti i izrecitirati abecedu, djevojčicu koja je možda imala problema s govorom, ali je unijela u trenu pročitati Carolineino raspoloženje.

Ograničeni, govorili su glasovi. Preplavit će škole. Financijski teret za sustav, teret zdravoj djeci.

Caroline osjeti kako je obuzima očaj. Ovi muškarci nikad neće doista shvatiti tko je Phoebe.

Za njih će ona uvijek biti osoba koja polako govori i uči, drugačija od ostalih. Kada bi im samo mogla pokazati tko je zapravo njezina prekrasna kći. Kada bi samo mogli vidjeti Phoebe dok sjedi na tepihu u dnevnoj sobi s izrazom potpune koncentracije i pravi toranj od kocki, dok joj svilenkasta kosa pada oko ušiju. Ili Phoebe koja na maleni gramofon, koji joj je Caroline kupila, stavlja singlicu i potpuno očarana glazbom pleše po glatkom podu od hrastovine. Ili kada iznenada stavi svoju malenu meku ruku na Carolineino koljeno kada je ona zamišljena ili rastresena, zaokupljena brigama i životom. Jesi dobro, mama? upitala bi je, ili jednostavno rekla: Volim te. Phoebe na Alovim ramenima obasjana posljednjim zrakama sunca, Phoebe koja je grlila svakoga koga bi srela. Phoebe koja je znala imati provale bijesa i biti tvrdoglavo prkosna, Phoebe koja se ponosno odijevala tog jutra.

Razgovor za stolom pretvorio se u nizanje brojki, problema logistike i nemogućnosti promjena. Caroline drhteći ustane. Njezina mrtva majka u šoku rukom pokrije usta. Ni Caroline nije mogla vjerovati kako ju je život promijenio, kakva je postala. Ali više se nije moglo natrag. Duševno zaostali će preplaviti sustav - ma kako se samo usude? Ona se čvrsto osloni rukama o stol čekajući. Jedan po jedan muškarci zašute i u prostoriji nastane tajac.

“Ne radi se o brojkama,” reče Caroline, “već o djeci. Imam kćer kojoj je šest godina. Da, treba joj duže kako bi nešto savladala, ali naučila je sve što i druga djeca: puzati, hodati, govoriti, održavati higijenu, odijevati se, što je učinila i jutros. Ja vidim malenu djevoj čicu koja želi učiti, koja voli sve i svakoga. I vidim prostoriju punu muškaraca koji su, čini se, zaboravili da smo u ovoj zemlji obećali obrazovanje svakom djetetu - bez obzira na njegove sposobnosti.”

Trenutak su svi šutjeli. Veliki se prozor lagano drmusao na po vjetarcu. Nabubrena boja na žućkastobijelim zidovima se ljuštila. Glas tamnokosog muškarca ljubazno odgovori: “Ja - svi mi - itekako suosjećamo s vama, ali kakve su šanse da će vaša kći ili bilo koje od ove djece uspjeti savladati akademski program, barem neki od predmeta? I kako će to utjecati na njihovu predodžbu o samima sebi? Da se radi o mojem djetetu ja bih ga radije dao da izuči kakav koristan zanat.”

“Ona ima šest godina”, reče Caroline. “Nije spremna učiti zanat.” Ron Stone koji je pozorno slušao odluči se umiješati.

“Istini za volju,” reče on, “cijela je ova rasprava nevažna.” On otvori torbu za spise i izvadi debeli svežanj papira. “Ovo nije samo etičko ili logističko pitanje. Radi se o zakonu. Ovdje imam peticiju koju su potpisali ovi roditelji i još petsto drugih, i ona ide uz tužbu koju su zajednički podnijele sve obitelji kako bi se omogućio upis njihove djece u državne škole u Pittsburghu.”

“Taj se zakon tiče građanskih prava”, reče sjedokosi muškarac podižući pogled s dokumenta.

“Ne možete se na njega pozivati, to nije ni po slovu ni u duhu zakona.”

“Dobro proučite te dokumente”, reče Ron Stone, zatvarajući torbu za spise. “A onda se čujemo.”

Vani, na starim kamenim stubama, započne živ razgovor. Ron je bio zadovoljan, iako oprezno optimističan, ali ostali su bili ushićeni.

Grlili su Caroline kako bi joj zahvalili na onome što je rekla. Ona se smješkala, i premda se osjećala iscrpljeno, bila je ganuta dubokom privrženošću koju je osjećala prema tim ljudima, prema Sandri naravno, koja je svakoga tjedna svraćala na kavu, prema Colleen, koja je s kćerkom prikupila potpise, prema Carlu, visokom živahnom muškarcu čiji je jedini sin umro mlad zbog srčanih tegoba povezanih s Downovim sindromom i koji im je ustupio ured u svojem skladištu tepiha kako bi imali gdje raditi. Prije četiri godine nije poznavala nikoga od njih osim Sandre, a sada su joj svi oni bili bliski. Povezivale su ih mnoge kasne večeri, bitke i male pobjede i tako mnogo nade.

Još uvijek uznemirena nakon svog govora, Caroline se odveze do vrtića. Phoebe skoči iz grupe djece koja su sjedila u krugu, potrči prema Caroline i zagrli je oko koljena. Mirisala je na mlijeko i čokoladu, haljinu je uprljala blatom. Njezina je kosa bila meki oblak pod Carolineinom rukom. Caroline ukratko prepriča Doro što se dogodilo, dok joj odvratne riječi preplaviti sustav i teret nikako nisu izlazile iz glave. Doro, koja je kasnila na posao, dotakne joj ruku. Razgovarat ćemo večeras, reče.

Vožnja kući bila je predivna. Stabla prepuna lišća i jorgovan u cvatu nalik na blistavu pjenu, iza njih brda. Prethodne je noći kišilo pa je nebo bilo čisto i plavo. Caroline se parkira u uličici razočarana što Al još nije stigao. Ona i Phoebe pođu puteljkom prošaranim sjenom platana, praćene prodornim zujanjem pčela. Caroline sjedne na stube trijema i uključi radio. Phoebe se na mekoj travi počne okretati raširenih ruku i glave zabačene prema suncu.

Caroline ju je gledala, pokušavajući sa sebe stresti jutrošnju napetost i gorčinu. Bilo je razloga za nadu, ali nakon svih godina borbe kako bi se promijenilo uvriježeno mišljenje, Caroline se natjera da ostane oprezna.

Phoebe pritrči, prisloni joj dlanove na uho i šapne neku tajnu. Caroline je nije shvatila, samo je osjećala njezin uzbuđeni dah, zatim Phoebe ponovno otrči na sunce okrećući se u svojoj blijedoružičastoj haljinici. Sunčeva je svjetlost isticala jantarne pramenove u njezinoj tamnoj kosi i Caroline se sjeti Nore Henry pod jarkim svjetlom klinike. Na trenutak je obuzmu umor i sumnja.

Phoebe se prestane vrtjeti, ali ruke su joj bile ispružene kako bi održala ravnotežu. Najednom vrisne i potrči preko travnjaka i uza stube gdje je stajao Al i gledao je. U jednoj je ruci imao paket umotan u šareni papir, u drugoj buket jorgovana i Caroline je znala da je to za nju.

Srce joj zakuca brže. Udvarao joj se polako, uporno i strpljivo. Svraćao je iz tjedna u tjedan, donosio cvijeće ili kakav drugi dar, dok mu se na licu ocrtavala istinska radost pa ga ona jednostavno nije mogla odbiti. Ipak, bila je suzdržana, nije vjerovala u tu ljubav koja se pojavila tako nenadano iz tako neočekivana izvora. Ona, sretna, ustane. Kako se samo bila uplašila da neće doći!

“Prekrasan dan”, reče on, čučne i uzme Phoebe u naručje, a ona ga u znak dobrodošlice zagrli oko vrata. U paketu je bila prozirna mreža za hvatanje leptira s izrezbarenim drvenim drškom koji je Phoebe smjesta zgrabila i otrčala prema grmu plavih hortenzija. “Kako je prošao sastanak?”

Caroline mu ispriča. On je slušao odmahujući glavom.

“Istina je da škola nije za svakoga”, reče on. “Ja je baš i nisam volio, ali Phoebe je milo dijete i ne bi joj trebali braniti daje pohađa.” “Želim da ona ima svoje mjesto u svijetu”, reče Caroline, iznenada shvativši kako ona ne sumnja u Alovu ljubav prema sebi, već u njegovu ljubav prema Phoebe.

“Dušo, ona ga ima, ono je ovdje, ali da, mislim da si u pravu. U pravu si što se tako žestoko boriš za nju.”

“Nadam se da je tvoj tjedan bio bolji”, reče ona, primjećujući tamne krugove oko njegovih očiju.

“Ah, isto kao i uvijek”, reče on, sjedne na stube pokraj nje, podigne štap sa zemlje i počne mu ljuštiti koru. U daljini se čulo brujanje kosilica, na Phoebeinu je malenom radiju svirala pjesma Love, love me, do. “Ovog tjedna prešao sam 3800 kilometara. To je rekord čak i za mene.”

Ponovno će me pitati, pomisli Caroline. Ovo je bio pravi trenutak, on umoran od puta i spreman da se skrasi ponovno će je pitati da se uda za njega. Gledala je spretne, brze pokrete njegovih ruku dok je ljuštio koru i u njoj se uzburkaju osjećaji. Ovoga će puta njezin odgovor biti - da. Ali Al je šutio. Tišina je tako dugo trajala da ju je ona bila primorana prekinuti.

“Baš lijep dar”, reče Caroline i kimne prema Phoebe koja je trčala po travnjaku mašući mrežom po zraku.

“Napravio ju je jedan tip u Georgiji”, objasni Al. “Fin čovjek. Imao je cijelu hrpu mreža čije je drške izrezbario za svoje unuke. Slučajno smo počeli razgovarati u samoposluživanju. On skuplja kratkovalne radioprijamnike pa me pozvao k sebi da ih vidim. Cijelu smo noć razgovarali. Eto, to je jedan od plusova nomadskog života. O, da”, reče on, gurne ruku u džep hlača i izvuče bijelu omotnicu. “Evo tvoje pošte iz Atlante.”

Caroline šutke uzme pismo. Unutra je zacijelo bilo nekoliko novčanica od dvadeset dolara, uredno složenih u bijeli papir. Al je donosio slične omotnice iz Clevelanda, Memphisa, Atlante, Akrona - gradova kroz koje je često vozio na svojim putovanjima. Ona mu je objasnila da je to novac za Phoebe od njezina oca. Al je to prihvatio bez komentara, ali Carolineini su osjećaji bili složeniji. Ponekad je sanjala da hoda kroz kuću Nore Henry, uzima stvari s polica i iz ormarića i stavlja ih u platnenu torbu. Sretna je sve dok ne ugleda Noru kako stoji kraj prozora s odsutnim i neizmjerno tužnim izrazom lica. Svaki bi se put Caroline probudila drhteći, ustala bi, napravila si čaj i sjedila u mraku. Novac koji je stizao stavljala je na račun i nije razmišljala o njemu sve dok ne bi stigla sljedeća omotnica. I tako već pet godina, pa je uspjela uštedjeti gotovo sedam tisuća dolara.

Phoebe je trčala i lovila leptire, ptice, zrake sunca, lepršave note što su dopirale s radija. Al je namještao postaju.

“U ovome je gradu dobro što doista možeš naći radiopostaju s izvrsnom glazbom. U nekim selendrama u kojima se zadržavam čuje se samo Top 40, što nakon nekog vremena dosadi.”

On počne pjevušiti uz Begin the beguine.

“Moji su roditelji plesali uz ovu melodiju”, reče Caroline i na trenutak joj se učini da nevidljiva sjedi na stubama u kući svojeg djetinjstva, gleda majku u haljini sa širokom, lepršavom suknjom kako dočekuje goste na vratima. “Godinama se nisam toga sjetila. Oni su svako toliko, obično subotom navečer, pozivali nekoliko parova u goste. Smotali bi tepihe i plesali.”

“Bilo bi dobro da i mi ponekad pođemo na ples”, reče Al. “Voliš li plesati, Caroline?”

U tom trenutku Caroline osjeti nekakvo uzbuđenje. Nije mogla odrediti zbog čega, možda zato što ju je prošao jutrošnji gnjev, zato što je dan bio predivan, ili pak od topline Alove ruke pokraj njezine.

Povjetarac se poigravao lišćem jablana otkrivajući njihov srebrnasti donji dio.

“Zašto čekati?” upita ona, ustane i pruži mu ruku.

On je bio zbunjen, smeten, ali već u sljedećem trenutku stajao je s rukom na njezinu ramenu.

Njihali su se na travnjaku uz tihe zvukove glazbe i prometa s ulice. Sunčeve su se zrake presijavale u Carolineinoj kosi, trava je bila meka pod njezinim bosim nogama. Kretali su se tako lagano, naginjali i vrtjeli, i napetost koju je Caroline nosila još od sastanka nestajala je sa svakim korakom. Al se nasmije i privije ju bliže, sunce joj obasja vrat.

O, pomisli ona kada ju je ponovno zavrtio, reći ću da.

Obasjana suncem čula je Phoebein zvonki smijeh, kroz tkaninu haljine osjećala Alovu toplu ruku na leđima. Njihali su se i okretali u ritmu glazbe koja ih je spojila. Neprekidno se čuo zvuk jurećih automobila, umirujući poput oceanskih valova. Čuli su se i drugi zvuci koji su zrakom dopirali između nota. Caroline ih isprva nije registrirala. Kada ju je Al okrenuo, ona prestane plesati. Phoebe je klečala u mekoj, toploj travi kod hortenzija i ispružene ruke grčevito plakala. Caroline potrči i čučne proučavajući otečeni jarkocrveni krug na Phoebeinu dlanu.

“Ubola te pčela”, reče ona. “O, dušice, to jako boli, zar ne?”

Ona zagnjuri lice u Phoebeinu toplu kosu. Koža joj je bila nevjerojatno meka, pa iako je ubrzano disala, srce joj je ravnomjerno i čvrsto tuklo. Eto, to je bilo ono što se nije moglo ni na kakav način mjeriti pa čak ni objasniti: Phoebe je bila jedinka za sebe. Napokon, ljudsko se biće ne može kategorizirati. Ta tko bi se usudio reći da točno zna što je život i što on donosi.

“Dušice, sve je u redu”, reče ona gladeći Phoebe po kosi.

Ali Phoebeini su jecaji postali hripavi, nalik na disanje kada je kao mala imala krup. Dlan joj je natekao, zatim nadlanica i prsti. Dok je ustajala, Caroline protrne. Zazove Ala. “Požuri!” vikne neuobičajeno glasno. “O, Ale, ona ima alergijsku reakciju.”

Digne Phoebe, osjećajući na rukama njezinu težinu, a onda izbezumljeno stane jer se sjetila da su ključevi automobila u njezinoj torbici u kuhinji. Nije znala kako da otvori vrata dok je držala Phoebe koja je sve teže disala. Odjednom se tu našao Al, zgrabio Phoebe i potrčao prema autu. U Carolineinim su se rukama odnekud našli torbica i ključevi. Gradskim se ulicama vozila najbrže što se usudila. Kada su stigli do bolnice Phoebe je plitko disala i hvatala zrak kratkim očajničkim udisajima.

Ostavili su auto kod ulaza. Caroline zaustavi prvu medicinsku sestru koju je ugledala.

“Ona ima alergijsku reakciju. Trebamo liječnika smjesta.”

Sestra je bila starija, pomalo krupna, sijede kose uvijene prema unutra. Povede ih kroz metalna vrata pa Al nježno spusti Phoebe na kolica. Phoebe je s mukom disala, usnice su joj poplavjele. I Caroline je teško disala, dok joj je strah pritiskao prsa. Medicinska sestra makne Phoebeinu kosu s vrata i opipa joj bilo. U tom trenutku Caroline primijeti da sestra gleda Phoebe onako kako ju je doktor Henry gledao one snježne noći prije mnogo godina. Sestra odmjeri te prekrasne kose oči i malene ruke kojima je Phoebe maloprije tako čvrsto stiskala držak mreže dok je trčala za leptirima, i Caroline primijeti kako se mršti. Ipak, nije bila spremna na ono što je uslijedilo.

“Jeste li sigurni?” upita sestra i pogleda je u oči. “Jeste li doista sigurni da želite da pozovem liječnika?”

Caroline je ukočeno stajala. Sjeti se mirisa kuhanog povrća, sjeti se dana kada se odvezla s Phoebe, ravnodušnih izraza lica muškaraca u Odboru za školstvo. U naletu divlje alkemije njezin se strah pretvori u nekontroliranu srdžbu. Ona podigne ruku kako bi pljusnula spokojno, bešćutno lice medicinske sestre, ali Al je uhvati za zapešće.

“Pozovite liječnika”, reče on sestri. “Smjesta.”

On čvrsto zagrli Caroline. Nije ju pustio ni kada se sestra okrenula, ni kada se pojavio liječnik, sve dok se Phoebeino disanje nije popravilo i boja počela vraćati u obraze. Zajedno su otišli u čekaonicu, sjeli na narančaste plastične stolce i držali se za ruke. Medicinske su sestre užurbano prolazile hodnikom, čuli su se glasovi s razglasa, dječji plač.

“Mogla je umrijeti”, reče Caroline. Njezine je pribranosti nestalo i sada je drhtala.

“Ali nije”, odlučno reče Al. Ruka mu je bila topla i velika, davala joj je snagu. Svih je ovih godina bio tako strpljiv, neprekidno joj se vraćao, govoreći kako zna prepoznati kada je nešto vrijedno i da se za to isplati boriti. Govorio joj je da će čekati, ali ovaj put ga nije bilo dva tjedna. Nije zvao, pa iako joj je donio cvijeće kao i uvijek, nije ju zaprosio već šest mjeseci. Mogao bi se odvesti u svojem kamionu i nikad se više ne vratiti, nikada joj više ne pružiti priliku da kaže DA. Ona podigne Alovu ruku i poljubi snažan, žuljevit, naboran dlan. On se iznenađen okrene prema njoj kao da je njega ubola pčela. “Caroline”, ton mu je bio formalan. “Htio bih te nešto pitati.” “Znam.” Ona stavi ruku na srce. “O, Ale, bila sam tako glupa. Naravno da ću se udati za tebe”, reče ona.

1977.

Srpanj 1977.

“Ovako?” upita Norah.

Ležala je na boku na bodljikavom pijesku. Svaki put kada bi duboko udahnula pijesak je klizio pod njom. Sunce je pržilo i ona se osjećala kao da je u blizini usijanog radijatora. Ležala je tako već više od jednog sata, mijenjala poze i svaki put kada bi joj David rekao da se opusti imala je želju tako se opustiti da se više ne digne, ali nije se usudila. Iako je to bio njezin odmor - osvojila je dva tjedna na Arubi jer je prošle godine prodala najviše aranžmana za krstarenje u Kentuckyju - ipak je morala pozirati. Pijesak joj se lijepio za oznojenu kožu ruku i vrata dok je nepomično ležala zarobljena između sunca i pijeska.

Kako bi odvratila misli, gledala je Paula koji je trčao po plaži, sada samo daleku točku na obzorju. Napunio je trinaest godina i u protekloj je godini izrastao kao jablan. Visok, ali nezgrapan, trčao je svakoga jutra kao da bježi od samoga sebe.

Valovi su se polako kotrljali po pijesku. Smjenjivale su se plima i oseka i nemilosrdno se podnevno sunce trebalo uskoro stišati pa će David na svoju savršenu fotografiju morati čekati do sutra. Pramen kose joj se zalijepio za usnu i škakljao je, ali Norah se natjera da ostane potpuno mirna.

“Odlično”, reče David nagnut preko fotoaparata. Snimao je jedan kadar za drugim u brzom nizu. “O, da, savršeno. Doista izvrsno.”

“Vruće mi je”, reče ona.

“Još samo nekoliko minuta pa smo gotovi.” Klečao je na pijesku pa se zimska bjelina njegovih bedara još jače isticala. Nakon napornog rada u bolnici povlačio se u tamnu komoru i provodio tamo mnoge sate. Na konop za rublje koji je objesio od zida do zida vješao je fotografije da se osuše. “Misli na more, na valove na vodi, valove na pijesku. Ti si dio toga, Norah. Vidjet ćeš na fotografiji, obećavam.”

Ona je nepomično ležala na suncu i gledala ga kako je slika. Sjeti se prvih godina braka kada su u proljetne večeri ispunjene mirisom cvjetova kozje krvi i zumbula odlazili u duge šetnje držeći se za ruke. Što je očekivala ta mlada Norah dok je šetala obasjana blagom svjetlošću sutona, o kakvoj je budućnosti maštala? Ovome se svakako nije usudila nadati. U posljednjih je pet godina Norah u detalje izučila svoj posao. Vodila je turističku agenciju i postupno počela nadzirati putovanja. Izgradila je stalnu listu klijenata i naučila prodavati aranžmane, pružajući šarene brošure preko radnog stola, opisujući bez daha mjesta o kojima je samo sanjala. Postala je stručnjak za rješavanje kriza - pronalazila je izgubljenu prtljagu, zagubljene putovnice, pomagala putnicima koji bi se otrovali hranom. Prošle godine, kada je Pete Warren odlučio otići u mirovinu, ona je skupila hrabrost i otkupila agenciju. Sada je ona bila njezina, sve od niske građevine od opeke do neispunjenih avionskih karata u kutiji u ormaru. Imala je posla preko glave, tempo kojim je radila bio je sulud, ali to joj je donosilo zadovoljstvo, a onda se svake večeri vraćala u kuću ispunjenu tišinom.

“Još uvijek ne shvaćam”, reče ona kada je David napokon završio, a ona ustala otresajući pijesak s ruku i nogu, iz kose. “Zašto me fotografiraš kad ti je cilj da se stopim s krajolikom?”

“Radi se o perspektivi”, reče David i digne pogled s fotoaparata. Kosa mu je bila raščupana, obrazi i nadlaktice crveni od podnevnog sunca. U daljini se Paul okrenuo i trčao natrag, bio je sve bliže. “Bit je u tome što ljudi očekuju. Gledat će ovu fotografiju i vidjeti plažu i dine, a onda će primijetiti nešto neobično, ali poznato - ženske obline - pa će ponovno pročitati naziv fotografije, pogledat će još jedanput. Tražit će ženu koju nisu odmah uočili i pronaći će tebe.”

Ton mu je bio gorljiv. Vjetar s oceana mrsio mu je tamnu kosu. Nju rastuži što on o fotografiji govori onako kako je nekoć govorio o medicini, o njihovu braku, riječima i tonom koji su je podsjetili na izgubljenu prošlost i ispunjavali je čežnjom. O čemu razgovarate ti i David, o bitnim stvarima ili o sitnicama? jednom ju je upitala Bree, i Noru je šokiralo kada je shvatila

koliko je njihovih razgovora o običnim, svakodnevnim stvarima kao što su kućanski poslovi i Paulov raspored školskih aktivnosti.

Sunce joj je blistalo u kosi, grubi se pijesak zalijepio za nježnu kožu između njezinih nogu.

David je bio zaokupljen spremanjem fotoaparata. Norah se nadala da će im ovo putovanje iz snova pomoći da vrate bliskost koju su nekoć dijelili. To ju je i natjeralo da sate i sate leži na usijanoj plaži potpuno mirna dok je David snimao rolu za rolom filma. Ali tu su bili već tri dana i ništa se bitno osim okruženja nije promijenilo. Svakog su dana u tišini ispijali jutarnju kavu. David je pronalazio načine da se zaposli, fotografirao je ili išao u ribolov. Uvečer je čitao ležeći u visećoj mreži. Norah je odlazila u šetnje, drijemala, ljenčarila, išla u grad u kupnju u lijepo uređene, ali preskupe dućane za turiste. Paul je svirao gitaru i trčao.

Norah zakloni rukom oči i pogleda niz zlaćanu zavojitu plažu. Obris trkača se približavao i ona primijeti da to ipak nije Paul. Muškarac koji je trčao bio je visok i vitak od kojih trideset pet, četrdeset godina. Na sebi je imao kratke, modre najlonske hlače s bijelim rubom. Nije nosio majicu. Njegova već tamna ramena imala su opekline koje su izgledale bolno. Dok im se približavao on počne usporavati, a onda stane i stavi ruke na bokove teško dišući.

“Kakav krasan fotoaparat”, reče. Zatim pogleda ravno u Noru i doda: “Zanimljiv odabir kadra.” Bio je proćelav, imao je tamnosmeđe oči, prodoran pogled. Ona se okrene, osjećajući toplinu tog pogleda. David mu počne objašnjavati o valovima i dinama, pijesku i koži, o dvjema proturječnim slikama koje se stapaju u jednu.

Ona pogleda niz plažu. Da. U daljini se nazirala još jedna figura, njezin sin. Sunce je bilo zasljepljujuće. Na trenutak ona osjeti vrtoglavicu dok su joj pred očima bljeskale zvjezdice kao sunčeva svjetlost na valovima. Howard - pitala se odakle je, odakle mu takvo ime. On i David su se zadubili u razgovor o otvorima blendi i filtrima.

“Znači vi ste inspiracija za ovu studiju”, reče on i okrene se prema Nori kako bi je uključio u razgovor.

“Izgleda da je tako”, odgovori ona, otresajući pijesak sa zapešća. “Samo ovo poziranje baš i nije najbolje za kožu”, doda, iznenada svjesna da njezin novi kupaći kostim ne ostavlja mnogo mašti. Vjetar je prelazio preko njezine kože, preko kose.

“Ne bih rekao, imate prekrasnu kožu”, reče Howard. Davidu se rašire oči - pogleda je kao da je vidi prvi put. Norah je likovala. Vidiš? htjela mu je reći, Imam prekrasnu kožu, ali Howardov je uporni pogled zaustavi.

“Trebali biste vidjeti ostale Davidove fotografije”, reče Norah. Ona pokaže na kućicu pod palmama i bugenvilijama koje su u slapovima padale preko brajde na trijemu. “Donio je svoju mapu.” Njezine su riječi bile visoki zid, ali i poziv.

“Bilo bi mi drago”, reče Howard i okrene se prema Davidu. “Volio bih pogledati vaše fotografije.”

“Zašto ne?” reče David. “Pridružite nam se za objedom.”

Ali Howard je u jedan imao sastanak u gradu.

“A evo i Paula”, reče Norah. Posljednjih je sto metara sprintao uz sam rub vode. Ruke i noge su mu blistale na suncu, na lelujavoj vrućini. Moj sin, pomisli Norah i na trenutak se svijet otvori kao što je ponekad znao samom činjenicom što Paul postoji. “Naš sin”, reče ona Howardu. “I on se bavi trčanjem.”

“U dobroj je formi”, primijeti Howard. Paul je usporavao. Kada je stigao do njih presavije se u pasu i osloni rukama na koljena duboko udišući zrak u pluća.

“I brz je”, doda David, gledajući na sat. Nemoj, pomisli Norah. David izgleda nije primijetio kako se Paul trzao svaki put kada je on govorio o njegovoj budućnosti. Nemoj. Ali David nastavi. “Bilo bi mi žao da promaši svoje zvanje. Pogledajte samo koliko je visok. Što bi sve mogao napraviti na parketu. Ali fućka se njemu za košarku.”

Paul ga pogleda i namršti se, a Norah osjeti uobičajenu uzrujanost. Zašto David nije mogao shvatiti? Što je više inzistirao na košarci, to je Paul pružao veći otpor. Ako želi da Paul igra košarku, trebao bi mu to zabraniti.

“Ja volim trčati”, reče Paul i uspravi se.

“Kako i ne bi,” reče Howard pružajući mu ruku, “kad ti tako dobro ide.”

Paul mu stisne ruku i zarumeni se od ponosa. Prije nekoliko trenutaka njoj je rekao: Imate prekrasnu kožu. Norah se pitala jesu li se i na njezinu licu tako lako mogli pročitati osjećaji.

“Svratite večeras”, predloži ona impulzivno, pod dojmom Howardove ljubaznosti prema Paulu. Bila je gladna, žedna i nekako smušena od sunca. “Budući da ne možete doći na objed, dođite na večeru. Dovedite i suprugu, naravno”, doda ona. “Dovedite cijelu obitelj. Upalit ćemo vatru, pripremiti jelo na plaži.”

Howard se namršti i pogleda preko svjetlucave vode. Sklopi ruke i stavi ih iza glave istežući mišiće. “Nažalost,” reče, “ovamo sam doputovao sam. Odlučio sam se malo povući u samoću, uskoro se razvodim.” “Žao mi je”, reče Norah, premda joj uopće nije bilo.

“Svejedno dođite”, reče David. “Norah sjajno kuha. Pokazat ću vam ostale fotografije iz serije koju trenutno radim - bit je u percepciji. Transformaciji.”

“Ah, transformacija”, reče Howard. “Za to sam cijelim srcem. Rado ću doći na večeru.”

David i Howard su još malo razgovarali, dok je Paul hodao uz valove kako bi se ohladio, a onda je Howard otišao. Nekoliko minuta kasnije, dok je stajala u kuhinji i rezala krastavce za objed, Norah ga ugleda kako hoda niz plažu. Čas ga je vidjela, čas nije, ovisno o tome kako je vjetrić pomicao zastore. Ona se sjeti tamnih opeklina na njegovim ramenima, njegovih prodornih očiju i glasa. U cijevima je šumila voda, Paul se tuširao, čulo se tiho šuškanje papira dok je David slagao fotografije u dnevnoj sobi. Tijekom godina njegova je opsesija postala sve veća - cijeli je svijet, pa i nju, promatrao kao da ih gleda kroz objektiv fotoaparata.

A njihova je izgubljena kći još uvijek bila negdje između njih i njihovi su se životi oblikovali oko njezine odsutnosti. Norah se ponekad čak pitala je li taj gubitak ono što ih drži zajedno.

Ona prebaci krastavce u zdjelu za salatu i počne guliti mrkvu. Howard je postao tek točka u daljini, a zatim je sasvim nestao. Sjetila se kako su mu ruke krupne, dlanovi i nokti blijedi prema tamnoj puti. Prekrasna koža, rekao je, ne skidajući pogled s njezina lica.

Poslije ručka David je drijemao u visećoj mreži, a Norah je legla na krevet ispod prozora.

Lahor s oceana puhao je u prostoriju i ona osjeti kako je svaki djelić njezina bića živ, povezan s tim vjetrom s pijeskom i morem. Howard je bio običan muškarac, mršav, proćelav, ali ipak, na neki je tajanstveni način bio zanimljiv. Možda joj se tako samo činilo zbog duboke samoće i čežnje koju je osjećala. Zamišljala je kako se Bree, oduševljena njome, smije.

Pa zašto ne? pitala bi je. Doista, Norah, zašto ne?

Ja sam udana žena, odgovori Norah i okrene se prema prozoru kako bi mogla vidjeti blistavi pijesak koji se lagano micao na vjetru. Tako je željela čuti kako je sestra kudi.

Norah, za boga miloga, živiš samo jedanput. Zašto se ne bi malo zabavila?

Norah ustane, tiho krene po starim izlizanim daskama i napravi si džin s tonikom i limetom.

Sjedne na ljuljačku na trijemu i počne se njihati na povjetarcu, gledajući Davida koji je zadrijemao. U posljednje joj je vrijeme bio tako stran. Nježni zvuci Paulove gitare lebdjeli su zrakom. Zamišljala ga je kako prekriženih nogu sjedi na uskoj postelji i pognute glave potpuno usredotočen svira gitaru Almansa koju je tako volio. Dobio ju je od Davida za prošli rođendan. Bio je to prekrasan instrument s vratom od ebanovine, tijelom od palisandrovine i mjedenim mašinicama. David se trudio oko Paula, iako ga je previše kinjio u vezi sa sportom, uvijek je pronalazio dovoljno vremena da ga odvede u ribolov ili šetnju u šumu u vječnoj potrazi za kamenjem. David je proveo sate i sate čitajući o toj gitari koju je naručio od tvrtke iz New Yorka, i kada ju je Paul s dubokim poštovanjem izvadio iz kutije lice mu je zasjalo od tihog zadovoljstva. Ona sada pogleda usnulog Davida na drugom kraju trijema. Na obrazu mu

je titrao mišić. Davide, šapne ona, ali on je nije čuo. Davide, reče glasnije, ali on se i ne pomakne.

U četiri se sata ona sneno protegne i ustane. Izabere ljetnu haljinu s cvjetnim uzorkom i tankim naramenicama nabranu u struku. Preko nje zaveže pregaču i počne pripremati jednostavnu, ali finu večeru. Prvo juhu od školjki s krekerima kao prilogom, zatim svježu zelenu salatu. Maleni hlapovi koje je kupila tog jutra na tržnici još su bili u vjedrima s morskom vodom. Vješto se kretala u malenoj kuhinji, improvizirala pretvarajući plehove za torte u plehove za pečenje, koristeći origano umjesto mažurana kako bi začinila salatu. Uštir kana pamučna suknja lagano se pomicala preko njezinih bedara i bokova. Zrak topao poput daha milovao joj je ruke. Ona gurne ruke u sudoper s hladnom vodom i opere salatu, jedan po jedan nježni list. Vani su Paul i David palili vatru u napola zahrđalom roštilju čija je rešetka bila zakrpana aluminijskom folijom. Na istrošeni su stol stavili papirnate tanjure i natočili vino u crvene plastične čaše. Jest će hlapa prstima dok će im maslac curiti niz dlanove. Čula ga je prije nego što ga je ugledala. Ton njegova glasa se razlikovao od Davidova, bio je nešto dublji, nazalan, s neutralnim sjevernjačkim naglaskom. Sa svakom izgovorenom riječi u prostoriju je ulazio svjež i prohladan zrak začinjen snijegom. Norah obriše ruke kuhinjskom krpom i pođe do vrata.

Trojica muškaraca - šokira se što je pomislila na Paula kao na muškarca, ali sada je bio visok kao i David, gotovo posve odrastao i samostalan, kao da njegovo tijelo nikad nije bilo povezano s njezinim - stajali su na pijesku ispod trijema. S roštilja se osjećao uobičajeni miris dima i smole, žeravice su isijavale lelujavu jaru prema nebu. Paul je na sebi imao samo kratke hlače. Ruke je ugurao u džepove i kratko, pomalo s nelagodom, odgovarao na pitanja. Nisu je vidjeli, njezin muž i sin, oči su im bile prikovane za vatru i površinu oceana koja je u ovo vrijeme dana bila glatka poput stakla. Howard, koji je bio okrenut prema njima, podigne bradu i nasmiješi joj se.

Na trenutak, prije nego što su se ostali okrenuli, prije nego što je Howard podigao bocu vina i pružio joj je, njihovi se pogledi sretnu. Bio je to trenutak stvaran samo njima dvoma, nešto što se poslije ne bi moglo dokazati, trenutak zajedništva podložan onome što će budućnost nametnuti. Ali stvarne su bile njegove tamne oči, njegovo i njezino lice koje je zasjalo od zadovoljstva i obećanja, svijet koji se lomio oko njih poput valova na pijesku.

David se, nasmiješen, okrene i taj trenutak nepovratno nestane.

“Bijelo je”, reče Howard pružajući joj bocu. Noru tada iznenadi kako obično zapravo Howard izgleda sa smiješnim dugim zaliscima do pola obraza. Skriveno značenje trenutka od maloprije - je li to samo sanjala? - nestalo je. “Nadam se da će odgovarati.”

“Savršeno”, reče ona. “Imamo hlapa za večeru.” Kako je samo običan bio taj razgovor. Onaj nevjerojatni trenutak sada je bio u prošlosti, ona je bila dražesna domaćica koja je svoju ulogu obavljala s istom lakoćom s kojom je nosila laganu haljinu. Howard je bio njezin gost, ponudila mu je da sjedne na pleteni stolac, predložila mu piće. Kada se vratila, noseći na pladnju boce s džinom i tonikom i posudu s ledom, sunce je upravo doticalo površinu vode.

Visoko na nebu nadimali su se oblaci u raznim nijansama ružičaste i narančaste boje.

Jeli su na trijemu. Ubrzo je mrak sve prekrio, pa David upali svijeće razmještene uzduž ograde. Nadolazila je plima i valovi su neprimjetno gutali pijesak. Na treperavom se svjetlu Howardov glas čuo čas jače čas slabije. Pričao im je o cameri obscuri koju je sam napravio.

Camera obscura sastojala se od kutije od mahagonija u koju je svjetlo ulazilo samo kroz jedan maleni otvor. Sićušni je otvor bacao sliku svijeta na zrcalo. Taj je instrument zapravo bio preteča fotoaparata. Neki su ga umjetnici, poput Vermeera, koristili kako bi što vjernije naslikali detalje na svojim slikama. I Howard je proučavao tu tehniku.

Norah je očarano slušala, dok su je u mraku slike o kojima je pričao zapljuskivale poput valova - svjetlosne zrake projicirale su sliku svijeta, malene osvijetljene figure koje se kreću

po tamnoj unutrašnjosti komore. To se toliko razlikovalo od poziranja za Davida, kada joj se činilo da ju je fotoaparat nepokretnu prikovao za određeno mjesto i vrijeme. To je, shvati ona pijuckajući vino u mraku, bila srž problema. Negdje na svom zajedničkom putu ona i David su zapeli. Sada su kružili jedno oko drugoga u odvojenim orbitama. Tema se promijeni i Howard im ispriča o vremenu koje je proveo u Vijetnamu, gdje je radio kao vojni fotograf i svojim aparatom bilježio ratne okršaje. “Ako ćete iskreno, taj je posao uglavnom bio dosadan”, reče on kada je Paul izrazio divljenje. “Veći dio vremena sam se vozio čamcem uzduž Mekonga, iako moram priznati, ta je rijeka neobično lijepa kao i cijela zemlja.”

Poslije večere Paul je otišao u svoju sobu i ubrzo se zvuk gitare pomiješa sa zvukom valova.

On nije želio ići na to putovanje. Morao se odreći tjedan dana boravka u glazbenom kampu, a samo nekoliko dana nakon povratka trebao je svirati važan koncert. David je bio taj koji je inzistirao da i on pođe. On nije ozbiljno shvaćao Paulove glazbene ambicije. Dopuštao mu je da se bavi glazbom, naravno, ali ne da mu to bude poziv. Ali Paul je strastveno volio gitaru i odlučio upisati se na glazbenu akademiju Juilliard. David, koji je tako naporno radio kako bi im omogućio najbolje uvjete života, ukočio bi se svaki put kada bi Paul to spomenuo. Sada su Paulove note ljupko plesale u zraku, ali svaka je bila i maleni rez, kao oštrica koja para kožu.

Razgovor se s optike prebacio na razrijeđenu svjetlost u dolini rijeke Hudson gdje je Howard živio i u južnoj Francuskoj kamo je volio putovati. On im opiše usku cestu s koje se dizala fina prašina i polja suncokreta koji su se lagano njihali na vjetru. Sav se pre tvorio u glas, tek sjenka pokraj Nore, ali njegove su je riječi dirale kao i Paulova glazba, izvana i iznutra. David im natoči još vina i promijeni temu. Ubrzo su ustali i pošli u jarko osvijetljenu dnevnu sobu.

David iz mape izvadi svoje serije crno-bijelih fotografija i on i Howard se upuste u gorljivu diskusiju o kvaliteti svjetla. Norah je stajala po strani. Na svim je fotografijama o kojima su raspravljali bila ona - njezini bokovi, koža, ruke, kosa. Ipak, isključili su je iz razgovora, postala je objekt. Povremeno, kada bi zašla u kakav ured u Lexingtonu, Norah bi naišla na fotografiju, anonimnu, ali nekako sablasno poznatu - prepoznala bi neku oblinu svojega tijela ili mjesto koje je posjetila s Davidom, ali ono je bilo lišeno prvobitnog značenja i transformirano. Slika njezina tijela postala bi apstraktna, samo ideja. Pozirajući Davidu, pokušala je smanjiti udaljenost koja je između njih sve više rasla. Je li on bio kriv ili ona - to doista nije bilo važno. Ali sad kad je gledala Davida zaokupljenog svojim objašnjenjima, ona shvati da je on zapravo ne primjećuje, da je već godinama ne vidi onakvom kakva ona jest.

Obuzme je srdžba od koje zadrhti. Okrene se i izađe iz prostorije. Od onoga dana kada je imala okršaj s osama vrlo je malo pila, ali sada pođe u kuhinju i u crvenu plastičnu čašu natoči vino do vrha. Svud oko nje bili su prljavi lonci na kojima se skrutnuo maslac, jarkocrvene ljuske hlapova nalik na ljušture mrtvih cvrčaka. Koliko posla za tako kratkotrajno zadovoljstvo! Obično je David prao suđe, ali večeras Norah zaveže pregaču oko struka, napuni sudoper vodom i spremi ostatak juhe od školjki u hladnjak. Iz dnevne su sobe, čas glasnije čas tiše, poput valova dopirali glasovi. Što joj je došlo da obuče tu haljinu i dopusti si da je očara Howardov glas? Ona je Norah Henry, Davidova supruga, majka Paula, gotovo odraslog mladića. Imala je sijede u kosi, ali je vjerovala da ih nitko ne primjećuje osim nje na nemilosrdno jakom svjetlu u kupaonici. Howard je zapravo došao razgovarati s Davidom o fotografiji i to je sve.

Ona izađe iz kuće i odnese vreću sa smećem do kontejnera. Pod bosim je nogama osjećala pomalo hladan pijesak, ali zrak je bio topao kao i njezina koža. Norah odšeta do ruba oceana i zagleda se u blistavi svod prepun zvijezda. Iza nje se otvore i zatvore vrata s mrežom. David i Howard su izašli iz kuće i po mraku krenuli prema njoj.

“Hvala ti što si sve pospremila”, reče David. On joj rukom dotakne leđa i ona se ukoči nastojeći da se ne odmakne.

“Oprosti što ti nisam pomogao. Zapričali smo se. Howard ima nekoliko izvrsnih ideja.”

“Očarale su me vaše ruke”, reče Howard aludirajući na stotine fotografija koje je David snimio. S tla je podigao komad drveta što ga je donio ocean i svom ga snagom bacio. Čuli su kako je pljusnulo, a onda kako valovi udaraju u njega i vuku ga na pučinu.

Iza njih je kuća izgledala kao svjetiljka. Oko sebe je bacala blistav krug, ali njih je troje stajalo u potpunom mraku pa je Norah jedva razabirala ne samo Davidovo i Howardovo lice već i svoje ruke. Bili su samo sjene s glasovima u noći. Prelazili su s teme na temu, ali su se vratili tehnikama i razvijanju filmova. Nori se učini da bi mogla vrištati. Bosom nogom zakorači unatrag u namjeri da se okrene i ode, kad joj iznenada nečija ruka lagano dotakne bedro. Ona zapanjeno zastane. Čekala je. U sljedećem su se trenutku Howardovi prsti premještali po šavu haljine, a onda se njegova ruka našla u njezinu džepu i ona osjeti iznenadnu toplinu na koži.

Norah zadrži dah. David je pričao o svojim fotografijama. Ona je na sebi još uvijek imala pregaču, bilo je vrlo mračno. Nakon nekoliko trenutaka ona se lagano okrene i Howardova se ruka nasloni na laganu tkaninu preko njezina ravnog trbuha.

“Da, to je istina”, reče Howard dubokim bezbrižnim tonom. “Upotrijebite li taj filtar izgubit ćete na jasnoći. Ali efekt je svakako toga vrijedan.”

Norah polako ispusti dah, pitajući se osjeća li Howard divlje strujanje krvi kroz njezine žile.

Iz njegovih je prstiju isijavala toplina i nju ispuni upravo bolna čežnja. Valovi su se dizali, spuštali i ponovno dizali. Norah je stajala vrlo mirno i slušala vlastito ubrzano disanje.

“Camera obscura vam pomaže da savladate proces”, reče Howard. “Doista na nevjerojatan način prikazuje svijet. Volio bih da svratite to vidjeti. Hoćete li?” upita on.

“Sutra vodim Paula u ribolov na otvoreno more”, reče David. “Možda prekosutra.”

“Idem unutra”, reče Norah tiho.

“Nori je ovo dosadno”, objasni David.

“Ne zamjeram joj”, reče Howard i pojača pritisak na njezin trbuh. Kao da ju je ptica udarila krilom. Zatim izvadi ruku iz njezina džepa. “Svratite sutra ujutro ako želite”, reče. “Slikat ću uz pomoć camere obscure.”

Norah kimne bez riječi. Zamišljala je otvor kroz koji se probijaju zrake svjetla i bacaju fantastične slike po stijenkama kutije.

Nekoliko minuta nakon toga on krene kući i smjesta nestane u mraku.

“Sviđa mi se taj tip”, rekao je David kada su bili unutra. Kuhinja je sada bila savršeno čista, svi tragovi njezina sanjarskog poslijepodneva skriveni.

Norah je stajala kod prozora i gledala u mračnu plažu, osluškivala zvuk valova s objema rukama duboko u džepovima.

“Da”, složi se ona. “I meni se sviđa.”

Sljedećeg su jutra David i Paul ustali prije zore kako bi se odvezli uz obalu i ukrcali na ribarsku brodicu. Dok su se oni spremali, Norah je ležala u mraku. Osjećala je meku pamučnu tkaninu posteljine na koži. Slušala ih je kako nespretno lupaju sa stvarima u dnevnoj sobi pokušavajući ne bučiti. Zatim su se začuli koraci, zvuk motora koji je uskoro postajao sve tiši, a onda samo šum valova. Norah je opušteno ležala na postelji dok se na obzorju, na mjestu gdje se sastaju nebo i ocean, pojavljivala crta svjetlosti. Zatim se istuširala, odjenula i skuhala si kavu. Pojela je pola grejpfruta, oprala posuđe, uredno ga spremila i pošla van. Na sebi je imala kratke hlače i tirkiznu košulju s plamencima. Bijele je tenisice zavezala za vezice i nosila ih u ruci. Oprala je kosu koju je sada sušio vjetar s oceana mrseći je oko njezina lica.

Hovvardova kućica, dva kilometra niz plažu, bila je gotovo ista kao i njihova. Sjedio je na trijemu, sagnut preko tamne drvene kutije. Na sebi je imao bijele kratke hlače i raskopčanu košulju s kariranim uzorkom. I on je bio bos. On se uspravi kada je ugleda.

“Jeste li za kavu?” vikne on. “Gledao sam vas kako se približavate niz plažu.”

“Ne, hvala”, odgovori ona.

“Jeste li sigurni? Nudim irsku kavu, s malo iskre, ako shvaćate što mislim.”

“Možda malo poslije.” Ona se popne na trijem i prijeđe rukom preko ulaštene kutije od mahagonija. “Je li to camera obscura?”

“Da”, reče on. “Dođite, pogledajte.”

Ona sjedne na stolac, još topao od njegova tijela, i pogleda kroz otvor. Cijeli je svijet bio unutra - dugačka plaža, stijene i jedrilica koja je polako plovila na pučini. Vjetar je njihao igličasta stabla kazuarine. Sve sićušno, prikazano do posljednjeg detalja, uokvireno u toj kutiji, ali živo i u pokretu. Norah podigne pogled žmirkajući i primijeti da se cijeli svijet preobrazio: cvijeće u snažnom kontrastu s pijeskom, stolac na jarke pruge, par koji je šetao uz rub oceana. Bili su tako puni boje i života, više nego što je ona bila svjesna.

“Oh”, reče ona i ponovno pogleda u kutiju. “Nevjerojatno. Svijet je tako precizan, tako bogat.

Vidim čak i vjetar u krošnjama.”

Howard se nasmije. “Zapanjujuće, nije li? Znao sam da će vam se svidjeti.”

Ona se sjeti kako su Paulove usne kada je bio mali znale formirati savršeno slovo o kada bi ležeći u krevetiću otkrio neko novo čudo. Ona ponovno sagne glavu i pogleda u taj uokvireni svijet, a onda podigne pogled da provjeri je li se promijenio. Oslobođena tamnoga okvira, čak je i svjetlost bila blistavo živa. “Kako je samo lijepo”, šapne ona. “Gotovo nepodnošljivo lijepo.”

“Znam”, reče Howard. “Hajde, uronite u taj svijet. Dajte da vas nacrtam.”

Ona ustane i pođe na topli pijesak, na blještavilo. Okrene se i stane pred Howarda koji je sagnuo glavu nad otvor camere obscure. Gledala je kako rukom prelazi preko crtaćeg bloka.

Kosa joj se začas usijala - sunce je već bilo užarena kugla - i ona se sjeti kako je pozirala jučer i dan prije toga. Koliko je samo puta isto ovako stajala, subjekt i objekt, pozirala da oživi ili očuva ono što zapravo nije postojalo, dok su njezine stvarne misli bile skrivene?

Tako je stajala i sada, žena svedena na savršenu minijaturu same sebe, svaki njezin dio svjetlošću iscrtan na ogledalu. Oceanski zrak, topao i vlažan, igrao se Howardovom kosom, a njegove su se ruke dugih prstiju i lijepo oblikovanih noktiju brzo micale dok ju je skicirao, prenosio njezin lik na papir. Sjetila se kako se pijesak pomicao pod njom dok je pozirala pred objektivom Davidova fotoaparata i kako su David i Howard o njoj razgovarali, ne kao o ženi od krvi i inesa koja je s njima bila u prostoriji, već kao o slici, o obliku. Sjetivši se toga, ona se iznenada osjeti krhkom, kao da nije obrazovana nezavisna žena koja je vodila turističke grupe u Kinu i natrag, već kao netko koga bi već u sljedećem trenutku mogao otpuhati vjetar.

Ona se sjeti Howardove ruke koja joj je grijala džep i kožu. Ta se ruka sada micala i crtala je.

Ona spusti ruku na pojas i povuče rub bluze. Polako, ali bez oklijevanja skine je preko glave i pusti da padne na tlo. Na trijemu Howard prestane crtati, iako nije podigao glavu. Mišići njegovih ruku i ramena prestali su se micati. Norah raskopča hlače, one skliznu s njezinih bokova i ona ih skine. Zasad ništa novo, isti kupaći kostim koji je dosad toliko puta nosila. Ali ona stavi ruke iza leđa i otkopča gornji dio. Skine donji dio i odbaci ga nogom. Stajala je tako, osjećajući kako joj sunce i vjetar prelaze preko kože.

Howard polako digne glavu s camere obscure. Sjedio je zagledan u nju.

Na trenutak joj se učini da je usred noćne more, osjeti paniku i sram, kao kada usred sna shvati da je u kupnji ili šeće prepunim parkom, a zaboravila se odjenuti. Ona pruži ruke kako bi dohvatila kupaći kostim.

“Nemoj”, šapne Howard. Ona zastane i uspravi se. “Tako si lijepa.” Zatim on polako i oprezno ustane, kao da je Norah ptica koju bi mogao prestrašiti i natjerati u let. Ali ona je stajala vrlo mirno, svjesna sebe i svojega tijela. Osjećala se kao da je napravljena od pijeska koji se susreo s vatrom i uskoro će biti transformiran, postati gladak i sjajan. Howard krene prema njoj, činilo se kao da to traje vječno, dok su mu stopala tonula u topli pijesak. Kada joj je napokon

prišao, on stane ne dotičući je. Samo ju je gledao. Vjetar joj je mrsio kosu i on joj pomakne pramen s usne i nježno ga prebaci iza njezina uha.

“To kako izgledaš u ovome trenutku nikad ne bih umio na pravi način dočarati”, reče on.

Norah se nasmiješi i nasloni dlan na njegova prsa osjećajući tanki pamuk košulje, toplu kožu, slojeve mišića i kosti pod prstima. Sternum, sjeti se ona još iz vremena kada je proučavala kosti kako bi bolje razumjela Davida i njegov posao. Manubrium i gladiolus koji ima oblik mača. Prava rebra i lažna, mjesta gdje se spajaju.

On lagano dlanovima obuhvati njezino lice. Ona pusti da joj ruka padne niz tijelo. Zajedno, bez riječi krenu prema kućici. Ona ostavi odjeću na pijesku. Nije joj bilo stalo hoće li je tko vidjeti. Daske na trijemu lagano zaškripe pod njezinim stopalima. Tkanina preko camere ohscure bila je podignuta i ona sa zadovoljstvom primijeti da je Howard skicirao plažu i obzorje, razbacane stijene i stabla, sve je savršeno reproducirao. Skicirao je njezinu kosu, meki amorfni oblak, ali to je bilo sve. Mjesto na kojem je ona trebala biti bilo je prazno.

Njezina je odjeća pala kao lišće sa stabla i on je u tom trenutku digao pogled.

Napokon je ona jednom učinila da vrijeme stane.

Poslije svjetla na plaži soba se činila mračnom. Svijet je bio zarobljen u okviru prozora kao u objektivu camere obscure, tako svjetlucav i šaren da joj krenu suze. Ona sjedne na rub postelje. Lezi, reče on i skine košulju preko glave. Želim te nekoliko trenutaka samo gledati.

Ona posluša. Stajao je iznad nje i polako prelazio pogledom preko njezina tijela. Ostani sa mnom, reče on i ona se trgnula kada je kleknuo i naslonio glavu na njezin trbuh dok su joj dlačice njegove neobrijane brade škakljale kožu. Sa svakim udahom osjećala je njegovu težinu i dah na koži. Norah prođe rukama kroz njegovu rijetku kosu i privuče ga prema svojim usnama kako bi je poljubio.

Poslije će biti zapanjena, ne zbog svog ponašanja ili onoga što je uslijedilo, već zato što je to učinila na Howardovoj postelji ispred širom otvorenog prozora gdje su bili uokvireni poput kadra u objektivu. Davida nije bilo, bio je daleko na pučini s Paulom u ribolovu. Ipak, bilo tko je mogao proći onuda i vidjeti ih.

Ali to je nije smelo, ni tada ni poslije. On je bio poput groznice, poput nagona koji je morala zadovoljiti, poput otvorenih vrata vlastitih mogućnosti. On je za nju predstavljao slobodu. Čudno, ali učini joj se da njezina tajna čini udaljenost između nje i Davida podnošljivijom.

Odlazila je Howardu iz dana u dan, čak i nakon što je David počeo prigovarati što tako često i daleko odlazi u šetnju. Čak i nakon što je ležeći u postelji dok im je Howard pripremao piće podigla njegove kratke hlače s poda i pronašla fotografiju nasmijane supruge i troje male djece i pismo u kojem je pisalo Mami je bolje, svima nam nedostaješ, volimo te, vidimo se idući tjedan.

To se dogodilo poslijepodne dok je sunce bliještalo na valovima, a jara se uzdizala s pijeska. U mračnoj se sobi čulo škljocanje stropnog ventilatora. Ona je držala fotografiju, gledala van u krajobraz mašte, sjajno svjetlo. U stvarnome bi životu ta fotografija izazvala bol, duboku i jaku, ali u tom trenutku Norah nije osjećala ništa. Vratila je fotografiju gdje ju je i pronašla i pustila da hlače padnu na pod. Ovdje to nije bilo važno. Bio je važan samo san i grozničava svjetlost. Viđala se s njim idućih deset dana.

Kolovoz 1977.

I

David potrči uza stube i uđe u tiho predvorje škole. Na trenutak stane kako bi se pribrao i došao do daha. Kasnio je na Paulov koncert. Strahovito je kasnio. Planirao je ranije otići iz bolnice, ali upravo kada je izlazio, pojavila su se kola hitne pomoći u kojima je bio stariji bračni par. Muž je s ljestava pao na svoju ženu. Njemu je bila slomljena noga, njoj ruka. U nogu je trebalo ugraditi pločicu i vijke. Kada je David nazvao Noru, u njezinu je glasu čuo srdžbu koju je jedva savladavala, ali i sam je bio ljut pa mu nije bilo stalo, čak mu je pomalo bilo drago što ju je razljutio. Napokon, kada se udala za njega znala je kakvim se on poslom bavi. Između njih je zavladala duga šutnja i on je prekinuo vezu.

Pod od taraca imao je blagi ružičasti odsjaj, ormarići uzduž hodnika bili su modri. David je stajao i osluškivao, ali čuo je samo vlastito disanje. Krene niz hodnik za zvukom aplauza koji se iznenada začuo do velikih dvostrukih drvenih vrata auditorija. Otvori jedno krilo vrata, zakorači u dvoranu i pričeka trenutak da mu se oči naviknu na tamu. Dvorana je bila dupkom puna, more tamnih glava spuštalo se prema jarko osvijetljenoj pozornici. On pogledom potraži Noru. Neka mu djevojka pruži program, i dok je dječak u trapericama što su mu visjele izlazio na pozornicu i sjeo na stolac sa saksofonom u ruci, ona mu pokaže na peto ime.

David odahne sa zahvalnošću i osjeti kako njegova napetost popušta. Paul je nastupao sedmi po redu, David je stigao na vrijeme.

Saksofonist počne gorljivo svirati, ali pogodi krivu, visoku notu od koje Davidu krenu trnci niz kralježnicu. On ponovno pogleda po gledalištu i ugleda Noru u sredini bliže pozornici.

Pored nje je bilo prazno sjedalo. Znači ipak je mislila na njega i sačuvala mu mjesto. Nije bio siguran da će to učiniti. Više nije bio siguran ni u što. Zapravo jedino u što je bio siguran je da osjeća srdžbu, ali i krivnju zbog koje je šutio o onome što je vidio na Arubi. Te su stvari bez sumnje stajale između njih. Osim toga, on nije imao ni najmanjeg uvida u Norino srce, nije znao što ona želi, što je motivira.

Saksofonist završi kompoziciju preludiranjem, ustane i pokloni se. Za vrijeme aplauza David siđe niz slabo osvijetljeni prolaz, nespretno se progura pokraj gledatelja koji su već sjedili u redu i sjedne pokraj Nore.

“Davide”, reče ona mičući svoj ogrtač. “Ipak si stigao.”

“Imao sam hitnu operaciju, Norah.”

“Ma znam. Ja sam na to navikla. Samo se brinem zbog Paula.”

“I ja se brinem”, reče David. “Zato sam i došao.”

“Da. Doista.” Glas joj je bio odsječan. “Došao si.”

On osjeti kako iz nje isijava srdžba. Njezina je kratka plava kosa bila savršeno ošišana, sva je bila u nijansama bijele, žute i zlatne boje. Na sebi je imala kostim od prirodne svile koji je kupila kada je prvi put putovala u Singapur. Što je posao bolje napredovao to je ona više putovala. Vodila je grupe na obična, ali i na egzotična mjesta. U prvo je vrijeme, kada su putovanja bila jednostavnija i kraća, David putovao s njom - u pećinu Mammoth ili vožnju brodom Mississippijem. Svaki se put divio Nori, osobi kakvom je postala. Ljudi iz grupe obraćali su joj se sa svojim brigama i problemima: odrezak nije dovoljno pečen, brvnara je premalena, rashladni je uređaj neispravan, madrac je pretvrd. Ona bi ih pažljivo saslušala i ostala mirna u svakoj krizi. Kimala je glavom, utješno im dodirivala rame ili bi se latila telefona. Bila je lijepa kao i prije, ali sada je ta ljepota bila naglašenija. Bila je dobra u svojem poslu i više puta su ga starije žene sijedoplave kose znale odvući u stranu kako bi mu naglasile koliko je sretan.

Pitao se što bi te žene rekle da su pronašle njezinu odbačenu odjeću zgužvanu na plaži.

“Nemaš se pravo ljutiti na mene, Norah”, šapne on. Ona je blago mirisala po narančama, vilica joj je bila čvrsto stisnuta. Na pozornici je mladić u plavome odijelu sjedio za glasovirom i savijao prste.

U sljedećem trenutku počne svirati i note polete. “Ni najmanje”, reče David.

“Ja se ne ljutim, samo sam nervozna zbog Paula. Ti si taj koji je ljut.”

“Ne, ti si”, reče on. “Ovakva si otkako smo se vratili s Arube.”

“Pogledaj se u ogledalo”, šapne mu ona. “Izgledaš kao da si progutao jednog od onih malenih guštera koji su visjeli sa stropa.”

U tom trenutku on osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrene se i ugleda krupnu ženu koja je sjedila pokraj muža i podužeg niza djece.

“Oprostite”, reče ona. “Vi ste otac Paula Henryja, zar ne? Onaj mladić koji sjedi za glasovirom je moj sin, Duke, i ako nemate ništa protiv, doista bismo ga voljeli čuti kako svira.”

David sretne Norin pogled, njoj je bilo još nelagodnije nego njemu.

On se nasloni i počne slušati. Taj je mladić, Duke, Paulov prijatelj, svirao glasovir pomalo sputano, ali bio je vrlo dobar, tehnički vješt i pun strasti. David je gledao kako se njegove ruke premještaju preko klavijature, pitajući se o čemu Duke i Paul razgovaraju kada se voze na biciklima tihim ulicama njihove četvrti. O čemu su maštali ti dječaci? Što je Paul govorio svojem prijatelju, a što nikada neće reći Davidu?

Norina odbačena odjeća, šarena hrpa u kontrastu s bijelim pijeskom, vjetar koji odiže rub njezine bluze jarkih boja, o tome neće nikada razgovarati, iako je David slutio da je i Paul vidio njezinu odjeću. Tog su jutra rano ustali kako bi pošli u ribolov. U mraku pred svitanje odvezli su se uz obalu prolazeći kroz malena sela na putu. Ni on ni Paul nisu bili razgovorljivi tipovi, ali uvijek je u rane sate, kao i kada su bacali mamce i namotavali udicu, između njih postojalo neko zajedništvo, i David se veselio što ima priliku biti sa sinom koji je neobično brzo rastao i za njega postao tako tajanstven. Ali putovanje je otkazano. Brodski se motor pokvario i vlasnik je čekao rezervne dijelove. Razočarani, stajali su neko vrijeme na doku, pili gazirani sok od naranče i gledali kako se iznad staklaste površine oceana diže sunce. Zatim su se odvezli natrag u kućicu.

Tog je jutra svjetlo bilo dobro pa se David, iako razočaran zbog puta, veselio što će se moći posvetiti fotografiranju. Usred noći mu je sinula ideja. Howard mu je spomenuo mjesto na kojem bi mogao slikati pa bi ta fotografija povezala cijelu seriju. Ugodan tip taj Howard, s dobrim darom opažanja. David je od prethodne večeri razmišljao o njihovu razgovoru i uzbuđenje je sve više raslo. Gotovo da nije spavao i sada je jedva čekao da se vrati kući i ispuca još jednu rolu filma Nore na pijesku. Ali kada su se vratili kućica je bila prazna, ispunjena samo svjetlošću i zvukom valova. Norah je nasred stola ostavila posudu s narančama. Njezina je šalica za kavu bila oprana i uredno složena u sudoperu da se suši.

Norah? Zazvao ju je. Norah? Ali ona se nije javljala. Mislim da ću ići malo trčati, rekao je Paul koji je izgledao kao tamna sjena na jarko osvijetljenim vratima, i David kimne. Dobro otvori oči, možda negdje ugledaš majku, rekao mu je.

Kada je ostao sam u kućici David pomakne posudu s narančama na radnu površinu i rasporedi fotografije po stolu. Povjetarac se njima poigravao pa ih je morao pričvrstiti čašicama za aperitiv. Norah se žalila da je postao opsjednut fotografijom - zašto bi inače ponio mapu na odmor? Možda je to bila istina. Ali Norah se varala u vezi s ostalim. On nije koristio fotoaparat kako bi pobjegao od svijeta. Ponekad, dok je gledao kako se u razvijaču pojavljuju slike ugledao bi njezinu ruku, oblinu njezina kuka, pa bi nepomično stajao obuzet dubokom ljubavlju koju je osjećao prema njoj. Još uvijek je premještao i slagao fotografije, kada se Paul vratio i zalupio ulaznim vratima.

“To je bilo brzo”, reče David i pogleda ga.

“Umoran sam”, reče Paul. “Umoran.” On prođe kroz dnevni boravak i nestane u svojoj sobi.

“Paul?” zazove ga David. Pođe do vrata njegove sobe i pritisne kvaku. Zaključano.

“Samo sam umoran”, reče Paul. “Sve je u redu.”

David pričeka još nekoliko minuta. U posljednje je vrijeme Paul bio mrzovoljan. Što god je David radio nije valjalo, a najgori su bili razgovori o Paulovoj budućnosti koja bi mogla biti tako uspješna. Paul je bio nadaren za glazbu i sport i sve su mu mogućnosti bile otvorene.

David je često mislio kako bi njegov vlastiti život - teške odluke koje je donio - bile nekako

opravdane kada bi Paul shvatio svoj potencijal. David je živio sa stalnim strahom koji ga je izjedao, strahom da je nekako iznevjerio sina, da će Paul odbaciti svoj talent. On ponovno lagano pokuca, ali Paul ne odgovori.

David uzdahne i vrati se u kuhinju. Divio se narančama na pultu, oblinama voća i posude od tamnog drveta. Zatim, slijedeći poriv koji nije mogao sasvim objasniti, izađe iz kuće i krene niz plažu. Prešao je gotovo dva kilometra kad iz daljine ugleda Norinu šarenu bluzu. Kada se približio, primijeti da je njezina odjeća ostavljena ispred neke kuće, zacijelo Howardove.

David zbunjeno zastane na jarkom suncu. Jesu li se pošli okupati? On pogleda prema oceanu, ali ih nije vidio pa nastavi hodati sve dok ne začuje poznati Norin smijeh, dubok i melodičan, kako dopire kroz prozor kućice. To ga zaustavi. Začuje i Howardov smijeh kao eho Norinu.

Tada shvati. Obuzme ga bol oštra i prodorna poput vrućeg pijeska pod nogama.

Howard, rijetke kose u sandalama, koji je prošle večeri stajao u njihovoj dnevnoj sobi i davao mu dobre savjete u vezi s fotografijom.

S Howardom. Kako je samo mogla?

Ipak, unatoč svemu, očekivao je taj trenutak već godinama.

Pijesak mu je grijao stopala, sunce ga je nemilosrdno pržilo. Ispuni ga stari, dobro mu poznati osjećaj, da snježna noć kada je predao njihovu kćer Caroline Gill ne može proći bez posljedica. Život se nastavio, bio je ispunjen i bogat, on je, gledajući sa strane, bio uspješan.

