PROZA U TRAPERICAMA MJESEC HRVATSKE KNJIGE 2022. KNJIŽNICE GRADA ZAGREBA KNJIŽNICA SAVICA
Proza u trapericama ...ili jeans proza nazvana tako po kultnom odjevnom predmetu generacije šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća tip je književnosti čiji se začetak povezuje s romanom Lovac u žitu Jeromea Davida Salingera i njegovim glavnim likom Holdenom Caulfieldom. Hrvatski književni teoretičar Aleksandar Flaker, koji je i tvorac termina proza u trapericama, među njezine osobitosti navodi: mladog pripovjedača, korištenje gradskog govornog jezika omladine (sleng, žargon), otpor tradicionalnim društvenim i kulturnim normama i strukturama… Mladi junaci najčešće su prikazani u svojoj svakodnevici u kojoj žive konzumirajući proizvode popularne kulture poput glazbe, filma, odjeće pa otud i naziv; prema najpopularnijem predmetu popularne kulture koji ujedno predstavlja i otpor prema tradicionalnom i daje zajednički generacijski nazivnik svim junacima jeans proze. Začeci hrvatske proze u trapericama mogu se pronaći u književnom časopisu Krug, s jednim od prvih autora − Antunom Šoljanom. Glavni su predstavnici, uz Šoljana, Alojz Majetić, Zvonimir Majdak, Ivan Slamnig i Branislav Glumac.
Tipičnim predstavnicima ovoga tipa proze smatraju se romani Čangi Alojza Majetića, čija je nekonvencionalnost izazvala pravu buru u književnoj javnosti pa čak i sudski progon knjige, te roman Kužiš, stari moj Zvonimira Majdaka, jedan od najprodavanijih romana sedamdesetih godina. Model i elementi proze u trapericama (mladi antijunaci u otporu prema sustavu, besciljnost, istraživanje vlastitog identiteta, težnja za kretanjem, govor mlade generacije) izraženi su i u pripovijetkama i romanima Antun Šoljana (Izdajice, Kratki izlet), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti) te Branislava Glumca (Zagrepčanka). Izvori: Aleksandar Flaker, Proza u trapericama Ovim pregledom obuhvaćeno je pet odabranih Leksikon hrvatske književnosti - Djela romana, a svi navedeni romani dio su fonda Knjižnice Savica, kao i ostalih knjižnica u mreži Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje Knjižnica grada Zagreba.
Čangi
“
Alojz Majetić
1963.
Bunt, otpor, cinizam, nedostatak bilo kakvih ideala i nepoštivanje moralističkih nazora građanskoga društva glavna su obilježja Čangija, glavnoga junaka ovoga romana. koji pripada krugu zagrebačkih huligana. Čangi dane provodi na zabavama i pijankama, naganjajući djevojke, no nakon jednog takvog tuluma pijan ukrade automobil te skrivi nesreću. Pokušavajući izbjeći zatvorsku kaznu bježi iz grada i pridružuje se omladinskoj radnoj akciji. Zbog slobodnih prizora, nekonvencionalnog jezika i napada na moralne norme tadašnjeg društva protiv romana je nakon izlaska podignuta optužnica, povučen je iz prodaje, a autor izložen brojnim javnim napadima. To nije umanjilo njegovu popularnost, pa je Majetić 1970. izdao i proširenu verziju romana pod naslovom Čangi off gottoff. Priču je dopunio zatvorskim epizodama glavnoga junaka, a na kraju ga kompletirao i dokumentima iz tadašnjeg tiska i materijalima povezanima sa sudskim procesom protiv romana.
„Radi što te volja. Idi u kino na kaubojski filmić, idi nedjeljom na tekmu, zezaj se u slastičarnici ili ispred kućice u kojoj stari Jumbi peče kostanje, švercaj se na treski, štosa radi, pronjuši po tržnici, drpi koju breskvu ili naranču, ščipni za guz koju kumicu, visi u bircu ili mliječnjaku gdje frajerice i frizerke piju kavice, pogledaj koga ima na tramvajskoj stanici, tko igra rukoš ili nogoš na školskom igralištu, nasloni se na „namu“ i čekaj dok kiša prestane (...) – Isuse, možeš li zamisliti nešto više perfa?!“
“
Kratki izlet
Antun Šoljan
1965.
Skupina mladih ljudi, arheologa i povjesničara umjetnosti, poduzima putovanje u unutrašnjost Istre s ciljem pronalaska srednjovjekovnih fresaka. Daljnjim razvojem radnje, koja se odvija pedesetih godina 20. stoljeća, interes skupine za umjetničke artefakte slabi te postaje očigledno da je putovanje zapravo samo sebi svrhom. Na putu prema samostanu, koji se nalazi negdje u pustoši, a u kojem se navodno kriju drevne freske, skupina će se rasuti, a cijelo putovanje prema tom nekom neuhvatljivom cilju alegorijski pretvoriti u potragu za identitetom i smislom života. Autor na taj način oslikava egzistencijalna lutanja i traženja poslijeratne generacije mladih intelektualaca obilježena nesigurnošću, malodušnošću i nihilizmom u pravoj maniri egzistencijalističkog romana. Šoljanov je vješto napisan roman često doživljavan i kao politička alegorija usmjerena protiv sustava.
„I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci što neprestano teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo svoju malu privatnu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu utrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati. Oni će u meni doći korak dalje prema tom cilju, kao što sam ja u njima došao dovdje gdje jesam. Kao što ću ja možda jednoga dana u svome potomstvu doći do samoga cilja.“
“
Kužiš stari moj
Zvonimir Majdak
1970.
