UMJETNOST 20.STOLJEĆA
HRVATSKA KNJIŽEVNOST
Književnost tridesetih i četrdesetih godina 20.stoljeća razvijala se u dramatičnim povijesnim i društvenim prilikama toga vremena. To je doba velikih socijalnih kriza i drugog svjetskog rata. U hrvatskoj književnosti dolazi do izražaja ekspresivnost književnoga jezika, asocijativnost i esejizam u strukturi djela, analiza svijesti i podsvijesti likova u prozi i sloboda stiha u lirici.
UTILITARNI REALIZAM
Prevladava realistički koncept književnosti što je uvjetovano političkom i gospodarskom krizom, djela su tematski vezana uz socijalnu problematiku i duštvena zbivanja. Utilitarni realizam proizašao je iz pokreta socijalne literature tridesetih godina koji su vodili lijevo orijentirani intelektualci ističući primarnu društvenu ulogu književnosti. Utilitarni realizam kasnije prelazi u novi realizam što se ističe u časopisima: “Kritika”, “Književnik”, “Literatura”, “Kultura” i “Izraz”.
MIROSLAV KRLEŽA (1892.-1980.)
Miroslav Krleža smatrao je da se tendencioznost u književnosti može iskazivati prvenstveno književnim sredstvima, umjetničkom estetskom obradom, a socijalnu prozu mogu pisati samo daroviti pisci. Svoj stav izražava u Predgovoru podravskim motivima Krste Hegedušića (1933.), a nastavlja u časopisu “Danas” (1934 ). U dramskom psihološkom ciklusu “Glembajevi”(Gospoda Glembajevi U agoniji,1928.,. Leda, 1931.), slika rodoslovlje patricijske donjogradske zagrebačke obitelji od najave propasti tik prije I.svjetskog rata do konačnog sloma potkraj 20-ih godina, opisujući je u njenu usponu i padu, u društveno-moralnom i povijesnom kontekstu. I roman “Povratak Filipa Latinovicza” dio je cjeline ciklusa “Glembajevi” u kojem su opisani posljednji izdanci visokog agramerskog društva tog vremena. U proznoj antiratnoj zbirci “Hrvatski bog Mars” opisana je borba hrvatskih ratnika za interese Austro-Ugarske (Bitka kod Bistrice Lesne, Baraka pet be…). Krležine “Balade Petrice Kerempuha”, naslovljene po pučkom lukavom šaljivom liku, predočavaju život malog običnog čovjeka kajkavskim narječjem (Ni med cvetjem ni pravice, Planetarijum, Kevenhiller…). U štokavskim pjesmama “Noć u provinciji”, “Ulica u jesenje jutro”, “Naša kuća”… pisac pjesnički dočarava ambijent i atmosferu Zagreba, zavičaja i domovine svoga vremena . Krleža je idejni začetnik enciklopedije, erudita kao svestrano obrazovan čovjek. Ođ ostalih djela ističu se romani: “Banket u Blitvi”, “Na rubu pameti”, drama “Put u Vučjak”, nedovršen roman “Zastave” i proza “Djetinjstvo u Agramu”.
SVESTRANO OBRAZOVAN KNJIŽEVNIK
AUGUSTIN TIN UJEVIĆ (1891.-1955.)
Tin Ujević zadnji je bohem u hrvatskoj kjiževnosti, pjesnik i profesionalni književnik osebujnog pjesničkog stila. Najbolje su mu pjesme tiskane u pjesničkim zbirkama: Lelek sebra, 1920., Kolajna, 1926., Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954. Pjesma iz zbirke Lelek sebra - “Svakidašnja jadikovka” bolna je pjesnikova ispovijed, pjesnik izražava vapaj za životom, mladošću, ljudima i razumijevanjem. Pun je snova, a suočava se s grubom realnošću. U pjesmi “Oproštaj” pjesnik duboko poštuje tradiciju (primjerice Marka Marulića), ali on nalazi svoj vlastiti pjesnički put između tradicije i novoga. Pjesnička zbirka Kolajna po naslovu podsjeća na niz dragulja. To je ogrlica koju pjesnik poklanja voljenoj ženi. U pjesmi “Ove su riječi crne od dubine” Ujević izražava da su duboko proživljene, proizašle iz tmine, iz patnje… Pjesma “Visoki jablani” iz zbirke Auto na korzu pisana je slobodnim stihom, pjesnik se ponosi sobom kao gordim pjesnikom, ali ističe svoju osamljenost jer nije našao put do drugog čovjeka. On je individualist, teži za visinama i prezire one koji ih ne mogu duhovno dostići. Pjesma “Pobratimstvo lica u svemiru” iz zbirke Ojađeno zvono izražava pjesnikovu želju za bratstvom svih ljudi, što poprima kozmičke razmjere. U pjesmi “Dažd” vidljiva je pjesnikova opijenost prirodom, životna radost, doživljaj kiše (rominja, grgori, šumori…). Misaona pjesnička zbirka – Žedan kamen na studencu prožeta je pjesnikovom misli o prolaznosti života (poezija je pustinja pjesnikovog duha…), česte su pjesničke sinestezije u poeziji.
