Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
HEROJI SAVREMENE ARHITEKTURE Tri arhitekta Le Corbusier, Mies van der Rohe, i Frank Lloyd Wright imali su dosta ozbiljnije i ljepše vizije budučnosti. Njihovo doba je ponekad nazivano “herojskim”. Međutim, moguće je, da su oni bili opsjednuti jasnom i čistom vizijom Idealnog Svijeta- miran, human, i pristojan svijet, u svakom slučaju- i slijedili su tu viziju iskreno i bez značajnih kompromisa. Možda su ponekad bili u krivu, ali oni su uvijek lijepo i iskreno bili u krivu. I u svom vlastitom radu, tokom godina, pregledali su i revidirali mnoge svoje izvorne verzije, i ponudili čak i više impresivne alternative. Le Corbusier, Mies van der Rohe, i Frank Lloyd Wright postavili su standarde za sve nas.
Le Corbusier, Mies van der Rohe, i Frank Lloyd Wright
Da biste stvorili koherentnu civilizaciju, a to je njena svrha – arhitektura mora ponovno postati snaga reda - ne može biti ni slobode bez reda, bez vladavine prava Trojica pomenutih velikih arhitekata, su njeni utemeljitelji, oni su stvorili niz fizičkih i moralnih zakona za koje arhitektura ne može priuštiti da ih ignorira. Čak i Wright, najslobodniji duh od tri arhitekta, opredijeljen je uz jasan i rigidan kôd arhitektonskih načela i kao najdisciplinovaniji arhitekti renesanse. Ako suCorbusier i Mies obezbijedili osnovne funkcionalne i strukturne okvire za sutrašnji grad, Wright je predložio nešto čak i više važno: način da se da život gradu. Jer iako je bio neumoljiv neprijatelj grada kakav on jeste, vidio je jasnije nego bilo tko drugi kako arhitekturu učiniti živom, kako joj dati ono što se često naziva “ljudskom mjerom ". Oba, Mies i Corbusier su monumentalisti; njihova arhitektura je mješovita- a zašto i ne? Čovjeku su oduvijek potrebne mješovite/multifunkcionalne zgrade. No, iako je Wright, također, sagradio svoj dio zgrada, on nikad ni za trenutak nije zaboravio da arhitektura postaje živa samo kada postaje više od dijagrama. Velik dio radova urađenih od strane Međunarodnog Stila (International Style) imaju tendenciju da budu dijagramski i jednolični; Wrightov rad nikada nije bio jedno od to dvoje. U Wrightovim zgradama bilo je uvijek dovoljno detalja koji mogu zadržati pažnju promatrača svo vrijeme. Tu je uvijek
105
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
taj suptilan prijelaz iz vrste prostora u kojem bi se pojedinac osjećao kao kod kuće, i intiman- do dramatičnih i monumentalnih.javnih prostora. Što je Wright zaista dao arhitekturi je sljedeće: način veličanja pojedinca u arhitekturi za masovno društvo. Mnoge od tih lekcija Wright je uzeo od Japanaca;ali bez obzira gdje su nastali, Wright je bio taj koji ih je preobrazio u moderni idiom. Dakle, disciplini funkcije i strukture, arhitektura mora dodati disciplinu individualne slobode. To nije najjednostavnija disciplina za definirati, i ona ne može biti podučavana pomoću formule ili jednostavnih pravila. Ipak, to je, sasvim vjerojatno, najbitnija disciplina od ove tri, jer ako moderna arhitektura ne može učiniti da se individualni čovjek osjeća ponosnim, to će tada biti malo više od apstrakcije. Sljedeća faza u evoluciji moderne arhitekture čini se kao vrsta sınteze svih koncepta koje su razvili Wright, Mies, i Corbu. Njih trojica nisu ni približno toliko udaljeni jedan od drugog kao što se nekada činilo. Le Corbusierov koncept organske arhitekture može biti mnogo više intelektualan od Wrightovog romantičnog poimanja istog naziva; ali dajući određene kulturne i temperamentne razlike, dva ideala sada se čine izuzetno bliskim. Mies-koji nikada nije išao jako daleko od Sullivana i ranog Wrighta vjerojatno može naći zajedničko tlo s Wrightom po pitanjima principa (ako ne i prakse). Tu, naravno, nikada nije bilo sukoba između Miesa i Le Corbusiera. Ako bi trebalo da postoje bilo koji novi Michelangeli u našem vremenu, oni će morati prihvatiti tri propozicije gore navedene: prvo, da su temeljna načela nove arhitekture utvrđena od strane velikih utemeljitelja; drugo, da je vrijeme za individualne heroje prošlost, i treće, da junak u budućnosti mora biti sam grad. Iz ovog prihvaćanja može rasti nova generacija velikih umjetnika, koji će svi raditi u okviru univerzalno shvaćene discipline, interpretirati tu discisplinu na novi način – nove generacije Bramantea, Michelangela i Palladiosa. Ali ako mlađi arhitekti odbijaju prihvatiti ove tri pretpostavke i insistiraju na individualnom herojstvu u masovnom društvu, budućnost arhitekture- budućnost gradova-će biti, ništa do karikature svih stvari koje su nam prenijeli pravi heroji. Alternative su arhitektura ili Disneyland, civilizacija ili haos. "Što čini naše snove, tako smionim, ", Le Corbusier je jednom rekao," jeste to što oni mogu biti ostvareni. "
106
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
LE CORBUSIER Charles'Edouard Janneret-Gris je rođen 1887.godine u Švicarskoj. Odgajan kao umjetnik, on je putovao opsežno kroz Njemačku i u istočne dijelove Europe. U Parizu je studirao kod Auguste Perret-a. Tijekom tog perioda pokaziovao je veliki interes za sintezu različitih umjetnosti. Jeanneret-Gris usvojo je ime Le Corbusier u ranim 1920s.