Ipak, često, kada se nije nadao - za vrijeme operacije, dok se vozio u grad, dok je tonuo u san trgnuo bi se osjećajući krivnju. Odrekao se njihove kćeri. Ta je tajna stajala u središtu njihove obitelji, oblikovala njihov zajednički život. On je to znao, on je to primjećivao, vidio je taj zid što se kao stijena izdigao između njih. Vidio je kako Norah i Paul udaraju u taj zid i ne razumiju što se događa, samo znaju da nešto stoji između njih, nešto nevidljivo i nesalomljivo.

Duke Madison završi preludijem, ustane i nakloni se. Norah, koja je snažno pljeskala, okrene se prema obitelji iza njih.

“Bio je sjajan”, reče. “Duke je vrlo talentiran.”

Pozornica ostane prazna, pljesak se utiša. Prođe trenutak, dva. Začuje se žamor.

“Gdje je?” upita David i pogleda program. “Gdje je Paul?”

“Ne brini, tu je”, reče Norah. Na Davidovo iznenađenje, ona ga primi za ruku. Osjećao je njezinu hladnu ruku u svojoj i obuzme ga neobjašnjivo olakšanje. Na trenutak povjeruje kako se između njih ništa nije promijenilo, kako između njih ipak ništa ne stoji. “Uskoro će se pojaviti.”

Uto se začuje komešanje i Paul izađe na pozornicu. David ga odmjeri: bio je visok i vitak, u bijeloj košulji zasukanih rukava. On dobaci publici kratak mangupski osmijeh. David se iznenadi. Kako se to dogodilo da je Paul bio već gotovo odrasla osoba i stajao u za tamnjenoj dvorani punoj ljudi s takvom samouvjerenošću i lakoćom? David se nikada ne bi usudio raditi tako nešto, pa ga zapljusne val nervoze. Što ako Paul pred svim tim ljudima doživi neuspjeh? David je bio svjestan Norine ruke u svojoj dok se Paul naginjao nad gitaru i isprobavao nekoliko nota, a zatim počeo svirati.

U programu je pisalo da će izvesti dvije kratke Segovijine kom pozicije: “Estudio” i “Estudio sin luz”. Taktovi melodija, profinjeni i precizni, Davidu su bili dobro poznati. Čuo je Paula kako stotinu, tisuću puta svira ta djela. Cijelo je vrijeme tijekom boravka na Arubi ta glazba tekla iz njegove sobe, nekad brže, nekad sporije, taktovi i dionice ponavljani mnogo puta.

Davidu je sve to bilo poznato, kao i Paulovi dugi vješti prsti koji su se sa sigurnošću premještali preko žica i tkali melodiju. Ipak, Davidu se učini da tu glazbu čuje prvi put i da možda prvi put doista vidi Paula. Kamo je nestao mališan koji je skidao cipele kako bi probao njihov okus, dječarac koji se penjao na drveće i vozio bicikl bez ruku? Nekako je taj dražesni vratolomni dječak postao ovaj mladić. Davidovo se srce ispuni osjećajima, zakuca brže, pa

mu se učini da ima srčani udar - još je bio mlad za to, bilo mu je tek četrdeset i šest godina, ali tako nešto nije bilo nemoguće.

David se polako opusti u mraku i zatvori oči, puštajući da ga glazba, Paulova glazba, prožima u valovima. Oči mu se ispune suzama, nešto mu zastane u grlu. Sjeti se svoje sestre kako stoji na trijemu i pjeva čistim, milim glasom. Glazba je bila srebrnasti jezik koji je ona, čini se, govorila od rođenja, baš kao i Paul. Obuzme ga osjećaj strahovitog gubitka, tako snažan, isprepleten tolikim sjećanjima: Junein glas, Paul koji lupa vratima za sobom, Norina odjeća razbacana na plaži. Njegova novorođena kći koju predaje u spretne ruke Caroline Gill.

To je za njega bilo previše. Previše. David samo što nije zaridao. On otvori oči i natjera se da ponovi periodičku tablicu kemijskih elemenata: vodik, helij, litij... kako ga čvor u trbuhu ne bi natjerao na suze. To pomogne, kao što mu je uvijek pomagalo u operacijskoj dvorani, da se usredotoči. On sve potisne: June, glazbu, snažnu ljubav koju je osjećao prema sinu. Paulovi se prsti zaustave na gitari. David izvuče ruku iz Norine i počne snažno pljeskati.

“Jesi li dobro?” upita ona i pogleda ga. “Jesi li dobro, Davide?”

On kimne, ne usuđujući se progovoriti.

“Dobar je”, izlane naposljetku. “Dobar.”

“Da.” Ona kimne. “Zato se želi upisati na Juilliard.” Ona je još uvijek pljeskala, i kada je Paul pogledao u njihovu smjeru pošalje mu zračni poljubac. “Zar ne bi bilo sjajno kada bi se to obistinilo? Još nekoliko godina može vježbati i ako da sve od sebe - tko zna?”

Paul se nakloni i napusti pozornicu sa svojom gitarom. Aplauz je još uvijek odzvanjao.

“Sve od sebe?” ponovi David. “A što ako ne uspije?” “Što ako uspije?”

“Ne znam”, David će, oklijevajući. “Mislim da je premlad da zatvori mnoga vrata.”

“On je tako talentiran, Davide. Čuo si ga. Što ako se ovim otvaraju jedna vrata.”

“Ali on ima samo trinaest godina.”

“Da, i obožava glazbu. Kaže da se osjeća potpuno živim kada svira gitaru.”

“Ali to je tako nesiguran poziv. Hoće li moći zarađivati za život?”

Norah se uozbilji. Odmahne glavom. “Ne znam. Ali kako ide ona stara poslovica? Radi ono što voliš pa će i novac doći. Nemoj zatvarati vrata pred njegovim snom.”

“Neću”, reče David. “Ali svejedno se brinem. Volio bih da ima sigurnost u životu. A do Juilliarda je još daleko koliko god dobar bio. Ne želim da na kraju Paul bude povrijeđen.”

Norah nešto zausti, ali publika se utiša, pojavi se djevojka u tamnocrvenoj haljini s violinom pa se oni okrenu prema pozornici.

David je slušao mladu ženu i sve one koji su slijedili, ali jedino je Paulova glazba i dalje bila u njemu. Kada se koncert završio on i Norah krenu do predvorja; rukovali su se s poznanicima i slušali hvale na račun sina. Kada su napokon ugledali Paula, Norah se progura kroz gomilu i zagrli ga, a Paul je, posramljen, potapše po leđima. David ulovi njegov pogled i nasmiješi se, a Paul mu, na njegovo veliko iznenađenje, uzvrati osmijeh. Običan trenutak, ali David si dopusti da povjeruje kako će sve biti u redu. Ali Paul se ubrzo uozbilji. Odmakne se od Nore i zakorači unatrag.

“Bio si odličan”, reče David. Zagrli Paula osjećajući napetost u njegovim ramenima i držanju.

Bio je ukočen, na distanci. “Bio si sjajan, sine.”

“Hvala. Malo sam bio nervozan.”

“Nije se vidjelo.”

“Uopće nije”, doda Norah. “Odlično si izgledao na pozornici.”

Paul protrese rukama kao da želi osloboditi preostalu energiju.

“Mark Miller me pozvao da s njim sviram na umjetničkom festi valu. Zar to nije guba?”

Mark Miller je bio Paulov učitelj gitare čija je reputacija rasla. David ponovno osjeti zadovoljstvo.

“Da, guba”, reče Norah, smijući se. “Bez sumnje.”

Ona pogleda Paula i primijeti da mu je neugodno. “Što je?” upita.

Paul se pomakne, gurne ruke u džepove i pogleda po prepunom predvorju. “Ma samo... ne znam... zvučiš nekako blesavo, mama. Mislim, nisi više tinejdžerica. Dobro?”

Norah se zacrveni. David primijeti kako se ukočila. Ta ju je primjedba povrijedila i njemu je postane žao. Ona nije znala koji je uzrok Paulove i njegove srdžbe. Ona nije znala da je njezina odbačena odjeća podrhtavala na vjetru koji je David pokrenuo prije toliko godina.

“Tako se ne razgovara s majkom”, reče David, preuzimajući na sebe Paulovu srdžbu. “Smjesta joj se ispričaj.”

Paul slegne ramenima. “Dobro. Da. Žao mi je.”

“Reci to kao da ti je stalo.”

“Davide”, Norah spusti ruku na njegovu nadlakticu. “Nemojmo od toga raditi veliku stvar.

Molim te. Svi smo pomalo uzbuđeni, to je sve. Hajdemo kući proslaviti. Mislila sam pozvati nekoliko ljudi. Bree je rekla da će svratiti, Marshallovi također. Nije li Lizzie sjajno svirala flautu? Možda da pozovemo i Dukeove roditelje. Što kažeš, Paul? Ja ih ne poznajem dobro, ali možda bi i oni rado svratili?”

“Ne”, odgovori Paul. Držao se na distanci i gledao iza Nore u prepuno predvorje.

“Doista? Ne želiš da pozovem Dukeovu obitelj?”

“Ne želim da bilo koga zoveš”, reče Paul. “Samo želim poći kući.”

Nekoliko su trenutaka tako stajali, otok šutnje posred prostorije ispunjene žamorom.

“Dobro”, reče David napokon. “Hajdemo kući.”

Kada su stigli kuća je bila u mraku i Paul odmah pođe na kat. Čuli su njegove korake kada je išao u kupaonicu, zatim tiho zatvaranje vrata njegove spavaće sobe, zvuk zaključavanja brave.

“Ne razumijem”, reče Norah. Skinula je cipele. Izgledala je tako malena i ranjiva dok je bosa stajala nasred kuhinje. “Bio je tako dobar na pozornici. Izgledao je tako sretno - što se dogodilo? Ne razumijem.” Ona uzdahne. “Tinejdžeri. Bilo bi najbolje da pođem razgovarati s njim.”

“Nemoj”, reče on. “Dopusti da ja to učinim.”

On se popne na kat ne paleći svjetlo i kada je stigao do Paulovih vrata zastane. Stajao je tako neko vrijeme u mraku prisjećajući se s kakvom su se profinjenom preciznošću prsti njegova sina premještali preko struna, ispunjavajući prostranu dvoranu glazbom. Učinio je pogrešku prije toliko godina kada je dao svoju kćer Caroline Gill. Tada je napravio izbor, zato je sada stajao u mraku ispred Paulove sobe. On pokuca na vrata, ali Paul ne odgovori. On pokuca ponovno, i kada nije bilo odgovora David pođe do police s knjigama, pronađe tanki čavao koji je tamo držao i ubaci ga u otvor na kvaki. Začuje se tihi škljocaj, on okrene kvaku i vrata se otvore. Ne iznenadi ga što je soba bila prazna. Kada je upalio svjetlo povjetarac zahvati prozirni bijeli zastor i podigne ga prema stropu.

“Otišao je”, reče Nori. Ona je još uvijek bila u kuhinji i stajala s prekriženim rukama čekajući da voda u čajniku zakipi.

“Otišao?”

“Kroz prozor, niz drvo najvjerojatnije.”

Ona dlanovima pritisne lice.

“Imaš li predodžbu kamo je mogao otići?”

Ona odmahne glavom. Čajnik počne zviždati, ali ona se ne pomakne pa visoko uporno zavijanje ispuni prostoriju.

“Ne znam. Možda je s Dukeom.”

David pođe do štednjaka i makne čajnik s plamenika.

“Uvjeren sam da je dobro”, reče on.

Norah kimne, ali onda odmahne glavom.

“Ne”, reče. “U tome i jest problem. Mislim da nije dobro.”

Ona podigne telefonsku slušalicu. Dukeova majka joj izdiktira adresu na kojoj se održavala zabava poslije koncerta i Norah uzme ključeve automobila.

“Nemoj”, reče David. “Idem ja. Ne vjerujem da u ovome trenutku želi razgovarati s tobom.”

“Mislim da ne želi razgovarati ni s tobom”, prasne ona.

On primijeti da je ipak shvatila. U tom trenutku kao da su pale sve maske. Sve je izašlo na vidjelo. Dugi sati koje je provodila izvan kućice, laži i isprike, odjeća na plaži. Njegove laži također. Ona polako kimne i on se prestraši što bi mogla reći ili učiniti, ili kako bi se sve moglo zauvijek promijeniti. Više od svega je želio zaustaviti ovaj trenutak, spriječiti da život teče dalje.

“Krivim samoga sebe”, reče on. “Za sve.”

On uzme ključeve i izađe u toplu ljetnu noć. Mjesec boje gusta vrhnja bio je pun, tako lijep i okrugao, nagnuo se nisko na obzorju. David ga je svako malo gledao dok se vozio kroz tiho susjedstvo, kroz otmjene ulice mjesta o kakvom kao dijete nije mogao ni sanjati. On je znao nešto što Paul nije: život je neizvjestan, a ponekad i okrutan. Morao se žestoko boriti za ono što je Paul doživljavao kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Ugleda Paula udaljenog blok kuća od zabave. Hodao je pogrbljenih ramena s rukama u džepovima. Uzduž ulice posvuda su bili parkirani automobili, nije bilo mjesta za parkiranje pa David lagano pritisne trubu. Paul podigne pogled i na trenutak se David uplaši da bi mogao pobjeći.

“Ulazi”, reče mu, i Paul ga posluša.

David nastavi voziti. Nisu progovarali. Sve oko njih bilo je obasjano prekrasnom svjetlošću mjesečine i David je itekako bio svjestan Paula koji je sjedio pokraj njega, njegova tihog disanja, ruku koje je mirno držao na krilu. Primijeti da gleda kroz prozor tihe travnjake pokraj kojih su prolazili.

“Večeras si doista bio dobar. Bio sam impresioniran.”

“Hvala.”

Dva su se bloka vozili u tišini.

“I tako. Tvoja majka mi kaže da želiš na Juilliard.”

“Možda.”

“Dobar si”, reče David. “Dobar si u toliko područja, Paul. Moći ćeš izabrati što god želiš, mnogo je putova kojima možeš krenuti. Možeš postati bilo tko.”

“Ja volim glazbu”, reče Paul. “Ona čini da se osjećam živim. Ne očekujem da ćeš to shvatiti.”

“Ali ja te shvaćam”, reče David. “Međutim, jedna je stvar osjećati se živim, a druga zarađivati za život.”

“Da. Tako je.”

“Nisi u pravu što tako govoriš jer nikada nisi bio u situaciji da ne možeš dobiti ono što želiš”, reče David. “To je luksuz koji ti ne shvaćaš.”

Sada su već bili blizu kuće, ali David krene u suprotnom smjeru. Želio je ostati s Paulom u autu, voziti se u noći obasjanoj mjesečinom u kojoj je taj razgovor, ma koliko čudan i napet bio, ipak bio moguć.

“Ti i mama”, izleti iz Paula kao da je te riječi dugo čuvao u sebi. “Što se događa s vama? Živiš kao da ti nije ni do čega stalo. Nema radosti u tvojem životu. Ti samo guraš iz dana u dan, unatoč svemu. Baš te briga zbog onoga s Howardom.”

Znao je.

“Itekako me je briga”, reče David. “Ali neke su stvari komplicirane, Paul. Neću s tobom o tome razgovarati, ni sada ni ubuduće. Puno je toga što ti ne razumiješ.”

Paul je šutio. David se zaustavi na crvenom svjetlu. Oko njih nije bilo automobila i oni su u tišini sjedili čekajući da se upali zeleno.

“Hajdemo se vratiti na ono što je bitno”, napokon reče David. “Ne moraš se brinuti za majku i mene. To nije tvoj posao. Tvoj je posao da pronađeš svoje mjesto u svijetu. Da upotrijebiš mnoge talente koje imaš. Da daš nešto od toga i drugima. Zato ja radim u klinici.”

“Ja volim glazbu”, tiho će Paul. “Dok sviram osjećam se da upravo to radim - da dajem drugima.”

“Doista je tako. Ti to činiš. Ali, Paul, što ako posjeduješ mogućnost da otkriješ recimo novi kemijski element? Što ako bi mogao otkriti lijek za neku rijetku i opaku bolest?”

“To su tvoji snovi”, reče Paul. “Tvoji, a ne moji.”

David je šutio, shvativši da su nekoć to doista bili njegovi snovi. Krenuo je u svijet kako bi ga učinio boljim, kako bi ga promijenio, preoblikovao, a sada se vozio na mjesečini sa svojim već gotovo odraslim sinom i činilo mu se da nikako ne može utjecati na njegov život.

“Da”, reče. “To su bili moji snovi.” “Što ako bih ja mogao biti sljedeći Segovia?” upita Paul. “Razmisli o tome, tata. Što ako sam nadaren za to, a ja i ne pokušam?”

David ne odgovori. Ponovno su došli do njihove ulice i ovoga puta on krene prema kući.

Skrene na kolni prilaz, auto poskoči na mjestu gdje se neravni rub spajao s cestom i zaustavi se ispred garaže koja je bila odvojena od kuće. David isključi motor. Nekoliko su trenutaka sjedili u tišini.

“Nije istina da mi nije stalo”, reče David. “Dođi. Želim ti nešto pokazati.”

On povede Paula vanjskim stubama obasjanim mjesečinom u tamnu komoru iznad garaže.

Paul je stajao kod zatvorenih vrata prekriženih ruku, iz njega je isijavala nestrpljivost dok je David pripremao proces razvijanja, lijevao kemikalije i stavljao negative u povećalo. Zatim pozove Paula da priđe.

“Pogledaj ovo”, reče. “Što misliš, što je to?”

Nakon trenutka oklijevanja Paul priđe i pogleda. “Drvo?” reče. “Izgleda poput obrisa drveta.”

“Dobro”, reče David. “Sad pogledaj ponovno. Ovo sam slikao za vrijeme operacije, Paul. Stajao sam na galeriji iznad operacijske dvorane s teleobjektivom. Vidiš li sada što bi još to moglo biti?”

“Ne znam... je li to srce?”

“Da, srce. Zar to nije nevjerojatno? Radim cijelu seriju percepcija, slike tijela koje izgledaju kao nešto drugo. Ponekad mi se čini da je čitav svijet sadržan u jednom ljudskom biću. Ta tajna, kao i tajna percepcije - do toga mi je stalo. Zato shvaćam tvoje osjećaje prema glazbi.”

David pusti tok svjetla kroz povećalo, zatim uroni papir u razvijač, Bio je itekako svjestan Paulove nazočnosti pokraj sebe u mraku i tišini.

“Ljepota fotografije je u tajnama”, reče David nakon nekoliko minuta, izvadi fotografiju s hvataljkama i stavi je u fiksir. “Tajnama koje svi čuvamo i nikome ne govorimo.”

“Glazba nije takva”, reče Paul, i David u glasu svojega sina začuje neodobravanje. On ga pogleda, ali na blagom crvenom svjetlu nije bilo moguće s njegova lica pročitati što osjeća.

“Glazba je kao da mjeriš bilo svijeta. Glazba nikada ne prestaje, ponekad se uspiješ privremeno stopiti s njom, a kada se to dogodi znaš da je sve na svijetu povezano.”

Zatim se on okrene i izađe iz prostorije.

“Paul!” vikne David za njim, ali njegov je sin već ljutito silazio niza stube. David pođe do prozora. Gledao ga je kako obasjan mjesečinom trči do stražnjeg stubišta i nestaje u kući.

Nekoliko trenutaka kasnije u njegovoj se sobi upali svjetlo i precizne Segovijine note nježno ispune noć.

David, koji je u mislima ponovio njihov razgovor, dvoumio se da li da pođe za njim. Želio je imati dodirne točke s Paulom, trenutke kada će razumjeti jedan drugoga, ali njegova se dobra namjera pretvorila u raspravu i produbila jaz između njih. Još je neko vrijeme stajao, a onda se okrene i vrati u tamnu komoru. Blaga je crvena svjetlost smirivala. Razmišljao je o onome što je rekao Paulu - da je svijet sačinjen od skrivenih stvari, od tajni; izgrađen od kostiju koje

nikad nisu vidjele svjetlost. Istina je da je on nekoć tražio dodirne točke, kao da bi mu temeljna sličnost između tulipana i pluća, vena i drveća, ljudskog tkiva i zemlje mogla otkriti sustav koji bi on mogao shvatiti. Ali to se nije dogodilo. Uskoro će poći u kuću, popit će vodu, otići na kat i vidjeti da Norah već spava. On će je gledati - tu tajnu, tu osobu koju nikada neće do kraja upoznati, sklupčanu oko vlastitih tajni.

David pođe do malenog hladnjaka u kojem je držao kemikalije i filmove. Omotnica je bila spremljena iza nekoliko boca. Bila je puna novčanica od dvadeset dolara, novih, čvrstih i hladnih. On izbroji deset, zatim dvadeset novčanica pa spremi omotnicu iza boca. Novčanice su uredno ležale na pultu.

Obično je slao novac umotan u prazni list papira, ali večeras, dok je još uvijek bio pod dojmom Paulove ljutnje, čuo njegovu glazbu u zraku, David sjedne i napiše pismo. Pisao je s lakoćom, puštao da riječi teku same, o svemu zbog čega se kajao, o svim nadama koje je imao za Phoebe. Tko je bila ta djevojčica, krv njegove krvi, koje se odrekao? Nije mislio da će živjeti tako dugo, niti da će imati onakav život o kakvom mu je Caroline pisala. On pomisli na sina, kako je posve sam sjedio na pozornici, o samoći koju je Paul posvuda nosio u sebi. Je li isto osjećala i Phoebe? Što bi značilo za njih dvoje da su zajedno odrastali kao Norah i Bree, različite u svakom pogledu, ali tijesno povezane? Kako bi bilo Davidu da June nije umrla?

Volio bih upoznati Phoebe, napiše on. Volio bih da ona upozna svojega brata i da on upozna nju. Zatim preklopi pismo preko novčanica, ne čitajući ga ponovno, stavi ga u omotnicu i napiše adresu, zatvori ga i stavi marku. Sutra će ga poslati.

Mjesečeva je svjetlost prodirala kroz prozore na galeriji. Paul je prestao svirati. David pogleda mjesec koji je sad bio visoko, ali se jasno ocrtavao na tamnom nebu. Na plaži je donio još jednu odluku - ostavio je Norinu odjeću na pijesku, dok se njezin smijeh razlijevao zrakom. Vratio se u kućicu i pozabavio se fotografijama. Kada se za otprilike sat vremena ona vratila, nije spominjao Howarda. Šutio je, jer su njegove tajne bile mnogo mračnije, mnogo dublje, zato što je vjerovao da su njegove tajne uzrokovale njezine.

On se vrati u tamnu komoru i pregleda najnoviju rolu filma. Tijekom večere na plaži napravio je nekoliko fotografija kada nisu znali da ih slika. Norah kako nosi pladanj s čašama, Paul dok stoji kod roštilja s podignutom čašom, kako opušteni sjede na trijemu. Tražio je posljednju fotografiju. Kada ju je pronašao, on je pomoću svjetla prebaci na fotopapir. Gledao je kako u razvijaču polako nastaje slika, sićušni dio po dio, nešto se pojavljivalo tamo gdje ničega nije bilo. To je za Davida uvijek bio tajanstveni trenutak. Gledao je kako se pojavljuju obrisi.

Norah i Howard na trijemu s podignutim čašama, smiju se i nazdravljaju jedno drugome.

Trenutak ispunjen nevinošću ali i napetošću, trenutak kada je padala odluka. David izvadi fotografiju iz razvijača, ali je ne uroni u fiksir. Umjesto toga pođe u sobu gdje su bile izložene fotografije i stane na mjesečini s mokrom fotografijom u rukama. Gledao je svoju kuću, sada mračnu, u kojoj su bili Paul i Norah i sanjali svoje skrivene snove, kretali se u svojim orbitama, dok su im se životi neprekidno oblikovali teškom odlukom koju je on donio prije toliko godina.

Kada se vratio u tamnu komoru objesi fotografiju da se osuši. Nedovršena, nefiksirana, neće dugo izdržati. U sljedećih nekoliko sati svjetlost će početi djelovati na eksponirani papir.

Snimak Nore kako se smije s Howardom polako će potamnjeti sve dok za dan, dva ne postane potpuno crna.

II Hodali su prugom. Duke Madison gurnuo je ruke duboko u džepove kožnate jakne koju je jeftino kupio u Goodwillu. Paul je šutirao kamenčiće i oni su udarali u tračnice. U daljini se začuje zvižduk vlaka. Kao po dogovoru, dječaci se bez riječi prebace na lijevu tračnicu

nastojeći ne izgubiti ravnotežu. Vlaku je trebalo dugo da dođe do njih, ali tračnica pod njima je već podrhtavala. Lokomotiva je u daljini izgledala poput točke, ali je polako postajala sve veća i tamnija. Strojovođa je uporno trubio. Paul pogleda Dukea čije su se oči caklile zbog rizika i opasnosti pa i sam osjeti kako u njemu raste uzbuđenje, gotovo neizdrživo snažno.

Vlak se sve više približavao, njegova je bijesna sirena odzvanjala susjednim ulicama i daleko iza njih. Vidjeli su svjetlo vlaka, strojovođu koji je sjedio visoko u kabini, čuli upozoravajuću sirenu. Što je vlak bio bliže vidjeli su kako je od struje zraka oko njega poleglo raslinje. Paul je čekao i gledao Dukea koji je balansirao na tračnici kraj njega. Vlak je jurio, gotovo je stigao do njih, ali oni su ipak čekali i Paulu se učini da nikad neće skočiti. A onda ipak jesu. Bio je u travi dok je vlak jurio nekih pola metra od njegova lica. Na trenutak je ugledao blijedo šokirano lice strojovođe, zatim ostatak vlaka - svijetlo, tamno, svijetlo, tamno - dok su prolazili vagoni. Kompozicija nestane u daljini, a s njom i vjetar.

Duke, koji je sjedio odmah pokraj njega, digne glavu prema oblačnom nebu. “Čovječe”, reče on. “Koji osjećaj!”

Dvojica dječaka očiste prašinu sa sebe i krenu prema Dukeovoj kući, malenoj jednokatnici blizu pruge. Paul se rodio nekoliko ulica dalje, pa iako ga je majka ponekad dovozila ovamo da vidi maleni park s paviljonom i kuću s druge strane ceste u kojoj su živjeli, nije voljela da on sam dolazi ovamo ili ide k Dukeu. Ali, kvragu i s time. Nje ionako nikad nije bilo kod kuće, i dokle god je on pisao domaću zadaću, kosio travnjak i jedan sat dnevno vježbao glasovir bio je slobodan.

Sve što ona ne vidi ne može je povrijediti. Kao ni ono što ne zna.

“Bio je ljut ko ris”, reče Duke. “Onaj tip u lokomotivi.”

“Aha”, odgovori Paul. “Jesmo ga sjebali.”

Volio je psovati. Sjeti se toplog zraka koji mu je zapahnuo lice i barem na trenutak prigušio tihu srdžbu koju je nosio u sebi. Onoga je jutra na Arubi bezbrižno pošao trčati, sviđalo mu se kako mokri pijesak uz rub oceana propada pod njegovim stopalima, tako je jačao mišiće nogu. Bio je zadovoljan i zato što je otkazan ribolov s ocem. Njegov je otac volio pecati, duge sate sjediti u tišini u čamcu ili na molu, bacati i namatati udicu i tu i tamo uzbuđenje kada bi ulovio ribu. I Paul je to volio kao dijete, ne toliko sam ritual pecanja koliko to što je imao priliku biti s ocem. Ali što je bio stariji ti su mu se odlasci u ribolov sve više činili poput obaveze, kao nešto što je njegov otac planirao jer se nije mogao dosjetiti što bi drugo mogli zajedno raditi. Ili možda zato da postanu bliži. Paul je zamišljao da je otac to pročitao u nekom priručniku o odgoju djece. Životne je istine saznao od Davida na jednom odmoru, dok je zarobljen sjedio s njim u čamcu na jezeru Minnesoti. Već preplanulo lice njegova oca se zacrvenjelo dok mu je objašnjavao sve o spolnim odnosima. Ovih je pak dana najdraža očeva tema bila Paulova budućnost, a njegove ideje o tome zanimljive Paulu kao i ravna, staklasta površina vode.

Zato je bio sretan što može trčati plažom, laknulo mu je, i u prvom mu se trenutku ne učini čudnim što ispred jedne od kućica raštrkanih između stabala kazuarine leži hrpa odjeće.

Ritmičnim je koracima protrčao točno pokraj nje, dok su njegovi mišići stvarali glazbu koja ga je nosila sve do kamenitog rta. Zatim je stao, hodao ukrug neko vrijeme i potrčao natrag, ovaj put sporije. Odjeća se pomaknula, oceanski se povjetarac poigravao rukavom bluze, jarkoružičasti plamenci plesali su na tamnoj tirkiznoj pozadini. On uspori. To je mogla biti bilo čija košulja, ali njegova je majka imala sličnu. Smijali su se kada su je ugledali u dućanu za turiste u gradu. Ona ju je podigla s police i iz šale kupila.

Dobro, u redu, možda je bilo stotinu, tisuću takvih košulja naokolo. Ipak, on se sagne i podigne je. Maleni kupaći kostim boje kože, bez sumnje majčin, ispadne iz rukava. Paul je ukočeno stajao, nije se mogao pomaknuti, kao da su ga ulovili u krađi, kao da ga je zaslijepila bljeskalica. On ispusti košulju, ali se još uvijek nije mogao pomaknuti. Napokon se trgne. U sljedećem je trenutku već trčao prema njihovoj kućici kao da bježi prema kakvom utočištu.

Stao je na kućnom pragu i pokušao se pribrati. Njegov je otac premjestio posudu s narančama na pult. Slagao je fotografije po stolu. Sto se dogodilo? pitao ga je dižući pogled, ali Paul nije mogao odgovoriti. Otišao je u svoju sobu, zalupio vratima i nije se pomakao, čak ni kada je otac pokucao na vrata.

Majka se vratila dva sata kasnije pjevušeći. Košulja s plamencima bila je uredno uvučena u kratke hlače boje pijeska. “Mislila sam se okupati prije ručka”, rekla je kao da se ništa nije promijenilo. “Želiš li sa mnom?” On je odmahnuo glavom i to je bilo to. Ta tajna, njezina, a sada i njegova, stajala je između njih poput vela.

I njegov je otac imao tajne, život koji se odvijao u bolnici, u tamnoj komori, i Paul je smatrao da je to normalno, da je tako u svim obiteljima, sve dok se nije počeo družiti s Dukeom. Duke je fantastično svirao glasovir. Upoznali su se jednog poslijepodneva u glazbenom kabinetu u školi. Madisonovi nisu imali mnogo novca, vlak je prolazio tako blizu njihove kuće da su se svi prozori tresli, a njegova mama nikad u životu nije letjela avionom. Paul je znao da bi mu je trebalo biti žao, njegovim bi roditeljima bilo. Imala je petero djece, muž joj je radio u tvornici General Electric i sigurno nije mnogo zarađivao. Ali Dukeov je tata volio igrati bejzbol sa svojim dečkima, dolazio je kući svakog poslijepodneva u šest kada mu je završavala smjena, pa iako nije bio razgovorljiv, baš kao ni Paulov otac, bio je prisutan, a kada nije, uvijek su znali gdje ga mogu pronaći. “Što ćemo sada?” upita Duke.

“Nemam pojma”, odgovori Paul. “Imaš li ideju?” Metalne su tračnice još uvijek brujale. Paul se pitao gdje će vlak napokon stati. Pitao seje li ga itko vidio kako stoji uz prugu, tako blizu da je mogao dotaknuti vagone u pokretu dok mu je vjetar šibao lice, pekao ga za oči. I ako su ga vidjeli, što su pomislili? Slike na prozoru vlaka smjenjivale su se poput serije fotografija jedna za drugom: drvo, stijena, oblak, sve različite. A onda iznenada dječak, Paul, zabačene glave kako se smije. I više ga nema pa opet grm, dalekovod, dio ceste.

“Mogli bismo igrati košarku.”

“Ma ne.”

Nastavili su hodati uz prugu. Kada su prošli Rosemont Garden i našli se u visokoj travi Duke stane i počne kopati po džepovima kožne jakne. Imao je zelene oči posute plavim točkicama.

Poput globusa, pomisli Paul. Takve su bile Dukeove oči. Kao Zemlja kada ju se gleda s Mjeseca.

“Vidi što sam prošli tjedan dobio od rođaka Dannyja”, reče on.

Bila je to malena najlonska vrećica puna suhih zelenih nasjeckanih vlati. “Što ti je to?” upita Paul. “Hrpa suhe trave?” Uto shvati, pa se posramljeno zacrveni jer je ispao glup.

Duke se nasmije, glas mu je gromko odzvanjao u tišini koju je remetilo samo šuškanje trave.

“Tako je stari. To je trava. Jesi li je ikada pušio?”

Paul, šokiran, odmahne glavom.

“Nećeš se navući, ako se toga plašiš. Ja sam probao već dvaput. Ludnica, vjeruj mi.”

Nebo je bilo olovnosivo, vjetar je njihao krošnje i u daljini se oglasi još jedna sirena vlaka.

“Ne plašim se.”

“Naravno. Nemaš se čega plašiti”, reče Duke. “Želiš li probati?”

“Svakako.” On pogleda oko sebe. “Ali ne ovdje.”

Duke se počne smijati. “Što misliš tko će nas tu uloviti?”

“Slušaj”, reče Paul. Prvo su čuli, a onda ugledali vlak koji se približavao iz suprotnog smjera, točka koja je sve više rasla dok mu je sirena parala zrak. Oni siđu s pruge i okrenu se jedan prema drugome, svaki s jedne strane metalnih tračnica.

“Hajdemo k meni”, vikne Paul dok se vlak približavao. “Nema nikoga kod kuće.” On zamisli kako puši marihuanu na majčinoj novoj sofi s cvjetnim uzorkom pa se glasno nasmije. U sljedećem je trenutku između njih jurio vlak: tišina, huka, tišina, huka vagona.

Na trenutke bi ugledao Dukea, što ga podsjeti na fotografije koje su visjele u očevoj tamnoj komori, svi ti trenuci očeva života bili su kao slike koje čovjek vidi iz vlaka. Zarobljene i smrznute. Huka i tišina. Poput ovoga što je gledao pred sobom.

Vratili su se do Dukeove kuće, sjeli na bicikle, prešli preko ceste Nicholasville i vozeći se naokolo kroz susjedstvo dovezli se do Paulove kuće.

Vrata su bila zaključana, ključ sakriven ispod rasklimanog kamena popločanog puteljka kod grma rododendrona. Unutra je zrak bio topao, pomalo ustajao. Dok je Duke zvao kući da kaže da će doći kasnije, Paul otvori prozor i povjetarac podigne zastore koje je njegova majka sašila. Prije nego što je počela raditi svake je godine imala običaj preurediti stvari u cijeloj kući. On se sjećao kako je sagnuta nad šivaćom mašinom znala opsovati kada bi konac zapeo i tkanina se naborala. Zastori su bili žućkastobijeli sa scenama iz seoskog života izvezenim tamnoplavim koncem što je lijepo išlo uz tamne prugaste tapete. Paul se sjećao kako je znao sjediti za stolom zagledan u zastore kao da bi se figure na njima iznenada mogle pokrenuti, izaći iz kuća, objesiti odjeću da se suši, mahnuti mu na pozdrav.

Duke spusti slušalicu i pogleda naokolo, zatim zazviždi. “Čovječe”, reče. “Ti si bogat.” On sjedne za stol u blagovaonici i raširi pravokutni papirić. Paul je opčinjeno gledao dok je Duke slagao čupavu travu u crtu, a zatim smotao papir.

“Ne ovdje”, reče Paul kojemu postane nelagodno. Izađu u stražnji vrt i sjednu na stube dodajući jedan drugome džoint, čiji je vrh gorio narančastim plamenom. Isprva Paul ne osjeti ništa. Počela je sipiti kiša, zatim prestala, i nakon nekog vremena - on nije bio siguran koliko je prošlo - on shvati da pilji u kapljicu na pločniku, gleda kako se polako širi i spaja s drugom kapljicom, a onda se prelijeva preko ruba u travu. Duke se počne smijati kao lud. “Čovječe. Trebao bi se vidjeti”, reče on. “Baš si se napušio!”

“Pusti me na miru, šupčino”, reče Paul pa se i on počne smijati.

Vratili su se u kuću tek kada je ponovno počela padati kiša pa su bili mokri i promrzli.

Njegova je majka ostavila jelo na štednjaku, ali Paul ne obrati pažnju na njega već otvori staklenke s kiselim krastavcima i maslacem od kikirikija. Duke naruči pizzu, Paul uzme gitaru i oni pođu u dnevnu sobu gdje je bio glasovir da malo improviziraju. Paul sjedne na klupicu kamina. Malo je prebirao po strunama, a onda njegovi prsti poznatim kretnjama zasviraju Segovijine melodije koje je izveo prethodne večeri: Estudio i Estudio sin luz. Ti naslovi ga natjeraju da pomisli na oca, visokog i tihog, pognutog nad povećalom u tamnoj komori.

Doživljavao je te melodije poput svjetla i sjene, postavljene jednu naspram druge, a sada su te note bile utkane i u njegov život, u tišinu njegove kuće, u odmor na plaži, u učionice njegove škole s prozorima visoko na zidu. Dok je svirao, Paulu se učini da lebdi. Valovi su nadolazili i on je bio na njima, stvarao je glazbu, a onda postao glazba koja ga je nosila sve više i više prema samome vrhu.

Kada je završio nastane kratka tišina, a Duke reče: Kvragu, to je bilo dobro! On odsvira skalu, a zatim svoj komad s recitala, Griegov Marš trolova, pun energije i mračnog ushita. Duke je svirao, zatim Paul, pa nisu čuli zvono. Iznenada se dostavljač pizze pojavio na vratima dnevne sobe. Vani je već bio sumrak i svježiji je vjetar puhao u prostoriju. Oni razderu kutije i počnu jesti takvom žestinom da nisu ni osjećali okus i usput sprže jezike. Paul osjeti kako ga je hrana koja mu je sjeda na želudac poput kamena prikovala za mjesto. On pogleda kroz velika staklena vrata u tmurno sivo nebo, zatim u Dukeovo lice tako blijedo da su mu se bubuljice još jače isticale. Tamna mu je kosa bila obješena preko čela, usne umrljane rajčicom.

“Kvragu”, reče Paul. On osloni dlanove na hrastov pod, sretan što je pod tamo, on na njemu i prostorija onakva kakva je i prije bila.

“Pričaj mi o tome”, složi se Duke. “Koja trava. Koliko je sati?”

Paul ustane i pođe do velikog zidnog sata u predvorju. Nekoliko minuta ili sati ranije stajali su tu i kočili se od smijeha dok su sekunde prolazile, a između svake bio je vremenski jaz.

Jedino o čemu je Paul mogao razmišljati u tom trenutku bio je njegov otac koji bi svakoga jutra zastao na tom mjestu da namjesti vrijeme na svojem ručnom satu dok je gledao u stol pun fotografija, i to ga ispuni tugom. On se osvrne na poslijepodne koje su proveli i shvati da je nestalo, kondenzirano u sjećanje ne veće od kapljice kiše. Nebo je bilo već gotovo tamno.

Zazvoni telefon. Duke je još uvijek ležao na leđima na tepihu u dnevnoj sobi i Paulu se učini da su prošli sati prije nego što je podigao slušalicu. Bila je to njegova majka.

“Dušice”, reče ona dok se u pozadini čula restoranska buka. On ju je zamišljao u kostimu, možda onom modrom, kako prolazi rukom kroz kratku kosu dok joj na prstima blista prstenje. “Moram odvesti klijente na večeru. Vrlo je važno, to su uposlenici IBM-a. Je li se tvoj otac vratio kući? Kako si?”

“Napisao sam zadaću”, reče on proučavajući veliki zidni sat koji mu je nedavno bio tako smiješan. “Vježbao sam glasovir. Tata još nije stigao.”

Nastane stanka. “Obećao je da će doći ranije”, reče ona. “Dobro sam”, reče on prisjećajući se prošle noći, kako je sjedio na prozoru i razmišljao da skoči u vrt. Već je u sljedećem trenutku bio u zraku, padao je. Prizemljio se s laganim udarcem i nitko ga nije čuo. “Večeras ne idem nikamo.”

Zato dođi kući, želio joj je reći, ali u pozadini se čuo smijeh, čas glasnije čas tiše, razbijao se poput vala o pijesak. “Dobro sam”, ponovi on.

“Jesi li siguran?”

“Jesam.”

“Pa, ne znam baš.” Ona uzdahne, pokrije rukom slušalicu, obrati se nekome pa se vrati na vezu. “U svakom slučaju, dobro što si napravio zadaću. Gledaj, Paul, nazvat ću tvojeg oca, i kako god bilo, neću se zadržati duže od sata, obećavam. Je li to u redu? Jesi li siguran da si dobro? Jer ako me trebaš, smjesta dolazim.”

“Dobro sam”, reče on. “I ne moraš zvati tatu.”

“Rekao mi je da će doći ranije, obećao je.” Ton joj je bio odsječan i hladan.

“Ti ljudi iz IBM-a,” upita on, “vole li i oni plamence?”

Nastane stanka, začuje se glasan smijeh i kucanje čaša.

“Paul?” reče ona napokon. “Jesi li dobro?”

“Jesam”, odgovori on. “To je bila samo šala. Zaboravi.”

Kada je spustila slušalicu, Paul je trenutak stajao u samoći i slušao zujanje iz telefona. Kuća je bila tiha, ali ta tišina nije bila poput one u dvorani, puna iščekivanja i uzbuđenja, već više kao praznina. On uzme gitaru i pomisli na svoju sestru. Da nije umrla, bi li mu sličila? Bi li voljela trčati ili pjevati?

U dnevnoj je sobi Duke još uvijek ležao s rukom preko lica. Paul podigne praznu kutiju od pizze i tanke komade voštanog papira te ih odnese u kantu za smeće. Zrak je bio prohladan, svijet kao nov. Paul je bio žedan kao biljka bez vode, kao da je trčao petnaest kilometara, pa ponese sa sobom mlijeko u dnevnu sobu pijući iz dvolitrene boce, a onda je doda Dukeu.

Sjedne i počne svirati, sada tiše. Note su polako, nježno plovile zrakom, kao da imaju krila.

“Imaš li još trave?” upita.

“Imam, ali to će koštati.”

Paul kimne i nastavi svirati, Duke ustane i pođe do telefona.

Jedanput, kada je bio mali, Paul je nacrtao svoju sestru. Majka mu je ispričala sve o njoj pa ju je ubacio u crtež koji je nazvao “Moja obitelj”. Oca je nacrtao smeđom bojom, majku s tamnožutom kosom, a sebe kako drži za ruku figuru koja mu je sličila kao odraz u ogledalu.

Nacrtao je to u vrtiću, zavezao vrpcom i poklonio roditeljima sljedećeg jutra za doručkom.

Kada je vidio očevo lice u njemu se otvorila neka tamna praznina. S pet godina Paul nije mogao opisati ni objasniti osjećaje na Davidovu licu, ali znao je da su nekako povezani s tugom. I na majčinu se licu, kada je od oca uzela crtež, ukazala tuga, ali ona ju je sakrila iza iste one vesele maske koju je imala kada je bila s klijentima. Sjetio se da ga je polako

pomilovala po obrazu. Još uvijek je ponekad to radila, napeto ga gledajući kao da bi mogao nestati. Krasan je, rekla je tada. Krasan crtež, Paul.

Kada je bio stariji, možda mu je bilo devet ili deset godina, ona ga je povela na tiho groblje gdje je bila sahranjena njegova sestra. Proljetni je dan bio prohladan i njegova je majka uz ogradu od lijevana željeza posijala sjemenke slaka. Paul je stajao i čitao ime - PHOEBE GRACE HENRY - i svoj datum rođenja, osjećajući nelagodu koja ga je pritiskala, a nije znao objasniti zašto. Zašto je umrla? pitao je kada mu se majka napokon pridružila i skinula rukavice za vrt.

To nitko ne zna, odgovorila je ona, a kada je vidjela izraz njegova lica, ona ga je zagrlila. Nisi ti kriv, rekla je odlučno. To nije imalo nikakve veze s tobom.

Ali on joj nije povjerovao, kako što joj nije vjerovao ni sada. Ako se njegov otac svake večeri zatvarao u tamnu komoru, a ona većinu dana radila do iza večere, za vrijeme odmora skidala odjeću i odlazila u kuću nepoznatom muškarcu, čija je mogla biti krivnja? Ne njegove sestre koja je umrla pri porodu i ostavila za sobom tišinu.

Zbog svega toga imao je čvor u trbuhu, ujutro malen poput novčića, do kraja dana postao bi tako velik da je on osjećao mučninu. Na kraju krajeva, on je bio živ. On je bio tu. Znači svakako je bio njegov zadatak da ih zaštiti.

Na vratima se pojavi Duke i on prestane svirati.

“Joe će doći”, reče on. “Samo ako imaš novac.”

“Imam”, reče Paul. “Pođi sa mnom.”

Oni izađu na stražnja vrata, siđu niz mokre betonske stube i popnu se do prostorije iznad garaže. Prostorija je imala velike prozore pa je danju bila ispunjena svjetlom koje je dopiralo sa svih strana. Odmah uz ulaz bila je tamna komora bez prozora koja je izgledala poput ormara. Prije nekoliko godina, kada su njegove fotografije počele privlačiti pažnju, David je dao napraviti te prostorije. Sada je tu pro vodio većinu slobodnog vremena, razvijao je filmove, eksperimentirao sa svjetlom. Osim njega, gotovo nitko nije dolazio ovamo - u svakom slučaju njegova majka nikad nije. Ponekad je David znao pozvati Paula i on je s čežnjom koje se sramio iščekivao te dane.

“Hej, ovo je guba”, reče Duke dok je proučavao uokvirene fo tografije na zidu.

“Ne bismo smjeli biti ovdje”, reče Paul. “Ne smijemo se tu za državati.”

“Hej, ovu sam negdje vidio”, primijeti Duke i zastane pred fotografijom ruševina zgrade ROTC-a iz kojih se dimilo. Latice drijena bile su blijede u usporedbi s pougljenjenim zidovima. To je bila fotografija kojom se njegov otac probio. Prije nekoliko godina sve su je novinske agencije u zemlji objavile. Tako je počelo, volio je govoriti njegov otac. To me izvuklo iz anonimnosti.

“Da”, reče Paul. “Moj je otac to slikao. Nemoj ništa dirati, dobro?”

Duke se nasmije. “Ma daj se smiri, stari. Sve je kul.”

Paul uđe u tamnu komoru u kojoj je zrak bio topliji, ustajao. Obješene fotografije su se sušile.

On otvori maleni hladnjak u ko jem je njegov otac čuvao filmove i izvadi hladnu čvrstu omotnicu od svijetlosmeđeg papira. U njoj je bila još jedna omotnica puna novčanica od dvadeset dolara. Prvo izvadi jednu, a onda još jednu i vrati natrag ostatak novca.

Osim što je ovamo dolazio s ocem, potajno je dolazio i sam. Tako je i pronašao novac jednog poslijepodneva kada je tu svirao gitaru, ljut jer mu je otac obećao da će mu pokazati kako se koristi povećalo, a onda otkazao u posljednji trenutak. Srdit, razočaran i gladan počeo je kopati po hladnjaku i pronašao omotnicu punu hladnih, novih novčanica. Neobjašnjivo. Taj je prvi put uzeo samo jednu, nakon toga više. Otac čini se nije primjećivao. Zato je katkada dolazio ovamo i uzimao još.

Paul se osjećao nelagodno zbog novca, krađe, čak i zato što nije bio uhvaćen. Bio je to isti osjećaj koji ga je obuzimao kada je stajao s ocem u mraku dok su im se pred očima pojavljivale slike. Negativ ne skriva samo jednu sliku, govorio je otac, već mnogo različitih slika. Trenutak nije bio samo trenutak, već beskonačno mnoštvo različitih trenutaka, ovisno

o tome tko ga je gledao i kako. Paul je slušao očeve riječi, osjećajući kako se u njemu otvara ponor. Ako je sve to bila istina, njegov je otac bio netko koga nikada neće do kraja upoznati i to ga je plašilo. Ipak, volio je biti tu, na prigušenom crvenom svjetlu, okružen mirisom kemikalija. Volio je slijed preciznih koraka od samog početka procesa do kraja - list eksponiranog papira uronjen u razvijač na kojem se niotkuda pojavljuju slike, zvono tajmera, prebacivanje papira u fiksir. Fotografije su se zatim sušile, sjajne i tajanstvene.

On zastane kako bi proučio čudnovato uvijene obrise nalik na skamenjene cvjetove. Koralji, shvati on, s puta na Arubu, okrugli koralji s konturama mozga s kojih se povuklo tkivo i ostavilo samo ogoljeni zakučasti kostur. Ostale su fotografije bile slične - šupljikavi bijeli otvori nalik na snimke kratera emitirane s Mjeseca. Koralji/kosti, pisalo je na očevim zabilješkama koje su uredno bile poslagane na stolu kraj povećala.

Onog dana u kućici na plaži, trenutak prije nego što je osjetio Paulovu nazočnost i pogledao ga, izraz očeva lica bio je otvoren, pun osjećaja - kao da je razmišljao o nekoj staroj ljubavi i gubitku. Paul je to zamijetio. Imao je želju nešto mu reći, nešto poduzeti, bilo što, samo da učini da sve bude u redu. Istovremeno je želio pobjeći, zaboraviti sve njihove probleme, biti slobodan. Pogledao je u stranu, pa ponovno u oca i vidio da mu je izraz lica ponovno dalek, ravnodušan. Kao da je razmišljao o nekom tehničkom problemu u vezi s filmom, o nekoj bolesti kostiju ili pak o objedu.

Trenutak može biti tisuću različitih stvari.

“Hej”, reče Duke i otvori vrata. “Hoćeš li više izaći?”

Paul gurne hladne novčanice u džep i vrati se u veću prostoriju. Stigla su dvojica dječaka, učenici starijih razreda koji su se za vrijeme objeda okupljali na praznom gradilištu preko puta škole i pušili. Jedan je imao pakiranje sa šest piva, pa mu pruži bocu. Paul je zamalo rekao Hajdemo dolje, hajdemo piti vani, ali kiša je počela jače padati, dječaci su bili stariji i snažniji od njega pa im se on pridruži i sjedne na pod. Dao je novac Dukeu i uskoro je džoint užarena vrha išao ukrug, od ruke do ruke. Paula počnu fascinirati vršci Dukeovih prstiju, s kakvom su gracioznošću držali džoint, s kakvom su divljom preciznošću letjeli preko tipki. I njegov je otac bio precizan u svojem poslu. Pomagao je ljudima da im zacijele kosti i ozdravi tijelo.

“Osjećaš?” upita Duke nakon nekog vremena.

Paulu se učini da Dukeov glas dolazi iz daljine, kao kroz vodu, iza daleke sirene vlaka. Ovoga puta se nisu divlje smijali, nije bilo euforije, samo duboki unutarnji bunar u koji je tonuo. Taj se bunar stopi s mrakom izvana, on više nije vidio Dukea i to ga prestraši. “Što mu je?” upita netko, a Duke reče: Izgleda da ga je uhvatila paranoja. Te su riječi bile toliko velike da su ispunile prostoriju i stisnule Davida uza zid.

Sobu ispuni smijeh, a Paulu se učini da su sva lica iskrivljena od veselja. On se nije mogao smijati, bio je ukočen, suha grla, učini mu se da su mu ruke postale prevelike za tijelo i on se zagleda u vrata kao da bi svakoga trenutka njegov otac mogao uletjeti unutra i zapljusnuti ih srdžbom. Iznenada nestane smijeha i ostali ustanu. Kopali su po ladicama, tražili hranu, ali jedino što su pronašli bili su uredno složeni fascikli njegova oca. Nemoj, pokušao je reći kada je najstariji mladić, onaj s bradom, počeo vaditi fascikle i otvarati ih. Nemoj: bio je to krik u njegovoj glavi, ali iz usta ništa nije izlazilo. Sada su svi stajali, vadili fascikl za fasciklom i bacali uredno složene fotografije i negative na pod.

“Hej”, reče Duke, okrene se prema njemu i pokaže mu sjajnu fotografiju 15x20 centimetara.

“Jesi li to ti, Paul?”

Paul je nepomično sjedio, rukama je obuhvatio koljena, zrak mu je divlje strujao plućima.

Nije se micao, nije mogao. Duke pusti da fotografija padne na pod i pridruži se ostalima koji su divljali i bacali fotografije i negative po blistavim obojenim podovima.

Paul je sjedio vrlo mirno. Dugo se nije usudio pomaknuti, ali kada je to ipak učinio, pošao je u tamnu komoru, sklupčao se u topli kut, naslonio se na ormar za spise koji je otac držao

zaključanim i slušao što se događa vani - buka, smijeh, razbijanje boce. Napokon se sve utiša.

Vrata se otvore i Duke reče: Hej, stari, jesi li tu? Je li sve u redu? Kako Paul nije odgovorio, vani se začuje užurban razgovor, koraci na stubama i više ih nije bilo. Paul polako ustane i kroz mrak dođe do izložbenog prostora punog hrpe uništenih fotografija. Stao je kod prozora i gledao kako se Duke polako spušta niz kolni prilaz, prebacuje desnu nogu preko sjedala bicikla i nestaje niz ulicu.

Paul je bio tako umoran i iscrpljen. Okrene se i pogleda sobu: posvuda su fotografije podrhtavale na povjetarcu koji je puhao s prozora. Role negativa visjele su s radne površine i sa svjetiljki. Jedna je boca bila razbijena, zeleno staklo razbacano po podu, pivo razliveno po radnim površinama. Na zidovima su nešto napisali, nacrtali sirove crteže i grafite. On se nasloni na vrata, a onda sklizne na pod, sjedne posred nereda. Uskoro će morati ponovno ustati, sve počistiti, sortirati fotografije, složiti ih na mjesto.

On podigne ruku i pogleda fotografiju koja je bila ispod nje. Mjesto na fotografiji mu je bilo nepoznato: ruševna kuća naslonjena na liticu brijega. Ispred nje je stajalo četvero ljudi: žena, s rukama sklopljenim ispred sebe u haljini do listova s pregačom. Vjetar je otpuhao pramen kose preko njezina lica. Muškarac, mršav, iskrivljen kao upitnik stajao je kraj nje i držao šešir na prsima. Žena je bila okrenuta prema muškarcu i oboje su imali prigušene osmijehe na licu, kao da se jedno od njih upravo našalilo i u sljedećem će trenutku oboje prasnuti u smijeh. Ženina je ruka počivala na plavoj glavi djevojčice, između njih je bio dječak, otprilike Paulovih godina i ozbiljno gledao u fotoaparat. Taj mu je prizor izgledao neobično poznat. On zatvori oči osjećajući slabost od džointa. Bio je na rubu suza od iscrpljenosti.

Probudila ga je jarka svjetlost zore koja je prodirala kroz istočne prozore. Posred tog svjetla progovori silueta njegova oca.

“Paul”, reče on. “Što je ovo, dođavola?”

Paul sjedne. S mukom se pokušavao prisjetiti gdje se nalazi i što se dogodilo. Upropaštene fotografije i role filmova bile su razbacane po podu prekrivene blatnim otiscima cipela.

Negativi su bili razmotani poput ukrasnih vrpci. Posvuda je bilo razbijenog stakla od kojega su ostali duboki tragovi u podu. Paulom prostruji strah, učini mu se da će povratiti. On rukom zakloni oči od zasljepljujućeg jutarnjeg svjetla.

“Mili Bože, Paul!” reče David. “Što se ovdje dogodilo?” Napokon se makne sa svjetla, sagne se i čučne. Iz kaosa na podu podigne fotografiju nepoznate obitelji i na trenutak se zagleda u nju. Zatim sjedne, nasloni se leđima na zid, držeći fotografiju u ruci, i pogleda naokolo. “Što se ovdje dogodilo?” upita ponovno, ali tiše.

“Svratili su neki prijatelji. Čini se da je sve pomalo izmaklo kontroli.”

“Da, tako se čini”, reče njegov otac i prisloni ruku na čelo. “Je li i Duke bio tu?”

Paul je oklijevao, ali onda kimne. Borio se sa suzama i svaki put kada bi ugledao uništene fotografije nešto bi mu se poput šake stisnulo u grudima.

“Jesi li ti ovo učinio, Paul?” upita ga otac neobično blagim glasom.

Paul odmahne glavom. “Nisam, ali ih nisam zaustavio.”

Otac kimne.

“Trebat će najmanje tjedan dana da se ovo sredi”, reče napokon. “Ti ćeš to učiniti. Pomoći ćeš mi da složim sve fascikle s fotografijama. To je puno posla, morat ćeš propustiti pokuse.”

Paul kimne, ali stisak u grudima postane jači i on se protiv toga nije mogao boriti. “Ti samo želiš pronaći izgovor kako bih ja prestao svirati.”

“To nije istina. Kvragu, Paul, znaš da nije tako.”

Otac odmahne glavom i Paul se prestraši da će ustati i otići, ali umjesto toga David pogleda fotografiju koju je držao u ruci. Bila je crno-bijela s nazupčanim bijelim rubom, na njoj obitelj koja je stajala ispred malene, niske kuće.

“Znaš li tko je ovo?” upita on.

“Ne znam”, odgovori Paul, ali uto shvati da ipak zna. “To...” reče Paul pokazujući dječaka na stubama, “to si ti.”

“Da, bio sam otprilike tvojih godina. Ovo iza mene je moj otac, a kraj mene moja sestra. Imao sam sestru, jesi li znao? Zvala se June. Bila je talentirana za glazbu, baš kao i ti. Ovo je naša posljednja zajednička fotografija. June je imala problema sa srcem, umrla je te jeseni. To je zamalo ubilo moju majku.”

Paul je sada drukčije gledao na tu fotografiju. Ti ljudi nisu bili stranci već njegova krv.

Dukeova je baka živjela u istoj kući s njim u sobi na katu, pekla je pite od jabuka i svako poslijepodne gledala sapunice. Paul je proučavao ženu na fotografiji koja je pokušavala zatomiti smijeh - ta žena koju nikad nije upoznao bila je njegova baka.

“Kada je umrla?” upita on.

“Moja majka? Nekoliko godina poslije, tvoj djed također, iako nisu bili stari. Moji su roditelji imali težak život, Paul. Nisu imali novca. Pritom ne mislim da nisu bili bogati, već da je bilo dana kada nisu znali hoćemo li imati dovoljno novca za hranu. To je boljelo mojega oca koji je naporno radio. Boljelo je i majku jer nisu mogli pomoći June. Kada sam bio tvojih godina zaposlio sam se kako bih se mogao upisati u srednju školu u gradu. A onda je June umrla i ja sam samome sebi obećao da ću pokušati popraviti svijet.” On odmahne glavom. “Naravno, to mi baš i nije uspjelo, ali tu smo gdje smo, Paul. Imamo dosta toga. Nikad ne brinemo hoćemo li imati što jesti, ti se možeš upisati na koji god fakultet poželiš. A što si ti učinio? Drogirao si se sa svojim prijateljima, odbacujući sve što ti život pruža.”

Pritisak koji je Paul osjećao u trbuhu premjesti se u njegovo grlo tako da nije mogao govoriti.

Svijet je još uvijek bio previše blještav i ne sasvim stabilan. Želio je učiniti da nestane tuga u očevu glasu, izbrisati tišinu koja je ispunila njihov dom. Više od svega čeznuo je za ovim trenutkom - da sjedi pokraj oca dok mu on priča o svojoj obitelji - i da to potraje vječno. Paul se bojao da ne kaže pogrešnu stvar i sve upropasti, kao što prilikom razvijanja filma previše svjetla uništi fotografiju, a kada se to dogodi nema povratka.

“Oprosti”, reče on.

Otac kimne i pogleda ga. Lagano, nježno pomiluje Paula po kosi.

“Znam”, reče.

“Sve ću počistiti.”

“Da, znam.”

“Ali ja volim glazbu”, reče Paul, znajući da nije trenutak. Bilo je to poput iznenadnog bljeska svjetla od kojeg potamni fotografski papir. Ipak, nije se mogao zaustaviti. “Sviranje je moj život i nikad neću odustati.”

Njegov je otac nekoliko trenutaka tiho sjedio pognute glave, zatim uzdahne i ustane.

“Nemoj zatvarati vrata pred drugim mogućnostima”, reče. “To je sve što od tebe tražim.”

Paul je gledao kako otac nestaje u tamnoj komori. Zatim se podigne na koljena i počne skupljati komadiće stakla. U daljini su jurili vlakovi, nebo se otvorilo u svoj svojoj ljepoti, plavo i čisto. Paul na trenutak zastane na jarkom jutarnjem svjetlu. Slušao je oca kako radi u tamnoj komori, zamišljao kako tim istim rukama pažljivo traži slomljene kosti i namješta ih kako bi mogle zacijeljeti.

Rujan 1977.

Caroline palcem i kažiprstom primi rub polaroid-fotografije dok je izlazila iz aparata. Slika se već počela pojavljivati. Činilo se da stol prekriven bijelim stolnjakom pluta u moru tamne

trave. Gotovo blještavo bijeli cvjetovi slaka posuli su brijeg. Phoebe je još uvijek bila nejasan obris u haljini za krizmu. Caroline je kroz mirisni zrak mahala fotografijom kako bi se što prije osušila. U daljini se čula grmljavina. Bilo je kasno ljeto, spremala se oluja i papirnati ubrusi su treperili na vjetru.

“Još jedanput”, reče ona.

“Mama!” pobuni se Phoebe, ali ipak je stajala mirno. Čim je fotoaparat škljocnuo, ona otrči preko travnjaka do mjesta na kojem je njezina susjeda, osmogodišnja Avery, u naručju držala mačkicu čije je krzno bilo iste tamnonarančaste boje kao i njezina kosa. Phoebe je s trinaest godina bila niska za svoj uzrast, bucmasta, impulzivna i osjećajna, pa iako je polako učila da se mora obuzdavati, raspoloženja od radosti do zamišljenosti, tuge, i opet do radosti mijenjala je nevjerojatnom brzinom. “Imam potvrdu!” vikne ona i okrene se oko sebe ruku visoko uzdignutih u zraku, zbog čega se gosti s pićem u rukama okrenu u njezinu smjeru i nasmiješe. Suknja joj je lepršala na sve strane i ona otrči do Sandrina sina, Tima, tinejdžera kao i ona. Zagrli ga i razigrano poljubi u obraz.

Ali tada se sjeti i zabrinuto pogleda Caroline. Grljenje je ranije te godine bio problem u školi.

“Sviđaš mi se”, objavila bi Phoebe i manje bi dijete nestalo u njezinu zagrljaju. Ona nije razumjela zašto to ne smije raditi. Caroline joj je neprekidno ponavljala - Zagrljaji su posebni.

Zagrljaji su za članove obitelji. Phoebe je polako učila. Ipak, sad kad je Caroline vidjela kako Phoebe obuzdava svoju ljubav, pitala se je li ispravno postupila.

“U redu je, mila”, vikne Caroline. “Smiješ grliti prijatelje na zabavi.”

Phoebe se opusti. Ona i Tim nastave gladiti mačku. Caroline pogleda polaroid u ruci - vrt pun jarkih boja, Phoebein osmijeh, ulovljeni trenutak koji je zauvijek nestao. U daljini se začuje još grmljavine, ali večer je i dalje bila divna i topla, ispunjena mirisom cvijeća. Gosti su šetali travnjakom, razgovarali i smijali se, točili pića u plastične čaše. Torta na tri kata s bijelom glazurom stajala je na stolu, ukrašena tamnocrvenim ružama iz vrta. Tri kata za tri proslave: Phoebeinu krizmu, Carolineinu godišnjicu braka, Doroin odlazak u mirovinu i oproštaj s njom.

“To je moja torta”, čuo se Phoebein glas preko žamora profesora fizike, susjeda, članova crkvenog zbora, školskih prijatelja, obitelji iz Udruge Upside Down. Najrazličitija su djeca trčala naokolo. Došli su i Carolineini novi prijatelji iz bolnice, u kojoj je radila skraćeno radno vrijeme otkako je Phoebe krenula u školu. Ona je okupila sve te ljude, priredila tu prekrasnu zabavu koja je u sumrak postajala sve ljepša, poput cvijeta koji otvara latice. “To je moja torta”, začuje se ponovno visoki, zvonki Phoebein glas. “Dobila sam potvrdu.”

Caroline je pijuckala vino dok joj je zrak poput toplog daha milovao lice. Nije vidjela kada je Al stigao, ali iznenada je bio tu, obujmio ju je oko struka, poljubio u obraze i njegova pojava, njegov miris prostruji njome. Vjenčali su se prije pet godina na vrtnoj zabavi vrlo sličnoj ovoj.

Jagode su plivale u šampanjcu, zrak je bio pun krijesnica i mirisa ruža. Pet godina, a žar još nije nestao. Carolineina soba na trećem katu Doroine kuće postala je senzualno, tajanstveno mjesto kao i taj vrt. Caroline se voljela buditi i osjetiti krupno, toplo Alovo tijelo kraj sebe, njegovu ruku lagano oslonjenu na svojem trbuhu, njegov miris, sapun i Old Spice, koji je postupno ušao u sve dijelove prostorije, u pokrivače i ručnike. Bio je tako intenzivno prisutan da ga je osjećala svim bićem. Bio je tu, a onda bi iznenada nestao.

“Sretna ti godišnjica braka”, reče on pritišćući joj lagano rukom struk.

Caroline se nasmiješi ispunjena zadovoljstvom. Večer je odmicala, gosti su se družili i smijali okruženi cvijećem, obavijeni toplim, mirisnim zrakom dok se rosa skupljala na sve tamnijoj travi. Ona primi Ala za ruku, snažnu i čvrstu i zamalo se nasmije jer je on tek stigao i nije znao novosti. Doro je sa svojim ljubavnikom Traceom odlazila na godinu dana na krstarenje oko svijeta. Al je to znao, pripreme su trajale već mjesecima. Ali nije znao da je Doro, u naletu radosne želje da se oslobodi prošlosti, darovala Caroline tu staru kuću.

