metaFORA 2019. 2020.
KnjiĹžnica Vladimira Nazora
Knjižnica kao spisateljski laboratorij metaFORA je natječaj za najbolju kratku priču koju raspisujemo već osam godina. Otvoreni za sve generacije, okupljamo kreativce, nakladnike, srodne udruge, sve koji se bave pisanom riječi te koji promiču knjigu i čitanje. metaFORA je poligon za vježbu mladih autora koji imaju priliku natjecati se s a∫rmiranim piscima, a knjižnica tako postaje stvaralački laboratorij i okupljalište onih koji eksperimentiraju riječima. Natječajem povezujemo dvije značajne manifestacije ∞ raspisujemo ga krajem Mjeseca hrvatske knjige, a najbolje priče proglašavamo u Noći knjige. Žiri je složen po formuli književnici + knjižničari + korisnici knjižnice. Ostvarili smo niz uspješnih suradnji s uglednim pojedincima i nakladnicima, udrugama i institucijama. Nagrade za najbolje pribavljene su zahvaljujući sponzorima, a Grad Zagreb podržava natječaj od njegova pokretanja. Osobita je, i za natjecatelje neočekivana nagrada, uprizorenje najboljih priča, što je povjereno dugogodišnjim suradnicima, glumcima Kazališta “Ivan Goran Kovačić”. Time natječaj dobiva dodatnu kreativnu dimenziju. 2020. godine, u speci∫čnim uvjetima izolacije, upriličili smo proglašenje najboljih u online okruženju, na Facebook pro∫lu Knjižnice. Nagrađeni se radovi mogu pročitati na našim mrežnim stranicama, kao i u prethodnim trima tiskanim Knjižicama, također dostupnima i na mrežnim stranicama Knjižnica grada Zagreba. Ova Knjižica obuhvaća nagrađene priče KRONOmetaFORE 2019. na temu vremena i KROMOmetaFORE 2020. na temu boja.
Sadržaj 6
KRONOmetaFORA 2019. Marina Hudolin: Vrijeme između 11 Matea Vidulić: Luka 14 Sandra Vlašić: Noćna (noćurak) 18 riječ prvonagrađene: Marina Hudolin 31 35 38
KROMOmetaFORA 2020. Mario Majdić Natrlin: Šporkica Maja Marchig-Đurđić: Terapija Lana Jureško: Slučaj ID: 6023830 42 riječ žirija: Luka Ostojić
KRONOmetaFORA 2019.
2019. godine raspisali smo natječaj za kratku priču na temu vremena. U konkurenciji su se našle rekordne 194 priče pristigle iz svih krajeva Hrvatske i iz inozemstva (Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva). Autorica je bilo čak 127, što je velika prednost u odnosu na 67 autora. Najstariji autor ima 79 godina, a najmlađa autorica svega 12! Velik je broj autora i autorica milenijske generacije te generacije 90.-ih, što svjedoči o popularnosti kratke priče među mladima. 1. 2. 3. 4. 5.
žiri je bio u sastavu: Miroslav Mićanović, pisac i urednik Jelena Zlatar Gamberožić, spisateljica Aida Bagić, spisateljica Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica Ines Gverić Korkut, pobjednica metaFORE 2018.
nagrađeni su:
1. Marina Hudolin: Vrijeme između
— Ljetna škola pisanja u Staroj Sušici ∞ CeKaPe — paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2019./2020. — članstvo u KGZ-u na godinu dana — mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2020.
2. Matea Vidulić: Luka
— radionica kreativnog pisanja CeKaPe-a — paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2019./2020. — članstvo u KGZ-u na godinu dana
3. Sandra Vlašić: Noćna (noćurak)
— paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2019./2020. — članstvo u KGZ-u na godinu dana
Marina Hudolin
KRONOmetaFORA 2019.
Vrijeme između
V
rijeme između trudova: 6 minuta Nije trebalo biti ovako... Razumiješ? Uopće te nisam željela. Samo si se stvorio, niotkud, u trenutku nepažnje. Okej, u nekom od trenutaka nepažnje. Šta sad hoćeš da ti kažem? Prije ili kasnije ionako ćeš otkriti da ti majčica baš i nije bogznašto. Da, ne znam tko je tvoj tata. U to davno vrijeme “prije”, puno sam previše pila i puno se previše jebala i s poznatim i s nepoznatim muškarcima. Ali ipak. Nije fer da mi se ovako osvećuješ. Sad, nakon svega... Sad, kad sam te počela doživljavati kao stvarno biće, kao nešto moje, sve moje. Kad sam počela iščekivati da tvoja nožica izobliči moj trbuh pravim nogometnim udarcem. Moj mali Alienu... nemoj mi sada sve to oduzeti. Do termina: 237 dana Tako sam umorna! Okej, možda je prava riječ mamurna. Očito starim - još donedavno sam mogla izdržati i nekoliko ovakvih noći zaredom, a sada... Mislim da će mi biti zlo.
6
Do termina: 234 dana U zadnja 3 dana rigala sam valjda 20 puta. Nešto ne valja, ali još ne znam da si to ti. O, saznat ću dovoljno brzo. Moja doktorica odmah će posumnjati, dobit ću za hrvatsko zdravstvo, ekspresno brzi termin za pregled, i ubrzo ću zuriti u mrlju sačinjenu od 50 nijansi sive. - Vidite? Ovo tu je takozvana gestacijska vrećica, a ovaj mali graškić unutra, to je Vaša beba! Nijanse sive preliju se u crnilo i povratim ginekologu po rukama.
Zahvaljujući sestri, znam na što bih trebala pripaziti. Znam što bih trebala jesti, koje vitamine bih trebala uzimati, što bih trebala piti. I da ne bih smjela piti. Svejedno, što god da stavim u usta, u najboljem slučaju završi u školjci. U najgorem... pa, ne moramo o tome. Stan mi smrdi po ustajaloj bljuvotini, krevet mi smrdi po ustajaloj bljuvotini, ja smrdim po ustajaloj bljuvotini. Baš ti hvala, mrljice. Znam da znaš o čemu razmišljam. U ovoj fazi, ti si samo bolest. Još uvijek se mogu oporaviti od tebe. Samo moram naći pravi lijek. Do termina: 226 dana Još uvijek imam izbor. Samo da znaš. Do termina: 218 dana Google kaže da si težak kao kocka šećera i da ti negdje sada nestaje rep. Ipak, i bez repa ostaješ zvjerčica koja mi uporno gricka utrobu. Danas u želucu ne mogu zadržati ni gutljaj vode. Znam, trebala bih na infuziju, ali nekako si mislim, samo ako ostanem na miru, ako se dovoljno dugo ne pomaknem, 5 grama će postati 4, pa 3, pa na kraju čista nula. Šećer će se otopiti u kapljici znoja. Pa što ako pritom i sama nestanem.