Le Corbusier: crteži sa putovanja: Piazza del Campo, Siena; Katedrala u Chartres-u, Interior katedrale
U ranom periodu razvio je projekat za kuću Dom-ino, osnovni građevinski proizvodnju sa slobodnostojećim stubovima i krutim međuspratnim pločama.
prototip za masovnu
Le Corbusier: projekat za kuću Dom-ino
1917.godine izdao je svoju prvu knjigu Vers une architecture [Prema arhitekture], na temelju njegovih ranijih članaka u L'Esprit Nouveau. Od 1922.godine Le Corbusier je radio sa svojim rođakom Pierre Jeanneret. Tokom tog vremena, Le Corbusier je ideja je počeo da se fizički oblik, uglavnom manje objekte, kuće i vile. Posebno treba istaći njegovo učešće 1927.godine u izgradnji naselja Weissenhof Estate u Stuttgart-u sa grupom tada najprominentnijih arhitekata Europe. U ranim 1920-im godinama opšta oskudica u stambenoj izgradnji je ponukala brojne arhitekte da se fokusiraju na problem izgradnje kuća i stambenih shema. U prvom planu njihovih dizajna bilo je otvaranje stanova s ciljem obezbjeđenja više zraka i svjetla, te racionalizacija građavinskih metoda, ali su također i društvene potrebe bile zadovoljene uvođenjem zajedničkih prostorija kao što su vešeraj i krovne bašte (terase) u stambene šeme.
107
Amir Paťić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Le Corbusier: Villa Besnus, Vaucresson, Paris,1922; Ozenfant House and Studio, Vaucresson, Paris, 1922; Villa Cook, Boulogne-sur-Seine, 1926.
Le Corbusier: Villa Stein, Garches, Paris. 1927
Le Corbusier: vila u naselju Weissenhof Estate u Stuttgart-u
108
Amir Paťić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Le Corbusier: Villa Savoye, Poissy-sur-Seine, Francuska1928:
109
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Le Corbusier: Četiri kompozicije Oeuvre complète (Kompletan rad),1929
Le Corbusier Pet tačaka"(ili elemenata), c. 1926 "Pet elemenata "novog doba (ciklusa) u arhitekturi." Ovi elementi se bave su skeletni okvir, otvorenog plan, krovna terasa, grupe prozora, i asimetrična kompozicija fasade. (Pariz, Fondation Le Corbusier)
110
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Sam Le Corbusier se pozabavio pitanjem kolektivnog življenja u njegovim teorijama planiranja grada predstavljenim u njegovoj knjizi La ville radieuse iz 1935.godine.
Le Corbusier: crteži iz knjige La ville radieuse, 1935
Također su poznati njegovi planovi za gradove u Alžiru, Urugvaju i Brasilu.
Le Corbusier, Urbanistički planovi: za Alžir “Obus” for Algiers, Project A, 1930 Montevideo (Uruguay) I Rio de Janeiro (Brazil)
111
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
U periodu pred drugi svjetski rat učestovao je na međunarodnim konkursima u Moskvi za Palatu sovjeta (1931) i Centrosojuz (1933). Nakon rata 1949–1952 bio je angažovan u timu koji je radio na rješenju kompleksa zgrada Ujedinjenih nacija u New Yorku. Iako je konstrukcija UN-ovog kompleksa nastala na osnovu skice Le Corbusiera, ostali arhitekti su uradili detaljan dizajn zgrade. Ipak je Le Corbusier, koji je oduvijek bio veliki planer i sljedbenik avangarde, također je uveo javnu arenu u Evropu, sa projektima koji su poslužili kao potvrda njegovu važnost kao najznačajnijeg arhitekte 20.stoljeća. Njegova Unite d'habitation u Marseille -u izgrađena između 1947. i 1952.godine, je složeno dizajnirana kako bi zadovoljila najraznovrsnije potrebe njenih stanovnika u pojedinačnim objektima. Unite je imala jedinstvenu infrastrukturu, uključujući hotel, krovnu baštu, bazen za malu djecu, obdanište i prodajni centar. Niije slučajnost da arhitektura zgrade kao i stukture na njenom krovu podsjećaju na ogromni okeanski brod, praktične estetske oblike koji su uvijek okupirali Le Corbusiera u njegovim prethodnim radovima. Unite liči na veliki brod na kraju luke u Marseille-u, brod koji može zadovoljiti sve potrebe svojih stanovnika u dužem periodu sa svojim prodavnicama i društvenim sadržajima, i na takav način služi za primjer Le Courbusierovog viđenja zajedničkog življenja.
