Na vratima hrvatske povijesti

Hrvatske Povijesti

LOVRE

KATIĆ

NA V R A T I M A HRVATSKE POVIJESTI RAZGOVORI KULTURNIM

O

DRUŠTVENIM,

PRILIKAMA

S A

S

L

JERONIMSKA

UREĐUJE

DR

I

VJERSKIM I

STARIH

K

A

M

HRVATA

A

KNJIŽNICA

JOSIP

ANDRIĆ

I Z D A J E HRV. K N J I Ž . DRUŠTVO SV. JERONIMA K N J I G A

T R I S T A

T R I D E S E T

P^RVA

Naslovni list od V. Kirina

Tiskara N a r o d n e P r o s v j e t e , Zagreb, Trenkova ulica broj i .

NA PRAGU NOVOGA DOBA Godine 1929., u mjesecu veljači, gotovo nas natrpao snijeg u Kninu. Vijavica i mećava zasule stase i puteve. Za mjesec dana nisu nam dolazili vlakovi ni pošta, pa smo se kupili u Hrvatskoj čitaonici, da nam prođu dani. U takvim se časovima sama od sebe nadala prigoda da govorimo o starim vremenima.

U jednom toplom kutiću, pijuckaju ko kavu ko rakiju, dok je vani tajinstveno šuškao sitan snijeg, a kros prozor se ništa ne vidjelo, mi smo kao kros maglu zaronili u doba, kad su u Kninu stolovali hrvatski kraljevi.

Doktor B. u šali primijeti, kako bi bilo prošetati se duhom po ovakome vremenu, kuda je ono zagrebačko društvo s don Lovrom i s don Franom išlo »Stopama hrvatskih narodnih vladara.« — Bit će i gorih vremena bilo, doktore, kad su naši pradjedovi dolazili odozgora sa Karpata u ovu sadašnju našu domovinu, — odvrati don Lovre doktoru.

Trgovac Š. upita: — Zar nije istina, da smo mi od starine ovdje i Don Lovre reče, da su tako držali neki stari povjesničari, ali da to nije istina, i obeća, da će sutradan kazivati o doseljenju Hrvata.

Sutradan večerom opet se društvo skupilo, pa don Lovre stao pričati: — U najstarije su doba u zemljama, gdje stanuju Hrvati, živjeli narodi, kojima jedva da i za ime 3

Znademo. Najpoznatiji su Iliri, koji su vodili dugotrajne borbe s Rimljanima, dok 9. godine poslije Isusa ne svlada car Oktavijan August taj hrabri narod.

Otada se širila po ovim krajevima rimska kultura i latinski jezik. Iliri su bili većinom stočari, a dolaskom Rimljana procvate poljodjelstvo, rudarstvo, obrt i trgovina. Digoše se cvjetni gradovi, a najpoznatiji s u : Sirmij (današnja Mitro vica u Srijemu), Siscia (Sisak) i Solin. Kršćanstvo je također procvalo u ovim krajevima. Živjelo se mirno, lijepo i bogato. Germanski narodi na granici rimskoga carstva vidjeli bogat i udoban život u njemu, pa se i oni zaželjeli te sreće.

Misliii oni, da takav život niče sam po sebi u ovim zemljama, a nisu znali, da sretan i zadovoljan život stvara sam čovjek, pa gdje bio, svojim radom, dobrotom i pokoravajući se zapovijedima Božjim. I tako su počeli prvi Germani prodirati u rimsko carstvo.

Natjerala ih je više puta i nevolja: nerodica prouzrokovala glad, pa narod prodirao preko granice.

Germanski Goti smjestiše se 274. godine u današnjoj Rumunjskoj, koja se tada zvala Dacija. Tu su se smirili za neko sto godina.

Ali 375. godine eto ti jada i pokore ! S istoka provališe divlji mongolski Huni i protjeraše Gote iz Dacije. Ovi prebjegoše u Panoniju (amo je spadala i Hrvatska i Slavonija) i Dalmaciju (Bosna i Hercegovina). Jadan je bio svijet u to doba. Žalosti prošloga svjetskog rata ne dadu se ni porediti s onim danima.

Huni su bili grdni i divlji, a ni Goti nisu bili mnogo bolji od njih. Zamislite ovuda oko Knina, u ovom pitomome polju, tih život seljaka, koji ore svoju njivu, timari blago, goji pčele i nakon danjega truda polazi na počinak. Noću ga budi divlja vika, urlik sličan lavežu pasa. Gradovi plamsaju u ognju, bjegunci na po ludi bježe ne znajući ni sami kuda; djeca, žene, plemenite djevojke, starci sve obezumljeno od straha čeka smrt kao jedinu spasiteljicu. Kuća im je oplijenjena, poharana i sažgana, negda bogat gospodin ili dobrostojeći seljak sad je bez korice kruha i bez krova i bez domovine. A oni, što padoše u ropstvo i 4

Tko bi opisao sav užas njihove sudbine u rukama barbara, koji poput zvijeri ne znaju za milosrđe i Sva zemlja osta pusta, oltari razrušeni, gradovi raskopani, mučeničke kosti porazbacane, kako piše sv.

Jeronim, savremenik tih događaja. Drugi savremenik, Agatije, piše, da se cijelim krajevima nije čuo više ni lavež pasa.

Nisu samo Goti i Huni prošli ovim zemljama.

Za tri stotine godina cerila se smrt i grozota ovim

P L E T E R N I U R E S NA PLOČI Tako su se resile starohrvatske crkve

Zemljama. Nakon mnogih promjena u ovim pokrajinama, ratova, gladi, kužnih bolesti i sto nevolja doprješe do Dunava i Avari oko polovice šestoga vijeka. Pokoriše Slavene, koji su se tu nalazili još od četvrtoga vijeka. Dovukli su ih sobom Huni kao robove, koji su im obrađivali zemlju. Carigradski car primi Avare u svoju službu, da ga brane od drugih barbara, ali Avari doskora dojadiše Carigradu.

Nije njih zaista bilo mnogo (oko 20.000), ali podjarmiše Slavene i pomoću njih osvajahu grad za gradom 5

i opustošiše cio Balkan sve do samoga Carigrada, Hagan, vladar avarski, držao je u ruci bič mjesto žezla, sjedio je na zlatnom prijestolju, bahato je govorio s poslanicima drugih naroda i puštao ih po više dana da čekaju ispred njegova šatora. Raskošno se, ali neukusno odijevao, krevet mu je bio iskićen zlatom, a oružje šaro vi to. Bio je ćudljiv. Sad pusti bez otkupa na slobodu zarobljenike, a sad ih bez razloga i bez milosrđa na tisuće pokolje. Riječi se ni zakletve nije držao : tako umalo ne prevari cara Heraklija i ne zarobi ga pred vratima Carigrada, Kad mu to nije uspjelo, htjede osvojiti Carigrad. Godine 626, dovede silnu vojsku od 80.000 vojnika pod grad, a sa azijske strane opkoliše Carigrad Perzijanci. U prvom bojnom redu bili su slavenski pješaci. Slaveni su imali prevesti i perzijske čete na evropsku stranu. No carigradsko brodovlje potopi slavenske čamce, a hagan u svojoj jarosti pogubi sve Slavene, koji isplivaše na kraj.

Ipak poražen hagan morade pobjeći ispod Carigrada.

Doskora se pobuniše podanici avarski i oslobodiše se ispod njihova jarma. Sila avarska propade zauvijek.

Još godine 623. od Češke do Trsta širila se velika slavenska država pod kraljem Samom.

Propašću Avara Hrvati ostadoše slobodni u današnjoj domovini. Poslije kakvih trista godina pripovijedali su Hrvati, da ih je car Heraklije pozvao, neka dođu osvajati Dalmaciju od Avara, a da su ih vodili petero braće i dvije sestre. Braća su se zvala Klukas, Lovelos, Kosenc, Muhlo i Hrvat, a sestre Tuga i Buga. T u je priču zabilježio carigradski car Konstantin Porfirogenet u X. vijeku.

Avari su se održali još u ugarskoj ravnici do svršetka osmoga vijeka. Tada ih je potpuno uništio Karlo Veliki, franački car.

— A šta je bilo od Rimljana u našim zemljama i upita trgovac S. — Šta i Ono isto, što bi se dogodilo i od nas, da sada poplavi zemlju kakav nesmiljeni barbarski narod, koji pali, žeže, ori sela i gradove. Nije, gospodo, istina ono, što pripovijeda jedan stari pisac o Slave6

nima. On kazuje, da je godine 591. uhvatio carigradski car tri Slavena i pitao ih, tko su i što su. A oni, kao blagi janjci, vele: »Mi smo Slaveni. Mi udaramo u tambure, jer ne znamo, što je oružje. U našoj domovini nema gvožđa, zato živimo mirno i tiho i ne znamo za ratne trublje.« Očito su ovo bile uhode i prevarile su cara. Dobro pjeva o nama hrvatski pjesnik Nazor : »Šlaga, tko reče, da smo lovor-grana, Melem na rani, duga u oblaku; Mi porod jesmo vuka i arslana.« Kao svi barbari u ono doba i Slaveni su, pa i Hrvati, okretali pod mač, što bi zarobili, katkada i žive ljude palili, na kolac nabijali, a i kožu im derali.

Možete sada misliti, kako je bio težak udes onoga naroda, koji još nije posve izginuo za seobe naroda.

Iz dolina i ravnica pobjegao je i porimljeni Ilir i Rimljanin u gore i tamo se prebijao o drvo i o kamen.

U nepristupačnijim je krajevima još ostao. Uz more je najviše Rimljana (zvat ćemo ih Romanima) ostalo.

Hrvati su razorili gradove u unutrašnjosti zemlje, a neke i u primorju. Tako veliki i slavni grad Solin (Salona se zvao) izgorje, Epidaur također, ali bjegunci iz porušenih gradova pri moru spasiše se u Trogir i Zadar. Njih Hrvati ne mogoše osvojiti, jer su bili na otočićima. I na otoke pobjegoše Romani. Osnovaše u primorju i dva nova grada : Dubrovnik i Split. Ovaj posljednji postade od palače cara Dioklecijana. Najviše je ostalo Romana na Cresu i Lošinju te po ovim primorskim gradovima. Njima je zapovijedao carigradski car. Po tim je mjestima s rimskim žiteljima tinjalo i sačuvalo se kršćanstvo. Na kopnu su Romane u planinama Hrvati prozvali Vlasima. T i Vlasi doskora Zaboraviše posve svoj rimski jezik i prigrliše hrvatski.

Tako na kopnu nestade posve Romana.

— A zašto nas zagorce zovu primorci vlasima i opet će trgovac.

— Zato, jer su se Vlasi romanski bavili stočarstvom i prevozom robe na konjima, a slavan je bio 7

i njihov »vlaški sir« u srednjem vijeku. Poslije su se i Hrvati u dalmatinskom zagorju stali baviti ovim poslovima, pa je i na njih prešlo to vlaško ime. Vlaško se ime spominje i kasnije u Cetini, oko Knina, Velebita i Klisa, dakle u srcu Hrvatske.

Hrvati su u to vrijeme bili pogani i nekulturni.

Imamo dosta grčkih pisaca, koji nam opisuju život Južnih Slavena na Balkanu, pa po njima možemo sebi predočiti, kakvi su bili i Hrvati prije krštenja.

Grčki pisac Prokopije u VI. vijeku ovako opisuje naše pradjedove : »Neobično su visoki i snažni, puti ne suviše bijele ili kose plave, niti su crnomanjasti, već su crvenkasti. Od nečistoće zaudaraju.« Kazuje nadalje, čime se hrane : poljskim plodovima, ribom, mesom, piju mlijeko, med i pivo od ječma. Zovu ga kamos. Kuće su im bile malene potleušice oblijepljene glinom. »Kad idu u boj, narod ide pješke sa štitom i kopljem u ruci i bez oklopa. Neki nemaju ni košulje ni haljine.« Car Maurikije pripovijeda: »Prema tuđincima su prijazni i prate ih od mjesta do mjesta, kamo žele da dodu, jer ako se zbog nemara domaćinova što dogodi gostu, diže rat na domaćina onaj, koji mu je predao gosta, drži naime svetom dužnošću da osveti gosta.« Nisu ipak naši djedovi bili onako divlji, kako Germane opisuju rimski pisci Tacit i Cezar. Osobito su dobro postupali Hrvati sa ženama. Ta vođe hrvatskoga naroda bile su i dvije žene Tuga i Buga. Kad je umro muž, žena bi se dragovoljno smakla, i zato nema u starih Hrvata" udovica.

Nažalost i stari su Slaveni, pa s njima i Hrvati, bolovali od do danas neizlječive bolesti: od nesloge.

Jedan drugome nikako da popusti, a to na korist svojim neprijateljima. Evo, što o njima pripovijedaju doslovce stari grčki pisci: »Kako kod njih ima mnogo glavara, a jedan s drugim ne živi u slozi, zgodno je neke od njih predobiti obećanjima i darovima, napose one, koji su najbliži nama, a onda na ostale napadati, da ih n e b i m r ž n j a n a n a s sve 8

u j e d i n i l a , pa da ne p o s t a n u velika država.

Ako se razilaze u mišljenju ili se uopće ne mogu složiti, ili ako se slože, brzo jedni od njih prestupaju zaključke, jer su jedni drugima krvni neprijatelji, i nijedan ne će da popušta drugome.«

i*"' PLOČA U R E Š E N A PLETEROM" Na njoj se vidi paun s jabukom. Paun i golub najradije se slikaju i klešu u kršćanskoj umjetnosti

To je razlog, što se mnogo Slavena izgubilo medu drugim narodima. I piju mnogo.

Dobra je strana starih Hrvata, što vole dom, rod, bratstvo i pleme. Glavna im je imovina u blagu (stoci).

9

Od toga i znači u nas blago novac i stoka. Paša i zemlja je zajednička cijelom rodu. Lijenčine izbace iz zadruge, i to su jedini prosjaci, siromasi, koji se skicu amo tamo.

Iako su nesložni, navali li tko na njihovo selo (vas-ves), svi skaču na obranu i biju neprijatelja otrovnim strijelama. Ako su poraženi, skaču u vodu i sakriti dišu na šuplje trstike, koje drže u ustima.

Tko bi se nevješt sjetio, da su u vodi ljudi i Hrvati su bili pogani, rekoh. Evo što o njihovoj vjeri pripovijeda Prokopije, grčki pisac: »Vjeruju samo u jednoga boga, tvorca strijela, gospodara svega, a žrtvuju mu goveda i ostale žrtve. O udesu ne znaju ništa, niti dopuštaju, da ima kakvu moć nad ljudima, nego kad god im zaprijeti pogibelj smrti, bilo da obole ili polaze u boj, zavjetuju se, da će odmah žrtvovati bogu, ako izmaknu pogibelji, i zaista žrtvuju, što su zavjetovali, te drže, da su tom žrtvom stekli spas.

Poštuju i vile i druga neka božanstva, pa i njima prinose žrtve i kod tih žrtava vračaju.« Jedan gospodin iz Bosne rodom, upade u riječ i kaza nam, kako i danas u njegovu selu vračaju po ovunjem pleću i varivu. O vilama svi su znali mnoštvo priča, koje su čuli u djetinstvu od bake i strina.

Tako se za čas odmorio don Lovre i sa zadovoljstvom se sjećao pripovijedaka svoje pokojne strine Ike o vilama u brdu Kozjaku više Solina. Te je priče on, kao prvi svoj književni rad, prepričao u listu, što su ga negda đaci izdavali i sami pisali u splitskom sjemeništu. Zvali ga »Neven«, a don Lovre bio prvi urednik i »kroničar«.

Neko spomenu i biljku perunika, zvanu i bogiša, a don Lovre kaza, da se i danas zove jedan vrh planine Mosora u Poljicima Perun. Govor se navrati na vukodlake i more. Sve su to, i vile i vukodlaci i more, ostatci poganske vjere starih Hrvata. Čvrsto su vjerovali Hrvati u neumrlu dušu, ali su mislili, da će čovjek onako živjeti na drugome svijetu, kakav se nađe na času smrti. S toga se razloga nalazi u grobovima u okolici Knina, koji je bio središte Hrvata, s mrtvacem pokopana oružja: mačeva, IO

strijela pa i bardaka. I konja bi katkada zakopali zajedno s junakom, pa i ženu živu !

Dok su ovako poganski živjeli Hrvati, nisu bili pristupačni prosvjeti. No kad su primili sveti krst, brzo su se razvili i dostigli druge kulturne kršćanske narode. Krst ih je spasio i od vremenite propasti. Šećući po razboju davnih vremena susreli smo strašne narode, koje su savremenici nazivali »bičem Božjim,« kao Hune i Avare. Pa gdje su danas i Nestalo ih je, jer su se zadušili u barbarstvu svome ne primivši kršćanske nauke, koja plemenitim čini divljaka. Dok su oni ubijali i palili, svi su ih kršćanski narodi gledali, kao što mi gledamo bijesno pseto. Treba ga premlatiti, da ne ujede. Eto to je razlog, radi kojega propadoše.