Marina Hudolin: Vrijeme između
Do termina: 232 dana
7
Do termina: 216 dana Čestitam! Sada si malena šljiva! E pa šljivice, i dalje te ne volim. Još si dovoljno malena i mekana i krhka da te mogu zgnječiti u šaci ako poželim. Do termina: 199 dana Ginić mi ponovno pokazuje tvoj portret. Gadi mi se pužasta sluz koju mi je razmazao po trbuhu, cijedi se po rubu mojih gaćica. Ti si i dalje samo bezlična sivkasta sjena na TV ekranu, uvjerena sam da uopće ne postojiš. To je neka izraslina. Cista. Rak. Zloćudni, očito.
KRONOmetaFORA 2019.
Do termina: 194 dana
8
Pitam Google, i saznam da sada počinješ sisati palac (baš si balavac!) i da ti rastu nokti (kao da ne znam - koristiš svaku priliku da me izgrebeš iznutra, podsjećajući me na svoje postojanje). Ne mogu prestati misliti na tebe. Na to kako sam propustila svoju priliku. Mom ginekologu nije ni pala na pamet mogućnost da te ne želim. Bio je sretan kao da je on tvoj otac (nije - barem sam u to sigurna)! Svejedno, mogla sam nešto napraviti. Nešto stvarno i de∫nitivno i nepopravljivo. Neki rez, ako znaš što hoću reći. A sad? Sad mi preostaju samo mješavine trava od plemenskog vrača, bacanje niz stube, izraubana vješalica i drugi romani iz prošlog vijeka. Do termina: 186 dana “Hormoni u krvi trudnice stabilni su i mučnine pomalo prestaju. Smanjuje se osjećaj razdražljivosti i tjeskobe. Mogućnost spontanog pobačaja puno je manja.” Hvala, internet. Ova trudnica bljuje tri do četiri puta dnevno i moli krunicu da ova situacija nestane božanskom providnošću. Razdražljivost, tjeskoba? Ma ne, samo mi se čini.
Do termina: 145 dana Čini li mi se ili vrijeme puno brže prolazi? Sada si mango i pokušavaš izrasti u bananu. Ja se i dalje osjećam mamurno. Kako možeš rasti kada ja mic po mic nestajem? Do termina: 101 dan Ležim na kupaonskom podu, s obrazom naslonjenim na hladne pločice. Zašto mi to radiš? 9 je sati navečer, “jutarnje” su mučnine već odavno trebale prestati, a ti uporno i dalje izjedaš moje unutarnje organe. Koncentriram se na udahizdah-udaaah dok gorim iznutra. Zamišljam da si gvalja alkoholne opijenosti i da ću te do jutra uspjeti izbaciti iz sebe. Ujutro se budim, ukočena, a moj mali parazit još je uvijek tu. Alive and kicking. Do termina: 53 dana
Do termina: 38 dana Google kaže da su to Braxton Hicksove kontrakcije. Lažni trudovi. Zar ne, mrljice? Mrljice? O, ne. Vrijeme između trudova: 3 minute Uhhhh, okej, mali, jasno mi je da se ljutiš. Ali hajmo se nešto dogovoriti. Sada je vrijeme da mi oprostiš, da se umiriš, da spavaš dok još malo ne porasteš. A ja ti obećavam: kad se za par godina počneš bacati po podu u dućanu, kupit ću ti sve što poželiš; kad budeš vrištao nad tanjurom, neću te tjerati da pojedeš brokulu; kad budeš tinejdžer, budi buntovan koliko te volja - to je pravo vrijeme za divljanje! A sad, sad popusti, zaustavi sve ovo, daj mi još malo vremena. Molim te, maleni. Ha?
Marina Hudolin: Vrijeme između
Hej. Znam da me čuješ, sivonjo.
9
Vrijeme između trudova: 0 Molim te, nemoj umrijeti, molim te nemoj umrijeti, molimtenemojumrijeti. Vrijeme dok nisi zaplakao: vječnost
KRONOmetaFORA 2019.
∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Marina Hudolin, rođena 28. ožujka 1984. godine u Zagrebu, po struci psihologinja, trenutno radi na poslovima upravljanja i kontrole fondova Europske unije. Želju za pisanjem kao polaznica radionica kreativnog pisanja istražuje od 2013. godine, a ispoljava je u kasnim noćnim satima kroz format kratke priče. Njezina priča Neustrašiva osvojila je prvu nagradu na 5. natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2017. godine.
10
Matea Vidulić
Luka
Matea Vidulić: Luka
T
upa joj je bol presjekla donji dio leđa. Kako bi ju ublažila ili barem o njoj manje mislila, zagrizla je sočnu polovicu limuna do kore. Zarila je zube u limunovo meso dok joj se sok cijedio niz bradu. “Dobro sam, bit ću dobro”, uvjeravala se stisnutih očiju. Iznenadila ju je ova bol, ali iznenadila je i samu sebe. Otkud potreba da joj odgovori istom mjerom pa ju udvostručuje umjesto da ju istrpi? S limunom u ustima, naslonila se na sudoper. Trnci su joj se iz leđa spuštali prema zdjelici i bedrima pa niz koljena i listove sve do gležnjeva. Za trenutak je stajala na rivi, bosih stopala. Koračala je po vrelim kamenim pločama kao po pijesku, polako dižući pete. Na nožnom palcu, uz ožiljak ispod nokta, kap limunovog soka sušilo je sunce. Kožu na ramenima zatezala je sol, a zrak je mirisao na ušećerene bademe koje je njihova majka sinoć napravila po očevoj narudžbi. Njihova je kuća blizu, u drugom redu, odmah iza pošte. S mjesta na kojem je stajala uspjela je vidjeti rublje koje je majka maločas objesila. Na toplom su se povjetarcu njihale bratove potkošulje. Čiste, bijele, dječje. Odmah do njih sušili su se ručnici i jastučnice s tanko izvezenim zečićima. Luka najviše na njima voli spavati.