Doro je upravo stigla. Spuštala se stubama iz uličice u svilenkastoj haljini. Trace je bio iza nje i nosio vreću s ledom. Bio je godinu mlađi od Doro, imao je šezdeset i pet godina, kratku sijedu kosu, dugo usko lice, pune usne. Prirodno blijed, pazio je na težinu, bio je izbirljiv u pogledu hrane, volio je operu i sportske automobile. Trace se nekoć kao plivač natjecao na Olimpijadi i zamalo osvojio brončanu medalju. Kao od šale je skakao u rijeku Monongahela i plivao na suprotnu stranu. Tako je jednog poslijepodneva izašao iz rijeke, i dok je s njega kapala voda, onako blijed, posrćući se uspeo uz nasip i nabasao na godišnji piknik katedre za fiziku. Tako su se i upoznali. Trace je bio nježan i dobar prema Doro koja ga je očito obožavala, pa iako je bio pomalo suzdržan prema Caroline, nju to nije smetalo.

Nalet vjetra otpuhne papirnate ubruse sa stola i Caroline se sagne da ih podigne.

“Donosiš nam vjetar”, reče Al dok im je Doro prilazila.

“Kako je ovo uzbudljivo”, reče ona i podigne ruke. Sve je više sličila Leu, crte lica su joj postale oštrije, kratka kosa sasvim bijela.

“Al je poput nekadašnjih moreplovaca”, reče Trace i stavi led na stol. Caroline stavi manji kamen na ubruse kako se ne bi ponovno razletjeli. “On dobro poznaje vremenske promjene.

O, Doro, ostani ovakva kakva jesi”, uzvikne on. “Bože, kako si lijepa. Doista. Izgledaš poput božice vjetra.”

“Ako si božica vjetra,” reče Al loveći papirnate tanjure, “daj malo stišaj ventilatore kako bismo mogli nastaviti sa zabavom.”

“Zar nije prekrasno?” upita Doro. “Kakva divna zabava, divan ispraćaj.”

Phoebe dotrči s malenom mačkom, blijedonarančastim klupkom u rukama. Caroline pruži ruku i popravi joj kosu smješkajući se.

“Možemo li je zadržati?” upita.

“Ne”, odgovori Caroline kao i uvijek. “Teta Doro je alergična.”

“Mama”, pobuni se Phoebe, ali pažnju joj privuče vjetar i lijepo uređen stol. Ona povuče Doro za svileni rukav. “Teta Doro, to je moja torta.”

“I moja”, reče Doro i zagrli Phoebe. “Ne zaboravi, odlazim na put, tako da je ovo i moja torta. I mamina i Alova jer su se vjenčali prije pet godina ” “Idem i ja s tobom”, reče Phoebe.

“Ne možeš, dušo”, reče Doro. “Ne ovaj put. To je putovanje samo za odrasle. Za mene i Tracea.”

Na Phoebeinu se licu ukaže razočaranje jednako snažno kao i radost od malo prije. Bila je podložna naglim promjenama raspoloženja pa bi je potpuno zaokupili osjećaji.

“Hej, dušice”, reče Al i čučne. “Što misliš? Bi li mačkica voljela malo vrhnja?”

Ona zatomi osmijeh, ali onda kimne i na trenutak zaboravi na rastanak.

“Odlično”, reče Al, primi je za ruku i namigne Caroline.

“Nemojte nositi mačku u kuću”, upozori ih Caroline.

Ona poslaže čaše na pladanj i krene među goste, čudeći se samoj sebi. Ona je bila Caroline Simpson, Phoebeina majka, Alova supruga, organizatorica protesta - potpuno drugačija osoba od plašljive žene koja je prije trinaest godina stajala u tihoj, snijegom zametenoj klinici s djetetom u naručju. Okrene se i pogleda kuću od blijede opeke koja se neobično jarko isticala na sivom nebu. To je moja kuća, pomisli ona ponavljajući Phoebeinu melodiju.

Nasmije se na sljedeću misao koja je neobično odgovarala trenutku: Dobila sam potvrdu.

Sandra se smijala s Doro kod grma kozje krvi, gospođa Soulard je dolazila niz uličicu s vazom punom ljiljana. Trace, kojemu je vjetar otpuhao sijedu kosu u lice, zakloni rukom šibicu i pokuša upaliti svjećice. Plamen je treperio, prštao, ali ipak se nije ugasio i uskoro osvijetli bijeli laneni stolnjak, malene prozirne čaše sa zavjetnim svijećama, vazu s bijelim cvijećem, tortu sa šlagom. Na ulici su jurili automobili, njihov zvuk prigušen smijehom i glasovima, šuštanjem lišća. Trenutak je Caroline mirno stajala, razmišljala o Alu, o rukama koje će

ispružiti prema njoj u mraku nadolazeće noći. Ovo je sreću, reče ona samoj sebi. Ovako izgleda biti sretan.

Zabava je trajala do jedanaest. Doro i Trace su se zadržali i nakon što je posljednji gost otišao.

Nosili su pladnjeve s čašama i ostatke torte, vaze s cvijećem, spremali stolove i stolce u garažu. Phoebe je već spavala. Al ju je odnio u kuću nakon što se rasplakala umorna od svih tih događaja, tužna zbog Doroina odlaska. Tako je grčevito jecala da je ostala bez daha.

“Dosta si radila”, reče Caroline zaustavljajući Doro na vrhu stuba dok je prolazila pokraj gustih, gipkih listova ljiljana. Posadila je živicu prije tri godine i sada se grmlje, donedavno tek nekoliko grančica, primilo i počelo širiti. Iduće će godine grane biti prepune cvjetova.

“Pospremit ću sutra, Doro. Tvoj je let rano ujutro, sigurno jedva čekaš da krenete.”

“Da”, reče Doro tako tiho da ju je Caroline jedva čula. Ona kimne prema kući gdje su Al i Trace u jarko osvijetljenoj kuhinji čistili tanjure od hrane. “Ali, Caroline, taj je osjećaj tako gorko sretan. Večeras sam još jedanput prošla kroz sve prostorije. Cijeli sam svoj život provela ovdje i neobično mi je sve to napustiti. Ipak, uzbuđena sam što odlazim.”

“Uvijek se možeš vratiti”, reče Caroline boreći se s iznenadnom navalom osjećaja.

“Nadam se da neću poželjeti”, reče Doro. “U svakom slučaju ne zastalno.” Ona primi Caroline za lakat. “Hajdemo”, reče ona. “Idemo sjesti na trijem.”

One obiđu kuću ispod glicinije i sjednu na ljuljačku, dok je rijeka vozila prolazila autocestom.

U krošnjama platana listovi veliki poput tanjura treperili su na uličnom svjetlu.

“Promet ti svakako neće nedostajati”, reče Caroline.

“Da, to je istina. Nekoć je bilo tako tiho. Zimi su običavali zatvoriti cijelu ulicu pa smo se sredinom ceste spuštali na sanjkama.”

Caroline ih zaljulja sjetivši se one noći prije mnogo godina kada je mjesečeva svjetlost prekrila travnjake i kroz prozore obasjala kupaonicu dok je Phoebe kašljala u njezinu naručju, a čaplje polijetale s polja Doroina djetinjstva.

Otvore se vrata s mrežom i Trace izađe u vrt.

“I?” upita. “Jesi li spremna, Doro?”

“Još samo malo”, odgovori ona.

“Idem po auto. Dovest ću ga s prednje strane.”

On se vrati u kuću. Caroline je brojila automobile, nabrojila ih je dvadeset. Prije desetak godina došla je na ta vrata s malenom Phoebe u naručju. Stajala je tu i čekala da vidi što će se dogoditi. “U koliko je sati vaš let?”

“Rano. U osam. O, Caroline”, reče Doro, nasloni se i raširi ruke. "Nakon svih ovih godina osjećam se tako slobodnom. Tko zna kamo ću sve putovati?”

“Nedostajat ćeš mi”, reče Caroline. “I Phoebe također.”

Doro kimne. “Znam. Ali još ćemo se mi vidjeti. Slat ću vam razglednice iz svakog mjesta koje posjetim.”

S brda se razlije svjetlo iznajmljenog automobila koji je usporavao i Trace im mahne vitkom, dugačkom rukom.

“Cesta nas zove!” vikne on.

“Neka vam je sa srećom”, reče Caroline. Ona zagrli Doro, osjećajući njezin meki obraz na svojem. “Znaš, prije mnogo godina si mi spasila život.”

“Dušo, i ti si spasila moj.” Doro se odmakne. Njezine su tamne oči bile pune suza. “Ovo je sad tvoja kuća. Uživaj u njoj.”

Doro ustane, siđe niza stube, dok su joj krajevi bijelog džempera lepršali na vjetru. Uđe u automobil, mahne joj na pozdrav i nestane.

Caroline je gledala kako automobil skreće na petlju i stapa se s rijekom jurećih farova. Oluja je još uvijek kružila nad brdima, povremeno bi bljesnula munja i obasjala nebo, u daljini su odzvanjali gromovi. Al nogom gurne vrata držeći čaše s pićem u rukama. Oni sjednu na ljuljačku.

“I tako”, reče Al. “Krasna zabava.”

“Da”, primijeti Caroline. “Bilo je lijepo. Iscrpljena sam.”

“Imaš li dovoljno snage da ovo otvoriš?” upita Al. Caroline uzme nevjesto upakirani zamotuljak. Iz njega joj na dlan ispadne drveno srce, izrezbareno od trešnjina drveta, glatko poput kamena zaobljenog od vode. Ona sklopi prste oko srca sjetivši se kako je medaljon blistao na hladnom svjetlu kabine Alova kamiona i kako je nekoliko mjeseci nakon toga Phoebeina ručica uhvatila taj medaljon.

“Prekrasno je”, reče ona i pritisne glatko srce na svoj obraz. “Tako toplo. Stane točno na moj dlan.”

“Ja sam ga izrezbario”, reče Ak. Po glasu se čulo koliko je zadovoljan. “Noću, dok sam bio na putu. Bojao sam se da će ti se učiniti previše sladunjavo, ali jedna konobarica iz Clevelanda koju poznajem, rekla mi je da će ti se svidjeti. Nadam se da je tako.”

“Da, sviđa mi se”, reče Caroline i provuče ruku ispod njegove. “I ja imam nešto za tebe.” Ona mu pruži malenu kartonsku kutiju. “Nisam ga stigla zapakirati.”

On otvori kutiju i izvadi novi mjedeni ključ. “Što je to? Ključ tvojeg srca?”

Ona se nasmije. “Ne. To je ključ od ove kuće.”

“Zašto? Zar si promijenila bravu?”

“Nisam.” Caroline odgurne ljuljačku. “Doro miju je poklonila, Al. Zar to nije nevjerojatno?

Unutra su svi papiri. Rekla je da želi potpuno novi početak.”

Prođe trenutak, dva, tri. Čulo se škripanje ljuljačke koja je išla naprijed-natrag.

“Nije li to pomalo pretjerano?” upita Al. “Što ako se poželi vratiti?”

“I ja sam je to pitala. Rekla je da joj je Leo ostavio mnogo novca od patenata, štednje, ne znam što sve ne. A i Doro je cijeli život bila štedljiva pa ima više nego dovoljno novca. Ako se vrate ovamo ona i Trace će si kupiti apartman ili nešto slično.”

“Velikodušno s njezine strane”, reče Al. “Da.” Al je šutio. Caroline je slušala kako ljuljačka škripi, vjetar puše, automobili prolaze autocestom.

“Mogli bismo je prodati”, predloži on. “I mi krenuti na put, poći bilo kamo.”

“Kuća ne vrijedi mnogo”, polako će Caroline. Pomisao da proda kuću nikad joj nije pala na pamet. “Uostalom, kamo bismo pošli?”

“Pa, ne znam, Caroline. Znaš ti mene. Cijeli sam život proveo putujući. Samo predlažem.

Pokušavam shvatiti sve ovo.”

Osjećaj ugode koju je pružala tama i njihanje zamijeni duboka nelagoda. Tko je bio taj čovjek pokraj nje, pitala se Caroline. Taj čovjek koji je dolazio svaki vikend, ulazio u njezinu postelju, koji bi svako jutro pod određenim kutom nakrivio glavu kada je stavljao Old Spice na vrat i bradu? Što je ona doista znala o njegovim snovima, o onome što je čuvao u srcu? Gotovo ništa, učini joj se iznenada, a nije ni on mnogo znao o njoj.

“Znači, ti bi radije da nemamo kuću?” bila je uporna ona.

“Ne radi se o tome. Lijepo je od Doro što je to učinila.”

“Ali to te veže za jedno mjesto.”

“Ja se volim vraćati kući, tebi, Caroline. Volim se voziti zadnji dio autoceste znajući da ste ti i Phoebe tu, da pripremate hranu u kuhinji ili sadite cvijeće. Ali, spakirati se, otići odavde, lutati svijetom - mislim da bi i to bilo lijepo. To je sloboda.”

“Ja više nemam takvih želja”, reče Caroline gledajući u tamni vrt, razbacana gradska svjetla i grimizna slova reklame za Foodland, dijelove mozaika usred gustih krošnji raslinja. “Ja sam sretna tu gdje jesam. Dosadit će ti sa mnom.”

“Ma neće. To nas samo čini kompatibilnima, dušo”, reče Al. Neko su vrijeme sjedili u tišini, slušali vjetar i zvuk automobila. “Phoebe ne voli promjene”, reče Caroline. “Ne podnosi ih najbolje.”

“Da, i na to moramo misliti”, složi se Al. On pričeka trenutak, a onda se okrene prema njoj.

“Znaš, Caroline. Phoebe je počela rasti. Više nije mala djevojčica.” “Ali tek joj je trinaest godina”, reče Caroline sjetivši se kako je Phoebe držala mačku, kako je samo uživala u bezbrižnim radostima djetinjstva.

“Tako je. Ima trinaest godina, Caroline. Ona se... pa znaš... počela razvijati. Nelagodno mi ju je dizati u naručje kao večeras.” “Onda nemoj”, oštro će Caroline, ali se sjeti Phoebe u bazenu početkom tjedna. Otplivala je od nje, zatim se vratila, i kada ju je primila pod vodom Caroline je na ruci osjetila njezine meke propupale grudi.

“Ne moraš se ljutiti, Caroline. Samo, nikad nismo o tome razgovarali, zar ne? Što će biti s njom? Što će biti kada mi odemo u mirovinu kao Doro i Trace?” On zastane. Ona je imala dojam da pažljivo bira riječi. “Volio bih da možemo putovati. Osjećam se pomalo klaustrofobično, to je sve, kada pomislim da bismo mogli vječno ostati kod kuće. A što s Phoebe? Hoće li ona uvijek živjeti s nama?”

“Ne znam”, reče Caroline. Pritiskao ju je umor, neproziran poput noći. Toliko je već bitaka vodila kako bi osigurala bolji život za Phoebe u tom bešćutnom svijetu. Trenutno su svi njezini problemi bili riješeni i u posljednjih se godinu dana mogla opustiti. Ali gdje bi Phoebe mogla raditi i živjeti kad odraste - sve je to još uvijek bila zagonetka. “O, Al. Ne mogu o tome razmišljati večeras. Molim te.”

Ljuljačka se njihala naprijed-natrag.

“Morat ćemo o tome razmisliti kad-tad.”

“Ona je još mala. Što predlažeš?”

“Ja ništa ne predlažem, Caroline. Ti znaš da volim Phoebe. Ali ti ili ja bismo sutra mogli umrijeti. Nećemo uvijek biti tu da se brinemo o njoj, to je sve. Možda dođe vrijeme kada ni ona to neće željeti. Samo pitam jesi li razmišljala o tome. Za što štediš sav taj novac? Samo napominjem da bismo o tome trebali razgovarati. Razmisli. Zar ne bi bilo lijepo kada bi ti povremeno mogla na put sa mnom? Barem za vikend?”

“Da”, odgovori ona tiho. “To bi bilo lijepo.”

Ali nije bila tako sigurna. Caroline pokuša zamisliti Alov život, drugu sobu svake noći, drugi grad i istu sivu cestu koja nestaje pod kotačima kamiona. Njegova je prva pomisao bila puna nemira: prodati kuću, otići na put, lutati svijetom.

Al kimne, ispije piće i počne ustajati.

“Nemoj ići”, reče ona i lagano stavi svoju ruku na njegovu. “Moramo još o nečemu porazgovarati.”

“Zvuči ozbiljno”, reče on i zavali se natrag u ljuljačku i nervozno se nasmije. “Nadam se da me ne ostavljaš? Sada kada si postala nasljednica.”

“Naravno da ne. Ništa slično.” Ona uzdahne. “Dobila sam pismo”, reče ona. “Neobično pismo, i moram o tome s tobom porazgovarati.”“Od Phoebeina oca.”

Al kimne i prekriži ruke. Šutio je. On je naravno znao za pi sma. Stizala su godinama, a u njima gotovina i po jedna načrčkana rečenica. Molim te napiši mi gdje stanujete. Ona to nije učinila, ali prethodnih je godina Davidu Henryju napisala o svemu ostalome. Iskrena pisma, poput ispovijedi, kao da su bliski prijatelji, kao da je on osoba od povjerenja. Kako je vrijeme prolazilo, ta su pisma postajala sve kraća, redak, dva u najboljem slučaju. Njezin je život postao tako bogat, ispunjen i kompliciran. Nije bilo načina da sve to stavi na papir pa se jednostavno prestala truditi. Kako se samo šokirala kada je od Davida dobila dugačko pismo na tri stranice pisano njegovim zbijenim rukopisom. Pismo puno osjećaja, koje je počelo opisom Paula, njegova talenta i snova, pobune i srdžbe.

Sada znam da sam pogriješio što sam ti dao svoju kćer.

Znam da je ono što sam učinio stravično i da to ne mogu promijeniti. Ali volio bih je vidjeti, Caroline. Pokušao bih barem nekako ispraviti stvari. Želio bih znati više o Phoebe i o vašim životima.

Sve što joj je opisao duboko ju je uznemirilo - Paul je bio tinejdžer koji je svirao gitaru i sanjao da će se upisati na Juilliard, Norah je imala vlastiti posao, a David, čija joj je slika ostala u sjećanju jasno kao fotografija u knjizi, nagnut nad listom papira, pun kajanja i čežnje napisao joj je to pismo. Ona ga je spremila u ladicu, kao da je tako mogla spremiti i njegovo značenje, ali riječi su lebdjele u njezinim mislima tijekom cijelog užurbanog tjedna ispunjenog emocijama.

“On je želi upoznati”, reče Caroline igrajući se resicama šala koji je Doro ostavila preko naslona ljuljačke. “Želi nekako biti dio njezina života.”

“Lijepo od njega”, reče Al, “što se napokon sjetio.”

Caroline kimne. “Ipak, on je njezin otac.”

“A ja sam onda što, pitam se?”

“Molim te”, reče Caroline. “Ti si otac kojega Phoebe poznaje i voli. Ali ja ti nisam rekla sve, Al, o tome kako sam dobila Phoebe pa mislim da bi najbolje bilo da ti kažem.”

On je zagrli.

“Caroline, svratio sam u Lexington nakon tvog odlaska. Razgo varao sam s onom tvojom susjedom i čuo svakojake priče. Nisam školovan, ali nisam ni glup, i znam da je doktoru Davidu Henryju umrla kći u vrijeme kada si ti napustila grad. Hoću reći, što god sc dogodilo između vas dvoje nije važno, meni nije, nama nije. Zato ne moram znati pojedinosti.”

Ona je sjedila u tišini i gledala kako autocestom jure automobili.

“On je nije želio”, reče ona. “Namjeravao ju je dati u dom. Za molio me da je odnesem onamo i ja sam ga poslušala, ali nisam je mogla ostaviti na tom strašnom mjestu.”

Al je neko vrijeme šutio. “Znam za takve stvari”, napokon reče. “Čuo sam slične priče na svojim putovanjima. Bila si jako hrabra, Caroline. Ispravno si postupila. Teško je zamisliti Phoebe kako raste na takvom mjestu.”

Caroline kimne, očiju punih suza. “Žao mi je, Al, trebala sam ti to reći prije mnogo godina.”

“Caroline, sve je u redu. Nije važno.”

“Reci, što da radim?” upita ona. “Mislim, u vezi s ovim pismom. Trebam li mu odgovoriti, dopustiti da se s njom upozna? Ne znam. To me cijeli tjedan muči. Što ako je želi natrag?”

“Ne znam što da ti kažem”, reče on polako. “Nije na meni da odlučim.”

Ona kimne. To je bilo pošteno, sama je bila kriva što je skrivala istinu tolike godine.

“Ali podržat ću te”, doda Al i stisne joj ruku. “Što god odlučila podržat ću tebe i Phoebe sto posto.”

“Hvala ti. Tako sam se brinula.”

“Previše se brineš oko krivih stvari, Caroline.”

“Znači to neće utjecati na naš odnos?” upita ona. “To što ti nisam prije rekla - neće utjecati na odnos između mene i tebe?”

“Ni najmanje”, reče on.

“Onda dobro.”

“Eto”, on ustane i protegne se. “Dan je bio dug. Ideš li gore?”

“Evo još malo.”

Zaškripe vrata s mrežicom pa se ponovno zatvore. Vjetar prostruji mjestom na kojem je on upravo sjedio.

Počelo je kišiti, isprva su kapljice nježno udarale po krovu, a onda počele bubnjati. Caroline zaključa kuću - sada svoju kuću. Na katu pogleda kako je Phoebe. Koža joj je bila topla i vlažna, ona se pomaknula dok su joj usne oblikovale neizgovorene riječi, a onda se vratila

svojim snovima. Slatka djevojčice, šapne joj Caroline i pokrije ju. Stajala je nekoliko trenutaka u prostoriji u kojoj su odzvanjali zvuci kiše. Dirne je koliko je Phoebe mala, što je neće moći zaštititi od sveg zla na svijetu. Zatim pođe u svoju spavaću sobu i uvuče se pod prohladne plahte kraj Ala. Sjeti se njegovih ruku na svojoj koži, pritiska njegove brade na svojemu vratu, svojih uzdaha u noći. Bio joj je dobar muž, bio je dobar otac Phoebe. Ustat će u ponedjeljak ujutro, istuširat će se, odjenuti i nestati u svojem kamionu do petka, uvjeren kako će ona donijeti ispravnu odluku u vezi s Davidom Henryjem i njegovim pismom. Caroline je dugo ležala budna, slušala kišu ruke naslonjene na njegova prsa.

Probudila se u zoru. Čula je kako Al silazi niza stube. Krenuo je ranije jer je htio odvesti kamion na promjenu ulja. Kiša se slijevala s krova i niz oluke, skupljala u mlake, a onda tekla u potočiću nizbrdo. Caroline side u prizemlje i skuha kavu, toliko zaokupljena svojim mislima, neobičnom tišinom kuće da nije čula Phoebe sve dok je nije ugledala na vratima iza sebe.

“Kiša”, reče Phoebe. Kućna je haljina labavo visjela oko nje. “Kao iz kabla.”

“Da”, reče Caroline. Jednom su provele nekoliko sati učeći tu izreku, koristeći se plakatom koji je Caroline napravila. Na njemu je nacrtala ljutite sive oblake, a na njima iskrenute drvene kablove iz kojih je lijevala voda. To je bio jedan od Phoebeinih najdražih crteža. “Ali danas se više čini da lijeva kao iz crijeva.”

“Iz hidranta”, reče Phoebe. “Iz velike cisterne.” “Želiš li tost?”

“Mačku”, reče Phoebe. “Što želiš?” upita Caroline. “Koristi se punom rečenicom.” “Želim mačku, molim te”, reče Phoebe.

“Ne možemo držati mačku.”

“Ali teta Doro je otputovala”, reče Phoebe. “Sada mogu imati mačku.”

Caroline osjeti kako je boli glava. Što će biti s njom?

“Gle, Phoebe, sad pojedi tost. O mački ćemo porazgovarati poslije« “Želim mačku”, bila je uporna Phoebe.

“Poslije.”

“Mačku”, reče Phoebe.

“Dodavola.” Caroline dlanom udari o pult i preplaši ih obje “Nemoj mi više spominjati mačku. Čuješ li?”

“Sjediti na trijemu”, reče namrgođeno Phoebe. “Gledati kišu.” “Što želiš? Reci to punom rečenicom.” “Želim sjesti na trijem i gledati kišu.”

“Bit će ti hladno.” “Želim...”

“Dobro”, prekine je Caroline i odmahne rukom. “Dobro. Idi van, sjedni na trijem. Gledaj kišu.

Kako god želiš.”

Vrata se otvore, a onda zalupe. Caroline pogleda van i ugleda Phoebe kako sjedi na ljuljački na trijemu s otvorenim kišobranom i tostom u krilu. Bila je ljuta na sebe što je izgubila strpljenje. Nije Phoebe bila kriva. Caroline jednostavno nije znala što da odgovori Davidu Henryju. Bila je uplašena.

Ona uzme foto-albume i fotografije koje je kanila sortirati i sjedne na kauč odakle je mogla vidjeti Phoebe koja se ljuljala zaklonjena kišobranom. Ona rasporedi najnovije fotografije na stolić, zatim uzme list papira i napiše Davidu:

Phoebe je jučer imala krizmu. Bila je tako slatka u bijeloj čipkastoj haljini s ružičastim vrpcama. Pjevala je solo u crkvi. Šaljem Vam fotografiju vrtne zabave koju smo poslije imali. Teško je povjerovati koliko je narasla i mene je počelo brinuti što će biti s njom u budućnosti. Vjerujem da ste i Vi o tome razmišljali one noći kada ste mi je dali. Toliko sam se naporno borila sve ove godine pa me ponekad užasava što bi se sve moglo dogoditi, ipak...

Tu ona zastane, pitajući se zašto osjeća potrebu da mu piše. Nije to radila zbog novca. Sve do posljednjeg centa spremila je u banku na Phoebeino ime pa je za sve te godine uštedjela 15.000 dolara. Možda mu se javljala samo po staroj navici ili da održi vezu s njim. Možda je jednostavno željela da on shvati što je propustio. Vidi, željela je reći hvatajući Davida Henryja za ovratnik, ovo je tvoja kći Phoebe. Trinaest joj je godina i ima osmijeh koji obasja svačiju dušu.

Ona spusti kemijsku olovku, razmišljajući o Phoebe u bijeloj haljini kako pjeva u zboru, kako drži mačku u naručju. Kako mu može sve to opisati, a onda odbiti njegovu molbu da vidi kćer? Ipak, kada bi on došao ovamo nakon toliko godina - što bi se dogodilo? Caroline je bila uvjerena da ga više ne voli, ali što ako ipak voli. Možda je još uvijek bila ljuta na njega zbog odluka koje je donio, /bog toga što nikad nije doista shvatio tko je ona. Zabrinulo ju je što čuva tu gorčinu u svojem srcu. Što ako se ipak promijenio? A što ako nije? Mogao bi povrijediti Phoebe kao što je nekoć povrijedio nju, ne znajući da to čini.

Ona gurne pismo u stranu. Napiše uplatnice za nekoliko računa, pođe van i stavi ih u sandučić. Phoebe je sjedila na prednjim stubama i visoko držala kišobran štiteći se od kiše.

Caroline ju je neko vrijeme promatrala, zatim pustila vrata da se zatvore i otišla u kuhinju po još jednu šalicu kave. Dugo je stajala na stražnjim vratima, gledala lišće s kojeg je kapala voda, mokri travnjak, potočić koji je tekao uz nogostup. Ispod grma bila je zaglavljena papirnata čaša, kod garaže se ubrus pretvorio u kašu od papira. Za nekoliko će sati Al ponovno krenuti na put. Na trenutak ona shvati kakav mu to osjećaj slobode daje.

Iznenada kiša postane jača, bubnjala je po krovu. Nešto je stisne oko srca, neki snažni instinkt, zbog čega Caroline pođe u dnevnu sobu. Znala je i prije nego što je izašla na trijem da će biti prazan. Tanjur je bio uredno odložen na betonskom podu, ljuljačka je stajala na mjestu.

Phoebe je nestala.

Nestala kamo? Caroline pođe do ruba trijema i pogleda niz ulicu kroz kišu koja je pljuštala. U daljini se začuje vlak. Cesta koja je skretala ulijevo vodila je uz brijeg prema pruzi. Desno se završavala kod ulaza na autocestu. Hajde, misli. Misli! Kamo je mogla otići?

Niz ulicu su se Swanova bosonoga djeca igrala u mlakama. Ca roline se sjeti kako je ranije tog jutra Phoebe rekla: Želim mačku, i Avery koja je na zabavi držala krzneno klupko u naručju.

Sjeti se kako je Phoebe bila fascinirana mačkicom, tihim zvukovima kojima se glasala. I doista, kada je pitala Swanovu djecu za Phoebe, oni pokažu preko ceste na šikaru među drvečem. Mačka je pobjegla, Phoebe i Avery su je pošle spasiti.

Promet je bio gust i čim joj se ukazala prilika Caroline pretrči preko ceste. Zemlja je bila natopljena vodom koja se slijevala u otiske koje je ona ostavljala za sobom. Ona se probije kroz šikaru i napokon se nađe na čistini. Ugleda Avery koja je klečala kraj cijevi kroz koju se voda s brda slijevala u betonski jarak. Pokraj nje je, odbačen poput zastave, ležao Phoebein žuti kišobran.

“Avery!” Ona čučne pokraj djevojčice i dotakne njezino mokro rame. “Gdje je Phoebe?”

“Otišla je po mačku”, reče Avery, pokazujući u cijev. “Tamo unutra.”

Caroline tiho opsuje i klekne na rub cijevi. Hladna joj je voda tekla preko koljena i ruku.

Phoebe! vikne ona, a glas joj je odzvanjao u tami. To je mama, dušo, čuješ li me?

Tišina. Caroline polako krene unutra. Voda je bila ledena, ruke joj se odmah ukoče od hladnoće. Phoebe! vikne ona. Phoebe! Napeto je osluškivala. Napokon začuje tihi zvuk.

Caroline na koljenima polako krene dalje tapkajući u mraku po hladnoj bujici vode.

Odjednom rukom zapne za tkaninu, hladnu kožu, i Phoebe se drhteći nađe u njezinu naručju.

Caroline ju je čvrsto držala, sjetivši se one noći kada ju je nosila u vlažnoj, ljubičastoj kupaonici nastojeći joj pomoći da diše.

“Moramo izaći odavde, dušo. Moramo van.”

Ali Phoebe se nije htjela pomaknuti.

“Moja mačka”, reče ona glasno, odlučno, i Caroline pod Pho ebeinom košuljom osjeti micanje i začuje tiho mijaukanje. “To je moja mačka.”

“Pusti sad mačku”, vikne Caroline. Ona nježno povuče Phoebe u smjeru iz kojeg je došla.

“Hajdemo, Phoebe. Smjesta.”

“Moja mačka”, reče Phoebe.

“Dobro”, odgovori Caroline, dok joj je voda lijevala oko koljena. “Dobro, dobro, to je tvoja mačka. Samo kreni!”

Phoebe se polako pomakne prema krugu svjetlosti. Napokon su izašle, dok je oko njih hladna voda tekla u betonski jarak. Phoebe je bila potpuno mokra, kosa joj je bila prilijepljena uz lice. I mačka je bila mokra. Kroz drveće Caroline ugleda svoju kuću, čvrstu i toplu, poput splavi u opasnome svijetu. Zamisli Ala kako se vozi nekom dalekom autocestom i poznatu udobnost prostorija koje su bile njezine.

“Sve je u redu.” Caroline zagrli Phoebe. Mačka se vrpoljila i tankim joj pandžama grebla nadlanice. Kiša je padala, kapala s tamnog, treperavog lišća.

“Eno poštara”, reče Phoebe.

“Da”, reče Caroline, gledajući ga kako se penje na trijem i stavlja uplatnice, koje je ona tamo ostavila, u kožnatu torbu.

Njezino pismo za Davida Henryja ostalo je nedovršeno na stolu. Ona je stajala kod stražnjih vrata, gledala kišu i razmišljala o Phoebeinu ocu dok je Phoebe bila u opasnosti. Iznenada joj se to učini poput kakvog znaka i ona dopusti da se strah zbog Phoebeina nestanka pretvori u srdžbu. Neće više pisati Davidu. On je previše tražio od nje, i to prekasno. Poštar siđe niza stube s kišobranom živih blistavih boja u ruci.

“Da, mila”, reče ona mazeći koščatu mačkinu glavu. “Da, eno ga.”

1982.

Travanj 1982.

I Caroline je stajala na autobusnoj stanici blizu ugla ulica Forbes i Braddock i gledala razigranu djecu na igralištu, slušala njihove radosne uzvike koji su se uzdizali iznad buke prometa. Iza njih, na bejzbolskom igralištu, figure odjevene u modro i crveno, suparničke momčadi iz mjesnih taverni, graciozno su se kretale na mladoj travi. Bilo je proljeće. Spuštao se sumrak.

Za nekoliko će minuta roditelji koji su sjedili na klupama ili stajali s rukama u džepovima početi zvati djecu da idu kući. Utakmica odraslih će potrajati sve do mraka, a kada završi, igrači će se tapšati po leđima i poći na piće u tavernu, smijući se glasno i zadovoljno. Ona i Al su ih viđali tamo kada bi uspjeli izaći. Prvo na ranu kinopredstavu u Regentu, zatim na večeru, a kada Al nije bio dežuran, na nekoliko piva.

Ali večeras je on bio na putu, jurio je kroz suton na jug, od Clevelanda u Toledo, zatim u Columbus. Caroline je imala njegov raspored vožnji na hladnjaku. Prije više godina, tijekom neobičnih dana nakon Doroina odlaska, Caroline je zaposlila ženu da čuva Phoebe dok je ona putovala s Alom. Nadala se da će tako smanjiti udaljenost koja je nastala između njih. Sati su prolazili, ona je spavala i budila se izgubivši pojam o vremenu. Nepregledna se cesta prostirala pred njima, tamna vrpca presječena jarkim bijelim crtama, zavodljiva i hipnotizirajuća. Napokon bi Al. i sam iscrpljen, skrenuo na stajalište za kamione i odveo je u restoran koji se nije bitno razlikovao od prethodnog u gradu u kojem su bili dan ranije. Život na cesti sličio je padu kroz neobične rupe u svemiru, kao da ste mogli ući u zahod u nekom gradu u Americi, izaći na ta ista vrata i naći se negdje drugdje, ali ispred vas su bile iste trgovine, benzinske postaje, ekspres-restorani, isti zvuk kotača na asfaltu. Samo su se imena razlikovala, doba dana, lica. Išla je s Alom na put dvaput, a onda nikad više.

Autobus skrene za ugao i stane. Vrata se otvore, Caroline uđe i sjedne kraj prozora. Drveće je promicalo dok su se vozili preko mosta i praznine pod njim. Prođu groblje, polako se provezu preko Squirrel Hilla i nastave kroz stare četvrti do Oaklanda, gdje Caroline izađe. Stajala je nekoliko trenutaka ispred muzeja Carnegie kako bi se sabrala. Pogleda gore u veličanstvenu kamenitu građevinu s jonskim stupovima i dugačkim stubištem. Ispod ruba trijema na vjetru je lepršao transparent: OBRATNI ODRAZI: FOTOGRAFIJE DAVIDA HENRYJA. Večeras je bilo otvorenje i on je trebao održati govor. Drhtavih ruku Caroline izvuče novinski isječak iz džepa. Nosila ga je sa sobom već dva tjedna i srce bi joj brže zakucalo svaki put kada bi ga dotakla. Nebrojeno se puta predomislila. Što se dobro moglo iz toga izroditi?

A onda bi već u sljedećem trenutku pomislila: a kome je moglo naškoditi?

Da je Al bio tu ona bi jednostavno ostala kod kuće. Pustila bi da ta prilika nezamijećeno izmakne, gledala bi na sat sve dok se otvorenje ne bi završilo a David Henry nestao, vratio se kakvom god je životu sada živio.

Ali Al je nazvao i rekao da ga večeras neće biti pa je gospođa O’Neill došla pripaziti na Phoebe, a autobus je stigao na vrijeme.

Carolineino srce je sada kucalo kao ludo. Ukočeno je stajala i duboko disala dok se sve oko nje kretalo. Čula je škripu kočnica, tiho šuškanje mladog proljetnog lišća, osjećala miris benzinskih para. Čula je glasove prolaznika, onda bi nestali, djeliće razgovora kao komadiće papira koje je raznosio vjetar. Rijeke ljudi, odjevenih u svilu, visoke pete i tamna skupocjena odijela, uspinjale su se kamenim stubama muzeja. Nebo je postajalo sve modrije, upalila su se ulična svjetla. Zrak je bio ispunjen mirisom limuna i mente koji je dopirao iz Grčke pravoslavne crkve, ulicu dalje gdje se održavao praznik. Caroline zatvori oči, razmišljajući o crnim maslinama koje je prvi put probala tek kada se doselila u taj grad. Pomisli na fantastični mozaik subotnje tržnice na Stripu, svježi kruh, cvijeće, voće i povrće, raznovrsnu

hranu, šarenilo boja koje je zauzimalo čitave ulice uz rijeku, nešto što nikad ne bi vidjela da nije bilo Davida Henryja i neočekivane snježne oluje. Ona napravi jedan korak, pa još jedan i stopi se s bujicom ljudi.

Muzej je imao visoke bijele stropove i hrastove podove ulaštene do tamnozlatnog sjaja.

Caroline pruže program od tvrdog žućkasto- bijelog papira na kojem je pri vrhu pisalo ime Davida Henryja. Slijedio je popis fotografija. “Dine u sumrak”, pročita ona. “Drvo u srcu”. Ona uđe u galeriju i ugleda njegovu najpoznatiju fotografiju valovite plaže koja nije bila samo plaža. Na njoj se nazirala i oblina ženskog kuka, glatka noga skrivena među dinama. Slika kao da je treperila i mijenjala oblik, a onda se iznenada to i dogodilo. Kada ju je vidjela prvi put Caroline ju je proučavala dobrih petnaest minuta, znajući da to tijelo pripada Nori Henry.

Sjećala se bijelog nabreklog trbuha koji je podrhtavao od kontrakcija, snažnog stiska njezine ruke. Godinama se tješila prezirom prema Nori Henry, njezinu pomalo umišljenom držanju žene naviknute na lagodan život, žene koja bi možda ostavila Phoebe u domu. Ali ova je slika raspršila tu ideju. Fotografije su prikazivale ženu kakvu ona nikad nije poznavala.

U prostoriji je bilo sve više ljudi, sjedala su se popunila. Caroline sjedne, napeto gledajući oko sebe. Svjetla se priguše, onda ponovno pojačaju, iznenada se prolomi pljesak i uđe David Henry, visok i dobro joj poznat, sada nešto krupniji. Smješkao se publici. Iznenadi se kada primijeti da on više nije mlad. Kosa mu je bila prosijeda, ramena blago pogrbljena. On se popne na podij, pogleda publiku, i Caroline zastane dah. Sigurno ju je primijetio, sigurno ju je odmah prepoznao kao što je ona prepoznala njega. On se nakašlje i našali na račun vremena.

Smijeh se proširi dvoranom oko nje, zatim utihne, on pogleda svoje zabilješke i počne govoriti, i Caroline shvati da je ona samo još jedno lice u gomili.

Glas mu je bio melodičan, samouvjeren, iako Caroline gotovo nije ni obraćala pažnju na to što govori. Ona je proučavala dobro poznate pokrete njegovih ruku, novonastale bore u kutovima očiju. Kosa mu je bila duža, gusta i sjajna, unatoč sjedinama, ostavljao je dojam zadovoljnog čovjeka sređena života. Ona se sjeti one noći prije gotovo dvadeset godina kada se on probudio, digao glavu s radnog stola i ulovio je kako ga gleda s vrata kabineta. Na njezinu se licu jasno vidjela ljubav prema njemu i u tom su trenutku njih dvoje bili otvoreni jedno prema drugom koliko god ljudi to mogu biti. Ona je tada ulovila nešto što je on skrivao duboko u sebi, neki događaj, neku nadu ili san, koji je bio previše osoban da ga podijeli s bilo kime. I doista, vidjela je to još i sada: David Henry imao je tajni život. Njezina je greška prije dvadeset godina bila što je vjerovala da je ta tajna povezana s ljubavlju prema njoj.

Nakon govora uslijedi snažan pljesak, on se odmakne od podija, popije gutljaj vode i počne odgovarati na pitanja. Bilo ih je nekoliko - od čovjeka s notesom, starije gospođe sijede kose, mlade žene tamne valovite kose odjevene u crno koja je ljutito pitala nešto u vezi s formom.

Napetost je u Caroline rasla, a srce joj tako lupalo da je jedva disala. Pitanja prestanu, zamijeni ih tišina pa se David Henry nakašlje, nasmiješi, zahvali publici i okrene. Caroline osjeti kako gotovo protiv vlastite volje ustaje, držeći torbicu pred sobom kao štit. Ona prijeđe na drugi kraj prostorije i pridruži se malenoj grupi ljudi koja se okupila oko njega. On je okrzne pogledom i ljubazno se nasmiješi. Očito je nije prepoznao. Ona pričeka da on odgovori na još nekoliko pitanja dok ju je napetost prolazila. Kustos muzeja je stajao uz njih, očito želeći da se David pođe družiti s ostalim gostima, ali kada je nastala stanka u pitanjima Caroline istupi i primi Davida za nadlakticu.

“Davide”, reče ona. “Zar me ne prepoznajete?”

On je pažljivo pogleda.

“Zar sam se toliko promijenila?”

Uto ona primijeti da ju je prepoznao. Lice mu se promijeni, izduži, kao da je sila teže iznenada postala jača. Rumenilo mu krene od vrata, mišić mu zatitra na obrazu. Caroline se učini da se s vremenom nešto čudno događa, kao da su ponovno u klinici i vani pada snijeg. Gledali su se bez riječi kao da su svi ljudi, pa i sama prostorija, nestali.

“Caroline”, reče on napokon kada se pribrao. “Caroline Gill... Stara prijateljica”, doda on, obraćajući se ljudima koji su se još uvijek gurali oko njih. On podigne ruku i popravi kravatu, osmijeh mu razvedri lice, ali ne i oči. “Hvala vam”, reče on i kimne ostalima. “Hvala vam što ste došli. Sada me, molim vas, ispričajte.”

Njih dvoje krenu na drugu stranu prostorije. David je hodao kraj nje. Jednu je ruku lagano naslonio na njezina leđa kao da bi ona mogla nestati ako je ne bude držao.

“Hajdemo ovamo”, reče on i obiđe pano iza kojeg su bila vrata bez dovratka, jedva vidljiva na bijelome zidu. On je brzo povede unutra i zatvori za njima vrata. Bilo je to maleno spremište.

Gola je žarulja obasjavala police natrpane bojama i alatom. Stajali su oči u oči udaljeni svega nekoliko centimetara. Njegov miris ispuni prostoriju, slatkasta kolonjska voda, a ispod nje miris kojega se ona sjećala, nešto ljekovito s primjesom adrenalina. U malenoj je prostoriji bilo vruće i ona iznenada osjeti vrtoglavicu, pred očima joj zatrepere srebrne zvjezdice.

“Caroline”, reče on. “Bože dragi, zar vi živite ovdje? U Pittsburghu? Zašto mi niste htjeli otkriti gdje ste?”

“Nije me bilo teško pronaći. Drugima je uspjelo”, reče ona polako, sjetivši se kako se Al pojavio u uličici i sada prvi put doista shvati koliko je bio uporan. Istina je bila da se David Henry nije osobito trudio da ih pronađe, ali i to da ona nije željela biti pronađena.

Ispred vrata se začuju koraci. Približavali su se, zatim zastanu. Začuje se užurban žamor. Ona je proučavala njegovo lice. Sve je ove godine svakoga dana razmišljala o njemu, pa ipak sada nije znala što bi mu rekla.

“Zar ne biste trebali biti vani s gostima?” upita ona i kimne prema vratima.

“Oni mogu pričekati.”

Tada se pogledaju bez riječi. Caroline ga je čuvala u mislima kao fotografiju, kao stotine, tisuće fotografija. Na svakoj je David Henry bio mladi čovjek pun nemira i odlučnosti. Sada, dok je gledala u njegove tamne oči i pune obraze, pažljivo ošišanu i počešljanu kosu, ona shvati da ga možda ipak ne bi prepoznala na ulici.

Kada je on ponovno progovorio, ton mu je bio blaži, premda je mišić na obrazu još uvijek podrhtavao. “Otišao sam u vaš stan, Caroline. Onog dana poslije mise zadušnice. Otišao sam onamo, ali vi ste već bili otišli. Cijelo ovo vrijeme...” počne on, a onda ušuti.

Na vratima se začuje lagano kucanje, tiho pitanje.

“Samo trenutak”, vikne David.

“Bila sam zaljubljena u vas”, reče Caroline brzo, iznenađena svojim priznanjem, jer je to prvi put izgovorila glasno, čak i samoj sebi, iako je s tim saznanjem živjela godinama. Zbog tog priznanja osjeti laganu vrtoglavicu pa iskreno nastavi. “Znate, često sam ma štala o životu s vama, ali tek sam ispred crkve shvatila da vi o meni ne razmišljate, barem ne na taj način.”

Dok je govorila, on je sagnuo glavu pa je sada pogleda.

“Znao sam”, reče on. “Znao sam da ste zaljubljeni u mene. Kako bih vas se inače usudio zamoliti da mi pomognete? Žao mi je, Ca roline. Već mi je godinama strahovito žao.”

Ona kimne sa suzama u očima, ona mlada Caroline još uvijek živa u njoj, još uvijek stoji sa strane na misi zadušnici, neprimijećena, nevidljiva. Čak je i sada bila ljuta što je on tada nije doista poznavao i što ju je, premda je nije poznavao, bez oklijevanja zamolio da odnese njegovu kćer.

“Jeste li sretni?” upita on. “Je li vaš život bio sretan, Caroline? Je li Phoebe sretna?”

Njegovo pitanje i nježnost u glasu je razoruža. Ona se sjeti kako se Phoebe mučila s pisanjem, vezanjem cipele. Phoebe koja se radosno igrala u vrtu dok je Caroline telefonirala na bezbroj mjesta, boreći se da ona dobije naobrazbu. Phoebe koja ju je bez nekog posebnog razloga grlila mekim rukama i govorila Volim te, mama. Sjeti se Ala koji je bio previše odsutan, ali bi se potkraj svakog dugog radnog tjedna pojavio na vratima uvijek s cvijećem u ruci, svježim pecivom ili kakvim malenim darom za nju i Phoebe. Kada je radila u ordinaciji Davida Henryja bila je tako mlada, tako osamljena i naivna. Doživljavala je sebe kao neku vrstu

posude koju valja do vrha napuniti ljubavlju. Ali nije bilo tako. Ljubav je bila u njoj cijelo vrijeme i obnavljala se tako što ju je ona nesebično davala drugima.

“Doista želite znati?” upita ona, napokon gledajući ga ravno u oči. “Jer nikada mi niste odgovorili na pisma, Davide, osim ono jedanput. Godinama niste pitali kako živimo.”

Dok je Caroline govorila, ona shvati da je to razlog zbog kojeg je došla. Uopće ne iz ljubavi ili bilo kakve privrženosti prema prošlosti, pa čak ni zbog osjećaja krivnje. Došla je vođena ljutnjom i željom da mu kaže što doista misli.

“Godinama vas nije zanimalo kako sam, kako je Phoebe. Nije vam uopće bilo stalo, zar ne? A onda ono posljednje pismo na koje nisam nikad odgovorila. Iznenada ste je htjeli natrag.”

David se kratko, iznenađeno nasmije. “Vi ste to tako shvatili? Zato ste prestali pisati?”

“A kako sam drukčije mogla shvatiti?”

On polako odmahne glavom. “Caroline, ja sam vas pitao za adresu svaki put kada sam slao novac. A u tom posljednjem pismu sam jednostavno molio da me pustite natrag u svoj život. Što sam još mogao učiniti? Čujte, vi to ne znate, ali sačuvao sam svako vaše pismo. A kada ste prestali pisati osjećao sam se kao da ste mi zalupili vrata u lice.”

Caroline pomisli na svoja pisma, na sva ta iskrena priznanja koje je nalivperom prenosila na papir. Nije se više sjećala što je točno pisala: pojedinosti iz Phoebeina života, svoje nade, snove i strahove. “Gdje su?” upita ona. “Gdje čuvate moja pisma?”

On se doimao iznenađenim. “U tamnoj komori, u ormaru za spise u donjoj ladici. Uvijek je zaključana. Zašto?”

“Mislila sam da ih ne čitate”, reče Caroline. “Činilo mi se da pišem uprazno. Možda sam zato bila tako iskrena, kao da sam mogla napisati sve što mi leži na duši.”

David rukama protrlja obraze. Ona se sjeti da je to radio kada je bio umoran ili se osjećao malodušno. “Pročitao sam ih. Iskreno, isprva sam to radio nasilu. Ali nakon nekog vremena htio sam znati što se s vama događa, iako mi je bilo bolno. Davali ste mi uvide u Phoebein život, djeliće vaših života. Iščekivao sam ih s nestrpljenjem.” Ona je šutjela, sjetivši se zadovoljstva koje je osjećala onog kišnog dana kada je poslala Phoebe na kat s njezinom mačkicom, Rain, da skine mokru odjeću, dok je ona stajala u dnevnoj sobi i poderala pismo napisano njemu, prvo na četiri, pa na osam, pa na šesnaest komadića, a zatim ga bacila kao konfete u kantu za smeće. Osjećala je zadovoljstvo i neku vrstu užitka što je s tom pričom bilo gotovo. Osjećala je sve to, ne znajući što David osjeća, nije ju čak ni bilo briga.

“Nisam je mogla izgubiti”, reče ona. “Strahovito dugo sam bila ljuta na vas, ali tada sam se uglavnom plašila da ćete je odvesti ako je upoznate. Zato sam prestala pisati.”

“To mi nikada nije bila namjera.”

“Ništa od ovoga vam nije bila namjera”, reče ona. “Ali ipak se dogodilo.”

David Henry uzdahne, i ona ga zamisli u svojem napuštenom stanu kako ide iz sobe u sobu i shvaća da je ona zauvijek otišla. Recite mi što kanite poduzeti. To je sve što vas molim.

“Da je nisam uzela,” reče ona tiho, “možda biste se predomislili."

“Ali nisam vas zaustavio”, reče on i ponovno je pogleda u oči. Glas mu je bio promukao. “A mogao sam. Na misi zadušnici ste na sebi imali crveni kaput. Vidio sam vas, vidio sam kada ste se odvezli.”

Caroline se iznenada osjeti praznom, gotovo slabom. Nije znala što je očekivala od ove večeri, ali svakako nije zamišljala ovakav razgovor, njegovu, ali i svoju bol i srdžbu.

“Vidjeli ste me?”

“Odmah poslije mise pošao sam u vaš stan. Mislio sam da ću vas tamo pronaći.”

Caroline zatvori oči. Ona je tada već vozila prema autocesti na putu ovamo, u novi život.

Vjerojatno se mimoišla s Davidom Henryjem za desetak minuta, možda sat. Koliko je toga ovisilo o tom trenutku. Kako je samo njezin život mogao biti drugačiji.

“Niste mi odgovorili”, reče David i nakašlje se. “Jeste li bili sretni, Caroline? Je li ona dobro sa zdravljem? Što je s njezinim srcem?”

“Srce je u redu”, odgovori Caroline, sjetivši se koliko se prvih godina brinula za Phoebeino zdravlje - svih odlazaka liječniku, zubaru, kardiologu, otorinolaringologu. Ali Phoebe je narasla, bila je dobro, igrala je košarku na kolnom prilazu, obožavala je plesati. “Knjige koje sam čitala dok je ona bila mala predviđale su da će dosad već biti mrtva, ali ona je dobro.

Imala je sreću. Pretpostavljam zato što nije imala problema sa srcem. Voli pjevati. Ima mačku po imenu Rain. Naučila je tkati. Sada je kod kuće i upravo se time bavi.” Caroline odmahne glavom. “Ide u školu. Državnu školu sa svom ostalom djecom. Morala sam se žestoko boriti da je prime. Sada je već gotovo odrasla i ja ne znam što će biti s njom. Imam dobar posao.

Radim skraćeno radno vrijeme u bolnici, na klinici za internu medicinu. Moj muž mnogo putuje. Phoebe svakoga dana ide u grupni dom. Tamo ima puno prijatelja. Uči raditi uredske poslove. Što da vam još kažem? Jedino to, Davide, da ste propustili mnogo radosti.”

“Znam”, reče on. “Svjestan sam toga više nego što mislite.”

“A vi?” upita ona, ponovno iznenađena koliko je ostario. Još uvijek joj je bilo nevjerojatno što je on tu s njom, u toj malenoj prostoriji, nakon toliko godina. “Jeste li vi bili sretni? A Norah?

A Paul?”

“Ne znam”, odgovori on polako. “Onoliko sretni koliko itko može biti, pretpostavljam. Paul je vrlo talentiran. Mogao bi raditi što god poželi u životu, ali on se želi upisati na Juilliard i svirati gitaru. Mislim da griješi, ali Norah se ne slaže. To izaziva napetost među nama.”

Caroline pomisli na Phoebe, koliko je voljela čistiti i sve držati uredno, kako je pjevušila dok je prala suđe ili podove, koliko je cijelim srcem voljela glazbu, ali nikada neće moći tako dobro svirati gitaru.

“A Norah?” upita ona.

“Ona ima svoju turističku agenciju”, odgovori David. “Često je na putu, kao i vaš muž.”

“Turističku agenciju?” ponovi Caroline. “Norah?”

“Znam. I mene je to iznenadilo, ali ima je već godinama. Dobra je u svom poslu.”

Kvaka se okrene i vrata se otvore nekoliko centimetara. Kustos gurne glavu u prostoriju, dok su mu plave oči zabrinuto i radoznalo blistale. Nervozno prijeđe rukom kroz tamnu kosu.

“Doktore Henry, znate, vani je puno ljudi. Oni, ovaj, očekuju da ćete se družiti s njima. Je li sve u redu?”

David pogleda Caroline. Oklijevao je, ali je istodobno bio nestrpljiv. Caroline je znala da će se u sljedećem trenutku okrenuti, namjestiti kravatu i udaljiti. Nešto što je trajalo sve ove godine završavalo se u tom trenutku. Nemoj, pomisli ona, ali kustos se nakašlje i s nelagodom nasmije pa David reče: “Nema problema. Stižem... Ostat ćete, zar ne?” upita Caroline i primi je za lakat.

“Moram kući”, reče ona. “Phoebe me čeka.”

“Molim vas.” On zastane kod vrata. Ona ga pogleda i u očima mu ugleda istu onu tugu i suosjećanje kojih se sjećala od prije toliko godina, kada su oboje bili puno mlađi. “Ima još toliko toga o čemu bismo trebali porazgovarati, prošlo je mnogo godina. Molim vas, recite da ćete pričekati. Neću se dugo zadržati.” Ona osjeti mučninu, nelagodu koju nije mogla objasniti, ali tiho kimne i David Henry se nasmiješi. “Odlično. Možemo poći na večeru, dobro?

Sada se moram vratiti gostima, popričati s njima. Pogriješio sam prije toliko godina i želim znati više.”

Držao ju je za nadlakticu dok su se vraćali među posjetitelje. Caroline nije mogla progovoriti.

Ljudi su čekali, radoznalo i otvoreno gledali u njihovu smjeru, došaptavali se. Ona iz torbice izvadi omotnicu koju je pripremila s posljednjim Phoebeinim fotografijama i pruži je Davidu.

On je uzme, njihovi se pogledi sretnu i on ozbiljno kimne. Uto ga vitka žena u crnoj lanenoj haljini primi za ruku. Bila je to ona žena iz publike. Lijepa, pomalo neprijateljski raspoložena, postavi mu još jedno pitanje o formi.

Caroline je nekoliko minuta stajala na mjestu i gledala ga kako ženi u crnoj haljini objašnjava fotografiju koja je podsjećala na tamne grane drveta. Bio je i ostao naočit. On dvaput pogleda

u Carolineinu smjeru, pa kad je vidio da je ona još tu, u potpunosti se posveti gostima.

Pričekajte, rekao je. Molim vas, pričekajte. Očekivao je da će ona to učiniti. Ona ponovno osjeti mučninu. Nije željela čekati i to je bilo konačno. Predugo je čekala u mladosti na priznanje, avanturu, ljubav. Sve dok, s Phoebe u naručju, nije napustila svoj dom u Louisvilleu, sve dok se nije spakirala i odselila, njezin život nije doista počeo. Ništa dobro nije se izrodilo od čekanja.

David je stajao pognute glave i kimao slušajući ženu tamne kose, čvrsto držeći omotnicu u rukama iza leđa. Caroline je gledala kako on ležerno spušta omotnicu u džep, kao da je u njoj nešto nevažno i pomalo neugodno, kakav račun ili prometna kazna.

Caroline se začas našla vani, žureći niz kamene stube u noć.

Bilo je proljeće, zrak svjež i vlažan, i Caroline je bila previše uzrujana da čeka autobus. Zato krene brzim hodom, ulicu za ulicom, i ne primjećujući ni promet ni ljude oko sebe. Nije razmišljala ni o opasnosti što je tako kasno sama na ulici. Pred očima su joj se po javljivale slike iz prošlosti, neobični nepovezani detalji. Iznad lijevog uha imao je pramen tamne kose, nokti su mu bili kratko podrezani. Sjećala se njegovih četvrtastih prstiju, ali glas mu se promijenio, postao hrapaviji. Osjećala se smeteno. Slike koje je čuvala u sjećanju cijelo to vrijeme promijenile su se onog trenutka kada ga je ugledala.

A ona? Kakvom mu se ona učinila večeras? Što je vidio, što je ikad shvaćao o Caroline Lorraine Gill, je li slutio što se krije u njezinu srcu? Nije vidio ništa, baš ništa. I ona je to shvatila, znala je to godinama, sve od onog trenutka ispred crkve kada se njegov život zatvorio prema njoj, kada se ona okrenula i otišla. Negdje duboko u srcu, Caroline je čuvala besmislenu romantičnu ideju da ju je David Henry nekoć poznavao kao što nikad nitko neće moći. Ali to nije bilo istina. On nije imao pojma.

Hodala je pet blokova. Počelo je kišiti. Lice, ogrtač i cipele bili su joj mokri. Noćna studen ju je obavila, uvukla joj se pod kožu. Bila je blizu ugla neke ulice kad zaškripe kočnice autobusa 6IB, on stane i ona potrči prema njemu. Makne kosu s lica i sjedne na napuklo plastično sjedalo. Kroz prozor je vidjela svjetla, neon i vodenasti crveni odsjaj farova. Osjećala je prohladan i vlažan zrak ranog proljeća na licu. Autobus se polako vukao ulicama, ubrzavši kada je došao do tamnog mjesta pokraj parka, niz dugi brijeg.

Ona izađe na sredini trga Regent. Dok je prolazila pokraj taverne začuje buku i povike. Kroz staklo su se nazirali obrisi igrača koje je ranije vidjela. S čašama u rukama, mahali su stisnutim šakama okupljeni ispred televizora. Svjetlo s džuboksa bacalo je neonski plave pruge svjetla na ruku konobarice dok se okretala od stola najbližeg staklu. Caroline zastane.

Adrenalin koji joj je divlje jurio venama zbog susreta s Davidom Henryjem iznenada je nestao, raspršio se u proljetnom zraku kao magla. Ona osjeti koliko je sama. Ljudi u baru bili su povezani zajedničkim ciljem, prolaznike s kojima se mimoilazila na pločniku život je vodio na mjesta koja ona nije mogla ni zamisliti.

Oči joj se napune suzama. Slika na televizijskom ekranu zatreperi i kroz staklo se začuje još jedna zdravica. Ona krene dalje, nehotice okrzne ženu koja je nosila papirnatu vrećicu s namirnicama, zaobiđe hrpu ostataka hrane iz ekspres-restorana koju je netko ostavio na pločniku. Caroline se spusti nizbrdo, a onda krene uličicom do svoje kuće. Svjetla grada obasjavala su poznata mjesta: dom O’Neillovih iz kojih se zlatno svjetlo prosipalo na svib, dom Soulardovih s dugim tamnim vrtom i, napokon, travnjak Margolisa, brijeg na kojem su ljeti posvuda rasli prekrasni slakovi. Kuće u nizu, još nekoliko koraka nizbrdo, a onda napokon i njezina kuća.

Ona zastane u uličici i zagleda se u svoju visoku, usku kuću. Spustila je platnene zastore, bila je gotovo sigurna, ali sada su bili podignuti i ona je jasno mogla vidjeti blagovaonicu. Luster je bacao svjetlo na stol na kojem je Phoebe rasporedila vunice. Ona se sagnula nad tkalački stan i polako i odlučno pomicala čunak naprijed-natrag. Rain se sklupčala na njezinu krilu nalik na meko narančasto klupko. Caroline ju je gledala, zabrinuta koliko se zapravo njezina

kći doima ranjivo, koliko je nezaštićena u tom svijetu koji se tajanstveno kretao iza nje u mraku. Ona se namršti, pokušavajući se sjetiti trenutka kada je okrenula usku plastičnu polugu i spustila platnene zastore. Zatim dublje u kući ugleda sjenu iza francuskih vrata koja su vodila u dnevnu sobu.

Caroline zastane dah. To je iznenadi, ali još je nije bilo strah. Uto obris poprimi dobro poznati oblik i ona se opusti. To nije bio stranac već Al koji se ranije vratio s puta i polako prolazio kroz kuću. Bila je iznenađena i neobično sretna. Al je sve više radio i često ga nije bilo po dva tjedna. Ali sada je bio tu, vratio se kući. Podigao je zastore i pružio joj ovaj trenutak užitka, pogled na njezin život koji se odvijao između zidova od opeke, na drveni ormarić za posuđe koji je prelakirala, na fikus koji još nije uspjela ubiti, na stakla koja je s tolikom ljubavlju prala sve ove godine. Phoebe digne pogled s tkalačkog stana i zagleda se kroz prozor u mračan, mokri travnjak, gladeći mačkina meka leđa. Al je prolazio kroz sobu sa šalicom kave u ruci.

Zastane kraj nje i šalicom pokaže na sag koji je tkala.

Kiša počne jače padati, kosa joj je bila potpuno mokra, ali Ca roline se ne pomakne. Ono što joj se učinilo kao samoća dok je stajala pred prozorom taverne, blijeda pustoš stvarna i zastrašujuća, nestane kada je ugledala svoju obitelj. Kiša je tekla niz prozorska stakla, udarala je po obrazima, sakupljala se u kapljice na njezinu finom vunenom ogrtaču. Ona skine rukavice i počne tražiti ključeve u torbici, ali onda se sjeti da su vrata sigurno otključana. U tami travnjaka, dok je nepresušna rijeka automobila protjecala autocestom, , a njihovi farovi obasjavali guste grmove jorgovana, koje je prije mnogo godina posadila kako bi se zaklonili od ceste, Caroline je stajala još nekoliko trenutaka. Ovo je bio njezin život. Ne život o kakvom je nekoć maštala, ne život kakav je kao mlada zamišljala ili priželjkivala, već život kakvim je živjela, kakav god složen bio. To je bio njezin život, izgrađen s pažnjom i ljubavlju, i bio je dobar.

Ona zatvori torbicu, krene uza stube, gurne stražnja vrata i uđe u svoj dom.

II Ona je bila profesorica povijesti umjetnosti na sveučilištu Carnegie Mellon i željela je znati kako on doživljava različite oblike. Što je ljepota? pitala je dok ga je držala za nadlakticu i vodila preko sjajnog hrastova poda od jedne do druge fotografije koje su visjele na bijelim zidovima. Može li se ljepota pronaći u formi? Može li se značenje pronaći u formi? Kada se okrenula, kosa joj zaleprša i ona je rukom zagladi iza uha.

David ju je pažljivo gledao, njezin bijeli razdjeljak u kosi, glatko, blijedo lice.

“Presjeci”, reče on blago i pogleda prema Caroline koja je stajala kod fotografije Nore na plaži. Lakne mu kada je vidio da je još tu. S naporom se okrene prema profesorici. “Sličnost, stapanje, to je ono što ja tražim. Ja ne prilazim tome teoretski. Fotografiram ono što me dira u srce.”

“Ali teorija se ne može zanemariti!” uzvikne ona. Ipak zastane s pitanjima i skupi oči, lagano grizući kut usana. On nije mogao vidjeti njezine zube, ali zamisli da su ravni, bijeli i pravilni.

Prostorija oko njega počne se okretati, glasovi su bili čas glasni čas tihi. U trenutku tišine on shvati da mu srce jako tuče, da još uvijek drži omotnicu koju mu je Caroline dala. On ponovno pogleda na drugi kraj prostorije - da, dobro, još uvijek je bila tamo - i pažljivo spremi omotnicu u džep košulje. Ruke su mu lagano drhtale.

Tamnokosa mu je žena rekla da se zove Lee i da je kritičar ka. David kimne, samo je napola slušajući. Je li Caroline živjela u Pittsburghu ili je samo vidjela obavijest o izložbi pa je doputovala iz nekog drugog mjesta, iz Morgantowna, Columbusa ili Philadelphije? Ona mu je iz svih tih mjesta slala pisma, a onda se iznenada pojavila iz anonimne publike. Izgledala je isto kao i prije, nešto starije, nekako utegnutije i snažnije, davno je nestala blagost mladih

dana. Davide, zar me ne prepoznajete? On ju je prepoznao, iako toga odmah nije bio ni svjestan.

On se ponovno osvrne uokolo ali je ne ugleda, i panika se počne širiti njime kao sićušna vlakna gljiva skrivenih u deblu. Ona je došla čak ovamo, rekla je da će pričekati, pa ne bi valjda sad otišla. Netko prođe s pladnjem sa šampanjcem i on uzme čašu. Kustos se ponovno pojavi i upozna ga sa sponzorima izložbe. David se pribere dovoljno da može davati suvisle odgovore, ali još uvijek je razmišljao o Caro line, nadajući se da će je ugledati negdje u dnu prostorije. Ostavio ju je samu jer je bio uvjeren da će ga čekati, ali sada se s nelagodom sjeti onog davnog jutra i mise zadušnice kada je Caroline u crvenom kaputu stajala u pozadini.