Hrvati su tek onda stupili u društvo kulturnih naroda, kad su se pokrstili.

— Jesu li nas pokrstili sv. Ćiril i Metodije i upita netko.

— Neke, ali malo ih možda pokrstiše i sveta braća, jer se i prije njih najveći dio Hrvata pokrstio.

Nisu ni danas učenjaci sigurni o vremenu, kad su Hrvati primili sv. Krst, no svakako su ga primili od rimskih svećenika. Manji dio Hrvata, u blizini gradova, pojedinci primili su kršćanstvo došavši u dodir s onim kršćanima, koji ne izginuše za strašne seobe naroda. Ispočetka nisu Hrvati dolazili s njima u dodir, štaviše ovi su se kršćani plašili i proviriti iz svojih tvrdih gradova. Zakopali se kao miši u rupu. Polja nisu obrađivali, jer su se bojali susresti tamo kojega Hrvata. Hranili su se ribom i žitom, što im je carigradski car slao. Da ne razbacaju poganski Hrvati kosti svetih mučenika, rimski papa Ivan IV. (od godine 639. do 641.), rodom iz Dalmacije, poslao je opata Martina u Istru i Dalmaciju, da otkupi kršćanske sužnje od Hrvata i da sakupi mučeničke moći te ih prenese u Rim. Krišom, noću, došuljaše se Solinjani, sakriti u Splitu, do svoga srušenoga grada i potražiše kosti sv. Dujma i drugih mučenika. Pokupiše ih, a opat Martin odnese ih u Rim. Tu im papa posveti kapelu u najstarijoj crkvi kršćanskoj, u Sv. Ivana u 11

Lateranu, i dandanas se vide slike njihove na mozaiku te kapele, prozvane kapelom sv. Venancija. To je lijep spomenik iz doba doseljenja Hrvata na Jug. — Pa kad su onda nastupili sređeniji odnošaji između Hrvata i dalmatinskih gradova i upita doktor.

— Kad su se Hrvati krstili, onda. Nego je, moj doktore, veliko pitanje, kad je to bilo. Kako bilo da bilo, Hrvati su primili sveti krst iz Rima, a najveći dio naroda se krstio tamo koncem osmoga vijeka.

Dalmacija se zaista još onda pribrajala među carigradske pokrajine, ali ju je doskora osvojio Karlo Veliki. Evo što o tome krštenju pripovijeda carigradski car Konstantin Porfirogenet: »Diže se na Hrvate iz Frangije* velika vojska i vojevaše jedni s drugima sedam godina. Napokon teško nadvladaše Hrvati i pogube sve Franke i njihova vojvodu Kočila. Ostavši odonda slobodni i samovlasni, zatraže od Rima sv.

Krst. I poslaše im (iz Rima) biskupe i pokrste ih za vlade Porina, njihova kneza.« Zaista car govori, da je to bilo za cara Heraklija, koji je vladao od g. 610. do 641. : »Car Heraklije pošalje i dovede iz Rima svećenike, postavi od njih nadbiskupa i biskupa i svećenike i đakone pa pokrsti Hrvate.

Ovi se pak Hrvati obreku i pismom zavjere sv. Petru, apostolu, stalno i čvrsto, da ne će nigda udarati na tuđu zemlju ni vojevati, nego će radije živjeti u miru sa svima, koji budu htjeli. Primiše od istoga pape ovakav zakon: ako koji drugi narodi pođu i zarate se protiv zemlje tih Hrvata, da će Bog pomoći Hrvatima i biti s njima, i da će im Petar, Kristov učenik, pomoći, da pobijede.<c Premda Konstantin Porfirogenet govori o caru Herakliju, da je on iz- Rima doveo svećenike, danas povjesničari drže, da su ti vjerovjesnici došli tek u doba, kad su Hrvati potpali pod franačku vlast. A jer su oni u Posavskoj Hrvatskoj potpali pod Franke prije od dalmatinskih Hrvata, prije su se i krstili.

Ja sam vam u knjizi »Stopama hrvatskih narodnih vladara« pripovijedao o krstionici kneza Višeslava u * Današnja Francuska i Njemačka zajedno.

12

Ninu. Ona je iz svršetka osmoga vijeka, baš iz doba našega krštenja. Bez sumnje mnogi je lupan zagazio u nju, da se krsti. Jedini Neretvani opirahu se kršćanstvu. Oni su se krstili tek oko godine 880. Vjerovjesnike im je poslao car Vasilije I. iz Carigrada.

PLETERNI UKRASI

SA K R S T I O N I C E SV. IVANA U SPLITU

Vani je snijeg još padao. Društvance u čitaonici srkalo je čaj i spremalo se na odlazak, jer stari gospodin barun L . veli: »Devet u krevet.« Deveta je ura blizu. Te je večeri završen prvi razgovor.

13

DRUŠTVENO UREĐENJE Druge večeri, kao i prošloga dana, našlo se društvo poslije sedam uvečer u čitaonici. Ovoga puta kartaši nisu zaigrali običajnu »partiju«, već i njima prijalo slušati o starim uspomenama. Štaviše došlo i nekoliko gospođa, jer da su čule, kako su stari Hrvati bili galantni prema ženama.

Te je večeri don Lovre pripovijedao o narodu, koji je sačinjavao hrvatsku kraljevinu.

Trgovac P., čim je čuo za Hrvatsku, začudio se.

— Pa koji će narod biti nego hrvatski i — Dakako, većina je bila Hrvata, zato se do Tomislava (godine 925.) i zove hrvatski vladar: »knez Hrvata«, a poslije Tomislava piše se »kralj Hrvata«, pa Krešimir s ponosom veli, da je on »kralj Hrvata i Dalmatinaca«.

— To smo m i ! jedan će iz društva.

— Tko vi i Kninjani i Nije tako. Ni mi Solinjani nismo bili u ono doba Dalmatinci, jer je granica Hrvatske dolazila sve do zidina dalmatinskih gradova.

Eno, vidite još u šesnaestom vijeku trogirske mlinice tik uz more a kilometar daleko od Trogira — pa su bile u Hrvatskoj. Nije Dalmacija bila u ono doba, što je sada, već se sastojala od gradova Kotora, Dubrovnika, Splita, Trogira i Zadra i od otoka Raba, Cresa, Osora i Krka. Kad je Krešimir Veliki u X I . vijeku zadobio Dalmaciju u potpunu svoju vlast, onda se prozvao »kraljem Dalmacije«.

U tim gradovima bilo je Romana, koji ne izginuše za seobe naroda, i kraljevina Hrvatska eto sastojala se i od Dalmatinaca, tih Romana. No u doba Krešimira bilo je mnoštvo Hrvata i po gradovima.

14

— A tko to zna i — nije išlo u glavu majstoru Ivi, — Znadu, meštre Ivo, povjesničari, i evo kako : Kao što danas, tako su i u ono doba ljudi kupovali i prodavali zemlje. Kralj je darivao posjedom samostane i crkve.

— Znam, čitao sam u onoj vašoj knjizi »Stopama hrvatskih narodnih vladara.« — Dobro. Pa jeste li, majstore, opazili, da su se pisale i darovnice i pogodbe i — Jesu. I svjedoci su na tim darovnicama potpisani.

— Dobro je i to, majstore. Pa baš po imenima tih svjedoka, a i pisara, vidimo, da je bilo i u gradovima mnogo Hrvata. Tako na pr. još 918. godine u Zadru pravi oporuku Andrija, načelnik (»Prior« se onda kazivalo.). On ostavlja kuću kćeri Dobrožiji, a svjedok je neki Dabro, očito Dobro. Ovo ime Dobro mnogo se puta nalazi u Zadru. Bez sumnje je to ime hrvatsko. Godine 999. nalazi se u Zadru neki Drago Splićanin. Pa samo još koje ime da vam spomenem od mnogih drugih. Evo ih i to sve iz gradova : Dajmir, Talin, Malica, Grčina, Petar Črni, Crneka, Platimisa, Poluduša, Platihljeb, Kasanog, Grižina, Cilda Lagana (žena), Podboj, Grubiša. Kad su Trogirani godine 1064. utemeljili samostan koludrički, napisaše darovnicu, kojom darovaše samostanu crkvu i neke zemlje. Pet je bilo utemeljitelja, a dva se zovu : Dabro i Vitača. Potvrdio im je darovnicu gradski načelnik, a zvao se Dobronja, i još neki Mirče Bogobojša.

Kad je rodica kralja Krešimira IV., Čika, 1066. godine osnovala samostan sv. Marije u Zadru, pristao je na to djelo i zadarski prior (načelnik) imenom Drago.

Ovo sam vam nabrojio samo nekoliko hrvatskih imena u gradovima, a ima ih mnogo, mnogo. Po tim imenima vidimo, da su se Hrvati već rano naselili u gradovima dalmatinskim. Romani su izumirali, a Hrvati su dolazili u gradove. I danas bi svaki grad kroz sto godina izumro, da se ne naseljuje seosko pu15

čanstvo u njemu. Pogotovu bi se to dogodilo u ono doba, jer su onda harale-kužne.bolesti.

— Jest, ali što je to, pa sve da i stotinu imena nabrojimo, prema broju pučanstva u gradovima i — jedan će trgovac.

— No sjetite se, da se nisu nama uščuvala sva pisma, niti je svaki građanin kupovao, prodavao i pravio pismene pogodbe, kao što se ni svaki Hrvat u gradu nije nazivao narodnim imenom. Tko bi na primjer po imenu mogao suditi, da je Hrvat Petar Krešimir Veliki ili Stjepan Držislav ili Dmitar Zvonimir, da svi ti kraljevi nemaju uz kršćansko i narodno hrvatsko ime i Mnogo je dakle svijeta u gradu nosilo samo kršćansko ime, a bili su ipak Hrvati.

— A izvan dalmatinskih gradova i — Tamo su bila raširena narodna imena, i osim ono malo Vlaha po gorama sve su tamo zgoljni Hrvati.

Uto jedan poštanski činovnik navrnu razgovor drugim pravcem.

— J a sam čitao, — reče, — da su u srednjem vijeku gospoda, velikaši i plemići, imali sva prava, a drugi ljudi da su bili njihovi kmetovi, i čitao sam, da su se u prvo doba ljudi prodavali u ROPSTVO. Je li tako i kod nas bilo i Red je bio don Lovri i na to odgovoriti.

— U doba samostalnosti hrvatske nisu se ljudi nigdje u Evropi dijelili po zanimanju kao što danas.

Danas imate udruge činovnika, advokata, trgovaca, svećenika itd. Onda se nije tako svijet jatio, već su se plemići držali plemića, a od njih opet velikaši velikaša. Svećenik je imao svoj stalež, građanin je stao o sebi, kmet je bio bez ikakva političkoga prava, a rob nije imao ni imovine ni prava. Plemić Nijemac bio je brat plemiću Francuzu, a nije mario za njemačkoga seljaka. Seljak Nijemac volio je Francuza seljaka nego Nijemca plemića.

Uglavnom su se dijelili ljudi na slobodne i neslobodne. A sada da vidimo, kako je u nas bilo ! I u nas je bilo ljudi, koji nisu bili gospodari sami sebe. Nisu imali imutka, nisu mogli ni zanat izabrati za se, već 16

treba li njihovu gospodaru postolar, on će odrediti jednoga za postolara, treba li mu kovač, drugoga će dati u kovače. No najviše se takvih ljudi bavilo ratarstvom. Oni se nisu smjeli seliti s jedne zemlje na drugu, već su morali i u tome slušati gospodara. Na sudu se takav čovjek ne može sam braniti, niti može koga tužiti, sve će to za nj gospodar učiniti.

Z V J E Z D I C E I K V A K E ( R A K O V I C E ) IZ P L E T E R N O G A

URESA

Tako je bilo u početku srednjega vijeka, kad su barbarski pogani osvojili zemlju. No čim su kršćanska načela zavladala svijetom, malo po malo se blažila i ta nevolja. Na crkvenim imanjima bilo je također robova, ali su ti sami sebe na sudu zastupali, oni su Znali točno, što su dužni crkvi dati. Dok pogani ne smatraju valjanom ženidbu roba, crkva je drži pravim sakramentom.

Da vidite, kako je i u nas bilo robova, evo vam par primjera iz onoga doba.

17

Zadarski se prior (načelnik) Andrija (godine 918.) u svojoj oporuci sjetio samostana sv. Krševana i ostavlja inu »zemlje u Diklu, koje sam kupio, i roba i ropkinju.« No ti robovi nisu bili potpuno neslobodni, jer isti taj Andrija ostavlja stotinu zlatnih dukata za otkup robova. Ovi, koje će on da oslobodi, pravi su robovi, i Mlečani su ih prodavali kao blago, kako ćemo kasnije vidjeti. Andrijini su robovi bili nešto između kmeta i roba. U svojoj oporuci sjetio se on i tih svojih robova te ih je mnoge (na broj osamnaest) pustio da budu slobodni.

I naš knez Trpimir 852» godine dariva splitskom nadbiskupu sela Ložane, Tugare, Putalj i robove, koji žive na tim kneževskim dobrima.

Godine 1080. utemeljio je u mjestu zvanom Selo (današnje Krilo-Jesenice kod Omiša) bogataš Gumaj samostan sv. Petra i obdario ga mnogim dobrima. (O tome ću vam pripovijedati drugi put!). Među darovima bilo je i više robova, koje je kupio Gumaj. Ne ću ih sve sada spominjati. Tako je kupio nekoga Ciprijana zajedno s njegovim sinovima i kćerima i s nekim vinogradima. Neko dijete, Zloba po imenu, kupio je Gumaj od njegova oca. Dao ga je u školu, da se nauči čitati i pisati, oslobodio ga od ropstva, jer inače ne bi se mogao zarediti za svećenika, i onda negdašnji mali Zloba postao misnik, a Gumaj je odredio neka obavlja sveti čin u samostanskoj crkvi, dok je živ. T a j isti Gumaj pozajmio ocu nekoga Andrije četrdeset dukata» Kad mu nije imao odakle vratiti, Gumaj je uzeo Andriju za roba, a još mu je nadoplatio jedan dukat i varićak žita u znak, da je pogodba potpuno izvršena. Ipak ugovoriše, da će Gumaj vratiti slobodna Andriju, ako mu njegov otac dade drugoga roba iste snage i godina, a ne dade li ga, Andrija će zauvijek ostati rob. Pogodba je ova učinjena pred braćom i sestrom Andrijinom. Još je kupio Gumaj od Omišana nekoga Pribila za četiri dukata. Kupio je i nekoga Bolca, sina Vlaščeva, za sedam dukata, a toj prodaji bili su svjedoci svi redovnici novoosnovanoga samostana.

18

— Majko Božja ! — zavapi gospoda N. — Zar su ljudi ovce, da su se tako prodavali i I redovnici su primali robove i bili svjedoci kod prodaje !

— Ne čudite se, gospođo ! Nije baš preveć zlo bilo ovim robovima samostanskim. Mnogi su se rado i svojevoljno davali u ropstvo samostana.

— Zašto i — kao da svi upitaše.

— Evo zašto. Bilo je u ono doba svakakvih nevolja. Godine gladne, teško se bilo prehraniti, i mnogi slobodan seljak davao se u službu samostanu i crkvi da hrani njega i porodicu mu. I siromašniji plemić predao bi se kao rob crkvi, da se obrani od moćne vlastele. Vlastela su bila obijesna, pojedinci nisu. gledali, što je pravo i Bogu drago, grabili, otimali ono siromaštva, što je imao seljak ili manji plemić. Kome će on da se tuži i Jednostavno dođe u samostan ili kojemu crkvenom čovjeku i kaže : »Evo, ja se predajem u tvoju vlast, hrani me, brani me.« Crkva bi ga primila kao svoga roba, ili bolje rekući slugu, i branila ga od bezdušnih zulumćara. On nije bio nimalo nesretniji od slobodna seljaka, jer je bio pod okriljem crkve, koja je bila jača od velikaša, a opet nije zlo postupala sa svojim robovima. Neki Porcacus, što bi se hrvatski reklo Svinjko, bolovao od kraste na glavi. Opat ga Dešina izliječio, a on se u zahvalu predao za roba samostanu !

Nego, gospodo, bilo je i jadnih robova, koji se nisu sami predavali u ropstvo. Katkada roditelji prodaju svoju djecu u ropstvo. Tko ne može platiti duga, postaje robom. Bilo je robova i zasužnjenih u ratu.