Le Corbusier: Unite d'habitation u Marseille- izgled objekta i situacioni plan
370 apartmana Unite-a, koji mogu obuhvatiti od jednog do nekoliko spratova, su smješteni povezani jedan s drugim kroz kompleksnu mrežu zemljišnih planova, koji mogu biti razlikovani kroz jasno izražene fasade. Za razliku od monotonih mreža američkih fasada nebodera, fasada Unite-a je djelo grafičke umjetnosti. Stakleni međuprostor na fasadi ukazuje na ulicu prodavnica smještenu unutar Unite-a s ciljem opsluživanja njenih stanovnika. Izražajan izgled krova daje zgradi, koja stoji na betonskim stubovima, dodatni tehnološki izgled. Unite je također postavila novu crticu u njenoj upotrebi materijala. Sirovi beton – beton brut – bez kojih je Le Corbusier-ova zgrada nezamisliva, popirma veću nezavisnost kvalitete u ovoj zgradi, stojeći na jednakoj osnovi sa ostalim materijalima u fasadi.
Le Corbusier: Unite d'habitation u Marseille- funkcionalna struktura objekta
112
Amir Paťić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Le Corbusier: Unite d'habitation u Marseille trodimenzionalni izgled, osnove spratova i presjek
Le Corbusier: Unite d'habitation u Marseille ravni krov, fasade i detalji partera
113
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
U svim kasnijim radovima Le Corbusiera primjetno je oslobađanje od jezika Modernizma koji je do tada smatran svjetskom normom: još uvijek se razvijao i dao značajan podsticaj razvoju drugih arhitekata . Posebno je njegova upotreba beton brut-a podstaknula arhitekte kao što su Kenzo Tange i Louis I. Kahn, i pronalazi njegovo utjelovljenje u Brutalizmu 1960-ih godina. Ovaj razvoj Le Corbusier-ovog rada nastavio se sa crkvom Notre-Dame-du-Haut. Crkva je izgrađena u periodu od 1950. i 1955.godine, i postala jedna od najznačajnijih izgrađenih crkava u 20.stoljeću. Ovdje nije bilo prisutno ništa od hladnog, čistog materijalizmkleniha od staklenih pravolinijskih nebodera koje je on gradio u isto vrijeme. Umjesto standardnih ili tipičnih zgrada koje se mogu izgraditi bilo gdje na svijetu primjenom odgovarajuće tehnologije, Le Corbusier je dizajnirao u Ronchampu jedinstvenu betonsku skulpturu, čiji moćni vizualni efekt teško može biti izražen riječima. Debeli zidovi – ustvari su dupli – grubo malterisani betonski luk koji zaokružuje unutra okrenuti prostor za razmišljanje. Masivni obješeni krov u obliku klobuka gljive, odvojen od zida tankim staklenim umecima, je dramatično svijetao i izgleda kao da lebdi. Različito oblikovani i obojeni prozori umetnuti duboko u zidu naglašava uzastopne vrhunce liturgije. Kapela za vjernike je veoma izražajna skulptura, koja je na prvi pogled izgledala kao da nema ništa zajedničko sa racionalnim blokovima stanova koje je Le Corbusier gradio u to vrijeme. Upravo kada Unite d'habitation daje materijalni oblik racionalnom konceptu mjesta za življenje, Ronchamp prevodi funkcionalne i emotivne potrebe njene religiozne svrhe. U oba slučaja zahtjev za građevinama je u potpunosti zadovoljen.
Le Corbusier: Notre-Dame-du-Haut, Ronchamp, Vosges (Francuska), 1950-55
114
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Osnovna crta građevine s vanjske strane je njen krov koji strši dosta preko zidova, i onda se spušta u sredini kao rub šešira. Unutrašnji prostor ima Ekspresionistički duh sa pravilno postavljenim prozorima i zaokrivljenim oblicima zida i krova. Ako dopustite sebi da reagirate na ekspresionistički formalni jezik Ronchamp-a, postanete otvoreni za pravce linija i direktnost svjetala, i da razgledate i razumijete ovu arhitekturu svojim očima, onda se čak i ova postepena zebnja pretvara u sklonost ka razmišljanju na jedinstven način koji naglašava funkciju građevine kao sakralnog prostora.
Le Corbusier, National Museum of Western Art, Tokyo1957; Sainte Marie de La Tourette, near Lyon, France (with Iannis Xenakis) 1957–1960; Heidi Weber Museum (Centre Le Corbusier), Zurich, Switzerland,1967
1961: Carpenter Center for the Visual Arts, Harvard University, Cambridge, Massachusetts, United States
Le Courbisier-ove publikacije imale su izuzetan uticaj na arhitektonsko stvaralaštvo u posebno u Europi: Urbanisme (Urbanism)1925: L'Art décoratif d'aujourd'hui (The Decorative Arts of Today La Ville radieuse (The Radiant City) 1935: Charte d'Athènes (Athens Charter) 1942; Entretien avec les étudiants des écoles d'architecture (A Conversation with Architecture Students) 1943; Les Trios éstablishments Humains (The Three Human Establishments) 1945; Le Modulor (The Modulor) 1948; Le Poeme de l'Angle Droit (The Poem of the Right Angle) 1953; Le Modulor 2 (The Modulor 2) 1955: Deuxième Le Voyage d'Orient (The Voyage to the East) 1966.
115
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Le Corbusier-ov Chandigarh u Indiji Na kraju njegove arhitektonske karijere Le Corbusier-u se pružila šansa da se usudi da realizira ideju koja ga je zaokupljala cijeli njegov život: da pretvori svoj ideal novog grada u stvarnost. Od 1951. pa do njegove smrti 1965.godine on je bio zaokupljen izgradnjom Chandigarh-a, koji je osnovan kao administrativno središte nove indijske države Punjab.