Svakodnevne zgode pripovjedača i Gliste, dvojice zagrebačkih „fakina“, opisao je Zvonimir Majdak u kultnom i iznimno popularnom romanu prema kojem je ubrzo snimljen i film (1973.) te napravljena dramatizacija (1983.). Roman je pravi primjer hrvatske proze u trapericama s likovima koji oponiraju odraslima i njihovoj građanskoj kulturi, koji dane provode zabušavajući na poslu ili nezaposleni, opijajući se, lutajući gradom u traženju djevojaka za prolaznu zabavu te s pripovjedačem koji koristi zagrebački žargon; mješavinu kajkavskog dijalekta, standardne štokavštine i anglizama. Bezimeni pripovjedač, opisujući njihova lutanja gradom, uz svojevrsni životopis svog prijatelja Gliste stvara i sliku onovremenog Zagreba s mnogim kultnim mjestima poput bistroa Splendid, Name, kina Kozara... Isti model pripovijedanja te tematski i stilski obrazac primijenio je autor u romanima Stari dečki (1975.), Gadni parking (1980., s podnaslovom »nastavak romana Kužiš, stari moj «) i Lova do krova (1984.).
„Kad se danas sjetim kak nam je bilo odlično, čist ne zavidim klincima koji će za nekoliko let, ili već jesu, vrag ga znal, sve se pošemerilo, koji će, dakle, postati čageri i frajeri ravni nama, jer njima, koliko se god silili i napuhavali, nikad neće biti gala kak je nama bilo budući da se neki bog promijenio. Nešta se promijenilo a sve je drukčije! Oni misle da im je genijalno i da su nas prešajbali, ali si to samo utvaraju. Nek si utvaraju, ja im ništa neću reći, to je njihova stvar, ali ne priznajem da su nam ravni i da se zajebavaju kao mi nekad. To jednostavno nema jedno s drugim veze i kvit posla! “
“
Bolja polovica hrabrosti Ivan Slamnig
1972.
Ponovnim susretom stare školske družine i zajedničkim izletom u okolicu Zagreba, gdje će pokušati obnoviti neke stare rituale, započinje roman Ivana Slamniga Bolja polovica hrabrosti. Glavni junak Flaks, profesor hrvatskoga jezika i književnosti, proživljava ljubavnu avanturu sa sestričnom svoje školske prijateljice, a posredno biva uvučen u literarni svijet njezine tetke Matilde, koja piše roman. Preko tog literarnog svijeta on postaje objekt tetkina zavođenja. Tako autor u roman uključuje dva tipa pripovijedanja: tradicijski i moderan, poigrava se poimanjem zbilje i literature, da bi roman završio bijegom glavnog lika iz literature, to jest tetkina romanesknog svijeta, natrag u „zbilju“ Slamnigova romana. Autor koristi model proze u trapericama kako bi na zanimljiv način uspostavio dijalog s tradicijom, a rezultat je jedan od prvih postmodernističkih romana u hrvatskoj književnosti.
“
„Izvan nas je bio svijet odraslih i onih drugih ljudi, koji su nas bombardirali, selili iz zgrade u zgradu, vabili nas da im služimo, prijetili se, odguravali nas, davali nam odijela i hranu. Odlazili smo na duge šetnje kad god smo mogli, dane provodili na Savi zabavljajući se brodićima kao djeca, vodeći duge diskusije o prvim i ostalim stvarima, neprestano evidentirajući svoj život pismima, bilješkama, čak i pravim dnevnicima s literarnim pretenzijama, crtežima, čuvanjem tramvajskih karata, ratnog papirnatog novca, formulara, novina, fotografija.“
“
Zagrepčanka
Branislav Glumac
1974.
Kultni zagrebački roman do danas je doživio preko deset izdanja te nekoliko uprizorenja. U ovome kratkom romanu glavni je lik studentica Marijana, kći privilegirane zagrebačke obitelji, koja se upušta u brojne ljubavne avanture propitujući vlastiti identitet. Kroz njezinu priču ocrtava se slika jednog vremena te složenost različitih međuljudskih odnosa, od obiteljskih, ljubavnih pa do društvenih. Osim iskreno ogoljenog prikaza latentnog sukoba između različitih generacija i različitih klasa, roman je protkan i poetičnim pasusima, naročito onima kojima se oslikavaju poznati zagrebački gradski motivi. Roman se svrstava u tradiciju proze u trapericama ponajviše zbog uporabe slenga i urbanog govora. Zbog posebnih grafičkih rješenja, izostavljanja interpunkcije te nemarnosti prema pravopisnim normama ona predstavlja odmak od dotadašnje hrvatske proze, a prevladavanjem unutarnjeg monologa kojim se oslikavaju misli i raspoloženja likova podsjeća na romane struje svijesti.
„dobro ali šta je tko od nas učinio nešto korisno šta budućnost je nešto šuplje budućnost je nešto prazno mi ne znamo šta je budućnost vrijednosti se stvaraju danas za budućnost večeras sam vam to htjela reći spremala sam se da vam kažem (...) krivi su naši starci sigurna sam u to krivi su jer su nas kljukali peludom jer su nam odmah dali u ruke volan i lovu kako bi potvrdili svoj društveni ugled mi i ne znamo nizašto drugo osim da šofiramo dosadu oni nam nisu rekli idite u svijet i borite se grizite ako drugi grizu budite blagi prema blagima oni su nas samo pustili u taj svijet kao divlje ali site pse“
“
MJESEC HRVATSKE KNJIGE 2022. KNJIŽNICA SAVICA