Ne treba suditi današnjim mjerilom stara vremena. I crkva i država gledala je ublažiti tu ranu i sramotu ropstva, ali je teško išlo.

Crkva je priznavala ženidbu robova pravim sakramentom, kako sam vam već govorio. Pogani nisu uopće smatrali valjanom takvu ženidbu. Staviše u crkvi se mogao vjenčati i rob sa slobodnom ženom.

Je li gospodar zlostavljao roba, crkva bi kaznila go19

2*

spodara. Najviše dostojanstvo u crkvi mogao je rob postići, ali bi ga prije oslobodili.

U Lionu, u Francuskoj, bijaše biskup Agobardo, a otac mu bijaš — rob. Da je zlo bilo crkvenim robovima, ne bi se dragovoljno ljudi predavali, niti bi roditelji davali svoju djecu u ropstvo.

Pa eno godine 925. skupio se sabor u Splitu. Tamo je i kralj Tomislav. Vijeća se o svačemu, pa došlo i pitanje robova. Vide saborni oci, da se ne da tako lako ukinuti ropstvo. Ta kogod će poslušati i pustiti slobodne robove, ali lakomi ljudi ne će, pa eto ti zla i pokore i smutnje. Šta će onda i Određuju, da tko hoće biti pravi kršćanin, ima držati robove kao članove svoje obitelji. Neka ih kara za pogreške, dakle mora se starati za njihov odgoj, šta više određuje sabor, da se robovi imaju učiti čitati i pisati. To je u doba, kada ni kraljevi nisu znali pisati! Teško je reći, jesu li se izvršile te naredbe sabora. Međutim crkva se osobito protivila trgovini s robljem. Mlečani bi se naime zaletjeli na naše obale, te bi zarobili mnoštvo čeljadi i onda ih na trgu prodavali kao marvu na pazaru, i tom su se trgovinom ljudskim životom bezdušnici obogatili. To im je već papa Zaharija (od godine 741. do 752.) zabranio, ali su oni malo marili za papine odredbe, kad se ticalo njihove koristi. Godine 960. sama se državna vlast mletačka osjetila ponukanom da zabrani tu gadnu trgovinu. Ona izda naredbu: »Zapovijedamo, da nijedan gospodar lađe ne smije primati robova na svoj brod, niti iz Mletaka, niti iz Istre, niti iz Dalmacije, niti iz drugih mjesta na nijedan način, pa ne smije ukrcati na svoju lađu ni onoga, koji se bavi tom trgovinom, ili Židova.« Dakle Mlečani su poglavito hvatali roblje po našim obalama. Naše roblje dopiralo je do u Španiju i tamo je robovalo Arapima.

Slavni kralj Zvonimir, kao i njegov zaštitnik papa Grgur VII., oštro su se protivili trgovini robljem.

Nego dosta o toj nevolji, pređimo na drugi stalež.

To je PLEMSTVO. 20

Kod Slavena je plemenit čovjek nešto drugo nego kod drugih naroda. Svaki slobodan Slaven ima svoju baštinu i svaki pripada jednome plemenu, koje potječe od zajedničkoga praoca. Po tome možemo reći, da je svaki Slaven u početku »plemenit«. Ovako je to bivalo. Svi znate, kako se i danas nalazi po našim selima velikih obiteljskih zadruga.

IZ C R K V E KNEZA T R P I M I R A U R I Ž I N I C A M A Komadi pregrade pred oltarom i razni drugi namještaj crkve.

Na luku se čita: ,,Pro duce Trepimiro — za kneza Trpimira".

— Kako ne ! — upada u riječ trgovac S., rodom oko Grahova. — Ta u nas ima kuća, gdje bi se mogli uzimati, ženiti, toliko su daleki rođaci!

— Jest, — nastavi don Lovre, — i dobro žive, dok su u zajednici. Tako je bilo kod starih Slavena, pa i kod Hrvata. Teško su se dijelili. Dok god su mogli, stali su zajedno, a kućom upravljao starešina. Imali su sve zajedničko, no ta bili su jedna obitelj. Kad bi se umnožali, da ih je bilo cijelo selo, onda bi se podijelili. Dobio bi svaki ogranak svoje polje, njive, dio volova i ostale stoke, žita, što mu je bilo potrebito, da prehrani čeljad, alat i sve, što je potrebno za život. Šumu, pašu, vodu nijesu dijelili, već su sve te nove 21

Zadruge zajedno pasli blago u šumi i po zajedničkim pašištima, na vodi gradili mlinove, u šumi kupili žir i sjekli drva. Sve te zadruge zajedno jesu b r a t s t v o .

A kako su se vremenom zadruga za zadrugom dijelile, to je nastalo i više bratstava. Sva ta bratstva skupa čine p l e m e . Svaki je dakle Hrvat bio član jednoga plemena, slobodan i zato plemenit, pa bio i najsiromašniji. I danas s ponosom kaže seljak : »To je moja baština !« To je njegova pradjedovska zemlja, a ne tuda, koju on obrađuje.

Nego razne nevolje čine, da jedne kuće propadaju neki se pojedinci sami predaju u ropstvo, neki ne mogu platiti duga i postaju neslobodni. Siromaštvo s jedne, a nasilje s druge strane učini mnoge plemenite Hrvate, da su izgubili plemstvo, a zgodne prilike izdigoše druge nad plemensku braću, pa se iz bogatijega bratstva ili koje se, recimo, u ratu proslavilo, biraju plemenske starešine, župani. I kralj je s njima prijatelj, pa će se i oženiti od njih, i eto tako im ugled raste. Od njih vladar uzima svoje doglavnike : banove i dvorske župane, bez kojih ništa važna ne poduzima.

Tako se i između slobodnih, plemenitih Hrvata počeše razlikovati pojedini razredi: jedni su siromašni — ali ostadoše slobodni — no s vremenom im izgubi plemenito porijeklo svako značenje radi njihove neimaštine — to je p r o s t i p u k ; drugi su obični p l e m i ć i , a treći su v l a s t e l a , velikaši, prijatelji, doglavnici, a i rođaci, kraljevi.

Plemić se smatra »bratom« kraljevim, ne plaća poreza, on bira knezove i kraljeve, on odobrava odluke kraljeve. O svemu ćemo tome govoriti koje druge večeri.

Još o jednom staležu dvije riječi, pa za večeras dosta. To je SVEĆENSTVO. Svećenik je svagdje u ono doba uživao velik ugled. Dobri su bili kršćani stari Hrvati, pa su štovali svećenika, a opet jedini učeni čovjek bijaše svećenik. On piše kraljeva pisma (ni po Evropi kraljevi ne znaju u ono vrijeme pisati), on podučava narod, on drži školu. Bilo redovnici, bilo 22

svjetovni svećenici radi toga su mili hrvatskom narodu. U samostane kralj često zalazi k svojim prijateljima opatima. No najvažnije je to, da se u svećeničkom staležu i najprostiji čovjek mogao popeti do najviše časti. Kad je po ostaloj Evropi samo plemić imao sva prava, a i kod nas je samo on sjedio kralju uz prijestolje, i najneznatniji i najsiromašniji seljak mogao je svoga sina dati u samostanske škole, gdje bi se izučio za svećenika sasvim besplatno — i mogao je doprijeti i do prijestolja papinskoga, da sudi istim kraljevima.

Već je bilo vrijeme razlasku, kad li jedan građanin kraljevskoga Knina upita : — A šta nije bilo građana u ono doba i — Kako ne bi bilo i !

— Znam, kazali ste, bilo je romanskih gradova pri moru, u ondašnjoj Dalmaciji, ali je li ih bilo u Hrvatskoj i — Pa i u^ Hrvatskoj, — odgovori don Lovre. — Evo ih : Nin, Šibenik, Knin, Biograd. U tima kraljevi stoluju, a gdje je kralj tu nije pustinja. Kralj treba za svoj dvor i za vojsku kovača, nožara, ostrugara, krojača, lokotara, bravara, lončara, oklopara, sedlara, uzdara, trubljara, zlatara. Crkva treba vještih zanatlija za taljenje zvonova, zidara i klesara. Sve je to stalo u gradovima. Bilo je i trgovaca.

— Pa šta nije bilo nego samo četiri pet gradova i — One sam ja spomenuo kao glavne, a stare knjige i kraljevske povelje znadu i za Skradin, Karin, Klobuk i druge. Nego dobro je da vam odmah sada spomenem nešto. Grad u ono doba ima dva značenja : jedno je ono, što mi i danas zovemo gradom, mjesto gdje stanuju slobodni građani, a drugo je tvrđava u sredini župe, kamo se u vrijeme pogibelji smjesti blago, žito, oružje i slične stvari.

— Već je devet sati, — neko javi iz društva, a don Lovre će : — Devet, u krevet!

23

U STAROHRVATSKOM SAMOSTANU Don Lovre je te večeri počeo : — Večeras ćemo govoriti o hrvatskim samostancima, ta i onako smo slični njima ovih dana, kad nas je snijeg zatvorio u ovu našu čitaonicu. Da pojmite bolje samostanski život, zagrabit ćemo malko dalje u prošlost.

Već od apostolskog doba nalazimo u crkvi ljudi, koji su težili da savršenim životom dopru što bliže kršćanskom^ idealu, ocrtanu u Evanđelju i životu apostola. Živjeli su povučeno u djevičanstvu i u siromaštvu, odrekavši se svijeta, potpuno posvećeni duhovnom životu : postu, molitvi, razmišljanju. Ovi askete po riječima Isusovim u svijetu su, ali nisu od svijeta. U svijetu, jer su živjeli u gradovima sa svojom obitelji.

Za Decijeva progonstva mnogi kršćani pobjegoše u Egipatsku pustinju i toliko im omili pustinja, da se i nakon progonstva ne povratiše u svijet, već nastaviše provoditi asketski život. Takav je bio sv. Pavao Pustinjak, a za njim se također poveo i sv. Antun.

Kao mladić čuo je u crkvi riječi Matejeva evanđelja (IX. 21.): »Ako hoćeš biti savršen, prodaj sve, što imaš, razdaj ubogima i pođi za mnom!« To on i učini i nastani se u pustinji Tebajitskoj u Egiptu. Oko njega se skupi mnoštvo učenika, koji su pod njegovim vodstvom provodili svet život. Kad je pošao na brijeg Kolzim kod Crvenog mora, tamo oko njegove kolibe podigoše pustinjaci svoje ćelije. Umro je u 105. godini života ljeta Gospodnjega 356., a da nije dao pustinjacima pravilo samostanskoga života. To je učinio Pahomije. On je u gornjem Egiptu na desnoj obali Nila organizovao pustinjake, koji su dotada živjeli svaki 24

posebice u svojoj kolibi. Sagradio je samostan, opasao ga zidom, da ga odijeli od svijeta. Napisao je pravilo samostanskoga života, po kojemu su se otada askete zavjetovali na poslušnost, siromaštvo i čistoću. Uz to su se prehranjivali radom svojih ruku, stali pod nadzorom opata i nosili posebnu odjeću. Tek nakon stroge

G O R N J I D I O P R E G R A D E OLTARA IZ C R K V E MUTIMIRA U UZDOLJU KOD KNINA

KNEZA

i duge kušnje primali su se u red novaci. Kad se pustinjaštvo raširilo po istoku, sv. Basilij mu je dao novo pravilo života.

Osim muških samostana bilo je i ženskih. Još u doba sv. Antuna u egipatskim pustinjama živjele su Bogu posvećene djevice i svete udovice» 25

No uz ovaj redovnički način života bilo je i dalje ljudi, koji su živjeli osamice. Takvi su i stilite (sv. Šimun iz Sirije umro god. 460.), koji bi se popeli na kakav stup i tu provodili život u najstrožoj pokori, ne silazeći više s njega do smrti. Treba spomenuti, da su već u ono doba samostani bili i bolnice i gostionice za putnike i uopće kuće svakoga milosrdnog djela.

Na zapadu se proširio samostanski život, kad je sv. Atanazije iz Aleksandrije pobjegao u Rim za Arije va krivovjerja. On je napisao život sv. Antuna i tako oduševio zapadnjake za ovaj način savršenstva.

Doskora po Italiji nikoše mnogi samostani, a dalmatinski otoci se napuniše pustinjacima, za koje su se starali pobožni kršćani. Sv. Jeronim oduševi mnoge plemenite ljude i žene za pustinjački život i sagradi za njih samostane u Betlehemu. U Francusku uvede pustinjački Život sv. Martin Turski, u Africi ih je štitio sv. Augustin, koji je i sam sa svojim svećenicima provodio neku vrstu samostanskoga života.

Rano se spominje redovnički život i u rimskoj Dalmaciji, Papa Zozim 418. god. piše solinskom biskupu Hezihiju, da je stalež redovnički česta pojava u Dalmaciji. Predstojnike manastira spominje i solinski crkveni sabor 530. god., a sv. Jeronim, naš Dalmatinac (oko god. 395. do 405.), hvali nekoga Julijana, što uzdržava velik broj svetih monaha po dalmatinskim otocima. U Panoniji je također uz muške bilo i ženskih samostana. Šestoga vijeka je udaren temelj novom redu sv.

B e n e d i k t a . Dok su dotadanji samostanci bili pustinjaci i askete, red sv. Benedikta će spojiti istočnjačko pokorništvo sa zapadnjačkim praktičnim duhom. Sv. Benedikt se rodio god. 480. u Mursiji (Umbrija). Na brdu Subijaku skupio je četu pustinjaka oko sebe, ali bijes jednoga Arijanca prisili ga da se odseli na brdo Kasinsko (Cassino). T u osnuje maticu svoga reda »Monte Cassino«, a njegova pobožna sestra Skolastika osnuje samostan za djevojke.

Osnivanje benediktinskog reda djelo je Providnosti.

26

Načelo Benediktincima bijaše : ora et lahora — moli i radi. Moli se Bogu za se i za druge, a svojim rukama krči šumu, ori oranice, gradi crkve i manastire.

I tako ovi samostanci naučiše svakom dobrom poslu mlade pokrštene narode. No najznamenitije je pravilo njihovo 48. To je određivalo, da svaki brat ima pomnjivo čitati pravila reda i svete oce, ne samo čitati, nego i prepisivati. Ovo je pravilo spasilo kulturu staroga vijeka. U maloj ćeliji do u kasno doba noći iza dnevnoga rada i molitve, a pri slabom svijetlu voštanice ili uljanice marni samostanac prepisuje knjige. Bunila se više puta njegova pobožna duša, kad je prepisivao stare poganske pisce, no jer je trebalo ostaviti potomcima sliku staroga svijeta, on je i te knjige prepisivao. Mnoge su mu od njih služile, da napreduje u znanju (kao Cicero, Vergil, Livije), pa je te knjige i iskitio slikama — miniaturama. Osobitom je slašću prepisivao sv. Pismo, sv. Oce, pa kronike o dnevnim događajima i knjige za službu Božju. Cvao je ovaj red poglavito do X I I . vijeka, a i danas je u cijeni.

Prviput se spominje hrvatsko ime u vezi s osnutkom samostana ovoga reda sv. Petra. Podigao je taj samostan hrvatski knez Trpimir 852. god. Govorio je dosta o njemu don Frano Bulić u knjizi »Stopama hrvatskih narodnih vladara« na str. 54. do 59.

Kad je došla »četa braće«, kako zove Trpimir benediktince, odabrala je zgodno mjesto i stala graditi samostan. Na starim temeljima rimske vile (zaseoka) stadoše zidati. Od srušenoga zaseoka ostalo je dosta drobna kamenja, a braća su se bavila raznim zanatima, pa zasukala široke redovničke rukave, svaki bi opasao radničku pregaču i svojski radio. Umori li ga ljetna žega, skoči do zdenca, koji se prvi kopao, da bude braći dovoljno pitke vode, pa se do volje napoji. Ozebu li mu zimi ruke, skokne do gnjilom nabivenoga ognjišta, da se ogrije, pa onda opet na posao. Marljivo se tu radilo, a Hrvati se samo čudili vještini braće : kako iz kamena u klačini pale vapno, kako vješto klešu kamenje, sijeku grede i daske, oštre tesle, dlijeta i drugo oruđe.

27

I samostan se dizao brzo, kao da niče iz vode.

Već je mala crkvica na temeljima starokršćanske crkve sagrađena. Lijepo je unutra urešena pleternim kamenim uresom, pred oltarom se diže ograda, a na njoj se bliješti natpis — molitva za plemenitoga kneza Trpimira. Mnogi se knežev dvorjanik čudio vještini klesara, koji bi onako lijepo uresio ogradu, a još više onim znakovima za nj posve nerazumljivim, a za koje mu rekoše, da spominju ime njegova kneza. Koji pastir čuvši to doletio je da vidi lik svoga kneza na kamenu, ali ne ugleda ništa. Upitat će kojega brata samostanca, gdje je na kamenu knez Trpimir. Ovaj mu pokazuje ono, »pro duce Trepimiro« — (molite) za kneza Trpimira.« Malo sumnjivo gleda i šuti. Kad ode onaj brat, upita on drugoga, koji je došao, a i ovaj mu opet kazuje iste crte. Vrti glavom i misli: Bez sumnje, kad oba brata kažu, to je knez, ali gdje su mu noge, ruke, glava, oči i (Slika na st. 21.)