Le Corbusier, Chandigarh: Master plan
Indija je ustvari već u 20.stoljeću imala znatno iskustvo u osnivanju novih gradova. Engleski arhitekta Edwin Lutyens je dizajnirao novi glavni grad New Delhi za Indiju dok je još bila pod vladavinom podkralja Velike Britanije. Le Corbusier je shvatio kako da od impresivnog klasicizma Lutyen-ovih zgrada krene prema veličanstvenosti koja nije koristila klasičarski jezik oblika. On je sebi dopustio da bude inspiriran indijskom arhitekturom i indijskim načinom života i da onda to iskombinira sa specifičnim formalnim rječnikom Modernizma. Le Corbusier je izgradio Chandigarh sa Jane Drew, Maxwell Fry i sa dugogodišnjim saradnikom Pierre Jeanneret. U središtu grada su smješteni zgrada administracije, vrhovni sud i zgrada državne skupštine. On je ponovo na izražajan način iskoristio beton, kao kod Ronchampa i dizajnirao skulpturalni oblik krova u stilu Unite-a. Unatoč kvaliteti individualnih objekata, bilo je jasno da je projekat osuđen na neuspjeh. Planiran kao simbol „Nove Indije“ koja je ostvarila svoju nezavisnost 1947.godine, Le Corbusierov genijalni rad je bio rad za budućnost, vizija grada u kojem se koristi veliki broj automobila – u svijetu gdje većina ljudi ide pješke, jer si ne mogu priuštiti nikakvo drugo prevozno sredstvo. Čak ni arhitekta Le Corbusierovog kalibra ne bi mogao ostvariti svoju uzvišenu arhitektonsku viziju u indijskoj realnosti Chandigarha.
116
Amir Paťić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Le Corbusier, Chandigarh: Palata pravde 1953: Vladin sekretariat 1955
Le Corbusier, Chandigarh: Parlament 1955
117
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
MIES VAN DER ROHE Ludwig Mies van der Rohe, rođen u Aachenu 1886. godine, zaposlio se u studio Petera Behrensa, jednog od vodećih neoklacisičara u svoje vrijeme, i na taj način je došao u vezu sa ovim arhitektonskim stilom, zapravo bio je zadužen za izvršenje Behrensovog projekta za njemačku ambasadu u St. Petersburgu (1911-12). Kao rezultat toga, njegovi prvi lični projekti rezultirali su intenzivnoj povezanosti sa klasičnom arhitekturom 19. stoljeća. Kao glavna pobuda Miesove arhitektonske inspiracije bio je rad Karl Friedrich Schinkel-a. Schinkel je zaslužan, između ostalog, za proslavljeni muzej "Alte" u Berlinu, kao i za bezbroj vila pruske kraljevske porodice u okolici kraljevske palače. Mies je preuzeo od njih nježni osjećaj proporcija, čiste forme, i bliski odnos sa okolišem, i tada je integrisao ove kvalitete u svoje prve vile, kao što je kuća (vila) "Urbig" u Postdamu (1914-17).
Mies van der Rohe: "vila Urbig" u Postdamu (1914-17)
Ali njegovi savršeni projekti, ljetnikovac u gradu Concrete (1923) kao i ljetnikovac u gradu Brick (1924), otkrili su ne samo njegovu povezanost sa svojim velikim prethodnikom Schinkelom, već su i reflektirali u svojim velikim planovima i diskusiju koja se u to vrijeme vodila o apstraktnoj umjetnosti Theo van Doesburga. Miesov klasicizam je stoga prelazak iz klasičnih trendova u suvremeni arhitektonski jezik, što je kulminiralo u njegov čuveni arhitektonski moto "manje je više". Ali, pogrešno je misliti da će ovaj Miesov moto voditi u arhitektonsku pomutnju. Naprotiv, dragocjeni materijali kao što su mramor i sjajni kvalitetni čelik su učestalo bili njegovi odabrani materijali, kao npr. u njegovom poznatom njemačkom paviljonu na međunarodnoj izložbi u Barceloni 1929. godine. Otvorene linije paviljona, sa svojim neočekivanim sučeljavanjima sa npr. skulpturom od Georga Kolbea i svojim pažljivo proučenim prepoznavanjem unutrašnjeg prostora, otkrilo je Miesov zadivljujući osjećaj za prave dimenzije i proporcije, i pružilo je posjetiteljima jedinstven osjećaj prostora.
Mies van der Rohe: Nemački paviljon na međunarodnoj izložbi u Barceloni 1929.godine. Demolirano 1930, obnovljeno 1959.godine prema originalnim nacrtima
Ikona moderne arhitekture movement: čelični ramovi sa staklom i poliranim kamenom, slobodan plan prostora
118
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Razlika između Miesove sklonosti jednostavnijim formama i preferiranja skupljih materijala – npr. u paviljonu iz Barcelone – prouzrokovalo je da arhitekta Hans Poelzig uokviri svoju čuvenu izreku: "gradimo jednostavno, koliko god skupo koštalo".
Paviljon u Barceloni, skulptura Georga Kolbea, i fotelja, dizajn Mies van der Rohe
U tim godinama su se takođere pojavile kontroverze oko Roheve vile "Tugendhat", koju je sagradio u Brunnu 1930. godine, u kojoj je prenesen princip otvorenih paviljona, kao u paviljonu iz Barcelone, u stambene zgradu. To je dovelo do pitanja da li će ustvari biti moguće da se živi u kući koja se tako radikalno pretvorila iz tipičnog dizajna u luksuzni privatni dom.