Sjeti se hladnog zraka ranog proljeća, vedrog sunčanog neba, Paula koji je u kolicima udarao nožicama ispod pokrivača. Sjeti se da ju je pustio da ode.

“Ispričavam se”, promrmlja on prekidajući govornika. Odlučno krene preko poda od bjelogoričnog drveta do predvorja, gdje zastane i okrene se kako bi imao bolji pregled dvorane i ljudi u njoj. Svakako, sada kada ju je pronašao nakon toliko godina ne smije dopustiti da ona ponovno nestane.

Ali nje nije bilo. Vani su gradska svjetla zavodljivo sjala, razbacana poput cekina preko prekrasnih valovitih brda. Tu je negdje Caroline Gill prala suđe, mela podove, zastajala kako bi pogledala kroz prozor u tamu. Gubitak i tuga stanu strujati njime poput vala tako snažno da se morao nasloniti na zid i spustiti glavu, boreći se s jakim osjećajem mučnine. Njegovi su osjećaji bili pretjerani, neprimjereni. Napokon, godinama je normalno živio, a nije vidio Caroline Gill. On duboko udahne i u sebi ponovi periodičku tablicu elemenata - srebro, kadmij, indij, kositar - ali činilo se kao da se ne može smiriti.

David gurne ruku u džep i izvadi omotnicu koju mu je ona dala. Možda je napisala adresu ili broj telefona. Unutra su bile dvije tvrde polaroid-fotografije. Boje su na njima bile loše, mat, sivkaste. Na prvoj je bila nasmijana Caroline koja je zagrlila djevojčicu kraj sebe, odje venu u uštirkanu plavu haljinu s niskim strukom i širokom vrpcom oko pasa. Bile su ispred ciglenog zida neke kuće, ali su zbog vedrog dana prepunog svjetla boje na polaroidu bile blijede.

Djevojčica je bila krupna, pa iako joj je haljina dobro pristajala, nije ju činila dražesnom. Kosa joj je meko, valovito padala oko lica, na usnama je imala vedar osmijeh, oči gotovo zatvorene od zadovoljstva što je fotografiraju, ili se smješkala osobi koja ju je fotografirala. Imala je široko lice, ostavljala dojam dobrodušne osobe, a oči su možda samo zbog kuta slikanja izgledale blago iskošene prema gore. Phoebe na dan svojeg šesnaestog rođendana, napisala je Caroline na poleđini.

On stavi prvu fotografiju iza druge, novije. Na njoj je ponovno bila Phoebe. Igrala je košarku.

Upravo se spremala baciti loptu prema košu pa je stajala na prstima. Košarka, sport koji je Paul odbio igrati. David pogleda poleđinu, a onda provjeri omotnicu. Adrese nije bilo. On popije šampanjac i odloži čašu na mramorni stol. Galerija je još uvijek bila puna ljudi i žamora. David zastane na vratima promatrajući sve to kao da se njega ne tiče, kao da je slučajno ušao ovamo. Zatim se okrene i izađe na blagi prohladni zrak vlažan od kiše. On vrati Carolineinu omotnicu s fotografijama u džep košulje i, ne znajući kamo ide, počne hodati.

Oakland, njegova stara četvrt za vrijeme studija se promijenila, ali ne jako. Više nije bilo igrališta Forbes, na kojem je proveo tolika poslijepodneva visoko na tribinama, upijao sunce i navijao kada bi palica udarila loptu i poslala je daleko preko jarkozelenog polja. Na mjestu s kojeg su nekoć odzvanjali povici tisuća navijača bila je nova sveučilišna zgrada, četvrtasta, ravnog krova. On zastane i okrene se prema Katedrali znanja, uskom sivom monolitu, sada tek sjeni na noćnom nebu, kako bi se pribrao.

Nastavi hodati tamnim gradskim ulicama, mimoilazeći se s ljudima koji su izlazili iz restorana i kazališta. Nije razmišljao kamo ide, iako je znao. Shvati da je sve te godine, od onog trenutka kada je Caroline dao svoju kćer, bio paraliziran. Njegov se život okretao oko tog jednog postupka: držao je novorođenče u rukama - a onda je dopustio da je Caroline

odnese. Kao da je sve ove godine uporno fotografirao ne bi li nekom drugom događaju dao toliku težinu, toliko značenje. Želio je zaustaviti brzi tempo kojim se svijet kretao, usporiti tok događaja, ali to je, naravno, bilo nemoguće.

On uzrujano nastavi hodati, povremeno mrmljajući sebi u bradu. Ono što je tako dugo nepomično ležalo u njegovu srcu ponovno se prenulo nakon susreta s Caroline. On pomisli na Noru koja je postala neovisna i snažna žena, koja je sklapala važne ugovore s nevjerojat nom samouvjerenošću, vraćala se s večera obavijena mirisom vina i kiše, dok joj je na licu titrao osmijeh, pobjeda i uspjeh. U posljednjih je nekoliko godina imala više ljubavnih avantura, on je to znao, i njezine su tajne, kao i njegove, prerasle u zid između njih. Ponekad bi uvečer nakratko ugledao onu ženu kojom se oženio: Noru kako stoji s malenim Paulom u naručju, Noru s usnama umrljanim bobicama kako veže pregaču, Noru kao novopečenu turističku agenticu koja ostaje na poslu dokasno kako bi sredila račune. Ali ona je sve te slojeve prijašnje sebe zbacila poput kože, i sada su živjeli kao dva stranca u svojoj velikoj kući.

Paul je zbog toga patio, David je to znao. Tako se silno trudio da mu sve pruži. Trudio se biti dobar otac. Zajedno su sakupljali fosile, slagali ih, obilježili, izložili u dnevnoj sobi. Vodio je Paula u ribolov kad god je mogao. Ali koliko se god trudio da učini Paulov život lakšim, nije se promijenila činjenica da je David izgradio taj život na laži. On je pokušao zaštititi svojeg sina od onog zbog čega je sam kao dijete patio, od siromaštva, brige i tuge. Ali upravo je taj trud porodio patnje kojima se David nikada nije nadao. Laž je narasla između njih, pretvorila se u stijenu i natjerala ih da se poput stabala saviju oko nje.

Ulice su se spajale pod čudnim kutovima kako se grad sužavao prema ušću rijeka Monongahela i Allegheny, čijim je združivanjem nastajala rijeka Ohio koja je tekla u Kentucky, a onda se dalje izli jevala u Mississippi i nestajala. On pođe do samog ušća. Dok je bio student, David Henry često je dolazio ovamo i s obale gledao kako se dvije rijeke spajaju.

Više je puta znao stati na sam rub obale tako da mu vrhovi cipela vire iznad tamne površine rijeke. Pitao se koliko je hladna ta tamna voda i bi li imao dovoljno snage doplivati natrag na obalu kada bi pao u nju. I sada je, kao i tada, studeni vjetar prodirao kroz tkaninu njegova odijela i on pogleda kako rijeka teče između vrhova njegovih cipela. Pomakne se naprijed još dva, tri centimetra i pogleda sve iz drugog kuta. Iako je bio umoran, na trenutak osjeti žaljenje - ovo bi bila izvrsna fotografija, ali on je ostavio aparat u hotelskom sefu.

Daleko ispod njega voda je stvarala virove, pjenila se oko be tonskih stupova, a zatim uzburkano tekla dalje. David je osjećao pritisak ruba na sredinu stopala. Kad bi pao ili skočio i ne bi uspio doplivati na sigurno, kod njega bi pronašli sat s očevim inicijalima ugraviranima na poleđini, lisnicu s dvjesto dolara u gotovini, vozačku dozvolu, kamenčić iz potoka blizu roditeljske kuće koji je nosio sa sobom već trideset godina, a u džepu košulje, točno iznad srca, omotnicu s fotografijama.

Na njegov bi pogreb došlo mnogo ljudi. Povorka bi bila duga nekoliko blokova.

I tu bi prestale sve novosti. Caroline možda nikada ne bi saznala, niti bi ta vijest stigla do mjesta gdje je on rođen. Čak kada bi i stigla onamo, nitko ne bi prepoznao njegovo ime.

Pismo ga je čekalo jednog dana poslije škole, iza prazne limenke od kave. Nitko nije ništa rekao, ali svi su ga gledali znajući o čemu se radi. Jasno se razabirao logo Sveučilišta Pittsburgh. On je odnio omotnicu na kat i odložio je na stol kraj postelje. Bio je previše nervozan da je otvori. Sjećao se da je tog poslijepodneva nebo bilo sivo i tmurno. Gledao ga je kroz prozor, kroz gole grane brijesta.

Dva sata nije se usudio pogledati, a onda je to ipak učinio i vijest je bila dobra; primljen je uz punu stipendiju. Sjedio je na rubu postelje, previše zaprepašten, previše oprezan kada se radilo o dobrim vijestima da si dopusti veselje, i takav će biti cijeli svoj život. Drago nam je što Vas možemo izvijestiti da ste...

Ali tada on primijeti grešku i uznemirenost se ugnijezdi upravo tamo gdje je i očekivao, u šupljem mjestu ispod rebara, jer ime u pismu nije bilo njegovo. Adresa je bila točna, kao i svi ostali podaci, od datuma rođenja do broja socijalnog osiguranja. Njegova dva prva imena, David po ocu i Henry po djedu, bila su dobro napisana, otipkala ih je tajnica koju je možda prekinuo telefon ili posjetitelj. Možda je samo zbog prekrasnog proljetnog zraka digla pogled s radnog stola, sanjareći kako će se u suton pojaviti njezin zaručnik s buketom cvijeća, dok će njezino srce treperiti kao list. Zatim su se zalupila vrata. Začuli su se koraci, bio je to njezin šef. Ona se trgnula, pribrala i vratila u sadašnjost. Trepnula je, gurnula ručicu pisaćeg stroja i nastavila tipkati.

Već je ispravno otipkala David Henry.

Ali njegovo se prezime - McCallister - izgubilo.

Nikad nikome nije rekao. Otišao je na fakultet, registrirao se i nitko nije saznao. To je napokon doista bilo njegovo pravo ime. Ipak, David Henry se razlikovao od Davida Henryja McCallisteru, jer kao da je upravo Davidu Henryju, osobi bez prošlosti bilo suđenu da ode na studij. Dobio je priliku da stvori samoga sebe iz početka.

I on je upravo to učinio. Ime mu je u izvjesnoj mjeri pomoglio, ime je to zahtijevalo, strogo i pomalo aristokratsko. Napokon, tu je bio Patrick Henry, državnik i govornik. U prvo je vrijeme, kada bi se David našao u društvu ljudi bogatijih od sebe, s vezama o kakvim je on mogao samo sanjati, koji su se osjećali krajnje opušteno u svijetu u koji se on tako očajnički nastojao uklopiti, iako se osjećao pomalo izgubljeno u njemu, znao je aludirati, nikad izravno, da je on daleki rođak poznatog govornika, u nadi da će se uz pomoć lažnog pretka lakše probiti.

Njegov glavni dar Paulu bilo je mjesto u svijetu u koje nitko neće posumnjati.

Voda pod njegovim nogama bila je smeđa s nezdravom bijelom pjenom. Vjetar je jače zapuhao i njegova koža postane porozna poput odijela. Vjetar mu je bio u krvi, uskomešala je voda blistala, bila sve bliža. Kiselina mu se digne u grlu, on se sruši na ruke i koljena, osjeti ledeni kamen pod dlanovima. Povraćao je u divlju rijeku sve dok nije izbacio sve iz sebe.

Dugo je ležao u mraku, a onda napokon polako ustao, nadlanicom obrisao usta i pješice se vratio u grad.

Cijelu je noć prosjedio na terminalu autobusnog poduzeća Greyhound. Zadrijemao bi, zatim se trgnuo iz sna, a ujutro je sjeo na prvi autobus koji je vozio u njegovo rodno mjesto u Zapadnoj Virginiji. Otputovao je duboko u brda koja su ga okružila kao ruke u zagrljaj. Nakon sedam sati autobus je stao tamo gdje se uvijek zaustavljao, na uglu ulica Main i Vine, a onda bučno produžio dalje, ostavljajući Davida Henryja ispred trgovine. U ulici je bilo tiho, telefonski je stup bio oblijepljen novinama, iz pukotina na pločniku je rastao korov. David je tu radio kako bi mogao platiti stanarinu i hranu u sobi iznad trgovine. Bio je pametan dječak, koji se spustio s planine kako bi učio, iznenađen zvonima i prometom, kućanicama koje su dolazile u kupnju, školskom djecom koja su se tiskala oko aparata za gazirana | pića, muškarcima koji su se okupljali uvečer, pljuvali duhan i kartali, provodili vrijeme pričajući razne priče. Ali to je sve nestalo. Nečitki, razliveni crveni i crni grafiti prekrivali su šperploče na prozorima.

Davidu se činilo da mu grlo gori od žeđi. S druge strane ceste dvojica su sredovječnih muškaraca, jedan ćelav, drugi prosijede kose do ramena, sjedili na trijemu i igrali “damu”.

Radoznalo i sumnjičavo ga pogledaju i David shvati zašto - na sebi je imao uprljane i izgu žvane hlače, košulju koju je nosio cijeli dan i cijelu noć, nije imao kravatu, kosa mu je bila sploštena od nemirnog sna u autobusu. On nije pripadao ovamo, ni sada ni prije. U uskoj sobi iznad trgovine, s knjigama otvorenim na postelji, osjećao je takvu nostalgiju za domom da se nije mogao usredotočiti na učenje, ali kada se vraćao u planine, njegova čežnja nije prestajala.

U malenoj drvenoj kući njegovih roditelja ukopanoj čvrsto u brdo, sati su prolazili polako.

Mjerilo ih je jedino lupkanje očeve lule o naslonjač, majčini uzdasi i lagani pokreti njegove sestre. Postojao je život ispod potoka i život i/nad njega, a samoća se otvarala posvuda poput tamnog cvijeta.

On kimne muškarcima, okrene se i nastavi hodati, osjećajući njihove poglede na sebi.

Počne padati lagana kiša, fina poput magle. On nastavi hodati iako su ga boljele noge. Pomisli na svoju svijetlu ordinaciju sada tako daleku, nalik na san. Bilo je kasno poslijepodne. Norah je sigurno još uvijek na poslu, Paul je u svojoj sobi i pretače samoću i srdžbu u gazbu. Oni očekuju da će se on večeras vratiti. Morat će ih nazvati kada shvati što zapravo tu radi da im javi da neće doći. Mogao bi sjesti na sljedeći autobus i vratiti se kući. On je to znao, ali učini mu se nemogućim da taj život postoji u istom svijetu kao što je ovaj.

Neravan pločnik na rubu grada bio je isprekidan travnjacima, crtice-točkice, kao neka vrsta Morseova koda, s dugim intervalima, a onda praznina. Plitke su grabe išle uz rub uske ceste i on se sjećao kako su znale biti pune ljiljana, golemih narančastih cvjetova nalik na plamen u pokretu. On gurne šake pod pazuha kako bi ih ugrijao. Ovdje je bilo hladnije, kao da proljeće još nije stiglo. Ni traga jorgovanima i toploj kiši kao u Pittsburghu. Pod nogama je osjećao kako puca gornji sloj zaostalog snijega. On šutne pocrnjele komade u grabu gdje se zadržalo još snijega isprepletenog s korovom i otpacima.

Stigao je do mjesne autoceste. Automobili su jurili, prskali ga bljuzgavicom, pa ga natjeraju da siđe na travu. Ovo je nekoć bila pusta cesta, motori automobila čuli su se s udaljenosti od nekoliko kilometara, puno prije nego što bi se pojavili na obzorju, a za uprav ljačem je obično bilo poznato lice. Automobil bi usporio, zaustavio se, vrata su se otvarala kako bi on ušao.

Poznavali su ga, poznavali su njegovu obitelj, pa bi nakon neobaveznog ćaskanja - Kako je mama? Kako tata? Kako napreduje povrtnjak ove godine? - nastu pila tišina u kojoj bi vozač i ostali putnici pažljivo razmišljali što da kažu a što ne tom mladiću tako pametnom da je uspio dobiti stipendiju, mladiću čija je sestra bila tako bolesna da nije mogla ići u školu. U tim je planinama, a možda i u cijelome svijetu, postojala teorija kompenzacije, prema kojoj za sve što čovjek dobije u životu nešto mu bude oduzeto. Pa, ti si dobio pamet, a tvoj rođak dobar izgled. Komplimenti, zavodljivi poput ruža, ali s oštrim trnjem. Da, možda jesi pametan, ali si i ružan. Možda si zgodan, ali pamet ti nije jača strana. Kompenzacija, ravnoteža u svemiru.

David je u svakoj primjedbi o njegovu studiju čuo optužbe - dobio je toliko, dobio je previše i u automobilima i kamionetima tišina bi rasla pa se činilo da je nijedan ljudski glas više ne može razbiti.

Cesta je krivudala, Juneina rasplesana cesta. Obronci postanu strmiji, niz njih su u slapovima tekli potoci, kuća je bilo sve manje, bile su sve siromašnije. Pojavile su se kamp-prikolice, ukopane u brda nalik na jeftin nakit bez sjaja, izblijedjele tirkizne, srebrne i žute boje. A onda platana, stijena u obliku srca, zavoj na kojem su tri bijela križa, okićena uvelim cvijećem i vrpcama, bila zabijena u zemlju. On skrene i počne se uspinjati uz sljedeći potok, njegov potok. Staza je bila obrasla, činilo se kao da je više nema.

Trebalo mu je gotovo sat vremena da stigne do stare kuće, sada blijedosive od vremena. Krov se uleknuo nasred vezne grede, ne dostajalo je nekoliko drvenih crepova. David zastane.

Prošlost ga je tako snažno obavila da mu se učini kako će ih ponovno vidjeti: majku kako silazi stubama s pocinčanom kadicom u koju će uliti vodu za pranje rublja, sestru kako sjedi na trijemu, čut će zvuk sjekire kojom je otac negdje iza kuće cijepao drva za ogrjev. Kada je on otputovao na školovanje a June umrla, njegovi su roditelji ostali tu koliko god su mogli.

Nisu željeli napustiti zemlju. Ali slabo su zarađivali, a onda je prerano umro njegov otac i majka je otputovala sestri na sjever, u nadi da će pronaći posao u tvornicama automobila.

David je rijetko dolazio iz Pittsburgha, a otkako mu je umrla majka nije bio nijednom.

Poznavao je to mjesto kao prste svoje ruke, ali sada je bilo daleko od njegova života kao Mjesec.

Zapuše vjetar. On se uspne uza stube. Vrata su visjela na šarkama i nisu se mogla zatvoriti.

Unutra je zrak bio hladan, ustajao. Iznad jedine prostorije bila je galerija na kojoj su nekoć spavali, sada opasno mjesto zbog uleknute krovne grede. Zidovi su imali vlažne mrlje, kroz pukotine se vidjelo sivo nebo. On je pomogao ocu da stavi taj krov, dok im je s lica curio znoj, a ruke energično zamahivale čekićima na suncu i zabijale čavle u mirisnu cedrovinu.

Koliko je David znao, nitko nije bio ovdje godinama. Ipak, na staroj je peći bila hladna tava na kojoj se skrutnula mast, ali kada se nagnuo da je pomiriše ne osjeti ustajao miris. U kutu je bio stari željezni krevet, prekriven pohabanim pokrivačem nalik na one kakve su njegova baka i majka šivale. On dotakne tkaninu, bila je hladna, pomalo vlažna. Nije bilo madraca, samo debeli sloj pokrivača na letvicama unutar okvira. Drveni je pod bio pometen, a u staklenci na prozoru bila su tri šafrana.

Netko je tu stanovao. Zrak prostruji prostorijom i papiri koji su visjeli sa stropa, prozora, iznad kreveta zalepršaju. David je išao okolo i sa sve većom radoznalošću ih proučavao. Sličili su pahuljicama koje je izrezivao u školi, ali svakako su bili složeniji. Detaljno su prikazivali čitave scene: seoski sajam, urednu dnevnu sobu s kaminom, piknik s vatrometom. Delikatni i precizni, isječci su davali kući ozračje tajanstvenosti. On dotakne nazupčani rub sličice koja je prikazivala kola sa sijenom, djevojčice s čipkastim šeširima i dječake s hlačama podvijenim do koljena. Kotač-vidikovac s kabinama, vrtuljak, automobili koji se voze autocestom, sve je to visjelo iznad kreveta, lagano lepršalo na propuhu, nježno poput krila.

Tko ih je tako vješto i strpljivo izradio? On se sjeti svojih fotografija. Tako se trudio uloviti svaki trenutak, smrznuti ga u vremenu, učiniti da traje, ali kada su se slike pojavljivale u tamnoj komori, ono što su prikazivale već se promijenilo. Prošli su sati, dani, čak je i on otada bio pomalo drugačiji. Ipak, svaki je put iznova žarko želio uloviti treperave trenutke, svijet koji je nestajao.

On sjedne na tvrdi krevet. U glavi je još uvijek osjećao bolno kucanje. Legne i pokrije se vlažnim pokrivačem. Svi su prozori bili obasjani mekim sivim svjetlom. Prazan stol i štednjak pomalo su mirisali na plijesan. Zidovi su bili prekriveni slojevima novina koji su se počeli ljuštiti. Njegova je obitelj bila vrlo siromašna. To nije bio zločin, ali kao da jest. Zato su ljudi čuvali stvari, stare motore i limenke, boce za mlijeko razbacane po travnjacima i brdima kao čini protiv neimaštine, osiguranje od oskudice. Kada je David bio mali, dječak po imenu Daniel Brinkerhoff zavukao se u stari hladnjak i ugušio. David se sjećao što su ljudi šaputali, sjećao se tijela dječaka njegovih godina, izloženog u brvnari sličnoj njegovoj, okruženog svijećama. Dječakova je majka plakala, što Davidu tada nije bilo jasno. Bio je premlad da shvati bol i tugu, da shvati smrt. Ali sjećao se što se govorilo ispred kuće gdje je njegova majka to mogla čuti, riječi neutješnog oca koji je izgubio sina: Zašto nije stradala ona boležljiva djevojčica? On je bio zdrav, on je bio snažan. Zašto ne ona boležljiva djevojčica? Ako je već netko morao izgubiti život, zašto ne ona?

David zatvori oči. Bilo je tako tiho. On se prisjeti svih zvukova koji su ispunjavali njegov život u Lexingtonu: koraka i glasova u hodnicima, zvuka telefona koji mu para uši, njegova pagera koji zvoni dok se on vozi u autu i sluša radio. Kod kuće Paul uvijek na gitari i Norah s telefonskom žicom omotanom oko zapešća dok razgovara s klijentima. Usred noći još poziva: trebaju ga u bolnici, mora smjesta doći. Ustajao je po mraku i hladnoći i odlazio.

Ovdje nije bilo tako. Čuo se samo zvuk vjetra, treperenje starog lišća, u daljini ispod leda tihi mrmor vode u potoku. Grana je udarala po vanjskom zidu. Bilo mu je hladno, on se pridigne na pete i gornji dio leđa, izvuče ponjavu i bolje se pokrije. Ipak, drhtao je još nekoliko minuta od hladnoće i posljedica puta, a kada je zatvorio oči sjetio se dviju rijeka, njihova ušća i tamne vode koja se pjenila. Tamo zapravo nije razmišljao hoće li pasti u rijeku, već da li da se u nju baci.

On zatvori oči samo na nekoliko minuta kako bi se odmorio. Ispod ustajalosti i plijesni nešto je slatko mirisalo. Njegova je majka u gradu kupila šećer i njemu se učini da osjeća okus

rođendanske torte, žute i guste kreme, tako slatke da mu se činila kao eksplozija u ustima.

Došli su susjedi odozdo, njihovi su glasovi odzvanjali usjekom, haljine žena, raznobojne, veselih boja dodirivale su visoku travu, muškarci u tamnim hlačama i visokim cipelama, djeca su divlje trčala dvorištem i vikala. Poslije su se svi okupili i napravili sladoled, stavili ga u slani rasol ispod trijema gdje se smrznuo. Zatim su podigli ledeni metalni poklopac i grabili slatku, hladnu kremu dok ne bi napunili svoje posude do vrha.

Možda je to bilo nakon Juneina rođenja, možda nakon krstitki, kada su radili sladoled. June je bila poput sve ostale novorođenčadi, mahala je ručicama po zraku, očešala mu lice kada se sagnuo da je poljubi. Tog su vrućeg ljetnog dana, dok se sladoled hladio ispod trijema, oni slavili. Došla je jesen pa zima, ali June nije mogla sjediti, Zatim i njezin prvi rođendan, a ona je jedva imala snage napraviti nekoliko koraka. Ponovno je došla jesen, kada ih je posjetila rođakinja sa sinom gotovo iste dobi kao i June. On ne samo da je hodao već je i trčao po kući, pomalo je govorio, dok je June tiho i mirno sjedila. Tada su shvatili da nešto nije u redu.

David se sjećao kako je njegova majka gledala malenog rođaka, dok su joj dugo i tiho licem tekle suze. Zatim je duboko uzdahnula, okrenula se i nastavila s poslom, Tu je tugu on nosio sa sobom kao težak kamen na srcu. Od te je tuge pokušao poštedjeti Noru i Paula, ali samo je prouzročio toliko drugih tuga.

“Davide”, rekla mu je majka tog dana, brzo brišući oči jer nije željela da je on vidi kako plače.

“Makni te papire sa stola i pođi van po drva i vodu. Učini to odmah. Budi koristan.”

On ju je poslušao. Nastavili su sa svojim životima toga dana i ubuduće. Okrenuli su se jedno drugome, nisu posjećivali nikoga osim u rijetkim prilikama, kada su bile krstitke ili sprovodi, sve do dana kada se Daniel Brinkerhoff ugušio u hladnjaku. Po mraku su se vraćali s bdjenja, pipajući put uz potok, s June u očevu naručju. Otada njihova majka više nije silazila s planine, sve dok se nije preselila u Detroit...

“Ionako nisi od neke koristi”, dopre do Davida u polusnu, nije bio siguran sanja li ili mu se čini da čuje glasove nošene vjetrom. Trgne se i osjeti da ga nešto vuče za zapešća, začuje mrmljanje i prijeđe suhim jezikom preko nepca. Život im nije bio lak, dugi dani ispunjeni poslom, pa i nije bilo vremena za tugu. Moralo se nastaviti sa životom, ništa im drugo nije preostalo, a budući da riječi nisu mogle vratiti June, više je nisu ni spominjali. David se okrene, boljeli su ga zglobovi. On se trgne i napola razbudi, otvori oči i pogleda naokolo.

Ona je stajala kod peći samo nekoliko koraka dalje u maslinasto-zelenom kombinezonu zategnutom oko bokova. Na sebi je imala džemper boje hrđe isprepleten blistavim narančastim nitima, preko toga mušku zeleno-crnu kariranu flanelsku košulju. Odrezala je vrhove prstiju rukavica. Kretala se oko peći spretno i žustro dok je na tavi pekla jaja. Vani se smrknulo - on je dugo spavao - po cijeloj su sobi bile raspoređene svijeće. Žuta je svjetlost svemu davala blagi sjaj. Profinjene slike izrezane od papira lagano su lepršale.

Ulje prsne i djevojka podigne ruke. On je nepomično ležao ne koliko minuta gledajući je, jasno je zapažao svaku pojedinost: ručke peći na drva koje je njegova majka izribala, djevojčine izgrizene nokte, treperenje svijeća na prozoru. S police iznad štednjaka ona dohvati sol i papar. David je bio očaran načinom na koji je svjetlo prelazilo preko njezine kože, njezine kose dok se premještala iz sjene na svjetlo i natrag u sjenu, s lakoćom kojom je sve radila.

Ostavio je fotoaparat u sefu hotela.

David pokuša ustati, ali ga zapešća ponovno spriječe. On iznenađeno okrene glavu: jedna mu je ruka bila privezana za visoku nogu kreveta mrežastim crvenim šalom od šifona, druga trakama krpe. Ona primijeti da se on miče pa se okrene, lagano udarajući drvenom kuhačom o dlan.

“Moj će se dečko svakog trenutka vratiti”, objavi.

David pusti da mu glava padne na jastuk. Ova krhka djevojka, čini se ne starija od Paula, a možda čak i mlađa, bila je sama u toj napuštenoj kući. Ona ovdje živi, pomisli on, upita se što je s dečkom i prvi put uvidi da bi se možda trebao plašiti.

“Kako se zoveš?”

“Rosemary”, odgovori ona, a po licu joj se vidjelo da je zabrinuta. “Vjerujte ili nemojte”, doda ona.

“Rosemary”, ponovi on i sjeti se zimzelenog grma ružmarina punog mirisnih iglica koji je Norah posadila na sunčanom mjestu. “Molim te, budi tako dobra pa me odveži.”

“Neću”, odgovori ona odlučno. “Nema šanse.” “Žedan sam.”

Ona ga je nekoliko trenutaka gledala. Smeđe oči pune opreza imale su toplu boju prošeka.

Zatim izađe, a u kuću prodre hladan zrak zbog kojeg zalepršaju papirnate sličice. Ona se vrati s metalnom šalicom punom vode s izvora.

“Hvala”, reče on, “ali ne mogu piti ležeći.”

Ona se okrene prema peći, promiješa jaja koja su pucketala na ulju, zatim počne nešto tražiti u ladici. Pronađe slamku iz nekog ekspres restorana, prljavu s jedne strane i ubaci je u metalnu šalicu.

“Pit ćete ako ste žedni”, reče ona.

On okrene glavu i povuče, previše umoran da se obazire na bilo što osim da voda ima okus prašine. Ona prebaci pržena jaja na plavi metalni tanjur s bijelim točkicama i sjedne za drveni stol. Jela je brzo, kažiprstom lijeve ruke nježno gurajući jaja na plastičnu vilicu, zamišljena, kao da njega nema u prostoriji. U tom trenutku on shvati da nema nikakvog dečka. Ona je tu živjela sama.

Pio je sve dok se nije začulo srkanje, a u grlu je osjećao okus prljave riječne vode.

“Ova je kuća nekoć pripadala mojim roditeljima”, reče on. “Zapravo, sada je moja. Imam potvrdu o vlasništvu u sefu. Tehnički, ti si neovlašteno ušla na posjed.”

Ona se na to nasmije i odloži vilicu posred tanjura. “A vi ste što? Tehnički došli ovamo tražiti svoj posjed natrag?”

Svjetlost je treperila po njezinoj kosi i obrazima. Bila je tako mlada, ipak, osjećala se neka žestina i snaga u njoj, neka osamljenost, ali i odlučnost.

“Nisam.” On pomisli na to neobično putovanje koje je počelo jednog običnog jutra u Lexingtonu. Paul je cijelu vječnost bio u kupaonici, Norah se mrštila dok je za pultom sređivala račune, kava se pušila. Zatim izložba fotografija, rijeka i sad ovo.

“Zašto ste onda došli?” upita ona i odgurne tanjur na sredinu stola. Ruke su joj bile grube, nokti slomljeni. Iznenadi ga što je tim istim prstima uspjela stvoriti fine umjetničke slike od papira koje su ispunile prostoriju.

“Zovem se David Henry McCallister.” Njegovo pravo ime, tako dugo neizrečeno.

“Ne poznajem ja nikakve McCallistere”, reče ona. “Ali ionako nisam odavde.”

“Koliko imaš godina?” upita on. “Petnaest?” “Šesnaest”, ispravi ga ona, a onda prkosno doda: “Šesnaest ili dvadeset ili četrdeset, sami izaberite.” “Šesnaest”, ponovi on. “Imam sina, Paula, on je nešto stariji od tebe.”

Sina, pomisli on i kćer.

“Ma nemojte?” reče ona ravnodušno.

Ona ponovno uzme vilicu i on ju je promatrao dok je malim zalogajima jela jaja, pažljivo žvačući. Iznenada je ponovno bio u ovoj kući, ali u nekom drugom vremenu i gledao kako njegova sestru June na isti način jede jaja. Bilo je to one godine kada je umrla. S naporom je sjedila za stolom, ali nije odustajala. Večerala je s njima svake večeri dok joj je svjetlost lampe obasjavala plavu kosu, polagane i graciozne kretnje.

“Hajde, odveži me”, predloži on nježno, glasom promuklim od osjećaja. “Ja sam liječnik.

Bezopasan sam.”

“Da, baš.” Ona ustane i odnese tanjur do sudopera.

Trudna je, shvati on, šokirano, po njezinoj figuri kada se okrenula da uzme sapun. Četiri ili pet mjeseci, nagađao je. “Čuj, ja sam doista liječnik. U mojoj je lisnici posjetnica. Pogledaj sama.”

Ona mu ne odgovori, opere tanjur i vilicu i pažljivo ubrusom obriše ruke. David pomisli kako je neobično što je on ponovno tu i leži na mjestu na kojem je začet i rođen, gdje je odgojen.

Kako je čudno što je cijela njegova obitelj nestala, a ova ga je djevojka, tako mlada i odlučna ali očito izgubljena, zavezala za krevet.

Ona priđe i uzme mu iz džepa lisnicu. Jedno po jedno izvadi sve na stol: gotovinu, kreditne kartice, razne papiriće.

“Ovdje piše da ste fotograf”, reče ona čitajući na žmirkavom svjetlu s njegove posjetnice.

“Tako je”, reče on. “I to sam. Čitaj dalje.”

“Dobro”, reče ona trenutak kasnije i podigne njegovu osobnu iskaznicu. “Vi ste liječnik. Pa što? Kakve to ima veze?”

Kosa joj je bila skupljena u rep, pramenovi su joj padali oko lica, i ona ih vrati iza uha.

“To znači da ti neću učiniti ništa nažao, Rosemary. Ne čini zlo - na to sam se kao liječnik zakleo.

Ona ga odmjeri. “Pa naravno da ćete to reći, čak i ako mi želite zlo.”

On ju je proučavao, njezinu neurednu kosu, bistre tamne oči.

“Imam kod sebe neke fotografije”, reče on. “Tu su negdje...” On se pomakne i osjeti oštar rub omotnice kroz tkaninu košulje. “Molim te pogledaj. To su fotografije moje kćeri. Ona je negdje tvojih godina.”

Kada je ona gurnula ruku u njegov džep, on ponovno osjeti njezinu toplinu i miris. Mirisala je prirodno, čisto. Što je onda tako slatko mirisalo? pitao se on sjetivši se svojega sna i pladnja s princes- krafnama koje su posluživali na otvorenju njegove izložbe.

“Kako se zove?” upita Rosemary proučavajući prvo jednu zatim drugu fotografiju.

“Phoebe.”

“Phoebe. Lijepo ime. I ona je lijepa. Je li ime dobila po majci?” “Ne”, reče David i sjeti se noći kada je Phoebe rođena, kada mu je Norah malo prije nego što su joj dali anesteziju rekla kako želi nazvati svoje dijete. Caroline, koja je to čula, poštovala je njezinu želju. “Ime je dobila po prateti s majčine strane. Ja je nisam poznavao.”

“Ja sam ime dobila po objema bakama”, reče Rosemary tiho. Tamna joj kosa ponovno padne preko blijedih obraza i ona je pomakne. Oslonila je prste u odrezanim rukavicama na obraz blizu uha i David je zamisli kako sjedi sa svojom obitelji oko nekog drugog stola obasjanog svjetlošću. Poželi je zagrliti, odvesti kući, zaštititi. “Rose s očeve strane i Mary s majčine.”

“Znaju li tvoji gdje si?” upita on.

Ona odmahne glavom. “Ne smijem natrag”, reče ona sa strahom, ali i sa srdžbom u glasu. “Ne mogu se nikada vratiti i neću.”

Izgledala je tako mlado dok je sjedila za stolom ruku skupljenih u šake, mračna, zabrinuta izraza lica. “Zašto?” upita on.

Ona odmahne glavom i prstom kucne po Phoebeinoj fotografiji. “Kažete da je ona mojih godina?”

“Otprilike. Rođena je šestog ožujka 1964.”

“Ja sam rođena u veljači 1966.” Ruke su joj lagano drhtale dok je spuštala fotografije na stol.

“Moja je mama planirala veliku proslavu mog šesnaestog rođendana. Ona voli sve ružičasto i na volane.” David primijeti kako je teško uzdahnula, ponovno maknula kosu iza uha i zagledala se kroz prozor u tamu. Imao je potrebu da je nekako utješi, isto kao što je toliko puta želio utješiti druge - June, svoju majku, Noru - ali ni sada, kao ni ranije, nije mogao.

Statičnost i pokret: bilo je u tome nešto, morao je dokučiti što, ali misli su mu stalno vrludale.

Osjećao se zarobljeno, smrznut u vremenu kao na nekoj od svojih fotografija, a ono što ga je držalo u tom položaju bilo je duboko i bolno. Samo je jedanput plakao za June, dok je stajao s majkom na brijegu šiban hladnim večernjim vjetrom i molio Očenaš iznad svježe raskopane zemlje. Plakao je s majkom koja je nakon tog dana mrzila vjetar. Zatim su sakrili svoju tugu i nastavili živjeti. Takav im je bio usud i oni nisu postavljali suvišna pitanja.

“Phoebe je moja kći”, reče on i sam iznenađen što to govori. Ipak, osjećao je neobjašnjivu potrebu da ispriča cijelu priču, tu tajnu koju je čuvao tolike godine. “Ali nisam je vidio od dana kada se rodila.” Oklijevao je, a onda se natjera da nastavi. “Dao sam da je odnesu u dom.

Ona ima Downov sindrom, što znači da je retardirana. Zato sam je dao. Nikad nisam nikome rekao.”

Rosemary ga oštro, zaprepašteno pogleda. “A što je s onim - ne čini zlo?” upita ona.

“Da”, odgovori on. “Znam, učinio sam zlo.”

Dugo su šutjeli. Kamo god bi David pogledao sve ga je podsjećalo na obitelj, na toplinu Juneina daha na njegovu obrazu, majku kako pjeva dok slaže rublje na stol, priče njegova oca kako odzvanjaju između zidova te kuće. Nije ih više bilo, nikoga od njih, pa ni njegove kćeri.

Po staroj se navici borio protiv tuge, ali suze mu kliznu niz obraze, nije ih mogao zaustaviti.

Plakao je zbog June, plakao je zbog trenutka u klinici kada je predao Phoebe Caroline Gill i gledao je kako odlazi. Rosemary je ozbiljna i nepomična sjedila za stolom. Oči im se sretnu, on nije skretao pogled pa nastane neobičan trenutak duboke povezanosti. On se sjeti kako ga je Caroline gledala s vrata dok je spavao, sva raznježena ljubavlju prema njemu, što joj se vidjelo na licu. Mogao je sići s njom niza stube muzeja i ponovno ući u njezin život, ali propustio je i taj trenutak. “Žao mi je”, reče on, nastojeći se pribrati. “Tako dugo nisam bio ovdje.”

Ona je šutjela i David se upita ne zvuči li joj on poput luđaka. Duboko uzdahne.

“Kada trebaš roditi?” upita.

Njezine se tamne oči rašire od iznenađenja. “Pretpostavljam za pet mjeseci.”

“Ostavila si ga, zar ne?” David upita tiho. “Svojeg dečka. Možda on nije želio dijete.”

Ona okrene glavu, ali on primijeti da su joj oči pune suza.

“Oprosti”, brzo će on. “Nisam imao namjeru gurati nos u tuđe stvari.”

Ona lagano odmahne glavom. “U redu je. Nema veze.”

“Gdje je on?” nastavi David tiho. “Gdje je tvoj dom?”

“U Pennsylvaniji”, odgovori ona nakon duže stanke i duboko uzdahne. David shvati da joj je njegova priča, njegova tuga, omogućila da otkrije što joj leži na duši. “Blizu Harrisburga.

Nekoć sam ovdje u gradu imala tetu”, nastavi ona. “Sestru moje majke. Sue Wallis. Ona je umrla. Ali, kada sam bila mala dolazili smo ovamo. Običavali smo lutati ovim brdima. Ova je kuća uvijek bila prazna. Kada smo bili djeca igrali smo se u njoj. Najljepše godine mog života, a ovo je najbolje mjesto od svih.”

On kimne, sjetivši se tihog šuškanja šume. Sue Wallis. Odnekud mu se pojavi slika žene koja se penje uzbrdo s pitom od bresaka pokrivenom ubrusom.

“Odveži me”, reče još tiše.

Ona se gorko nasmije brišući oči. “Zašto?” upita. “Zašto bih to učinila? Sami smo ovdje, nigdje nikoga u blizini. Nisam baš takva budala.”

Ona ustane, uzme škare i nekoliko listova papira s police iznad štednjaka. Dok je izrezivala, na sve su strane letjeli bijeli papirići. Vjetar je puhao i na propuhu je treperio plamen svijeća.

Na licu joj se vidjela odlučnost, usređotočenost, kao Paul kada je svirao i suprotstavljao se Davidovu svijetu, tražio svoje mjesto pod suncem. Škare su blistale, mišić joj je podrhtavao na bradi. Tek mu sad padne na pamet da bi ga ona mogla ozlijediti.

“Te sličice koje izrezuješ, vrlo su lijepe”, reče on.

“Zovu se Scherenschnitte. To me naučila baka Rose, ona je odrasla u Švicarskoj.

Pretpostavljam da ih tamo svi izrađuju.”

“Sigurno se brine što je s tobom.”

“Mrtva je. Umrla je prošle godine.” Ona ušuti, potpuno koncentrirana na izrezivanje. “Volim to raditi. To mi pomaže da je se sjetim.”

David kimne. “Počneš novu sliku kada dobiješ ideju?”

“Sve je već u papiru”, odgovori ona. “Ne izmišljam slike već ih pronalazim.”

“Pronalaziš ih. Da.” On kimne. “Shvaćam. Isto je kad ja fotogra firam. Snimke su već tu, ja ih samo trebam otkriti.”

“Tako je”, reče Rosemary, okrećući papir. “Upravo tako.” “Što ćeš učiniti sa mnom?”

Ona ne odgovori i nastavi izrezivati.

“Moram pišati”, reče on.

Nadao se da će je riječima šokirati i da će mu morati nešto odgovoriti, ali doista je i trpio, toliko da ga je boljelo. Ona ga je proučavala nekoliko trenutaka. Zatim odloži škare i papir i nestane bez riječi. Čuo ju je kako se kreće vani u mraku. Vratila se s praznom staklenkom maslaca od kikirikija.

“Gledaj”, reče on. “Rosemary, molim te, odveži me.”

Ona spusti staklenku i ponovno uzme škare.

“Kako si samo mogao dopustiti da je odnesu?” upita ona.

Svjetlost bljesne na oštricama škara. David se sjeti kako je bljesnuo skalpel kada je napravio epiziotomiju, osjećaja da lebdi izvan svojeg tijela i gleda cijelu scenu odozgo, te kako su događaji te noći pokrenuli njegov život. Jedan je događaj vodio drugome, vrata su se otvarala gdje ih dotad nije bilo, a druga se zatvarala, sve dok nije došao do ovog trenutka i našao se u društvu potpuno strane osobe koja je u papiru tražila skrivene, složene slike i čekala da joj on odgovori. A njemu ništa drugo nije preostalo, nije imao kamo.

“To te brine?” upita on. “Da ćeš se odreći svojeg djeteta?”

“Nikad. Nikad to neću učiniti”, reče ona žestoko, odlučnog izraza lica. Znači netko je to njoj učinio, izbacio je poput tereta u more da potone ili ispliva. Zato je sada, sa šesnaest godina, trudna i sama, sjedila za ovim stolom.

“Kada sam shvatio da sam donio pogrešnu odluku već je bilo prekasno”, reče David.

“Nikad nije kasno.”

“Ti imaš samo šesnaest godina”, reče on. “Vjeruj mi, postoje situacije kada je prekasno.”

Ona na trenutak stisne vilicu. Nije odgovorila, samo je nastavila izrezivati, i u tišini koja je nastupila David produži. Prvo pokuša objasniti snijeg, šok, bljesak skalpela na jakom svjetlu.

Zatim osjećaj da lebdi iznad svojeg tijela i gleda vlastite kretnje. Osamnaest se godina svakog jutra svog života budio s mišlju da je svanuo dan kada će napokon sve ispraviti. Ali Phoebe je nestala i on je nije mogao pronaći, pa kako je onda mogao reći Nori? Ta je tajna utjecala na njihov brak, uplela se poput podmukle loze u svaki kutak. Norah je počela piti, upuštala se u izvanbračne veze, prvi put kad su bili na odmoru, s onim ljigavim posrednikom za prodaju nekretnina, a onda i s drugim muškarcima. On se pretvarao da ne primjećuje, da joj oprašta, jer je znao da je za sve zapravo kriv on. Slikao je fotografiju za fotografijom kao da može zaustaviti vrijeme ili napraviti snimak tako snažan da zasjeni trenutak kada je dao svoju kćer Caroline Gill.

Govorio je čas glasno, čas tiho, ali nije se mogao zaustaviti, kao što nije mogao zaustaviti kišu, potok koji je tekao niz obronak planine, ribe koje su se uporno i neuhvatljivo poput sjećanja ljeskale ispod leda u potoku. Tijela u pokretu, pomisli on, sjetivši se nastave fizike iz srednje škole. Dao je Caroline Gill da odnese njegovu kćer i taj ga je čin mnogo godina poslije doveo do ove djevojke koja je i sama preokrenula svoj život. Donijela je odluku, rekla da, uslijedio je kratak trenutak zaborava na stražnjem sjedalu automobila ili u nekoj prostoriji tihe kuće.

Ona je nakon toga ustala, popravila odjeću, ne shvaćajući da joj je taj trenutak već počeo oblikovati život.

Ona je rezala i slušala. Njezina mu je šutnja omogućila da se potpuno oslobodi. Riječi su mu bile bujica rijeke, nalet oluje, strujale su starom kućom pune života i snage koju on nije mogao zaustaviti. U jednom je trenutku ponovno zaplakao, nemoćan da zaustavi suze.

Rosemary je cijelo vrijeme šutjela. On je govorio sve dok se bujica riječi nije počela smirivati, slabjeti, dok napokon nije stala.

Nastupi tišina.

Ona je šutjela. Škare su svjetlucale, napola izrezani papir skliznuo je na pod kad je ustala. On zatvori oči, strah se poveća jer je u njezinim očima vidio srdžbu, jer je sve što se dogodilo bila njegova krivnja.

Njezini koraci, a onda metal, hladan i blistav poput leda klizne niz njegovu kožu.

Stisak oko njegovih zapešća popusti. On otvori oči i ugleda je kako se povlači, ugleda njezine sjajne oči pune opreza kako ga netremice gledaju dok škare blistaju.

“Evo”, reče ona. “Slobodni ste.”

III “Paul”, vikne ona. Njezine su potpetice udarale u brzom ritmu po ulaštenim stubama i u sljedećem je trenutku već stajala na vratima, vitka i elegantna u modrom kostimu s uskom suknjom i podstavljenim ramenima. Kroz jedva otvorene kapke Paul ugleda ono što je i Norah vidjela: odjeću razbacanu po podu, gomile albuma i nota, staru gitaru u kutu. Ona odmahne glavom i uzdahne. “Ustani, Paul”, reče ona. “Smjesta.”

“Bolestan sam”, promrmlja on, navuče pokrivač preko glave i učini da mu glas zvuči promuklo. Kroz tanku ljetnu tkaninu pokrivača još uvijek ju je mogao vidjeti kako stoji s rukama na bokovima. Rano jutarnje svjetlo obasjalo joj je kosu, pramenove koje je jučer izvukla pa su se sjali u crvenoj i zlatnoj boji. Čuo ju je dok je telefonom razgovarala s Bree, opisujući kako su joj zamotali pramenove kose u aluminijsku foliju i “spržili” ih.

Dok je razgovarala, pirjala je mljevenu govedinu, glas joj je bio miran, oči crvene od plača.

Njegov je otac nestao i tri dana nitko nije znao je li živ ili mrtav. A onda se sinoć vratio kući.

Ušetao je na vrata kao da nikad nije odlazio i iz prizemlja su se satima čuli njihovi napeti glasovi.

“Gle”, reče ona i pogleda na sat. “Znam da nisi bolestan, kao što nisam ni ja, iako bih voljela prespavati ovaj dan. Bog mi je svjedok da bih. Ali ne mogu, a ne možeš ni ti. Zato se diži iz kreveta i odjeni se. Odvest ću te u školu.”

“Grlo mi gori”, bio je uporan on, trudeći se da mu glas bude što hrapaviji.

Ona zastane, zatvori oči, ponovno uzdahne i on je znao da je pobijedio.

“Ali ako ostaneš kod kuće, i budi kod kuće”, upozori ga ona. “Nema svirke s onim tvojim kvartetom. I - dobro me slušaj - moraš očistiti ovaj svinjac. Ne šalim se, Paul. Trenutno nemam snage za gluposti.”

“Dobro”, grakne on. “Ne brini.”

Ona je šutke stajala još nekoliko trenutaka. “Svima nam je ovo teško palo”, reče napokon.

“Meni pogotovo. Ostala bih s tobom, Paul, ali obećala sam Bree da ću je odvesti liječniku.”

On se tada pridigne na laktove. Uplašio ga je njezin ozbiljni ton. “Je li sve u redu s njom?”

Njegova majka kimne, ali piljila je kroz prozor i nije ga željela pogledati u oči. “Mislim da jest, ali mora na neka testiranja i malo se zabrinula, što je razumljivo. Obećala sam joj prošli tjedan da ću ići s njom. Prije svih ovih događaja s tvojim ocem.”

“Sve je u redu”, reče Paul, prisjećajući se da mu glas mora zvučati promuklo. “Svakako idi. Ja ću biti dobro.” Trudio se da zvuči uvjerljivo, ali istovremeno se nadao da ona neće povjerovati i da će ostati kod kuće.

“Neću dugo. Čim bude gotovo vraćam se kući.”

“Gdje je tata?”

Ona odmahne glavom. “Nemam pojma. Nije ovdje. Ali na to smo se navikli.”

Paul ne odgovori, samo legne i zatvori oči. Navikli, pomisli on. Da, jesmo.

Majka mu lagano prisloni ruku na obraz, on se i ne pomakne, zatim nestane, a na mjestu gdje je držala ruku on osjeti hladnoću. U prizemlju se zalupe vrata, začuje se Breein glas iz predvorja. U posljednjih su nekoliko godina njegova majka i Bree postale vrlo bliske, toliko, da su počele sličiti jedna drugoj. Bree, koja je isto imala raznobojne pramenove, sada je stajala s torbom za spise u ruci. Još uvijek je bila vrlo odlučna, modernih nazora, uvijek spremna na rizik. Ona mu je rekla da slijedi zov srca i pokuša se upisati na Juilliard kao što je želio. Svi su voljeli Bree, njezin smisao za avanturu, njezinu vedrinu. Dovela je mnoge klijente u agenciju. Ona i njegova majka bile su prirodne sile koje se dopunjuju, kako je ona običavala govoriti, i Paul je to primijetio. Bree i njegova majka prolazile su kroz život na potpuno drugačiji način, u vječitom srazu, ali jedna bez druge ne bi mogle postojati. Njihovi su se glasovi isprepleli, a onda se začuo neveseo smijeh njegove majke, zvuk ulaznih vrata kada su se zalupila. On sjedne i protegne se. Sloboda.

U kući je bilo tiho, čulo se samo kuckanje bojlera punog tople vode. Paul siđe u prizemlje, otvori vrata hladnjaka i počne iz vatrostalne posude prstima jesti tjesteninu sa sirom. Potraži ima li još štogod jestivog na policama. Nije bilo bogzna čega. U zamrzivaču pronađe šest kutija plosnatih kolačića s okusom mente koje su prodavale mlade izviđačice. Zgrabi nekoliko komada, pojede ih i ispere okus hladnih čokoladnih diskova mlijekom iz plastične boce. Pojede još nekoliko keksa pa s bocom mlijeka u ruci prođe kroz dnevnu sobu, gdje je na kauču uredno bila složena očeva posteljina, i uđe u radnu sobu.

Djevojka je još uvijek bila tamo. Spavala je. On ubaci još jedan kolačić u usta, i dok ju je proučavao, pusti da se mentol i čokolada polako istope. Prošle su noći do njegove sobe dopirali dobro mu poznati ljutiti glasovi njegovih roditelja, pa iako su se svađali, kamen koji mu je stajao u grlu od pomisli da njegov otac negdje leži mrtav, da je zauvijek nestao, potpuno se rastvorio. Paul je ustao iz kreveta i krenuo niza stube, ali zastao je na odmorištu kada ih je ugledao. Otac u bijeloj košulji u kojoj je proveo nekoliko dana, fine hlače od odijela posvuda umrljane blatom, obješene i izgužvane. Narasla mu je brada, kosa mu je bila raščupana. Njegova je majka bila u satenskoj kućnoj haljini boje breskve i papučama, stajala je prekriženih ruku i sumnjičavo gledala nepoznatu djevojku koja je stajala na vratima u prevelikom crnom kaputu i grčevito prstima stiskala rubove rukava. Glasovi njegovih roditelja su se miješali, bili sve glasniji zbog srdžbe koja se rasplamsavala. Djevojka je digla glavu i njihovi su se pogledi sreli. On je piljio u nju, odmjeravao ju je. Bila je blijeda, nesigurnog pogleda, fino oblikovanih ušiju. Oči su joj bile smeđe, nevjerojatno bistre, ali umorne. Dobio je želju sići niza stube, prići joj i obuhvatiti njezino lice dlanovima.

“Tri dana”, reče njegova majka. “A onda se pojaviš kući ovakav - Bože dragi, Davide - pogledaj na što sličiš i još si doveo ovu djevojku. Trudna je kažeš? A ja bih je trebala primiti u kuću i ne postavljati nikakva pitanja?”

U tom se trenutku djevojka trgne i pogleda u stranu, a Paul u njezin trbuh, prilično ravan ispod kaputa. Ona ga je zaštitnički pokrila rukom pa on pod njezinim džemperom ugleda blagu zaobljenost. Paul je stajao vrlo mirno. Svađa se nastavila, činilo se da traje cijelu vječnost. Napokon njegova majka ušuti i stisnutih usana izvadi plahte, pokrivače i jastuke iz ormara s rubljem i baci ih niza stube u njegova oca koji je djevojku vrlo formalno primio za lakat i poveo u radnu sobu.

Ona je sada spavala na kauču na rasklapanje, glave okrenute u stranu, s jednom rukom blizu lica. On ju je proučavao, gledao kako joj se pomiču kapci, lagano diže i spušta prsni koš.

Ležala je na leđima i trbuh joj se isticao poput niskog vala. I Paulovo se tijelo budilo i to ga je strašilo. Od ožujka se šest puta seksao s Lauren Lobeglio, zgodnim, izgubljenim, čudnim komadom. Ona je tjednima dolazila na pokuse njegova kvarteta i šutke ga gledala. Jednog je poslijepodneva, kada su svi iz benda otišli, ona ostala, bili su samo njih dvoje u tišini garaže.

Svjetlo se probijalo kroz krošnju drveta i pravilo treperave sjene na betonskom podu. Ona je bila čudna, ali seksi, dugačke guste kose i tamnih očiju. On je sjedio u starom vrtnom naslonjaču i namještao žice na gitari, pitajući se bi li trebao poći do zida s alatkama ispred kojeg je ona stajala i poljubiti je.

Ali Lauren mu je prišla prva. Stala je ispred njega, zatim mu sjela u krilo, a suknja joj se digla otkrivajući vitke bijele noge. Pričalo se okolo da Lauren Lobeglio daje onima koji joj se sviđaju. On nije vjerovao da je to istina, ali iznenada je zavlačio ruku pod njezinu majicu i pod rukama osjećao njezinu toplu kožu i meke grudi.

Znao je da to što rade nije u redu, ali bilo je poput pada - kad jednom počne nema stajanja dok ga nešto ne zaustavi. Ona je nastavila dolaziti na pokuse, ali sada je zrak bio naelektriziran, a kada su ostajali sami on je prelazio na drugu stranu prostorije, poljubio bi je i mazio njezina satenski glatka leđa.

Djevojka na krevetu uzdahne, usne su joj se micale. Maloljetna je, upozoravali su ga prijatelji u vezi s Lauren. Pogotovo Duke Madison, koji je prije godinu dana napustio školu kako bi se oženio. Više gotovo nije svirao, a kada bi i sjeo za glasovir, u očima je imao izmožden izraz, kao da se nekamo hitno morao vratiti. Ostane li u drugom stanju s tobom, onda si više nego sjeban.

Paul je proučavao tu djevojku, njezino blijedo lice, dugu tamnu kosu, pjegice. Tko je ona bila?

Njegov otac, metodičan i predvidiv poput dobro podešenog sata, jednostavno je nestao.

Drugog je dana njegova majka nazvala policiju koja se držala suzdržano i nije shvatila stvari ozbiljno sve dok torba za spise njegova oca nije pronađena u garderobi muzeja u Pittsburghu, a njegov putni kovčeg i fotoaparat u hotelu. Tada su se uozbiljili. Ljudi su ga vidjeli na prijamu nakon otvorenja izložbe kako raspravlja sa ženom tamne kose. Ispostavilo se da je to kritičarka čiji je članak izašao u pitsburškim novinama i koji nije bio pohvalan.

Ništa osobno, rekla je ona policiji.

Prošle se večeri začuo zvuk ključa u bravi i njegov je otac ušetao u kuću s trudnom djevojkom za koju je tvrdio da ju je tek upoznao, ali gdje i kako nije želio reći. Potrebna joj je pomoć, objasnio je kratko.

Ima mnogo načina na koje joj možeš pomoći, naglasila je njegova majka, govoreći o djevojci kao da ona ne stoji u predvorju u svojem prevelikom kaputu. Daš joj novac. Odvezeš je u dom za neudane majke. Ne nestaneš bez riječi na nekoliko dana, a onda se pojaviš s trudnicom koju nitko ne poznaje. Bože moj, Davide, zar ne znaš što si učinio? Zvali smo policiju! Mislili smo da si mrtav.

Možda sam i bio, rekao je on, i taj neobični odgovor zaustavio je daljnje proteste njegove majke, a Paul se ukočio na stubama.

Sada je djevojka spavala, nesvjesna što se oko nje događa dok je u tamnom moru u njoj raslo dijete. Paul pruži ruku, lagano joj dotakne kosu, a onda pusti da mu ruka padne. Imao je iznenadnu potrebu da legne kraj nje, da je zagrli. To nije bilo kao ono s Lauren, nije imalo veze sa seksom. Samo ju je želio osjetiti blizu, njezinu kožu na svojoj, njezinu toplinu. Želio se probuditi pokraj nje, prijeći rukom preko njezina ispupčenog, zaobljenog trbuha, dodirnuti joj lice, držati je za ruku.

Saznati sve što ona zna o njegovu ocu.

Ona trepne i otvori oči. Nekoliko je trenutaka piljila u njega, ali ga nije vidjela. Zatim brzo sjedne i prođe rukama kroz kosu. Na sebi je imala njegovu staru modru izblijedjelu majicu

kratkih rukava s logom Kentucky Wildcatsa na prednjici. Nosio ju je prije nekoliko godina kada je trenirao trčanje. Imala je duge, vitke ruke i on ugleda njezino pazuho, nježno, ali puno oštrih dlačica, glatku izbočinu gdje su počinjale grudi. “Što gledaš?” Ona prebaci noge na pod.

On odmahne glavom, nije mogao progovoriti.

“Ti si Paul”, reče ona. “Tvoj mi je otac pričao o tebi.”

“Doista?” upita on, mrzeći što mu se po glasu čulo koliko mu je to važno. “Što je rekao?”

Ona slegne ramenima, gurne kosu iza uha i ustane. “Da vidim. Rekao je da si tvrdoglav. Da ga mrziš. Da genijalno sviraš gitaru.” Paul osjeti kako mu se toplina penje obrazima. Uglavnom je vjerovao da ga otac uopće ne primjećuje ili da vidi samo ono u čemu Paul nije dovoljno dobar.

“Ja ga ne mrzim”, reče on. “To on mene ne voli.”

Ona se nagne da složi plahte, zatim sjedne s njima u naručju i pogleda naokolo.

“Baš je lijepo ovdje”, reče. “Jednoga ću dana i ja imati ovakvu kuću.”

Paul se zaprepašteno nasmije. “Pa ti si trudna!” reče on. Iz njega progovori vlastiti strah, strah koji se javljao svaki put kada je drhteći prelazio na drugu stranu garaže do Lauren Lobegli, vođen neodoljivom moći svoje želje.

“Kakve to ima veze? Trudna sam, nisam mrtva.”

Odgovorila mu je prkosno, ali je zvučala uplašeno, onako uplašeno kako se i Paul ponekad osjećao. Probudio bi se usred noći jer je sanjao toplu i svilenkasto meku Lauren, njezin duboki glas koji mu je šaputao na uho. Iako je znao da srljaju u propast, nije se mogao prestati viđati s njom.

“Pa kao da jesi.”

Ona ga oštro pogleda sa suzama u očima, kao da ju je ošamario. “Oprosti”, reče on. “Nisam mislio ništa loše.”

Ona nije prestala plakati. “Što uopće radiš ovdje?” zahtijevao je on, ljut na njezine suze, ljut što je ona uopće tu. “Što si ti sebi umislila da se samo tako prikrpaš mojem ocu i pojaviš se u ovoj kući?”

“Nisam ništa umislila”, odgovori ona, ali njegov ju je ton zaprepastio pa ona obriše suze, pribere se, držanje joj postane hladno. “Uostalom, nisam ja tražila da dođem ovamo. To je bila njegova zamisao.”

“Ne mogu vjerovati”, reče Paul. “Zašto bi on to učinio?”

Ona slegne ramenima. “Otkud ja znam? Živjela sam u onoj staroj brvnari u kojoj je on odrastao, a onda je on rekao da više ne mogu ostati ondje. Kuća je njegova, što sam mogla?

Ujutro smo pošli u grad, kupio je autobusne karte i evo nas ovdje. Vožnja ovamo bila je prava gnjavaža. Trajala je čitavu vječnost, koliko smo samo putu presjedali iz autobusa u autobus.”

Ona zagladi dugu kosu i napravi rep. Paul ju je gledao, razmišljajući kako su joj uši lijepe.

Pitao se misli li i njegov otac da je ona lijepa, “Kakva stara kuća?” upita Paul, osjećajući nešto oštro i vruće u prsima.

“Kao što sam rekla, ona u kojoj je odrastao. Tamo sam živjela. Nisam imala kamo poći”, doda ona i pogleda u pod.

Paul tada osjeti kako ga ispunjava osjećaj koji nije mogao objasniti. Možda zavist što je ova djevojka, ova mršava strankinja prelijepih ušiju, bila na mjestu koje je važno njegovu ocu, na mjestu koje on nikad nije vidio. Odvest ću te onamo jednog dana, obećao je David. Godine su prolazile i on to više nije spominjao, ali Paul nikad nije zaboravio. Sjetio se kako je otac sjedio posred nereda ispred tamne komore i pažljivo podizao jednu po jednu fotografiju. Moja je majka, Paul, tvoja baka, imala iznimno težak život. Imao sam sestru, jesi li znao? Zvala se June.

Lijepo je pjevala, bila je talentirana za glazbu, baš kao i ti. Još uvijek se sjećao očeva mirisa tog jutra, mirisao je na čistoću, bio je odjeven za posao, ipak sjedio je na podu tamne komore i

govorio kao da ima na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta. Ispričao je Paulu priču koju on nikad dotad nije čuo.

“Moj je otac liječnik”, reče Paul. “On jednostavno voli svima pomagati.”

Ona kimne i pogleda ga ravno u oči. Njemu se učini da ga gleda sa sažaljenjem i vrućina mu prostruji kroz tijelo sve do vršaka prstiju. “Što je?” upita on.

Ona odmahne glavom. “Ništa. U pravu si. Potrebna mi je pomoć. To je sve.”

Jedan joj pramen, vrlo taman s crvenkastim odsjajem, isklizne iz repa i padne preko lica i on se sjeti kako mu se učinio svilenkast kada ga je dodirnuo dok je ona spavala, sva meka i topla, i on se odupre želji da pruži ruku i vrati ga iza njezina uha.

“Moj je otac imao sestru”, reče Paul, prisjećajući se što mu je otac tihim, ali čvrstim glasom ispričao, ne bi li otkrio je li ona doista bila tamo.

“Da, znam. June. Ona je sahranjena na brijegu ponad kuće. Bili smo i tamo.”

Osjećaj topline se pojača, njegovo disanje postane tiho i plitko. Kakve veze ima što ona sve to zna? Zašto je to važno? Ipak, nije ju mogao prestati zamišljati kako se uspinje brijegom za njegovim ocem do mjesta na kojem Paul nikad nije bio.

“Pa što?” reče on. “Pa što ako si bila tamo?” Činilo se kao da će ona nešto reći, ali samo se okrenula i pošla u kuhinju. Tamna spletena kosa joj je poput dugačkog užeta poskakivala po leđima. Ramena su joj bila vitka i nježna, hodala je polako, graciozno, poput plesačice. “Čekaj”, zazove je Paul, ali kada je ona stala nije znao što bi joj rekao.

“Trebam mjesto gdje ću živjeti”, reče ona tiho, gledajući ga preko ramena. “To je sve što trebaš znati o meni, Paul.”

On ju je gledao kako odlazi u kuhinju, čuo je kako se vrata hladnjaka otvaraju i zatvaraju.

Zatim pođe na kat, izvuče fascikl koji je sakrio u donjoj ladici, pun fotografija koje je spasio nakon one noći kada je razgovarao s ocem.

On uzme fotografje i gitaru i izađe na trijem bez košulje i bos. Sjeo je na ljuljačku i zasvirao, pogledavajući povremeno djevojku koja se kretala po kući, kroz kuhinju, dnevnu sobu, blagovaonicu. Ali ona nije radila ništa posebno. Pojela je jogurt, dugo je stajala ispred police s knjigama njegove majke, izvukla odande roman i sjela na kauč.

On je svirao. Glazba ga je smirivala kao ništa drugo na svijetu. Prelazio je na neku drugu razinu na kojoj su se njegove ruke kretale automatski, svaka je nota bila na pravom mjestu.

