MISTERIJ NA JEZERU Jednog lijepog, sunčanog dana prijatelji Luka, Borna, Maja i Lana igrali su se pokraj jezera koje kao da ih je privlačilo svojim plavetnilom. Ljeskamlo se na suncu i dozivalo djecu svojom bistroćom. Tada Luka zacvili: „Meni je vruće.... meni je dosadno... kad ćemo se moći kupati u moru?!, a onda se Borna dosjeti sjajne zamisli: „Prijatelji moji, što kažete na jedno osvježenje u jezercu! Ha?!“ „Daaaaa!!!! Koja super ideja!!!!“ povikaše djevojčice u isti glas. Tada Luka kaže: „Idem po loptu za napuhavanje pa možemo igrati kokota u jezercu!!!“ „Idem s tobom“, kaže Borna. „E, a kako se igra kokota?“, upita Maja. „Objasnit ću ti kad se vratimo. Nije komplicirano.“, reče Borna. „Sad idemo!“ „E, čekajte, možete meni i Maji donijeti kupaće kostime iz mog stana!!“, zaviče Lana dečkima. „Nema problema!“, u trku odgovori Luka.
„A što ćemo mi raditi?“, upita Maja nakon nekog vremena. „Pa sigurno nećemo čekati da se ovi puževi vrate!“, nasmije se Lana. „Pa dobro, nego što ćemo onda raditi ako nećemo čekati da se dečki vrate?“, ponovo zapita Maja. „Možemo...“, razmišljala je Lana, „možemo namakati noge u jezeru.“ Maja je pristala. Skinula je šarene sandalice i nogama uronila u vodu. Jezerce je bilo ugodno. I sve je bilo savršeno kad odjednom... Paskom se prolomi užasan, jezivi, prodoran vrisak!!! Dečki su se ukočili od straha. Nešto tu nije štimalo, nešto nije bilo u redu. I oni su to osjetili! Luka i Borna nisu oklijevali, pustili su loptu i kupaći kostim i krenuli u spašavanje. Luka i Borna bili su doista hrabri dečki i htjeli su pomoći svakome kome je to bilo potrebno. Ali kvaka je ovaj puta bila u tome što nisu znali gdje i kome je njihova pomoć potrebna. No, vlasnik onog vriska kao da je znao da su dječaci u nedoumici pa je ponovio onaj grozan poziv u pomoć. Dječaci su tada bili gotovo sigurni da vriska dolazi... s jezera. To ih je dodatno uspaničilo. O, ne! Što ako su cure u nevolji?!!!, obojici je prolazilo kroz glavu. Zabrinuto su preskakivali i po pet – šest stepenica. Kad su stigli na livadu gdje se smjestilo jezero, potrčali su prema njemu hitro kao munja. Kad su stigli na takozvanoo mjesto nesreće, mogli su vidjeti samo ruksake i sandale poprskane vodom koje su djevojčice ostavile pokraj jezera. Luka je tada, a što bi drugo, skočio u vodu bez razmišljanja, i za sobom povukao Bornu. Borna to nije očekivao pa je njegov skok izazvao osmjeh na lice šetača koji su mislili da samo neki nestašni dječačići izvode smiješnu igru koju su sami izmislili. Ali bilo je to puno više od dječje igre bilo je to važno kao borba na život ili smrt.
Kad su zaronili pod vodu, vidjeli su Laninu šarenu vrpcu za kosu koja je zapela za neki poveći špičasti kamen. Pošle su ovim putem!!! Svim silama Borna se trudio to reći Luki. Luka je shvatio što mu prijatelj pokušava objasniti. Pojurili su u tom smjeru.