Mies van der Rohe: vile "Tugendhat", ponovljeni elementi enterijera iz paviljona u Barceloni
Mies je naslijedio Waltera Gropius i Hannes Meyera na čelu Bauhausa koja je tada bila pod velikim pritiskom nacionalsocijalista. Preselio je sjedište Bauhausa iz Dessaua u Berlin i pokušao ga spasiti, uzalud. Većina drugih projekata koje je pokušao lansirati nakon 1933. godine kao arhitekta pod Trećim Reichom nisu uspjela. Godine 1938. odazvao se pozivu poznatog instituta "Armour" (kasnije IIT) i otišao u Chicago. Tu je, 1940. godine, stvorio nove zgrade u jednostavnim formama za tehnološki institut u Illinoisu (Illinois Institute of Technology – IIT), čije su čelične konstrukcije, suočene sa staklenim zidom, postale model za druge arhitekte. Mies je sad podlegao želji za kojom je čeznuo duže vrijeme, a to je da izgradi visoku zgradu. Iako njegove skice visoke zgrade u Friedrichstrasse u Berlinu (1921), staklenog nebodera (1922) i visoke betonske poslovne zgrade (1923) nikada nisu napustile crtaču tablu, ostvario je svoj san o izgradnji staklenog nebodera sa Lake Shore Drive blizancima (Twin Tower – 1948-51), Chicago i legendarne zgrade Seagram u New Yorku (1954-58), što je postalo model za uspješnost nebodera sličnog dizajna.
119
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Tržiste je uglavnom tražilo dvije osnovne varijacije: prvo, neboder u središtu grada sa strogo ekonomičnim uredskim prostorima i stvaranje identiteta tvrtke, i , drugo, prostrano sjedište tvrtke u prirodi. Prototip ovoga drugoga je projekt Miesa van der Rohea za Illinois Institute of Technology u Chicagu, gdje je i sam predavao, nakon čega je uslijedio usporedivi Saarinenov kompleks za Tehnički centar General Motors-a u Warrenu, Michigan.
Mies van der Rohe: Illinois Institute of Technology (IIT) Chicago, Illinois, 1939-46 (lijevo) Model i plan kampusa, (desno dva gore) paviljoni (desno, dva dole) Crown Hall, 1950-56, izgled i nacrt
120
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Iste je godine Mies van der Rohe sagradio poznate stambene zgrade no Lake Shore Driveu u Chicagu za građevinskog mogula Herberta S. Greenwalda. Nakon sto je počeo predavati na Armour - kasnije Illinois - Institute of Technology u Chicagu, Mies van der Rohe dobio je priliku isplanirati novi univerzitetski kompleks izvan grada. Ideje koje je iznio u Njemačkoj soda je prenio no situaciju u Americi, gdje je postao stroži i česće koristio simetrične kompozicije nego u nekolicini kuća koje je sagradio prije rata. Budući do protupožarna pravila nisu dopuštala izložen konstruktivni okvir, Mies je razvio estetiku od čelika, stakla i cigle kojom je obavezno obloženoj strukturi nadoknadio umjetnički izraz. Pri tome je osobitu pažnju pridavao veznim elementima i prijelazima. Mies se potpuno posvetio dvama osnovnim oblicima. Prvi je paviljon, čiji je interijer trebao biti bez stupova i koji je u svome idealnome obliku bio plutajući volumen »zraka između dvije ploče« - što je usavrsio kućom Farnsworth.
Mies van der Rohe: Farnsworth House, Plano, Illinois, 1946-50
Drugi je neboder, kojega je oblikovao kao skeletnu konstrukciju s identičnim katovima iza savršenoga pročelja konstruktivnih elemenata koji artikuliraju prividno neprekinutu staklenu površinu bez karaktera uobičajenih ovješenih pročelja. Njegove najznačajnije građevine tek su neprimjereno opisane frazama poput »gotovo ništa« iii »manje je više«. Ovi termini pretpostavili bi povezanost s Čikaskom školom, šije je građevine Mies imao prilike gledati gotovo svakodnevno. No loše zamišljeni detalji tih ranih nebodera, njihova jeftina konstrukcija s promjenjivim efektima i neobičnim usklađivanjem konstrukcije i izgleda, sukobili su se s njegovim uvjerenjima. Izglednije je do su savršene industrijske građevine njegova suvremenika Alberta Kahna, čiju je divovsku tvornicu bombardera pretvorio u koncertnu dvoranu u kolažu tankih zidnih i stropnih panela, bile tipična američka ishodišta njegova rada. One su potvrdile Miesovo nijekanje individualnoga i umjetničkoga u arhitekturi.
121
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Njegove kuće, međutim, nisu potpuno lišene klasičnih uzora. Ipak, dva međusobno odmaknuta tornja u stambenim zgradama Lake Shore Drive razlikuju se od tada tipičnih nebodera po svojim omjerima tlocrta od tri naprama pet. lako ovješeno pročelje skriva konstrukciju, kao u zgradi Lever ureda Skidmore, Owings & Merrill, ovo drugo ipak određuje ukupni izgled Miesovih građevina. Struktura je jasno vidljiva već iz predvorja. Pročelje započinje bez baze već od prizemlja; fini I-profili u razmacima širine prozora protežu se čitavom visinom. Tek svaki četvrti od ovih ravnomjerno raspoređenih stupaca skriva širi nosivi stub. Dva vanjska prozora svakoga polja uvijek su stoga nešto uži od njihovih središnjih susjeda. Parapeti i poprečnice čine horizontalni kontrapunkt naglašenim vertikalama.