Tek će mu koji naučniji Hrvat protumačiti, da te crte na ogradi znače isto, što i njegove »črte i reze« na štapu pastirskom, »reze«, koje on ureže u štap, kad broji svoje ovce, te čudne nove crte jesu s l o v a , pismo.

Eto po prilici takav je bio susretaj doseljenih Hrvata s kulturom i pismom baš u samostanima. Čudio se »barbar«, a ne treba se stidjeti toga imena za ono doba, ta barbari su bili i Englezi, Francuzi i Nijemci — ni bolji ni gori od Hrvata, čudio se dakle on i veličini samostana. Njegova »konšta« — kuća bila je u suho zidana i nije imala soba ni spratova, a tu eto posebnih soba za spavanje, za kuhinju, za blagovanje, za strance, tu je konoba, žitnica, posebna kuća Za životinju itd.

Kad se gradio samostan u Belgradu (današnjem Biogradu kod Zadra) ili ovaj na Kapitulu tu kod Krke, kamo mi izlazimo na šetnju, eh, onda je mnogo više udobnosti bilo u njemu nego u onome malom u Rižinicama. Tada je opat imao svoj poseban stan, gdje je primao goste. U ono doba nije bilo ugodnih puteva. Ono rimskih cesta, što je bilo, to se i porušilo, 28

jer se nisu popravljale. Putnici su išli pješke, a bogatiji na konju. Gostionice ni hotela nije bilo nigdje u E v ropi. Stoga i stoji u katekizmu među sedam djela milosrđa tjelesnih i ono : primiti putnike. Štaviše, među pravima svakoga kralja bilo je poglavito ono zvano »ius descensus« — »pravo konaka.« Imao je pravo sa cijelom svojom družinom zaci k svakome podaniku da prenoći. Kad je kralj dolazio u samostan, ispraznile

L U K N A D P R E G R A D O M O L T A R A U C R K V I SV. M A R T E Dva pauna kljuju grozd

su se žitnice i bačve, a sijeno bi nestalo, jer velika bijaše kraljeva pratnja i valjalo je dati hrane konju i konjaniku, slugi i gospodaru. I prenesite se duhom u prošlost!

Zvekir na teškim vratima samostanskim zveknu.

Brat vratar prima putnika. Tko zna, odakle li je. Prašan je, umoran je. Možda je svećenik, a taj će kao brat biti primljen. Priča on novosti iz dalekih krajeva.

Putnik je u ono doba bio, što su danas telegrafske vijesti u novinama. Željno se iščekivao.

— Kao da bi nama tko sada došao, da nam kaže, što se zbiva u svijetu. Eto osam dana ne znamo ništa, a možda više nema polovice svijeta, — šaljivo će doktor.

29

— Baš tako. A samostan je bio onda za novosti, što su danas novine. On je čuo iz raznih strana vijesti.

Ove je vijesti koji pismeniji samostanac bilježio u »Kroniku« samostana. Te su kronike dragocjeni izvori za povijest. Kad je nahranio i napojio putnika, vodi ga opat na konak. Sutradan će mu pokazati svoj samostan. Eno onamo s Kapitula pokazivao je opat plodne oranice, guste šume, zelene livade i po njima stotine glava blaga sitnoga i krupnoga zuba. I vinogradom će se pohvaliti, tamo na »gorici« u prisoju. Ulazeći u crkvu, pokazat će mu razne natpise, koji spominju dobročinitelje ove zadužbine. Za njih se braća mole dan i noć.

Prošavši mimo ćelije, u kojima se krijepe kratkim snom samostanci, obišavši blagovaonicu, u kojoj šutke uzimlju dnevnu hranu i nakon objeda i večere slušaju čitanje pravila, koja im dade sveti otac Benedikt, ili Svetoga pisma ili životopis kojega sveca, i eto ih u kupaonici, praonici, a onda ulaze u »knjižnicu«. Teški pult od orahovine i sto s nekoliko »lekturina«, na kojima počivaju debele knjižurine, pa koje sjedalo i klupa sav su namještaj knjižnice. Kako je ušao opat s putnikom, onako je nastao muk : a inače tu bruji kao u košnici pčela cio dan i kasno u noć. Danju tu učitelj uči mlade novake i mladiće svjetovnjake sricati slovke, pisat slova. Tu se uči latinski jezik, računica, pjevanje po »neumama«. To su note onoga doba, ali nisu note na crtama, niti ima »ključa«, niti se zna za točnu visinu glasa. Pjeva se »po prilici«, kako stoji koja nota više ili niže nad riječju. Muku muči učitelj pjevanja, dok više po uhu nego po notama nauči razne crkvene pjesme svoje đake. Ali i s njim se mučio njegov učitelj, pa red je i njemu.

Tu se uči bogoslovlje, filozofija i sve, što je potrebno naobraženu čovjeku, poglavito misniku. Kad svrši škola, onda će doći p i s a r i da pišu knjige. Nije onda bilo štampe, ali su samostanci izvanredno lijepo pisali svako slovo u knjizi.

Prva slova u pojedinim odlomcima knjige t. zv. inicijale uresit će slikama i raznim bojama zlatnim, 30

srebrenim, crvenim, modrim. Fantastične životinje tu grizu same sebi rep, tu su prikazani zmajevi, ali i anđeli i sveci. Inicijali nam prikazuju i slike iz života na pr. pape, biskupe, kraljeve, opate kako utemeljuju samostane, daju naredbe i si. I politički događaji su prikazani. Sve je to zadahnuto umjetničkim ukusom.

Stoga i može reći samostanac, da je učinio veliko djelo, kad je napisao knjigu. Osjeća on taj trud, i slušajte, što kaže na kraju knjige njemački samostanac Warembert: »Prijatelju, koji čitaš, drži dalje prste od pisma, da se ne bi brzo slova izbrisala, jer onaj čovjek, koji ne zna čitati, misli, da pisar nema nikakva truda. Ali kako mornar očekuje luku, tako i pisar posljednji redak. Pero se drži trima prstima, a cijelo se tijelo muči.« Jedan samostanac kazuje u pero, a mlada braća pišu. Tamo na drugome stolu dvojica se trude oko vezanja knjige. Eno su lijepo izradili korice od javora; je li vrijednija knjiga, možda će je i u srebrne korice uvezati.

A što je ono tamo, knjiga u lancima i Jest u lancima. Velika je vrijednost njezina. Bojadisana koža grimizom, a po grimizu zlatna ili srebrna slova. Zato su lancem prikovali knjigu za stol, da je tko ne ukrade.

I u takvim su knjigama često sve riječi bile pisane srebrom, a ime Isusovo zlatom.

U knjižnici će se naći i samostanac, koji priprema crnilo. U ono doba su crnilo zvali encaustum. To po grčku znači: crnilo na ognju pripremljeno. Otuda naši Dalmatinci zovu crnilo »injoštar«. Hrvati ga zovu tinta, jer u srednjem vijeku se zvalo crnilo i tincta = boja.

Ovaj samostanac ima sigurno svoj posebni način pripremanja crnila. Svaki je samostan imao svoj recept za crnilo. Oštro se pazilo u svakom manastiru da se pripremi što bolje crnilo, jer od toga je zavisila ljepota i trajnost slova u knjizi. U Engleza se starao »praecentor« — upravitelj crkvenoga kora.

Njemu su se godišnje određivali posebni dohotci zemalja za crnilo i druge pisarske potrebe. Njemu je samostanac konobar morao dati najbolje pivo za pravljenje crnila. Obično se pravilo crnilo od vode kiš3*

nice, vitriola, kokošjih jaja, gume, piva (u nas od kvasine — octa), čađe i hrastove šiške. Ima u samostanu i tko se stara za košu, po kojoj se piše (pergamen).

Zove se pergamenarius. On je osobito ugledan član samostana.

Kad je trebao tu »kartu«, zaklao bi janje, ovcu, tele, kozu ili ovna. Da bude što prikladnija za pisanje, ovisi o vještini ovoga, nazovimo ga tako, kožara.

Pita li ga putnik, kako mu ide posao, bez dvojbe će se potužiti, jer je teško toga »industrijalca« zadovoljiti.

Jedan se tuži u staro doba, da mu daju »kože, koje mu se čine da su magareće a ne ovčije, i prikladnije su za bubnjeve nego li za knjige«. No je li se izjalovila ovca, on se jedini veseli, jer su u najvećoj cijeni kožice janjčića mrtvoojanjenih. Te su kožice fine kao papir, a praznovjerne ih duše uzimlju za »čare«.

Evo jednog samostanskog recepta o pripremanju kože : »Postavi je u vapno (da omekša), i tu neka stoji tri dana. Rastegni je i položi u vodu. Zatim je britvom s obje strane ostruzi (da ukloniš loj i dlake). Neka se osuši. Ponovno je struži. Ima li rupica, začepi ih, a onda bojadiši.« Kad se svega ovoga nagledao naš putnik, obići će samostanske peći, gdje se kruh peče. Još ni danas naš narod ne peče u peći kruh, već »pod pekom«, i bude mu na po prijesan.

Ima još pregledati radionice, gdje kovači kuju, zlatari prave razne nakite, stolari blanjaju i režu drvo.

Iziđe li u polje, naći će opet samostance, gdje oru njive, sade vinograde, navrću plemenite voćke, krče šume.

Svemu ovome priviknut će i mlade Hrvate. Bave se i liječništvom. I tako eto sva prosvjeta i napredak, svako dobro izlažaše iz samostana. On je bio rasadnik kulture. Da nije bilo samostana i crkve, udušila b i s e bila sredovječna Evropa u svome barbarstvu. Što vrijedi za ostalu Evropu, vrijedi i za Hrvatsku. Još će jednom baciti oko putnik na pusto samostansko blago, na knjige, koje nisi van crkve i samostana ni okom mogao vidjeti. Evo na pr. koje je knjige imao samostan sv. Petra u Selu osim onih, koje ćemo kasnije spome32

nuti. U X I . vijeku je ovaj Gumajev samostan imao : misal, dva antifonara, nokturnal, živote svetaca, tri homilije, matutinal, pasional (muke mučenika), kolekte (molitve u misi), penitencijal (red pokore), red, pohoditi nemoćnike, pravila reda, luminarij (večernje

P L E T E R N I U R E S IZ S T A R O H R V A T S K I H C R K V I C A Ova je ploča iz X I I . vijeka i to sa crkve sv. Marte Crkva je tada popravljena. Majstor već nije bio u to daba vješt pleternoj ornamentici. Umjetnost je napustila selo i odselila se u grad

molitve), molitve za mrtve, psaltir, lekcionar preko cijele godine, drugi psaltir, red pokoru davati, cerimonijal Zaređenje monaha (samostanaca), pjesme za samostance 33

3*

preko nedjelje, molitve za Uskrs i sve do sv. Martina, knjigu himna, dnevne molitve po redu sv. Benedikta, psaltir (pisan posebnim pismom karolinom), jednu homiliju za advenat, jednu homiliju (tumačenje evanđelja) za korizmu, jednu za iza Velikoga petka, jednu sv. Grgura, jednu knjigu života svetaca, dva antifona, jednu knjigu jutrenja, 3 psaltira, dvije knjige himna, jedan kanon (mise) i još jednu knjigu, koje nam nije naznačen sadržaj. Još se spominje u popisu jedna knjiga jutrenja, još jedna himna, nekakav priručnik, molitvenik, još jedan psaltir i knjiga propovijedi.

U ženskom samostanu sv. Benedikta, po popisu iz istoga doba bilo je dvadeset knjiga. Svaka veća knjiga vrijedila bi hiljade današnjih dinara. Uz samostan javiše se i prve bolnice. Dobro je poznato, kako su se mnogi bijednici zaklanjali u samostan razočaravši se u svijetu. Tako i Čika, rodica kralja Krešimira IV., sagradi samostan i zatvori se u nj iza nasilne smrti svoga muža.

Političke protivnike zatvaralo je ono doba u samostan mjesto u tamnicu, i tako im je barem donekle ublažilo nemilu sudbinu.

Tko bi znao, kakve su neprilike i Stjepana II., hrvatskoga kralja, prinukale, da se zatvori u splitski samostan sv. Stjepana pod borom i Uza sve to u samostanu je vladao potpun red, posluh i svet život, dok su njim vladali crkveni ljudi.

Po Evropi su kraljevi i velikaši silom naturili samostanima za opate svoje sinove i braću i tako su rušili samostansku disciplinu a s njom i samostane.

Hvala Bogu, u Hrvatskoj nema spomena, da se nasilje pravilo samostanima. Štaviše hrvatski su kraljevi osobito štitili samostane i svakom ih zgodom darivali. Njihovo je mezimče bio baš ovaj samostan kod Knina na Kapitulu. Posvećen • je bio sv. Bartulu, a njegov se opat nalazio nekoliko puta u kraljevskoj pratnji i potpisan s kraljem kao svjedok na ispravama.

I gradovi su išli na ruku samostancima. U Zadru su sagradili građani jednu cijelu ulicu, da samostan sv. Krševana uživa svoj mir ne čujući gradsku buku.

34

A sada da čujemo nešto o glavnijim našim samostanima.

U njihovim arhivima leži najveći dio naše povijesti za doba hrvatskih narodnih vladara. Benediktinci su u Solinu čuvali grobove kraljeva u nekojim svojim samostanima, kao sv. Kuzme i Damjana, dok se u Tkonu na Pašmanu gojila glagolica.

Bujno je cvao red benediktinski. Znamo skoro za stotinu njegovih manastira, a ovo su glavniji osim već spomenutoga u Rižinicama. U početku X. vijeka (god. 918.) poznat je samostan sv. Krševana u Zadru.

Ovaj samostan god. 986. obnoviše i bogato nadariše puk i svećenstvo, i uza nj su vezane mnoge kasnije Zgode dalmatinske povijesti. Hrvatski su ga kraljevi bogato nadarili, a među samostancima je bio lijep broj Hrvata. Ukinula ga je Napoleonova vlada godine 1807. — U Zadru je i ženski benediktinski samostan sv. Marije, koji je utemeljila Čika, rođakinja Petra Krešimira IV., god. 1066. Još i danas u njemu žive koludrice i čuvaju mnogo arhivalno blago iz doba hrvatske narodne dinastije.

U blizini Zadra kod Biograda u Rogovu osnovana je opatija sv. Ivana Evanđeliste, toliko spominjana u listinama njezina utemeljitelja Petra Krešimira, koji ju je nagradio mnogim posjedima i kraljevskom slobodom. Ovaj čisto glagoljaški manastir podupirali su i kasniji kraljevi kao Zvonimir i ugarsko-hrvatski vladari. Nedaleko je Biograda manastir sv. Grgura u Vrani, koji postaje hospicij papinih legata. Bogata je bila njegova riznica i puna dragocjenosti, koje su nažalost netragom propale. Njegovi zlatni svijećnjaci, nekoji kodeksi i još evanđelistar pisani srebrenom bojom spominju se u Zvonimirovoj zavjernici.

A kad smo kod Zvonimira, tko ne bi znao za samostan sv. Luci je u Baškoj na Krku, gdje se nalazi najstariji naš jezični spomenik b a š ć a n s k a ploča iz doba oko godine 1100., koja spominje » k r a l j h r v a t s k i Z v n m i r« i' Samostan sv. Ivana u Trogiru imao je bez sumnje bogatu knjižnicu, a ostatak njezin su krasni rukopisi 35

3*

velike umjetničke vrijednosti u stolnoj crkvi. geliarium iz XI., Lectionarium i z ' X I I I . i drugi geliarium iz X I I I . vijeka. U Trogiru je još samostan sv. Dujma, koji u starinskoj zgradi danas postoji kao glasnik davnih vremena.

EvanEvanženski još i

Sv. Stjepana pod borom (X. vijek) tek da se tragovi poznaju na splitskom »Sustjepanu«, ali on bijaše mnogo puta središte političkih događaja. U njemu je liječio boli duše i tijela posljednji Trpimirović Stjepan II. U Splitu je i ženski samostan sv. Benedikta (kasnije sv. Rajnerija), utemeljen od nadbiskupa Lovra.

Ovaj nam je samostan sačuvao povelje kralja Zvonimira i Stjepana II. i mnogo drugih isprava srednjega vijeka.