11
KRONOmetaFORA 2019.
12
“Luka”, viknula je isprva sramežljivo pa opet nešto hrabrije: “Luka, gdje si?” Nije se odazivao. Plitko je disala i otkucavala cijelim bićem. Srce joj je bilo sad u grlu, sad u peti. Ali kako? Pa do maloprije je bio tu! Držao ju je za ruku i nije se otimao. Šest je godina mlađi od nje, dječarac koji tek treba proslaviti četvrti rođendan. Ona je velika i odgovorna, najesen će krenuti u peti razred škole s najviše prozora u gradu. Njoj se to ne može dogoditi. Odlikašicama se ne mogu braća tek tako otrgnuti iz ruke. Nagonski je pojurila prema moru. Samo da nije pao u more, ne zna još tako dobro plivati. Zna li uopće plivati? Zašto je ovdje toliko ljudi? Zašto dolaze samo ljeti? Zašto su zimi ulice tihe i prazne? Zašto si pobjegao, Luka? “Dobro si, Luka, bit ćeš dobro”, ponavljala je više za sebe, nego za njega. Istrčala je nekoliko puta cijelu dužinu rive, mimoilazila tolike noge pod suknjama i kratkim hlačama. Tražila ga je među svom silom stopala u otvorenim cipelama. Kad joj se učinilo da sleđa vidi njegovu kuštravu glavicu, svakim korakom bliže shvaćala je da taj dječak ne govori njihov jezik, da nema smeđe oči i da jede sladoled od jagode. Luka ne voli jagodu. To nije Luka. Nadala se da je Luka sam otišao kući. Nije znala kako će roditeljima objasniti da ga je izgubila. “Luka će odsad živjeti s tetom”, kratko ju je obavijestila majka kad ju je ugledala na ulaznim vratima. “S tetom Ines?” - upitala je nepovjerljivo. “S tetom Ines, da. Otputovali su jutros, da ne putuju po najvećem suncu. Sad su već trebali ući u Italiju.” - govorila je majka prebirući grašak pod prstima. “Ali, nismo se stigli pozdraviti.” - zajecala je djevojčica. “Vidjet ćete se uskoro. Poslali bismo i tebe kod tete, ali tata je odlučio da ćemo te odškolovati ovdje. Luka je mlađi. Prije će naučiti jezik i naviknuti se na novu okolinu…” nastavila je majka.
∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Matea Vidulić (1993.), živi i radi u Zagrebu, a ljeta provodi na rodnom Lošinju. Iako je od petog razreda osnovne škole do kraja gimnazije redovito slala svoje tekstove na LiDraNo, nikada nije bila pozvana na državnu razinu. Kad je to njenom mlađem bratu pošlo za rukom, komisija ga je pitala je li on Matejin brat. To smatra najvećim književnim priznanjem, uz drugo mjesto na KRONOmetaFORI 2019.
Matea Vidulić: Luka
“I prije će nas zaboraviti.” - djetinja je rečenica odjeknula kuhinjom. Majka je nastavila kuhati kao da nikada nije ni imala sina. Kod postavljanja stola za ručak nije se zabunila. Stavila je tri tanjura; za sebe, oca i djevojčicu. Ocu će sestra navečer javiti da su sretno stigli i da je Luka zaspao još po putu. Luka će se za tri tjedna sjetiti jastučnice sa zečićima pa će se uspavati suzama. Teta Ines nikada neće raditi ušećerene bademe. Luka će naučiti talijanski, upisati arhitekturu i na drugoj godini posjećivati tetu Ines u bolnici. Nakon njezina sprovoda, u slastičarnici na Piazzi della libertà naručit će sladoled od jagode. Neće ga pojesti. Luka ne voli jagodu, baš kao ni njegova sestra. Ona će za nekoliko godina zagristi limun ne bi li kiselošću u ustima odagnala bol iz leđa. Ta će bol biti pozdrav jednog novog dječaka. Za koji sat, rodit će se Luka.
13
Sandra Vlašić
KRONOmetaFORA 2019.
Noćna (noćurak)
14
S
tojim leđima naslonjena na kombi i čekam. Noćno dežurstvo. Ronim kroz nemir. Svi smo tu, adrenalin radi, žudnja za akcijom. Pred očima vrtim sliku pulsirajuće rane iz koje šiklja krv i moje ruke koja je čvrsto pritišće. Gdje je sljedeća? Nije ovo „još jedno noćno“, svako moje dežurstvo je noćno. Ja radim samo noću. Ne spavam. Ne spavam uopće otkad se to dogodilo. Navikneš se, postane normalno. Sova. Šišmiš. Miš. Bila sam mala. Zapravo, i ne sjećam se dobro svega, ičega. Sjećam se samo te nagle praznine. Nestao je. Sva lica oko mene postala su ozbiljna. Dugo je to trajalo, sve je bilo nekako nestvarno. Nisam bila sigurna. Znala sam samo da ne želim zaspati, da me ne probudi još veća praznina i opet nestanak. Đulin ponor. Dobro je raditi noćne. Bolje su plaćene, kolege su sretni jer ne moraju oni. Mogu biti kod kuće, pričati priče za laku noć, popiti čašu vina na balkonu prije spavanja. Ne sjećam se baš niti jedne priče za laku noć koju mi je pričao. Bila sam mala.