Mies van der Rohe: 860-880 Lake Shore Drive ( stambene kule) Chicago, Illinois, 1948-51
Neboderi Lake Shore Drive, sa svojim inteligentnim konstruktivnim rješenjem, bili su jeftiniji za sagraditi od usporedivih projekata. Kada je jednom podignut čelicni kostur, prefabricirani dijelovi pročelja - svaki dva kata visoki i jedno polje rastera široki - podignuti su dizalicama no svoja mjesta i tamo zavareni. Aluminijske prozore su zatim postavili iznutra. Miesova želja do okomite I-profile postave istim redoslijedom kojim su napustili željezaru, ne bi li izbjegao j najmanju pogrečku u mjerenju, dokazuje njegov perfekcionizam i logiku njegova projekta.
122
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Što se činilo umjereno ekonomičnim u Chicagu, postalo je u uredskom tornju za Distiller Corporation Seagrams Limited u New Yorku luksuzno i skupo remek-djelo. Kćer samoga predsjednika tvrtke zaustavila je postojeće projekte za novu zgradu i, nakon savjetovanja s Philipom Johnsonom, tadašnjim direktorom odjela za arhitekturu u Muzeju suvremene umjetnosti, istaknula ime Miesa van der Rohea. Zgrada Seagram bila je značajno drugačija od bilo kojega ranijega nebodera u New Yorku jer se odmaknula od ulice - Park Avenue, stvorivši otvoreni urbani prostor ispred sebe. Ovaj se »trg« činio nesigurnim i nezaštićenim, a zapravo je služio samo kao uvod u visoko stakleno pročelje so strogo osnim ulazom. Za razliku od Chicaga, konstruktivni dijelovi nisu bili postavljeni na, već u staklenu opnu te su bili naglašeni spojevima.
Mies van der Rohe ( sa Philip Johnson-om), Seagram Building, New York City, 1954-58
Nisu bili niti serijski proizvedeni, već posebno izrađeni u bronci. Mies je tako mogao preinačiti njihove profile. Pojačao je vidljivi, tanki rub I-profila koko bi im dao više optičke težine i mežusobno približio vertikolne nosace. Prozori uredskih etaža protežu se bez poprečnih prekida od poda do stropa. Pročelje tako poprima odlučnu vertikalnost i daje poznatom tipu potpuno drukčijia izgled. Ovakov tip građevina dolje se rozvijao sljedećih godina, posebice u arhitektonskim uredimo C. F. Murphyja i Skidmore, Owings & Merrill. Staklene kutije- savršene i ekonomične - okorakterizirale su
123
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
obrise modernih gradovaa širom svijeta. Serijska je proizvodnja, međutim, dovela do gubitka ne samo izvornosti, već i ljubavi prema detalju koja je Miesu bila toliko važna i bez koje su standardi arhitekture »monje je više« zaista propali do gotovo ničega. Međutim, Miesova klasična elegantna arhitektura, u kojoj sada potpuno dominiraju čelik i staklo, kasno se vratila kući u Njemačku. Njegova Neue Nationalgalerie u Berlin Kulturforumu, koju je oformio u kasnijim godinama, stvorila je racionalistički pol nasuprot ekspresionističkoj arhitekturi Hansa Schaorouna susjedne zgrade Filharmonije.
Mies van der Rohe: Neue Nationalgalerie u Berlinu, 1969. pravilni strukturni raster, slobodni plan enterijera, prostor u kontinuitetu
Mies van der Rohe: Neue Nationalgalerie u Berlinu, 1969. (lijevo) i kompleks filharmonije (Schaoroun)
Sukob oblika dvije zgrade, u tragičnom finalu do puta generacija arhitekata- od evropske avant-garde čiji je uticaj razvučen od pada historizma do do kraja 1960-ih. Zgrada berlinskog muzeja je sastavljena od dva dijela: jednog koji liči na hram sa potpuno glatkom fasadom i velikim visokim prizemljem, u kojima su djela klasičnih modernista izložena. U svojoj manipulaciji zadataka zgrade „hram“ i „muzej“ Mies se zadnji put prikazuje kao veliki klasičar i sljedbenik Schinkela. To je bilo poslije svega u njegovom Altes Museumu (smještenog nedaleko od Neue Nationgalerie) sa svojim prednjim dijeom sa jonskim stubovima, gdje su dvije namjene uspješno kombinovane po prvi put.