On dođe do kraja i stane zatvorenih očiju, pusti da se zvuk rasprši i nestane u zraku.

Nikad više. Ni ove glazbe, ni ovog trenutka nikad više neće biti.

“Svaka čast!” On otvori oči i ugleda je na vratima. Ona ih gurne, izađe na trijem s čašom vode u ruci i sjedne. “Tvoj je otac doista bio u pravu”, reče ona. “Ovo je bilo nevjerojatno.”

“Hvala”, reče on, sagne glavu kako bi sakrio zadovoljstvo i odsvirao akord. Glazba ga je opustila i više nije bio tako srdit. “A ti? Sviraš li?

“Ne. Nekoć sam učila svirati glasovir.”

“Mi imamo glasovir”, reče on i kimne prema vratima. “Samo naprijed.”

Ona se nasmiješi, iako su joj oči još uvijek bile ozbiljne. “Ma ne, hvala. Nisam baš raspoložena.

Uostalom, ti stvarno dobro sviraš, kao pravi profesionalac. Bilo bi mi neugodno da pred tobom nabadam ‘Za Elizu’ ili nešto slično.”

I on se nasmiješi. “Za Elizu, to znam. Mogli bismo je izvesti u duetu.”

“U duetu”, ponovi ona, kimne i malo se namršti. Zatim ga po gleda. “Ti si jedinac?” upita.

To ga iznenadi. “Da i ne. Mislim, imao sam sestru. Blizanku Umrla je.”

Rosemary kimne. “Razmišljaš li ikad o njoj?”

“Naravno.” Njemu je bilo nelagodno pa pogleda u stranu. “Ne baš o njoj. Mislim, nikad je nisam poznavao, već o tome kakva je mogla biti.”

On pocrveni, šokiran što je otkrio toliko toj djevojci, toj nepoznatoj osobi koja je unijela pomutnju u njihove živote, djevojci koju mu se čak nije ni sviđala.

“Dobro”, reče on. “Sada je red na tebi. Reci mi nešto osobno. Nešto što moj otac ne zna.”

Ona ga pažljivo pogleda.

“Ne volim banane”, reče napokon i on se nasmije, a ona nastavi. “Ma doista ne volim banane. Što još? Kada mi je bilo pet godina pala sam s bicikla i slomila ruku.”

“I ja”, reče Paul. “I ja sam slomio ruku sa šest godina. Pao sam s drveta.” On se sjeti kako ga je otac uzeo u naručje, kako je sunčano nebo prepuno lišća bljeskalo pred njegovim očima dok ga je nosio do auta. Sjetio se očevih ruku, tako sigurnih i nježnih dok je namještao kosti, povratka kući u jarko zlatno svjetlo poslijepodneva. “Čuj”, reče on. “Htio bih ti nešto pokazati.”

On položi gitaru na ljuljačku i uzme zrnate crno-bijele fotografije.

“Jesi li ovdje upoznala mojeg oca?” upita on, pružajući joj fotografiju.

Ona je uzme, pogleda i reče: “Da, iako sada izgleda drukčije. Po ovoj se fotografiji vidi - po zgodnim zastorima na prozorima i cvijeću - da je to nekoć bila lijepa kuća. Ali sada tamo nitko ne živi. Stoji prazna. Kroz nju puše vjetar jer su prozori razbijeni. Kada sam bila mala običavali smo se tamo igrati. Trčali smo slobodno po tim brdima, s rođacima smo se igrali u kući. Oni su govorili da je puna duhova, ali meni se uvijek sviđala. Ne znam točno zašto. To je bilo moje tajno mjesto. Ponekad sam samo sjedila u njoj i sanjarila o tome što ću biti kad odrastem.”

On kimne, uzme fotografiju i zagleda se u likove na njoj kao toliko puta dotad, kao da bi oni mogli odgovoriti na sva njegova pitanja o ocu.

“Ovome se nisi nadala”, reče on napokon i pogleda je.

“Ne”, odgovori ona tiho. “Ni u snu.”

Nekoliko su minuta šutjeli. Sunčeva je svjetlost prodirala kroz krošnje i bacala sjene na obojeni pod trijema.

“Dobro. Ponovno je tvoj red”, reče ona nakon nekoliko minuta i okrene se prema njemu.

“Moj red?”

“Reci mi nešto što tvoj otac ne zna.”

“Upisat ću se na Juilliard.” Te su riječi izletjele poput bujice, vedro poput glazbe u prostoriji.

Rekao je samo majci o tome. “Bio sam prvi na listi čekanja i prošli su me tjedan primili. Dok njega nije bilo.” “Čovječe.” Ona se nasmiješi pomalo tužno. “Mislila sam da ćeš mi povjeriti nešto u stilu koje je tvoje najdraže povrće”, reče ona. “Ali to je sjajno, Paul. Uvijek sam mislila da bi bilo sjajno ići na fakultet.”

“Znači spremala si se”, reče on, iznenada shvativši što je sve ona izgubila.

“Upisat ću se. U to nema sumnje.”

“Vjerojatno ću sam morati platiti”, reče Paul, shvativši kako njezina žestoka odlučnost zapravo skriva strah. “Otac želi da se posvetim normalnoj karijeri. Mrzi pomisao da ću se baviti glazbom.”

“Zašto tako misliš?” upita ona i oštro ga pogleda. “Ti uopće no znaš cijelu priču o svojem ocu.”

Paul nije znao što da na to kaže pa su neko vrijeme šutjeli. Od ulice ih je zaklanjala rešetka po kojoj se penjao klematis, loza s bijelim i ljubičastim cvjetovima, i Paul kroz nju ugleda bljesak kroma i boje, dva automobila kako se, jedan iza drugog zaustavljaju na kolnom prilazu.

Njegovi su se roditelji vratili kući u to neobično doba usred dana. On i Rosemary se pogledaju. Zvuk zatvaranja vrata automobila odzvanjao je od susjednih kuća. Zatim koraci i tihi, odlučni glasovi njegovih roditelja, čas jednog, čas drugog, malo iza trijema. Rosemary otvori usta kao da će nekoga zazvati, ali Paul podigne ruku i odmahne glavom pa su zajedno sjedili u tišini i slušali.

“Baš danas”, reče njegova majka. “Baš ovaj tjedan. Kada bi samo znao koliko si nam boli prouzročio, Davide.” “Žao mi je. U pravu si. Trebao sam nazvati. Namjeravao sam nazvati.”

“I to bi trebalo biti dovoljno? Možda bih ja trebala otići”, reče ona. “Samo tako. Otići i vratiti se sa zgodnim mladićem bez objašnjenja. Što bi ti o tome mislio?”

Nastupi tišina i Paul se sjeti hrpe šarene odjeće na plaži. Pomisli na mnoge večeri poslije toga, kad se njegova majka nije vratila kući prije ponoći. Posao, uvijek bi uzdahnula, skinula cipele u predvorju i odlazila ravno u krevet. On pogleda Rosemary koja je proučavala svoje ruke. Stajao je mirno, gledao je, slušao, čekajući da vidi što će se dogoditi dalje.

“Ona je još dijete”, napokon reče njegov otac. “Ima šesnaest godina, trudna je i živjela je potpuno sama u napuštenoj kući. Nisam je mogao tamo ostaviti.”

“Je li to kriza srednjih godina?” upita ona tiho. “O tome se radi?”

“Kriza srednjih godina?” Glas njegova oca bio je ujednačen, zamišljen, kao da pažljivo razmišlja. “Mogla bi biti. Znam samo da sam u Pittsburghu udario u nekakav zid, Norah. Kao mladić sam imao misiju, ali ne i luksuz da odustanem od nje. Vratio sam se u rodni kraj ne bih li razjasnio neke stvari, a onda sam u svojoj staroj kući pronašao Rosemary. Učinilo mi se da to nije slučajnost. Ne znam, ne mogu to objasniti a da ne zvučim pomalo ludo. Samo te molim da mi vjeruješ. Nisam zaljubljen u nju, ništa slično, i nikad neću biti.”

Paul pogleda Rosemary. Pognula je glavu tako da joj nije vidio izraz lica, ali obrazi su joj bili crveni. Cupkala je slomljeni nokat, nije ga željela pogledati u oči.

“Ne znam što da vjerujem”, polako će njegova majka. “I to baš ovaj tjedan, od svih tjedana, Davide. Znaš li gdje sam maloprije bila? S Bree kod onkologa. Prošli su joj tjedan radili biopsiju lijeve dojke. Ima kvržicu. Prognoze su dobre, ali kvržica je maligna.”

“Nisam znao, Norah. Žao mi je.”

“Ne, ne dodiruj me, Davide.”

“Tko će je operirati?”

“Ed Jones.”

“On je dobar kirurg.”

“Nadam se. Zato, Davide, u ovome mi trenutku tvoja kriza sred njih godina uopće nije potrebna.”

Dok je slušao, Paulu se učini da se svijet usporava. Pomisli na Bree, na njezin smijeh. Znala je sjediti čitav sat i slušati ga kako svira, glazba ih je povezivala pa nisu bile potrebne riječi.

Zatvorila bi oči, ispružila se na ljuljačci i slušala. Paul nije mogao zamisliti svijet bez nje. “Što želiš?” upita njegov otac. “Što želiš od mene, Norah? Ostat ću ako želiš ili ću se odseliti, ali ne mogu Rosemary okrenuti leđa. Ona nema kamo poći.”

Nastupi tišina. Paul je čekao, jedva se usudio disati, želio je znati što će njegova majka odgovoriti, želio je da nikad ne odgovori.

“A što je sa mnom?” upita on, zaprepastivši samoga sebe. “Što je s onim što ja želim?”

“Paul?” Glas njegove majke.

“Tu sam”, reče on i uzme gitaru u ruke. “Na trijemu s Rosemary.” “O, mili Bože”, reče njegov otac i uskoro se pojavi na stubama. Od protekle se noći obrijao i istuširao, odjenuo čisto odijelo. Bio je mršav, izgledao je umorno, kao i Norah koja je stala kraj njega.

Paul ustane i okrene se prema ocu. “Upisat ću se na Juilliard, tata. Nazvali su prošlog tjedna.

Primili su me i ja idem.” Čekao je da David počne, kao i uvijek, o tome kako glazbena karijera ne pruža sigurnost, čak ni kada se radi o klasičnoj glazbi.

Kako Paul ima toliko opcija pred sobom. Uvijek stigne svirati i uživati u tome, čak i ako bude zarađivao na drugačiji način. Čekao je da otac bude čvrst, razuman, da se odupre, kako bi on mogao iskaliti sav svoj gnjev. Bio je napet, spreman, ali, na njegovo iznenađenje, otac samo kimne.

“Drago mi je”, reče otac, izraz lica mu se smekša od zadovoljstva, a dotad naborano od brige čelo se opusti. Kada je progovorio, glas mu je bio tih, ali jasan. “Paul, ako je to ono što doista želiš, samo naprijed. Idi, potrudi se i budi sretan.”

Paul je stajao na trijemu ispunjen nelagodom. Svih ovih godina, kad god je razgovarao s ocem, osjećao je kao da se zalijeće u zid. Taj je zid iznenada tajanstveno nestao pa je on sada vrtoglavo i nesigurno trčao otvorenim prostorom.

“Paul”, reče njegov otac. “Ponosan sam na tebe, sine.”

Svi su ga gledali i njemu se napune oči suzama. Nije znao što da kaže pa krene odatle, isprva samo kako bi se maknuo da ga ne vide, kako se ne bi još više osramotio, a onda potrči s gitarom u ruci.

“Paul!” vikne majka za njim. Kada se okrenuo, trčeći unatraške nekoliko koraka, primijeti kako je blijeda. Stajala je grčevito prekriženih ruku na prsima dok joj je povjetarac mrsio svježe obojene pramenove. On pomisli na Bree, na ono što je njegova majka rekla, koliko su postale slične, i to ga prestraši. Sjeti se oca u predvorju u prljavoj odjeći, s izraslom tamnom bradom, raščupane kose i sada, ovog prijepodneva, urednog i smirenog, ali ipak nekako drukčijeg. Njegov otac - bezgrešan, pedantan, samouvjeren - pretvorio se u nekoga drugog.

Iza njih, napola zaklonjena lozom, stajala je Rosemary i slušala prekriženih ruku. Raspustila je kosu koja joj je padala preko ramena i on je zamisli u onoj kući na brijegu kako razgovara s njegovim ocem, kako se satima vozi s njim autobusom. Ona je nekako bila odgovorna za tu promjenu koja se dogodila ocu i on se ponovno uplaši što im se to događa.

Zato potrči.

Bio je sunčan dan, već je zatoplilo. Gospodin Ferry i gospođa Pool mahnu mu sa svojih trijemova. Paul digne gitaru na pozdrav i nastavi trčati. Bio je tri bloka od kuće, pet, deset. Na drugoj strani ulice, ispred niskog bungalova ugleda parkirani automobil s uključenim motorom. Vlasnik je vjerojatno nešto zaboravio i otrčao u kuću po torbu za spise ili jaknu.

Paul zastane. Bio je to žućkastosmeđi Gremlin, najružniji automobil u svemiru, zahrđao na rubovima. On prijeđe ulicu, otvori vozačeva vrata i sjedne. Nitko nije viknuo, nitko nije istrčao iz kuće. On zalupi vratima, podesi sjedalo kako bi imao više mjesta za noge i odloži gitaru kraj sebe. Automobil je imao automatski mjenjač, posvuda su bili razbacani papirići od bombona i prazne kutije od cigareta. Vlasnik ovog auta bio je pravi luzer, pomisli on, možda jedna od onih gospođa koje se napadno šminkaju i rade kao tajnice na nekom dosadnom mjestu kao što je kemijska čistionica ili možda banka. On krene unatrag.

Još uvijek ništa, ni krikova ni sirena. Zatim stavi u brzinu i pritisne gas.

On dotad nije mnogo vozio, ali učini mu se da je isto kao i sa seksom. Ako se pravite da znate o čemu se radi uskoro ćete doista znati, a onda to postane prirodno. Kod srednje škole Ned Stone i Randy Delaney ljenčarili su na uglu. Bacili su opuške u travu i krenuli unutra. Paul je pogledom tražio Lauren Lobeglio koja je ponekad stajala s njima. Dah joj je često bio gorak i mirisao na dim kada ju je ljubio.

Gitara sklizne. On se nagne i pričvrsti je pojasom. Gremlin, koje sranje. Zatim krene kroz centar, pažljivo se zaustavljajući na svakom semaforu. Dan je bio vedar i sunčan. Sjeti se kako su se Rosemaryne oči napunile suzama. Nije ju želio povrijediti, ali upravo je to učinio. Nešto se dogodilo, nešto se promijenilo. Ona je bila dio toga a on nije, iako se lice njegova oca ipak na trenutak ispunilo radošću kada je čuo njegovu novost.

Paul je vozio. Nije želio biti u toj kući kada se dogodi ono što je slijedilo, ma što to bilo. Došao je do mjesta gdje se cesta završavala i ulijevala u autocestu koja je vodila na zapad u Louisville. Kroz misli mu proleti Kalifornija, ondašnja glazba, nepregledne plaže. Lauren Lobeglio će već naći nekoga drugog kome će se prikrpati. Ona nije voljela njega a ni on nije volio nju, bila je poput ovisnosti, i ono što su radili pomalo ga je opterećivalo. Kalifornija.

Uskoro će biti na plaži, svirat će u bendu, živjet će skromno i bezbrižno cijelo ljeto. Na jesen će pronaći način kako da dođe do Juilliarda. Možda autostopom preko cijele zemlje. On do

kraja otvori prozor, puštajući proljetni zrak unutra. Gremlin je jedva išao devedeset kilometara na sat iako je on pritisnuo gas do daske. Ipak, činilo mu se da leti.

Već se prije vozio ovuda, kada je išao sa školom u zoološki vrt u Louisville ili kada ga je majka kao malog vodila u one lude vožnje. Ležao bi na stražnjem sjedalu i kroz staklo gledao kako brzo promiču lišće, grane i telefonske žice. Ona je pjevala uz radio, čas tiho čas glasno, obećavala da će stati i kupiti mu sladoled, kakvu slasticu samo ako bude dobar i tih. Sve je ove godine bio dobar i što mu je to donijelo? Otkrio je glazbu i satima svirao ne bi li otjerao tišinu iz kuće, ne bi li popunio prazninu koju je smrt njegove sestre napravila u njihovu životu, ali izgleda kako ni to nije bilo dovoljno. Trudio se što je najbolje mogao natjerati roditelje da se trgnu i čuju ljepotu i radost koju je on otkrio. Toliko je svirao da se usavršio.

Ipak, cijelo to vrijeme oni se nisu trgnuli, nijednom, sve dok se na vratima nije pojavila Rosemary i sve promijenila. A možda ona nije ništa promijenila. Možda je njezina prisutnost samo bacila novo svjetlo na njihov život, svjetlo koje sve razotkriva i mijenja kompoziciju.

Napokon, svaka je fotografija mogla prikazivati tisuću različitih stvari.

On stavi ruku na gitaru, osjeti pod prstima toplo drvo i to ga umiri. Pritisne papučicu do kraja, uspinjući se po cesti između vapnenačkih stijena koje je autocesta presijecala na putu u brda, a onda se počne spuštati, gotovo letjeti, prema zavojitoj rijeci Kentucky. Most je pjevao pod njegovim gumama. Paul je vozio i vozio, i pokušavao raditi sve samo ne razmišljati.

IV Iza Norinih se staklenih vrata u uredu užurbano radilo. Neil Simms, kadrovski menadžer u IBM-u pojavio se na ulaznim vratima u ta mnom odijelu i ulaštenim cipelama. Bree, koja se nalazila u prijamnoj prostoriji kako bi uzela neke faksove, okrene se i pozdravi ga. Na sebi je imala žuti laneni kostim i tamnožute cipele. Fina zlatna narukvica skliznula joj je niz zapešće kada mu je pružila ruku. Ispod sve te elegancije bila je mršava i koščata. Ipak, njezin još uvijek bezbrižni smijeh dopre kroz staklo na vratima do mjesta na kojem je Norah sjedila s telefonom u ruci. Ispred nje je na stolu bio dobro opremljen fascikl koji je pripremala tjednima, a na naslovnici je debelim crnim slovima pisalo IBM. “Čuj, Same”, reče Norah. “Rekla sam ti da me ne zoveš i mislila sam to ozbiljno.”

U uhu začuje dugu tišinu. Zamišljala je Sama kod kuće kako radi kraj ostakljenog zida s kojeg se vidjelo jezero. On je bio investicijski analitičar. Norah ga je upoznala u javnoj garaži prije šest mjeseci na mutnom sivom svjetlu blizu dizala. Ispali su joj ključevi koje je on ulovio u zraku spretnim, brzim pokretom ruke. Vaši? upitao je uz kratak, vedar osmijeh. Bila je to šala jer osim njih dvoje nikog nije bilo. Norah, koja je osjetila kako je obuzima poznato uzbuđenje, neka vrsta mračnog, slatkog padanja, kimne. Njegovi su prsti lagano dodirnuli njezine, hladni su joj ključevi pali na dlan.

Te joj je večeri ostavio poruku na automatskoj tajnici. Norino je srce brže zakucalo, zatreperilo kada je čula njegov glas. Ipak, kada se snimka završila, ona je natjerala samu sebe da sjedne i prisjeti se svih avantura - kratkih i dugih, strasnih i rezerviranih, s gorkim ili prijateljskim rastancima - koje je imala posljednjih godina.

Bilo ih je četiri. Napisala je taj broj tamnom tupom olovkom na rubu jutarnjih novina. Na katu je voda kapala u kadu. Paul je bio u dnevnoj sobi i svirao jedan te isti akord. David je bio vani u svojoj tamnoj komori i radio - kako su se samo njih dvoje udaljili. Norah se u svaku avanturu upuštala s nadom u novi početak, očarana jakim osjećajima zbog tajnih sastanaka, svega nepoznatog i neočekivanog. Poslije Howarda uslijedile su još dvije, prolazne i slatke veze, zatim jedna duža. Svaka je počinjala onda kada je mislila da će od zaglušne tišine u kući poludjeti, kada joj se tajanstveni svijet druge osobe, bilo koje osobe, činio kao utjeha.

“Norah, molim te, samo me saslušaj”, čula je Sama kako govori. Snažan muškarac, pomalo nametljiv u poslu, od onih osoba kakve zapravo nije pretjerano voljela. U prijamnoj se prostoriji Bree okrene prema njoj s radoznalim, nestrpljivim izrazom lica. Da, pokaže Norah kroz staklo, evo me. Radili su na tom poslu za IBM gotovo godinu dana i ona će se svakako požuriti. “Samo sam htio pitati što je s Paulom”, bio je uporan Sam. “Ima li kakvih novosti?

Znaj da imaš moju podršku. Čuješ li što ti govorim, Norah? Sto posto sam uz tebe.” “Čujem te”, reče ona ljuta na samu sebe. Nije željela da Sam govori o njezinu sinu. Paul je nestao prije dvadeset četiri sata u automobilu koji je uzeo tri bloka od njihove kuće. Gledala ga je kako odlazi nakon one napete scene na trijemu, pokušavala se sjetiti što je rekla, što je on čuo. Boljela ju je zbunjenost koju je vidjela na njegovu licu. David je ispravno postupio što je dao Paulu svoj blagoslov, ali nekako je i to, zbog svoje neočekivanosti, pogoršalo situaciju.

Gledala je Paula kako trči s gitarom u ruci i gotovo pošla za njim. Ali glava ju je boljela i ona je zaključila kako mu je potrebno neko vrijeme da o svemu razmisli u samoći. Uostalom, neće otići daleko - napokon, kamo je i mogao poći?

“Norah?” reče Sam. “Norah, jesi li dobro?”

Ona nakratko zatvori oči. Sunčeve su joj zrake grijale lice. Prozori u Samovoj spavaonici bili su puni prizmi pa su se tog svjetlucavog jutra boje sigurno smjenjivale na svim površinama.

Kao da vodiš Ijubav u diskoteci, rekla mu je jednom, napola se žaleći, napola očarana dok je gledala kako se duge raznobojne zrake smjenjuju na njegovoj ruci i na njezinoj blijedoj koži.

Toga dana, i svakog dana otkako su se upoznali, Norah je kanila prekinuti s njim, ali Sam je u tom trenutku prstom krenuo uzduž šarenog svjetla na njezinu boku i ona polako osjeti kako napetost popušta i nestaje, a njezini se osjećaji pretapaju iz jednog u drugo u tajanstvenom nizu, od najtamnijeg indiga do zlatne boje. Oklijevanje se nenadano pretvorilo u želju.

Ipak, zadovoljstvo je rijetko trajalo duže od vožnje kući.

“U ovome mi je trenutku Paul najvažniji”, reče ona i oštro doda: “Gledaj, Same, dosta mi je.

Nisam se šalila neki dan. Nemoj me više zvati.”

“Uzrujana si.”

“Da, ali mislim ozbiljno. Nemoj me zvati. Nikad više.”

Ona spusti slušalicu. Ruka joj se tresla i ona pritisne dlan na radni stol. Paulov je nestanak doživljavala kao kaznu zbog Davidove duge srdžbe, i zbog svoje. Automobil koji je Paul ukrao prošle je noći pronađen napušten u sporednoj ulici u Louisvilleu, ali njemu nije bilo ni traga.

Zato su David i ona bespomoćno čekali u dubokoj tišini njihove kuće. Djevojka iz Zapadne Virginije još uvijek je spavala na kauču u radnoj sobi. David joj nije prilazio, uopće nije razgovarao s njom osim da je pita treba li joj štogod. Ipak, Norah je osjećala da između njih dvoje postoji nešto, neka emocionalna povezanost, živa i pozitivno nabijena, koja ju je boljela jednako snažno, a možda i više nego da se radilo o seksualnoj avanturi.

Bree pokuca na staklo, a zatim odškrine vrata nekoliko centi metara.

“Je li sve u redu? Stigao je Neil iz IBM-a.”

“Dobro sam”, odgovori Norah. “Kako si ti? Jesi li dobro?” “Koristi mi što sam ovdje”, reče Bree vedro i odlučno. “Pogotovo zbog svega što se događa.”

Norah kimne. Zvala je Paulova prijatelja Dukea i policiju. Cijele je noći i ujutro u kućnom ogrtaču išla iz prostorije u prostoriju, pila kavu i zamišljala sve moguće nesreće. Mogućnost da ode na posao, kako bi barem jedan dio misli usmjerila na nešto drugo, učinio joj se poput spasa. “Evo, dolazim”, reče ona.

Dok je ustajala, telefon ponovno zazvoni i Norah, kojoj je bilo dosta svega, energično izađe iz prostorije. Neće dopustiti da je Sam uzruja, da joj upropasti ovaj sastanak, baš neće. Njezine su se ostale avanture završile drukčije, brzo ili polako, prijateljski ili ne, ali nijedna s toliko nelagode. Nikad više, pomisli ona. Neka se ova završi, i nikad više.

Ona je žurno prolazila kroz predvorje kada je kod prijamnog stola zaustavi Sally i pruži joj slušalicu. “Bilo bi dobro da se ipak javiš, dušo”, reče ona. Norah je smjesta shvatila. Drhteći uzme slušalicu.

“Pronašli su ga.” Davidov je glas bio tih. “Upravo su zvali iz policije. Pronašli su ga u Louisvilleu dok je krao u dućanu. Ulovili su našeg sina kako krade sir.”

“Znači dobro je?” reče ona i odahne, nesvjesna da je cijelo to vrijeme držala dah. Vrati joj se cirkulacija u prste kojima je stiskala slušalicu. O, Bože! Bila je napola mrtva a da toga nije bila ni svjesna.

“Da, dobro je i gladan je, čini se. Krenuo sam po njega. Želiš li i ti poći?”

“Možda je bolje da ja odem po njega. Ne znam, Davide. Ti bi mogao reći krivu stvar.” Ti ostani ovdje sa svojom djevojkom, zamalo je dodala.

On uzdahne. “Baš me zanima što bi mu bilo ispravno reći, Norah? Doista bih to želio znati.

Ponosan sam na njega i to sam mu rekao. On je pobjegao i ukrao auto. Zato se pitam, što sam mu zapravo trebao reći?”

Prekasno si se sjetio, poželi mu objasniti ona. I što je s tvojom djevojkom? Ali je šutjela.

“Norah, on ima osamnaest godina. Ukrao je auto. Mogao bi se naučiti ponašati odgovorno.”

“Ti imaš pedeset jednu godinu”, prasne ona. “Mogao bi i ti.”

Nastupi tišina. Ona ga je zamišljala kako stoji u ordinaciji u bijeloj kuti u kojoj je ulijevao povjerenje, sjajne prosijede kose. Tko god ga je vidio takvog ne bi ga mogao zamisliti kako je izgledao kada se vratio kući: neobrijan, poderane, prljave odjeće, s trudnom djevojkom u pohabanom crnom kaputu.

“Gle, samo mi reci gdje je”, reče ona. “Naći ćemo se tamo.”

“On je u policijskoj postaji, Norah. U glavnom odjelu za privođenje. Što si mislila, gdje je? U zoološkom vrtu? Ali nema problema, pričekaj malo pa ću ti izdiktirati adresu.”

Dok je zapisivala, ona digne pogled i primijeti kako Bree zatvara ulazna vrata za Neilom Simmsom.

“Je li s Paulom sve u redu?” upita Bree.

Norah kimne. Toliko je bila preplavljena osjećajima, tako joj je laknulo, da nije mogla govoriti. Sada, kada je čula njegovo ime, vijest napokon sjedne na mjesto. Paul je bio dobro, na rukama je možda imao lisice, ali bio je živ i na sigurnom. Uredsko osoblje koje je stajalo u prijamnoj prostoriji počne pljeskati. Bree joj priđe i zagrli je. Kako je samo mršava, pomisli Norah sa suzama u očima. Lopatice njezine sestre bile su nježne, ispupčene poput krila.

“Ja ću voziti”, reče Bree i primi je za ruku. “Hajdemo. Putem ćeš mi ispričati.”

Norah pusti da je povede niz hodnik u dizalo pa u auto u garaži. Bree je vozila krcatim ulicama, a Norah je govorila dok je olakšanje strujalo njome poput vjetra.

“Ne mogu vjerovati”, reče ona. “Probdjela sam cijelu noć. Znam da je Paul odrastao. Znam da će za nekoliko mjeseci otići na fakultet i da neću imati pojma gdje se u svakom trenutku nalazi. Ali nisam se mogla prestati brinuti.”

“On je još uvijek tvoje djetešce.”

“Uvijek je bio. Znaš, teško je to, pustiti ga od sebe. Teže nego što sam mislila.”

Upravo su se vozile kraj niskih, bezbojnih zgrada IBM-a i Bree mahne prema njima. “Vidimo se uskoro.”

“Sav taj trud”, reče Norah.

“Ma ne brini. Nećemo izgubiti taj posao”, reče Bree. “Bila sam neodoljivo šarmantna.

Uostalom, Neil je obiteljski čovjek i čini mi se jedan od onih muškaraca koji vole gospođice u nevolji.”

“Izdaješ našu stvar”, primijeti Norah, prisjećajući se Bree obasjane prigušenim svjetlom u blagovaonici prije mnogo godina kada je mahala pamfletima o prednostima dojenja.

Bree se nasmiješi. “Upravo suprotno. Samo sam naučila koristiti svoje adute. Dobit ćemo taj posao, ne brini.”

Norah je šutjela. Prolazili su kraj bijelih ograda iza kojih je rasla raskošna, sočna trava. Konji su mirno stajali u poljima, sušionice duhana, posivjele od vremena bile su raštrkane po brdima. Rano proljeće, vrijeme Derbija, godišnje konjske utrke, judino drvo posuto pupoljcima koji se otvaraju. Prešli su preko rijeke Kentucky, blatne i blistave. U polju, malo iza mosta, njihala se osamljena narcisa, jarki bljesak ljepote koji ubrzo nestane. Koliko se samo puta vozila ovom cestom s vjetrom u kosi, dok ju je rijeka Ohio dozivala svojom brzom, valovitom ljepotom puna obećanja? Norah je prestala piti džin, prestala je odlaziti u lude vožnje, kupila je turističku agenciju, proširila posao, promijenila svoj život. Ali iznenada i jasno, kao kad zraka sunca obasja prostoriju, nešto shvati: ona nikada nije prestala bježati. U San Juan i Bangkok, u London i na Aljasku. U naručje Howarđu i ostalim muškarcima, sve do Sama i ovog trenutka.

“Ne smijem te izgubiti, Bree”, reče ona. “Ne znam kako možeš biti tako mirna u vezi sa svime što se događa, jer meni se čini da sam udarila u zid.” Sjetila se kako je jučer istu stvar rekao i David dok je stajao na kolnom prilazu i pokušavao objasniti zašto je doveo kući mladu Rosemary. Što mu se to dogodilo u Pittsburghu i tako ga promijenilo?

“Mirna sam”, reče Bree, “jer me nećeš izgubiti.”

“Dobro. Drago mi je što si tako sigurna, jer ja to ne bih mogla podnijeti.”

Nekoliko su se kilometara vozile u tišini.

“Sjećaš li se one moje raspadnute plave sofe?” upita Bree napokon. “Maglovito”, odgovori Norah i obriše oči. “Što s njom?”

Vozile su se kraj sušionica duhana iza kojih se protezalo dugo zeleno polje.

“Uvijek sam mislila da je ta sofa jako lijepa. A onda jednog dana - bio je to vrlo mračan period u mojem životu - svjetlo je nekako drukčije obasjavalo sobu, valjda zato što je vani padao snijeg, Bog zna, i ja sam shvatila da je stara sofa potpuno oronula i da je jedino prašina sprječava da se ne raspadne. Zaključila sam tada da je vrijeme za promjene.” Ona pogleda sestru i nasmiješi se. “Zato sam došla raditi za tebe.”

“Mračan period?” ponovi Norah. “Uvijek sam zamišljala da je tvoj život glamurozan. U usporedbi s mojim, svakako. Nisam znala da prolaziš kroz mračno razdoblje, Bree. Što se događalo?”

“Nema veze. To je davna prošlost. Ali sinoć sam i ja ležala budna. Imala sam isti osjećaj nešto se mijenja. Smiješno kako se iznenada sve doima drugačijim. Jutros sam se ulovila kako piljim u svjetlost koja je prodirala kroz kuhinjski prozor. Stvarala je dug pravokutnik na podu u kojem su se njihale sjene mladog lišća. Tako jednostavno, a tako lijepo.”

Norah je proučavala Breein profil i sjeti se kako je bila bezbrižna, neustrašiva i samouvjerena, kako je nepokolebljivo stajala na stubama zgrade ROTC-a. Kamo je nestala ta djevojka? Kako je postala ova žena, tako vitka i nepokolebljiva, tako snažna i osamljena?

“Oh, Bree”, protisne napokon Norah.

“Ovo što mi se događa nije smrtna presuda, Norah.” Bree je govorila odsječno, usredotočeno i odlučno, kao da daje poslovno izvješće o dugovima za pružene usluge. “Više je poput poziva na buđenje. Malo sam se informirala, šanse su mi doista dobre. Baš sam jutros pomislila, ako ne postoji grupa podrške za žene kao što sam ja, onda ću je osnovati.”

Norah se nasmije. “To zvuči poput tebe i to je najutješnija stvar koju si mi dosad rekla.” Još su se nekoliko minuta vozile u tišini, a onda Norah doda: “Ali zašto mi nisi ništa rekla prije puno godina kada si bila nesretna? Zašto si šutjela?”

“Pa dobro”, odgovori Bree. “Govorim ti sada.”

Norah spusti ruku na Breeino koljeno i osjeti sestrinu toplinu, ali i mršavost.

“Kako ti mogu pomoći?”

“Hajdemo rješavati probleme dan za danom. U crkvi sam na popisu za molitve i to pomaže.”

Norah pogleda sestru, njezinu kratku modernu frizuru, oštar profil, pitajući se što da joj kaže.

Prije godinu dana Bree je počela ići u malenu episkopalnu crkvu blizu kuće. Norah je pošla s

njom jedanput, ali zbog mise pune složenih rituala, klečanja i ustajanja, molitve i tišine osjetila se kao nespretni autsajder. Sjedila je i ispod oka gledala ostale vjernike, pitajući se što osjećaju, što ih je nagnalo da ustanu iz kreveta i dođu u crkvu u to prekrasno nedjeljno jutro. Bilo je teško osjetiti neko otajstvo, teško vidjeti išta osim jasnog svjetla i grupe umornih, poslušnih ljudi punih nade. Više nije išla onamo, ali iznenada osjeti golemu zahvalnost zbog utjehe koju je njezina sestra pronašla u toj tihoj crkvi, iako ona nije.

Slike su se brzo smjenjivale: trava, stabla, nebo. A onda sve više zgrada. Ušle su u Louisville i Bree se uključila u gust promet na cesti 1-71, u trake prepune jurećih automobila.

Parkiralište ispred policijske postaje bilo je gotovo puno, blago je svjetlucalo na podnevnom suncu. One izađu iz automobila, zalupe vratima i krenu betonskim pločnikom omeđenim malenim kržljavim grmovima pa kroz okretna vrata uđu u predvorje osvijetljeno prigušenim zelenkastim svjetlom.

Na drugom kraju prostorije Paul je pogrbljen sjedio na klupi s laktovima na koljenima, dok su mu ruke labavo visjele između nogu. Noru nešto probode u srcu. Ona prođe kraj prijamnog stola i policajaca, grabeći kroz gusti zelenkasti zrak do svojeg sina. U prostoriji je bilo vruće.

Ventilator se gotovo neprimjetno okretao ispod umrljanih akustičnih ploča na stropu. Ona sjedne kraj Paula na klupu. Nije se kupao, kosa mu je bila slijepljena i masna, a ispod smrada znoja i prljave odjeće osjećao se miris cigareta. Trpki, oštri mirisi, mirisi muškarca. Prsti su mu bili puni žuljeva od sviranja. Sada je imao svoj život, svoj tajni život. Ona iznenada s poniznošću uvidi da je on odrastao. Nastao od nje, naravno, ali ne više njezin.

“Drago mi je što te vidim”, reče mu tiho. “Zabrinula sam se, Paul. Svi smo se zabrinuli.”

On je pogleda očima tamnim od srdžbe i sumnje, zatim se naglo okrene, trepćući kako bi otjerao suze.

“Smrdim.”

“Da”, složi se Norah. “Doista smrdiš.”

On se osvrne po predvorju, zadrži pogled na Bree koja je stajala kod prijamnog stola, a onda mu pogled odluta do okretnih vrata.

“I tako. Čini se da imam sreću što se on nije udostojio doći.”

Mislio je na Davida. Koliko je samo boli bilo u njegovu glasu, koliko srdžbe.

“Na putu je ovamo”, reče Norah ujednačenim tonom. “Stići će za koju minutu. Mene je dovezla Bree. Zapravo je letjela ovamo.”

Htjela ga je nasmijati, ali on samo kimne.

“Je li ona dobro?”

“Da”, reče Norah, sjetivši se njihova razgovora u autu. “Dobro je.”

On ponovno kimne. “Drago mi je. Kladim se da je tata pošizio.”

“U to nemoj sumnjati.”

“Hoću li morati u zatvor?” Paulov je glas bio vrlo tih.

Ona duboko udahne. “Ne znam. Nadam se da nećeš, ali stvarno ne znam.”

Sjedili su u tišini. Bree je razgovarala s policajcem, kimala i gestikulirala. Iza njih su se vrata okretala i okretala, smjenjivali su se svjetlo i tama, ulazili su i izlazili stranci, jedan po jedan, dok se iznenada nije pojavio David. Polako im se približavao s ozbiljnim i nedokučivim izrazom lica, dok su mu crne cipele škripale na taraca nom podu. Norah se ukoči, osjeti kako se i Paul pokraj nje ukočio. Na njezino zaprepaštenje, David priđe Paulu i čvrsto ga zagrli.

“Dobro si”, reče. “Bogu hvala.”

Ona duboko uzdahne zahvalna na ovom trenutku. Policajac kratke sijede kose i nevjerojatno plavih očiju priđe im s podlogom za pisanje u jednoj ruci. Rukuje se s Norom i Davidom, a onda se okrene prema Paulu.

“Da se mene pita, rado bih takvog pametnjakovića kao što si ti strpao u bajbuk”, reče ležerno.

“Ni sam više ne znam koliko sam u svojoj karijeri vidio mladića koji misle da su tako pametni, a mi ih puštamo i puštamo, sve dok na kraju ne upadnu u pravu nevolju. Kada na duže

zaglave u zatvoru otkriju da uopće nisu opasni. Žali Bože. Ali čini se da tvoji susjedi misle da ti rade uslugu time što te neće tužiti zbog auta. Budući da te ne mogu uhititi, predajem te na skrbništvo roditeljima.”

Paul kimne. Ruke su mu se tresle i on ih gurne u džepove. Svi su gledali kako policajac trga papir s podloge za pisanje, predaje ga Davidu i polako se vraća do svojeg stola.

“Nazvao sam Bolandove”, objasni David, savije papir i spremi ga u džep košulje. “Razumni ljudi. Ovo se moglo puno gore završiti, Paul. Ali nemoj misliti da nećeš morati otplatiti do posljednjeg centa popravak tog auta. I nemoj se zanositi da će ti život biti ugodan neko vrijeme. Nema prijatelja. Nema izlazaka.”

Paul kimne i proguta slinu.

“Moram vježbati”, reče on. “Ne mogu tek tako otići iz kvarteta.”

“Ne”, reče David. “Ono što ne možeš je ukrasti auto našim susje dima i očekivati da će se život nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.”

Norah osjeti kako se Paul ukočio, kako u njemu kipi srdžba. Bilo bi dosta, pomisli ona.

Primijeti kako se Davidu trza mišić vilice. Bilo bi dosta, obojica. Dosta.

“Dobro”, reče Paul. “Onda se ne vraćam kući. Radije ću u zatvor.”

“Pa to svakako mogu srediti”, odgovori David opasno hladnim tonom.

“Samo daj”, reče Paul. “Sredi. Ja sam glazbenik i to dobar. Radije ću spavati na ulici nego se predati. Kvragu, radije ću umrijeti.”

Nastupi trenutak tišine dug kao otkucaj srca. Kada David nije odgovorio Paul suzi oči.

“Moja sestra i ne zna kako joj se posrećilo”, reče on.

Norah, koja je stajala vrlo mirno, osjeti te riječi kao krhotine leda, kao prodornu, duboku bol.

Prije negoli je bila svjesna što radi, ona ošamari Paula. Na dlanu osjeti oštru bradu koja mu je narasla - bio je muškarac, ne više dječak, a ona ga je snažno udarila. On se šokirano okrene, dok mu se na licu stvarala crvena mrlja.

“Paul”, reče David. “Nemoj pogoršavati stvari. Nemoj govoriti ono zbog čega ćeš poslije žaliti cijeli život.”

Norah je osjetila kako joj bridi dlan, krv joj se uzburkala. “Idemo kući”, reče ona. “Tamo ćemo ovo riješiti.”

“Ne znam. Možda bi mu koristila noć u zatvoru.”

“Izgubila sam jedno dijete”, reče ona i okrene se prema Davidu. “Nemam namjeru izgubiti i drugo.”

Sada je David izgledao zaprepašteno, kao da je i njega pljusnula. Ventilator na stropu je škljocao, vrata su se bez prestanka okretala uz ritmičan zvuk.

“Dobro”, reče David. “Možda tako i treba. Možda ste u pravu što ne obraćate pažnju na mene.

Bog mi je svjedok da mi je žao zbog svega čime sam vas iznevjerio.”

“Davide”, reče Norah dok se on okretao, ali on ne odgovori. Gledala ga je kako odlazi, ulazi u okretna vrata. Na trenutak ga je vidjela vani - sredovječni muškarac u tamnom sakou, dio gomile - a onda je nestao. Stropni se ventilator okretao i raznosio miris znoja, prženih krumpira i sredstava za čišćenje.

“Nisam mislio...” počne Paul.

Norah digne ruku. “Nemoj. Molim te. Više ni riječi.”

Upravo ih je Bree, smirena i energična, povela do auta. Otvorili su prozore kako bi se izvjetrio Paulov smrad. Bree je vozila, stišćući tankim prstima upravljač. Norah, obuzeta mračnim mislima, nije obraćala pažnju na cestu pa je prošlo gotovo pola sata prije negoli je primijetila da više nisu na državnoj autocesti već da se voze sporije, manjim cestama, okruženi šarolikim proljetnim krajolikom. Polja su se tek zazelenjela, na granama otvorili pupoljci.

“Kamo to voziš?” upita Norah.

“U malu avanturu”, reče Bree. “Vidjet ćete.”

Norah nije željela gledati Breeine ruke, tako koščate, prozirnu kožu kroz koju su se vidjele modre vene. U retrovizoru pogleda Paula. Pogrbljeno je sjedio blijed i namrgođen, prekriženih ruku, očito bijesan i strahovito povrijeđen. Pogriješila je u postaji što je napala Davida i udarila Paula, time je samo pogoršala stvari. Njegov ljutiti pogled sretne se s njezinim u retrovizoru i ona se sjeti kako je prislanjao svoje debeljuškaste dječje ručice na njezin obraz, sjeti se njegova smijeha koji je odzvanjao prostorijama. Posve drugačiji dječak, to dijete. Kamo je nestao?

“U kakvu avanturu?” upita Paul.

“Pokušavam pronaći opatiju Gethsemani.”

“Zašto?” upita Norah. “Je li blizu?”

Bree kimne. “Trebala bi biti. Uvijek sam je željela vidjeti. Dok smo se vozili shvatila sam koliko smo blizu pa pomislih, zašto ne? Tako je divan dan.”

Da, doista je bio divan. Nebo čisto i plavo, blijedo na obzorju. Živopisna stabla puna lišća koje je treperilo na povjetarcu. Još su se deset minuta vozili uskom cestom, zatim Bree skrene u stranu, stane i počne kopati ispod sjedala.

“Izgleda da nisam uzela kartu”, reče i uspravi se.

“Ti nikad nemaš kartu”, odgovori Norah i shvati da je tako cijeli Breein život. Ali to kao da nije bilo važno. Ona i David su počeli s raznoraznim kartama, a eto gdje su završili na kraju.

Bree se zaustavila blizu dviju seljačkih kuća, skromnih i bijelih, čija su vrata bila čvrsto zatvorena. Nikog nije bilo na vidiku. Sušionice duhana, sada srebrnaste od kiša, sunca i vjetra stajale su otvorene na udaljenim brdima. Bilo je vrijeme sjetve. U daljini su traktori miljeli netom izoranim poljima, za njima su išli seljaci, saginjali se i polagali jarkozelene prijesadnice duhana u tamnu zemlju. Niz cestu, na udaljenom dijelu polja u sjeni starih platana, okružena ljubičastim maćuhicama, nalazila se malena bijela crkva. S jedne strane crkvc, iza ograde od kovanog željeza, bilo je groblje s iskrivljenim spome nicima. Toliko je podsjećalo na mjesto gdje joj je sahranjena kći da Nori zastane dah kada se sjetila onog davnog ožujka, vlažne trave pod nogama, teških, niskih oblaka i Davida, tihog i dalekog pokraj sebe. Pepeo pepelu, prahu prah, i svijet kakav su znali promijenio se zauvijek.

“Hajdemo do crkve”, reče ona. “Možda netko tamo zna gdje je.”

Odvezli su se niz cestu. Kod crkve ona i Bree izađu iz automobila, svjesne koliko u odjeći za ured odudaraju od tog mjesta. Dan je bio vedar, bez vjetra, gotovo vruć, zrake sunca su treperile kroz lišće. Sočna je trava izgledala posebno tamna u odnosu na Breeine žute cipele.

Norah spusti ruku na Breeinu nadlakticu i kroz mekani žuti materijal osjeti koliko je mršava.

“Upropastit ćeš cipele”, reče.

Bree pogleda dolje, kimne i skine ih. “Pitat ću u svećenikovoj kući”, reče ona. “Ulazna vrata su otvorena.”

“Samo daj”, reče Norah. “Mi ćemo te ovdje pričekati.”

Bree zastane, uzme cipele, a onda krene preko sočne zelene trave. Blijede bose noge izgledale su djevojački krhko, žute su se cipele njihale u njezinoj ruci. Norah se iznenada sjeti kako je Bree kao dijete trčala poljem iza roditeljske kuće dok je njezin smijeh odzvanjao zrakom punim sunca. Ozdravi, pomisli ona gledajući je. Samo mi ozdravi, sestrice moja.

“Malo ću prošetati”, reče ona Paulu koji je još uvijek pogrbljen sjedio na stražnjem sjedalu.

Ona ga ostavi u autu i krene šljunčanom stazom do groblja. Željezna se vrata lagano otvore i Norah ušeta među kamenite spomenike, sive i izlizane od vremena. Već godinama nije posjetila grob na Bentleyjevoj farmi. Ona pogleda prema automobilu. Paul je izašao na zrak, protegnuo se, oči su mu bile skrivene iza tamnih naočala.

Crkvena su vrata bila crvena. Tiho su se otvorila kada ih je Norah dotakla. Svetište je bilo mračno i hladno. Vitraji na prozorima, slike svetaca i biblijskih scena, golubova i vatre, blistali su poput dragog kamenja. Norah se sjeti Samove spavaće sobe, nevjerojatnog šarenila u pokretu. Kakav je samo ovo bio kontrast, kakav mir dok su se postojane boje spuštale niz

sunčane zrake. Knjiga gostiju bila je otvorena i ona se u nju upiše uobičajenim krasopisom, sjetivši se bivše časne sestre koja ju je tome naučila. Norah zastane, a onda, možda potaknuta tišinom, krene praznim središnjim prolazom. Potaknuta tišinom, osjećajem mira i praznine, načinom na koji je svjetlost padala kroz oslikane prozore i prašnjavi zrak ona uroni u to svjetlo, crveno, modro i zlatno.

Klupe su mirisale po sredstvu za laštenje drveta. Ona sjedne. Ispred klupe su bila modra baršunasta klecala, malo prašna. Ona se sjeti Breeina starog kauča, zatim žena iz svoje crkve koje su došle u njezinu kuću s darovima za Paula. Sjećala se kako im je jednom pomogla da očiste crkvu, kako su laštile klupice tako da su sjele na krpe i prelazile preko glatkog drveta.

Tako je pritisak jači, šalile su se i smijeh je odzvanjao crkvom. U svojoj se tuzi Norah okrenula od njih i više im se nikad nije vratila, ali sada joj padne na pamet da su i one patile, izgubile voljene osobe, bolovale, iznevjerile sebe i druge. Norah nije željela biti jedna od njih, nije željela njihovu utjehu, pa se udaljila. Od te joj se uspomene oči ispune suzama. Ovo je doista bilo blesavo. Njezin se gubitak dogodio prije gotovo dva desetljeća i ta tuga ne bi trebala navirati kao voda s izvora.

To je bilo ludo. Ona je grčevito plakala. Cijelo je vrijeme bježala, brzo i daleko samo kako bi izbjegla ovaj trenutak, a ipak se dogodio. Nepoznata je osoba spavala na njihovu rasklopivom kauču i sanjala dok je u njoj rastao tajanstveni novi život, a David je samo slegnuo ramenima i okrenuo se. Znala je da kada se vrati kući njega neće biti. Možda će nedostajati kofer, sve će ostalo biti netaknuto. Plakala je zbog tog saznanja, zbog Paula, zbog srdžbe i izgubljenosti u njegovim očima. Zbog kćeri koju nikad nije ni vidjela. Zbog Breeinih mršavih ruku. Zbog bezbroj načina na koji ih je njihova ljubav izdala i oni nju. Bol je čini se bilo stvarno mjesto.

Norah je plakala, nesvjesna svega oko sebe osim neke vrste osjećaja oslobađanja kojeg se sjećala iz djetinjstva. Gorko je plakala sve dok nije, potpuno iscrpljena, osjetila bol, ostala bez daha.

Na otvorenim kosim gredama gnijezdile su se ptice. Vrapci. Kada se polako pribrala, Norah postane svjesna njihova nježnog cvrkuta, lepetanja krilima. Klečala je s rukama oslonjenim na naslon klupe ispred sebe. Zrake svjetlosti su još uvijek koso padale kroz prozore, obasjavajući nekoliko mjesta na podu. Posramljena, ona sjedne i obri še suze s lica. Nekoliko je sivih pera ležalo na popločenim stubama koje su vodile do oltara. Norah pogleda gore i ugleda vrapca kako leti iznad nje, sjena među većim sjenama. Tijekom godina toliko je ljudi sjedilo ovdje sa svojim tajnama, svojim snovima, tamom i svjetlošću. Ona se pitala je li i njihova neopisiva tuga, kao i njezina, popustila. Nije mogla shvatiti kako to da joj je ovo mjesto donijelo toliki mir.

Kada je iz crkve izašla na sunce trepne i ugleda Paula kako sjedi na kamenu ispred ograde od kovanog željeza.

U daljini je Bree hodala preko trave a u ruci su joj se njihale cipele.

On kimne prema spomenicima na groblju. “Žao mi je”, reče. “Zbog onoga što sam rekao.

Nisam to mislio. Pokušavao sam naljutiti tatu kako bih i ja mogao biti ljut.”

“Nemoj to više nikad ponoviti”, reče mu Norah. “Da tvoj život nije vrijedan. Da te više nikad, nikad nisam čula da to govoriš. Nemoj tako nešto ni pomisliti.”

“Neću”, reče on. “Doista mi je žao.”

“Znam da si ljut”, reče Norah. “Imaš pravo živjeti život onako kako želiš, ali i tvoj otac je u pravu. Moraš zadovoljiti neke uvjete. Ako ih prekršiš, bit ćeš prepušten samome sebi.”

Ona je sve to izgovorila ne gledajući u njega, pa se šokirala kada se okrenula i vidjela kako mu mišići na licu podrhtavaju, a niz obraze teku suze. Ah, onaj je dječak ipak još uvijek bio tu.

Ona ga zagrli najbolje što je mogla. Bio je tako visok, njezina je glava dosezala samo do njegovih prsa.

“Shvati, ja te volim”, reče ona u njegovu smrdljivu majicu. “Tako mi je drago što si ponovno sa mnom... ali doista smrdiš”, doda ona smijući se, pa se i on nasmije.

Ona zakloni oči i pogleda preko polja prema Bree koja im je prilazila.

“Nije daleko”, vikne Bree. “Malo dalje niz cestu. Gospođa je rekla da ne možemo promašiti.”

Oni se vrate u auto i nastave vožnju preko valovitih brda. Nakon nekoliko kilometara, kroz čemprese ugledaju bijele građevine. Iznenada se pred njima ukaže opatija Gethsemani u svoj svojoj ljepoti, gola i jednostavna okružena zelenilom. Bree skrene na parkiralište ispod šuštava drvoreda. Dok su izlazili iz automobila zvona zazvone pozivajući redovnike na molitvu. Oni stanu. Slušali su kako jasni zvuk nestaje u visine. U blizini su pasle krave, oblaci lijeno plovili iznad njih.

“Prekrasno je”, reče Bree. “Nekoć je tu živio trapistički sveće nik Thomas Merton, jeste li znali? Išao je na Tibet upoznati Dalai Lamu. Volim zamišljati taj trenutak. Volim zamišljati redovnike kako obavljaju svoje uobičajene poslove iz dana u dan.”

Paul je skinuo naočale. Tamne su mu oči bile bistre. On stavi ruku u džep, izvadi nekoliko kamenčića i stavi ih na poklopac motora.

“Sjećaš li se ovoga?” upita on. Norah uzme jedan kamenčić, pipajući glatki, bijeli disk s rupom u sredini. “Krinoidi. Od morskih ljiljana. Tata me naučio sve o njima onog dana kada sam slomio ruku. Prošetao sam okolo dok si bila u crkvi. Ovdje ih ima posvuda.” “Zaboravila sam na to”, polako reče Norah, ali onda joj se sve iznenada vrati: ogrlica koju je Paul napravio, kako je ona bila zabrinuta da će mu se zapetljati oko vrata i ugušiti ga. Zvuk zvona polako je nestajao u zraku. Fosil veličine dugmeta za košulju bio je lagan i topao na njezinu dlanu. Sjeti se kako je David uzeo Paula u naručje i odveo ga sa zabave, namjestio njegovu slomljenu ruku. Kako je samo naporno David radio da im omogući lagodan i bezbrižan život, ali, ipak, uvijek je bilo nekako teško, svima njima, kao da su plivali u plitkome moru koje je nekoć pokrivalo svu tu zemlju.

1988.

Srpanj 1988.

I David Henry je sjedio na katu u svojoj radnoj sobi. Kroz staklo mutno od vremena pogled na ulicu bio je pomalo valovit i blago iskrivljen. Gledao je kako vjeverica pronalazi orah, a onda trči uz drvo platane čije se lišće naslanjalo na prozor. Rosemary je klečala blizu trijema, duga joj se kosa njihala dok se saginjala da posadi lukovice i jednogodišnje biljke u lijehe koje je sama uredila. Ona je potpuno promijenila izgled okućnice. Donijela je dnevne ljiljane iz vrtova prijatelja, posadila lan pokraj garaže gdje je obilno cvao blijedo-plavim cvjetovima.

Jack je sjedio blizu nje i igrao se s bagerom. Bio je krupan dječak od pet godina, veseo i dobre naravi, iako ponekad tvrdoglav, s tamnosmeđim očima i plavom kosom prošaranom riđim pramenovima. Uvečer ga je, kada je Rosemary išla na posao, David čuvao i Jack je inzistirao da sve radi sam. Ja sam već veliki dječak, objavio bi ponosno i važno nekoliko puta na dan.

David mu je dopuštao da radi što god želi u granicama sigurnosti i razuma. Istini za volju, volio je promatrati tog dječaka. Volio mu je čitati priče, osjećati njegov dodir, toplinu njegove glavice koja bi mu pala na rame dok je tonuo u san. Volio ga je držati za ruku koju mu je on pružao pun povjerenja kada su pločnikom išli do trgovine. Davida je boljelo što su njegova sjećanja na Paula kada je bio tako mali bila maglovita. Tada je, naravno, gradio karijeru, bio je zaposlen u klinici, zaokupljen fotografijom, ali ono što ga je zapravo držalo na udaljenosti bio je osjećaj krivnje. Smjer kojim se razvijao njegov život bio je savršeno i bolno jasan. Dao je njihovu kćer Caroline Gill i ta je tajna pustila korijenje, rasla i bujala posred njegova obiteljskog života. Godinama je dolazio kući, gledao Noru kako spravlja piće ili veže pregaču, diveći se kako je prekrasna, ali i misleći kako je zapravo jedva poznaje.

Nikad joj se nije odvažio reći istinu jer je znao da će je onda sasvim izgubiti - ne samo nju, nego možda i Paula. Zato se posvetio svojem poslu, i u onim područjima života koje je mogao kontrolirati bio je vrlo uspješan. Ali, nažalost, prvih se Paulovih godina sjećao malo, samo izdvojenih trenutaka koji su podsjećali na fotografije: Paul tamne raskuštrane kose kako spava na kauču s rukom ispruženom u zraku. Paul kako stoji u plićaku i viče, ispunjen strahom i oduševljenjem dok se valovi razbijaju oko njegovih nogu. Paul kako ozbiljan sjedi za malenim stolom u igraonici, tako zadubljen u bojenje da ne primjećuje Davida koji stoji na vratima i gleda ga. Paul koji je bacio udicu u mirnu vodu i ne mičući se, gotovo ne dišući, u suton čeka da riba zagrize.

Kratki trenuci, gotovo nepodnošljivo prekrasni. Zatim godine odrastanja, kada se Paul promijenio čak više od Nore, potresao kuću svojom glazbom i gnjevom.

David kucne po staklu i mahne Jacku i Rosemary. Tu je kuću s dva stana kupio na brzinu.

Pogledao ju je samo jedanput, a onda se, dok je Norah bila na poslu, otišao kući spakirati. Bila je to stara jednokatnica, podijeljena gotovo točno po sredini tankim zidovima koji su dijelili prostrane sobe. Čak je i stubište, nekoć široko i elegantno, bilo podijeljeno. David se uselio u veći stan, Rosemary je dao ključeve manjeg. U posljednjih su šest godina živjeli jedno do drugog, razdvojeni tankim zidovima, ali su se viđali svakoga dana. Povremeno mu je Rosemary pokušavala platiti stanarinu, ali David je odbijao, govoreći joj neka se vrati u školu, diplomira, a platiti mu može poslije. Iako je znao da njegovi motivi nisu u potpunosti altruistični, nije ni samome sebi mogao točno objasniti zašto mu ona toliko znači. Ja popunjavam mjesto kćeri koje si se odrekao, rekla je ona jedanput. On je kimnuo, duboko se zamislio, ali ni to nije bilo sasvim točno. Držao je da to više ima veze s tim što je Rosemary znala njegovu tajnu. Ispričao ju je u jednom dahu, prvi i posljednji put u životu, i ona ju je saslušala ne osuđujući ga. U tome je bilo svojevrsne slobode. S Rosemary je David mogao biti do kraja otvoren, ona je znala što je učinio, nije ga odbacila i nikome nije ispričala. Neobično,

ali tijekom godina su Rosemary i David uspostavili prijateljstvo, isprva zategnuto, a poslije je preraslo u neku vrstu stalne iskrene rasprave o stvarima koje su oboma bile važne - politika, glazba, socijalna ravnopravnost. Diskusije su znale početi u vrijeme večere, ponekad bi im se pridružio i Paul, iako je rijetko svraćao, i trajale bi do duboko u noć.

Davidu se ponekad činilo da je to Paulov način da se drži na distanci, da bude u kući ali da ne mora razgovarati ni o čemu duboko osobnom. Tu i tamo bi David započeo, ali Paul bi se odmah sjetio da mora poći, odgurnuo bi stolac i zijevnuo, iznenada vrlo umoran.

Rosemary ga pogleda iz vrta, zapešćem makne pramen kose s obraza i mahne mu. David pohrani fileove i krene niz uski hodnik. Prođe pokraj vrata koja su vodila u Jackovu sobu.

Trebala su biti potpuno zatvorena kada je kuća pregrađena u dva stana, ali jedne je večeri David impulzivno stisnuo kvaku i otkrio da se mogu otvoriti. Sada on tiho gurne vrata.

Rosemary je zidove Jackove sobe obojila svijetloplavo, a krevet i komodu koje su pronašli odbačene na pločniku u bijelo. Cijeli niz Scherenschnitta, složenih sličica od papira, nježnih i punih pokreta koje su prikazivale majke s djecom, djecu kako se igraju u sjeni drveća, visio je na modroj pozadini, sve uokvirene i obješene na udaljenom zidu. Rosemary je prošle godine izlagala te sličice na umjetničkoj izložbi i, na njezino iznenađenje, počela je dobivati narudžbe. Uvečer je često sjedila za kuhinjskim stolom pod jarkim svjetlom i izrezivala jednu scenu za drugom, svaku drugačiju od prethodne. Nije mogla obećati naručiteljima što će točno izrezati. Odbijala je raditi određeni niz slika, jer slike su već bile tamo, objašnjavala je, skrivene u papiru i pokretima njezinih ruku pa nikad nije mogla izraditi dvije jednake.

David je stajao i osluškivao zvukove kuće, tiho kapanje vode, zujanje starog hladnjaka. Miris parfema i dječjeg pudera bio je snažan. U kutu je preko stolca visio kombinezon. On udahne njezin i Jackov miris, zatim čvrsto zatvori vrata i nastavi hodati uskim hodnikom. Nikad nije rekao Rosemary za ta vrata, ali nikad nije ni zakoračio u tu sobu. Za njega je to bilo pitanje časti. Unatoč skandalu koji su izazvali, on nikad nije zloupotrijebio svoj položaj, nije se nikad gurao u njezin osobni život.

Ipak, volio je znati da su vrata tamo.

Iako ga je čekalo još puno posla, David siđe u prizemlje. Njegove su tenisice bile na stražnjem trijemu. On ih obuje, čvrsto zaveže vezice i obiđe kuću. Jack je stajao kod drvene rešetke i čupao pupoljke s ruža, David čučne i privuče ga k sebi, osjeti koliko je lagan, osjeti njegovo ujednačeno disanje. Jack se rodio u rujnu rano uvečer čim se počeo spuštati mrak. David je odvezao Rosemary u bolnicu, sjedio kraj nje prvih šest sati, igrao s njom šah i donosio joj drobljeni led. Za razliku od Nore, Rosemary nije bila zainteresirana za prirodan porod. Čim je došlo vrijeme, zatražila je da joj dadu epiduralnu anesteziju, a kad se porod usporio, dali su joj Pitocin kako bi ga ubrzali. David ju je držao za ruku dok su trudovi još bili snažni, ali kada su je odvezli u rađaonicu, nije išao s njom. To je bilo previše osobno, a on nije bio taj koji je trebao biti uz nju. Ipak, on je bio prvi nakon Rosemary koji je držao Jacka. Zavolio je tog dječaka kao da je njegov. “Čudno mirišeš”, reče Jack, gurajući Davida u prsa.

“To je moja stara smrdljiva majica”, reče mu David.

“Ideš trčati?” upita Rosemary. Ona prebaci težinu na pete, otirući prljavštinu s ruku. U posljednje je vrijeme smršavjela, postala gotovo koščata, i on se brinuo zbog tempa kojim je živjela i koliko se trudila u školi i na poslu. Nadlanicom ona obriše znoj s čela, ostavljajući mrlju od zemlje.

“Da. Ne mogu više ni trenutak gledati te police osiguranja.”

“Mislila sam da si nekoga zaposlio da to radi.”

“Jesam. Vjerujem da će biti dobra u tom poslu, ali ne može početi prije idućeg tjedna.”

Rosemary zamišljeno kimne. Sunčeva zraka prijeđe preko njezinih svijetlih trepavica. Iako mlada, svega dvadeset dvije godine, bila je odlučna i usredotočena, s držanjem mnogo starije žene.

“Imaš predavanje večeras?” upita on, i ona kimne.

“Posljednje. Dvanaesti je srpnja.”

“Točno. Potpuno sam zaboravio.”

“Imao si puno posla.”

On kimne, osjećajući se pomalo krivim što je smetnuo s uma taj datum. Dvanaesti srpnja, kako je samo vrijeme letjelo. Rosemary se vratila u školu nakon Jackova rođenja, istog tmurnog siječnja kada je on napustio svoju dotadašnju praksu jer su u bolnici odbili liječiti čovjeka, koji je dvadeset godina bio njegov pacijent, zato što nije imao zdravstveno osiguranje. David je otvorio vlastitu kliniku u kojoj je liječio svakoga tko bi se pojavio, s osiguranjem ili bez njega. Više nije radio zbog novca. Paul je završio fakultet, on je svoje dugove odavno otplatio. Mogao je raditi što je htio. Ovih su mu dana, kao nekadašnjim liječnicima, plaćali hranom, radom u vrtu ili bilo čime što su mogli ponuditi. Planirao je tako raditi još kojih deset godina, svakodnevno primati pacijente, ali polako smanjivati radno vrijeme sve dok se njegovo kretanje ne svede na kuću, vrt, povremene odlaske u samoposluživanje ili k brijaču. Norah je još uvijek lepršala po svijetu poput leptira, ali takav život nije bio za njega. On je puštao korijenje koje se duboko usijecalo.

“Danas imam završni ispit iz kemije”, reče Rosemary, skidajući rukavice. “A onda - juhu, gotova sam!” Pčele su zujale u grmu kozje krvi. “Ima još nešto što ti moram reći”, doda ona, povuče rub kratkih hlača i sjedne kraj njega na tople betonske stube.

“Zvuči ozbiljno.”

Ona kimne. “I jest. Jučer su mi ponudili dobar posao.”

“Ovdje?”

Ona odmahne glavom, smijući se i mašući Jacku koji je pokušavao napraviti zvijezdu i završio u travi na leđima. “O tome se i radi. U Harrisburgu.”