Sandra Vlašić: Noćna (noćurak)
Noć je samo prividno mirna, pritaji se, gužve su manje, ali, situacije su teže, adrenalin puca, krv buba stijenke vena koje nabreknu i prošaraju kožu. Vozač stišće volan snažnije dok juri praznim zelenim valom, rane su fatalnije. Jama. Bila sam uvjerena da će se vratiti. Nekim čudom. Da će samo doći na vrata i ući u stan, da je neka greška. Nije bila greška. Mnogo godina kasnije, znala sam. Ali i dalje sam se nadala. I dalje nisam spavala. Niti noću, niti danju. Dobila sam neki lijek. Išla sam u školu. Noći su same i mračne, toliko duboko mračne da mi se čini da nikada više neće doći dan. Kao da tonem u crnilo. Pa sam imala upaljeno svjetlo u sobi. Kao švelja što tka dugo u noć. Danju je zanimljivo. Danju dobro plivam. Ljudi su posvuda, stalno se nešto događa. Nervozni vozači trube onom prvom na semaforu koji kreće sporo pa ne stigne proći više od tri automobila. A taj koji trubi je četvrti. I psuje pas mater. Zvuk tramvaja. Ima li struja zvuk? Kada spojim de∫brilator na prsa onog koji je pao, čujem prvo pištavo zujanje pa male gromove oko srca. Ili su to kotači što stružu šine? A možda se to čuje hidraulika? Hidraulična pumpa što puni pluća kisikom ima ujednačen zatomljen zvuk, ima ritam. Kotači tramvaja škripe kad je vlaga u zraku ili kada je jako hladno. Đuro Končar. Danju plivam među prolaznicima, psima koji laju i mačkama što se šuljaju, klincima koji lajkaju mobitele i gledaju prema dolje. Svuda su užurbana lica, knjige u izlozima. Hodam, danju puno hodam i gledam izloge. Ne gledam dolje, gledam oko sebe. Volim izloge s knjigama, čitam naslove, promatram naslovnice, sviđaju mi se. Vode me u neke druge svjetove gdje nisam sama i gdje nisam tu gdje je ta golema praznina. Ponekad u izlogu vidim sebe kada sam bila mala, a on me drži za ruku i stoji pokraj mene. Prođem kroz izlog kao Alisa kroz ona mala, mala vrata.
15
KRONOmetaFORA 2019.
16
Samo gledam, ne čitam knjige. Ne mogu. Oči me bole, zrak me reže po očima kao što skalpelom režem dušnik da ubacim cjevčicu za disanje i spašavam onog koji se guši. Ne spavam noću. Uopće ne spavam. Imam, pijem neki lijek već jako dugo. Svaki dan. Možda i ja napišem neku knjigu, kada mi prestanu ta noćna dežurstva. Imat ću vremena. Pisma više nisu moderna. Da, pisat ću knjigu koja će doći u izlog. Virginia Woolf. Sada sam dobro, radim noćne i brže mi prolazi vrijeme. A kada ujutro dođem kući iz dežurstva, popijem kavu. Volim miris kave. Zamiriše čitava kuća i bude tako nekako toplo i ugodno, kao u nekom baršunastom sandučiću. Nakon kave se dugo tuširam vrućom vodom, to me opušta. Gotovo kao da sam malo odspavala. Obučem čistu odjeću i izađem van. Hodam gradom. Katkada, kada sam jako umorna, odem u šumu. Ne mogu biti u kući u vrijeme kada se to dogodilo. Čudno, bila sam mala i ne znam kada se to dogodilo, ne sjećam se. Ali znam da u to vrijeme ne mogu biti u kući. Ne smijem biti u kući. Klopka mišolovka. Da su stigli na vrijeme, možda bi sada bio tu. Sigurno bi bio tu. Tko zna kakav bi bio? Baš bih to željela znati, baš bih voljela vidjeti kako bi izgledao, što bi mislio, o čemu bismo pričali, kamo bismo išli. Bi li bio bolestan? Što bi me još naučio, što nisam naučila sama? Hokus-pokus. Da su stigli na vrijeme, bio bi sada tu i veselio bi se s nama. Uvijek se veselio sreći drugih. Toga se sjećam. Može li se umrijeti od veselja? Ja ništa nisam mogla. Bila sam mala. Zakasnili su pet minuta. Pet minuta, tolika je moja razlika između jave i sna. Budna sam. Ne spavam. Nema ga. Sve što znam, ništa ne pomaže. Nemoć. Ne mogu vratiti vrijeme. Zato ne spavam. Letim, plivam, radim noćne. Čuvam ih, jurim i prije nego me zovu. Ne smijem zakasniti. Ne smijem zaspati.
∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Sandra Vlašić je magistra znanosti o okolišu i već više od 20 godina bavi se razvojem koji je dobar za ljude, prirodu i klimu. Kada ne radi, piše kratke priče o tome zašto to radi ili priče o neobičnim situacijama, čudesnim detaljima, pomalo stvarnim, pomalo izmišljenim ljudima i malim stvarima. Suosnivačica je i radi u udruzi TERRA Hub. Druži se i piše u literarnoj skupini Z.L.O. Pričom Jusuf mala duša osvojila je prvu nagradu na natječaju _Homo Climaticum_ 2018. godine, a pričom Noćna (noćurak) treću nagradu na natječaju KGZ-a KRONOmetaFORA 2019. godine. Priča Koalicija bila je u ∫nalu natječaja portala Arteist 2018., priča ‘Ko je kriv? bila je u ∫nalu Priča iz komšiluka 3 2019. godine, a priča Kućni s posebnim potrebama u ∫nalu natječaja Priče iz komšiluka 2. 2018. godine. Pohađala je dva razreda radionice kratke priče u Booksi pod vodstvom Zorana Ferića 2017. i 2018. godine. Jer pisati se mora.
Sandra Vlašić: Noćna (noćurak)
— Lidija! Lidija! Hajde, mrdni dupe, opet spavaš otvorenih očiju! Imamo intervenciju, izgleda kao arest, požuri! Ušli smo u kola, vozač je upalio sirenu, jurimo.
17
Riječ prvonagrađene ŽIRIRANJE KROMOmetaFORE (ožujak/travanj 2020.)
KRONOmetaFORA 2019.