Njihovo novo odredište bila je mala skućena sobica koja je očito služila nekom čarobnjaku jer je njezina unutrašnjost bila ispunjena policama i staklenim ormarima punih, naočigled čarobnih napitaka i (kako su dječaci pretpostavili), magičnim knjigama. Ali nisu imali vremena za razgledavanje sobe jer im je počelo ponestajati zraka!! Luka se brzo snašao. Uspaničeno se ogledao po sobi i brzo dohvatio napitak s police na kojem je krupnim, neravnim slovima pisalo: NAPITAK ZA DISANJE POD VODOM. Dječaci su ispijali napitak naizmjence. Nakon što su neko vrijeme proveli razgledavajući napitke i čarobne knjige, shvatili su, da osim disanja pod vodom, mogu i pričati bez da im voda iz jezera ulazi u usta. Čim je to shvatio, Borna zausti: „Kakva je ovo prostorija?“, a onda zastane: „Osim toga, kako to da je jezero toliko duboko?“ Borna bi se sigurno još neko vrijeme čudio naglas, ali ga netko ili nešto prekine: „Magija!!! He, he, he!!! Čudesno, ha?!“, dade mu odgovorna pitanje neki visoki, jezivi, kreštavi glas. Iznenađeni dječaci poskočiše. „Tko... što... kako??“, spetljano promuca Luka i napravi zbunjeni izraz lica. „Tko ste vi?“, ovaj put Borna s snašao prije Luke. „Oh, ma kako sam samo nepristojan! Pa nisam se predstavio!“, glumio je pridošlica. „Ja sam, dame i gospodo, Grogul, vodeni čarobnjak, glavom i bradom pa sve do nožnog palca. He, he, he!“, zaplesao je čovječuljak. Onda nastavi: „No, a tko ste vi??“ Grogul ih odmjeri od glave do pete, pa doda: „Što uopće radite u mome carstvu? Kradete mi napitke ili možda moja istraživanja... Znam! Sad sam se sjetio! Pa vi ste sigurno špijuni onih ljudskih znanstvenika, ha? No, pa hoćete li progovoriti već jednom?“, u njegovom glasu nazirao se gnjev. „Pa mi smo zapravo došli spasiti...“, započne Borna, ali utihne kad osjeti Lukin udarac laktom u rebra koji je mogao značiti samo jedno, a to je Ušuti! „Slobodno nastavi.“, naceri se Grogul. „Moj prijatelj je htio reći da tražimo... školjke.“ Luka ih je pokušavao izvući. „Ah, tako! Sigurni ste da nije nešto drugo?“ Grogul im je već odavno pročitao misli samo to dječaci nisu znali. „Sigurni ste da niste izgubili nešto, kao na primjer, prijateljice?“ Dečki se začuđeno pogledaju. „Jer ako niste, bojim se da te cure neće dobro proći!“, nastavio je Grogul s tajanstvenim smiješkom na usnama. „Gdje su?!!““, borilački ga upita razljućeni Luka koji ga je odmah prokužio. „He, he, dragi dječače, polako, hajdemo još malo popričati...“, poče Grogul, ali ga Luka otresito prekine. „Ne, neću više ni trenutka čekati i tu pričati s kojekakvim vilenjakom i ...“ Ali, sad već opasno naljućeni Grogul, kojeg je iznerviralo Lukino odbijanje, vikne: „Sad je dosta! Neću se tu prepirati s tobom, Itekako ćeš me slušati! A moja prva zapovijed bit će da ti i onaj tvoj prijatelj odmah isplivate na površinu i ostavite me da radim.“ Ali pametni Borna koji se dosjetio sjajne zamisli više nije bio iza Luke, već je iskoristio vrijeme dok su se Luka i Grogul prepirali i pošao potražiti Lanu i Maju. Spazio ih je zaključane u ormaru. Naime, kroz rupu na ormaru vidjela se Majina pletenica. S ključem kojeg je spazio na podu otključao je i otvorio ormar. I imao je što vidjeti. Naime, Lana i Maja bilu se sklupčane jedna uz drugu. Vjerojatno se se u međuvremenu onesvijestile jer nisu imale otvorene oči i izgledale su kao da su u dubokome snu. Pokušao ih je izvući iz tog pljesnivog ormara u kojem su ležale. No, očito je stvarao preveliku buku jer su Grogulove oči munjevito poletjele u njegovom smijeru.