“To je blizu tvoje majke”, reče on dok mu se srce stiskalo. Znao je da ona traži posao, ali se nadao da će ga dobiti negdje blizu. Preseljenje je uvijek bila realna mogućnost. Prije dvije godine, kada je iznenada umro njezin otac, Rosemary se pomirila s majkom i starijom sestrom i one su s nestrpljenjem čekale da se vrati u rodni grad i da Jack raste blizu njih.

“Da. Taj je posao savršen za mene. Četiri desetosatna radna dana tjedno. Platit će mi da nastavim školovanje. Mogla bih poraditi na tome da dobijem diplomu iz fizikalne terapije. Ali najvažnije je što ću imati više vremena za Jacka.”

“I više pomoći”, reče on. “Majka će ti pomagati, i sestra.”

“Da. To bi bilo lijepo. I koliko god volim Kentucky, on mi nikad nije doista postao dom.”

On kimne. Bilo mu je drago zbog nje, ali se ne usudi progovoriti kako ga glas ne bi izdao.

Ponekad je zamišljao, samo teoretski, kako bi izgledalo da sam živi u kući. Mogao bi maknuti pregradne zidove, proširiti prostorije i polako pretvoriti dva stana u elegantan dom za jednu obitelj kakav je nekoć bio. Dobio bi na prostoru i udobnosti, ali toga bi se rado odrekao u zamjenu za zadovoljstvo da čuje njezine korake i tihe pokrete u susjedstvu ili da ga noću budi Jackov plač. Oči su mu bile pune suza. On se nasmije.

“Pa,” reče on i skine naočale, “očekivao sam da će se to kad-tad dogoditi. Čestitam, naravno.”

“Dolazit ćemo ti u posjet”, reče ona. “Ti ćeš posjećivati nas.” “Svakako”, reče on. “Uvjeren sam da ćemo se često viđati.” “Hoćemo.” Ona spusti ruku na njegovo koljeno. “Gle, znam da nikad o tome ne govorimo. Ne znam čak ni kako bih počela. Beskrajno sam ti zahvalna na svemu što si za mene učinio i uvijek ću biti.”

“Znali su me optuživati da se pretjerano trudim pomoći svima”, reče on.

Ona energično odmahne glavom. “Spasio si mi život.”

“Ako je doista tako, drago mi je. Bog zna da sam drugima učinio mnogo štete. Čini se da Nori nisam bio od neke koristi.”

Nastane tišina, u daljini se čulo brujanje kosilice.

“Trebao bi joj reći”, Rosemary će tiho. “I Paulu. Doista bi trebao.” Jack je čučao na stazi i slagao šljunak na hrpice, puštajući da mu kamenčići klize kroz prste. “Nije na meni da ti to kažem, znam, ali Norah bi morala saznati za Phoebe. Nije u redu što ne zna. Nije u redu ni ono što cijelo ovo vrijeme misli o nama dvoma.”

“Rekao sam joj istinu, da smo nas dvoje samo prijatelji.”

“Da, jesmo, ali kako da ona u to vjeruje?”

David slegne ramenima. “To je istina.”

“Ne sasvim. Davide, nas dvoje smo na neki neobičan način povezani, ti i ja, zbog Phoebe. Zato što znam tu tajnu. Prije mi se to sviđalo jer sam se osjećala posebnom, znala sam nešto što nitko drugi ne zna. U neku ruku čovjek tada osjeća moć, zar ne, kada zna neku tajnu? Ali u posljednje vrijeme mi nije tako drago. To nije tajna koju bih ja trebala znati, zar ne?”

“Nije.” David uzme komad zemlje u ruku i smrvi ga. Sjeti se Carolineinih pisama koja je pažljivo spalio kada se preselio u ovu kuću. “Pretpostavljam da nije.”

“Onda? I sam shvaćaš? Hoćeš li? Mislim, hoćeš li joj reći?”

“Ne znam, Rosemary. Ne mogu ti to obećati.”

Nekoliko su minuta tiho sjedili na suncu i gledali Jacka kako ponovno pokušava napraviti zvijezdu na travi. Imao je vrlo svijetlu čupavu kosu, bio je okretan i sportski nadaren, volio je trčati i penjati se.

David se tada vratio iz Zapadne Virginije oslobođen tuge i gubitka koji su živjeli negdje duboko u njemu sve te godine. Kada je June umrla on nije znao kako da se s time nosi, kako da nastavi normalno živjeti. U to je vrijeme čak bilo nedolično govoriti o mrtvima, tako da nisu ni oni. Zato se žalovanje nikad i nije završilo. Odlazak u rodni kraj nekako mu je pomogao da sve stavi na svoje mjesto. U Lexington se vratio potpuno iscrpljen, ali miran i samouvjeren. Nakon svih tih godina napokon je imao snagu dati i Nori slobodu da promijeni svoj život.

Kada se rodio Jack, David je za njega otvorio račun na Rosemaryno ime kao i jedan za Phoebe, na Carolineino ime. To nije bilo teško. Otprije je imao Carolinein broj socijalnog osiguranja i njezinu adresu. Privatnom istražitelju je trebalo manje od tjedan dana da pronađe Caroline i Phoebe koje su živjele u Pittsburghu u visokoj uskoj kući blizu autoceste.

David se odvezao onamo, parkirao auto u ulici s namjerom da se uspne stubama i pokuca na vrata. Želio je sve priznati Nori, ali to nije mogao prije nego što joj kaže gdje se Phoebe nalazi.

Bio je uvjeren da će Norah htjeti vidjeti njihovu kćer, ali to ne bi promijenilo samo njihov i Paulov život. Doputovao je u Pittsburgh kako bi rekao Caroline što kani učiniti.

Je li to bila ispravna odluka? Nije znao. Sjedio je u autu. Bio je sumrak i svjetla automobila svako malo su osvjetljavala lišće platana. Phoebe je tu odrasla, to je bila njezina ulica, pločnik nadignut od korijenja stabala, poznati znak upozorenja koji je podrhtavao na vjetru, gusti promet - sve je to za njegovu kćer označavalo dom. Prošao je par s djetetom u kolicima i uto se upalilo svjetlo u Carolineinoj kući. David izađe iz automobila i zastane na autobusnoj postaji, pokušavajući djelovati neupadljivo dok je piljio preko sve tamnijeg travnjaka u prozor. Unutra na svjetlu ugleda Caroline kako posprema dnevnu sobu, sakuplja novine i slaže pokrivač. Na sebi je imala pregaču. Pokreti su joj bili spretni i usredotočeni. Ona stane i protegne se, pogleda iza ramena i počne nešto govoriti.

I tada ju je David ugledao. Phoebe, svoju kćer. Bila je u blagova onici, postavljala je stol. Imala je istu tamnu kosu kao i Paul, njegov profil, i na trenutak, dok se nije okrenula kako bi uzela soljenku, Davidu se učini da gleda sina. On zakorači naprijed, ali mu Phoebe nestane iz vida, a onda se vrati s tri tanjura. Bila je niska i zdepasta, tanke kose zakvačene ukosnicama. Nosila je naočale. Unatoč tome, David je jasno vidio sličnost: Paulov osmijeh, njegov nos, Paulov

izraz usredotočenosti na Phoebeinu licu kada je stavila ruke na bokove, proučavajući stol.

Caroline uđe u prostoriju i stane pokraj nje, zatim je kratko i nježno zagrli i one se nasmiju.

Već se potpuno smračilo. David je stajao kao skamenjen. Bilo mu je drago što na ulici nema mnogo pješaka. Lišće tjerano vjetrom lepršalo je pločnikom i on zakopča jaknu. Sjeti se kako se osjećao one noći kada su se djeca rodila, kao da lebdi izvan svojeg tijela i gleda samoga sebe i svoje postupke. Tada shvati da on ne kontrolira ovu situaciju, da je potpuno isključen iz nje, kao da ne postoji. Phoebe je sve ove godine za njega bila nevidljiva, apstraktan pojam, a ne djevojka od krvi i mesa. Ipak, sada je bila tu i stavljala čaše za vodu na stol. Ona digne pogled kada je u prostoriju ušao muškarac čekinjaste tamne kose i rekao joj nešto zbog čega se Phoebe nasmijala. Zatim su njih troje sjeli za sto i počeli jesti.

David se vratio u svoj automobil. Zamišljao je Noru kako stoji kraj njega u tami i gleda njihovu kćer koja i ne zna da oni postoje. On je Nori prouzročio bol, zbog njegove je prijevare patila na način koji nikad nije želio, koji nije čak mogao ni zamisliti. Ali ovoga ju je mogao poštedjeti. Mogao je otići odatle i ne dirati prošlost, pa je to napokon i učinio, vozeći se cijelu noć preko ravnica Ohija.

“Ne razumijem.” Rosemary ga je gledala. “Zašto mi ne možeš obe ćati? To je ispravno i to bi trebao učiniti.”

“Izazvalo bi previše boli.”

“Ne znaš što će se dogoditi sve dok to ne učiniš.”

“Ali nagađam.”

“Onda mi barem obećaj, Davide, da ćeš razmisliti o tome.” “Razmišljam o tome svaki dan.”

Ona zabrinuto odmahne glavom, zatim se neveselo nasmiješi. “Dobro, ali ima još nešto.”

“Da?” “Stuart i ja ćemo se vjenčati.”

“Ti si premlada da bi se udavala”, izleti mu i oni se oboje nasmiju. “Stara sam poput planina”, reče ona. “Tako se barem često osjećam.”

“Pa,” reče on, “još jedanput čestitam. Iako nije iznenađenje, svejedno je dobra vijest.” On pomisli na Stuarta Wellsa, visokog mladića sportske građe. Svaki put kad bi ga vidio na pamet mu je padala riječ snaga. Stuart je bio terapeut za probleme s disanjem. Već je godinama bio zaljubljen u Rosemary, ali ona ga je natjerala da se strpi sve dok ne diplomira.

“Drago mi je zbog tebe, Rosemary. Stuart je dobar mladić, voli Jacka. Je li i on dobio posao u Harrisburgu?” “Još nije. Traži. Njegov ugovor ovdje istječe krajem mjeseca.” “Kako je sa zaposlenjima u Harrisburgu?”

“Tako-tako. Ali ja se ne brinem, Stuart je jako dobar u svom poslu.”

“Uvjeren sam da je tako.”

“Ti se ljutiš.”

“Ne. Uopće se ne radi o tome. Ali tvoje su me novosti rastužile. Učinile su da se osjećam tužno i staro.”

Ona se nasmije. “Staro kao planine?”

Uspjela je i njega nasmijati. “O, puno, puno starije.”

Trenutak su šutjeli. “Sve se nekako poklopilo u ovih posljednjih tjedan dana”, reče Rosemary.

“Nisam ti htjela govoriti za posao dok ne bude sigurno. A onda kad sam ga dobila, Stuart i ja smo se odlučili vjenčati. Znam da se čini iznenadnim.”

“Stuart mi se sviđa”, reče David. “Jedva čekam da i njemu čestitam.”

Ona se nasmiješi. “Zapravo, pitala sam se, bi li me htio dopratiti do oltara?”

On je pogleda u blijedo lice, a sreća koju više nije mogla skrivati sjajila je kroz njezin osmijeh.

“Bit će mi čast”, reče on svečano.

“Odlučili smo se vjenčati ovdje. Napraviti malo, jednostavno vjenčanje. Za dva tjedna.”

“Ne gubiš vrijeme.”

“Zato što sam sigurna”, reče ona. “Osjećam da je sve što radim potpuno ispravno.” Ona pogleda na sat i uzdahne. “Hajde, Jack.”

“Ako želiš ja ću ga pričuvati dok se ti spremiš.”

“To bi mi jako pomoglo, hvala.”

“Rosemary?”

“Da?” “Tu i tamo ćeš mi slati fotografije, zar ne? Jacka kako raste. Vas oboje u novom domu.”

“Svakako. Ne moraš sumnjati.” Ona prekriži ruke i udari nogom u rub stuba.

“Hvala”, reče on jednostavno. Nije mogao vjerovati kako je uspio propustiti vlastiti život, zaokupljen svojim fotografiranjem i tugom. Svi su mislili da je prestao fotografirati zbog tamnokose žene u Pitts burghu i njezine negativne kritike. Nije više bio omiljen, nagađali su, to ga je obeshrabrilo. Nitko nije mogao vjerovati da mu jednostavno više nije bilo stalo, ali to je bila istina. Nije uzeo fotoaparat u ruke sve otkako je stajao na ušću onih dviju rijeka.

Potpuno se odrekao i same umjetnosti i procesa, zakučastog i iscrpljujućeg zadatka da pokuša preobraziti svijet u nešto drugo, tijelo u svijet, a svijet u tijelo. Ponekad bi na zidovima u uredima ili kućama, u udžbenicima ugledao svoje fotografije, pa bi ga iznenadila njihova hladna ljepota i tehničko savršenstvo - ponekad čak i vječiti nemir naglašen strogim crtama.

“Ne možeš zaustaviti vrijeme”, reče on. “Ne možeš zarobiti svjetlo. Možeš samo podići lice i pustiti da ga ono obasja. Ipak, Rosemary, volio bih da mi pošalješ nekoliko fotografija. Tebe i Jacka. One bi mi barem malo dočarale vaš život i ispunile me velikim zadovoljstvom.”

“Poslat ću ti ih puno”, obeća ona i dotakne mu rame. “Zasut ću te njima.”

On je sjedio na stubama i ljenčario na suncu dok se ona odijevala. Jack se igrao sa svojim bagerom. Trebao bi joj reći, Davide. On odmahne glavom. Nakon što je sjedio u automobilu i poput voajera gledao Carolineinu kuću, nazvao je odvjetnika u Pittsburghu i otvorio one račune. Kada on urare oni neće ući u ostavinu. Jack i Phoebe će biti zbrinuti i Norah uopće ne mora o tome znati.

Rosemary se vratila mirišući po sapunu Ivory. Na sebi je imala suknju i ravne cipele. Uzme Jacka za ruku i prebaci tirkiznu naprt njaču preko ramena. Izgledala je tako mlado, snažno i vitko, kosa joj je bila vlažna, lice ozbiljno i pomalo namršteno. Usput će ostaviti Jacka kod tete koja ga je čuvala.

“Joj”, reče ona. “Zbog svega što se događa skoro sam zaboravila. Zvao je Paul.”

Davidovo srce zakuca brže. “Stvarno?”

“Da, jutros. Kod njega je to bilo usred noći. Upravo se vratio s koncerta u Sevilli. Tamo je već tri tjedna i studira flamengo gitaru kod nekog... ne sjećam se više imena, ali zvuči poznato.”

“Je li mu lijepo?”

“Po glasu bih rekla da jest. Nije ostavio broj. Rekao je da će ponovno zvati.”

David kimne. Bilo mu je drago što je Paul dobro. Bilo mu je drago što je nazvao.

“Sretno na ispitu”, reče on i ustane.

“Hvala. Važno je samo da prođem.”

Ona se nasmiješi, mahne mu i krene s Jackom niz usku kamenitu stazu do pločnika. David ju je gledao kako odlazi, pokušavajući taj trenutak zauvijek urezati u sjećanje - jarku naprtnjaču, kosu koja se njiše po njezinim leđima, Jacka koji slobodnom rukom hvata lišće i grančice. Bilo je to uzaludno, naravno, jer su te pojedinosti nestajale sa svakim njezinim korakom. Ponekad bi ga njegove fotografije zadivile, pronašao bi ih u kakvoj staroj kutiji ili fasciklu, snimci trenutaka kojih se nije mogao sjetiti čak ni kada ih je gledao. On kako se smije u društvu ljudi čija je imena zaboravio, Paul s izrazom lica kakvog David nikada nije vidio.

Uostalom, što bi imao od ovog trenutka za godinu ili pet? Sunce u Rosemarynoj kosi, zemlja pod njezinim noktima, i blagi, čisti miris sapuna.

Ali to bi nekako ipak bilo dovoljno.

On ustane, protegne se i dugim koracima potrči u park. Nakon jednog kilometra sjeti se one druge stvari koja mu se cijelo jutro motala po glavi, po čemu je taj dan bio važan, osim što je Rosemary imala ispit. Dvanaesti srpnja, Norin rođendan. Napunila je četrdeset šest godina.

Teško za povjerovati. Ujednačeno je trčao dugačkim koracima. Sjeti se Nore na dan njihova vjenčanja. Izašli su na zubato sunce kasne zime, zaustavili se na pločniku i rukovali s gostima.

Vjetar je otpuhnuo veo ravno u njegovo lice, dok je sa sviba zaostali snijeg padao po njima kao oblak latica.

On je trčao, ali nije skrenuo prema parku već prema svojem starom susjedstvu. Rosemary je bila u pravu. Norah bi trebala znati. On će joj danas reći. Otići će do svoje stare kuće u kojoj je Norah još uvijek živjela, čekat će da se vrati s posla i reći joj, iako nije mogao zamisliti kako će ona reagirati.

Naravno da ne možeš zamisliti, rekla mu je jednom Rosemary. To je život, Davide. Jesi li prije mnogo godina mogao zamisliti da ćeš živjeti u malenoj, niskoj kući s dva stana? Jesi li i u najluđem snu mogao zamisliti mene?

Pa, bila je u pravu. Živio je životom kakav nije ni sanjao. U taj je grad došao kao stranac, ali sada su mu ulice kroz koje je prolazio bile tako poznate. Svaki korak, svako mjesto bilo je povezano s nekim sjećanjem. Gledao je kako sade ta stabla, kako ona rastu. Trčao je kraj poznatih kuća u koje je svraćao na večere ili na piće, kamo je odlazio u vizite, u kojima je stajao kasno noću u hodnicima ili predvorjima, pisao recepte, zvao hitnu pomoć. Jedan za drugim, dani i slike, složeni, posebni i važni samo njemu. Norah je mogla proći ovuda, ili Paul, i vidjeti u svemu tome nešto drugo, ali jednako stvarno.

David skrene u svoju staru ulicu. Već mjesecima nije bio ovdje pa se iznenadi kada ugleda da nema stupova koji su držali trijem, dok su krov pridržavale drvene skele. Sigurno su popravljali truli pod trijema, ali nigdje nije vidio radnike. Kolni je prilaz bio prazan, Nore nije bilo kod kuće. Nekoliko je puta prešao preko travnjaka kako bi došao do daha, a onda pošao do rododendrona gdje je još uvijek ispod opeke bio skriven ključ. Uđe u kuću i popije čašu vode. Kuća je imala ustajao miris. On otvori prozor i vjetar podigne prozirne bijele zastore.

Bili su novi, kao i pločice na podu i hladnjak. On si natoči još jednu čašu vode, zatim radoznalo prođe kroz kuću da vidi što se još promijenilo. Posvuda nešto novo - ogledalo u blagovaonici, nanovo presvučen namještaj u dnevnoj sobi, drukčije razmješten.

Na katu je sve bilo isto. Paulova soba kao svetište adolescentne srdžbe s plakatima opskurnih kvarteta zalijepljenim na zidove, karta ma s koncerata na oglasnoj ploči, zidovima obojenim u groznu modru boju pa je soba izgledala kao pećina. Završio je studij na Juilliardu, pa iako mu je David dao svoj blagoslov i platio pola školarine, Paul se sjećao daleke prošlosti kada David nije vjerovao da će mu njegov talent omogućiti pristojan život. Stalno mu je slao programe, kritike i razglednice iz svih mjesta na kojima je nastupao kao da želi reći: Evo, gledaj, uspio sam. Kao da ni sam u to nije mogao vjerovati. Ponekad se David vozio gotovo dvjesto kilometara, nekad i više, u Cincinnati, Pittsburgh, Atlantu ili Memphis. Sjeo bi u stražnji dio mračnog auditorija i gledao nastup svojega sina. Paul bi pognuo glavu nad gitarom i vještim prstima stvarao glazbu nalik na tajanstveni i prelijepi jezik koji je Davida dirao do suza. Ponekad se morao suzdržavati da ne krene niz mračan prolaz i zagrli Paula.

Ali, naravno, nikad nije. Ponekad se znao neprimjetno iskrasti.

Glavna je spavaonica bila u savršenom redu, očito neupotrebljavana. Norah se preselila u malenu sobu koja je gledala na ulicu i tu je pokrivač na postelji bio malo izgužvan. David se sagne da ga popravi, ali u posljednji trenutak povuče ruku, kao da bi to bilo preveliko zadiranje u njezinu intimu. Zatim siđe u prizemlje. Što se to događa? Bilo je već kasno poslijepodne i Norah je trebala biti kod kuće. Ne dođe li uskoro, on će jednostavno otići.

Na stoliću kraj telefona ugleda žuti notes pun tajnovitih poruka: Nazovi Jana prije osam, promijeni termin; Tim nije siguran; dostava prije deset. Ne zaboravi - Dunfree i karte. On pažljivo otrgne tu stranicu, uredno je složi posred stolića pa se s notesom vrati u kuhinju, sjedne za stol u kutu i počne pisati.

Naša malena djevojčica nije umrla. Caroline Gill ju je odvela sa sobom i odgojila u drugom gradu.

Prekriži to.

Dao sam da odnesu našu kćer.

On uzdahne i spusti kemijsku. Nije mogao to učiniti. Nije mogao zamisliti kakav bi bio njegov život bez tereta tajne koju je doživljavao kao svojevrsnu pokoru. Autodestruktivnu da, ali tako je bilo. Ljudi su pušili, skakali iz zrakoplova padobranom, previše pili, a onda sjedali u automobil ili se vozili bez sigurnosnih pojasova. On je pak imao tu tajnu. Novi mu zastori dotaknu ruku. Iz kupaonice u prizemlju čulo se tiho kapanje iz slavine. To ga je godinama izluđivalo i stalno je to namjeravao popraviti. On podere stranicu iz notesa na sitne komadiće i spremi ih u džep kako bi ih poslije bacio. Zatim pođe u garažu, prekopa po alatu koji je ostavio kada se odselio i pronađe ključ za cijevi i rezervne brtvene prstene. Vjerojatno ih je baš on kupio jedne subote kako bi ih zamijenio.

Bilo mu je potrebno više od sata da popravi slavine u kupaonici. Rastavio ih je, isprao talog s rešetki, promijenio prstene, sve zategnuo. Mjed je potamnjela pa je on ulašti pomoću stare četkice za zube koju je pronašao u limenci od kave ispod umivaonika. Bilo je šest sati kada je završio, rana večer usred ljeta, sunčeve su zrake koso padale kroz prozor. David je nekoliko trenutaka stajao u kupaonici, zadovoljan sjajem mjedi i tišinom. U kuhinji zazvoni telefon i začuje se nepoznat glas. Užurbano je govorio o kartama za Montreal, zatim zastane i reče: O, kvragu, zaboravio sam da si otputovala u Europu s Fredericom. Uto se i David sjeti - ona mu je rekla, ali on je to potpuno smetnuo s uma. Ne, izabrao je smetnuti s uma da je otputovala na odmor u Pariz, da je upoznala nekog Kanađanina iz Quebeca koji je radio u četvrtastoj zgradi IBM-a i govorio francuski. Kada god bi ga spomenula glas bi joj se promijenio, postao nekako nježniji, nikad je ranije nije čuo da tako govori. Zamišljao je Noru kako ramenom pridržava telefon dok utipkava podatke u kompjuter, diže pogled i shvaća kako je večera bila prije nekoliko sati. Noru kako dugim koracima grabi aerodromskim hodnicima, vodi svoje grupe u autobuse, restorane, hotele, u avanture koje je tako samouvjereno organizirala.

Pa barem će se veseliti što je popravio slavine. I on je bio za dovoljan - napravio je to pažljivo i metodično. Stajao je u kuhinji i protezao ruke, pripremajući se da nastavi s trčanjem pa ponovno uzme žuti notes.

Popravio sam slavine u kupaonici, napisao je. Sretan rođendan.

Zatim je izašao, zaključao za sobom vrata i potrčao.

II Norah je sjedila na kamenoj klupi u vrtu Louvrea s knjigom otvo renom na krilu. Gledala je kako srebrnasto lišće jablana treperi na vjetru. Golubovi su se gegali blizu njezinih nogu, kljucali travu, lepršali krilima što su se prelijevala u svim duginim bojama.

“On kasni”, reče ona Bree koja je sjedila kraj nje, dugih nogu prekriženih u gležnjevima i listala časopis. Bree, kojoj su sada bile četrdeset četiri godine, bila je vrlo lijepa, visoka i vitka.

Dugačke tirkizne naušnice doticale su joj maslinastu kožu, kosa joj je bila srebrnosiva.

Ošišala ju je za vrijeme radijacije, govoreći kako nema namjeru potrošiti više nijedan trenutak života zamarajući se modom. Imala je sreću i toga je bila svjesna. Tumor je otkriven u ranom stadiju, prošlo je pet godina i karcinom se nije vratio. Ipak, to ju je iskustvo promijenilo i u bitnim i u nebitnim stvarima. Češće se smijala i uzimala više slobodnih dana.

Vikendom je volontirala na izgradnji Habitat kuća, a dok su gradili jednu takvu kuću u istočnom Kentuckyju, upoznala je srdačnog muškarca rumena lica koji je volio zabavu. Bio je protestantski svećenik, odnedavno udovac. Zvao se Ben. Ponovno su se sreli na projektu na Floridi, pa u Meksiku. Na tom su se posljednjem putovanju tiho vjenčali.

“Paul će doći”, reče Bree i digne pogled. “Napokon, to je bila njegova ideja.”

“Istina”, reče Norah. “Ali on je zaljubljen, pa se samo nadam da nije zaboravio.”

Zrak je bio topao i suh. Norah zatvori oči, prisjećajući se onog dana potkraj travnja kada ju je Paul iznenadio i svratio u njezin ured.

Došao je kući na nekoliko sati između dvaju nastupa. Visok i mršav, sjeo je na rub radnog stola i igrao se s njezinim papirima, prebacujući ih iz ruke u ruku dok joj je opisivao svoje planove za ljetnu europsku turneju. Punih šest tjedana trebao se zadržati u Španjolskoj kako bi sa španjolskim gitaristima usavršio sviranje. Ona i Frederic su planirali putovanje u Francusku, pa kada je Paul shvatio da će istoga dana svi biti u Parizu, sa stola je zgrabio kemijsku i na zidnom kalendaru nažvrljao LOUVRE, pet poslijepodne, 21. srpnja. Nađemo se u vrtu pa te vodim na večeru.

Nekoliko tjedana poslije otputovao je u Europu. Povremeno ju je zvao iz rustikalnih pansiona ili malenih hotela na obali. Bio je zaljubljen u flautisticu, vrijeme je bilo sjajno, pivo u Njemačkoj fantastično. Norah ga je slušala, pokušavala se ne brinuti i ne postavljati previše pitanja. Napokon, Paul je već bio odrastao muškarac visok metar osamdeset, tamnoput na Davida. Zamišljala ga je kako bos šeće plažom, naginje se kako bi nešto šapnuo svojoj djevojci, njegov dah poput dodira na njezinu uhu.

Bila je toliko diskretna da ga nikad nije pitala za točan raspored putovanja, pa kada je Bree nazvala iz bolnice u Lexingtonu, Norah nije znala kako da ga pronađe i priopći mu šokantnu vijest: dok je trčao u botaničkom vrtu David je imao težak srčani udar i umro.

Ona otvori oči. Na vrućini kasnog poslijepodneva učini joj se da je okružena jarkim bojama, ali istovremeno je sve bilo u nekoj maglici. Lišće je treperilo na plavom nebu. Ona se kući vratila sama. U avionu su je neprekidno budili neugodni snovi u kojima je tražila Paula. Bree joj je pomogla oko sprovoda i nije joj dopustila da se sama vrati u Pariz.

“Ne brini”, reče Bree. “Doći će.”

“Nije bio na sprovodu”, reče Norah. “Uvijek ću se osjećati grozno zbog toga. On i David nisu riješili neke stvari koje su stajale između njih. Mislim da se Paul nikad nije oporavio od Davidova odlaska od kuće.”

“A ti jesi?”

Norah pogleda Bree, njezinu kratku oštru kosu, gladak ten, zelene oči, mirne i prodorne, zatim pogleda u stranu.

“Zvučiš kao Ben. Čini mi se da možda provodiš previše vremena sa svećenicima.”

Bree se nasmije, ali ne promijeni temu. “Ne pita te to Ben,” doda ona, “već ja.”

“Ne znam ni sama”, polako odgovori Norah i sjeti se posljednjeg susreta s Davidom. Sjedio je na trijemu poslije trčanja, s čašom hladnog čaja u ruci. Bili su razvedeni šest godina, prije toga u braku osamnaest. Poznavala ga je dvadeset pet godina, četvrt stoljeća, više od polovice svojeg života. Kada je Bree nazvala s viješću da je umro, ona to jednostavno nije mogla vjerovati. Bilo je nemoguće zamisliti svijet bez Davida. Tek ju je poslije sprovoda obuzela tuga. “Bilo je još toliko toga što sam mu željela reći. Ali barem smo razgovarali. Ponekad bi jednostavno svratio da nešto popravi, da me pozdravi. Mislim da je bio osamljen.”

“Je li znao za Frederica?”

“Nije. Jedanput sam mu pokušala reći, ali on kao da nije čuo.” “To sliči Davidu”, primijeti Bree.

“On i Frederic se toliko razlikuju.”

“Da, istina.”

Mislima joj prostruji slika Frederica kako u sumrak stoji u njezinu vrtu u Lexingtonu i trese pepeo u zemlju oko rododendrona. Sreli su se prije nešto više od godinu dana, isto u parku,

dan je bio suh i vruć kao i ovaj. Ugovor s IBM-om, koji su dobili nakon mnogo truda, bio je jedan od Norinih najunosnijih poslova pa je zato pošla na godišnji piknik, iako je imala glavobolju. U daljini se čula gr mljavina. Frederic je sjedio sam, pomalo mrk i nekomunikativan. Norah si je uzela nešto za jelo i sjela pokraj njega. Ne bude li želio razgovarati, njoj to odgovara. Ali on se trgnuo, nasmiješio i toplo je pozdravio. Govorio je engleski s blagim francuskim naglaskom, bio je iz Quebeca. Razgovarali su satima dok se spremala oluja, dok su se ostali pakirali i odlazili s piknika. Kada je počelo kišiti on ju je pozvao na večeru.

“A gdje je uopće Frederic?” upita Bree. “Zar nisi rekla da će i on doći?”

“Htio je, ali morao je službeno u Orleans. Tamo ima i nekog daljnjeg rođaka, bratića koji živi u mjestu po imenu Chateauneuf. Zar ne bi bilo divno živjeti u mjestu koje se tako zove?”

“Sigurna sam da čak i ondje imaju zastoja u prometu i loših dana.” “Nadam se da nemaju.

Nadam se da svakog jutra idu pješice na tržnicu, vraćaju se kući sa svježim kruhom i buketima cvijeća.

Uostalom, rekla sam Fredericu neka ide. On i Paul su dobri prijatelji, ali bilo bi bolje da mu vijest priopćim nasamo.”

“Da, i ja ću se povući čim se on pojavi.”

“PIvala ti”, reče Norah i primi je za ruku. “Hvala ti za sve, za svu pomoć oko sprovoda. Ne vjerujem da bih izdržala proteklih tjedan dana bez tebe.”

“Sad si moja velika dužnica”, reče Bree smijući se, a onda se zamisli. “Znam da neobično zvuči, ali bio je to lijep sprovod. Koliko je samo ljudi došlo. Iznenadilo me kad sam vidjela koliko je života David dotaknuo.”

Norah kimne. I ona je bila iznenađena. Breeina se malena crkva brzo napunila, pa kada je misa počela, u dnu crkve ljudi su stajali u nekoliko redova. Dani koji su tome prethodili za Noru su bili obavijeni maglom. Ben joj je obzirno pomogao da izabere glazbu i odlomke iz Biblije koje će čitati, lijes i cvijeće, da napiše nekrolog. Ipak, najviše je pomoglo to što je stalno morala nešto raditi i ti su je zadaci obavili zaštitničkim oblakom obamrlosti - sve dok nije počeo sprovod. Ljudi su se zacijelo čudili što je toliko plakala. Prekrasne riječi iz Svetog pisma dobile su posve novo značenje i ona nije tugovala samo za Davidom. Prije puno godina stajala je kraj njega na misi zadušnici za njihovu kćer i taj je gubitak počeo rasti kao zid između njih.

“To je zbog klinike koju je vodio sve ove godine”, reče Norah. “Većina onih koji su došli bili su njegovi pacijenti.”

“Znam. Ipak nevjerojatno. Čini se da su na njega gledali kao na sveca.”

“Oni nisu bili u braku s njim”, reče Norah.

Lišće zatreperi na vrućem, plavom nebu. Ona ponovno pogleda po parku tražeći Paula, ali njega nigdje nije bilo.

“O, Bože”, reče Norah. “Ne mogu vjerovati da je David doista mrtav.” Čak i sada, nakon toliko dana svaki put bi zadrhtala od tih riječi. “Odjednom se osjećam vrlo staro.”

Bree je primi za ruku pa su tako sjedile nekoliko minuta. Breein je dlan bio gladak i topao i Norah osjeti ljepotu tog trenutka, njegov značaj, kao da se širio i obuhvaćao cijeli svijet. Sjeti se da je isto osjećala prije puno godina kada je Paul bio djetešce. Ona je sjedila u prozirnome mraku noći i dojila ga. On je sada bio odrastao čovjek. Stajao je negdje na željezničkom kolodvoru, na pločniku pod treperavim lišćem ili je šetao ulicom. Zastao bi ispred izloga ili bi iz džepa izvadio kartu, rukom zaklanjao oči od sunca. Iako je izrastao iz njezina tijela sada se kretao svijetom bez nje. Ona pomisli i na Frederica, kako sjedi u sobi za sastanke, kima glavom dok proučava papire, oslanja se dlanovima o stol dok se sprema progovoriti. Imao je tamne dlake na rukama i duge četvrtaste nokte. Brijao se dvaput dnevno, a ako bi zaboravio, osjetila bi njegovu oštru bradu na vratu kada bi je privio k sebi u noći i poljubio je iza uha da izazove u njoj strast. Nije jeo ni kruh ni slatkiše. Nevjerojatno ga je ljutilo kada su jutarnje

novine kasnile. Sve te sitne navike, neke simpatične, neke iritantne, pripadale su Fredericu.

Večeras će se naći s njim u njihovu pansionu na rijeci. Pit će vino i ona će se po noći probuditi u sobi obasjanoj mjesečinom i čuti njegovo tiho disanje. On je želio da se vjenčaju, i to je bila još jedna odluka koju je valjalo donijeti.

Knjiga sklizne iz Norine ruke i ona se sagne da je podigne. Vrtlozi Van Goghove Zvjezdane noći kao da su se okretali na brošuri koju je koristila kao oznaku za knjigu. Kada se uspravila, ugleda kako im Paul prilazi s drugog kraja parka.

“Oh”, uzvikne ona. Obuzme je zadovoljstvo kao i svaki put kada bi ga ugledala: tu osobu, svojega sina, tu u svijetu. Ona ustane. “Eno ga, Bree. Paul je došao!”

“Tako je zgodan”, primijeti Bree i ona ustane. “Sav je na mene.” “Bez sumnje”, složi se Norah.

“Iako, odakle mu talent za glazbu nitko ne zna. Ni David nije imao sluha a ni ja.”

Paulov talent, da, tajna, ali i dar. Gledala ga je dok im je prilazio. Paul digne ruku i mahne im sa širokim osmijehom na usnama i Norah krene prema njemu, ostavljajući knjigu na klupi.

Srce joj je tuklo od uzbuđenja i radosti, ali i od tuge i strepnje. Drhtala je. Kako se samo od njegove pojave promijenio čitav svijet! Ona napokon stigne do Paula i čvrsto ga zagrli. Na sebi je imao bijelu košulju sa zasukanim rukavima i kratke kaki hlače. Mirisao je kao da se upravo istuširao. Kroz tkaninu ona osjeti njegove mišiće, jake kosti, toplinu, i na trenutak shvati Davidovu želju da zaustavi vrijeme. Nije ga se moglo osuđivati, ne, zato što je želio prodrijeti dublje u svaki prolazni trenutak, proučiti njegovu tajnu, glasno se pobuniti protiv gubitka, protiv promjene i vječitog kretanja.

“Hej, mama”, reče Paul i odmakne se od nje kako bi je pogledao. Bijeli su mu zubi blistali, ravni i savršeni, izrasla mu je tamna brada. “Zamisli kakvo čudo što smo se tu sreli”, reče on smijući se.

“Da, zamisli.”

Uto se Bree stvori pokraj nje. Priđe Paulu i zagrli ga.

“Moram ići”, reče ona. “Čekala sam samo da te pozdravim. Dobro izgledaš, Paul. Čini se da ti odgovara nomadski život.”

On se nasmije. “Zar ne možeš malo ostati?”

Bree pogleda Noru. “Ne mogu”, reče. “Ali vidimo se uskoro. Dobro?”

“Dobro”, reče Paul, nagne se i poljubi je u obraz. “Nadam se.”

Norah nadlanicom obriše oko kad se Bree okrenula i pošla. “Što je?” upita Paul, iznenada ozbiljan. “Što se dogodilo?”

“Dođi sjedni”, reče ona i primi ga za ruku.

Zajedno su pošli do klupe i prestrašili golubove raznobojnih krila koji odlepršaju u zrak. Ona podigne knjigu, prelazeći prstima preko brošure.

“Paul, imam loše vijesti. Tvoj je otac umro prije devet dana od srčanog udara.”

Njegove se oči rašire od šoka i tuge i on pogleda u stranu, piljeći u stazu kojom je došao do nje, kojom je došao do ovog trenutka.

“Kada je bio sprovod?” upita on napokon.

“Prošlog tjedna. Oprosti, Paul. Jednostavno nije bilo vremena da te pronađem. Htjela sam kontaktirati naše veleposlanstvo da mi pomognu, ali nisam znala odakle da počnem. Zato sam danas došla ovamo u nadi da ćeš se pojaviti.”

“Zamalo sam zakasnio na vlak”, reče on zamišljeno. “Zamalo nisam stigao na vrijeme.”

“Ali stigao si”, reče ona. “I sada si tu.”

On kimne, nagne se naprijed, osloni laktove na koljena i sklopi ruke između njih. Ona se sjeti kako je isto tako sjedio kao dječak kada se borio da sakrije tugu. Stiskao je i opuštao šake.

Ona uzme njegovu ruku u svoje. Vršci njegovih prstiju bili su žuljeviti od godina sviranja.

Dugo su sjedili i slušali kako lišće šumi na vjetru.

“U redu je što si žalostan”, reče ona napokon. “On je bio tvoj otac.”

Paul kimne, ali na licu mu se još uvijek nije moglo pročitati što osjeća. Kada je napokon progovorio, glas mu je podrhtavao.

“Nikad nisam razmišljao o tome da će on umrijeti. Nikad nisam mislio da će mi biti stalo. Baš i nismo puno razgovarali.”

“Znam.” Shvaćala ga je. Nakon što ju je Bree nazvala, Norah je hodala ulicom pod baldahinom od lišća i otvoreno plakala, ljuta na Davida što ju je napustio prije negoli je stigla s njim jednom zasvagda raspraviti neke stvari. “Prije je barem razgovor bio moguć.”

“Da, i ja sam stalno čekao da on učini prvi korak.”

“Mislim da je i on isto očekivao od tebe.”

“On je bio moj otac”, reče Paul. “I trebao je znati što valja učiniti.” “Volio te je”, reče ona.

“Nemoj nikad misliti da nije.”

Paul se kratko, gorko nasmije. “Ne. Lijepo zvuči, ali to jednostav no nije istina. Znao sam otići do njegove kuće, trudio sam se, sjedio s njim, razgovarao o svačemu, ali on nikad nije htio ulaziti dublje u bilo koju temu. Nikad nisam učinio nešto što bi ga zadovoljilo. Bio bi puno sretniji da je imao drukčijeg sina.” Glas mu je još uvijek bio miran, ali suze su se skupljale u kutovima očiju i klizile niz obraze.

“Dušo”, reče ona. “Volio te je. Doista te je volio. On je mislio da si ti najbolji sin na svijetu.”

Paul grubo otare suze s obraza . Norah osjeti kako joj se bol i tuga skupljaju u grlu pa nekoliko trenutaka nije mogla govoriti.

“Tvoj se otac”, reče ona napokon, “vrlo teško otvarao bilo kome. Ne znam zašto. Odrastao je u siromaštvu i uvijek se toga sramio. Voljela bih da je mogao vidjeti koliko je samo ljudi došlo na sprovod, Paul. Stotine. Sve zbog njegova posla u klinici. Mnogi su ga voljeli.” “Je li i Rosemary bila?” upita on i okrene se prema njoj. “Rosemary? Da.” Norah zastane, puštajući da joj topli povjetarac miluje lice. Ugledala je Rosemary krajičkom oka kada se misa zavr šila.

Sjedila je u zadnjem redu u jednostavnoj sivoj haljini. Kosa joj je još uvijek bila duga, ali ona je djelovala starije, smirenije. David je uvijek tvrdio da između njih nikad nije ničega bilo i Norah je u dubini duše znala da je to istina. “Oni nisu bili zaljubljeni jedno u drugoga”, reče Norah. “Tvoj otac i Rosemary. Nije bilo onako kako misliš.” “Znam.” On se uspravi. “Rosemary mi je rekla i ja sam joj po vjerovao.”

“Doista? Kada?”

“Kada ju je tata doveo kući, još onog prvog dana.” Izgledalo je kao da mu je nelagodno, ali on nastavi. “Ponekad sam je viđao kod njega, kada sam mu išao u posjet, zajedno smo večerali. Ponekad tate nije bilo kod kuće i ja bih proveo neko vrijeme s Rosemary i s Jackom. Vidjelo se da između tate i nje nema ničega.

Ponekad hi svratio i njezin dečko. Ne znam, sve je bilo pomalo čudno. Ali ja sam se na to naviknuo. Ona je bila u redu, mislim Rosemary, i svakako nije bila kriva što ja nikad nisam mogao s njim iskreno razgovarati."

Norah kimne. “Ali, Paul, ti si mu bio strahovito važan. Čuj, znam što mi hoćeš reći, jer sam i ja osjećala isto, tu distancu i suzdržanost. Činilo mi se da je između nas zid, toliko visok da ga je nemoguće prijeći. Nakon nekog vremena sam se prestala truditi, a poslije i nadati da će se u tom zidu pojaviti vrata. Ali iza tog zida, on nas je oboje volio. Ja to jednostavno znam.”

Paul je šutio. Svako malo je otirao suze.

Zrak se ohladio pa se sve više ljudi šetalo vrtovima. Ljubavnici koji su se držali za ruke, parovi s djecom, osamljeni šetači. Priđe im stariji par. Ona je bila visoka i sijeda, on malo pogrbljen, hodao je polako uz pomoć štapa. Ona ga je pridržavala za lakat, nagnula se prema njemu i nešto mu govorila. On je zamišljeno kimao, mrštio se, gledao iza vrtova i glavnih vrata u ono što mu je žena pokazivala. Norah osjeti ubod u srcu zbog te intimnosti. Nekoć je zamišljala sebe i Davida u tim godinama, njihove živote isprepletene poput loze, vitice oko mladica, pomiješana lišća. Oh, kako je samo staromodna bila. Čak je i to njezino žaljenje bilo

staromodno. Ona je zamišljala da će kada se uda postati neka vrsta prekrasnog pupoljka umotana u jaču, otporniju čašku cvijeta. Umotana i zaštićena, njezin život opasan tuđim.

Ali, umjesto toga, ona je pronašla svoj put, izgradila posao, podigla Paula, putovala svijetom.

Ona je bila i latica, i čaška, i stabljika, i list. Ona je bila dugi bijeli korijen koji se uvukao duboko u zemlju. I zbog toga je bila sretna.

Dok su prolazili čulo se da par govori na engleskome, raspravljali su o tome gdje će večerati.

Po naglasku je bilo jasno da su s juga - iz Teksasa, nagađala je Norah. Muškarac je želio poći nekamo gdje služe odreske i hranu koja mu je bila dobro poznata.

“Tako su mi dosadili Amerikanci”, reče Paul kada se par udaljio. “Uvijek su tako sretni kad naiđu na sunarodnjake. Rekao bi čovjek da nas nema dvjesto pedeset milijuna. Pa zar nije logičnije da potraže društvo Francuza kada su već u Francuskoj?”

“Vidim da si razgovarao s Fredericom.”

“Naravno. Zašto ne? Frederic je u pravu glede američke arogancije. Uostalom, gdje je on?”

“Morao je poslovno otputovati. Vraća se večeras.”

Kroz misli joj ponovno prostruji jedna slika - Frederic kako ulazi na vrata njihove hotelske sobe, baca ključeve na komodu, lupka po džepovima ne bi li se uvjerio da je novčanik na mjestu. Nosio je blje štavo bijele košulje koje su lovile posljednju dnevnu svjetlost. Svake bi večeri bacio kravatu preko stolca i dubokim glasom zazvao njezino ime. Možda je prvo što joj se svidjelo na njemu bio upravo glas. Imali su toliko toga zajedničkog - odraslu djecu, rastave, zahtjevne poslove - ali zato što se Fredericov život odvijao u drugoj zemlji, napola na drugom jeziku, Nori se to činilo egzotičnim, poznatim i nepoznatim odjednom. Stara i nova zemlja.

“Kako je proteklo tvoje putovanje?” upita Paul. “Sviđa ti se Francuska?”

“Lijepo mi je ovdje”, reče Norah, i to je bilo istina. Frederic je smatrao da je promet upropastio Pariz, ali Nori je sve bilo predivno, i pekarnice i slastičarnice, palačinke koje su se prodavale na uličnim štandovima, tornjići na prastarim građevinama, zvona. Zvuk jezika koji je žuborio poput potoka, tu i tamo bi isplivala koja poznata riječ. “A ti? Kako tvoja turneja?

Jesi li još uvijek zaljubljen?”

“O, da”, reče on i lice mu se malo opusti. On je pogleda u oči. “Hoćeš li se udati za Frederica?”

Ona prijeđe prstima preko oštrih rubova brošure. O tome je neprekidno razmišljala. Treba li mijenjati svoj život? Voljela je Frederica, nikad nije bila sretnija, iako je kroz tu sreću mogla vidjeti da će doći vrijeme kada bi joj njegove sada dražesne navike mogle početi ići na živce, kao uostalom i njemu njezine. On je volio da stvari budu kako spada. Bio je pedantan u svemu - od izrade drvenih pravokutnih spojeva do ispunjavanja formulara za plaćanje poreza. U tome ju je, iako više ni u čemu, podsjećao na Davida. Ali ona je sada imala dovoljno godina i iskustva da zna kako ništa nije savršeno. Sve se mijenjalo, pa tako i ona. Ali ipak, svaki put kada je Frederic ulazio u prostoriju zrak bi se naelektrizirao i pulsirao kroz nju pa je željela vidjeti kako će se njihova veza dalje razvijati.

“Ne znam”, reče ona polako. “Bree bi htjela kupiti agenciju. Frederic ima ugovor još dvije godine i ne moramo odlučiti odmah.

Ali mogu se zamisliti kako živim s njim pa pretpostavljam da je l<> već prvi korak.”

Paul kimne. “Je li tako bilo i prvi put? Mislim s tatom?”

Norah ga pogleda, pitajući se kako da na to odgovori.

“I da i ne”, reče ona napokon. “Sada sam puno pragmatičnija, Onda sam samo željela da se netko o meni brine. Nisam dobro poznavala samu sebe.”

“Tata se volio brinuti o mnogim stvarima.”

“Da, istina.”

Paul se kratko, resko nasmije. “Ne mogu vjerovati da je mrtav."

“Znam”, reče Norah. “Ni ja.”

Neko su vrijeme sjedili u tišini dok je oko njih lagano puhao povjetarac. Norah okrene brošuru, sjeti se svježine u muzeju, zvuka koraka koji su odzvanjali. Stajala je gotovo sat

vremena pred jednom slikom i proučavala splet boja nastao čvrstim, energičnim potezima kista. Što je to u čovjeku uspijevao dotaknuti Van Gogh? Nešto treperavo i neuhvatljivo.

David je prolazio kroz život fokusirajući fotoaparat na pojedinosti, opsjednut svjetlom i sjenom, pokušavao je zarobiti stvari u vremenu. Sada ga više nije bilo, a s njim je nestalo i njegovo viđenje svijeta.

Paul ustane i mahne nekome na drugom kraju parka, a tuga na njegovu licu pretvori se u radostan, uzbuđen osmijeh, očito posvećen određenoj osobi. Norah je slijedila njegov pogled preko suhe trave do mlade žene dugih profinjenih crta lica, tena boje zrelih žirova, tamne kose spletene u pletenice do pojasa. Bila je vitka, imala je držanje plesačice, nosila je šarenu haljinu i doimala se pomalo suzdržano.

“Michelle”, reče Paul. “Odmah se vraćam. To je Michelle.”

Norah ga je gledala kako ide prema njoj kao da ga privlači gravitacija. Kada ga je Michelle ugledala, nasmiješila se. On je lagano primio njezino lice kada su se poljubili, ona je podigla ruku i njihovi su se dlanovi na trenutak lagano spojili, gestom tako intimnom da je Norah pogledala u stranu.

“Gospođo Henry”, reče ona i stisne joj ruku kada su se vratili do klupe. Prsti su joj bili dugi i hladni. “Žao mi je zbog Paulova oca.”

I njezin je naglasak bio pomalo egzotičan. Dugo je živjela u Londonu. Nekoliko su minuta svi stajali u vrtu i razgovarali. Paul predloži da pođu na večeru i Norah je bila u napasti da pristane. Željela je sjediti s Paulom i pričati s njim do dugo u noć, ali oklijevala je, svjesna da između Paula i Michelle struji toplina, isijava nemir da budu sami. Ona ponovno pomisli na Frederica koji se možda već vratio u pansion i prebacio košulju preko naslona stolca. “Što kažeš, kako bi bilo da sutra zajedno doručkujemo?” predloži ona. “Želim čuti sve o tvojem putovanju. Želim da mi ispričaš sve o flamengo gitaristu iz Seville.”

Dok su ulicom išli prema metrou, Michelle primi Noru pod ruku. Paul je hodao malo ispred njih, širokih ramena, vitak.

“Odgojili ste predivnog sina”, reče ona. “Žao mi je samo što neću upoznati njegova oca.”

“Njega je bilo vrlo teško upoznati. Ali da, i meni je žao.” Prođu nekoliko koraka. “Jeste li uživali u turneji?”

“O, da, kakva divna sloboda kada čovjek putuje”, primijeti Mi chelle.

Večer je bila blaga pa ih jarka svjetla postaje metroa iznenade dok su silazili. U daljini se čulo klopotanje vlaka koje je odzvanjalo u tunelu. Tu su se miješali razni mirisi, parfemi, a ispod toga oštar, osebujan miris metala i ulja.

“Dođi sutra oko devet”, vikne Norah Paulu kako bi nadglasala buku. A onda, kako se vlak približavao, ona se nagne bliže njegovu uhu.

“On te je volio! Bio je tvoj otac i jako te je volio!”

Na trenutak ona na Paulovu licu ugleda tugu zbog gubitka oca. On kimne. Nije bilo vremena za više. Vlak je jurio, jurio prema njima i u iznenadnom naletu vjetra ona osjeti kako joj se srce puni osjećajima. Njezin sin, tu u svijetu. Davida iznenada više nema. Vlak se uz škripu zaustavi, hidraulična se vrata otvore uz zvuk nalik na uzdah. Norah uđe u vagon, sjedne kod prozora i na trenutak, kao bljesak, ugleda Paula kako hoda s rukama u džepovima spuštene glave, a onda je nestao.

Kada je stigla do svoje postaje zrak se već bio ispunio zrnastim svjetlom sutona.

Makadamskom cestom pješice stigne do pansiona blijedožute boje, lagano osvijetljenog, čiji su prozori bili puni cvijeća. U sobi je bilo tiho, njezine razbacane stvari netaknute. Frederic se još nije vratio. Norah pođe do prozora s kojeg se vidjela rijeka i zastane na trenutak, prisjećajući se kako je David nosio Paula na ramenima kroz njihovu prvu kuću, prisjećajući se dana kada ju je zaprosio, kako je vikao da nadjača šum vode, sjeti se hladnog prstena koji joj je stavio na prst. Pomisli na Paulovu i Michellinu ruku kako se dodiruju, dlan na dlanu.

Ona pođe do malenog stola i napiše poruku: Frederic, ja sam u dvorištu.

Dvorište opasano palmama u loncima gledalo je na Seinu. Malena su svjetla bila upletena u krošnje stabala i željeznu ogradu. Norah sjedne na mjesto odakle je mogla vidjeti rijeku i naruči čašu vina. Negdje je ostavila knjigu, vjerojatno u vrtu u Louvreu. Bilo joj je žao, ali ne previše. To nije bila knjiga kakva se kupuje dvaput, tek lagano štivo, nešto čime se krati vrijeme. Radilo se o dvije sestre i sada ona nikad neće saznati kako se priča završava.

Dvije sestre. Možda jednoga dana ona i Bree napišu knjigu. Od te se pomisli Norah nasmije pa joj muškarac u bijelom odijelu, koji je sjedio za susjednim stolom i pio aperitiv, uzvrati osmijeh. Tako je to počinjalo. Nekoć bi ona možda prekrižila noge ili zagladila kosu, pokazala kakvu malenu gestu poziva, sve dok se on ne bi digao od svog stola, prišao i pitao može li joj se pridružiti. Obožavala je moć te igre, osjećaj otkrića. Ali večeras ona pogleda na drugu stranu. Muškarac pripali cigaretu i kada ju je popušio plati račun i ode.

Norah je gledala rijeku ljudi i tamnu vodu iza njih. Nije primijetila kada je Frederic stigao.

Njegova se ruka iznenada našla na njezinu ramenu, on je poljubi prvo u jedan pa u drugi obraz, zatim u usta.

“Zdravo”, reče joj i sjedne s druge strane stola. Nije bio visok, ali je bio u odličnoj formi, jakih ramena od dugogodišnjeg plivanja. Bio je sistemski analitičar i Norah je voljela njegovu samouvjerenost, sposobnost da ulovi ono bitno, a ne da bespomoćno zapne na nečem nevažnom. Ali upravo joj je to ponekad znalo ići na živce - njegovo poimanje svijeta kao nečeg stalnog i predvidivog.

“Dugo me čekaš?” upita on. “Jesi li jela?”

“Ne.” Ona kimne prema gotovo punoj čaši vina. “Ne čekam dugo, ali sam izgladnjela.”

On kimne. “Odlično. Žao mi je što nisam došao na vrijeme. Vlak je kasnio.”

“Ma nema veze. Kako je bilo u Orleansu?”

“Dosadno. Ali zato sam imao ugodan ručak sa svojim rođakom.” On joj počne pričati, pa se Norah nasloni i pusti da je riječi preplave. Frederic je imao jake i spretne ruke. Sjetila se kada joj je napravio policu za knjige. Cijeli su vikend posvuda u garaži s blanje frcali uvijeni komadići drveta. Iako je volio raditi, znao ju je prekinuti u kuhanju, zagrliti je oko struka i ljubiti u vrat sve dok se ona ne bi okrenula i uzvratila mu poljubac. Pušio je lulu, to nije voljela, previše je radio i prebrzo vozio po autocesti.

“Jesi li rekla Paulu?” upita Frederic. “Je li on dobro?”

“Ne znam. Nadam se da jest. Sutra će doći ovamo na doručak. Želi ti se požaliti na arogantne Amerikance.”

Frederic se nasmije. “Odlično”, reče on. “Sviđa mi se tvoj sin.” “Zaljubljen je. A ona je vrlo dražesna, ta mlada žena koju on obožava - Michelle. I ona će sutra doći.”

“Odlično”, ponovi Frederic i ispreplete svoje prste s njezinima. “Lijepo je biti zaljubljen.”

Oni naruče večeru, teleće ražnjiće i rižoto s povrćem, još vina. Malo dalje tamna je rijeka tiho tekla i dok su razgovarali Norah pomisli kako je lijepo mirno sjediti vezan za neko mjesto.

Sjediti u Parizu i piti vino, gledati kako ptice polijeću sa stabala dok rijeka lijeno teče. Ona se sjeti svojih divljih vožnji do rijeke Ohio kada je bila mlada, neobične površine vode koja se prelijevala u duginim bojama, strmih vapnenačkih obala, vjetra koji joj je podizao kosu.

Ali sada je sjedila mirno, dok su tamne ptice letjele u modro nebo. Osjećala je miris vode, ispusnih plinova, pečenog mesa i vlažnog riječnog mulja. Frederic ponovno pripali lulu, natoči im još vina, dok su šetači prolazili pločnikom u suton koji je prelazio u noć, a okolne zgrade polako nestajale u tami. Jedno po jedno upale se svjetla u prozorima. Norah presavije ubrus i ustane. Svijet se zavrti. Bila je opijena vinom, vrućinom, mirisom hrane nakon dugog dana ispunjenog i tugom i radošću.

“Jesi li dobro?” čuo se iz daljine Fredericov glas.

Norah rukom dotakne stol, duboko udahne i kimne. Nije mogla progovoriti od zvukova rijeke, mirisa njezinih tamnih obala, zagluš nog hučanja zvijezda koje su se spiralno kretale pune života.

Studeni 1988.

Ime mu je bilo Robert, bio je zgodan, gusta tamna kosa padala mu je preko čela. Hodao je autobusom, upoznavao se s putnicima, komentirao vožnju, vozača, vrijeme. Kada je došao do kraja prolaza, okrenuo se pa sve iz početka. “Baš je zabavno ovdje”, objavio je, rukujući se usput s Caroline. Ona se strpljivo nasmiješi. Stisak ruke mu je bio čvrst i samouvjeren. Drugi ga putnici nisu željeli pogledati u oči. Zapiljili su se u knjige, novine, krajolik pokraj kojega su se vozili. Ali Roberta to nije obeshrabrilo pa on nastavi, kao da je normalno da se on njima obraća i ne očekuje odgovor, kao što ga ne bi očekivao ni od stabla, stijene ili oblaka. U njegovoj je upornosti, pomisli Caroline koja ga je gledala sa stražnjeg sjedala i savladavala se da se ne umiješa, bila duboka potreba da pronađe osobu koja će ga doista shvatiti.

Ta je osoba, čini se, bila Phoebe. Ona bi zasjala preplavljena nekom unutarnjom svjetlošću kada je Robert bio u blizini. Gledala ga je kako hoda prolazom autobusa kao da je neko nevjerojatno biće, paun možda, prekrasan, napadan i ponosit. Napokon je sjeo do nje, još uvijek govoreći, i Phoebe mu se jednostavno nasmiješila. Bio je to iskren široki osmijeh, ona nije ništa skrivala. Nije bilo oklijevanja ni opreza, nije čekala da vidi osjeća li i on istu takvu golemu ljubav. Caroline zatvori oči kada primijeti taj otvoreni izljev ljubavi na kćerinu licu kakva nesputana nevinost, kakav rizik! Ali kada ih je ponovno pogledala, primijeti da se i Robert smije, sretan što mu je Phoebe uzvratila smiješkom, zapanjen kao da je drvo uzviknulo njegovo ime.

Da, pomisli Caroline, zašto ne? Nije li takva ljubav ionako rijetka na svijetu? Ona pogleda Ala koji je sjedio kraj nje i drijemao. Sijeda mu je kosa poskakivala kada bi autobus prešao preko izbočina ili ulazio u zavoj. Došao je kasno sinoć i otići će sutra ujutro. Radio je prekovremeno kako bi zaradio za novi krov i žljebove. U posljednjih su nekoliko mjeseci njihovi dani uglavnom bili ispunjeni svakojakim obavezama. Ponekad bi uspomena na prve godine braka - njegove usne na njezinima, dodir njegove ruke na njezinu struku - prostrujale kroz Caroline kao gorkoslatka nostalgija. Kada su to oboje postali tako zaposleni i iscrpljeni od briga? Kako je neprimjetno prošlo toliko dana, jedan za drugim, i dovelo ih do ovoga trenutka?

Autobus je jurio kroz guduru pa uz kosinu do Squirrel Hilla. U taj rani zimski suton farovi automobila već su bili uključeni. Phoebe i Robert su tiho sjedili okrenuti prema prolazu, odjeveni za godišnji ples Udruge Upside Down. Robertove su cipele bile ulaštene do visokog sjaja, na sebi je imao najbolje odijelo. Ispod zimskog kaputa Phoebe je imala bijelo-crvenu haljinu sa cvjetovima, oko vrata fini bijeli križ na tankom lančiću koji je dobila na krizmi.

Kratko ošišana kosa joj je potamnjela, istanjila se i bila uvijena prema van. Imala je blijedu put i svijetle pjegice po rukama i licu. Piljila je kroz prozor i smješkala se, izgubljena u mislima. Robert je proučavao natpise iznad Carolineine glave, oglase za klinike i stomatološke ordinacije, kartu autobusne linije. Bio je dobra osoba, spremna u svakome trenutku prihvatiti taj čudesni svijet, iako, zaboravljao je razgovore gotovo odmah čim bi se završili, a Caroline bi zamolio da mu da svoj telefonski broj svaki put kad bi se sreli.

Ipak, Phoebe nikad nije zaboravljao.

“Još malo pa smo stigli”, reče Phoebe i povuče Roberta za ruku kada su se približili vrhu brijega. Centar za dnevni boravak bio je udaljen još pola bloka, svjetla s njegovih prozora blago su obasjavala smeđu travu i snijeg. “Izbrojila sam da ima sedam stuba.”

“Al”, reče Caroline i prodrma ga za rame. “Al, dušo, ovo je naša postaja.”

Izašli su iz autobusa. Bio je studeni, večer hladna i vlažna i oni u parovima krenu kroz polumrak. Caroline provuče ruku ispod Alove.

“Umoran si”, reče ona, tražeći način da prekine tišinu koja se sve više uvlačila između njih.

“Ovo je za tebe bilo nekoliko dugih tjedana.”

“Dobro sam”, reče on.

“Voljela bih kada ne bi morao toliko putovati.” Isti čas ona požali što je to rekla. To je bila davnašnja tema za raspravu, stalno mjesto spoticanja u njihovu braku pa je čak i njoj vlastiti glas zvučao kreštavo, prodorno, kao da namjerno nastoji izazvati svađu.

Pod njihovim je nogama pucketao snijeg. Al teško uzdahne, njegov dah bio je oblačak na hladnome zraku.

“Gledaj, Caroline, činim najbolje što mogu. Trenutno dobro zarađujem, izgradio sam si nekakav status. Još malo pa ću napuniti šezdesetu i moram dobro iskoristiti vrijeme koje mi je preostalo.”

Caroline kimne i osloni se na njegovu čvrstu, sigurnu ruku. Bila je tako sretna što je on tu s njom, tako umorna od neobičnog ritma njihova života zbog kojeg ga nije bilo danima. Najviše od svega željela je da može doručkovati s njim svako jutro i večerati svaku večer, da se on probudi pokraj nje u svojoj postelji, a ne u nekoj anonimnoj hotelskoj sobi udaljenoj dvjesto ili petsto kilometara od kuće.

“Nedostaješ mi”, tiho reče Caroline. “Samo sam to htjela reći.” Phoebe i Robert su hodali ispred njih, držeći se za ruke. Caroline je gledala svoju kćer u tamnim rukavicama i sa šalom, Robertovim darom, koji je s ljubavlju labavo zavezala oko vrata. Phoebe se željela udati za Roberta, živjeti s njim. U posljednje je vrijeme samo o tome govorila. Linda, direktorica Centra, ih je upozorila: Phoebe je zaljubljena. Ima dvadeset četiri godine, malo se kasno razvila i tek sada otkriva svoju seksualnost. Morali bismo o tome porazgovarati, Caroline. Ali Caroline, koja nije bila spremna priznati da se išta promijenilo, stalno je odgađala taj razgovor.

Phoebe je hodala lagano spuštene glave, usredotočena na ono što je Robert govorio.

Povremeno je kroz sumrak do njih dopirao njezin smijeh. Caroline je udisala oštri, hladni zrak, osjećajući zadovoljstvo zbog kćerine sreće, ali iznenada se vrati u onaj trenutak prije mnogo godina, u čekaonicu klinike s obješenom paprati i klepetavim vratima, kada je Norah Henry stajala kod prijamnog stola, skinula rukavice i pokazala recepcionarki vjenčani prsten, smijući se isto kao i Phoebe sada.

To je bilo tako davno, prošao je cijeli jedan životni vijek. Caroline je gotovo potpuno istisnula iz sjećanja te dane. Prošlog tjedna, dok je Al još uvijek bio na putu, stiglo je pismo od odvjetničkog ureda u centru. Zbunjena, Caroline je razderala omotnicu i pročitala ga na trijemu. Bila je jesen i zrak je bio hladan.

Molimo Vas da kontaktirate naš ured u vezi s računom na Vaše ime.

Ona je smjesta nazvala, i dok je kroz prozor gledala u potoke automobila koji su prolazili ulicom, odvjetnik joj je priopćio vijest: David Henry je umro. Zapravo umro je prije tri mjeseca. Kontaktirali su je kako bi joj priopćili da je David Henry otvorio račun na njezino ime. Caroline je čvrsto pritisnula slušalicu na uho, osjećajući kako nešto tone duboko u njoj.

Gledala je kako zaostalo lišće na stablima platana leprša na hladnom jutarnjem svjetlu.

Odvjetnik, kilometrima daleko, nastavio je govoriti. Račun je glasio na Davidovo i njezino ime pa zato nije ulazio u ostavinu i ostavinsku raspravu. Ne može joj reći preko telefona koliko je novca na računu. Caroline bi morala svratiti do njegova ureda.

Kada je spustila slušalicu ona se vratila na trijem i dugo sjedila na ljuljačci pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Zaprepastilo ju je što je se David sjetio na takav način. Još ju je više zaprepastilo što je umro. A što je ona mislila? Da će ona i David živjeti vječno odvojenim životima, ali spojeni trenutkom kada je on u ordinaciji stavio Phoebe u njezino naručje? Da će ga nekako, jednog dana, kad to njoj bude odgovaralo ona potražiti i dopustiti da upozna kćer?