“Š
18
ta mi je ovo trebalo?!”, pomislila sam najmanje 17 puta tijekom cijelog ovog procesa. Potres, karantena, i onda umjesto najezde skakavaca, (polu)dobrovoljno čitanje 120 (slovima: sto dvadeset!) priča o bojama! Prošle godine, kada je moja priča na KRONOmetaFORA natječaju proglašena najboljom, vrijeme je nakratko izgubilo svoj tijek. Dvije nagradne vreće knjiga sam - iste večeri proglašenja, doteglila doma, ali tek nakon oporavka moje vremenske linije, osvijestila sam da: idem na Ljetnu školu pisanja, i naredne godine bit ću član žirija u natječaju za najbolju kratku priču. Nisam se ni okrenula i došao je trenutak odlaska u dvorac Stara Sušica na 7 dana odmaka od stvarnosti i uronjenosti u iskustvo koje mijenja - neprocjenjivo, neponovljivo i neopisivo, čak i nama piscima! Mogu pisati o radionicama koje sam slušala, vježbama koje su me držale budnom dugo u noć, voditeljima koji su se pravili važni, poticali, kritizirali i istovremeno davali priliku da raširimo krila, tetama kuharicama koje su nam neumorno kuhale lonce kave, zdrava variva i pohance i pomfrit kao special treat, i večerima u kojima su nam čitali, pričali i pjevali oni slični nama… Ali stvarno ne znam prenijeti onaj osjećaj zbunjenosti i znatiželje kad znaš da si na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s pravim (a nepoznatim) ljudima, osjećaj
davanja i predavanja i sumnje kada pred ljudima (!) čitaš nešto što si napisao, osjećaj zajedništva kada se drugi u tome prepoznaju ili to osjete na nekoj razini koju nisi ni znala da dotičeš, ili osjećaj bliskosti i povjerenja koji se razvija s tim “Drugima” u kratkih i nestvarnih tjedan dana, ali nekim čudom opstaje i izvan mjehurića Ljetne škole. To je jednostavno nešto što se treba proživjeti! A onda je došao novi natječaj… Veselila sam se, strepila sam biti s druge strane pisanja, nisam znala što očekivati i kako se pripremiti. Unatoč vanjskim, otegotnim okolnostima (ponovno se vraćam razornom potresu i pandemiji svjetskog glasa, što je utjecalo na motivaciju, koncentraciju i mnoge druge -acije), priče su pristizale u punom spektru. Ali, ja ih nisam mogla čitati (negacija)! Jedna pošiljka, druga pošiljka, zadnja pošiljka nakon što je istekao rok za dostavu (akceleracija). Priznajem, počela sam ih čitati kao obvezu i pritom revno razmišljala o odustajanju (abdikacija). No, što se mora, mora se, i stranicu po stranicu, ∫le po ∫le, boje su me sve više preuzimale. Bilo je teško, ali onda mi je trinaesta priča ulovila zanimaciju, sedamdeset treća mi je dala zanimljivu asocijaciju, a sto i prva potaknula moju imaginaciju… i evaluacija je odrađena. Kompleksnim matematičkim operacijama (zbrajanjem bodova), iskristalizirale su se najbolje priče: pobjednik, top three, top ten prema mišljenju cjelokupnog žirija. A ja sam naučila da je žiriranje, kao i pisanje, duboko osobna aktivnost. Subjektivna, intimna, uzbudljiva, kompleksna, iscrpljujuća, nagrađujuća i nadahnjujuća. Marina Hudolin
19
KROMOmetaFORA 2020.
Osmi natječaj za kratku priču raspisali smo na temu boja, KROMOmetaFORA 2020. U konkurenciji se našlo 120 priča pristiglih iz svih krajeva Hrvatske i iz inozemstva (Italija, Slovenija, Danska). Autorica je i ove godine bilo više nego autora, čak 88, što je velika prednost u odnosu na 32 autora. Najstariji autor ima 85 godina, a najmlađi svega 11! Najveći broj autora nalazi se u rasponu od 20 do 40 godina, što govori o popularnosti kratke priče među mlađima. Središnji događaj u Noći knjige bilo je proglašenje pobjednika, no s obzirom na ovogodišnje speci∫čne uvjete izolacije, događaj proglašenja odvijao se online na novopokrenutom Facebook pro∫lu Knjižnice, kao i na YouTube kanalu KGZ-a. 1. 2. 3. 4. 5.
žiri je bio u sastavu: Zoran Pongrašić, pisac i izdavač Irena Krčelić, scenaristica i spisateljica Luka Ostojić, urednik i kritičar Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica Marina Hudolin, pobjednica metaFORE 2019.
29
nagrađeni su:
1. — — —
Mario Majdić Natrlin: Šporkica
Ljetna škola pisanja u Staroj Sušici ∞ CeKaPe paket knjiga priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2019./2020. — članstvo u KGZ-u na godinu dana — mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2021.
2. Maja Marchig-Đurđić: Terapija
— paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2019./2020. — članstvo u KGZ-u na godinu dana
3. Jana Jureško: Slučaj ID: 6023830
— paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2019./2020. — članstvo u KGZ-u na godinu dana
30
Mario Majdić Natrlin
Šporkica
Mario Majdić Natrlin: Šporkica
P
oluotok Pelješac, bliska budućnost Bio je hrvatski emigrant odrastao u Kaliforniji i rekao mi je: “Slušaj, son. Nije mi bitno hoću li bit prvi, ali važno mi je da sam second to none.” Imao je zaobljene obraze i rumeni trbuh pa me je, onako frajerski i s jednom rukom u džepu, pitao: “Jesi me razumio, son?” Stojimo na obroncima Zmijinog brda i Doris se pravi kao da je se sve ovo uopće ne tiče. Mudrica. Namješta svoje instrumente i pogledava me preko oka suzdržavajući smijeh. Njoj je sve ovo samo još jedan dobar vic. Moj osmijeh je kiseo dok s iskusnim vinarom Dominikom Kunjavicom razgledavam spaljeni poluotok. Nekoć gusto zelenilo šuma i vinograda - sada tek zelene točkice razbacane po sivo-crnoj podlozi. Dominik prelazi prstom po pejzažu Pelješca i pokazuje izgubljene vinograde. Kaže mi kako su vrućine i požari postali nesnošljivi. Ako nam eksperiment uspije, govori mi, primijenit će ga i u Kaliforniji. Na proćelavoj glavi nosi bijelu kapu s imenom svoje vinarije i priča mi kako mu je pokojnoj ženi narančasta bila najdraža boja. On je više ne može ni smisliti, jer iza te žarko narančaste ostaju samo ovaj crni garež i smrad. “To je boja pakla, my friend”, govori mi.
31
KROMOmetaFORA 2020.