PROFESIONALNI PISAC
DOBRIŠA CESARIĆ (1902.-1980.)
Dobriša Cesarić je značajan hrvatski pjesnik i prevoditelj. Autor je nekoliko pjesničkih zbirki: Lirika, 1931., Spasena svjetla 1938., Pjesme 1951., Moj prijatelju, 1966., Slap, 1970.,Voćka poslije kiše, 1980. Cesarićev lirski izraz potekao je iz matoševsko-vidrićevske pjesničke tradicije (impresionističko-simbolističke poetike). U pejsažnim pjesmama o jeseni ističu se vizualne i akustičke pjesničke slike; personificirana jesen (po poljanama tiho hoda; tiho, o tiho govori mi jesen…). U pjesmi “Voćka poslije kiše” kontrastirane su pjesničke slike voćke obasjane kišom i voćke u sjeni, dok je “Proljeće” puno vedrine, zviždanja kosa, sunčeve topline. Nježne mlade breze u pjesmi “Breze” podsjećaju pjesnika na prvu ljubav. Cesarić je pjesnik svjetla, u pejsažnoj i misaonoj pjesmi “U suton” (ja tiho hodam pored kuća u kojima se svjetla pale…i osjetim dubinu svega, i da je život vječan, vječan). Refleksivna pjesma “Oblak” vizualno predočava ljepotu oblaka u sumrak kao nedostižni ideal. Socijalne Cesarićeve pjesme izražavaju društvenu bijedu i siromaštvo, primjerice “Balada iz predgrađa” o sudbini pojedinca iz predgrađa koji je jednog dana izostao na njegovom putu (I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkastožutu…).
PJESNIK SVJETLA
VLADIMIR NAZOR (1876.-1949.)
Vladimir Nazor poznat je kao pripovjedač, romanopisac, putopisac, esejist i pjesnik. Nazorove su pjesme objavljene u nekoliko pjesničkih zbirki: Slavenske legende, 1900.; Živana, 1902.; Lirika, 1910.; Hrvatski kraljevi, 1912.; Pjesni ljuvene, Medvjed Brundo, 1915. Značajne su mu pripovijetke i romani: Krvavi dani, Veli Jože, 1908.(o istarskom divu i otporu Mlečanima), Priče iz djetinjstva, 1924. (Požar, Gemma, Anđeo u zvoniku, Voda - o suši na rodnom Braču…); Priče s ostrva, iz grada i sa planine, 1927., Pastir Loda, 1940., Zagrebačke novele, 1942. i druga djela. U pjesmi “Zvonimirova lađa” pjesnik pjeva o snazi naroda i prirode, slavi rad i veliča narodnu predaju, povijesne ličnosti i događaje: “Snažno u nju udaraju Vjetar, talas i oluje Slomila se, prignula se; Na pijesku je – al još tu je. Nazor je zaslužan za vraćanje ugleda čakavskom jeziku. U pripovijetci “Veli Jože” objavljuje “Galijotovu pesan” otkrivajući mogućnosti poetskog izraza na čakavskom.
PJESNIK I PRIPOVJEDAČ
IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ (1874.-1938.)
Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Slavonskom Brodu, u čuvenoj obitelji Mažuranić,kao unuka Ivana, pjesnika i hrvatskog bana. Omiljena dječja i omladinska književnica, autorica je pripovijesti “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” (1913.) i “Priča iz davnine” (1916.). U tim je pričama uzimala građu iz slavenske mitologije izgradivši poseban oblik bajke poetskih obilježja u atmosferi i karakterizaciji neobičnih, ali izrazitih likova (poput Malika Tintilinića u “Šumi Striborovoj”, gorostasa Regoča koji pomaže Kosjenki, brata Jaglenca i sestrice Rutvice u borbi proziv Ognjenog Zmaja u Kitež-planini, Sunca djevera i Neve Nevičice pri pomoći Olehu banu da spasi banovinu koju opkoli careva vojska…). Junaci tih priča doživljavaju nesvakidašnje i opasne pustolovine, a svršetak im je pravedan i sretan. Priče su zbog slikovitog izražavanja nadahnule vrhunske slikare, kao i ilustratoricu Cvijetu Zob. One žive na pozornicama i u televizijskim obradama, a novi mediji daju im nove oblike (animirani filmovi Helene Bulaje prevedeni na engleski jezik, prikazivani u Americi). Ivanine knjige prevedene su na engleski, švedski, danski, ruski, češki, slovački, talijanski, francuski i kineski jezik. Objavila je i roman “Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata” (1937.) te arhivsku građu o obitelji Mažuranić.