Automobili su jurili niz brijeg u neprekidnom potoku. Nije znala što da radi, pa na kraju

jednostavno uđe u kuću, odjene se za posao i spremi pismo u gornju ladicu radnog stola zajedno s gumicama i spajalicama i odluči pričekati da se Al vrati kući i pomogne joj da odluči što da učini. Još mu ništa nije rekla - bio je tako umoran - ali ta je neizgovorena vijest, kao i Lindina zabrinutost za Phoebe, visjela u zraku između njih.

Svjetlost iz Centra prosipala se na pločnik, na smeđe vlati trave. Kroz dvostruka staklena vrata oni uđu u predvorje u dnu kojega se nalazio plesni podij. Iznad njega se okretala diskokugla i svjetlucala po stropu, zidovima i licima prisutnih. Svirala je glazba, ali nitko nije plesao. Phoebe i Robert pođu do ruba podija i zagledaju se u svjetlucanje na praznome parketu.

Al odnese njihove kapute u garderobu i, na Carolineino iznena đenje, primi je za ruku. “Sjećaš li se onog dana u vrtu, onog dana kada smo se odlučili vjenčati? Hajdemo ih naučiti kako se pleše rock-and-roll. Što kažeš?”

Caroline osjeti kako joj naviru suze. Tog je davnog vedrog dana lišće blistalo na suncu poput srebrnjaka, a iz daljine se čulo zujanje pčela. Plesali su na travi, a nekoliko sati nakon toga u bolnici, ona je primila Ala za ruku i rekla: Naravno da ću se udati za tebe.

Al je obujmi oko struka i oni izađu na podij. Caroline je zaboravila - bilo je tako davno - kako se lagano i usklađeno njihova tijela njišu, kako se slobodnom osjećala kada je plesala. Ona spusli glavu na njegovo rame, udišući aromatični losion poslije brijanja ispod kojega se jasno osjećao miris motornog ulja. Al joj je rukom čvrsto pritiskao leđa, naslonio svoj obraz na njezin. Polako za njima i drugi parovi krenu na podij, gledajući ih i smješkajući se. Caroline ih je gotovo sve poznavala - osoblje Centra, roditelje iz Udruge Upside Down, stanovnike susjednog doma. Phoebe je bila na listi čekanja za sobu u njemu. Bilo je to mjesto gdje bi mogla živjeti s još nekoliko odraslih osoba i domskim “roditeljem”. U neku se ruku to činilo idealnim - Phoebe bi dobila više neovisnosti, što je bilo barem djelomično rješenje za njezinu budućnost - ali, istini za volju, Caroline nije mogla zamisliti da Phoebe živi odvojeno. Lista čekanja za sobu činila se tako dugom kada su se prijavili, ali u posljednjih se godinu dana Phoebeino ime ravnomjerno uspinjalo. Uskoro će Caroline morati donijeti odluku. Ona baci pogled na Phoebe i ugleda njezin razdragani osmijeh. Tanka joj je kosa bila zakvačena jarkocrvenim ukosnicama i ona sramežljivo krene na plesni podij s Robertom.

Caroline je zatvorenih očiju plesala s Alom još tri pjesme, puštajući da je on vodi. Bio je dobar plesač, vješt i samouvjeren, i glazba kao da je prolazila kroz nju. Kao i Phoebein glas kada je pjevala. Čisti su tonovi odzvanjali iz prostorije u prostoriju i Caroline bi zastala s poslom i cijeli je svijet strujao kroz nju poput svjetla. Fino, mrmljao je Al i privinuo je k sebi, pritišćući svoj obraz uz njezin. Kada se glazba promijenila u brzu rock-and-roll pjesmu oni siđu s podija, ali on je nije puštao iz zagrljaja.

Caroline, pomalo smušena, po navici pogleda naokolo, tražeći Phoebe i osjeti kako je probadaju trnci kada je ne ugleda.

“Poslala sam je dolje po punč”, reče Linda koja je stajala iza stola. Ona pokaže na napitke kojih je bilo sve manje. “Možeš li vjerovati, Caroline, koliko je samo ljudi došlo? Ponestalo nam je i keksa.”

“Ja ću ih donijeti”, ponudi Caroline, sretna što ima izgovor da krene za Phoebe.

“Ona je dobro”, reče Al, uhvati je za ruku i pokaže na stolac kraj sebe.

“Provjerit ću za svaki slučaj”, reče Caroline. “Odmah se vraćam.” Prolazila je kroz prazne hodnike svijetle i tihe, osjećajući još uvijek Alov dodir na koži. Spusti se niza stube u kuhinju, jednom rukom gurne metalna vrata, drugom dotakne prekidač za svjetlo. Iznenadna fluorescentna svjetlost ulovi ih kao bljeskalica fotoaparata: Phoebe u cvjetastoj haljini, leđima naslonjena na pult, Robert kraj nje, grli je ijednom rukom prelazi preko njezina bedra.

Trenutak prije nego što su se okrenuli, Caroline primijeti da je on namjerava poljubiti, da Phoebe to želi i da mu je spremna uzvratiti - njemu, Robertu, njezinoj prvoj ljubavi. Oči su joj bile zatvorene, lice preplavljeno zadovoljstvom.

“Phoebe”, reče Caroline oštro. “Phoebe i Roberte, dosta.”

Oni se razdvoje. Vidjelo se da su iznenađeni, ali očito se nisu kajali.

“Sve je u redu”, reče Robert. “Phoebe je moja djevojka.”

“Mi ćemo se vjenčati”, doda Phoebe.

Iako se tresla, Caroline pokuša zadržati mir. Phoebe je ipak već bila odrasla žena. “Roberte,” reče ona, “trebala bih na trenutak razgovarati s Phoebe. Nasamo, molim te.”

Robert je oklijevao, zatim prođe pokraj Caroline. Sav je njegov entuzijazam nestao. “Nismo radili ništa loše”, reče on i zastane kod vrata. “Ja i Phoebe - mi se volimo.”

“Znam”, reče Caroline kada su se vrata za njim zatvorila. Phoebe je stajala pod jarkim svjetlom i vrtjela lančić. “Smije se poljubiti onoga koga voliš, mama. Ti si poljubila Ala.” Caroline kimne, sjetivši se Alove ruke na svojem struku. “Tako je. Ali, dušo, ovo je izgledalo kao više od poljupca.”

“Mama!” Phoebe se naljuti. “Robert i ja ćemo se vjenčati.”

“Ali ti se ne možeš udati, dušo”, reče Caroline, ne razmišljajući.

Phoebe je pogleda prkosnog izraza lica koji je Caroline dobro poznavala. Fluorescentno je svjetlo sjalo kroz cjedilo i bacalo šare na njezine obraze.

“Zašto ne?”

“Dušo, brak je...” Caroline zastane, sjeti se Ala, njegova umora u posljednje vrijeme, kako bi se samo udaljili svaki put kada je putovao. “Gledaj, mila, to je komplicirano. Možeš voljeti Roberta a da se za njega ne udaš.”

“Ne. Ja i Robert ćemo se vjenčati.”

Caroline uzdahne. “Dobro. Recimo da se vjenčate. Gdje ćete živjeti?”

“Kupit ćemo kuću”, reče Phoebe odlučno. Nije se šalila. “Živjet ćemo u njoj. Imat ćemo djecu.”

“Oko djece moraš jako puno raditi”, reče Caroline. “Pitam se jeste li ti i Robert uopće svjesni koliko? Djeca koštaju. Čime ćete platiti kuću i hranu?”

“Robert ima posao, imam ga i ja. Imamo puno novca.”

“Ali nećeš moći raditi ako budeš kod kuće s djecom.”

Phoebe se zamisli i namršti, a Caroline nešto ubode u srce. Kakvi iskreni i jednostavni snovi, a tako neostvarivi. Gdje je u tome bila pravda?

“Ja volim Roberta”, bila je uporna Phoebe. “Robert voli mene. Uostalom, i Avery je rodila.”

“O, dušo”, reče Caroline. Sjeti se da su na ulici vidjeli Avery Swan kako gura kolica. Zastala je kako bi se Phoebe mogla nagnuti i nježno dotaknuti novorođenče po obrazu. “O, dušo moja.”

Ona joj priđe i spusti ruke na Phoebeina ramena. “Sjećaš li se kada ste ti i Avery spasile Rain?

Mi volimo Rain, ali oko nje ima puno posla. Moraš čistiti kutiju s pijeskom, češljati joj dlaku, čistiti za njom kad napravi nered, puštati je iz kuće, a kada se ne vrati na vrijeme jako se brineš. S djetetom je još više posla, Phoebe. Imati dijete je kao imati dvadeset Rain.”

Phoebe se snuždi, niz lice joj poteku suze.

“To nije fer”, šapne ona.

“Ne, nije”, složi se Caroline.

Nekoliko su trenutaka stajale na jarkom neugodnom svjetlu. “Čuj, Phoebe, možeš li mi pomoći?” upita ona napokon. “Treba odnijeti i kekse.”

Phoebe kimne i obriše suze. One se šutke vrate uza stube pa niz hodnik, noseći kutije i boce.

Kasnije te večeri Caroline ispriča Alu što se dogodilo. On je sjedio kraj nje na kauču i drijemao prekriženih ruku. Vrat mu je bio crven od brijanja, pekao ga je, oko očiju su mu bili tamni podočnjaci. Ujutro će se dići u zoru i krenuti na put.

“Ona tako želi imati vlastiti život, Al, i to uopće ne bi trebao biti takav problem.”

“Da”, reče on i trgne se. “Pa, možda i nije, Caroline. I drugi ljudi žive u domu i čini se da se dobro snalaze. Uostalom, mi nikamo ne idemo.”

Caroline odmahne glavom. “Ja je jednostavno ne mogu zamisliti samu u svijetu. I svakako se ne smije udati. Što će biti ako doista zatrudni, Al? Ja nemam snage podizati još jedno dijete, a upravo bih to morala raditi.”

“Ni ja ne želim podizati još jedno dijete”, reče Al. “Možda bismo je neko vrijeme trebali držati dalje od Roberta.” Al se iznenađen okrene prema njoj. “Misliš da je to pametno?” “Ne znam.” Caroline uzdahne. “Jednostavno ne znam.”

“Gledaj”, reče Al nježno. “Otkako sam te upoznao, Caroline, ti si zahtijevala da svijet ne zatvara vrata pred Phoebe. Nemoj je podcjenjivati - koliko sam te samo puta čuo da to govoriš? Zašto joj onda ne želiš dopustiti da se odseli? Možda joj se u domu svidi. Možda se tebi svidi biti slobodna.”

Ona se zagledala u štukaturu na stropu, razmišljajući kako je treba obojiti, dok se teška istina borila da ispliva na površinu.

“Ne mogu zamisliti svoj život bez nje”, reče ona tiho.

“Nitko to od tebe ne traži. Ali ona je odrasla, Caroline, o tome se radi. Zašto si radila cijeli život ako ne za to da osiguraš neku vrstu neovisnosti za Phoebe?”

“Pretpostavljam da bi ti volio biti slobodan”, reče Caroline. “Volio bi putovati.”

“A ti ne bi?”

“Naravno da bih”, uzvikne ona, iznenađena žestinom svojeg odgovora. “Ali, Al, čak ako se Phoebe i odseli, ona nikada neće biti potpuno samostalna i ja se plašim da si ti zbog toga nesretan. Bojim se da ćeš nas ostaviti. Dušo, u posljednjih si nekoliko godina postao tako dalek.”

Al je dugo šutio. “Zašto si tako ljuta?” upita on napokon. “Što sam ti ja ikada učinio da stekneš dojam da ću te ostaviti?”

“Nisam ljuta”, reče ona brzo, jer je po njegovu glasu čula da ga je povrijedila. “Pričekaj trenutak.” Ona pođe na drugi kraj prostorije i izvadi pismo iz ladice. “Zbog ovoga sam uznemirena. Ne znam što da radim.”

On uzme pismo. Dugo ga je proučavao, zatim okrene list kao da je odgovor napisan na poleđini. Pročita ga još jedanput.

“Koliko je novca na računu?” upita on i pogleda je.

Ona odmahne glavom. “Još uvijek ne znam. Moram osobno otići odvjetniku pa će mi reći.”

Al kimne i pročita pismo još jedanput. “Čudan je način na koji je to napravio, mislim, otvorio tajni račun.”

“Znam. Možda se plašio da ću reći Nori. Možda joj je želio dati vremena da se navikne na pomisao da je on mrtav. To je sve što mi pada na pamet.” Ona se sjeti Nore koja je živjela svoj život i ne sluteći da je njezina kći živa. A Paul - što je s njim? Bilo joj je teško zamisliti kako sada izgleda onaj crnokosi dječak kojega je vidjela samo jedanput. “Što misliš, što da učinimo?” upita ona.

“Hajdemo prvo saznati pojedinosti. Kad se vratim poći ćemo zajedno kod tog odvjetnika.

Mogu uzeti dan, dva slobodno. Nakon toga, ne znam, Caroline. Pretpostavljam da ćemo morati razmisliti. Ne moramo smjesta odlučiti.”

“U redu”, reče ona i osjeti kako se sva zabrinutost što se nakupila prethodni tjedan topi. Al je učinio da sve izgleda tako jednostavno. “Tako mi je drago što si tu”, reče ona.

“A gdje bih bio, Caroline?” On je primi za ruku. “Ne idem nikamo, osim u Toledo sutra ujutro u šest. Zato ću sada poći gore u krpe.”

On je poljubi ravno u usta i privuče k sebi. Caroline pritisne svoj obraz uz Alov, upijajući njegov miris i toplinu. Sjeti se dana kada ga je upoznala na parkiralištu blizu Louisvillea. Bio je to dan koji je odredio njezin život.

Al ustane, ne skidajući svoju ruku s njezine. “Ideš i ti gore?” Bio je to poziv.

Ona kimne i ustane, držeći ga za ruku.

Ujutro se rano digla i pripremila doručak. Peršinom je posula pržena jaja, slaninu i pirjani krumpir.

“Kako fino miriše”, reče Al dok je ulazio, poljubi je u obraz i baci novine na stol zajedno s jučerašnjom poštom. Pisma su bila hladna i pomalo vlažna, dva računa i šarena razglednica s Egejskog mora s Doroinom porukom na poleđini.

Caroline prijeđe prstima preko fotografije i pročita kratku poruku. “Trace je uganuo zglob u Parizu.”

“Jadan on.” Al rastvori novine i odmahne glavom kada je vidio rezultate izbora.

“Hej, Caroline”, reče on nakon nekoliko trenutaka i odloži novine. “Baš sam si nešto mislio sinoć. Zašto ne bi pošla sa mnom? Kladim se da bi Linda mogla uzeti Phoebe za vikend. Mogli bismo otputovati i ti bi imala priliku vidjeti kako se Phoebe snalazi sama. Što kažeš?”

“Sada? Da tek tako otputujem?”

“Da. Iskoristi trenutak. Zašto ne?”

“Oh”, reče ona zbunjeno, ali bilo joj je drago što je zove, iako nije voljela duge sate na cesti.

“Ne znam. Imam toliko posla ovaj tjedan. Možda sljedeći put”, doda ona brzo, ne želeći ga sasvim odbiti.

“Ovaj put bismo mogli malo skrenuti s puta, posjetiti razna mje sta”, nagovarao ju je on. “Da tebi bude zanimljivije.”

“To je stvarno dobra ideja”, reče ona, iznenadivši se što doista tako misli.

On se razočarano nasmiješi, nagne se i utisne kratak poljubac na njezine usne.

Kada se Al odvezao, Caroline zalijepi Doroinu razglednicu na hladnjak. Studeni je bio tmuran, vrijeme vlažno i sivo, mirisalo je na snijeg, i njoj se sviđalo gledati sliku jarkog zavodljivog mora, topli pijesak. Cijeli idući tjedan, dok je pomagala pacijentima, spremala večeru ili slagala rublje Caroline se prisjećala Alova poziva. Raz mišljala je i o strastvenom poljupcu između Roberta i njezine kćeri koji je ona prekinula i o domu u kojem je Phoebe željela stanovati. Al je bio u pravu. Jednoga dana njih dvoje više neće biti i Phoebe je imala pravo na vlastiti život.

Ipak, svijet je bio okrutan kao i uvijek. U utorak dok su u bla govaonici jele mesnu štrucu, pire od krumpira i mahune Phoebe iz džepa izvadi malenu plastičnu slagalicu s pokretnim kvadratima. Cilj je bio složiti brojeve po redu i ona ih je između zalogaja gurala.

“Baš zgodno”, odsutno primijeti Caroline, pijući mlijeko. “Odakle ti to, dušo?”

“Mike mi je dao.”

“On radi s tobom?” upita Caroline. “On je novi?”

“Nije”, reče Phoebe. “Upoznala sam ga u autobusu.”

“U autobusu?”

“Aha. Jučer. Bio je ljubazan.”

“Tako.” Caroline se učini da vrijeme polako staje, u njoj zazvone zvona na uzbunu. Morala se natjerati da govori spokojno, prirodno. “Mike ti je dao slagalicu?”

“Aha. Bio je ljubazan. Ima novu pticu i želi mi je pokazati.” “Doista?” upita Caroline i osjeti kako kroz nju struji hladnoća. “Phoebe, dušo, znaš da nema govora da ideš nekamo sa strancima. Već smo razgovarali o tome.”

“Znam. Rekla sam mu”, odgovori Phoebe. Ona odloži slagalicu i prelije kečapom mesnu štrucu. “Rekao mi je: Hajdemo k meni kući, Phoebe. A ja sam rekla: Dobro, ali prvo moram reći mami.” “Odlično si učinila”, Caroline uspije protisnuti.

“Smijem li onda? Smijem li sutra k Mikeu u goste?”

“Gdje Mike stanuje?”

Phoebe slegne ramenima. “Ne znam. Viđam ga samo u autobusu.” “Svaki dan?”

“Aha. Smijem li ići? Želim vidjeti njegovu pticu.”

“Pa, kako bi bilo da i ja pođem?” oprezno će Caroline. “Kako bi bilo da sutra zajedno pođemo autobusom? Tako i ja mogu upoznati Mikea i poći s tobom vidjeti njegovu novu pticu. Što kažeš?”

“U redu”, reče Phoebe zadovoljno i popije mlijeko.

Sljedeća se dva dana Caroline vozila s Phoebe na posao i s posla, ali Mike se nije pojavio.

“Dušo, bojim se da ti je lagao”, reče ona Phoebe u četvrtak navečer dok su prale suđe. Phoebe je na sebi imala žuti džemper. Ruke su joj bile pune posjekotina od papira. Caroline ju je gledala kako pažljivo uzima svaki tanjur i briše ga, zahvalna što je Phoebe na sigurnom, prestravljena da jednog dana možda neće biti. Tko je bio taj stranac, taj Mike, i što je sve mogao napraviti Phoebe da je pošla s njim? Caroline je događaj prijavila policiji, ali nije se pretjerano nadala da će ga pronaći. Napokon, ništa se nije dogodilo, Phoebe ga nije mogla opisati, osim da je imao zlatni prsten i plave tenisice. “Mike je dobar”, uporno je ponavljala Phoebe. “On ne bi lagao.” “Dušice, nisu svi ljudi dobri niti ti žele dobro. Nije došao kao što je obećao. Pokušao te prevariti, Phoebe. Moraš biti oprezna.” “Ti to uvijek govoriš”, reče Phoebe i baci krpu na pult. “To si rekla i za Roberta.”

“To je drukčije. Robert te ne želi povrijediti.”

“Ja volim Roberta.”

“Znam.” Caroline zatvori oči i duboko uzdahne. “Gledaj, Phoebe. Ja te volim i ne želim da te bilo tko povrijedi. Ponekad je svijet jako opasno mjesto. Mislim da je taj Mike opasan.”

“Ali ja nisam pošla s njim”, reče Phoebe, ulovivši strogost i strah u Carolineinu glasu. Ona stavi posljednji tanjur na pult iznenada na rubu suza. “Nisam pošla.”

“Pametno”, reče Caroline. “Dobro si postupila. Nikad nemoj ići s nepoznatima.”

“Osim ako ne znaju pravu riječ.”

“Točno. A ona je tajna i nemoj je nikome reći.”

“Starfire!5” šapne Phoebe sva ozarena. “To je tajna.”

“Da.” Caroline uzdahne. “Da, to je tajna.”

U petak ujutro Caroline je odvezla Phoebe na posao. Te je večeri sjedila u autu, čekala i gledala kroz izlog dućana kako Phoebe radi iza pulta, uvezuje dokumente, šali se s Max, svojom kolegicom, mladom ženom s kosom zavezanom u rep. Njih dvije su svakog petka zajedno objedovale i Max se nije plašila upozoriti Phoebe kada bi zabrljala kakvu narudžbu.

Phoebe je radila u fotokopiraonici već tri godine. Voljela je svoj posao i dobro ga je obavljala.

Dok je Caroline gledala kćer sjeti se dugih sati priprema, svih prezentacija i borbi, papirologije koja je bila potrebna da sve to postane moguće. Ipak, toliko je još toga valjalo postići. Incident u autobusu bio je samo jedna od briga. Phoebe nije zarađivala dovoljno za život i jednostavno nije mogla ostati sama, čak ni jedan vikend. Kada bi izbio požar ili iskočio osigurač ona bi se prestrašila i ne bi znala što da učini.

Zatim, tu je bio i Robert. Na putu kući Phoebe je pričala o poslu, o Max, o Robertu, Robertu, Robertu. On je sljedećega dana trebao svratiti do njih da zajedno s Phoebe napravi pitu.

Caroline ju je slušala, sretna što je sutradan subota i što će se Al uskoro vratiti. Jedina dobra stvar u vezi sa strancem u autobusu bila je što joj je to dalo izliku da vozi Phoebe, čime je ograničila vrijeme koje je ona provodila s Robertom.

Kada su ušle u kuću telefon je zvonio. Caroline uzdahne. To je bio neki trgovac ili susjeda koja je prikupljala novac za Udrugu za borbu protiv srčanih bolesti, možda pogrešan broj. Rain mijaukne dobrodošlicu i počne im se motati oko nogu. “Bježi!” reče ona i javi se na telefon.

5

Starfire, junakinja iz stripova, ratnica nadnaravnih sposobnosti.

Zvali su iz policije. Policajac s druge strane linije se nakašljao i zatražio nju. Caroline se prvo iznenadi, ali onda joj je bilo drago što zove. Možda su ipak pronašli onog muškarca iz autobusa.

“Da”, reče ona, gledajući Phoebe kako uzima Rain u naručje i grli je. “Ovdje Caroline Simpson.”

On se ponovno nakašlje i počne govoriti.

Poslije se Caroline sjećala da je taj trenutak trajao vječno, vrijeme je prolazilo sve dok nije ispunilo sobu i natjeralo je da sjedne u naslonjač, iako, vijest je bila jasna i sigurno nije trebalo tako dugo da je priopće. Alov je kamion na zavoju izletio s ceste, probio ogradu i odletio u humak. Al je bio u bolnici, noga mu je bila slomljena. Nalazio se u istom onom traumatološkom centru u kojem se prije toliko godina Caroline pristala udati za njega.

Phoebe je pjevušila Rain, ali kao da je osjetila da nešto nije u redu, upitno pogleda Caroline čim je ona spustila slušalicu. Za vrijeme vožnje Caroline joj objasni što se dogodilo. Dok je prolazila bolničkim hodnicima obloženim pločicama ona uroni u sjećanja na onaj dan: Phoebeine natečene usne, otežano disanje, Al koji se umiješao kada je ona bila tako ljuta na onu sestru da nije mogla govoriti. Sada je Phoebe bila odrasla žena koja je hodala rame uz rame s njom u radnoj odjeći. Ona i Al bili su u braku već osamnaest godina.

Osamnaest godina.

On je bio budan. Njegova se tamna kosa prošarana sijedima isticala na bjelini jastuka. Kada se ušle, on se pokuša pridići ali mu se lice zgrči od boli i on ponovno polako legne.

“O, Al.” Ona mu priđe i primi ga za ruku.

“Dobro sam”, reče on, na trenutak zatvori oči i duboko uzdahne. Ona protrne iznutra jer nikad nije vidjela Ala takvog. Drhtao je cijelim tijelom dok mu se jedan mišić trzao u vilici blizu uha.

“Hej, počinješ me strašiti”, reče ona, pokušavajući zadržati vedar ton.

On otvori oči. Trenutak su se gledali i sve prepreke i nesporazumi između njih nestanu. On ispruži svoju krupnu ruku i nježno joj dotakne obraze. Caroline je pritisne svojom rukom i osjeti kako joj se oči pune suzama. “Što se dogodilo?” šapne ona.

On uzdahne. “Ne znam. Poslijepodne je bilo sunčano, vedro i jasno. Vozio sam se kao i uvijek i pjevušio uz radio. Razmišljao sam o tome kako bi bilo lijepo da si sa mnom, kao što smo govorili. Sljedeće što znam je da je kamion letio preko ograde. Poslije toga se ničega ne sjećam. Sve dok se nisam probudio ovdje. Uništio sam kamion. Murja kaže, da sam izletio desetak metara prije ili poslije više me ne bi bilo.”

Caroline se nagne i zagrli ga, udišući poznate mirise. Srce mu je ujednačeno tuklo u prsima.

Prije samo nekoliko dana plesali su na podiju i tada im je glavna briga bio krov i žljebovi. Ona prstima prijeđe kroz njegovu kosu, predugu na vratu.

“O, Al.” “Znam”, reče on. “Znam, Caroline.”

Pokraj njih, raširenih očiju, Phoebe počne plakati. Pritisnula je rukom usne kako bi zadržala jecaje. Caroline se uspravi i zagrli je. Gladila je Phoebeinu kosu, osjećajući njezinu toplinu.

“Phoebe”, reče Al. “Gle, pa ti tek što si izašla s posla. Jesi li imala dobar dan, dušo? Žao mi je, ali nisam stigao do Clevelanda pa ti nisam donio ono pecivo koje tako voliš. Drugi put.

Dobro?”

Phoebe kimne, brišući rukama obraze. “Gdje je tvoj kamion?” upita ona i Caroline se sjeti koliko ih je puta Al vodio u vožnju, Phoebe kako sjedi visoko u kabini i pokazuje gore-dolje stisnutom šakom kada su pretjecali druge kamione kako bi vozači zatrubili.

“Dušo strgan je”, reče Al. “Žao mi je, ali potpuno je razbijen.”

Ala su zadržali u bolnici dva dana, a onda se vratio kući. Carolineino je vrijeme prolazilo kao u izmaglici. Vozila je Phoebe na posao, sama išla raditi, brinula se o Alu, pripremala obroke,

pokušavala izići nakraj sa silnim rubljem. Iscrpljena je padala u postelju svake večeri, budila se ujutro i počinjala sve iz početka. Nije pomagalo što je Al sada kada je bio sputan bio grozan pacijent, razdražljiv, zahtjevan i mrzovoljan. To ju je sve podsjetilo na one teške dane s Leom u toj istoj kući. Kao da vrijeme nije išlo po ravnoj crti već se vrtjelo ukrug.

Prošlo je tjedan dana. U subotu je Caroline, iscrpljena, stavila rublje da se pere i pošla u kuhinju pripremati večeru. Iz hladnjaka je izvadila pola kile mrkve za salatu i počela kopati po zamrzivaču ne bi li dobila inspiraciju. Ništa. Dobro, Alu se to neće svidjeti, ali možda naruči pizzu. Već je bilo pet sati, za nekoliko će minuta morati krenuti u fotokopiraonicu po Phoebe. Ona zastane s guljenjem mrkve i kroz svoj se odraz u staklu zagleda u znak za trgovinu Foodland koji je kroz gole grane stabala bliještao crvenim sjajem. Sjeti se Davida Henryja, pomisli i na Noru, pretvorenu u objekt na njegovim fotografijama, obline njezina tijela koje se uzdižu poput brežuljaka, njezina kosa koja ispunjava fotografiju neočekivanim svjetlom. Pismo od odvjetnika je još uvijek bilo u ladici pisaćeg stola. Ona je otišla na sastanak koji je ugovorila prije Alove nesreće, posjetila je raskošan ured sav u hrastovini i saznala pojedinosti oporuke Davida Henryja. Taj joj se razgovor motao po mislima cijeli tjedan, iako nije imala vremena o svemu razmišljati niti porazgovarati s Alom.

Izvana se začuje neki zvuk. Caroline se prestrašeno okrene. Kroz staklo na stražnjim vratima na trijemu ona ugleda Phoebe. Nekako se sama vratila kući i zbog nečega na sebi nije imala kaput. Caroline ispusti nož i pođe do vrata, brišući ruke o pregaču. Kada je stigla, ugleda ono što se iznutra nije vidjelo: Robert je stajao kraj Phoebe s rukom oko njezina ramena. “Što radiš ovdje?” upita ona oštro i izađe na trijem.

“Uzela sam slobodan dan”, reče Phoebe.

“Doista? A što je s poslom?”

“Max je tamo. Ja ću je zamjenjivati u ponedjeljak.”

Caroline polako kimne. “Ali kako si stigla kući? Upravo sam se spremala krenuti po tebe.”

“Dovezli smo se autobusom”, reče Robert.

“Dobro”, nasmije se Caroline, ali nastavi oštro glasom ispunjenim brigom. “Da, naravno, dovezli ste se autobusom. O, Phoebe, rekla sam ti da to ne radiš. To nije sigurno.”

“Ja i Robert smo zajedno sigurni”, reče Phoebe. Donja joj je usnica bila malo izbačena, kao svaki put kada se ljutila. “Ja i Robert ćemo se vjenčati.”

“O, za ime boga”, reče Caroline na rubu strpljenja. “Kako ćete se vjenčati? Nijedno od vas ne zna ništa o braku.”

“Znamo”, reče Robert. “Znamo štošta o braku.”

Caroline uzdahne. “Gledaj, Roberte. Bilo bi dobro da pođeš kući”, reče ona. “Ovamo si se dovezao autobusom, znači kući možeš isto tako. Nemam te vremena voziti. Ovo je za mene previše. Moraš kući.”

Na njezino iznenađenje, Robert se nasmiješi. On pogleda Phoebe, zatim pođe do sjenovitog dijela trijema i sagne se ispod ljuljačke. Vrati se s buketom crvenih i bijelih ruža, koje kao da su sjale u mraku koji se spuštao, i pruži ga Caroline. Meke joj latice dotaknu kožu.

“Roberte?” reče ona zatečeno dok se blagi miris počeo širiti hladnim zrakom. “Što je ovo?”

“Kupio sam ih u samoposluživanju”, reče on. “Bile su na ra sprodaji.”

Caroline odmahne glavom. “Ne razumijem.”

“Danas je subota”, podsjeti je Phoebe.

Subotom se Al vraćao s puta uvijek s darom za Phoebe i buketom cvijeća za suprugu. Caroline zamisli njih dvoje, Roberta i Phoebe, kako se autobusom voze u samoposluživanje u kojem je Robert radio u skladištu, kako proučavaju cijene cvijeća i odbrojavaju točan iznos. Jedan je dio nje još uvijek imao potrebu vrištati, staviti Roberta na autobus i otpraviti ga što dalje od njihova života, onaj njezin dio koji je želio reći: Ovo je za mene previše. Ne zanima me.

Iznutra se čula uporna zvonjava zvonca koje je dala Alu. Caroline uzdahne i krene unatrag, pokazujući na kuhinju, na svjetlo i toplinu.

“U redu”, reče ona. “Uđite oboje. Uđite prije negoli se smrznete.”

Ona požuri uza stube, pokušavajući se sabrati. Koliko se očekivalo da jedna žena može izdržati? “Trebao bi se ponašati poput pacijenta, Al, i biti strpljiv”, reče ona, ulazeći u prostoriju gdje je Al sjedio s nogom podignutom na kauč i knjigom na krilu. “Pacijent. Što misliš kako je nastala ta riječ, Al? Od latinske riječi patiens - onaj koji podnosi. Znam, ovo izluđuje, ali potrebno je vrijeme da lom zacijeli, za boga miloga.”

“Ti si ta koja je htjela da češće budem kod kuće”, uzvrati AL “Budi oprezna s onim što želiš.”

Caroline odmahne glavom i sjedne na rub postelje. “Ovako nešto nipošto nisam htjela.”

On se zagleda kroz prozor. “U pravu si”, napokon reče. “Oprosti.”

“Jesi li dobro?” upita ona. “Boli te?”

“Ne jako.”

Iza stakla je na ljubičastom nebu lišće platane podrhtavalo na vje tru. Ispod stabla su bile vreće s lukovicama tulipana koje su čekale da budu posađene. Prošlog su mjeseca ona i Phoebe posadile krizanteme, , jarkih raščupanih narančastih, žućkastobijelih i tamnoljubičastih cvjetova. Ona je čučala neko vrijeme i divila im se, otirući zemlju s ruku, prisjećajući se vremena kada je uređivala vrt s majkom. Bile su povezane poslom, ne riječima. Rijetko su razgovarale o osobnim stvarima. Caroline je žalila što joj tada nije mnogo toga rekla.

“Neću to više raditi”, izlane on, ne gledajući u nju. “Voziti kamion, mislim.”

“Dobro”, reče ona, pokušavajući zamisliti kako će to utjecati na njihov život. Bilo joj je drago nešto bi se u njoj stisnulo svaki put kada bi pomislila da će se on ponovno odvesti - ali pomalo se i zabrine. Nijednom otkako su u braku nisu proveli više od tjedan dana zajedno.

“Stalno ću ti se motati pod nogama”, reče Al kao da joj čita misli.

“Hoćeš li?” Ona ga pažljivo pogleda, njegovo bljedilo, ozbiljan pogled. “Znači kaniš otići u mirovinu?”

On odmahne glavom ne dižući pogled s ruku. “Za to sam premlad. Mislio sam da bih mogao raditi nešto drugo. Prebaciti se u ured. Poznajem taj posao bolje od bilo koga. Mogao bih voziti gradski autobus. Ne znam - zapravo, bilo što. Ali ne smijem više voziti na duge pruge.”

Caroline kimne. Bila je na mjestu nesreće, vidjela rupu u ogradi, izrovanu zemlju na mjestu na kojem je kamion sletio s ceste.

“Uvijek sam imao neki predosjećaj”, reče Al, gledajući u ruke. Pustio je da mu brada izraste i lice mu je bilo puno čekinja. “Kao da će se to kad-tad dogoditi. I doista se dogodilo.”

“Nisam znala”, reče Caroline. “Nikad mi nisi govorio da se plašiš.” “Nisam se plašio”, reče Al. “Samo sam imao predosjećaj. To je drukčije.”

“Ipak, nikad mi nisi rekao.”

On slegne ramenima. “Što bi imala od toga? Bio je to samo predosjećaj, Caroline.”

Ona kimne. Nekoliko metara i Al bi poginuo, ponovili su policajci više puta. Cijeli je tjedan pokušavala ne zamišljati što se moglo dogoditi. Sada je mogla biti udovica pred kojom bi bio ostatak života u samoći.

“Možda bi ipak trebao u mirovinu”, reče ona polako. “Bila sam kod odvjetnika, Al. Dogovorila sam se još prošli tjedan pa sam ipak otišla. David Henry je Phoebe ostavio puno novca.”

“Ali to nije moj novac”, reče Al. “Čak i da je milijun dolara, nije moj.”

Ona se sjeti kako je reagirao kada im je Doro poklonila kuću. Nerado je primao nešto što nije sam zaradio.

“To je istina”, reče ona. “Novac je za Phoebe, ali ti i ja smo je odgojili. Ako je ona financijski zbrinuta, jedna briga manje za nas. Možemo imati veću slobodu. Al, naporno smo radili.

Možda je vrijeme da odemo u mirovinu.”

“Kako to misliš?” upita on. “Želiš da se Phoebe odseli?”

“Ne, uopće to ne želim. To Phoebe želi. Ona i Robert su dolje.” Caroline se nasmiješi, sjetivši se ruža koje je ostavila na pultu pokrajhrpe napola oguljenih mrkava. “Zajedno su otišli u

samoposluživanje. Autobusom. Kupili su mi cvijeće zato što je danas subota. Ne znam, Al. Tko sam ja da odlučujem? Možda će im manje-više biti dobro zajedno.”

On odsutno kimne i nju potrese koliko umorno izgleda, koliko je život svih njih krhak. Sve je ove godine pokušavala zamisliti što bi se moglo dogoditi, pokušavala je sve zaštititi, a sada je tu bio Al, već u godinama, slomljene noge - takvo što joj nikad nije palo na pamet.

“Sutra ću ispeći meso u pećnici”, reče ona. Njegovo najmilije jelo. “Imaš li što protiv ako večeras jedemo pizzu?”

“Nemam”, reče Al. “Ali ipak je naruči iz one pizzerije u ulici Braddock.”

Ona mu dotakne rame i krene niza stube nazvati pizzeriju. Na odmorištu zastane, slušajući Roberta i Phoebe u kuhinji, njihov tihi razgovor isprekidan smijehom. Svijet je bio golemo, nepredvidivo i ponekad zastrašujuće mjesto. Ali u ovome je trenutku njihova kći bila u kuhinji, smijala se sa svojim dečkom, njezin je muž drijemao s knjigom na krilu i ona nije morala kuhati večeru. Caroline duboko udahne. U zraku se osjećao blag miris ruža - čist i svjež kao snijeg.

1989.

1. srpnja 1989.

Radna soba iznad garaže sa skrivenom tamnom komorom nije otvarana otkako se David odselio prije sedam godina, ali budući da je kuća sada stavljena na prodaju Norah nije imala drugog izbora i morala se primiti sređivanja tog prostora. Davidove su fotografije ponovno postale popularne i bile su prilično vrijedne. Kustosi muzeja trebali su doći sutradan pogledati njegovu kolekciju. Zato je Norah od ranog jutra sjedila na obojenom podu u sobi iznad garaže i skalpelom otvarala zalijepljene kutije, vadila iz njih fascikle pune fotografija, negativa i bilješki, odlučna u namjeri da bude objektivna i nemilosrdna u odabiru. Taj joj posao nije trebao oduzeti mnogo vremena. David je bio vrlo metodičan i sve je bilo uredno obilježeno. Jedan će dan biti dovoljan, zaključila je ona.

Ali nije računala na sjećanja koja znaju neprimjetno odvući u prošlost. Već je bilo rano poslijepodne, postajalo je sve toplije, a ona je uspjela pregledati tek jednu kutiju. U prozoru je zujao ventilator, ali po koži joj je izbio lagani znoj. Sjajne su joj se fotografije lijepile za prste.

Godine njezine mladosti iznenada joj se učine tako bliske, ali istovremeno kao da ih nikada nije ni bilo. Evo je sa šarenom maramom u pažljivo počešljanoj kosi, Bree pokraj nje, s dugačkim naušnicama i u širokoj šarenoj suknji. A tu je i rijetka fotografija Davida, tako ozbiljnog, kratke kose, s malenim Paulom u naručju. Sjećanja su navirala, ispunjavala prostoriju, prikovala Noru za mjesto: miris jorgovana i ozona, miris Paulove kože kada je bio djetešce. Davidov dodir, način na koji se nakašljavao, zrake sunca nekog davnog poslijepodneva koje su prošarale drvene daske na podu. Kako to, pitala se Norah, da su te određene trenutke proživjeli upravo na taj način? Kako to da fotografije nisu odgovarale ženi kakve se sjećala da je bila? Kada je pogledala izbliza vidjela je odsutnost i čežnju u svojim očima, kao da je uvijek gledala nekamo malo izvan kadra. Ali stranac to ne bi primijetio, ne bi ni Paul. Samo po fotografijama nitko nije mogao zaključiti kakve su se tajne skrivale u njezinu srcu.

U prostoriju uleti osa i zadrži se blizu stropa. Ose su se svake go dine vraćale i pravile gnijezdo ispod strehe. Sad kad je Paul odrastao, Norah se više nije brinula zbog njih. Ona ustane, protegne se i izvadi Coca-Colu iz hladnjaka u kojem je David nekoć držao kemikalije i tanke pakete s filmovima. Pila je i gledala kroz prozor u divlje irise i grmove kozje krvi u dvorištu. Norah je uvijek htjela urediti stražnji vrt, ne samo objesiti posude s hranom za ptice na grane kozje krvi, ali za sve te godine nije učinila ništa, a sada više i neće. Za dva će se mjeseca udati za Frederica i zauvijek napustiti to mjesto.

On je dobio posao u Francuskoj, ali premještaj je dvaput odgađan pa su već razgovarali o tome da zajedno žive u Lexingtonu. Da proda svaki svoju kuću i počnu ispočetka tako da kupe novu kuću u kojoj još nitko nije stanovao. Te su razgovore vodili u dokolici, lijeno, tijekom zajedničkih večera ili dok su u sumrak ležali u postelji s čašama vina na noćnim stolićima i gledali u blijedi mjesec iznad krošnji. Lexington, Francuska, Tajvan - Nori uopće nije bilo važno gdje će živjeti jer joj se činilo da je u Fredericu otkrila posve novu zemlju.

Znala je noću zatvoriti oči, ležati budna i slušati njegovo ujednačeno disanje ispunjena dubokim osjećajem zadovoljstva. Zaboljelo ju je kada je shvatila koliko su se ona i David udaljili od svoje ljubavi. Njegova krivnja, svakako, ali i njezina. Ona se držala tako ukočeno i zatvoreno jer se nakon Phoebeine smrti svega plašila. Ali sada su te godine bile iza nje, prohujale su i za sobom ostavile samo uspomene.

Zato je preseljenje u Francusku bilo u redu. Kada je stigla vijest da je ured malo izvan Pariza ona je bila zadovoljna. Već su iznajmili kućicu u Chateauneufu na obali rijeke. Frederic je sada bio tamo i postavljao staklenik za svoje orhideje. Sve je to rasplamsavalo Norinu maštu: glatke crvene pločice unutarnjeg dvorišta, blagi povjetarac s rijeke koji je njihao brezu blizu vrata, sunčeva svjetlost koja je pod posebnim kutom obasjavala Fredericova ramena i ruke

dok je slagao staklene stijenke. Mogla je pješice poći do željezničkog kolodvora i za dva sata biti u Parizu ili odšetati do centra mjestašca i kupiti svježi sir, kruh, tamne svjetlucave boce vina, pa bi joj nakon svakog zaustavljanja platnene torbe bile sve teže. Mogla je pirjajući luk dići pogled i gledati rijeku koja je polagano tekla iza ograde. Tijekom večeri koje je provela tamo u dvorištu su se otvarale latice slaka iz kojih se širio miris sličan limunu. Ona i Frederic su sjedili, pili vino i razgovarali. Kako je sve zapravo bilo jednostavno, kolika sreća. Norah pogleda kutije s fotografijama, želeći da može uhvatiti za ruku mladu ženu na njima i lagano je protresti. Samo naprijed, rekla bi joj. Nemoj se predati. Tvoj će život na kraju ispasti dobro.

Ona popije Coca-Colu i vrati se poslu, zaobilazeći kutiju na kojoj se toliko zadržala i otvori drugu. U njoj su bili fascikli uredno složeni po godinama. U prvom su bile fotografije anonimne djece kako spavaju u kolicima, sjede na travnjacima i trijemovima, u toplom naručju majki. Sve sjajne crno-bijele fotografije 20 x 25 centimetara. Čak je i Norah mogla ocijeniti da su to bili Davidovi prvi eksperimenti sa svjetlom. Kustosi će biti zadovoljni. Neke su fotografije bile tako tamne da su se figure jedva razabirale, druge su bile gotovo bijele.

David je očito testirao fotoaparat na istom kadru, samo je mijenjao fokus, otvor blende, svjetlo.

Drugi je fascikl bio vrlo sličan, kao i treći i četvrti. Fotografije djevojčica od dvije, tri, četiri godine. Djevojčice u uskrsnim halji nama u crkvi, djevojčice kako trče u parku, jedu sladoled ili stoje u grupicama na odmoru ispred škole. Djevojčice kako plešu, bacaju loptu, smiju se, plaču. Norah se namršti i počne brže pregledavati fotografije. Nijedno joj dijete nije bilo poznato. Fotografije su bile pažljivo složene po dobi djevojčica. Kada je preskočila do kraja na fotografijama više nisu bile djevojčice, već djevojke u šetnji, kupnji, kako razgovaraju jedna s drugom. Posljednja je bila fotografija mlade žene u knjižnici, brade naslonjene na ruke dok je gledala kroz prozor s odsutnim izrazom u očima, tako dobro poznatom Nori.

Norah pusti da joj fascikl padne u krilo, fotografije se raspu. Što je to? Sve te djevojčice, mlade žene: možda se radilo o seksualnoj fiksaciji? Ali Norah je instinktivno znala da nije to posrijedi. Sve te fotografije nisu bile mračne već su dijelile neku nevinost. Djeca koja se igraju u parku s druge strane ceste dok im vjetar diže kosu i odjeću. Čak i one starije, odrasle djevojke, imale su tu odliku, nekako su rastreseno gledale svijet, naivno, upitno. Neka se tuga i praznina osjećala u igri svjetla i sjene, bile su to fotografije pune čežnje, ali ne i požude.

Ona okrene poklopac kutije. Na njemu je samo pisalo STUDIJA. Brzo, ne obraćajući pažnju na nered koji je pravila, Norah prekopa sve ostale kutije, skidajući jednu s druge. Posred sobe pronađe još jednu na kojoj je bila ispisana krupnim slovima ista riječ - STUDIJA. Ona je otvori i izvadi fascikle.

Te fotografije nisu prikazivale nepoznatu djecu već Paula. Fascikl za fasciklom Paula, iz godine u godinu, u svim promjenama, rastu, bijesu kojim se udaljio od njih. Njegovu upornost i zapanjujući dar za glazbu, prste koji lete preko žica.

Norah je mirno i dugo potreseno sjedila na rubu saznanja. I onda je odjednom shvatila, i to kao da ju je opeklo: sve te godine šutnje, kada nije želio govoriti o njihovoj izgubljenoj kćeri, David je bilježio njezinu odsutnost. Slikao je Paula i tisuće drugih djevojčica kako rastu.

Paul, ali ne Phoebe.

Nori se učini da će zaplakati. Iznenada poželi da može porazgovarati s Davidom. Sve te godine Phoebe je i njemu nedostajala. Sve te fotografije, sva ta tiha, tajna čežnja. Ona još jedanput pažljivo pregleda fotografije Paula kada je bio dječarac: kako lovi bejzbolsku loptu, svira glasovir, krevelji se pod drvetom u dvorištu. Svi ti trenuci koje je David sakupio, trenuci koje Norah nikad nije vidjela. Ona ih pregleda još jedanput pa još jedanput, pokušavajući doživjeti svijet onakvim kakvim ga je David doživljavao, vidjeti ga onakvim kakvim ga je on vidio.

Prošla su dva sata. Ona osjeti koliko je gladna, ali nije se mogla natjerati da ode odatle, pa čak ni da ustane s mjesta na podu na kojem je sjedila. Toliko fotografija, sve te snimke Paula, svih

tih anonimnih djevojčica i žena njegovih godina. Cijelo to vrijeme Norah je osjećala prisutnost svoje kćeri kao sjenu koja je stajala negdje u pozadini svake fotografije. Phoebe, izgubljena istog dana kada je rođena, lebdjela je negdje malo izvan vidokruga, kao da je ustala prije nekoliko trenutaka i izašla iz prostorije, kao da se njezin miris još uvijek osjećao u zraku. Norah to nikome nije spominjala, plašeći se da ne kažu da je sentimentalna ili, još gore, luda. Sada je sve ovo zapanji, izmami suze na oči, kada je shvatila koliko je duboko i David osjećao odsutnost njihove kćeri. Izgleda da ju je posvuda tražio - u svakoj djevojčici, u svakoj djevojci - i nikad je nije pronašao.

Krugove tišine koji su se oko nje širili napokon razbije zvuk pucketanja šljunka: automobil na kolnom prilazu. Netko je stigao. U daljini ona začuje zatvaranje vrata automobila, korake, zvono u kući. Ona odmahne glavom i proguta slinu, ali ne ustane. Tko god da je otići će i vratiti se kasnije, a možda i neće. Ona je brisala suze iz očiju. Ako je netko želi vidjeti morat će pričekati. Ali ne. Procjenitelj namještaja je obećao da će svratiti poslijepodne. Zato Norah rukama pritisne obraze i uđe u kuću kroz stražnji ulaz, zastane kako bi se umila i počešljala.

“Evo me”, vikne ona preko šuma vode kada se ponovno oglasilo zvono. Ona prođe kroz sobe u kojima je namještaj bio gurnut na sredinu i pokriven najlonom. Sutra će doći soboslikari.

Ona izračuna koliko joj je dana ostalo, pitajući se hoće li sve stići napraviti. Na trenutak se sjeti večeri u Chateauneufu, gdje se činilo mogućim da će joj život uvijek biti bezbrižan, da će postati spokojan poput cvijeta koji pupa.

Ona otvori vrata, još uvijek brišući ruke. Žena na trijemu joj se učini maglovito poznatom. Bila je odjevena praktično, u pažljivo izglačane modre hlače i bijeli džemper kratkih rukava. Gusta joj je kosa bila sijeda i ošišana vrlo kratko. Čak i na prvi pogled ostavljala je dojam organizirane, energične osobe koja ne trpi gluposti, koja uzima stvari u svoje ruke i rješava probleme. Ipak, ona je šutjela. Izgledala je zapanjeno što vidi Noru i tako se pozorno u nju zagledala da je Norah prekrižila ruke kao da se štiti, svjesna iznenada svojih prašnjavih kratkih hlača i oznojene majice kratkih rukava.

Ona pogleda na cestu, zatim u ženu na trijemu. Uhvati njezin pogled i usredotoči se na njezine široko razmaknute, nevjerojatno plave oči i sjeti se.

Dah joj zapne u grlu. “Caroline? Caroline Gill?” Žena kimne i na trenutak zatvori plave oči kao da je između njih dvije napokon nešto sjelo na svoje mjesto, ali Norah nije znala što. Kada je ugledala tu ženu iz svoje davne prošlosti, nešto joj zatreperi u srcu i odvede je u onu noć nalik na san kada su se ona i David kroz tihe ulice zatrpane snijegom dovezli u kliniku, kada ju je Caroline Gill uspavljivala eterom, držala je za ruku tijekom trudova, govoreći joj: Gledajte me, pogledajte me sada, gospođo Henry, tu sam uz vas, dobro vam ide. Te plave oči i čvrsti stisak ruke bili su duboko utkani u te trenutke, kao i sjećanje na Davidovu metodičnu vožnju i prvi isprekidani Paulov plač. “Što radite tu?” upita Norah. “Pa David je umro prije godinu dana.”

“Znam”, reče Caroline kimajući. “Znam i žao mi je. Čujte, Norah - gospođo Henry - ima nešto o čemu bih htjela porazgovarati s vama, vrlo je ozbiljno. Pitam se imate li nekoliko minuta za mene. Kad god vam odgovara. Mogu doći drugi put ako vam sada nije zgodno.”

U njezinu se glasu čula užurbanost i odlučnost pa Norah, usprkos nemiru što je osjećala, nesvjesno zakorači unatrag i pusti Caroline Gill u predvorje. Uredno napunjene i zalijepljene kutije bile su poslagane uza zid. “Ispričavam se zbog nereda”, reče ona i pokaže prema dnevnoj sobi gdje je namještaj bio naguran na sredinu. “Dolaze mi soboslikari s ponudama i procjenitelj namještaja. Ponovno se udajem”, doda ona. “Selim se.”

“Onda mi je drago što sam vas ulovila”, reče Caroline. “Drago mi je što više nisam čekala.”

Ulovila me zašto? Norah se upita i iz pristojnosti je pozove u kuhinju, jedino mjesto gdje su mogle udobno sjesti. Dok su šutke prolazile kroz blagovaonicu Norah se sjeti kako je onda Caroline iznenada otputovala, sjeti se skandala koji je to izazvalo. Ona se dvaput osvrne.

Nikako se nije mogla osloboditi neobičnog osjećaja koji ju je obuzeo kada se Caroline

pojavila. Caroline je oko vrata imala lančić na kojem su visjele sunčane naočale. Crte lica su joj s vremenom postale izraženije, nos i brada naglašeniji. Bila bi sjajna u rješavanju poslovnih problema. Ostavljala je dojam čvrste osobe. Ipak, Norah shvati što je izazvalo osjećaj nelagode. Caroline ju je poznavala kao posve drugačiju osobu - mladu ženu bez samopouz danja, i tog se života i prošlosti Norah nije voljela prisjećati.

Caroline sjedne za stol u kuhinji, Norah natoči dvije čaše vode i doda led. Davidova posljednja poruka - Popravio sam slavinu u kupaonici. Sretan rođendan - bila je pričvršćena za ploču iza Ca rolineina ramena. Norah nestrpljivo pomisli na fotografije koje je čekaju iznad garaže, na sve što je još morala bez odlaganja napraviti.

“Imate plave drozdove”, primijeti Caroline, kimajući glavom prema zaraslom vrtu.

“Da, trebalo mi je puno godina da ih domamim. Nadam se da će ih sljedeći stanari hraniti.”

“Zacijelo je čudan osjećaj preseliti se.”

“Kucnuo je čas”, reče Norah, stavi dva podmetača na stol, a na njih čaše s vodom. Sjedne. “Ali niste došli ovamo kako biste me to pitali.”

“Nisam.”

Caroline otpije gutljaj, a onda stavi dlanove na stol kao da traži oslonac, ali kada je progovorila činila se mirnom i odlučnom.

“Norah - smijem li vas zvati Norah? Tako sam vas u mislima zvala sve ove godine.”

Norah kimne još uvijek zbunjena i sve uzrujanija. Kada se po sljednji put ona sjetila Caroline Gill? Prije mnogo godina, a i tada samo kao dijela događaja one noći kada je Paul rođen.

“Norah”, reče Caroline kao da joj čita misli. “Čega se sjećate iz noći kada je rođen vaš sin?”

“Zašto pitate?” Norin je glas bio odlučan, ali ona se nasloni kao da se udaljava od upornog Carolineina pogleda, od nekog uzburkanog podvodnog toka, od vlastitog straha što bi moglo uslijediti. “Zašto ste došli i zašto me to pitate?”

Caroline Gill ne odgovori odmah. Veselo cvrkutanje drozdova prostruji kuhinjom kao tračak svjetla. “Čujte, žao mi je”, reče Caroline. “Ne znam kako da nastavim. Pretpostavljam da ne postoji lagan način pa ću vam jednostavno reći: Norah, one noći kada su rođeni vaši blizanci, Phoebe i Paul, došlo je do komplikacija.”

“Da”, oštro reče Norah, sjetivši se kakvu je pustoš osjećala poslije poroda, pustoš i radost isprepletene u dug, težak put koji je otad prošla kako bi napokon pronašla mir. “Moja je kći umrla”, reče ona. “To je bila komplikacija.”

“Phoebe nije umrla”, reče Caroline ujednačenim tonom, gledajući ravno u nju, i Norah osjeti kako je zarobljena u tom trenutku, kao i prije toliko godina, i netremice gleda u te oči dok se svijet kakvim ga poznaje okreće oko nje. “Phoebe je rođena sa Downovim sindromom. David je vjerovao da nema mnogo izgleda da dugo poživi pa me zamolio da je odnesem u dom u Louisvilleu kamo su se rutinski slala takva djeca. Godine 1964. je to bila uobičajena praksa.

Većina je liječnika to savjetovala. Ali ja je nisam mogla tamo ostaviti. Uzela sam je k sebi i odselila se u Pittsburgh. Podizala sam je sve ove godine, Norah”, doda ona nježno. “Phoebe je živa i dobro je.”

Norah je sjedila vrlo mirno. Ptice u vrtu lepršale su krilima, dozivale jedna drugu. Ona se sjeti, ni sama nije znala zašto, dana kada je u Španjolskoj pala u jarak. Bezbrižno je hodala ulicom obasjanom suncem, iznenada je nestalo tlo pod njezinim nogama i ona se našla do struka u jarku, gležanj joj je bio iščašen, listovi izgrebeni. Dobro sam, dobro sam, ponavljala je ljudima koji su joj pomogli da izađe van i odvezli je k liječniku. Glas joj je bio vedar, ona bezbrižna, i dok je krv curila iz rana ponavljala je: Dobro sam. Tek poslije, kada je bila na sigurnom u svojoj sobi, kada je zatvorila oči i osjetila kako pada, kako gubi kontrolu, tada je zaplakala. Sada se isto tako osjećala. Drhteći se primi za rub stola. “Što?” upita ona. “Što ste upravo rekli?”

Caroline ponovi: Phoebe nije mrtva, ona ju je odvela sa sobom. Sve ove godine Phoebe je rasla u drugom gradu. Zaštićena i sigurna, ponavljala je Caroline. Zaštićena, zbrinuta, voljena.

Phoebe, njezina kći. Paulova sestra blizanka. Rođena sa Downovim sindromom i odvedena.

David je dao da je odvedu.

“Vi ste ludi”, reče Norah, ali dok je to govorila dijelovi slagalice njezina života počnu sjedati na svoje mjesto i ona zaključi da Caroline govori istinu.

Caroline iz torbice izvadi dvije polaroid-fotografije i gurne ih preko ulaštenog javorova stola.

Norah ih nije imala snage uzeti koliko je drhtala, ali se nagne da ih pogleda: malena bucmasta djevojčica u bijeloj haljini, s osmijehom koji joj je obasjao lice, bademastim očima zatvorenim od zadovoljstva. A zatim ta ista djevojčica mnogo godina poslije kako se sprema baciti loptu prema košu, ulovljena u trenutku prije skoka. Na jednoj je fotografiji pomalo podsjećala na Paula, na drugoj na Noru, ali uglavnom je bila svoja: Phoebe. Nije bila nalik ni na jedan lik tako pažljivo spremljen u Davidovim fasciklima, bila je jednostavno ona, živa i negdje u svijetu.

“Ali zašto?” upita Norah s glasom punim boli. “Zašto bi on to učinio? Zašto biste vi to učinili?”

Caroline odmahne glavom i ponovno pogleda u vrt.

“Godinama sam vjerovala u svoju nevinost”, reče ona. “Bila sigurna da sam ispravno postupila. Taj je dom bio odvratno mjesto. David ga nikad nije vidio, on nije znao kako je tamo strašno. Zato sam uzela Phoebe, odgojila je i izborila mnoge bitke kako bi ona dobila naobrazbu i imala medicinsku skrb. Potrudila sam se da ona ima dobar život. Bilo je lako gledati na samu sebe kao na junakinju. Ali mislim da sam uvijek u dubini duše znala da moji motivi nisu bili potpuno iskreni. Željela sam dijete koje nisam imala. Uz to, bila sam zaljubljena u Davida, ili mi se barem tako činilo. Mislim, onako, izdaleka”, požuri se ona dodati. “Sve je to bilo samo u mojoj glavi. David me nikad nije primjećivao. Ali kada sam vidjela u novinama da se sprema misa zadušnica, znala sam da moram uzeti Phoebe sa sobom. Znala sam da moram otići i nisam je mogla ostaviti.”

Norah se, obuzeta divljim nemirom, vrati u one maglovite dane tuge i radosti. Paul u njezinu naručju, Bree koja joj pruža telefonsku slušalicu i govori: Moraš to staviti iza sebe. Norah je organizirala misu zadušnicu, Davidu nije rekla ni riječi i sa svakim korakom se vraćala u normalan život. Kada se David te večeri vratio kući, ona je ustrajala u svojoj odluci unatoč njegovu protivljenju.

Kako li je njemu bilo te večeri, kako li se osjećao za vrijeme mise? A ipak, dopustio je da se sve to dogodi.

“Ali zašto mi nije rekao?” upita ona šapatom. “Sve ove godine i nikada mi nije rekao.”

Caroline odmahne glavom. “Ne mogu govoriti u Davidovo ime”, reče ona. “On je za mene uvijek bio velika zagonetka. Znam samo da vas je volio i da su mu namjere, koliko god se sada činile čudovišnima, bile dobre. Jedanput mi je ispričao o svojoj sestri. Imala je srčanu manu, umrla je mlada, a njezina se majka nikad nije oporavila od tog udarca. Ako vam to išta znači, mislim da vas je htio zaštititi.” “Ona je i moje dijete”, reče Norah, i te riječi kao da su se otele iz nekog mjesta duboko u njoj, iz davno zakopane boli. “Ona je dio mene. Htio me je zaštititi?

Tako što mi je rekao da je umrla?” Caroline joj ne odgovori pa su dugo sjedile dok se tišina uzdizala između njih. Norah pomisli na Davida na svim tim fotografijama, u svim njihovim zajedničkim trenucima - on je nosio svoju tajnu u sebi. Ona nije znala, nije ni slutila. Ali sad kad je saznala, sve je na jeziv način došlo na svoje mjesto.

Napokon Caroline otvori torbicu i izvadi papir sa svojom adresom i brojem telefona. “Evo, ovdje živimo”, reče ona. “Moj muž Al, ja i Phoebe. Tu je Phoebe odrasla, zadovoljna i sretna, Norah. Znam da vas to ne tješi, ali to je istina. Ona je dražesna mlada žena. Sljedećeg se mjeseca seli u zajednički dom. Tako je sama odabrala. Ima dobar posao u fotokopiraonici.

Voli ga, i kolege vole nju.” “Fotokopiraonici?”

“Da, Norah. Dobro je napredovala.”

“Ona zna?” upita Norah. “Zna li za mene? Zna li za Paula?” Caroline obori pogled, igrajući se rubom fotografije. “Ne zna. Nisam joj htjela reći dok ne porazgovaram s vama. Nisam znala kako ćete reagirati, hoćete li je htjeti upoznati. Nadam se da želite, ali naravno, ne mogu vas kriviti ako ne želite. Sve ove godine... o, kako mi je žao. Ali ako odlučite doći, mi smo na ovoj adresi. Samo nazovite. Idući tjedan, iduće godine.”

“Ne znam”, polako će Norah. “Mislim da sam u šoku.”

“Naravno da ste u šoku.” Caroline ustane.

“Smijem li zadržati fotografije?” upita Norah.

“One su vaše. Uvijek su bile vaše.”

Na trijemu Caroline zastane i značajno je pogleda.

“On vas je jako volio”, reče ona. “David vas je uvijek volio, Norah.”

Norah kimne, sjetivši se da je ona isto rekla Paulu u Parizu. Gledala je s trijema kako Caroline odlazi do svojeg auta, pitajući se kakav je život kojem se Caroline vraća, koliko je složen, kakve on tajne skriva.

Norah je dugo stajala na trijemu. Phoebe je bila živa negdje u svijetu. To saznanje otvori ponor bez dna u njezinu srcu. Voljena je, rekla je Caroline. Dobro su se brinuli o njoj. Oni, ali ne Norah koja je toliko dugo radila na tome da je pusti da počiva u miru. Svi snovi koje je imala, sva ona pitanja na koja je tražila odgovor dok je klečala na oštroj, smrznutoj travi najednom se vrate kao ubod nožem.

Ona uđe u kuću. Plakala je dok je prolazila kraj pokrivenog namještaja. Procjenitelj će uskoro doći. I Paul je trebao doći, danas ili sutra. Obećao je da će nazvati, ali nekad je znao samo banuti. Ona opere čaše i obriše ih. Stajala je u tihoj kuhinji i razmišljala o Davidu, o svim onim noćima, svim onim godinama kada je ustajao po mraku i odlazio u bolnicu kako bi pokrpao nekoga tko se slomio. Dobra osoba, David. On je vodio kliniku, pomagao ljudima u nevolji.

Taj isti čovjek dao je Caroline da odnese njihovu kćer, a Nori rekao da je umrla.

Ona udari šakom o pult, čaše poskoče. Ona si natoči džin i tonik i polako krene na kat. Legne, ustane, nazove Frederica, spusti slušalicu kada se javila telefonska sekretarica. Nakon nekog vremena vrati se u Davidov studio. Sve je bilo onako kako je ostavila, zrak topao, fotografije i kutije razbacane po podu. Najmanje pedeset tisuća dolara, procijenili su kustosi. Čak i više, ako postoje vlastoručne Davidove bilješke o procesu rada.

Sve je bilo isto, ali ipak nekako drukčije.

Norah odgura kutiju na drugi kraj prostorije, digne je na pult, a onda premjesti na dasku prozora koji je gledao u dvorište. Zastane kako bi došla do daha, otvori prozor i objema rukama snažno gurne kutiju van. Osjeti zadovoljstvo kada je čula kako je s treskom udarila o tlo. Zatim se vrati po sljedeću. Sada je bila sve ono što je uvijek željela biti: odlučna, energična, čak i nemilosrdna. Za manje od sat vremena studio je bio prazan. Ona se kolnim prilazom vrati u kuću, prolazeći kraj raspadnutih kutija iz kojih su se po travnjaku rasule fotografije obasjane svjetlom kasnog poslijepodneva.

Pođe na kat i istušira se. Stajala je pod tušem sve dok se voda nije ohladila. Zatim odjene široku haljinu, natoči si piće i sjedne na kauč. Mišići ruku su je boljeli od dizanja kutija. Natoči si još jedno piće i ponovno sjedne. Nekoliko sati kasnije, kada se već smračilo, ona je još uvijek sjedila na istom mjestu. Telefon je zazvonio, ona začuje svoj snimljeni glas, zatim Fredericov. Javljao se iz Francuske. Glas mu je bio tako miran i ujednačen, kao udaljena obala. Ona je čeznula da bude tamo, da bude na mjestu na kojem je njezin život imao smisla, ali nije digla slušalicu i nije ga nazvala. U daljini se začuje vlak. Ona se pokrije šarenim vunenim pokrivačem i utone u tamu noći.

Svako malo bi zadrijemala, ali nije spavala. Digla bi se i otišla po još jedno piće. Hodala je praznim prostorijama ispunjenim mjesečinom, piće je točila pipajući u mraku. Nakon nekog vremena prestala se zamarati s tonikom, limetom i ledom. U jednom je trenutku sanjala da je Phoebe u sobi, da je nekako izronila iz zida u kojem je bila tolike godine, a Norah je prolazila

iz dana u dan pokraj nje i nije ju vidjela. Norah se probudi plačući. Izlije ostatak džina u sudoper i popije čašu vode.