Nedaleko od Splita u Poljičkom primorju u selu Jesenkama utemeljio je Petar Gumaj, pohrvaćeni Latin, oko polovice XI. vijeka samostan sv. Petra »in Selo«. Nedavno ga je otkopao don Frane Bulić i našao nadgrobnu ploču Petra Gumaj a. Sačuvao se u arhivu stolne crkve u Splitu i popis dobara ovog samostana, što je od velike važnosti za poznavanje ondašnjih običaja i socijalnih prilika. Popis samostanskih knjiga pokazuje veliki stepen njegove kulture.

Ovo su samo sitnice i mali dio onoga, što je ostalo iz starih vremena kao uspomena velikoga kulturnoga rada naših benediktinaca, koji su bili najvećim dijelom naše gore list: Hrvati i dobrim dijelom glagoljaši.

Srasli su samostani sv. Benedikta i s našom poviješću. Kad su izumrli hrvatski kraljevi, počeli su i oni propadati.

Tako je svršio don Lovre te večeri.

36

C R K V A S E GRADI Okopnio snijeg i popustila studen, kad je don Lovre odlučio nastaviti svoje pripovijedanje. Već je i proljeće zadahnulo toplim dahom vrbe oko Krke, pa su propupale.

Jedne nedjelje iza sv. mise, kad se don Lovre svratio u čitaonicu, nađe tamo svoje »stare« znance, s kojima je on obišao stopama hrvatskih narodnih vladara zadužbine njihove. Dovabilo ih je proljetno vrijeme u Dalmaciju, pa kako bi prošli mimo Knina, a da se ne svrate u pohode staroj slavi hrvatskoj.

Toga jutra uz kninske prijatelje poveo je on i Zagrepčane u kninski muzej. Tamo se čuvaju kameni odlomci iz starodavnih crkava, pa je tu začeo don Lovre govoriti, kako su se dizale te zadužbine naših vladara.

— Posuta je naša Dalmacija, Primorje, Zagorje i otoci mnogim malenim crkvama iz doba I X . do X I I . vijeka. Zaista rijetko su koje odoljele zubu vremena i doprle do nas nesrušene, ali zato ih ima mnogo, kojima otkopasmo temelje i stadosmo nogom, kuda su stupali Trpimir, Branimir, Mutimir, Krešimir i Zvonimir. Obiđosmo ih lani, pomolismo se tamo, gdje je hrvatski vladar klečao, osjetismo kao da nad nama lebde duhovi otaca. Neugledne su tuđinu te crkvice, ali su Hrvatima prirasle k srcu. One su se počele dizati istoga časa, kad je Hrvat primio sv. Krst, one su rezultat pokrštenja, one su svjedok vremena, kad je on stupio u kolo kulturnih naroda. I osebujne su to crkvice, toliko osebujne, da ima čitava literatura o njima.

Učenjaci se namučiše tumačeći njihove čudne oblike. »Kolju se« odakle Hrvatima toliko originalnosti u građenju na raznovrsnim osnovama. Sad je osnova tih crkava na križ, sad na trolist, pa četvero- i peterolist, 37

a i u obliku šest listova, na pr. sv. Trojica u Splitu.

Evo ti jedne jednobrodne, a iz istoga doba i u istom mjestu naći ćeš i trobrodnu. U doba kad u graditeljstvu nije poznat svod, nego su velike bazilike pokrite ravnim tavanom, ove crkve su presvođene bačvastim svodom, imaju kupolu po sredini. Nema tu divnih mramornih stupova' ni umjetničkih vrednota prve vrste. Majstor naš radi onako, kako i danas po našim selima rade seoski zidari. Nema tačnih oblika, odmjerenih nacrta, pravilnih crta; ne mjeri on olovnicom, je li mu upravan zid. Slobodan je majstor, ne smeta ga, ako je jedan zid tanji, drugi deblji, ako je jedan duži, a drugi kraći. Po Dalmaciji bilo je tada dosta rimskih porušenih zgrada, pa je hrvatski zidar uzeo i stup i prag i glavicu za stup iz tih ruševina i priljubio je svojoj zgradi.

Kad je Trpimir u Solinu u Rižinicama gradio crkvu, on je gotovo gradio po temeljima stare kršćanske kapelice, samo što ju je suzio i učinio priprostijom, Primetne majstor uza zid i potpornje (lezene) kao ono u Mutimirovoj zadužbini na Uzdolju u Kosovu Polju.

Ne teše zidar potanko kamenje, a ne žali vapna, ili bolje rekuć sitnoga pijeska, u koji pomiješa nešto vapna, koje je slabo znao praviti. Pa ipak odolješe vremenu naše drage crkvice i evo ih još lijep broj, koje nastadoše u doba narodnih vladara: sv. Križ i sv. Nikola u Ninu, sv. Petar u Priku, sv.

Nikola kod Selaca, sv. Mihajlo kod Stona, sv. Petar u Zadru, sv. Barbara u Trogiru, sv. Nikola u Splitu i sv. Nikola u Dubrovniku. Sestre su njihove porušene, ali skupa s njima pamte, kad se rađala mala Hrvatska kao kneževina, da naraste, da ojača kao velika kraljevina Tomislava, Krešimira i Zvonimira.

Tada osvjetljena suncem zapadne kulture primit će ona duhovne sinove sv. Benedikta, preporođene novim zaptom, ojačane krepčim napretkom znanja i umijeća. Oni će donijeti u Hrvatsku građevinsko znanje. Ostat će i dalje bijele priproste crkvice po zelenim brežuljcima i ubavim poljima, da u natpisima svojim čuvaju uspomenu knezova sve do dana današnjega kao sv. Križ u Ninu Godoslavljevu, Sv. Luka 38

u Uzdolju Mutimirovu, sv. Petar u Kuli i sv. Petar na Muću Branimirovu, ali mjesto ovih sitnih i priprostih građevina, dignut će se ljepše, ponosnije crkve.

U Solinu će kraljica Jelena sagraditi dvije crkve : jednu veću Gospe od Otoka, gdje će ona počivati u

„ Š A T O R " N A D OLTAROM Ovakav je imao biti šator nad oltarom sv. Marte u Biačima Danas je rekonstruiran (obnovljen) u muzeju u Splitu

predvorju crkve, i drugu sv. Stjepana, gdje će njezini potomci, hrvatski kraljevi i kraljice, snivati vječni sanak.

Dugo se prepiralo, gdje bi bila ta crkva sv. Stjepana, o kojoj kaže splitski kanonik arciđakon Toma, 39

da u njenom predvorju počiva kralj Krešimir »uzvišen čovjek«. J a bih rekao, da je ta crkva odmah do Jelenine Gospe od Otoka. Našao je don Lovre jedan zapis iz godine 1397» u biskupskoj kuriji u Splitu. U tome zapisu stoji, da su i crkva Gospe od Otoka i sv. Stjepana na istome Otoku. Kopalo je društvo »Bihač«, i našli su se temelji jedne male kapele tik uz crkvu Gospe od Otoka, a ta je kapela, kako danski učenjak Dygue reče don Lovri, iz istoga vremena, iz kojega i crkva Gospe od Otoka. To on nagađa po zidovima i vapnu kapele, a vidi se, da je bila i u nekoj vezi s Jeleninom crkvom. Zaista znamo pouzdano, da je Jelena obje crkve sagradila. Nažalost poviše ove kapele dosada su građene dvije crkve i razrušile su je svojim zidovima. Što Toma arciđakon kaže, da su u crkvi sv. Stjepana kopani mnogi kraljevi i kraljice, ne znači, da su i svaki imali svoj sarkofag.

Pod pločnikom sadašnje crkve našli su se temelji crkve sv. Stjepana. Arhitekt Dygue tvrdi, da je ova crkva također građena u isto doba, kad i ona Gospe od Otoka, i na isti način, dakle od istoga graditelja.

U predvorju ove crkve sv. Stjepana naišlo se na mnogo grobova. Vrijeme će bolje sve ovo rasvijetliti, a evo trebalo je ovo spomenuti, da znate nešto o mjestu počinka hrvatskih kraljeva.

Već kod crkve Gospe od Otoka vidi se, da nije više ruka hrvatskoga majstora nesigurna. Lijepa je ona slova uklesala na grobu, gdje je Hrvat položio svoju kraljicu Jelenu, majku sirota i udovica. Hrvat pokapa svoje kraljeve u sarkofage u X. vijeku, kada se kraljevi ostalih Slavena kopaju u prostu zemlju. I danas tko prođe onuda romantičnim Gospinim Otokom, rado uzdigne srce svoje Bogu i izreče molitvu s njena groba : Bože, smiluj joj se duši! Don Lovre više puta u godini s oltara spominje svojim Solin janima dobru kraljicu Jelenu.

Znao je hrvatski zidar i podići pred crkvom dva vitka zvonika, u hladu kojih eno još počivaju u grobovima nepoznati hrvatski junaci. U crkvi je dozidao mjesto stupova pilone i bez sumnje uresio svu nutrinu crkve svojim dlijetom.

40

Ova crkvica Gospe od Otoka stoji na međi između vremend, kad je Hrvat znao i mogao zidati malene crkve, neugledne, ali originalnih oblika, siromašne namještajem, ali bogate uspomenama na doba, kad jeCnaučio zidati velike monumentalne bazilike (crkve).

ZAVRŠNI K A M E N NA „ Š A T O R U " POVIŠE O L T A R A U B I S K U P I J I Iz crkve „hrvatskoga biskupa" t. j. katoličkoga biskupa za Hrvate izvan gradova dalmatinskih

Bijele drage naše crkvice ! Naše ste vi, jer su vas podigle ruke naših vladara. Kad je zavedeni narod Zaboravio svoju prošlost, vi doviknuste svijetu, da je ovo tlo kolijevka hrvatstva. Naše ste vi, jer su u vama izlite molitve naših sirota, naše ste vi, jer vas je domaći majstor zidao, naše ste, jer. je s vašim imenom 41

vezana ljubav k Bogu i narodu našem. Drage hrvatske crkve, da ste nam zdravo !

Sada da vidimo, kako su se dizale crkve u XI. vijeku.

Došavši u tjesniji dodir sa kulturom zapada u doba Krešimira Velikoga, našavši se pod zajedničkim krovom sa dalmatinskim Romanima, čuvarima stare rimske kulture, Hrvati su u X I . vijeku orijaškim korakom krenuli naprijed.

Isti oni samostani, koji su knjige pisali, voćke plemenili, vinograde sadili i šumu krčili, oni isti su učili Hrvate i žbuku miješati, kamen kresati, zid praviti, urese isklesati i ne ziđu se sada samo male crkvice, već se dižu monumentalne t. zv. bazilike sa tri broda, prastare i divno urešene. Eno još jedna i danas postoji : crkva sv. Petra u Draži na otoku Rabu. U samoći, u tišini, kao zaostala ptica krije se tu taj posljednji ostatak benediktinskoga samostana iz godine 1060. Tri broda ima razdijeljena stupovima, a završava sa tri polukružne apside. Pokrita je kao sve starokršćanske zapadne bazilike prostim drvenim krovom. Duga je 21 m, a 10 m je široka.

Iz istoga doba i jednako su bile građene i crkve na Rabu negdašnja katedrala i crkva sv. Ivana Evanđeliste pa katedrala u Krku.

A eno vam katedrale »hrvatskoga biskupa« u Biskupiji. Posvećena je 1078. godine. I kralj Zvonimir bijaše na svečanosti. Ovo mnoštvo kamenog uresa u kninskom muzeju većinom je iz one bogate crkve.

U Žažviću, nedaleko od Bribira, u župi, gdje su gospodovali Šubići, dizala se bijela crkva 28 metara duga i blizu 10 metara široka.

Pa spomenimo još katedralu u Biogradu, a onda crkvu Petra Gumaja u Jesenicama, koju je Petar bogato uresio »trudom vještih majstora«. Pomlađeno kninsko starinarsko društvo otkopalo je i u Ninu katedralu iz doba Krešimira Velikoga.

No Hrvat nije samo gledao, kako benediktinci ziđu. Oštro oko i bistra glava našega majstora zagrabi u posao, te on ubrzo nauči umjetnost zidanja i klesanja. I ne drži se on ropski nauke poprimijene od uči42

telja benediktinca, već izmišlja nove načine, nove oblike u gradnji. Benediktinac u crkvi dijeli brodove stupovima, a Hrvat mjesto stupova ziđe pilone, pa pokatkada naizmjence upotrebljava jedan stup i jedan pilon, i to sad četverokutasti, a sad obao. Zidovi crkve u benediktinaca su ravni, a naš ih majstor resi »lezenama«, da ne umara oko ravna, pusta ploha.

A sada, gospodo, da vidimo, kako se crkva uresila unutra. Najzgodnije je, da promatramo ovu našu u Biskupiji, koje je kamenje eto pred našim očima.

Isti onaj majstor, koji je sagradio crkvu, i uresit, će je. On je zidar i klesar, inžinir i umjetnik. Najveću će pomnju posvetiti oltaru. Kao da je bilo više oltara, u katedrali »hrvatskoga biskupa.« Jedni su slični prostome stolu : široka ploča stoji na stupicu. Drugi su kao današnji naši u crkvama. Prednju ploču, antipendij, iskitio je majstor raznovrsnim uresom.

Pokazao je don Lovre u muzeju jednu takvu ploču prekri tu uzetima. Nigdje tu nema prazna prostora, a sve je simetrično kombinirano. Kao da si kamenom mrežom prekrio ploču. (Slika na str. 5.).

Mučio se majstor, da mu što ljepše pođe za rukom sakriti kraj tome pleteru. Polagano, ustrpljivo je radio, jer pukne li na jednom mjestu tanki prut pletena užeta, uzalud mu cio trud. Pomoćnici njegovi muče se oko drugih ploča. Teži posao uzimlje majstor Za se, on je isklesao i sliku BI. Djevice, koju eto tu vidite. Ovaj lik BI. Djevice uklesan je u sredini trokutnog Zabata t. j. pročelja na pregradi, koja je dijelila oltar i prostor oko njega, gdje su stajali svećenici, od onoga prostora, koji je bio za proste kršćane. I u tome je pokazao svoju vrijednost majstor. Obično je na tom zabatu, pročelju, klesan križ, a oko križa stoje dvije ptice, drugo je sve iskićeno malim zvjezdicama i ružicama.

Hrvatski klesar je na ovoj ogradi prikazao Majku Božju i više njene glave urezao malen križ, jer bez križa ne može se zamisliti ovaj dio pregrade. Majci Mariji je bila posvećena crkva, i zato je ona ovdje uklesana gledajući na pobožni puk i blagoslivljajući ga. U drugim crkvicama, rekoh, križ je na tome mjestu, a s jedne 43

i s druge strane su ptice. U staro kršćansko doba bile su ptice znak duše i zato one kljuju kljunom grozd, a kako je grozd znak sv. pričesti, to bi slikovito ovaj prizor prikazivao primanje sv. pričesti. Hrvatski majstor je po ruševinama starih rimskih crkava bez sumnje opazio ovakve prikaze, pa ih je, moramo priznati, još nešto nevještom rukom prenio na svoje djelo.

Nije on znao, što znači ptica ni grozd, ali su mu dobro popunile ove prikazbe praznu plohu oko križa.

Ovaj dio crkvenoga uređaja, naime pregrada oltara, bio je u svakoj crkvi pomnjivo iskićen pleterom.

Sredina ograde bio je zabat i završavao je trokutom, a pri dnu trokuta bio je luk, koji se na dva kraja produžio u vodoravnu crtu. Rubove ploča i pregrade okitit će klesar zavijenim crtama t. zv. rakovicama.

Kroz luk ulazilo se u prostor oko oltara, a od kraja do kraja pregrade i preko oltara tekao je natpis. Obično su naši stari pisali, tko je podigao crkvu ili kome je svecu posvećena ili posebice tko je pojedinu stvar u crkvi dao urediti. Crkve su bile posvećene i dvama — trima svecima. Crkva sv. Martina u Splitu u natpisu na pregradi oltara spominje i BI. Djevicu i sv. Grgura.

I u crkvi BI. Djevice u Bispupiji evo se u natpisima spominju sv. Stjepan, sv. Mihovio i Gabrijel.

Nad oltarom je majstor podigao baldahin. Zvali su to ciborij, tegurij. Ovakvih baldahina vidjet ćete i danas nad glavnim oltarom u crkvi sv. Stošije u Zadru i u crkvi sv. Ivana u Trogiru. Oltar, na kojem se prikazuje žrtva, na kojem počiva Tijelo Gospodnje, prekrit je ovim kamenim šatorom. I šator je sav iskićen svakovrsno kombiniranim uresom, a na četiri njegove strane stoji natpis, koji također spominje, u čiju je čast podignuta crkva ili čija ju je darežljiva ruka sagradila. Danas je rekonstruiran jedan ovakav šator, kakav je bio u crkvi sv. Marte pod Biačima, u dvoru hrvatskih knezova i kraljeva. (Slika na str. 3c.). Nalazi se u splitskome arheološkom muzeju. Vrh šatora stajao je često najljepši ures, koji je znala isklesati majstorova ruka. U crkvi sv. Marije u Biskupiji šator se završio evo tim cvijetom pred vama. (Slika na str. 41.).