AUTORICA PRIČA
SVJETSKA KNJIŽEVNOST 20.STOLJEĆA
Smjerovi moderne književnosti, posebice poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, simbolizam itd.) prvih desetljeća 20.stoljeća višeznačna su kulturna pojava. Avangarda označava neka strujanja koja nisu vezana isključivo za jednu nacionalnu književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam i nadrealizam). U modernom pjesništvu nema vezanog stiha, zadanih pjesničkih vrsta, zvukovnog izraza kao lirska potraga za istinskim životom. Uz motive grada i mučne ratne stvarnosti tamnih raspoloženja, melankolije i umora od života, stihovi su prepuni složenih simbola. Istaknuti su pjesnici: Rainer Maria Rilke, Thomas Eliot, Paul Eluard, Sergej Jesenjin i Frederico Garcia Lorca.
SERGEJ JESENJIN (1895.-1925.)
Sergej Jesenjin je ruski liričar, dolazi iz seoske sredine u Petrograd gdje postaje vođom ruskih “imažinista” (1919.-1921.), oduševljeno dočekuje revoluciju, ali uskoro ga obuzima čežnja za zavičajem. Postaje boem sklon alkoholu i završava samoubojstvom.Napisao je “Ispovijed mangupa”, 1920., a u pjesmama nostalgično evocira slike djetinjstva te uzaludno pokušava u pijanstvu i lirici naći zaborav i prevladati osjećaj osamljenosti. U pjesmi “Pismo majci” istaknut je biblijski motiv izgubljenog razmetnog sina i ljubav prema majci: “Jesi l’ živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek uvečer nad kolibom tvojom Ona čudna svjetlost sja i dalje…” Kai imažinist Jesenjin formu pretpostavlja sadržaju, a pjesničku sliku smatra temeljem pjesničkoga izraza, što je naglašeno u pjesmi “Zelena frizura”.
LIRSKI PJESNIK
FEDERICO GARCIA LORCA (1898.-1936.)
Lorca je španjolski pjesnik rođen u Andaluziji, bavio se poezijom, glazbom i slikarstvom, a posljednjih se godina života posvetio kazalištu (glumac, redatelj, scenograf, osnivač studentskog putujućeg kazališta). Kao istaknutog pjesnika naprednih pogleda ubijaju ga frankisti početkom španjolskoga građanskog rata. Osnovna tema Lorcine poezije je smrt, kao predosjećaj ili tragedija u njegovim stihovima, u pejsažnim, misaonim i rodoljubnim pjesmama (Knjiga pjesama, 1921., Ciganski romancero, 1928.). Stihovi su tematski vezani i za njegova putovanja po Sjevernoj i Južnoj Americi (Pjesnik u New Yorku, 1929.-1930.). Pjesničke značajke te poezije vezane su uz španjolsku književnu tradiciju i nadrealizam, obigaćene glazbenim i slikarskim doživljajem stvarnosti, metaforama, simbolima i naglašenim ritmom. OPROŠTAJ Umrem li, Ostavite balkon otvoren… KONJIKOVA PJESMA Cordoba Daleka i sama…
PJESNIK I KAZALIŠNI REDATELJ
MARCEL PROUST (1871.-1927.)
Marcel Proust je francuski romanopisac koji je živio intenzivnim modernim životom, u aristokratskim i umjetničkim krugovima. Posljednjih deset godina života provodi u borbi s bolešću i utrci s vremenom, radeći na svom životnom djelu, ciklusu od sedam romana “U traženju izgubljena vremena” (1913.-1928.). Proustovo je djelo značajno utjecalo na razvoj moderne književnosti novim pristupom, ulaženjem u svijet podsvijesti i izrazom (beskonačno duge rečenice, unutarnji monolog). Smatrao je da je impresija za pisca ono što je eksperimentiranje za učenjaka. Djelo “U traženju izgubljena vremena” ističe se produbljenom psihološkom analizom, smislom za humor te oživljuje sliku francuskog društva u doba Drugog carstva (aristokracija, buržoazija) čiju moralnu pozadinu nepoštedno kritizira. Roman je pisan kao autobiografija glavnog junaka (samog autora). To je Proustov pokušaj da nadvlada prolaznost i smrt novim poimanjem vremena. Iz podsvijesti svog junaka uspijeva izvući pojedine događaje koje ponovno proživljava u sadašnjosti, još intenzivnije nego nekad jer im prilazi obogaćen novim iskustvima, jer slobodno može upravljati njihovim trajanjem . Roman “Combray” prvi je dio “Puta k Swannu”, a drugi dio je “Jedna Swannova ljubav”.Glavni je lik Swann, pripadnik višeg građanskog sloja, ljubitelj umjetnosti.