Borna koji nije vidio čarobnjaka da se okreće dobro se prestrašio kad je patuljak zavikao: „HEEEJ!!! Ti mali!!!“ Borna je ustuknuo kad je Grogul krenuo prema njemu. „E, sad ćeš dobiti batina!!! Naučit ću ja tebe pameti! Znao sam ja da vi niste obični lovci na školjke!“ Grogulu pri tom govoru oči zasvijetle crvenim sjajem. Zatim se dogodi nešto čudesno, čarobnjak nešto prošapće... a onda iz njegovih očiju izlete ljubičaste oštrice koje su izgledale kao da su od stakla. Zastale su u zraku gledajući vlasnika. Dječaci su zadivljeno gledali. Grogul reče: „Onamo...“ pritom očimapogleda Bornu. Oštrice polete prema njemu. Borna se pokušao izmaknuti, ali prekasno. Jedna od oštrica ga je porezala. Dječak je zajaukao iz petnih žila. Ali kad je pogledao bolno mjesto, jako se iznenadio. Naime, vidio je samo kožu bez i jedne porezotine. Grogul se nasmije. Bio je to opaki smijeh. Zatim reče: „To su oštirce budućnosti koje te rane iznutra, a ne izvana. No, ti si, vidim, imao sreće jer te oštica samo posjekla. Da ti se zabola u nogu vjerojatno bi još vrištao od boli.“ Borna ga je prestrašeno gledao suznih očiju. Luka nije mogao pustiti prijatelja na cjedilu. Reagirao je brzo i dohvatio staklenu bocu. bacio ju je Grogulu u nogu. On jaukne od boli i klekne namjeravajući izvaditi staklo. Dečkima je to bila šansa. Poveli su cure i zaplivali na površinu. Doista su se mučili pokušavajući što prije stati na čvrsto tlo. Napokon, ugledali su sjaj danjeg svjetla. Izvukli su djevojčice nakopno. Ali što da sad rade? Kako da ih vrate k svijesti? Osim toga, nikoga nije bilo na vidiku, a bilo bi prenaporno da ih nose do stana. Luka je pokušao zazvati Lanu, ali uzalud. Onda se Borna dosjetio kako to rade u filmovima. Položio je ruke na Majin trbuh kako je mislio da treba i pritisnuo najsnažnije što je mogao i upalilo je! Maja se prestrašeno trgnula i otvorila oči. Vidno joj je laknulo kad je ugladala Luku i Bornu.
„Što se dogodilo dok sam spavala?“, sneno je promumljala. „Ni ne znaš što smo sve prošli i kako je bilo tešo boriti se protiv onog poremećenog vodenog stvora. Da samo znaš...“, počeo se ljutiti Borna, ali ga Luka prekine. „No, dobro, ostavimo svađu za kasnije. Radije probudimo Lanu.“ Borna ponovi postupak, ali ovaj put toliko jako da se Lana toliko prepala da je sva poskočila. „Ma, što to izvodiš ti ludi čarob.... Oh, dečki, pa to ste vi! Borna, jesi li ti to učinio? Da samo znaš, skoro mi je srce iskočilo!“ Vidno sretna Lana je glumila da je ljuta. „Ma, trebala bi mi zahvaljivati što sam ti spasio život, a ne se srditi na mene!“ Svi su se nasmijali, a dečki su počeli pričati curama što se sve zbivalo dok su Maja i Lana spavale dubokim snom. Djevojčice su ih napeto slušale, razjapljenih usta. Na kraju su još saznale da je Grogul htio oteti djevojčice da bi mogao na njima isprobati novi napitak za vječnu paraizu, ali mu na svu sreću nije upalilo. Eto, i tako se sve dobro svršilo! Djeca su se opet mogla bezbrižno igrati! Ali sada su ipak malo više pazili i motrili na njihovo misteriozno jezerce!!!
DORA KUČAN OŠ DUBOVAC KARLOVAC, 2014.