Napokon je pred zoru zaspala. Kada se u podne probudila prednja su vrata bila širom otvorena, a u stražnjem su dvorištu posvuda bile razbacane fotografije. Zapele su u grmu rododendrona, zalijepile se na fasadu, zapetljale u Paulovu staru zahrđalu ljuljačku. Slike ruku i očiju, kože koja je podsjećala na pješčane plaže, kose, krvnih zrnaca razlivenih kao ulje na vodi. Djelići njihovih života kako ih je David vidio, kako ih je David pokušao uobličiti.

Negativi na tamnom celuloidu bili su razbacani po travi. Norah zamisli šokirane, bijesne glasove kustosa, prijatelja, svojeg sina, djelomice same sebe, zamisli kako svi ti glasovi viču: Ali ti uništavaš dio prošlosti!

Ne, odgovori im ona, ja tražim tu prošlost natrag.

Ona popije još dvije čaše vode i aspirin pa stane vući kutije u udaljeni kut obraslog vrta.

Jednu kutiju, onu u kojoj su bile Paulove fotografije vrati u garažu kako bi je sačuvala. Bilo je vruće, glava ju je boljela, pred očima su joj svjetlucale iskre, zavrtjelo joj se u glavi kada je naglo ustala. Sjeti se onog davnog dana na plaži, svjetlucave površine mora, vrtoglavice, zvjezdica što su joj bljeskale pred očima i Howarda koji se pojavio pred njom.

Iza garaže je bila hrpa kamenja. Ona dovuče jedan po jedan i složi ih u široki krug. Isprazni sadržaj prve kutije - sjajne crno-bijele fotografije blistave na suncu. Sva ta nepoznata lica mladih žena gledala su je iz trave. Obasjana nemilosrdnim podnevnim suncem ona prinese upaljač rubu jedne fotografije veličine 20 x 25 centimetara. Kada se plamen primio i počeo širiti, ona gurne goruću fotografiju u plitku hrpu između kamenja. Isprva se činilo da se plamen neće proširiti. Ali uskoro se počne dizati drhtava vrelina i uvijeni stup dima.

Norah pođe u kuću po još jednu čašu vode. Sjedne na stražnje stube. Polako je pila i gledala plamen. Nedavno je donesena gradska odredba kojom je zabranjeno bilo kakvo paljenje i ona se zabrine da bi susjedi mogli pozvati policiju. Ali zrak je bio miran, čak je i plamen bio bešuman, samo se u topli zrak uzdizao tanki magličasti dim plave boje. Stražnjim su dvorištem kao leptiri letjeli komadići nagorjelog papira, lebdjeli na usijanim toplim valovima.

Kada se vatra između kamenja razgorjela, Norah počne dodavati još fotografija. Bacala je u vatru svjetlo, bacala je sjenu, bacala je Davidova sjećanja, tako pažljivo ulovljena i sačuvana.

Proklet bio, šapne ona gledajući kako fotografije jarko gore prije negoli su potamnjele, skvrčile se i nestale.

Svjetlo svjetlu, pomisli ona i odmakne se od plamena i pepela koji se kovitlao zrakom.

Pepeo pepelu.

I napokon, prah prahu.

1.-4. srpnja 1989.

“Gle, lako je tebi govoriti, Paul.” Michelle je stajala kod prozora prekriženih ruku, a kad se okrenula, on primijeti kako su joj oči potamnjele od osjećaja, pune srdžbe. “Možeš apstraktno govoriti što god hoćeš, ali činjenica je da bi dijete sve promijenilo - najviše mene.”

Paul je sjedio na tamnocrvenoj sofi, toploj i neudobnoj tog ljetnog jutra. On i Michelle su je pronašli na ulici kada su se doselili u Cincinnati onih vrtoglavih dana kada im nije bio problem dovući tako nešto na treći kat. Poslije toga su umorni pili vino, smijali se i polako vodili ljubav na gruboj baršunastoj sofi. Ona se ponovno okrene prema prozoru i tamna joj kosa zaleprša. Nekakva praznina i treperenje ispune mu srce. U posljednje vrijeme osjećao je da je svijet krhko mjesto, poput praznog jajeta čija ljuska može puknuti pod nemarnim dodirom. Njihov je razgovor počeo prilično srdačno, jednostavan dogovor o tome tko će se brinuti o mački dok oboje budu na putu. Ona je u Indianapolisu imala koncert, on je morao u

Lexington pomoći majci. Iznenada su se našli na pustom, neispitanom terenu srca, na mjestu kamo ih je oboje u posljednje vrijeme neprekidno vuklo.

Paul je znao da bi trebao promijeniti temu.

Umjesto toga tvrdoglavo nastavi: “Vjenčati se ne znači automatski imati djecu.”

“O, Paul, daj budi iskren. Tvoja je najveća želja imati dijete. Čini mi se da ne želiš toliko mene koliko to dijete.”

“Naše dijete”, reče on. “Jednoga dana, Michelle. Ne odmah. Gle, samo sam htio porazgovarati s tobom o braku. Ništa obvezujuće.”

Ona bespomoćno uzdahne. Podovi potkrovlja bili su od jelovine, zidovi bijeli, boce, ukrasi, jastuci u crvenoj, zelenoj i plavoj boji. Michelle je nosila bijelo, a koža i kosa su imale istu toplu boju podova. Paula nešto stisne iznutra dok ju je gledao, jer je znao da je ona već donijela neke važne odluke. Uskoro će ga ostaviti i sa sobom odnijeti svoju divlju ljepotu i glazbu.

“Baš zanimljivo”, reče ona. “Kako to da se sva ta pitanja potežu baš kada mi je karijera u usponu. Nismo o tome razgovarali prije nego baš sad. Na neki čudan način mi se čini da pokušavaš razoriti našu vezu.”

“Pa to je smiješno. Nisam posebno birao ovaj trenutak.”

“Nisi?”

“Ne.” Nekoliko su minuta šutjeli i u bijeloj je sobi tišina sve više rasla, ispunjavala prostor, pritiskala zidove. Paul se plašio progovoriti, još se više plašio ne reći ništa, ali ipak više nije mogao izdržati.

“Zajedno smo dvije godine. Sve se na svijetu razvija i mijenja, ili umre. Ja bih volio da se naša veza nastavi razvijati.”

Michelle uzdahne. “Sve se ionako promijeni - s papirom ili bez njega. To je ono što ti ne uzimaš u obzir. I ma što ti govorio, ipak se radi o velikoj stvari. Brak sve promijeni, i uvijek su žene te koje se žrtvuju, neka kaže tko što hoće.”

“To je teorija, tako nije u stvarnom životu.”

“Zaboga! Izluđuješ me, Paul - tako si prokleto u sve siguran.”

Sunce je izašlo, njegove su zrake dodirivale rijeku i ispunjavale prostoriju srebrnastim svjetlom, bacale lelujave šare po stropu. Mi chelle pođe u kupaonicu i zatvori za sobom vrata. Čulo se kopanje po ladicama, šum vode. Paul prijeđe na drugi kraj sobe, na mjesto gdje je ona stajala i pogleda oko sebe kao da bi mu to moglo pomoći da je shvati. Zatim užurbano pokuca na vrata.

“Idem ja”, reče on.

Tišina. Zatim ona vikne: “Vraćaš se sutra uvečer?”

“Tvoj je koncert u šest, zar ne?”

“Da.” Ona otvori vrata kupaonice. Bila je omotana mekim bijelim ručnikom, kremom je mazala lice.

“Onda dobro”, reče on, poljubi je, udahne njezin miris, osjeti mekoću njezine kože. “Volim te”, reče on i povuče se korak unatrag.

Ona ga pogleda. “Znam”, reče. “Vidimo se sutra.”

Znam. On je cijelim putem do Lexingtona zabrinuto razmišljao o njezinu odgovoru. Vožnja je trajala dva sata - preko rijeke Ohio, kroz gusti promet oko aerodroma i napokon preko prekrasnih valovitih brda. Zatim kroz tihe ulice u centru i pokraj praznih zgrada. Prisjeti se kako je nekoć Glavna ulica bila središte svih zbivanja, mjesto kamo su ljudi odlazili u kupnju, u restoran, gdje su se družili. Sjećao se kako je sjedio u slastičarnici u dnu trgovine, kuglica čokoladnog sladoleda u smrznutim metalnim posudicama, zujanja miksera za frape, pomiješanih mirisa prženog mesa i sredstava za čišćenje. Njegovi su se roditelji upoznali u

centru. Majka je bila na pokretnim stubama, uzdigla se iznad gomile kao sunce i njegov je otac krenuo za njom.

On prođe kraj nove zgrade banke, stare sudnice, praznog gradilišta gdje je nekada bilo kazalište. Neka je mršava žena hodala niz ulicu spuštene glave, prekriženih ruku, tamne kose koja je lepršala na vjetru. Prvi put u mnogo godina Paul se sjeti Lauren Lobeglio, kako mu je iz tjedna u tjedan tiho i odlučno prilazila u praznoj garaži. On bi svaki put posegnuo za njom, a onda se budio usred mnogih tamnih noći, plašeći se da će se dogoditi s Lauren ono što je sada priželjkivao s Michelle: brak, djeca, isprepleteni životi.

Vozio je pjevušeći svoju najnoviju kompoziciju. Zvala se “Drvo u srcu”. Možda će je odsvirati večeras u Lunaghovu pubu. Michelle bi time bila šokirana, ali Paulu to nije bilo važno. U posljednje vrijeme, otkako je umro njegov otac, sve je više svirao na neformalnim mjestima, ne samo u koncertnim dvoranama. Jednostavno bi zasvirao u baru ili restoranu, klasične kompozicije, ali i popularna djela koja je u prošlosti prezirao. Nije mogao objasniti tu promjenu, nekako je imala veze s intimnošću tih mjesta, povezanošću koju je osjećao s publikom dovoljno bliskom da ju je mogao dotaknuti. Michelle to nije odobravala, vjerovala je da je to zbog tuge za ocem i željela da on s time prestane. Ali Paul nije mogao. Sve te godine odrastanja svirao je iz bijesa, iz želje da poveže svoju obitelj, kao da je kroz glazbu mogao unijeti neki red, neku nevidljivu ljepotu u njihove živote. Sada oca više nije bilo i nije imao protiv koga svirati. Zato je imao tu novu slobodu.

On skrene u staru četvrt, pokraj otmjenih kuća i dugačkih pred njih dvorišta, pločnika i vječite tišine. Prednja vrata majčine kuće bila su zatvorena. On isključi motor. Trenutak je sjedio i slušao cvrkut ptica i udaljeno zujanje kosilica.

Drvo u srcu. Njegov je otac bio mrtav godinu dana, majka se trebala udati za Frederica i na neko vrijeme odseliti se u Francusku, i on je došao ovamo ne kao dijete ili kao posjetitelj, već kao skrbnik prošlosti. Trebao je odlučiti što će zadržati a što baciti. Pokušao je o tome razgovarati s Michelle, o svojem dubokom osjećaju odgovorno sti, jer sve što sačuva iz kuće svog djetinjstva jednoga će dana predati svojoj djeci i ona će po svemu tome opipljivome moći zaključiti što ga je oblikovalo kao čovjeka. Razmišljao je o ocu čija je prošlost još uvijek bila tajna, ali Michelle ga je krivo razumjela. Ona se ukočila na to usputno spominjanje djece.

Nisam to mislio, pobunio se on ljutito. I ona je bila ljuta. Bio ti toga svjestan ili ne, upravo si to mislio.

On se nasloni u sjedalu tražeći u džepu ključ od kuće. Kada je majka shvatila da su očeve fotografije vrijedne, počela je zaključavati vrata, iako su kutije neotvorene stajale u studiju.

Paul nije imao osobitu želju pregledati ih.

Kada je napokon izašao iz auta, zastane na pločniku i pogleda oko sebe. Bilo je vruće, samo je topli povjetarac njihao krošnje stabala. Na suncu je lepršalo lišće čamolikog hrasta čije su se sjene igrale na tlu. Čudno, ali kao da je zrak bio ispunjen pahuljama snijega, paperjastih sivih krpica koje su lebdjele na plavom nebu. Paul ispruži ruku u topli, vlažni zrak. Osjećao se kao da stoji u jednoj od očevih fotografija na kojoj je drveće cvjetalo, latice se otvarale u otkucaju srca, a svijet iznenada poprimao sasvim drugačiji oblik. On ulovi pahuljicu na dlan, stisne šaku, a kada ju je ponovno otvorio, ugleda crni trag. Pepeo je padao poput snijega na magličastoj srpanjskoj vrućini.

Dok se uspinjao uza stube za njim su ostajali tragovi. Prednja su vrata bila otključana, kuća prazna. Hej, ima li koga? vikne Paul prelazeći iz prostorije u prostoriju. Namještaj je bio naguran na sredinu, pokriven najlonom, zidovi goli, spremni za ličenje. Nije tu živio godinama, ali iznenada zastane u dnevnoj sobi koja je bila ogoljena od svega što joj je davalo značaj. Koliko je samo puta njegova majka preuredila tu prostoriju? A ipak, bila je to samo prostorija. Mama? vikne on, ali odgovora nije bilo. Na katu zastane na vratima svoje sobe. I tu su bile naslagane kutije pune stvari koje je on trebao sortirati. Ona nije ništa bacila, čak su i

njegovi posteri bili uredno zarolani i pričvršćeni gumicama. Na zidu su na njihovim mjestima bili blijedi pravokutnici.

“Mama?” vikne on ponovno. Spusti se u prizemlje i pođe do stražnjeg trijema.

Ona je sjedila na stubama u starim plavim kratkim hlačama i širokoj bijeloj majici kratkih rukava. On zastane. Ostao je bez riječi dok je upijao neobičan prizor. Vatra je još uvijek tinjala okružena kamenjem. I tu je bilo pepela i komadića nagorjelog papira kakvi su padali oko njega u prednjem dvorištu, zapetljanog u grmlju, u majčinoj kosi. Papiri su bili razbacani po travnjaku, prilijepljeni uz debla, uz hrđave metalne noge prastare ljuljačke. Paul zaprepašteno shvati da njegova majka spaljuje očeve fotografije. Ona ga pogleda. Lice joj je bilo umrljano pepelom i suzama.

“Sve je u redu”, reče ona mirno. “Prestala sam ih spaljivati. Bila sam tako ljuta na tvog oca, Paul, ali onda sam iznenada shvatila da je ovo i tvoje nasljedstvo. Spalila sam samo jednu kutiju s fotografijama svih onih djevojčica. Mislim da nisu bile osobito vrijedne.”

“O čemu pričaš?” upita on i sjedne pokraj nje.

Ona mu pruži fotografiju koju on nikad nije vidio. Bilo mu je četrnaestak godina, sjedio je na ljuljačci na trijemu, nesvjestan svega što se oko njega zbiva, zanesen glazbom. Zapanji ga što je njegov otac ulovio taj vrlo osobni trenutak kada se Paul osjećao potpuno slobodan i pun života.

“Dobro, ali svejedno ne razumijem. Zašto si tako ljuta?” Njegova majka na trenutak dlanovima pritisne obraze i uzdahne. “Sjećaš li se priče o noći kada si rođen, Paul? Mećave, i kako smo jedva stigli do klinike na vrijeme?”

“Da, naravno.” Čekao je da ona nastavi, nije znao što bi rekao, ipak instinktivno shvati da to ima neke veze s njegovom sestrom blizankom koja je umrla.

“Sjećaš li se medicinske sestre Caroline Gill? Jesmo li ti pričali o njoj?”

“Da, iako niste spominjali njezino ime. Rekla si da je imala plave oči.”

“Ima vrlo plave oči. Jučer je bila tu, Paul. Caroline Gill. Nisam je vidjela od one noći. Došla je s vijestima. Šokantnim vijestima. Jednostavno ću ti ih reći jer ne znam kako bih drukčije.”

Ona ga primi za ruku. On je mirno sjedio. Njegova sestra, reče mu mirno, ipak nije umrla na porodu. Rođena je sa Downovim sindromom i njegov je otac zamolio Caroline Gill da je odnese u dom u Louisvilleu.

“Kako bi nas poštedio”, reče njegova majka i glas joj zadrhti. “Tako je rekla. Ali ona, Caroline Gill, to nije bila u stanju učiniti. Uzela je tvoju sestru, Paul. Uzela je Phoebe. Sve je ove godine tvoja sestra blizanka živa i zdrava rasla u Pittsburghu.”

“Moja sestra?” reče Paul. “U Pittsburghu? Baš sam bio u Pitts burghu prošli tjedan.” To svakako nije bio primjeren komentar, ali on nije znao što bi rekao. Ispuni ga neobična praznina, ošamućenost, kao da se sve to njega ne tiče. Imao je sestru - kakva vijest. Bila je retardirana, nije bila savršena pa ju je otac dao u dom. Uto ga, začudo, preplavi strah, a ne srdžba. Ta je stara bojazan nastala zbog pritiska koji je otac radio na njega kao na jedino dijete. Rođena je iz Paulove potrebe da se sam probije kroz život, čak i ako to toliko razočara oca da ode od kuće. Strah koji je Paul sve te godine, poput darovitog alkemičara, pretvarao u srdžbu i pobunu.

“Caroline je otputovala u Pittsburgh i tamo si izgradila novi život”, reče njegova majka. “Ona je podigla tvoju sestru. Pretpostavljam da joj nije bilo lako, pogotovo u ono vrijeme.

Pokušavam biti zahvalna što je bila dobra prema Phoebe, ali dio mene bjesni.”

Paul na trenutak zatvori oči, pokušavajući zadržati sve te misli na jednom mjestu. Učini mu se da je svijet neobično, hladno, nepoznato mjesto. Sve je ove godine pokušavao zamisliti svoju sestru, kako bi izgledala, ali sada mu ništa nije padalo na pamet.

“Kako je samo mogao?” napokon reče. “Kako je mogao to tajiti od nas?”

“Ne znam”, odgovori njegova majka. “Već se satima pitam istu stvar. Kako je samo mogao? I kako se usudio umrijeti i pustiti nas da to sami otkrijemo?”

Sjedili su u tišini. Paul se sjeti poslijepodneva kada je razvijao fotografije s ocem, dan nakon što je njegovo društvo napravilo nered u studiju. Osjećao je strahovitu krivnju, ali osjećao ju je i David. Zrak je bio naelektriziran od njihovih riječi i od riječi koje su ostale neizgovorene.

Kamera, objasnio mu je otac, potječe od francuske riječi chambre. Biti in camera značilo je raditi u tajnosti. Njegov je otac vjerovao da je svaki čovjek svemir za sebe. Tamno drvo u srcu, hrpa kostiju, to je bio očev svijet i Paul nikad nije bio toliko ogorčen kao sada.

“Iznenađen sam što se nije mene odrekao”, reče on, sjetivši se koliko se uporno borio protiv očeva viđenja svijeta. On je svirao gitaru, glazba je izvirala iz njega i prožimala svijet. Ljudi su se okretali, spuštali piće na stol, slušali, i odjednom bi stranci u prostoriji bili spojeni jedan s drugim. “Siguran sam da je to želio.”

“Paul!” Njegova se majka namršti. “Nije tako. Ako ništa drugo očito je zbog svega želio još više za tebe, očekivao više od tebe, zahtijevao savršenstvo od samoga sebe. To mi je sada jasno. Najstrašnije je što sam tek sada, kada znam za Phoebe, shvatila mnoge tajne povezane s tvojim ocem. Onaj zid koji sam uvijek osjećala između nas - on je bio stvaran.”

Ona ustane, uđe u kuću i vrati se s dvije polaroid-fotografije. “To je ona”, reče Norah. “To je tvoja sestra Phoebe.”

Paul ih uzme, gledajući čas jednu čas drugu: nasmijana djevojčica kako pozira za fotoaparat i kako baca loptu u koš. Još uvijek je pokušavao prihvatiti ono što mu je majka rekla - ta je nepoznata osoba s bademastim očima i jakim zdepastim nogama bila njegova sestra blizanka.

“Imate istu kosu”, reče nježno Norah i ponovno sjedne kraj njega. “Voli pjevati, Paul. Zar to nije nevjerojatno?” Ona se nasmije. “I pogodi što još? Obožava košarku.”

Paulov je smijeh bio napet i pun boli.

“Pa”, reče on. “Čini se da je tata izabrao krivo dijete.”

Majka uzme fotografije rukama umrljanim pepelom.

“Nemoj biti tako ogorčen, Paul. Phoebe ima Downov sindrom. Ne znam puno o tome, ali Caroline Gill mi je toliko toga rekla da sam jedva sve pohvatala.”

Paul je palcem prelazio preko ruba betonske stube. Zastane i pogleda kako se krv pojavljuje na mjestu koje je ogrebao.

“Da ne budem ogorčen? Pa mi smo išli na njezin grob”, reče on, sjećajući se kako je majka ulazila kroz vrata od kovanog željeza s rukama punim cvijeća. Njega je obično ostavljala kod auta. Sjećao se kako je klečala na zemlji i sadila slak. “Što kažeš na to?”

“Ne znam. To je bila zemlja doktora Bentleyja, pa pretpostavljam da je i on znao. Tvoj me otac nije htio odvesti onamo. Morala sam se žestoko za to izboriti. U to sam vrijeme mislila da se on plaši da ne doživim slom živaca. O, kako me samo to ljutilo što je uvijek znao što je najbolje.”

Paul se trgne zbog žestine u njezinu glasu. To ga podsjeti na razgovor koji je jutros imao s Michelle. On nasloni palac na usne, usiše sitne kapljice krvi i osjeti bakreni okus u ustima.

Neko su vrijeme sjedili u tišini i gledali stražnje dvorište puno pepela, razbacanih fotografija i vlažnih kutija. “Što to znači?” upita on napokon. “To što je retardirana? Kako to utječe na njezin život?”

Norah ponovno pogleda fotografije. “Ne znam. Caroline je rekla da je Phoebe dobro prilagođena, što god to značilo. Ima posao. Ima dečka. Išla je u školu. Ali čini se da ne može živjeti sama.”

“Ta medicinska sestra - Caroline Gill - zašto je došla sada nakon toliko godina? Što je htjela?”

“Samo mi je htjela reći”, tiho reče Norah. “To je sve. Nije ništa tražila. Ona je samo došla otvoriti vrata, Paul. Ja doista u to vjerujem. Bio je to poziv. Sada ovisi o nama dvoma kako će se sve razvijati dalje.”

“I, kako će se razvijati?” upita on.

“Ja ću poći u Pittsburgh. Moram je vidjeti. Ali poslije toga, ne znam. Da je dovedem ovamo? Pa mi smo za nju stranci. Moram razgovarati s Fredericom, on bi trebao znati.” Na trenutak ona zagnjuri lice u ruke. “O, Paul - kako da odem u Francusku na dvije godine i ostavim je ovdje?

Ne znam što da radim. Sve mi je ovo previše odjednom.”

Fotografije razbacane po travnjaku zatrepere na povjetarcu. Paul je tiho sjedio dok su se u njemu borili mnogi zbunjujući osjećaji: ljutnja na oca, iznenađenje i tuga zbog onoga što je izgubio, ali i briga. Bilo je grozno razmišljati na taj način, ali što ako se bude morao brinuti o sestri koja ne može živjeti sama? Kako? Nikad u životu nije čak ni sreo retardiranu osobu i shvati da su sve predodžbe koje je imao negativne. Nijedna nije odgovarala djevojci koja se dražesno smiješila na fotografiji i to ga je zbunjivalo.

“Ne znam ni ja”, reče Paul. “Možda bih prvo trebao srediti ovaj nered.”

“Tvoje nasljedstvo”, reče njegova majka.

“Ne samo moje”, reče on zamišljeno, isprobavajući kako te riječi zvuče. “Ono pripada i mojoj sestri.”

Radili su cijeli dan, a onda i sljedeći, sredili su fotografije, prepakirali kutije i odvukli ih u prohladni dio garaže. Dok je njegova majka imala sastanak s kustosima, Paul je nazvao Michelle da joj objasni što se dogodilo i kaže da neće stići na njezin koncert. Očekivao je da će se ljutiti, ali ona je slušala bez komentara i spustila slušalicu. Kada ju je pokušao ponovno nazvati javila se automatska tajnica i tako cijeli dan. Nekoliko je puta zamalo sjeo u auto i kao lud se odvezao kući u Cincinnati, ali znao je da to neće pomoći. Znao je da zapravo ne želi nastaviti tako, voljeti Michelle više negoli će ona ikada biti u stanju voljeti njega. Zato se natjerao da ostane. Okrenuo se fizičkom poslu, pakiranju, a uvečer je pošao do knjižnice i uzeo nekoliko knjiga o Downovu sindromu.

U utorak ujutro on i majka su tihi, rastreseni i puni brige sjeli u njezin automobil i odvezli se preko rijeke kroz bujno ljetno zelenilo Ohija. Bilo je prilično vruće, lišće kukuruza blistalo je uokvireno jarkoplavim nebom. Stigli su u Pittsburgh upravo kada su se kolone automobila vraćale s praznika 4. srpnja. Iz tunela su izašli na most gdje ih je dočekao zapanjujući prizor dviju rijeka koje su se spajale. Polako su se probijali kroz gužvu uz rijeku Monongahelu, zatim kroz još jedan dugački tunel. Napokon su stigli do ciglene kuće Caroline Gill u prometnoj ulici s tri traka.

Ona im je objasnila da auto parkiraju u pokrajnjoj uličici, što su i učinili. Izašli su iz auta i protegnuli se. Iza travnjaka su bile stube koje su se spuštale prema uskom vrtu i visokoj uskoj kući od cigle u kojoj je odrasla njegova sestra. Paul pogleda kuću. Podsjećala je na kuće u Cincinnatiju, sve se toliko razlikovalo od njegova tihog djetinjstva u udobnom predgrađu.

Ulicom su uz malene travnjake jurili automobili prema gradu koji se širio na sve strane, vrućem i gusto načičkanom građevinama.

Vrtovi uz uličicu bili su puni cvijeća, pitomog sljeza u svim bojama i perunika čiji su se bijeloljubičasti jezičci jarko isticali na travi. U vrtu uz uličicu jedna je žena radila, plijevila red raskošnih rajčica. Iza nje je rasla živica od jorgovana čije je lišće lagano treperilo na toplom povjetarcu. Žena u kratkim modrim hlačama, bijeloj majici kratkih rukava i pamučnim rukavicama s jarkim cvjetovima ustane s mjesta na kojem je klečala i nadlanicom prijeđe preko čela. Automobili su bez prestanka jurili pa ih nije čula. Ona otkine list s rajčice i pomiriše ga.

“Je li to ona?” upita Paul. “Je li to medicinska sestra?”

Norah kimne. Čvrsto, zaštitnički je prekrižila ruke preko grudi. Sunčane su joj naočale zaklanjale oči, ali unatoč tome on je primijetio koliko je nervozna, blijeda i napeta.

“Da, to je Caroline Gill. Paul, sad kad smo došli čak ovamo, nisam više sigurna da imam snage za to. Možda bismo se trebali vratiti kući.”

“Ali tu smo i oni nas očekuju.”

Ona se umorno nasmiješi. Danima gotovo uopće nije spavala, čak su joj i usne bile blijede.

“Ne vjerujem da nas doista očekuju”, reče ona.

Paul kimne. Stražnja se vrata otvore, ali figura koja je izašla ostane skrivena u sjeni. Caroline ustane i obriše ruke u hlače.

“Phoebe”, zazove. “Tu si.”

Paul osjeti kako se njegova majka ukočila, ali je ne pogleda. Umjesto toga gledao je u trijem.

Trenutak se produži u vječnost dok ih je sunce nemilosrdno pržilo. Napokon se figura pojavi, noseći dvije čaše vode.

On ju je napeto gledao. Bila je niska, puno niža od njega, kosa joj je bila tamnija, tanja, lepršavija, ošišana jednostavno u krug oko lica. Bila je blijeda kao i njezina majka i s te su se udaljenosti crte njezina lica činile profinjene, iako joj je široko lice izgledalo nekako splošteno, kao da je predugo bilo pritisnuto uza zid. Oči su joj bile blago iskošene prema gore, udovi kratki. Više nije bila djevojčica kao na fotografijama, već odrasla žena njegovih godina sa sijedim vlasima u kosi. Nekoliko je sijedih znalo prošarati i njegovu bradu kada ju je puštao da izraste. Na sebi je imala cvjetaste kratke hlače, bila je zdepasta, malo krupnija, i koljena su joj se doticala kada je hodala.

Oh, otme se njegovoj majci. Ona stavi ruku na srce. Oči su joj bile skrivene sunčanim naočalama i njemu je bilo drago zbog toga. Taj je trenutak pripadao samo njoj.

“Sve je u redu”, reče on. “Hajdemo samo stajati tu neko vrijeme.”

Sunce je pržilo, automobili su j urili. Caroline i Phoebe su sjedile jedna do druge na stubama trijema i pile vodu.

“Spremna sam”, napokon reče njegova majka i oni siđu niza stube na uski travnjak između povrća i cvijeća. Prva ih je ugledala Caroline Gill. Zaklonila je oči rukom, žmirkajući na suncu, i ustala. I Phoebe ustane pa su se nekoliko sekundi samo gledali preko travnjaka. Zatim Caroline uzme Phoebeinu ruku u svoju. Sreli su se kod rajčica gdje su teški, već gotovo dozreli plodovi ispunjavali zrak finim kiselkastim mirisom. Svi su šutjeli. Phoebe je dugo netremice gledala Paula, zatim je ispružila ruku preko praznine što ih je razdvajala i dotakla njegov obraz, lagano, nježno kao da provjerava je li stvaran. Paul šutke kimne. Ozbiljno ju je gledao i njezina mu se gesta nekako učini ispravnom. Phoebe ga je željela upoznati, to je bilo sve. I on je želio upoznati nju, ali nije imao predodžbu što da kaže sestri s kojom je bio tako prisno vezan, ali koja mu je bila potpuna strankinja. Osjećao se grozno sputan, plašio se da ne učini nešto krivo. Kako se razgovara s retardiranom osobom? Knjige koje je pročitao tijekom vikenda, sva ta klinička izvješća nisu ga pripremili za osobu od krvi i mesa čija je ruka tako nježno dotaknula njegov obraz.

Prva se pribrala Phoebe.

“Zdravo”, reče ona i pruži mu ruku. Paul je prihvati, osjećajući kako su joj prsti maleni. Još uvijek nije bio u stanju progovoriti.“Ja sam Phoebe. Drago mi je.” Govorila je nerazgovijetno, polako. Zatim se okrene prema njegovoj majci i ponovi isto.

“Zdravo”, odgovori njegova majka, uzme joj ruku, a onda je stisne svojim objema. Glas joj je bio ispunjen osjećajima. “Zdravo, Phoebe. Drago mi je.”

“Tako je vruće”, reče Caroline. “Hajdemo unutra. Uključila sam ventilatore, a i Phoebe je jutros napravila ledeni čaj. Vrlo je uzbuđena zbog vašeg dolaska, zar ne, dušo?”

Phoebe se iznenada sramežljivo nasmiješi i kimne. Oni krenu za njom u prohladnu kuću.

Prostorije su bile malene, ali besprijekorno uređene s prekrasnom drvenarijom i francuskim vratima između dnevne sobe i blagovaonice. Dnevna je soba bila svijetla, puna pomalo otrcanog namještaja boje crvenog vina. U udaljenom je kutu bio golem tkalački stan.

“Radim šal”, reče Phoebe.

“Prekrasan je”, reče njegova majka, prijeđe na drugi kraj prostorije i dotakne tamnoružičastu, žućkastobijelu, žutu i blijedozelenu pređu. Skinula je naočale i digla pogled očiju punih suza, glasa nabijenog osjećajima. “Jesi li sama izabrala boje?”

“Te su mi najdraže”, reče Phoebe.

“I meni”, reče njegova majka. “Kada sam bila tvojih godina to su bile i moje najdraže boje.

Moje su djeveruše bile odjevene u tamnoružičaste i žućkastobijele haljine i nosile žute ruže.”

Paula zapanji taj podatak. Sve fotografije njihova vjenčanja bile su crno-bijele.

“Ako hoćeš dat ću ti ovaj šal”, reče Phoebe i sjedne za tkalački stan. “Napravit ću ga za tebe.”

“Oh”, reče njegova majka i na trenutak zatvori oči. “Phoebe, to je divno.”

Caroline je donijela ledeni čaj pa su njih četvero pomalo ukočeno sjedili u dnevnoj sobi i razgovarali o vremenu, o Pittsburghu i njegovoj renesansi nakon zatvaranja mnogih željezara. Phoebe je tiho sjedila za tkalačkim stanom i pomicala čunak naprijed-natrag.

Podigla bi pogled svaki put kada su spomenuli njezino ime. Paul ju je sa strane svako malo gledao. Imala je malene i punašne ruke. Usredotočila se na čunak, grizući donju usnu.

Napokon njegova majka popije čaj i reče: “Pa, evo nas i ja ne znam što dalje.”

“Phoebe”, reče Caroline. “Kako bi bilo da nam se pridružiš?” Phoebe priđe i sjedne na kauč kraj Caroline.

Njegova majka počne govoriti prebrzo, nervozno kršeći ruke. “Ne znam što je najbolje. Za našu situaciju nema naputaka, zar ne? Ja bih htjela predložiti Phoebe svoj dom. Ona može doći živjeti k nama ako to želi. U posljednjih sam nekoliko dana puno o tome razmišljala.

Trebat će nam cijela vječnost da sve nadoknadimo.” Tu ona zastane kako bi ulovila dah, okrene se prema Phoebe koja je gledala u nju razrogačenih očiju. “Ti si moja kći, Phoebe, shvaćaš li to? Ovo je Paul, tvoj brat.”

Phoebe primi Caroline za ruku. “Ovo je moja mama”, reče ona.

“Da, tako je.” Norah pogleda Caroline i pokuša ponovno. “To je tvoja majka”, reče. “Ali i ja sam tvoja majka. Ti si rasla u mojem tijelu, Phoebe.” Ona potapše svoj trbuh. “Ovdje si rasla, ali onda si se rodila i odgojila te je tvoja majka Caroline.”

“Ja ću se udati za Roberta”, reče Phoebe. “Ne želim živjeti s vama.”

Paul, koji je gledao kako se majka cijeli vikend mučila, na te riječi osjeti fizičku bol, kao da ga je Phoebe šutnula. Primijeti da se i Norah tako osjeća.

“Sve je u redu, Phoebe”, reče Caroline. “Nitko te neće tjerati da odeš odavde.”

“Ja nisam mislila... samo sam htjela ponuditi...” Njegova majka zastane i još jedanput duboko udahne. Njezine su tamnozelene oči bile zabrinute. Ona pokuša ponovno. “Phoebe, Paul i ja bismo te htjeli upoznati. To je sve. Molim te, nemoj nas se plašiti. Dobro? Zapravo sam mislila, htjela reći... da su ti vrata moje kuće uvijek otvorena. Uvijek. A kamo god ja pođem i ti možeš sa mnom, i nadam se da hoćeš. Nadam se da ćeš mi doći u posjet jednog dana, to je sve. Što kažeš?”

“Možda”, popusti Phoebe.

“Phoebe”, reče Caroline. “Kako bi bilo da pokažeš Paulu kuću? Daj meni i gospođi Henry priliku da malo porazgovaramo. I ne brini,dušo,” doda ona i lagano spusti ruku na Phoebeinu nadlakticu, “nitko nikamo ne ide. Sve je u redu.”

Phoebe kimne i ustane. “Želiš vidjeti moju sobu?” upita Paula. “Imam novi gramofon.”

Paul pogleda majku i ona kimne, gledajući ih kako zajedno odlaze iz sobe. Paul krene za Phoebe uza stube.

“Tko je Robert?” upita.

“On je moj dečko. Mi ćemo se vjenčati. Jesi li ti oženjen?”

Paul se trgne, sjetivši se Michelle i odmahne glavom. “Nisam.”

“Imaš curu?”

“Nemam. Imao sam je, ali je otišla.”

Phoebe zastane na vrhu stubišta i okrene se. Stajali su oči u oči, toliko blizu da se Paul osjećao nelagodno, zadirala je u njegov osobni prostor. On pogleda u stranu, pa u nju. Ona je još uvijek gledala ravno u njega.

“Nije pristojno piljiti u ljude”, reče on.

“Ali ti izgledaš tužno.”

“I jesam tužan”, reče on. “Zapravo sam jako, jako tužan ” Ona kimne i na trenutak se učinilo kao da sudjeluje u njegovoj tuzi, izraz lica joj se smračio, ali već se u sljedećem trenutku razvedri.

“Hajde”, reče ona i povede ga niz hodnik. “Imam novih ploča.”

Sjeli su na pod u njezinoj sobi. Zidovi su bili ružičasti, zastori karirani ružičasto-bijeli. Bila je to soba malene djevojčice, puna plišanih životinja i šarenih slika na zidovima. Paul se zapita je li istina da će se Phoebe udati za Roberta. Ali onda se osjeti loše što tako razmišlja. Pa zašto se ona ne bi udala ili radila što god poželi? Sjeti se gostinske sobe u roditeljskoj kući u kojoj je boravila njegova baka kada je dolazila u posjet dok je on bio mali. To bi bila Phoebeina soba, ona bi je ispunila glazbom i svojim stvarima. Phoebe stavi ploču na maleni gramofon, pojača zvuk i poluzatvorenih očiju zapjeva uz glasne taktove “Love, Love Me Do”. Ima ugodan glas, zaključi Paul, i malo stiša zvuk gledajući ostale ploče. Imala je puno popularne glazbe, ali i klasične.

“Sviđa mi se trombon”, reče ona praveći se da ga svira, pa kada se Paul nasmijao, nasmije se i ona. “Stvarno volim trombon.” Ona uzdahne.

“Ja sviram gitaru”, reče on. “Jesi li znala?”

Ona kimne. “Da, mama mi je rekla... kao John Lennon.”

On se nasmije. “Tako nešto”, reče on, iznenađen što vode pravi razgovor. Naviknuo se na njezin govor i što su više razgovarali, ona se sve više oslobađala, bila je posebna. “Jesi li čula za Andresa Segoviju?”

“Nisam.”

“On je stvarno dobar gitarist. Moj nadraži. Jednom ću ti odsvirati njegovu glazbu. Dobro?”

“Sviđaš mi se, Paul. Baš si simpatičan.”

On se nasmije, šarmiran i polaskan. “Hvala”, reče. “I ti se meni sviđaš.”

“Ali svejedno ne želim živjeti s tobom.”

“Ma to je u redu. Ni ja ne živim sa svojom majkom”, reče on. “Živim u Cincinnatiju.”

Phoebeino lice zasja. “Živiš sam?”

“Da”, reče on, znajući da kada se vrati kući Michelle više neće biti tamo. “Potpuno sam.”

“Baš imaš sreću.”

“Pretpostavljam da je tako”, reče on ozbiljno, shvativši iznenada da je to istina. Sve što je u životu uzimao zdravo za gotovo, za Phoebe su bili snovi. “Da, sretan sam.”

“I ja sam sretna”, reče ona i iznenadi ga. “I Robert i ja imamo dobar posao.” “Što radiš?” upita Paul.

“Radim fotokopije”, reče ona ponosno. “Puno, puno kopija.” “To ti se sviđa?”

Ona se nasmije. “I Max radi tamo. Ona je moja prijateljica. Imamo dvadeset tri različite boje papira.”

Pjevušila je zadovoljno dok je pažljivo spremala prvu ploču i vadila drugu. Pokreti joj nisu bili brzi, ali su bili izvježbani i usredotočeni.

Paul ju je mogao zamisliti u fotokopiraonici kako radi svoj posao, šali se s prijateljima, zastaje svako malo kako bi se divila raznobojnom papiru ili završenom poslu. Odozdo je čuo mrmor glasova. To su se njegova majka i Caroline Gill dogovarale što da rade. On shvati, duboko posramljen, da je osjećaj sažaljenja prema Phoebe, kao i majčin zaključak da je ovisna o drugima bio smiješan i nepotreban. Phoebe je voljela sebe i svoj život, bila je sretna. Sve ono čemu je težio, sva natjecanja i nagrade, duga i bezuspješna borba da zadovolji sebe i zadivi oca, u usporedbi s Phoebeinim životom učine mu se pomalo smiješnima.

“Gdje je tvoj otac?” upita on.

“Na poslu je. On vozi autobus. Sviđa ti se ‘Žuta podmornica’?”

“Da, sviđa.”

Phoebe se srdačno nasmiješi i stavi ploču na gramofon.

1. rujna 1989.

Iz crkve su u vedro sunčano nebo lepršale note. Paulu, koji je stajao ispred jarkocrvenih vrata, učini se da gotovo može vidjeti glazbu kako se probija između listova jablana i rasipa se po travnjaku kao zrake svjetla. Orguljašica je bila njegova prijateljica, djevojka iz Perua po imenu Alejandra. Dugačka tamnocrvena kosa bila joj je skupljena u čvrst rep. Pojavila se u njegovu stanu u tmurnim danima nakon Michellina odlaska s juhom, ledenim čajem i ukorima. Diži se, rekla mu je odrješito, razgrnula zastore, otvorila prozore i odnijela prljavo posuđe u sudoper. Diži se. Nema smisla čamiti u stanu, pogotovo ne zbog jedne flautistice. Sve su one hirovite, zar to nisi znao? Čudi me da je uopće i toliko izdržala. Dvije godine. To je sigurno rekord.

Sada su Alejandrine note žuborile poput srebrnaste vode do crescendo koji se uspinjao i lebdio na suncu. Na vratima se pojavi njegova nasmijana majka, ruke lagano oslonjene na Fredericovu nadlakticu. Oni zajedno zakorače na sunce pod šarenu kišu sjemenki i latica.

“Baš je lijepo”, primijeti Phoebe koja je stajala kraj njega.

Na sebi je imala srebrnozelenu haljinu, a u ruci narcise koje je nosila za vrijeme vjenčanja.

Smiješila se očiju skupljenih od zado voljstva, dok su joj se na oba bucmasta obraza pojavile jamice. Latice i sjemenke letjele su u vedro nebo i Phoebe se oduševljeno smijala kada su u luku padale natrag. Paul je pomno pogleda, tu strankinju, njegovu sestru blizanku. Zajedno su išli do oltara malene crkve gdje ih je s Fredericom čekala njihova majka. On je koračao polako, Phoebe usredotočena i ozbiljna pokraj njega držala ga je pod ruku, odlučna da sve napravi kako treba. Iznad kosih su greda letjele lastavice dok su mladenci razmjenjivali zavjete vjernosti. Njegova je majka od samoga početka bila sigurna da se želi udati baš u toj crkvici, kao što je inzistirala tijekom svih neobičnih, neočekivanih, suznih rasprava o Phoebeinoj budućnosti da njezino oboje djece budu uz nju na vjenčanju.

U zrak poleti još jedan oblak, ovog puta konfeta i začuje se smijeh. Njegova majka i Frederic pognu glave, a Bree im s kose i s ramena strese šarene komadiće papira. Svjetlucavi se konfeti raspu na sve strane pa je travnjak sličio na taracani pod.

“Imaš pravo”, reče on Phoebe. “Lijepo je.”

Ona zamišljeno kimne i objema rukama poravna suknju.

“Tvoja mama putuje u Francusku.”

“Da.” On se ukoči na riječi: tvoja mama. Tako se govorilo za strance, što su, istini za volju, oni ipak bili. To je najviše boljelo Noru, te izgubljene godine koje su stajale između njih, te formalne, oprezne fraze umjesto opuštenih riječi punih ljubavi. “A onda ti i ja za nekoliko mjeseci”, reče on podsjećajući Phoebe na planove oko kojih su se napokon uspjeli dogovoriti.

“Ići ćemo ih posjetiti u Francusku.”

Na trenutak, kao oblak, Phoebeinim licem proleti zabrinutost.

“Vratit ćemo se ovamo”, doda on nježno, sjetivši se kako se prestrašila na majčin prijedlog da se preseli s njom u Francusku.

Ona kimne, ali još uvijek je djelovala zabrinuto. “Što je?” upita on. “Što te muči?”

“Jedenje puževa.”

On je iznenađeno pogleda. Prije vjenčanja, dok su stajali u predvorju crkve, šalio se s majkom i Bree, govoreći o gozbi koju će prirediti u Chateauneufu. Phoebe je stajala tiho sa strane i on je mislio da ne sluša. I to je bila još jedna zagonetka, Phoebe i kako je vidjela, doživljavala i osjećala svijet oko sebe. Sve što je doista znao o njoj stalo bi na dopisnicu: voljela je mačke,

voljela je tkati, slušati radio i pjevati u crkvi. Mnogo se smijala, grlila je sve oko sebe i, baš kao i on, bila je alergična na ubod ose.

“Puževi nisu loši”, reče on. “Pomalo su gumasti. Kao da žvačeš žvakaću s okusom češnjaka.”

Phoebe se namršti, zatim nasmije. “Odvratno”, reče. “To je stvarno odvratno, Paul.”

Povjetarac joj je lagano mrsio kosu, dok joj je pogled bio prikovan za ono što se događalo pred njom. Uzvanici, sunčeve zrake, lišće, sve je bilo obavijeno glazbom. Lice joj je bilo posuto pjegama, baš kao i njegovo. Malo dalje, s druge strane travnjaka njegova majka i Frederic uzeli su u ruke srebrni nož za tortu.

“Ja i Robert isto ćemo se vjenčati”, reče Phoebe.

Paul se nasmiješi. Upoznao je Roberta za vrijeme prvog posjeta Pittsburghu. Svratili su do njega u samoposluživanje. Visok, pažljiv, odjeven u smeđu uniformu na kojoj je bila pločica s imenom. Kada ih je Phoebe sramežljivo upoznala, Robert je smjesta zgrabio Paulovu ruku i pljesnuo ga po ramenu kao da se vide nakon puno godina. Drago mi je, Paul. Phoebe i ja ćemo se vjenčati pa ćemo uskoro ti i ja biti braća. Što kažeš na to? A zatim se zadovoljno, ne čekajući odgovor, siguran da je svijet prekrasno mjesto i da i Paul dijeli njegovo zadovoljstvo, okrenuo prema Phoebe i zagrlio je, pa su njih dvoje tako stajali, smješkajući se. “Šteta što Robert nije mogao doći.”

Phoebe kimne. “Robert voli zabave”, reče ona.

“To me ne čudi.”

Paul je gledao majku kako stavlja komadić torte Fredericu u usta, dodirujući kut njegovih usana palcem. Na sebi je imala žućkastobijelu haljinu, plava, kratka kosa polako je postajala srebrna pa su joj zelene oči izgledale još krupnije. On se sjeti oca, pitajući se kako je izgledalo njihovo vjenčanje. Vidio je fotografije, naravno, ali to nije bilo dovoljno. Želio je znati kakvo je bilo svjetlo, kako je zvučao smijeh, želio je znati je li se njegov otac nagnuo kao sada Frederic i poljubio njegovu majku nakon što je ona polizala glazuru s usana.

“Ja volim ružičaste cvjetove”, reče Phoebe. “Želim puno, puno ružičastog cvijeća na svom vjenčanju.” Ona se uozbilji, namršti i slegne ramenima pa joj naramenica zelene haljine malo sklizne niz ključnu kost. Ona zatrese glavom. “Ali Robert i ja prvo trebamo uštedjeti za to novac.”

Vjetar jače zapuše i Paul se sjeti Caroline Gill, visoke i stroge, kako stoji u predvorju hotela u Lexingtonu sa svojim mužem Alom i Phoebe. Jučer su se tamo našli na neutralnom terenu.

Kuća njegove majke bila je prazna, u dvorištu je bio znak PRODAJE SE. Večeras će ona i Frederic otputovati u Francusku. Caroline i Al su se dovezli iz Pittsburgha, pa su nakon uljudnog i pomalo napetog objeda ostavili Phoebe kako bi prisustvovala vjenčanju, a oni se uputili u Nashville na odmor. Njihov prvi samostalni zajednički odmor, rekli su, i doimali se vrlo sretnima zbog toga. Ipak, Caroline je dvaput zagrlila Phoebe, zastala na pločniku, pogledala ih kroz staklo i mahnula.

“Sviđa ti se u Pittsburghu?” upita je Paul. Ponudili su mu posao tamo, dobar posao u orkestru.

Imao je i drugu ponudu, orkestra u Santa Feu. “Da, volim Pittsburgh”, odgovori Phoebe. “Moja mama stalno govori da ima previše stuba, ali meni se sviđa.”

“Možda se preselim onamo”, reče Paul. “Što kažeš na to?”

“To bi bilo lijepo”, reče Phoebe. “Mogao bi doći na moje vjenčanje.” Ona uzdahne. “Vjenčanje košta mnogo novca. To nije fer.”

Paul kimne. Ne, to nije bilo fer. Ni to ni sve ostalo. Sve prepreke koje su stajale pred Phoebe u svijetu koji je nije dočekao s dobrodošlicom, ni razmjerna lakoća njegova života. Ni ono što je njihov otac učinio - ništa nije bilo fer. Iznenada on poželi omogućiti Phoebe vjenčanje kakvo je željela, ili barem tortu. To bi bila tako malena gesta u usporedbi sa svim ostalim.

“Mogli biste pobjeći i vjenčati se”, predloži on.

Phoebe malo razmisli, okrećući plastičnu zelenu narukvicu oko zglavka. “Ne”, reče ona.

“Onda ne bismo imali tortu.”

“Pa, ne znam baš. Zašto ne?”

Phoebe se namršti i pogleda ga da vidi je li se to on njoj ruga. “Ne”, reče odlučno. “Tako se to ne radi, Paul.”

On se nasmije, dirnut njezinom uvjerenošću u to kako je svijet ustrojen.

“Znaš što, Phoebe? U pravu si.”

Kada su Frederic i Norah pojeli tortu, do njih preko sunčanog travnjaka dopru smijeh i pljesak. Nasmiješena Bree podigne fotoaparat kako bi ih još jedanput slikala. Paul kimne prema stolu na kojem su bili tanjurići s tortom. “Svadbena torta ima šest katova. Maline i šlag u sredini. Što kažeš, Phoebe? Hoćeš li probati?”

Phoebe se srdačno nasmije i kimne.

“Moja će torta imati osam katova”, reče ona dok su prelazili preko travnjaka ispunjenog glasovima, smijehom i glazbom.

Paul se nasmije. “Samo osam? Zašto ne deset?”

“Ma daj, baš si smiješan, Paul.”

Stigli su do stola. Norina ramena bila su posuta šarenim konfe tima. Smiješila se, kretnje su joj bile blage. Ona dotakne Phoebeinu kosu, zagladi je, kao da je ona još uvijek djevojčica.

Phoebe se trgne i Paula to probode u srcu. Ova priča nije imala jednostavan kraj. Bit će prekooceanskih putovanja, telefonskih razgovora, ali nikad jednostavne opuštenosti svakodnevnog života.

“Bila si odlična”, reče Norah. “Tako mi je drago što si prisustvovala vjenčanju, Phoebe. I ti i Paul. To mi puno znači. Ne mogu ti opisati koliko.”

“Ja volim vjenčanja”, reče Phoebe i uzme tanjur s tortom. Njegova se majka tužno nasmiješi.

Paul je gledao Phoebe, pitajući se kako je ona sve ovo doživljavala. Činilo se da se ne brine previše nego prihvaća svijet onakvim kakav jest, kao čarobno i neobično mjesto u kojem je sve moguće. U tom je svijetu bilo moguće da ti se na vratima pojave majka i brat za koje nisi znala da postoje i pozovu te na vjenčanje.

“Drago mi je što ćeš nas doći posjetiti u Francusku, Phoebe”, nastavi Norah. “I meni i Fredericu je drago.”

Phoebe ih ponovno pogleda s nelagodom.

“Problem je u puževima”, objasni Paul. “Phoebe ne voli puževe.” Norah se nasmije. “Ne brini, ni ja ih ne volim.”

“Ali poslije puta se vraćam kući”, reče Phoebe.

“Tako je”, potvrdi njegova majka nježno. “Takav je dogovor.” Paul ih je gledao, osjećajući se bespomoćnim da savlada bol koja se uglavila u njemu kao kamen. Na jarkom je svjetlu itekako jasno vidio majčine godine, nove bore, plavu kosu prošaranu sijedim vlasima, ali i njezinu ljepotu. Izgledala je dražesno i ranjivo, i on se sada pitao, kao što se često pitao prethodnih tjedana, kako ju je njegov otac mogao tako iznevjeriti, kako ih je sve mogao iznevjeriti. “Kako?” upita on tiho. “Kako je mogao šutjeti?”

Ona se okrene prema njemu vrlo ozbiljna. “Ne znam. Nikad to neću shvatiti. Ali razmisli, Paul, kakav je samo bio njegov život. Nosio je tu tajnu u sebi sve te godine.”

On pogleda preko stola. Phoebe je stajala ispod jablana, čije je lišće upravo počelo mijenjati boju, i vilicom strugala šlag s torte. “Naš je život mogao biti potpuno drugačiji.”

“Da, istina je. Ali nije bio, Paul. Sve se dogodilo ovako kako jest.” “Ti ga braniš”, reče on polako.

“Ne. Ja mu opraštam. Barem pokušavam. To nije isto.”

“On ne zaslužuje oprost”, reče Paul, iznenađen gorčinom koja nije prolazila.

“Možda je tako”, reče njegova majka. “Ali ti, ja i Phoebe imamo izbor. Možemo biti ogorčeni i ljuti, ili pokušati nastaviti normalno živjeti. To mi je najteže, odustati od pravednog gnjeva.

Još uvijek se borim, ali to je ono što želim.”

On se zamisli. “Ponudili su mi posao u Pittsburghu”, reče on. “Doista?” Majka ga je sada napeto gledala. Na poslijepodnevnom su joj svjetlu oči bile tamnozelene. “Hoćeš li prihvatiti?”

“Mislim da hoću”, reče on, shvativši da je već odlučio. “Ponuda je vrlo dobra.”

“Znaš, ne možeš je ispraviti”, reče ona tiho. “Ne možeš ispraviti prošlost, Paul.”

“Znam.” I doista je znao. Kada je prvi put otputovao u Pittsburgh, mislio je da treba ponuditi pomoć. Zabrinuo se zbog obaveza koje je mislio da će morati preuzeti, zbog promjena koje će teret retardirane sestre unijeti u njegov život, ali čekalo ga je iznenađenje - zapravo, bio je zapanjen jer je ta ista sestra rekla - ne, hvala lijepa, meni se sviđa moj život ovakav kakav jest.

“Tvoj je život samo tvoj”, reče ona odlučno. “Ti nisi odgovoran za ono što se dogodilo. Phoebe je financijski zbrinuta.”

Paul kimne. “Znam. Ja se ne osjećam odgovornim za nju. Jednostavno - htio bih je bolje upoznati. Dan za danom. Mislim, ona je moja sestra. Posao koji mi nude je dobar i promjena mi je doista potrebna. Pittsburgh je prekrasan grad pa sam mislio - zašto ne?” “O, Paul.” Ona uzdahne i prođe rukom kroz kratku kosu. “Je li taj posao doista dobar?”

“Da, doista je dobar.”

Ona kimne. “Ne kažem, bilo bi lijepo”, reče ona polako, “da oboje živite u istom gradu. Ali razmisli o svemu šire. Mlad si, tek počinješ otkrivati svoj put. Znaj da je to u redu.”

Prije negoli je stigao odgovoriti pojavi se Frederic, kucne po satu i reče kako uskoro moraju krenuti kako bi stigli na avion. Nakon kratkog razgovora Frederic ode po automobil, a Norah se okrene prema Paulu, primi ga za nadlakticu i poljubi u obraz.

“Mislim da ćemo sada krenuti. Hoćeš li ti odvesti Phoebe kući?” “Hoću. Caroline i Al su rekli da mogu prenoćiti kod njih.”

Ona kimne. “Hvala ti što si uz mene”, reče nježno. “Sigurno ti nije bilo lako iz mnogo razloga.

Ali meni je puno značilo.”

“Sviđa mi se Frederic”, reče on. “Nadam se da ćete biti sretni.”

Ona se nasmije i dotakne mu ruku. “Tako se ponosim tobom, Paul. Imaš li uopće pojma koliko? Znaš li uopće koliko te volim?” Ona se okrene i preko stola pogleda u Phoebe. Ona je stavila stručak narcisa pod ruku, dok joj je svjetlucava suknja lepršala na povjetarcu.

“Ponosna sam na vas oboje.”

“Frederic ti maše”, reče Paul, govoreći ubrzano kako bi sakrio osjećaje. “Mislim da je vrijeme da pođeš. On te čeka. Idi i budi sretna, mama.”

Ona ga značajno i dugo pogleda sa suzama u očima, zatim ga poljubi u obraz.

Frederic im priđe s druge strane travnjaka i rukuje se s Paulom. Paul je gledao kako majka grli njegovu sestru i predaje joj svoj buket. Gledao je kako Phoebe oprezno grli nju. Norah i Frederic uđu u auto, smiješeći se i mašući pod novom kišom konfeta. Automobil nestane iza zavoja i Paul krene prema njihovu stolu, zaustavljajući se da pozdravi goste. Nije skidao pogled s Phoebe. Kada je prišao, čuo ju je kako radosno priča o predstojećem vjenčanju s Robertom. Govorila je glasno, pomalo usporeno i čudno, ali s beskrajnim oduševljenjem.

Vidio je reakciju gostiju - usiljene, nesigurne, strpljive osmijehe, pa se lecne. Phoebe je samo željela razgovarati s njima. I on je prije samo nekoliko tjedana reagirao na isti način. “Što kažeš, Phoebe”, reče dok joj je prilazio. “Idemo?” “Dobro”, odgovori ona i spusti tanjur na stol.

Vozili su se okruženi raskošnom prirodom. Dan je bio topao. Paul isključi klimu i otvori prozore, sjetivši se kako je njihova majka divlje vozila istim tim krajolikom ne bi li pobjegla od osamljenosti i tuge, dok joj je vjetar šibao lice. Zacijelo je s njom prešao tisuće kilometara po cijeloj državi. Ležao je na stražnjem sjedalu i po lišću, telefonskim žicama, nebu

pokušavao pogoditi gdje se nalaze. Sjećao se kada je gledao kako parobrod plovi blatnim vodama Mississippija, njegovih kotača na kojima je na svjetlu blistala voda. Nikad nije shvatio majčinu tugu, iako ju je nosio u sebi kamo god je išao.

Sada je sva ta tuga nestala, kao i taj život.

Vozio je brzo, posvuda je mirisalo na jesen. Lišće na svibu već je promijenilo boju, jarkorumeno na zelenim brdima u pozadini. Paula su svrbjele oči od peludi, nekoliko je puta kihnuo, ali nije zatvorio prozor. Njegova je majka običavala uključiti klimu pa je u automobilu bilo hladno kao u podrumu. Da je otac bio tu, smjesta bi izvadio antihistamin iz liječničke torbe. Phoebe, koja je uspravno sjedila do njega, bijele, gotovo prozirne kože, izvadi papirnati rupčić iz svoje goleme plastične torbe i pruži mu ga. Pod kožom su joj se nazirale blijedomodre vene. Vidio je kako joj mirno i ujednačeno na vratu kuca bilo.

Njegova sestra, njegova blizanka. Što bi bilo da nije rođena sa Downovim sindromom? Što bi bilo da je rođena takva kakva jest, ali da njihov otac nije pogledao Caroline Gill dok je vani padao snijeg, a njegov kolega bio zaglavljen u jarku? On zamisli svoje roditelje, tako mlade, tako sretne tog ožujka, kako ih umotane unose u automobil i voze se mokrim ulicama Lexingtona, dok se snijeg topi. Svijetla igraonica do njegove sobe bila bi Phoebeina. Ona bi jurila za njim niza stube, kroz kuhinju i u obrasli vrt, uvijek uz njega, njezin smijeh eho njegova. Kakav bi on sada bio?

Ali njegova je majka bila u pravu. Nikad neće znati što je moglo biti. Znao je samo da je njegov otac porodio vlastitu ženu usred neočekivane mećave, radeći ono što je znao napamet, usredotočio se na puls i otkucaje srca žene na stolu, njezinu zategnutu kožu, glavicu koja se pojavila. Poslušao je disanje djeteta, pregledao boju kože, prste na rukama i nogama. Dječak.

Naizgled savršen, i u njegovu ocu nešto zapjeva od radosti. Trenutak kasnije, još jedno dijete i ta je pjesma zamrla za sva vremena.

Već su se približili gradu. Paul pričeka da prođu automobili iz suprotnog smjera i kroz kamena vrata skrene na leksingtonško groblje. Parkira auto pod brijest koji je preživio stotinu godina suša i bolesti i izađe iz njega. Pođe do druge strane, otvori Phoebe vrata i pruži joj ruku. Ona iznenađeno pogleda pruženu ruku, a onda njega. Zatim sama izađe iz auta, držeći u rukama narcise čije su stabljike sada bile zdrobljene i gnjecave. Neko su vrijeme išli puteljkom, prošli su kraj nadgrobnih spomenika, ribnjaka s patkama, sve dok preko travnjaka nisu stigli do spomenika ispod kojeg je bio grob njihova oca.

Phoebe prijeđe prstima preko imena i datuma uklesanog u tam nom granitu. Paul se ponovno zapita o čemu ona sada razmišlja. Al Simpson je bio čovjek kojega je zvala ocem. On je s njom uvečer rješavao zagonetke i s puta joj donosio najdraže ploče. Kad je bila mala nosio ju je oko vrata kako bi ona mogla dotaknuti visoko lišće platane. Ovaj granit, to ime na njemu nije joj moglo značiti ništa.

David Henry McCallister, Phoebe polako i glasno pročita. Kako je samo čudno zvučalo.

“Oče...” počne on.

“Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje...” nastavi ona.

“Ne”, reče on iznenađeno. “Naš otac. Moj i tvoj.”

“Oče naš”, ponovi ona i on se osjeti strahovito bespomoćnim, jer iako su njezine riječi odgovarale trenutku, izrekla ih je mehanički i nisu imale značaja.

“Tužan si”, primijeti ona. “Da moj otac umre i ja bih bila tužna.”

Paul se zaprepasti. Da, tako je - doista je bio tužan. Njegove je srdžbe nestalo i odjednom je vidio oca u potpuno drukčijem svjetlu. Svaki put kada ga je David gledao, kada je čuo njegov glas, to ga je podsjećalo na izbor koji je učinio i koji nije mogao ispraviti. Kad su kustosi otišli, u tamnoj su komori pronašli skrivene polaroid-fotografije na kojima je bila Phoebe. Caroline ih je godinama slala. Tamo je bila i ona jedina fotografija očeve obitelji, onakva kakvu je i Paul čuvao. Stajali su na trijemu njihova izgubljenog doma. Tisućama je fotografija njegov

otac pokušavao zamesti trenutak koji više nije mogao promijeniti, ali prošlost je pronalazila način da ispliva, uporna poput sjećanja, snažna poput snova.

Phoebe, njegova sestra, tajna koju je otac čuvao četvrt stoljeća.

Paul se vrati do šljunčane staze. Zastane s rukama u džepovima, dok se lišće kovitlalo u virovima što ih je stvarao vjetar, a komad novina lepršao iznad redova bijelih spomenika.

Oblaci su prekrivali sunce i sjenom šarali zemlju, iza njih bi se pojavile sunčane zrake i bljesnule na spomenicima, travi i drveću. Čuo se lagan šum lišća na povjetarcu i šuškanje visoke trave.

Isprva su note koje je čuo bile gotovo neprepoznatljive, skrivene povjetarcem, tako fine da se morao napregnuti da ih čuje. On se okrene. Phoebe, koja je još uvijek stajala kod spomenika s rukom naslonjenom na tamni granitni rub, počela je pjevati. Trava preko groba se savijala, lišće treperilo. Pjevala je crkvenu pjesmu, njemu odnekud poznatu. Nije razabirao riječi, ali glas joj je bio čist i milozvučan pa su se i ostali posjetitelji groblja stali okretati u njezinu smjeru. Gledali su Phoebe, ženu prosijede kose neobična držanja u haljini djeveruše, čuli nejasne riječi i bezbrižan, čist i mekan glas. Paul teško uzdahne. Shvati da će do kraja života biti ovako razapet, svjestan Phoebeine nespretnosti, poteškoća s kojima se susretala samo zato što je bila drugačija, ali njezina će čista i iskrena ljubav učiniti da on sve to prevlada.

Da, njezina ljubav, a onda, iznenada preplavljen glazbom, postane svjestan svoje jednostavne ljubavi prema njoj.

Njezin glas, visok i čist, uzdizao se između lišća i sunčanih zraka. Zapljuskivao je šljunak i travu. On je zamišljao kako note padaju u zrak kao kamenčići u vodu i stvaraju valove na nevidljivoj površini svijeta. Valove zvuka, valove svjetlosti. Njegov je otac pokušao sve vezati za mjesto, ali svijet je bio u stalnom pokretu i nije ga se moglo sputati.

Lišće se odizalo od tla, sunčana je svjetlost plivala. Iznenada se Paul sjeti riječi te stare crkvene pjesme i zapjeva. Phoebe kao da nije primijetila. Nastavila je pjevati, prihvaćajući njegov glas kao što bi prihvatila vjetar. Njihovi se jednaki glasovi spoje i glazba prodre u njega, prostruji čitavim njegovim bićem. Kada je pjesma bila gotova, neko su vrijeme stajali na jasnom blijedom suncu poslijepodneva. Vjetar promijeni smjer i priljubi Phoebeinu kosu uz njezin vrat, a staro lišće uz podnožje izlizane kamene ograde.

Sve se uspori, i iznenada je cijeli svijet bio ulovljen u tom jednom trenutku. Paul je mirno stajao i čekao da vidi što će se dogoditi.

Nekoliko se sekundi ne dogodi ništa.

A onda se Phoebe polako okrene i zagladi suknju.

Sasvim običan pokret, ali svijet se ponovno pokrene.

Paul primijeti kako su joj nokti kratki, kako nježno izgleda njezino zapešće prema granitnom spomeniku. Ruke njegove sestre bile su malene, kao ruke njihove majke. On prijeđe preko travnjaka i dotakne joj rame. Bilo je vrijeme da je odvede kući.

Dalmatinka