FRANCUSKI ROMANOPISAC
FRANZ KAFKA (1883.-1924.)
Franz Kafka austrijski je pripovjedač rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji u kojoj je proveo nesretno djetinjstvo zbog autoritativnog oca pa je do smrti živio kao osamljenik. Objavio je nekoliko pripovijedaka, među njima i “Preobražaj” (1915.), “Proces” (objavljen 1925.), “Dvorac” (1922.) i “Amerika” (objavljen 1927.). Kafkin opus karakterizira ekspresionizam, osjećaj straha i osamljenosti, protest protiv društva koje ugrožava slobodu pojedinca, uporaba groteske. Obilježava ga i nadrealizam, elementi halucinantne vizije. Kafkino djelo kritizira austrougarsku birokraciju, ali prvenstveno izražava Kafkinu egzistencijalnu osamljenost, nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji. U pripovijesti “Preobražaj” temeljni je osjećaj osamljenosti, bespomoćnosti glavnog lika (groteskna stanja prikazana realističnim jasnim iskazom). U romanu “Proces” pisac pripovijeda o bankovnom činovniku, Josefu K. koji je na trideseti rođendan osuđen… (apsurdni proces ).
PRIPOVJEDAČ NOVE ORIJENTACIJE
LUIGI PIRANDELLO /1867.-1936.)
Luigi Pirandello talijanski je pripovjedač i dramatičar, rodom sa Sicilije. Već u prvim djelima naglašen je sukob između unutrašnjega osjećajnog svijeta njegovih junaka i stvarnosti koja ih okružuje i kojoj se pokušavaju prilagoditi. Najveći je uspjeh postigao romanom “Pokojni Matija Pascal” i zbirkom od preko 200 novela u kojima je oživio galeriju nesretnih likova iz sicilijanske i rimske sredine. Likovi su podvojeni između težnji i stvarnog života. Svijest o relativnosti istine još je istaknutija u dramskom dijelu njegova opusa (Gole maske). Napisao je 44 drame, od kojih je najpoznatija “Šest osoba traži autora” (1921.) i “Henrik IV.”. Pirandellov teatar jako je utjecao na europsku, pa i našu dramu (Begović, Vojnović i dr.). Svojim idejama otvorio je put nadrealizmu, a rušenjem ograda između glumaca i publike revolucionirao kazališnu tehniku. U drami “Šest osoba traži autora” pisac uvodi na kazališnu scenu likove obiteljske tragedije koju nije želio dovršiti…
EGZISTENCIJALIZAM
Književni predstavnici egzistencijalizma (autori djela o smislu postojanja) su: Jean Paul Sartre (1905.-1980.), francuski pisac poznat po romanu “Mučnina” (1938.) u kojem glavni lik mora odabrati put kojim će realizirati svoju egzistenciju. Albert Camus (1913.-1960.), francuski književnik, poznat po romanu “Stranac” (1942.), jednostavno ispričana priča o čovjeku kojem je umrla majka, koji je postao slučajni ubojica i koji je zbog tog ubojstva osuđen. Eugene Ionesco (1912.-1994.), francuski dramatičar rumunjskog podrijetla, istaknuti je predstavnik antiteatra. U svojoj drami “Ćelava pjevačica” (1948.), komičnoj drami “Lekcija” i tragičnoj farsi “Stolice” (1951.), ustaje istodobno protiv društvenih i kazališnih konvencija i stvara tzv. teatar apsurda. Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatičar irskog podrijetla, živi u Parizu. Piše o otuđenosti modernog života u djelu “U očekivanju Godota (1952.), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1969. godine. Ernest Hemingway (1898.-1961.), američki je pripovjedač sažetog izraza. Značajna su mu djela: “Starac i more”(1952.), “Kome zvono zvoni” (1940.), “I sunce se rađa” (1926.).