44

Don Lovre pokaza u muzeju velik kameni cvijet.

I ružice i zvjezdice su iskićene rupicama, u kojima se sjajilo uli to olovo. Katkada se natpis kiti raznim crticama. (Slika na str. 45.). Do X. vijeka nije majstor znao praviti ljudski lik. Benediktinci su ga u tome podučili.

A i u X I . vijeku još mu je nesigurno dlijeto.

P L E T E R N I U K R A S I SA Ž I V O T I N J A M A Na prvom kamenu su dva gavrana: gornji kljuje grozd. Ispod njega je kamen znamenit radi cifranja slova. Na njemu piše: ,,(Pro r) emedio amime = za spas duše". Ostala su dva komada t. zv. „dušice", gdje su se sastavljale ploče urešene pleterom. Na gornjoj „dušici" vidi se zmaj, koji grize rep produljen u pleter, na donjoj je u „lozici" riba i ptica.

Kad smo pri tome, dozvolite mi, da se malo Zaletim dalje od Biskupije i iz ovoga muzeja.

Svi znadete, da se u splitskoj krstionici sv. Ivana nalazi lik hrvatskoga kralja. Sjedi kralj zaogrnut plaštem i kruna mu je na glavi. U lijevoj ruci drži, kao obično kraljevi na slici, kuglu, a u desnici križ. Do njega stoji njegov dvorjanik, doglavnik, možda ban ili župan, a uz dvorjanika potrbuške leži čovjek ispruženih ruku.

45

Kruna hrvatskoga kralja, prema ovome spomeniku, bila je prosti zlatni kolobar sa tri križa : jedan uvrh čela, a nad svakim uhom po jedan. Sa strane su bila dva uhobrana, koja su pokrivala uši. Sve je to bilo urešeno biserom i dragim kamenjem. Ovakve krune su nosili i franački i norveški kraljevi, a nosi ovakvu krunu i vladar X I . vijeka, koji je sagradio crkvicu sv. Mihalja u Stonu. Kralj je zaogrnut plaštem, ali plašt je kratak, te se vide noge i koljena. Na nogama mu je obuća slična čarapama* Ova ploča, na kojoj je prikazan po svoj prilici kralj Zvonimir (ali nije to njegovo pravo obličje !), bila je dio ograde pred oltarom i to valjda onoga prostora, gdje su pjevači u staro doba pjevali.

Kralj je možda dao sazidati i uresiti mramorom tu ogradu, pa mu je biskup dozvolio, da stavi i sliku svoju, kako sjedi na prijestolju, i uz njega doglavnik mu, a pred njim podanik. Imamo dakle crkvi sv. Dujma f gdje je prije bio ovaj kraljev lik, zahvaliti, što znademo kakva je bila kruna i odjeća hrvatskoga kralja.

I u crkvi sv. Marije u Biskupiji isklesao je naš majstor nekoga velikaša hrvatskoga, koji je bio dobročinac crkve.

Don Lovre pokazuje društvu kipić hrvatskog velikaša. (Slika na str. 47.). U haljini je, koja dopire do koljena, a rubovi su joj krznom ili srmom opšiveni.

Haljina je pašom pritegnuta, a o pasu visi mač. Na remenu su resice.

Ovaj naš velikaš darovao je nešto ili još bolje, sagradio je nešto u crkvi: koji ambon, odakle se čitalo evanđelje. Na ogradi ambona je valjda i stajao njegov lik. Šteta, što nam se nije sačuvalo njegovo ime. U tome smo upravo slabe sreće. Eno na Kapitulu u crkvi neki dostojanstvenik podigao je ogradu u crkvi. Na ploči ograde ostalo je samo ime kralja Držislava, a od imena velikaša samo četiri posljednja slova : »slav.« U Ždrapnju kod Bribira neki župan Priština također je podigao zadužbinu, a natpis kaže, da je to bilo za vrijeme nekoga kneza hrvatskoga (— o duce clavitinorum Priština iupanus), ali od imena kneževa ostalo je 46

samo posljednje slovo. No zahvalni smo crkvi u Ždrađnju, što nam je sačuvala inače nepoznato ime Prištine. U Padenama kod Knina nađen je natpis — eno ga tu pred očima u muzeju — »Rastimir persecutus« (Rastimir progonjen). Dragi Bože, koja li se tu tajna hrvatske povijesti krije i A Budimirovo ime i Branimirovo, kad se Branimir zove »comes« i »dux«,

K I P O V I IZ K R E Š I M I R O V E C R K V E U B I S K U P I J I I. BI. Djevica sa djetetom u naručaju.

II. Slika nekoga sveca svećenika, valjda sv. Benedikta.

III. Hrvatski velikaš X I . vijeka.

po našu knez, opet je sačuvala crkva sv. Petra u Kuli i crkva u Šopotu, sve kod Benkovca. Kad smo prolazili Dalmacijom stopama hrvatskih narodnih vladara, naišli smo po crkvama na mnoge natpise, koji spominju hrvatske vladare i velike događaje kao na pr. krštenje Hrvata na krstionici Višeslava u Ninu oko 800. godine.

Najviše natpisa sačuvalo se po crkvama kneza Branimira, koji je hrvatski narod čvrsto i vjerno priklonio uz katoličku crkvu.

47

Pa sjetite se nadgrobnoga natpisa kraljice Jelene u Solinu i Bašćanske ploče u crkvi sv. Lucije na Krku !

Zar nije istina, gospodo, da nije ovih naših crkava, koje nam sačuvaše u kamenu najvažnije zgode naroda i imena njegovih poglavica, da nije samostanskih i crkvenih arhiva, koji nam uščuvaše isprave hrvatskih vladara, da nije njih, zar bi se znalo, da smo ikada imali kraljevstvo, da smo i živi bili, a kamo li da smo bili na istoj kulturnoj visini kao i drugi narodi i Ogledajte se po ovoj dvorani i gledajte, koje li je bogatstvo bilo u crkvi sv. Marije. Ovo je samo kameni ures, a gdje je drveni, koji su istruhnuli i nisu doprli do nas i Gdje su biskupske stolice, klupe i vratnice na vratima i Sve je bilo prekrito pleternim uresom, sve je odsijevalo ljepotom, bogatstvom i vedrinom. Nu onoga zmaja, koji sebi grize rep, koji se produžio u običajni pleter^ (Slika na str. 45.), a gle vjeverice i kitnjasta joj repa ! (Slika na str. 45.). Naći ćete i lava i orla, valjda znakove evanđelista Marka i Ivana, jer eno tamo i njihovih imena urezanih.

Glavice stupova su također urešene pleterom (Slika na str. 57.), kao i posuda za blagoslovljenu vodu. Na Kapitulu je neki opat Stjepko dao napraviti takvu posudu i naravski urezao je i svoje ime na njoj, neka to znadu i potomci. Kad je čovjek ulazio u ovako iskićenu crkvu (a i najmanja crkvica bila je ovako urešena), uzdizala se njegova duša k onim vječnim ljepotama, u kojima prebiva vječni Bog. Zamislite prostoga seljaka, kojemu je kuća bila u suho zidana, zamislite velikaša, kojemu su dvori bili kao danas obična seoska kuća, i kralja, kojemu su palače nešto slične bogatijoj kući koje današnje zadruge, i vi ćete razumjeti, kakvim su poštovanjem i udivljenjem ulazili u crkvu ovako iskićenu. Za nas nisu tko zna kakva umjetnička djela ove crte i pleteri, oni su plod opadanja umjetnosti, oni su proizvod priproste duše, koja ne zna zapovjediti ruci, da iskleše divne kipove i zaobljene relijefe, ali i u ovim klesarskim radnjama odsijeva božanska iskra 48 r*

'

•

stvaralačka, koju je Tvorac uvriježio u dušu ondašnjega umjetnika. Gospodin je stvorio ove, kako kaže sv. Pismo, »u broju i mjeri«, pa i ovdje je sve točno odmjereno u geometrijskim likovima, hotimice je stilizirana svaka crta. Kad je kralj barbarskih Franaka Klodvig u pratnji svetoga biskupa Remigija ulazio u crkvu, da ga Remigij krsti, zabuni se sveti biskup i ne pazeći, kuda zabada biskupski štap, (a na dnu štapa je bio oštar čavao) nabode kralja u nogu. Htijući dignuti štap, na svoj užas opazi, da je nabo kralja.

Stade se ispričavati kralju, ali - Klodvig stojeći na vratima crkve reče biskupu: »Ja sam mislio, da me uvodiš u raj, — tako je lijepo ovdje u crkvi, — pa da me kušaš, hoću li biti dostojan !« Tako je djelovala crkva na priproste narode. I Hrvate je ona odgojila udahnuvši im umjetnička čuvstva, koja su oni dalje razvili i stvorili kasnije djela tolike vrijednosti, da im se i danas svijet divi. Tako je Radovan sagradio portal crkve sv. Ivana u Trogiru, Buvina izrezao vratnice katedrale u Splitu.

Hrvati su bili majstori, koji su resili naše crkve, a ova umjetnost pleterne ornamentike proširila se na sve krajeve domovine. Nalazimo je i u Hercegovini, u Dubrovniku i Posavini.

Jednako je vješt kninski, mućki, vrlički i benkovački majstor kao i onaj u Splitu, Trogiru i Zadru. A skromni su bili ti paši umjetnici. Nigdje ne uklesaše u svoja djela svoga imena ; nije bio običaj, i tako na žalost ni jednom majstoru iz doba hrvatskoga kraljevstva ne poznamo imena.

Sjala se crkva, narešena kao nevjesta sionska, sjao se u njoj biskup kninski »biskup Hrvata« u zlatnom ornatu, sjao se kralj, okružen županima i velikašima, a sjao se i Hrvat u svakom miliu i obilju.

49

3*

NA DVORU HRVATSKOGA VLADARA Žarko dalmatinsko sunce pripicalo je kao glavnjom. Lijepa slika, što se pruža od Trogira do Splita uokvirena Kozjakom, Mosorom i Marjanom, kao da je izgarala od ljetne žege. Kome smeta, a kome je baš ta žega prijatna. Društvu arheologa i povjesnika kao da nije smetala. Licem na dan sv. Marte uputilo se iz Splita autobusom društvance pod vodstvom don Frane Bulića. U Solinu se priključio i don Lovre, a tamo kod crkve sv. Marte u Biačima čeka don Mijo. »Komisija arheološka i povjesnička« šalom se prozvalo društvo. Iskrcavši se u Kaštel Starome stariji odjuriše naročitim autom jednoga prijatelja iz Kaštela, a mlađi (i don Lovre je »mlađi«) pješke šetnjom kroz cvjetno polje. Loza ne ćuti vrućine, kao da od nje dolazi svjež dah, ali trava se osušila.

Suha miriši. Cvrčak ne jedan stotina ih, na maslini se veseli sunčevu žaru i »pjeva«. Nekakva maglica prikrila je klisure Kozjaka, užaren zrak titra pred očima, a na moru para brani pogled u daljinu. Po poljskim putevima potežu se jatašea naroda, zvonki smijeh mladosti i muzična čakavština odzvanja posvuda.

Iz Klisa, Solina i Mravinaca kao i iz Trogira i iz svih sedam Kaštela doći će na današnji dan narod k crkvi svete Marte. Ne gube se tako lako povijesne uspomene. Kako su negda hrlili na taj dan na dvor knežev i kraljev, da im kroji pravdu i dijeli milosti tu kod crkve svetice, kojoj se i knez i narod mole, tako i danas narod vrši tisućljetni običaj i pobožni zavjet.

Pozdravljaju naši primorci »komisiju« i znaju, da će čuti od don Frane vazda koju lijepu pripovijest iz starine, pa se tamo kod svete Marte skupilo oko 5o

don Frane mnoštvo puka. Don Frane priča, priča i prije će se svi oni umoriti slušajući nego on pripovijedajući. »Ljubav domovinska daje snage«, govori nam starac, kada ga opominjemo, da se ne mori. Nakon sv. mise nešto se narod razišao, pa je »komisija« mogla nesmetano razgledati ruševine stare crkve i ostatke kneževa dvorca.

U hladu široke masline posjedavši po zemlji i po polomljenim stupovima, slušali smo »referat« o dvorovima hrvatskih vladara : — Hrvatski su vladari imali više dvorova, u kojima su obitavali. Solin, Bihač, Knin, Nin, Biograd sve su to prijestolnice njihove. Nije u ono doba nijedan evropski vladar stanovao na jednom mjestu.

Putovao je zemljom, da dijeli pravdu, da bude svugdje nazočan, da nadgleda svoje namjesnike. Tako je jedino mogao svaki podanik doći do kralja i potužiti se na nepravdu. Da nije tako kralj putovao, kako bi mogao onaj iz Nina doći u Solin i Putevi su bili slabi, neprilike mnoge, a siromahu upravo nemoguće putovati. Kraljeva prisutnost držala je na uzdi silnike. Idu s kraljem dvorjanici i velika pratnja. To će biti njegovo vijeće, koje će ga svjetovati u važnim odlukama, pomoći će mu suditi, pristat će na darovnice, koje izdaje kralj i potpisat će ih kao svjedoci.

Na poveljama naših knezova i kraljeva nalazimo njihova svijetla imena.

Pa gledaj, kako su odjeveni župani! Nema na njima baš mnogo uresa, ne vole svilu ni kadifu, jer su puti daleki i teški, već im je odijelo obično od lana i vune. U ono doba nije se znalo ni za košulju. Karlu Velikome poslali su jednu svilenu iz Carigrada, pa su se u Francuskoj divili toj istočnjačkoj raskoši.

Kako je odjeven kralj, vidjeli smo po liku kralja Zvonimira u splitskoj krstionici sv. Ivana. Širok plašt prebačen preko lijevoga ramena pada mu do koljena dokle siže i donja haljina, a uz noge mu obuća od remenja slična današnjoj čarapi. Hrvatski je velikaš nosio neku vrstu t u n i k e , haljinu poput današnje košulje, a stezao ju je pašom više bokova, da mu 5i

ne smeta pri hodu. Nešto onako kako Rusi nose svoj haljetak. Pogledaj, kako sijeva dvorskome županu pod grlom puce, kojim je zakopčao haljinu. Bez sumnje je u ono doba narodna pjesma rekla, da je u njemu litra zlata. Župan mačonoša naslonio ruku na pozlaćen balčak široka dvosjekla mača. Kralj mu je darovao taj mač, a trudio se oko njega kovač i zlatar. K o vač je pazio, da bude čvrst, oštar i dobro mu je nabrusio oštrice s obje strane, a po sredini ga učinio debljim i nadigao uzduž cijeloga mača mali greben, da bolje sječe, jer bi se moglo dogoditi, da bude kralju od pomoći u nevolji. Vrh balčaka nije okrugla glavica, već je nekako dugoljast i grebenast. Sve je to lijepo pozlatio zlatar. Takvih mačeva našlo se po grobovima oko Knina i Vrlike. A da su to zaista mačevi hrvatskih junaka, dokazom nam je onaj lik velikaša iz crkve u Biskupiji, koji se čuva u kninskom muzeju.

(Slika na str. 47.). I na tom liku je opasan junak upravo ovakvim mačem. (Slika na str. 73. i 77.).

Niz mač, koji visi o urešenom remenu, vise kite od kože i one su narezuckane i lijepo iskićene.

Na lijevoj je ruci junacima štit, malen i okrugao, kakav se vidi na liku hrvatskoga ratnika u crkvi sv.

Martina u Pridrazi. Nije nam se u naravi nijedan štit sačuvao, jer nisu bili od kovine već od drveta i kože.

Glavu županima pokriva šubara od životinjske kože, a kad su u ratu, sjaji im se kaciga, no rijetki je junaci nose. Kakva je bila i Našle su se u Vidu u Neretvi dvije kacige.

No zato su osobito lijepe ostruge, jer su Hrvati vrsni konjanici. Pozlaćene su i raznoga oblika. Ima ih i od srebra i od bronca, kako je tko mogao kupiti. Z a natlije naše trudile se da zadovolje svoje mušterije.

I eno neki odličniji u kraljevoj pratnji na obuću remenjem su pripeli jake, debele, rekao bih masivne ostruge.

