VALERIJINO NEOBIČNO PUTOVANJE Valerija je imala 10 godina i obožavala sve što je ima veze sa svemirom. Zvijezde, planete, rakete i male zelene što u njima lete. Svaku večer je čitala svoju omiljenu knjigu o svemiru, zatim bi zaspala i sanjala o tome. Jedne večeri Valerijina knjiga o svemiru je zasvijetlila. Svjetlost je prekrila kudu, a zatim i cijelo dvorište. Valerija se probudila i kroz prozor u dvoruštu ugledala svemirsku letjelicu. Izašla je van i napravila krug oko letjelice. Letjelica je još jednom čudno zasvijetlila. Otvorila su se vrata i spustile se stepenice. Na vratima se pojavilo čudno bide s dugim rukama i kratkim nogama. Valerija se preplašila i krenula natrag u kudu. Bide je progovorilo: “Stani, ne boj se! Ja sam Lun i odvest du te u obilazak svemira.” “Može!”, rekla je Valerija. Ušla je u letjelicu koja je velikom brzinom krenula prema nebu. “Kamo želiš prvo idi?!, pitao ju je Lun. “Na Mjesec! Svaku večer gledam u njega i pitam se kako je tamo. “, odgovorila je Valerija. Slatjeli su na Mjesec i izašli iz letjelice. Valerija je uzbuđeno skakala po površini Mjeseca i uzela kamenčid kao suvenir. “Sada želim napraviti krug oko Sunca i posjetiti sve planete!”, rekla je uzbuđeno. Napravili su dva kruga oko Sunca i bilo je jako vrude. Posjetili su Merkur i tamo vidjeli svjetledeg mrava. Skoknuli su do Venere gdje je bilo puno čudnih mačaka. Još jednom su prošli kraj Zemlje kada je Lun rekao: “Sada je na redu moj planet Mars. Tamo demo posjetiti moju obitelj!” Lunova obitelj je bila mnogobrojna i vesela. Na velikom Jupiteru su se izgubili pa im je smjer do Saturna pokazao policajac Jupi. Prošli su kroz Saturnov prsten. Lun je rekao: “Žedan sam! Idemo na Uran popiti sok.” Na Uranu su popili sok i slikali se sa čudnim životinjama. Neptun je prelijep, ali jako, jako hladan. Tamo svi dolaze na sanjkanje i grudanje. Kada su se vratili u letjelicu, Lun je primijetio da je Valerija malo tužna. “Što ti je?”, upitao ju je. “Nedostaju mi roditelji, soba, moja mačkai prijatelji. Taliko sam željela posjetiti svemir, ali sad jedva čekam da se vratim na Zemlju.”, rekla je Valerija i tužno je uzdahnula. Ved se bližilo jutro kada su sletjeli natrag u Valerijino dvorište. Valerija se zahvalila Lunu na predivnom putovanju i ušla u svoju kudu. Mislila je: “Svugdje je lijepo, ali kod kude je najljepše.”
OÅ DUBOVAC KARLOVAC, 2019.