32
Kunjavica drži najbolja svjetska vina i kaže mi: “Vaš volcano mi je zadnja nada.” Vrućine i požari mu uništavaju vinograde i u Kaliforniji i na Pelješcu pa smo Doris i ja ovdje jer je čuo da naš geoinženjering teoretski može stvoriti mikroklimatske uvjete povoljne za vinogradarstvo, spas autohtonih sorti poput plavca malog i kontrolu temperatura i padalina. Vinari gube milijarde dolara zbog šteta uzrokovanih klimatskim promjenama i Kunjavica mi govori da ne želi bespomoćno promatrati kako Skandinavci postaju najbolji svjetski vinari. Ovo što Doris i ja radimo, dakako, nije baš zakonito. Ona je neshvaćena oceanografkinja, a ja marginalizirani geo∫zičar specijaliziran za vulkanologiju. Stvaramo umjetne vulkane ili aktiviramo već postojeće i provociramo njihovu erupciju. Sumporov dioksid se penje u stratosferu i zajedno s vodikom kreira kapljice aerosola koje kontroliraju propuštanje ultraljubičastih zraka i hlade prostor. Znanstvena zajednica je od nas oprala ruke. Ovo što Doris i ja radimo je klimatski terorizam. Ovo što Doris i ja imamo, ovaj naš odnos, ja nazivam negativnom erupcijom. Kalderom. Onom rupom, prazninom na površini koja ostane kada se magma povuče, a vulkan uruši sam u sebe. Brisanim prostorom. Ona pokušava tu prazninu popuniti, ali kaže mi da je naš odnos najveća tragedija svih vremena. Pitam je: “Moramo li baš tragedije gradirati?” Nervozna je pa je upozoravam da s opremom rukuje oprezno da ne bi popucala. Doris stoji na rubu kratera i bez gledanja mi drsko odgovara: “Zato san ja uz tebe još odavno nacikla.” Nije joj toliko do spašavanja svijeta, koliko do izgradnje našeg mikrokozmosa. Ne želi toliko slavu, koliko jednu mikrolokaciju na kojoj bi nas troje mogli mirno živjeti. Ponavljam joj da neće biti “nas troje”, jer ja dijete ne dovodim na svijet koji mi se raspada pred očima. To bi bilo neodgovorno.
Mario Majdić Natrlin: Šporkica
“Nijanse”, odgovarala bi mi. “Ne vidiš me pod pravin svitlon.” Metamerizam, tako bi nazivala naše nesporazume. Boja je osobina svjetlosti, a mi na istu stvar gledamo pod različitim kutom. Bile su to divljačke metonimije. Prestao bih je slušati kada bi tako pričala. Na našim krim-putovanjima znao bih joj reći da sam joj spreman ispuniti želju, ako nađemo mjesto gdje bi nam dijete bilo sigurno. To je bio uvjet. Ono što Doris želi nije Nobelova nagrada, već nešto što bi oplemenilo ovu našu tragediju. Dok se spuštamo prema jednoj od uvala, gleda spaljene šume i spržene automobile po cesti i kaže mi: “Mogu odi zamislit naš dom.” Drska Doris, moja vječna optimistkinja. Ono što Doris sad čeka, je promjena boje mora. Zbog zatopljenja su svjetska mora postala sve zagrijanija, objašnjava Kunjavici dok silazimo s brda. Izraženije su plava, intenzivnije tirkizna. Sunčeva svjetlost se probija kroz površinu mora i ∫toplanktoni je upijaju pa o tome ovisi i boja mora. Zatopljenje je dovelo do njihove migracije i dok se nad nama diže golemi oblak od pepela, Doris govori: “Promjena boje mora je prvi znak da se temperatura minja”. Vulkan na vrhu Pelješca je aktiviran i Doris trči niz strmu padinu s opremom na leđima i viče: “Požurite! Počelo je!” Ono s čime je Doris u utrci jest vrijeme. Njen sat otkucava, a ove promjene su bolno spore. Dok ona i ja sjedimo na plaži, nad nama je sunce u potpunosti prekriveno pepelom i nad glavama nam kruži dron s malim satelitom koji bilježi promjenu boje mora. Pelješac je u sjeni. Doris nestrpljivo čeka tirkiznu boju što znači hlađenje i veći broj ∫toplanktona. Oni gutaju plavo. Ono za što Doris više nema vremena su moje sebične fobije. “Već san izabrala ime”, podsjeća me uvjerena u uspjeh. Na termičkoj kameri joj se učini kao da vidi neku promjenu pa skače na noge. “Ma je li ovo…!?”, vikne uzbuđeno. Ja
33
znam da nije. To je tek prljavština jer uvijek je tako, ali pustim je da sama to zaključi. Preko lica joj prođe sjena i ona opet sjedne i spusti pogled. “Aha, to je samo neka šporkica”, reče rezignirano. Kunjavica je nestrpljiv i pita nas idemo li na večeru. “Ajmo, kids! Kasno je.” Ustajem i predložim joj da odemo. Sutra ćemo vidjeti rezultate. “Neka mene još malo. Idi ti.” Odmahnem mu i ponovno sjednem. Uhvatim je za ruku i ona se kratko nasmiješi pa nasloni glavu na moje rame, ne skidajući pogled s plave pučine.
KROMOmetaFORA 2020.
∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Mario Majdić Natrlin (rođen 1986.), odrastao je u Splitu, završava Pravni fakultet u Zagrebu. Piše i objavljuje u časopisima i digitalnim magazinima. Prethodno je osvojio prve nagrade na književnom natječaju ”Kušin” i natječaju Gradske knjižnice Trogir. Autor je zbirke refrena i kratkih priča Samo moja koja je objavljena u siječnju 2020.
34
Maja Marchig-Đurđić
Terapija
S
tjednu. Iz nje izvlačim prvu tabletu, žutu kao sunce. Nazivi lijekova su glupi i dugački, ne trudim se zapamtiti ih. Ovu prvu zovem Blaženo Jutro, po Tinu Ujeviću. Obložena je nečim slatkim pa je sekundu dulje od ostalih držim na vrhu jezika i zamišljam kako se iz nje šire zrake sunca mojim ustima, a zatim je gutam uz gutljaj vode i niz moje grlo, u moj želudac se spušta čista svjetlost. Širi se tijelom u ruke, noge, izlazi mi kroz nosnice i bježi ispod zatvorenih kapaka. Udišem duboko kuhinjski zrak začinjen mirisom kave, otvaram oči i opet gledam kroz prozor u jutarnje sivilo. Drugu zovem Vjesnik i postoje čak tri dobra razloga za to ime. Prvi razlog je njena boja, plava, što razumije samo moja generacija. Drugi i treći razlog vezani su za činjenicu da je ovo prva tableta koju sam počela piti svakodnevno, još prije dvadeset godina, zbog nekih kroničnih, ali ipak malih neugodnosti. Već mi je tada bilo jasno, jednom kada počneš lupati po lijekovima, stalno i svakodnevno, nema natrag.