Pozlaćene su, narezuckane, na nekima između ostaloga uresa urezao bi zlatar i malen križić. Tko zna, kojega su županova pradjeda te ostruge i Možda onoga, koji se prvi pokrstio, pa i na ostruge udario križ u svo52

joj vjerskoj gorljivosti, uzdajući se pomoći u boju od znaka svoje vjere. Eno kninskog lupana s ostrugom sličnom onoj nađenoj u grobu u Biskupiji. Kratak je a debeo šiljak, kojim bode konja, a preko strana vijuga se u ostrugu ukovana srebrna žica. Ponosi se župan njima, znakom starine roda svoga.

M A J K A BOŽJA s ISUSOM U N A R U Č J U Iz crkve sv. Marije u Biskupiji (Vidi sliku na str. 47.)

U grobovima se našlo raZnih vrsta ostruga. (Slika na str. 81. i 85.). I tu se polako napredovalo. Od debelih, bogatih, ali nezgrapnih, došlo se za Zvonimira do tankih, elegantnih ostruga s dugim šiljkom.

A što nemirni konji »zlaćane uzde kidaju«, to se na njima tresu malene pločice pričvršćene na remenju i uzdama.

I kad je doba da se putuje, ž u p a n k o n j u š a r će privesti kralju konja i prihvatit će uzenđiju, dok se kralj baci na konja. Uz vladara stoji župan 53

b u z d o v a n a r s pozlaćenim buzdovanom. Nije to šestoperac kasnijih ratnika, već je to bat od drveta s gvozdenom pozlaćenom valjda kuglom na vrhu.

S druge strane jezdi m a č o n o š a s kraljevskim mačem, a do njega š t i t o n o š a . T e p č i j a će u drugome dvoru, sve prirediti za kraljev i njegove družine konak i. boravak.

Kralja prati d v o r s k i s u d a c , bistra glava, koji pozna u tančine običajno pravo hrvatsko, jer on sudi »po s starom hrvatskom običaju«. Dvorski d e d, upravitelj dobara, zaposlen je svojom službom i tko zna, kamo su ga poslovi pozvali. Njega nema. No zato za kraljem jaše u b r u s a r, koji pazi da bude reda pri kraljevu stolu i da bude obilat stol, poglavito da dobre kapljice ne pomanjka u bukarama i vrčevima. Župan v o 1 a r je nešto zamišljen, jer kao da će radi suše slabo biti piće za kraljevske volove. On 0 tome raspravlja sa županom k o n j u š a r o m .

Posljednji u pratnji jašu župan s o k o l a r i župan p s a r. Da se kralj odmori od briga, priredit će lov.

Imaju dobrih pasa, uvježbao ih je p s a r, a i njuh .im je, da će nanjušiti zeca i jarebicu i usred podneva, kad nema rose i kad je najslabiji trag divljači. Kunu i lisicu istjerat će iz jazbine, pa da se sakrila ne znam kako duboko. A s o k o l a r se hvali, kako njegovi sokolovi lete brže od strijele i nalijeću na pticu bijući je prsima, dok je na zemlju ne obore. Neumorni su 1 bez dobra plijena ne vraćaju se na rame lovcu. Podnese dosta muke sokolar, dok uvježba sokolove za lov.

(Slika na str. 109.).

Sve je spremno za put, a sad uz kralja među prve dostojanstvenike dojezde njegov k a n c e l a r i k a p e l a n . Oni kao i svećenici ne nose oružja, već se staraju da bude sve u redu, što je potrebno za pisanje povelja : koža, pergamena, crnilo, pero i druge potrepštine. Kancelar poklanja osobitu pomnju, da se kraljevski pečat ne zaboravi. Kapelan će putem razgovoriti kralja, pripovijedajući mu zgode iz sv. Pisma i iz života svetaca. Kad je sve u redu, onda dojaši četa vojnika, koji si oboružani kopljima i strjelicama.

54

I krenuše po izbor vlastela i junaci. Sunce ih obasjava, vršci kopalja se bljeskaju, zlato se prelijeva...

Jezdi hrvatski kralj, ječi pod kopitom hata hrvatska zemlja. Pozdravlja ga prepelica iz žitorodna polja, zlatno klasje na srpanjskom suncu se natječe sa zlatom na kraljevskoj odori i njihano lakim morskim vjetrićem klanja se glavi naroda. »Naš gospodin poljem jizdi, jizda da mu je.

Na glavi mu svilan klobuk, sinca da mu je.

U ruci mu zlatne knjige, družba da mu je ; prid njim sluga pisan poje, na čast da mu je.

Lipo ti je, brajo, pogledati lipa skoka junačkoga, gdino mi junak poskakuje od kamenka do kamenka, bila ličca pokazuje iza ščitka perenoga.« (Hektorović.)

Dok je tako četa odjezdila, pogledajmo malko ove kneževske i kraljevske dvore. Kneževske, rekoh, jer znamo pouzdano, da je ovdje u Biačima stolovao hrvatski knez, kad još Hrvatska ne imaše kralja, a kad ga dobi, onda je ovdje stanovao kralj.

U ovom ubavom kaštelanskom polju dizao se vladarev dom. Nije to bila raskošna palača mramorom obložena, cedrovinom potavanjena. Ali nisu to ni proste potleušice. Ako je crkvu znao hrvatski majstor lijepo podignuti i kićeno uresiti, bez dvojbe znao je i dvor kraljev. Priprost je bio dvor, — ta i imućniji kraljevi po Evropi nisu imali velikih dvorova, — ali je bio od kamena tesanca. Da su dvorovi morali biti dosta prostrani, možemo nagađati po pratnji kraljevoj, ali varao bi se, tko bi mislio, da je svaki dvoranik imao svoj stan. Velika prostrana soba bila je spavaonica i za nekoliko dvoranika, onako kako i danas 55

po Bosni i Dalmaciji katkada čitava obitelj od dvadeset i trideset članova spava u dvije, pa i u jednoj prostoriji. Nije bio rijedak slučaj, da gospodar i sluga spavaju u jednoj sobi, a kad je zbor, sajam ili uopće kakav sastanak svijeta, prostre se obilato sijena, pa gospoda plemići polijegaju po sijenu. Nije to samo u Hrvatskoj, u čitavoj je Evropi tako.

Ipak kraljeva je soba napose. U njoj je krevet urešen rezbarijama. Njim se stara župan p o s t e 1 jn i k. Osobito se ponosi svaki velikaš, pa i kralj, dvoranom, u kojoj se čuva oružje. Sva je tu naprava, a ima ih dosta, konja i konjanika. U blagovalištu kraljevu (a u njemu je i kancelarija vladareva) teške su klupe od hrastova drva i prostrani stolovi. Tu se služi svakodnevno jelo i piće, ali ne jede se nego dvaput na dan : doručak je odmah poslije mise u 9 sati, a objed poslije treće ure po podne.

Na stolu ćeš naći svakovrsnih vrčeva i baš dragocjenih, a žlica i vilica ni za lijek nije bilo na stolovima u srednjem vijeku ni u pape rimskoga ni u cara njemačkoga, a kamo li u hrvatskoga kralja. Juhu su jeli umačući kruh u zdjelu, a meso su drobili nožem i rukama. Kralj nakon jela opere ruke, a ubrus mu pruži Župan u b r u s a r, da otare ruke i bradu.

Bogat je stol hrvatskoga vladara. Iz kuninje, gdje dobar i vješt kuhar ne zaostaje za današnjim svojim kolegama, donose sluge pod paskom župana ubrusara raznovrsna jela : divljači, koje je bila puna šuma i polje, zečevine, jarebica, srnetine, vodenih ptica, prepelica, ribe, suhoga mesa na dimu sušena, sočiva, a i debelog mesa ovnovine i mladih janjčića, kojih je kože kraljev kancelar poslao prijateljima samostancima, da mu prirede pergamenu za pisanje.

Iz podruma iznose sluge pod okom v i n o t o č e župana crveniku vino (a i danas je glasovit kaštelanski opol). No bačve su slabe, nisu ih znali dobro čuvati ni liječiti, pa je teško i u kralja naći dobar vrč vina iza Uskrsa. No ne mari se, vele, za to, jer u doba hrvatskoga kraljevstva nisu ljudi bili pijanci. Kasnije je pijanstvo preotelo mah.

56

Po dvorima šeta »gospoja kraljica«, a u starije doba »kneginja«. Na njoj je haljina, koju je sama prela, a možda i tkala. I njezino oko pazi na sve u dvoru.

Majka je ona i kraljevskom dvoru i cijelom kraljevstvu. O Jeleni čusmo, da je bila »majka sirota i udovica«. Na ruci je »gospoji kraljici« zlatna narukvica, na prstu prsten, a u ušima naušnice. U svečane dane o vratu joj visi đerdan, a u ušima i dva i tri para zlatnih

P L E T E R N I U R E S I I T R I G L A V E N A D STUPOVIMA

naušnica. Štaviše, ona će i u kosu povrh sljepočica utaknuti velike naušnice sa tri debela zrna filigranska.

Te joj naušnice poklapaju sljepočnice. U uho ih ne može udjenuti, jer bi joj ga otrgle, toliko su teške. Sav je taj ures od zlatne žice, a sličan je taj »filigranski« nakit današnjem, kakav se vidi na djevojkama i ženama po dalmatinskim selima. (Slika na str. 93. i 97.).

Manja djeca i djevojčice nose samo male vi tiče* Mnoštvo je ovakvih naušnica u kninskom muzeju, a potječu iz okolice Knina, no ima ih i u splitskom muzeju. Te je u grobovima našlo društvo »Bihać«.

57

U Zagrebu u muzeju ima lijep broj uresnih predmeta iz Posavske Hrvatske : iz okolice Osijeka, Velikog Bukovca i iz Svinjarevaca.

Najljepši je valjda nalaz dragocjenih uresa onaj iz Trilja. Potječe iz V I I I . vijeka. U Bosni u Brezi i Doboju nađoše sličnih naušnica. Žensko je vazda isto : i u doba hrvatskih kraljeva kitila se kraljica u Biaču i plemkinja, pa po mogućnosti i prosta djevojčica u Posavini i Bosni.

Oko dvora su gospodarske zgrade : tu su staje i kokošinjaci, tu su svinjci i torovi. Muču gojni volovi, hržu viteški konji, bleje ovce, kukuriječu jutrom pijetli budeći ranoranke momke i djevojke. Svemu se tome veseli kralj, širi se srce kraljici. U blizini je stari rimski toč za ulje i za vino. I eno ga još pred crkvom svete Marte. Služio on Rimljaninu, služio i Hrvatu da tiješti slatku bobu i masnu maslinu. Eno ovakav jedan i u »Pustici«, koju darova kralj Zvonimir splitskim koludricama. I u »Pustici« je imao on svoje gospodarske zgrade. A nesamo u »Pustici«, već po cijelom kraljevstvu: u Klisu, Kninu, Poljicima, Solinu itd. Ne čudite se tome, ta Karlo Veliki je uz mnoge državničke brige ipak dospio da piše naredbu, kako se imaju leći pilići.

A kad družina kraljeva pojede, što se nalazi u jednome na njegovim imanjima na pr. ovdje u Biačima, kad konji pojedu sijeno, junaci popiju vino, onda se kreće u drugi dvor na pr. u Knin. Nema prilike kralj da unovči plodove zemlje, pa da novcem plati dvoranike. Malo je bilo novca u ono doba, ta knez ga Trpimir pozajmljuje u nadbiskupa Petra. Zato hrani kralj svoju družinu i vodi je sobom, da mu bude na diku, a i ona sjaje od kraljevskoga veličanstva.

U blizini ove crkvice sv. Marte dizao se dakle dvor naših vladara. U tome se dvoru kupile mlade plemkinje na prelo za ognjištem, i dok je vani urlala .bura, sjedio je knez Trpimir ili Mutimir i raspredao državne poslove sa svojim doglavnicima. Jedan od njih, đakon, a poslije svećenik, Gumpert dobro se starao za knežev dvor i zato dizao razne zgrade, pa je i ime 60

svoje udario na pragove zgrada. Tako je činio i svećenik Gracijan. Čudno je, da su u sretno doba prošlosti naše svećenici uvijek bili od najbolje pomoći knezovima i kraljevima.

Ovdje je ispod masline slušao Mutimir kao dječa- rac priče starih ratnika, ovuda se učio jašiti konje od megdana, po ovoj ledini je bacao koplje i ruku mačevanju viknuo.

Društvance arheologa i povjesnika zaboravilo je svoj suhoparni način pregledan ja kamenja, grobova i krnjastih slova i zavezlo se u doba, kad je ovuda prolazio kralj hrvatski obasjan suncem, i mučke obišlo bi društvo uokolo tražeći tragove stare slave.

Sunce je jače pripicalo, cvrčak kao da će puknuti od nabrekle svoje pjesme, a stari Kozjak kao avet se propeo iznad Biača i šuti stari vidok mnogih zakopanih tajna. Šuti. Možda je bolje, da sinovi ne znaju grijehe otaca, a nijemi kamen nije topao kao srce pjesnikovo, koje vidi samo zvijezde, svjetlost i veličinu.

Svaki se vratio svojoj kući žaleći, što se ovaj dan više ne će ponoviti. Jedamput se* samo rađa i umire velelijepo priviđenje.

59

U KANCELARIJI HRVATSKOGA KRALJA Minulo ljeto, a don Lovre se povratio u Knin k svojim prijateljima. U čitaonici je nastavio razgovore o hrvatskoj povijesti. Skupilo se veće društvo.

Došavši don Lovre, nije trebao čekati da počne večernji razgovor.

— Večeras ćemo, gospodo, poći u pohode hrvatskom kralju i to ravno u njegovu kancelariju! Ne treba osobitoga odijela, jer ni hrvatski kralj nije imao tko zna kakvu garderobu. Ne mislite, da ćete u ovoj kancelariji naći mekih fotelja, ormara, zapisnika i tko zna koliko činovnika. Nije to bila ni posebna dvorana.

Valjda blagovalište kraljevo s velikim hrastovim stolom, do kojega stoji masivna škrinja. U njoj su sve pisarske potrepštine. Kad je kralj na putovanju, onda će njegov kancelar uredovati u sakritiji koje crkve ili u samostanu. Kraljev kancelar je obično »hrvatski biskup«. To je naslov vašega kninskog biskupa. Za doba knezova bio je to koji obični svećenik, a zvao se »dvorski kapelan«. Uz kancelara je bio još jedan pisar. Nije trebalo više nikoga, jer se malo u ono doba pisalo, nije bilo ureda ni uredovnih spisa. Kraljeva kancelarija je bila jedini ured, osim Kaptola, a postojala je najviše, da se pišu darovnice, kojima je kralj darivao Zemlje i prava raznim osobama. Sav je dakle njezin posao u pisanju povelja. Piše on katkada isprave i za potrebu privatnika na pr. kad jedan privatnik drugome što prodaje ili crkvi štogod dariva ili oporukom što ostavlja.

Idemo tamo u Biskupiju, kamo sam lani odveo Zagrepčane preko Kosova polja. Još se vide oko katoličkoga groblja ruševine biskupova dvora i crkve.

60

Bilo je god. 1078. Nadbiskup Lovro došao je u pohode kninskom »hrvatskome biskupu« Petru. Ovaj je posvećivao crkvu, svoju katedralu, kojoj se eno još i danas vide ruševine. Kako je bila divno urešena, to sam pričao Zagrepčanima, a vi, gospodo, možete

P R O Z O R SA STUPlCEM, NA K O J E M U SE V I D I P L E T E R Ova je slika sa splitskoga zvonika nad „Narodnim trgom" u crkvi „Gospe od zvonika"

čitati o tome u knjizi »Stopama hrv. nar. vladara« na str. 27.

Došao je na svečanost i kralj Zvonimir s mnoštvom svojih doglavnika, a po livadama biskupijskim skupio se silan hrvatski narod.

61

Više dana bez sumnje trajala je svečanost. Kralj je sa dostojanstvenicima lov lovio u dvoru svome, koji je također bio u Biskupiji, pravdu krojio i milosti dijelio na uspomenu ovoga velikog dana. Takav je bio običaj.

Između mnoštva svijeta evo ti i časne majke, opatice sv. Benedikta u Splitu, po imenu Marije.

Nadbiskup Lovro podigao je taj samostan, — a eno ga još i danas, samo što je u njemu sada vojnička bolnica. Preporučio je nadbiskup svome prijatelju Zvonimiru časne koludrice. Ulazi opatica u društvu nekoliko koludrica, svijet, i muško i žensko, velikaš i seljak, uklanja se, da bude slobodan put do kraljevskoga prijestolja opatici i njezinim sestrama.