KIPARI 20.STOLJEĆA
IVAN MEŠTROVIĆ (1883.-1962.) već je kao dijete u Dalmatinskoj zagori pokazivao nadarenost koja je nakon studija u Beču i Parizu ubrzo našla svoj vlastiti izraz. Zapažen je bio već na izložbama secesije u Beču, a prvi međunarodni uspjeh postigao je 1911. u Rimu gdje je izložio svoja djela (Kraljević Marko, Vidovdanski hram). Radi spomenike velikih dimenzija sa snažno karakteriziranim likovima: Grgur Ninski, Marulić, Strossmayer. U kamenu, drvetu i bronci stvorio je figure i reljefe iz narodne poezije, povijesti …(Povijest Hrvata). ANTUN AUGUSTINČIĆ (r.1900.), radio je kod Meštrovića u Parizu. Snažnim skulpturskim izrazom ostvaruje raznovrsne teme u sitnoj plastici, portretu, figurama i monumentalnim spomenicima. Nagrađen je na međunarodnim natjecanjima za spomenik Pilsudskoga (Katovice), Urquiza (Buenos Aires). Modelirao je Titov portret za Kumrovec, spomenik Mira pred palačom UN-a u New Yorku. ROBERT FRANGEŠ MIHANOVIĆ (1872.-1940.) završio je Umjetničku obrtničku školu u Beču pa Umjetničku akademiju u Parizu. Kasnije je bio profesor kiparestva na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih umjetnika i Lada. Utemeljitelj je modernog kiparstva uz Valdeca. Izrađivao je medalje u bronci, figure animalističkih motiva. Djela su mu: Vinogradar, Kopač, Otmica Europe, portreti. Izradio je reljefe izložene na Filozofskom fakultetu, konjanički spomenik kralja Tomislava na Glavnom kolodvoru i druga.
IVAN MEŠTROVIĆ POVIJEST HRVATA
ANTUN AUGUSTINČIĆ SPOMENIK MIRA U NEW YORKU
ANTUN MIHANOVIĆ FRANGEŠ MODERNI KIPAR RELJEF
GLAZBENA UMJETNOST 20.STOLJEĆA
IGOR STRAVINSKI (r.1892.), ruski je glazbenik, kompozitor, pijanist i dirigent. Od 1917. živi u Švicarskoj, Parizu i Americi. Začetnik je i propagator novoklasičnog smjera u suvremenom muzičkom izražavanju. Prva mu djela nose obilježje stilizirane ruske narodne glazbe, ali poslije potpuno napušta taj način stvaranja. Djela su mu: Slavuj, Mavra, Kralj Edip (opere); Žar ptica, Petruška, Svadbica i Igra karata (baleti). Osim toga komponirao je i Simfoniju psalama i niz manjih orkestralnih i komorno-glazbenih djela.
EDITH PIAFF (1915.-1963.) Edith Piaff bila je najveća i najpopularnija francuska pjevačica, kao i kulturna ikona. Njeno je pjevanje odražavalo njezin život, naročito životne balade. Najbolje su joj pjesme: Moj gospodine, Himna ljubavi, Uvelo lišće, Moj legionar, Ne žalim zbog ičeg, Život u ružičastom… Bila je internacionalna pjevačica nakon 2. svjetskog rata u Europi, SAD-u, Argentini. Najuspjelije koncerte ostvarila je u Parizu.
GLAZBENA IKONA
FILM 20.STOLJEĆA
Tehnička i tehnološka otkrića doprinose razvoju filma. Dvadesetih godina 20.stoljeća snimljen je prvi zvučni film, tridesetih godina film u boji, a izumljeni su i srodni elektronički mediji - televizija, kompjutor, video. Prvi zvučni film snimio je A.Crosland -Pjevač jazza, 1927. godine. Poznati su komični filmovi Charlia Chaplina te filmovi Olivera Hardyja – Stanlio i Olio. Komičari tridesetih godina 20.stoljeća su Shirley Mac Laine i Jack Lemmon. Značajna je komedija Miloša Formana – Let iznad kukavičjeg gnijezda, 1975. nagrađena Oscarom. Vestern je pustolovni ratni film, a prvi je Buffalo Bill, braće Bill. John Ford snimio je 1939. Poštansku kočiju, a Fred Zimmermann – Točno u podne 1952. godine. Znanstvenofantastični film razvio se u drugoj polovini 20.stoljeća čiji su poznati autori Georges Lucas – Ratovi zvijezda, te Steven Spielberg – Bliski susreti treće vrste i Izvanzemaljac. Film strave snimio je Alfred Hitchock – Psiho, 1960., a Roman Polanski Bal vampira. Glazbeni film snimili su Sranley Damen – Pjevajmo na kiši i Robert Wise - Moje pjesme, moji snovi 1965. godine.
ROBERT WISE MOJE PJESME, MOJI SNOVI MJUZIKL