Maja Marchig-Đurđić: Terapija
vakog jutra sjedim u kuhinji, na stolici pored prozora. Odmaknem zastor s okna, otpijem gutljaj kave i pogledam u svijet kroz staklo, a zatim uzmem veliku čašu vode i duguljastu kutijicu, prozirnu, sa slovima koja označavaju dane u
35
KROMOmetaFORA 2020.
36
Kao što potočnice pod prozorom navješćuju proljeće, tako je ova tableta bila moj vjesnik starosti. U međuvremenu, postalo mi je teško čitati i više mi se nije dalo trošiti novac na naočale. Zato više ne započinjem dan uz novine i kavu, nego uz tablete i kavu, što dodatno opravdava ime mom Vjesniku. Ona nema okus, ali ako je položim na jezik tik iza mjesta gdje se još osjeća trag Blaženog Jutra, čini mi se da je malo slana pa gutljaj kojom je ispirem miriše na trajektnu luku, vjetar koji valove rasprskava o krmu i u oči, na ulje za sunčanje i uličicu iza ribljeg restorana. Otpijam još jedan gutljaj, čist i proziran, gledam u oblake što se skupljaju iznad Sljemena i čini mi se da će biti kiše. Za kraj ostavljam Salatu. Naravno, zelenu, krupnu i gorku. Gutam je brzo, pazeći da ne dotakne kraj jezika. Podsjeća me na prah od mladog lišća ječma, na algu spirulinu i klice kresa u plastičnim posudama. Na sve one stvari na koje sam se dala nagovoriti da ne obeshrabrim dobronamjerne. Na kirurške maske i rukavice, na hodnike bolnice u kojima su drvene stolice čekaonice, u kojima sunce dopire kroz mliječna stakla na stropu. Na tende na prozorima i sve one savjete o nošenju šešira, nanošenju zaštitnih faktora i izbjegavanju nečega. Na uzaludnost, jer jednom kada se pojavi životinjica s kliještima, borba je samo viteška gesta, noćni ples male koze gospodina Seguina. Krupne, kišne kapi obijaju se o moj kuhinjski prozor. Strpljivo ispijam kavu i čekam da prođe sat kako bih si mogla spremiti doručak. I mislim da ću uskoro, već za prvog sunčanog jutra, ostaviti tablete netaknute u plastičnoj kutijici na stolu i umjesto njih uz čašu vode progutati tri sjemenke nezaboravka. Otići ću u park, sjesti na osunčanu klupu i čekati da biljčice niknu iz mog pupka, obrastu moju kožu i nježno me pretvore u plavo cvijeće.
Maja Marchig-Đurđić: Terapija
∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Maja Marchig-Đurđić, rođena je 1973. godine u Rijeci. Živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Od 2014. godine polaznica je brojnih književnih radionica Bookse i CeKaPe-a pod vodstvom Dorte Jagić, Zorana Ferića i Miroslava Mićanovića. Članica je literarne organizacije ZLO i pjesničkog kolektiva Šlafrok. Sudionica je brojnih čitanja, književnih večeri i festivala među kojima se ističu Zagrijavanje u Knjižnici Bogdana Ogrizovića i FEKP 2018. godine te Seksotinovo 2019. i 2020. godine. Nekoliko puta je bila ∫nalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (natječaja za kratku priču FEKP-a 2015., međunarodnog konkursa za kratku priču „Vranac“ 2015., nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019.). Objavljivala je u časopisima Rival, Književnost uživo, Pikolo knjigomat, Strane i na svojem pro∫lu na Facebooku pod nazivom Na kornjačinim leđima. Drugo mjesto na natječaju KROMOmetaFORA 2020. za kratku priču Terapija je njena prva književna nagrada. Trenutno radi na svojoj prvoj pjesničkoj zbirci pod radnim nazivom Spavajte u čarapama.
37
Jana Jureško
KROMOmetaFORA 2020.
Slučaj ID: 6023830
38
S
iječanj bilo koje nove najgora je droga za ovisnike o onoj lanjskoj godini. Mislim da je bio trideset i peti dan u mjesecu, ili možda ipak peti? U siječnju ne možete zapravo sa sigurnošću znati koliko ima dana, niti ih možete prebrojati, jedino ih možete osjetiti. On je poput sive boje koju ostale boje nisu pozvale da im se pridruži u spektru. Takav je to mjesec, potpuno nevažan i bezbojan. Tog tridest i petog ili petog siječnja postala sam ono što sam oduvijek najviše mrzila - dijelom nekakve statistike. Statistike koja kaže kako jedna od pet žena, bez ikakvog razloga, izgubi trudnoću u prva tri mjeseca. Zaista ne znam zašto liječnici misle da je ta brojka pozitivna stvar koja daje ∫ktivni smisao nečem tako groznom. To što sam jedna od pet žena ne čini me sretnijom jer se to isto nekoj drugoj događa, mrači mi um i čini me potpuno bijesnom. Iako mirno na površini, po tijelu su putovali impulsi ludila kao u bika dok goni crvenu boju u koridi. Gledajući u monitor koji je ispunjavala jedna velika praznina išarana beživotnim tonovima, osjećala sam se
Jana Jureško: Slučaj ID: 6023830
potpuno sivo, a za nekog u kome je donedavno rasla duga, nema gore boje. “Ostat će vam malo veća modrica, takve su vam vene. Ali, ništa strašno”. Izvučeno između redaka zvučalo je da je ipak do nje, a ne do mojih čudnih vena. Nesigurni smiješak na kraju rečenica potvrdio je sumnje. Obzirom na to što sam izgubila, bilo mi je svejedno hoću li izaći s modricom ili bez obje ruke. Tako sam joj i rekla posve ozbiljnog lica, ali bila je premlada da shvati koliko bi nam svima bolje bilo da se sarkazam može službeno prepisati kao lijek. Gledala sam u ruku iz koje sam vadila krv i vidjela sam je u svom njenom sjaju, i to u masnici koja je nastala na ruci. Da, osjećala sam da je ona, jer žena osjeti ženu čak i onda kada je tek mala djevojčica od pola centimetra i podsjeća na košticu naranče. Ponovno mala bijela crvena točkica, no ovaj put na bijeloj medicinskoj vatici, podsjetila me na nju. Možda bi imala crvenu kosu, možda bi prkosila svakoj plavoj i smeđoj glavi u našoj obitelji i rugala nam se u lice svojim zaigranim crvenim pramenovima. Bila bi strastvena, to sigurno. Svejedno je oko čega, dovoljno bi bilo gledati je raditi ono što voli. Ispod kože su se razlijevali modri krugovi, a ja sam razmišljala kako bi joj oči vjerojatno bile plave boje, baš kao i moje. Instinktivno sam s kauča bacila pogled kroz prozor na plavo nebo i poželjela još malo odlutati u bilo kakvom plavetnilu, zadržati tu toplinu što dulje, ali i dalje je bio prokleti siječanj, dan pitajbogakoji, i nebo nije imalo nikakvu boju, samo je osjećaj i dalje bio sivi. Boje na ruci su se izmjenjivale u krugu kao rečenica “Bit će još prilika, vidjet ćeš”, koju je izgovorila svaka osoba ne znajući zapravo što reći, a ja sam tek tada shvatila bespomoćnost i nesebičnu potrebu ljudskog bića izgovoriti bilo što, tamo gdje se zapravo nema što reći.