124
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
FRANK LLOYD WRIGHT Da bude najveći arhitekta Amerike - to je bila želja majke Franka Lloyda Wrighta, kada se rodio 1869. kada je umro, 90 godina poslije, uistinu je dao pravac arhitekturi svoje zemlje. Wright je ostavio iza sebe preko 400 zgrada i projekata, koji bi se teško mogli svrstati u bilo koju akademsku kategoriju, obzirom da toliko stilova i stilskih varijanti izraženo. On je bio predvodnik, učesnik, savremenik i izvršilac najvećeg razvoja Moderne u 20. stoljeću. Na prvi pogled se čini sa samo Wrightova volja dizajnira sve ono što objedinjuje njegov rad. Temelji za perfekcionizmom tjerali su ga, što je rezultiralo da sam radi kroz svaku fazu projekta, od detalja do detalja pokućstva, da ostavi svoj vlastiti pečat i na projektima kao što su vodenice Romea i Julije (1896), napravljeni su kada je radio u studiju Louisa Sullivana, 1887-93. dok su svi crtali svoje zgrade sa istorijskim dekoracijama, prije nego što su modernisti napravili svoj kriterij da „forma prati funkciju“, Sullivan sam je to koristio u praksi, razvijajući dizajn zgrade da bude u skladu sa konstrukcijom, i konstrukcija u skladu sa materijalom. Wright nije uživao u koristi toga što je bio specijalista, što mu je dalo teorijsku pozadinu u arhitekturi. Zbog nedostatka novca, mogao je završiti samo nacrtni kurs na trećerazrednom državnom koledžu u Wisconsinu, što je propustio da bi radio za Sullivana. 1894. osnovao je svoj studio u Chicagu. Otputovao je u Japan 1906. gdje veliki utisak na njega ostavila tamošnja umjetnost. U evropi koju je posjetio 1910.godine, izlagao je u Berlinu, opis njegovog rada, koji je objavio izdavač Walsmuth, osigurao mu je važnost u Evropi kao stimulator inovacija. Ali on se lično nije mnogo angažovao na konceptima svojih kolega racionalista, Le Corbusiera, Gropiusa i Miesa van der Roha. Iako je zabilježio svaku temu modernizma, to nije bilo na apstraktan, teoretski način, već u svojim dizajnima. Jedan primjer za to je mašina. Dok su njegove kolege prevodile njegov način rada kao u pravljenje zgrada, za Wrighta je to bio instrument za stvaranje umjetnosti. Tako je napravio kuću Charlesa Ennisa iz fabrički prerađenih betonskih blokova, 1924, potpuno u duhu modernizma. Ali Wright je koristio tehniku u stilu Umjetnosti i zanata, i dekorisao fasade u majanskom stilu, dok je modernizam odbacivao takve stvari. U stilu Adolfa Loosa „ornament je kriminal“.
Frank Lloyd Wright: Mrs. Thomas Gale House, Oak Park, Illinois, 1909 (projektovano 1904)
Njegov prvi korak u ovom pravcu bila je „prerijska kuća“, izgleda koji je bio revolucionaran za ta vremena, gdje čitav stambeni ansanbl bio oko srca. Ispod široko projektovanih krovova, postavljenih na masivnu bazu, kuća se otvarala za krajolik kroz masivne prozore, koji su bile sa svih strana. Sa svojim dominantnim horizontalama „činilo se vjerodostojnim“ kao što je rekao Vincent Scully, da „Amerikanci žive na svom kontinentu oduvijek“, od 1910.godine na tuce ovakvih zgrada je bilo napravljeno. Kasnije su zgrade postale više individualne, prilagođavajući se zahtjevima projekta i terena. Kaulman kuća iz 1936. je jednostavno nazvana „Padajuća voda“ u čast njene simbolike sa vodopadom, nad kojim je napravljena. Ostale zgrade, kao što je Martin County Civic Centre, iz 1957. ustoličena je kao fantastična utvrda na brijegu. Ali bazni motivi koji su osmišljeni u prerijskoj kući ostali su jednaki.
125
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Wright je preuzeo svoju vlastitu poziciju u društvu. Rođen u malom gradu u Wisconsinu, kao sin propovjednika, proveo je cijeli život daleko od centara civilizacije. Ponovo se seli 1911. u Spring Green u Wisconsinu. U dolini svojih predaka gradi Taliesin (prvo sagrađenu 1914, ponovo obnovljena nakon požara 1925.) U Taliesinu arhitektura je postala model života. Zemljište je bilo nastamba, studio i farma, sve u jednom. 1938. Taliesin West je bio sagrađen u Scottvillu u Arizoni.
Frank Lloyd Wright: Imperial Hotel, Tokyo, Japan, 1912-23
U dubinama prerije, ispod šumovitog okvira stambene zgrade, studenti Talliesen koledža i njihova egozentrična očinska figura postali su zajedno skoro duhovna zajednica. Ko god je živio takvim načinom života morao je imati domaćinski stav prema gradu. Wright je napisao o Chicagu: bio je tako hladan, tako taman i tako vlažan. Grozna plavkasto-bijela svjetlost lampi dominirala je svime od čega sam drhtao. Wright je sve gradio na otvorenom prostoru. Par njegovih konstrukcija u gradskom kontekstu okrenula se od grada i stvorila svoje bogate unutrašnje svjetove. Larkin zgrada u Buffalu, New York (1905), je utvrda od cigli s izvana, ali velika unutrašnjost, je komercijalni dizajn sa trgovačka sjedišta. Isti efekat je postignut za fabričke zgrade Johnson Wax Company, u Racinu, Wisconsin, 1969-39.Unutrašnja cesta je smjestila ulaz izvan kompleksa. Ispod šume stubova nalik na gljive, je jedna od najimpresivnijih pojedinačnih soba koja se mogla vidjeti u Guggenheim Museum u New Yorku, lift vodi posjetitelja sa Pete Avenije gore u visine. Rampa ga vodi na dole u unutrašnji prostor koji toliko oduzima dah, da zaboravi i arhitekturu i umjetnost. Wright je napravio jedan anti-urbani model usmjeren protiv metropola kao što je npr. New York. U „Usoniji“ svi bi živjeli kao u Tallesinu. Za razliku od evropskig gradova - vrtova, Tallesin ne započinje kao zajednica, već slobodom pojedinaca, na čemu se i temelji američko društvo. Wright je tražio za svaku porodicu bar hektar zemlje i zalagao se da svaka porodica ima svoj automobil. Konačno 1935. razvio je plan da pomiri pojedince jedni s drugima i sa okolinom. Broadacre City.
