NOVI DRES Moje prijateljice i ja nismo više male. Po čemu sam to zaključila, nastojat ću vam ispričati u ovoj priči. Imam devet godina. Osim što imam školske obaveze, bavim se gimnastikom. Na gimnastici mi je jako lijepo. Uživam raditi špagu, zvijezdu, stoj na rukama, klackalice na ručama i vagu na gredi. Prije tri godine sam se uključila u upoznavanje tog divnog sporta. Za treniranje i pokazivanje vježbi roditeljima nismo morale imati poseban dres. Nosile smo različito, što je koja imala.
No, došao je i taj dan koje su sve djevojčice radosno očekiale. Državno natjecanje u Samoboru. Za tu prigodu sve smo morale imati jednake dresove koji, naravno, nuno koštaju. Neki su roditelji lakše, a neki teže mogli kupiti dres. Moji roditelji mi ga nisu mogli nikako priuštiti, a bez dresa nema natjecanja. Tada sam shvatila da nisam više mala, ušla sam u okrutnu stvarnost odraslih. Nisam se mogla pomiriti s time da ne idem na natjecanje. Požalila sam se prijateljicama. Bez moga znanja smislile su plan kako bi me usrećile. Sljedće subote su u parku organizirale predstavu. Dok su radile akrobacije, prolaznici bi zastali, gledali i ubacivali novčiće u šeširić uz kji je stajao natpis: „Upomoć! Sve želimo ići na natjecanje!” Nakon što su iscrpile sve svoje umijeće, provjerile su koliko su novaca skupile. Na njihovo veliko zadovoljstvo prolaznici su darovali više nego dovoljno novca za dres. Kad sam u utorak došla sva tužna i žalosna što nemogu na natjecanje, moje prijateljice su se samo smješkale i gurkale se govoreći: „Reci ti, reci ti!” Konačno je progovorila Marija: „Nemoj biti tužna jer idemo sve zajedno na natjecanje.”
Ispričale su mi što se dogodilo. Konačno smo mogle naručiti osam jednakih tirkiznih, svjetlucavih dresova. Na natjecanju smo osvojile prvo mjesto. Trenerica nas je, ponosna na naše prijateljstvo i rezultat, počastila sladoledom.
PIA ŠKRTIĆ OŠ DUBOVAC KARLOVAC, 2014.