39
KROMOmetaFORA 2020.
40
Dana kada je trebao biti premijerni nastup njezine soloizvedbe otkucaja srca pod uzbuđenim ritmom mojega, vjerojatno se ne bih sjetila da negdje u mobitelu nije postojao davno upisani podsjetnik. Iskočio je točno u sedam ujutro na blještavom ekranu mobitela, popraćen kričavo rozim emotikonom srca odabranim samo za tu priliku. Umjesto preplavljena srećom u ginekološkoj ordinaciji, ležala sam prekrivena jadom u potpunom mraku i blejala u roza srce. Jebem ti pametne tehnologije, uvijek te slomi ono na što se najviše oslanjaš. Zvono na vratima. Možda je roda da mi kaže kako je pogriješila? Ne, samo poštar, dovoljno visok i mršav da malo podsjeti na rodu, ali umjesto košare uručuje mi paket. “Krivi datum, 1. veljače je.”, ukaže mi na pogrešku na označenom mjestu, sam ispravi i šutke ode s ulaznih vrata niz dugi hodnik prema izlazu. Prvi put nakon ne znam koliko dana izlazim na balkon želeći se uvjeriti da je zaista veljača. Iza podignutih roleta dočekalo me sunce. Zatvorila sam oči i pustila da sunčeve zrake prolaze kroz mene, osvjetljavajući svaki mračni kutak koji je bio zatvoren. Odjednom začujem glas susjede na balkonu zgrade nasuprot kako me pita nije li ovo fantastičan novi početak, kaže kako novine pišu da već dugo nije bilo toliko sunčanih dana u siječnju kao ove godine. Slegnula sam ramenima dok sam sa smiješkom gledala čisto plavo nebo. Možda sam luda, ali bila sam uvjerena da i ono gleda mene. “Stvarno? Nisam primijetila...”, odgovorila sam joj sjedajući na stolicu u kutu balkona, ne odvajajući pogled od njezinih očiju.
Jana Jureško: Slučaj ID: 6023830
∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Jana Jureško, rođena jedne kišne riječke srijede u svibnju 1987. Dio školovanja započela je na relaciji Rijeka-Opatija, a završila s fakultetskom diplomom španjolskog i njemačkog jezika u Ljubljani. Trenutno uživa, voli, živi i radi u Zagrebu, a u pauzama se godinama potajno sastaje s kratkim pričama i upušta u kreativne afere. Slaba točka kada je riječ o pisanju? Njezina vlastita kratka biogra∫ja.
41
Riječ žirija
KROMOmetaFORA 2020.
K
42
ad sam pristao biti u žiriju književnog natječaja Knjižnice Vladimira Nazora, znao sam da ću se morati pripremiti na bitno drugačiji način čitanja nego inače. Kao dokoni čitatelj ne čitam priče s evaluacijom na umu, ne dajem im zvjezdice ni značke, nego lutam prema različitim temama, stilovima i cvebama koje me intrigiraju. U ovom slučaju morao sam ipak uspoređivati i ocjenjivati priče, a to znači da sam se i zapitao što uopće čini priču dobrom. Dumao sam, ∫lozo∫rao i došao do nekog kompromisa između subjektivnog i objektivnog: bilo mi je važno da priča uspije u svojoj namjeri, no također i da mi ta namjera bude dovoljno bitna sama po sebi. Sva ta ∫lozo∫ja naposljetku se ipak manifestirala prvenstveno na emotivnom nivou ∞ najbolje su mi priče bile one koje su me izbacile iz takta i pogodile u živac. Čim sam ih pročitao, znao sam da su mi favoriti. Čitanje je bilo zahtjevno i zbog kakofonije. Stotinjak priča nije činilo organsku cjelinu, nego se radilo o skupu anonimnih glasova koji tumače krovnu temu na različite načine putem raznolikih stilova. Svaka priča je svijet za sebe, a iza njega stoji konkretna osoba koja je bila dovoljno velikodušna da podijeli svoj rad s nama. Stoga je čitanje moralo biti odgovorno, sporo i temeljito. Takav izazov ujedno mi je bio najdraži dio natječaja ∞ pokazalo se da je tema toliko široka, a forma priče toliko rastezljiva i
prijemčiva da sam u sklopu natječaja mogao čitati baš svašta, od kratkih dosjetki preko začudnih igri riječima, sve do intimnih zapisa i razrađenih fantastičnih pripovijetki. Stoga mogu mirna srca na kraju izbaciti Ωoskulu da mi je kao članu žirija i čitatelju ipak bilo važnije što su toliki ljudi sudjelovali, nego što je netko pobijedio. Luka Ostojić
43
Knjižnice grada Zagreba Knjižnica Vladimira Nazora za nakladnika: Višnja Cej uredništvo: Svjetlana Ciglar, Tanja Radović lektura: Tanja Radović naklada: 150 tisak: Tiskara Zelina dizajn: Ruta fotografije: Marija Filipaj, Annemari Štimac Program je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.
Knjižnica Vladimira Nazora Vodovodna 13, Zagreb + 385 1 37 03 414 knjiznica.vladimira.nazora@kgz.hr www.kgz.hr
44
2019.
2020.
45
46
metaFORA 2019. 2020.