126
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Vizija je došla u život jednostavno kao bezizražajno predgrađe. Arhitekt nije postao, kao što je sanjao da hoće, spasilac moderne američke kulture. U svom „Testamentu“ Wright priznaje sa svojom ostavkom „Sjedinjene Države su jedina civilizacija koja ide od barbarizma do degeneracije bez imalo kulture između“.
Frank Lloyd Wright: Taliesin, Spring Green, Wisconsin, 1914, 1925
127
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Frank Lloyd Wright: Falling water, Bear Run, Pennsylvania, 1934-37 Arhitekt ovdje projecira slobodno plutajuće platforme pretenciozno preko malog vodopada i sidri ih u prirodnoj stjeni. Nešto od prerijske kuće je ovdje još uvijek, a također možemo otkriti škrto priznanje internacionalnog stila u sigurnosnim geometrijeu planovima osnova, i površina bez teksture glavnih polica. Ali, kuća je temeljito uvezana sa lokacijom, a unutra, grubi kameni zidovi i podovi zadržavaju prirodnu grubost.
128
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Frank Lloyd Wright: Johnson Wax Administration Center, Racine, Wisconsin, 1936-39
Frank Lloyd Wright: Taliesin West, Scottsdale, Arizona, 1938
129
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Frank Lloyd Wright: Temple Beth Shalom Elkins Park, Pennsylvania, 1954
Frank Lloyd Wright: Marin County društveni centar i sud , San Raphael, California, 1957, i (desno) Opera House projekt za Bagdad, Irak, 1957 (nerealizovno)
Frank Lloyd Wright obilježio je američku i evropsku arhitekturu, te vrši uticaj na brojne mlađe arhitekte duže od pola vijeka završavanjem njegovog najznačajnijeg kasnijeg rada, Muzej Solomona R. Guggenheim-a (prva skica 1943.godine), s namjerom da ponudi javni pristup njegovoj privatnoj kolekciji modernog slikarstva. U ranom 19.stoljeću muzej je postao jedan od najznačajnijih graditeljskih zadataka. Vladari i aristokracija su od srednjeg vijeka pa kroz 18.stoljeće izgradili privatne umjetničke kolekcije za svoju ličnu zabavu i prosvjećivanje, zatim je oko 1800.godine srednja klasa otkrila interesovanje za umjetnost. Pretvaranje Louvre-a u Parizu u muzej, i izgradnja Starog Muzeja (Alte Museum) Karla Friedricha Schinkela u Berlinu je postavilo model moderne muzejske kulture, koji su uskoro slijedile i mnoge druge građevine. Ovo je tada bila osnova za instrukcije koje je Solomon Guggenheim dao 70-godišnjem Frank Lloyd Wright-u kada mu je dao zadatak da izgradi njegov muzej u metropoli umjetnosti koja se brzo razvijala New Yorku, instrukcije koje su bile toliko sažete koliko su bile i teške za slijediti: novi muzej se mora razlokovati od svh drugih. Činjenica je da je rješenje koje je našao Wright bilo ekstremno neuobičajeno i u potpunosti jedinstveno. Kao izvrnuta kupola sa šiljkom zarivenim u zemlju, glavno tijelo građevine se uzdiže, prava skulptura. Da bi došli do slika posjetitelji moraju ići liftom na vrh; put zatim pažljivo vodi posjetitelja silazno širokim spiralama koje se mogu naslutiti s vanjske strane kupole bez prozora. Strma ravan kojom posjetitelj dalje ide zaokružuje svijetlu, unutrašnju dvoranu koja se prostire kroz središnji dio zgrade, okrunjen plitkom staklenom kupolom.
130
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Arhitekt sa modelom, i originalni crteži muzeja
Frank Lloyd Wright, Solomon Guggenheim Muzej, New York, dizajn 1946, izgradnja 1956-59. U njujorškom pravougaonom svijetu kupola u boji slonovače sa vrhom u zemlji je strano tijelo. Lift vodi posjtitelje sa ulice na vrh unutrašnje dvorane pokrovljene staklom, odakle se posjetitelji spuštaju prema dole otvorenom spiralnom rampom (čije je prisustvo evidentno i sa vanjske strane zgrade bez prozora), prolaze kraj slika iz kolekcije koje su izložene sa unutrašnje strane vanjskog zida. Ovaj muzej koji blijedo podsjeća na kino, nema više ništa zajedničko sa tradicionalnim hramom umjetnosti, gdje je cilj razmišljanje sa distance. Umjesto toga, Wright se korist rampma i spiralama američkih višespratnih parkirališta i benzinskih stanica – simbolima mobilnosti – i diže ih do statusa umjetničkog djela, dizajnirajući muzej izgrađen za potrošačko društvo i pretvarajući samu zgradu u najvažniji eksponat.
Dosta se polemisalo o tome da li je Wrightov muzej, njegov završetak i otvaranje koje nije doživio, odgovarajuća muzejska postavka za slike Guggenheim-ove kolekcije. Ali jedno je sigurno, a to je da je Wright kreirao jedinstven objekat koji podsjeća, sa svojim utopijskim formalnim jezikom, na rane arhitektonske vizije 20.stoljeća, i kao takav u potpunosti korespondira sa apstraktnim slikama smještenim unutra.
131
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (7)
Frank Lloyd Wright: Kuća Gale u Oak Parku, Illinois, 1909.Perspektivni prikaz
132