Klanjaju se kralju, koji ih sjedeći na kamenu prijestolju milostivo prima i pita za prilike njihova samostana. Govori poduže s njima, a kad će otići po riječima, kojima se zahvaljuje mudra opatica, možemo zaključiti, da je primila obilat dar od kraljevske milosti. Daleki su i nesigurni puti do Splita, pa kralj naređuje svome kancelaru Teodoru, svećeniku splitske crkve, da napiše koludricama darovnicu.

Kralj im je darovao tamo u Kaštelima zemlju »Pusticu« u blizini crkve sv. Kuzme i Damjana u Gomilici.

Još postoji vrlo stara crkva sv. Kuzme i Damjana.

I pođimo sada s koludricama, s kraljem i s pratnjom njegovom u »kancelariju«.

Glavna je kancelarija bila bez dvojbe u vrijeme Zvonimira u Solinu. Tamo je on stolovao, pa mu je zato splitski svećenik, kancelar, notar, pisar ili kako hoćete, — sve su to imena, kojima se zove ovaj najučeniji čovjek u kraljevstvu. Otvara kancelar Teodor tešku orahovu škrinju i vadi već spremljene »pergamene«. Ogleda dobro jedan komad, da nije gdje pokvaren, izjeden, šupalj ili zakrpljen. Mora biti cio i zdrav, da se ne bi poslije reklo, da je hotimice iskvaren, falsificiran.

Kad se uvjerio, da je zdrav i dobar, onda uzimlje crnilo i postavlja ga na stol. Vadi iz tulca gušće pero.

Ne čini mu se oštro, griska ga. Ne valja. Uzimlje oštar 62

nožić, da zaoštri pero. Nije to svatko znao. Trebalo je i za to vještine, a zvao se taj posao »temperare pennam«, — odatle se onaj nožić talijanski prozvao t e m p e r i n, a mi ga zovemo p e r i š.

Kad je sve to zgotovio, rasprostire nekakvu žutu staru pergamenu. To mu je primjerak, po kojem on piše sve povelje. Slične su između sebe kao jaje jajetu.

Sada kralj pripovijeda, kako on na uspomenu ove svečanosti dariva zemlju »Pusticu« koludricama. A evo sva hrvatska gospoda neka su svjedoci tome.

— Dobro je, — veli Teodor i sjede da piše. Pogleda u onu žutu staru pergamenu i veli: — Oho ! Dakle najprije i n v o c a t i o t. j. zaziv imena Božjega.

— Tako je, potvrdi mudri nadbiskup Lovro. — Što god radite, djelom ili riječju, u ime Isusovo činite ! kaže sv. Pavao.

— Hoćemo li staviti samo križ ili , pita kancelar Lovru.

— Cijeli zaziv ! — odvrati Lovro. — U nekim naime poveljama nema drugoga zaziva do znamena križa f . To se zvalo hrizmon.

Teodor piše latinski, a ja ću vam prevesti to hrvatski : »U I M E

KRISTOVO.«

— Sada ime kraljevo ! spomenu se Teodor i piše : I

»JA ZVIONIMIR, DALMATINACA.«

BOŽJOM

VOLJOM

KRALJ

HRVATA

Polako piše tu i n t i t u l a c i j u kancelar, jer nastoji, da što ljepša bude povelja. Dok piše, već pogledava u onaj stari primjerak i sprema se da iza kraljeva imena upotrijebi p o b o ž n u f o r m u l u (formula devotionis) i napiše dvije riječi uvoda (prosemium, arenga). »DOK DOZVOLOM B O Ž J E MILOSTI NEPOVREDIVO SJEDASMO NA K R A L J E V S K O M P R I J E S T O L J U , STAJAHU UZ NAS PODANICI OBOJEGA SPOLA I OBOJEGA S T A L E Ž A , SVJETOVNJAČKOG I CRKVENOGA, SLUŽBENICI I S L U Ž BENICE. DOLAZILI SU U VELIKOM BROJU NA N A Š DVOR RADI SVOJIH POTREBA I N E V O L J A . IZMEĐU OSTALIH

63

M A R I J A , OPATICA KOLUDRICA SAMOSTANA SV. B E N E DIKTA, NA BLAGDAN P O S V E Ć E N J A CRKVE N A Š E B I S K U P I J E (POSVEĆENA J E CRKVA SV. M A R I J l ) , DOĐE P R E D NAS SA NEKOLIKO SESTARA, T R A Ž E Ć I OD N A Š E G A K R A L J E V S K O G P R I J E S T O L J A POMOĆI I POTPORE ZA R E Č E N I SAMOSTAN.«

Ono »dozvolom Božje milosti«, to je tako zvana »pobožna formula«. U srednjem vijeku su < vladari isticali, da su oni sluge Božje i da Bogu imaju zahvaliti svoju vlast. Karlo Veliki prvi je počeo upotrebljavati tu »pobožnu formulu« i pisao se : »po milosrđu Božjem kralj«. Njegov sin Ljudevit Pobožni piše se : »po Božjoj providnosti i milosti kralj« ili »po Božjoj volji.« — Naši knezovi i kraljevi različito se nazivlju, pa i jedan te isti kralj ne piše se vazda jednako.

Iza naslova vladareva i ove pobožne formule dolazi a r e n g a. Arenga znači »g o v o r n i c a«. U tome dijelu isprave bio je običaj, da se malo propovijeda, filozofira, nekoliko bi se pametnih ili pobožnih misli istaklo. Tako na pr. Trpimir, knez, ovako govori u svojoj ispravi g. 852.: »Budući da očima vidimo i tako rekući rukama pameti i vjere tičemo, kako od početka svijeta vremenom sve, što se radi, ostaje ili propada, jer jedno za drugim slijedi, a tjelesnim očima ne možemo ništa drugo vidjeti, niti ušima čuti, nego ono, što pred nama stoji i što nam pismo pruža da upoznamo, — stoga ja Trpimir, ne znajući za dan ni čas smrti, a brižan za dušu svoju itd.« Iza arenge dolazi p r o p o v i j e d a n j e čina, koji je bio povodom, da je vladar nešto odredio.

U ovoj našoj povelji nema očite a r e n g e , ali eno joj traga u onome, što Zvonimir pripovijeda, kako su mnogi dolazili pred njegov prijestol, tražeći razne milosti. — Moramo onda u pameti dodati ovo : »A kraljeva je dužnost, da dijeli pravdu i milosti.« — Eto to bi bila a r e n g a . Tu kralj ističe svoju dužnost mučke, ali se vrlo dobro razumije, da je to htio kazati iz onoga, što slijedi: a to je e k s p o z i c i j a ili hrvatski : pripovijedanje događaja. Tako i Zvonimir pripovijeda, kako su došle k njemu splitske koludrice.

64

Kad je dakle kancelar Teodor napisao ekspoziciju, nastavio je da piše d i s p o z i c i j u. To će reći o d r e d b u kraljevu. Dispozicija je onaj dio povelje, gdje se točno kaže, što kralj određuje, dariva ili presuđuje dotičnom ispravom.

L I K HRVATSKOGA K R A L J A U KRSTIONICI SV. IVANA U SPLITU Ovaj lik u kamenu prikazuje Petra Krešimira Velikoga ili Zvonimira

I evo kako piše kancelar : »STOGA P O S A V J E T O V A V Š I SE SA SVIM SLUGAMA BOŽJIM I S N A Š I M P L E M I Ć I M A , KOJI UZ POMOĆ BOŽJU

65

6-

BIJAHU DOŠLI NA SPOMENUTU SVEČANOST, BLAGONAKLONO I DRAGOVOLJNO K R A L J E V S K O M N A Š O M V L A Š Ć U R E Č E N O J OPATICI POKLONISMO PREDIO N A Z V A N P U STICA U L A Ž A N I M A , DA GA PRAVOM I NEPOVREDIVO N A V I J E K P O S J E D U J E , A TO UČINISMO ZATO, JER SE TO MJESTO NALAZI TIK UZ SAMOSTANSKO DOBRO.«

Kad je tu odredbu napisao, sad će kazati, gdje je sve ovo bilo uređeno i koji su bili svjedoci. To je osobito važno za svaku ispravu i zato je pisar pomnjivo ispisao imena svjedoka, no događalo se u srednjem vijeku, da su na ispravi upisana imena i onih svjedoka, koji nisu bili tu prisutni, kad se isprava pisala, ali se pouzdano znalo, da pristaju uz ono, što određuje kralj.

Sve je to ovako napisao Teodor : »OVO JE UČINJENO U KRALJEVSKOM DVORCU, G D J E S E NALAZI SPOMENUTA CRKVA SV. M A R I J E , PRED OVIM SVJEDOCIMA : N A J P R I J E PRED LOVRINCEM, POŠTOVANIM NADBISKUPOM, — PETROM, HRVATSKIM BISKUPOM, — STJEPANOM, ZADARSKIM BISKUPOM, — IVANOM, TROGIRSKIM BISKUPOM, — IVANOM, OPATOM SV. BARTULA, — PETROM, BEOGRADSKIM OPATOM, — DOMINIKOM, T E P Č I J O M , — JURINOM, KNINSKIM ŽUPANOM, — VIŠENOM, POLJIČKIM ŽUPANOM. OVI, KOJI SU TU BILI UZ BEZBROJNO MNOŠTVO S V I J E T A , N E K A SU DOVOLJNI ZA S V J E D O K E N A Š E ODREDBE. ODREDISMO PAK, DA JAKOV, POMORSKI KNEZ, U V E D E OPATICU U P O S J E D REČENIH Z E M A L J A KAO N A Š POSLANIK]«

I stvom I ovo onoga

sada čujte, kako kralj Zvonimir prijeti prokletsvakome, tko bi pogazio ovu njegovu odredbu. prokletstvo bilo je običajno u svakoj ispravi doba. !.(,;>

»AKO BI PAK 1"KO OD ' K R A L J E V A ILI KNEZOVA ILI ŽUPANA, P L E M I Ć A ILI PUČANA KUŠAO POGAZITI OVU N A Š U DAROVNICU, N E K A GA STIGNE SRDŽBA TRO J E D I NOGA BOGA I N E K A SE OBORI N ^ N J PROKLETSTVO TRISTA I OSAMNAESTORICA \ SVETIH OTACA.« §f>

Evo

Iza ovoga prokletstva ;još se nćš'to nalazi dodano. ; ovo : • •f »I S MLINOM, OD KOJEGA Ž l V E , N E K A BtjDE SLIČNO.'«

I onda se potpisa kancelar:

»JA, TEODOR, S V E Ć E N I K CRKVE SV. D U J M A I i STOGA K R A L J A K A N C E L A R , POTPISAH I : T O M U S V E M U SAM S V J E E DOK.« _ • '' ; ' ;v t

Pokaza don Lovre slušaocima i fotografiju listine, koja se čuva u Zagrebu u zemaljskome arhivu. (Slika na str. 113.).

— Skočiše svi da vide potpis kralja Zvonimira.

— Polako, gospodo ! Nisu stari vazda potpisivali isprave. Ima i papinskih pisama, koja nije papa imenom potpisao, već samo pozdravio onoga, komu je pisao. Tako bi obično na dnu pisma napisao : » b e n e v a 1 e t e«, to će reći: »stojte dobro«.

Ni kraljevi u Francuskoj i Lombardiji nisu se vazda potpisivali na ispravama. Tako ni ovdje nema potpisa Zvonimirova. A da i jest, teško bi to bio njegov vlastoručni potpis. Ima isprava naših kraljeva s »potpisom« kraljevim. A znate, kakav je bio potpis i Pisar je napisao na primjer: »Znak ruke mene Trpimira kneza« ili »Znak ruke mene, koji sam Mutimir«. Knezovi Trpimir i Mutimir nisu zri ali pisati pa su samo učinili znak rukom t. j. pisar je napravio perom križ f , a knez bi samo pri kraju križa nesigurnom rukom tekar malo povukao posljednji potez.

To je bio njegov »potpis«. Ne čudite se ništa tome.

Nije znao pisati ni Pipin Mali, moćni kralj franački.

Karlo Veliki tek u muževnoj, dobi je naučio. Veliki njemački car Oto I. (od g. 936. do 973.) jedva je nešto znao pisati. Njegov životopisac kaže »Bio je uma, da mu se diviti moraš, jer je poslije smrti kraljice Edide toliko naučio pismo (prije ga nije znao), da je 1 potpuno znao čitati knjige i da je razumio, što je proči1 : ! tao !« \ 5 'i 1 ' 1 ~ 'i; ' ' f ' ' 7/• Za cara Konrad.a VI. (od g. 1024. do ¡1:039.) piše životopisac, da je »posve ne vješt pismu i neiik«.

Svjedoci na ispravi više su nabrojeni u znak da pristaju na kraljevu odredbu riego da svjeddče. Oni, 69

pogotovo, nisu sa sami potpisivali, jer nisu znali.

Jedino su se biskupi i svećenici vlastoručno potpisivali, ali ni to nije bilo baš potrebno. Bilo je dosta da postave križ. Obično su svjedoci bili dvorjanici, biskupi, opati, župani, svjetovni svećenici, a i niži kraljevi službenici, na pr. satnici. Kancelar je, naravski, potpisivao svaku ispravu.

— A datum i — upita netko iz društva.

— Eh, to bi išlo nadugo, kad bih vam sve kazao o njemu. Trebalo je u ono doba biti i za datum dobro školovan ! Stavljalo bi se datum pri početku isprave.

U hrvatskoj kancelariji godine su se pisale od upućen ja Gospodinova. Pazite, ne rekoh od porođenja nego od upućenja. Na razne su načine brojili početak godine u srednjem vijeku : jedni od upućenja (firentinski način), drugi od porođenja (pizanski način), treći od i. marta (venecijanski), četvrti od Uskrsa (francuski), peti od obrezovanja Gospodinova, šesti od i. septembra (carigradski način).

Uz ovo još se u našim ispravama spominju indikcije. Šta su to i To je niz od petnaest godina od i. do 15. Dakle prva indikcija, druga, treća i tako do petnaest, a onda se opet počinje od prve. Indikcije su ustanovljene u Egiptu, a uvele su se u praksu za Dioklecijana za brojenje vremena. Po njima su se svakih pet, a poslije svakih 15 godina procjenjivali porezi.

Kad kaže Krešimir kralj : »Godine od upućenja Gospodina našega Isusa Krista 1059. indikcije X.«, znači, da je u onu godinu padala deseta indikcija po staroj procjeni poreza, ali se za Krešimira nije više vodila procjena, već je indikcija ostala u običaju samo za brojenje godina. Rekoh, da je i za to trebalo nauke.

Naravski. Slušajte ovu ! Baš ova listina Krešimirova, koja je izdana 1059. godine i koja veli, da je to »desete indikcije«, pogriješila je datum! Te godine je bila dvanaesta indikcija! Pisar nije znao izračunati. Ne čudite se tomu. Eto u Bavarskoj pisar jedne isprave ovako je datira : »indikcije po prilici, više manje, šeste«, a za cara Otona I., koji je toliko divne pameti bio, da je znao čitati (a ne znamo, je li znao pisati), 68

iedna isprava je napisana 956. godine, a pisar je napisao, da je napisana 976. Nije se dobro razumio u rimske brojke (a arapskih nije još ni bilo u uporabi).

A kako će jadan kancelar zapisati dan mjeseca !

Ni to nije lak posao. Jedni su brojili po staru rimsku 1. (kalende) pa 4. (none) i 13. (idus) dan mjeseca, pa koliko si daleko od ova tri datuma, toliko i piši.

Drugi su, kao na Istoku, brojili od 1. do 31. (odnosno 30.).

ZANIVIV P O V I J E S N I S P O M E N I K IZ OSTRVICE K O D B R I B I R A U Ostrvici kod Bribira, župnoga grada plemena Šubića, sagradili su Turci kulu. U kuli se našao ovaj mramorni natpis potpuno polupan. Na njemu se ipak vidi, da je spomenik postavljen (valjda u Bribiru) 1405. god. Pismo je „gotica", a natpis spominje: quorum rex Zonemerius — kojih kralj Zvonimir," Dakle god. 1405. Hrvati su spominjali kralja Zvonimira

U Bolonji, a i u nas, broje od i. do 15. i to kažu : pri ulasku u mjesec. A na pr. 24. dan ne vele 24. već ovako: 31 + 1 = 3 2 , a sad odbij 8 = 2 4 . i to se ovako kazivalo : osmoga dana na izlasku iz mjeseca. Brojilo se od 31 unatrag, pak dok dođeš do 24.

Nego najpraktičnije im se činilo, kako i danas na selu broje, kazati koliko dana iza Božića, Uskrsa, 69

ili koje druge svetkovine na pr. god. 1059. petoga dana po Božiću.

Još su upotrebljavali za datiranje i e p a k t e.

Tako na grobu kraljice Jelene piše, da je pokopana 17. epakte. To znači, da je onoga dana prošlo od mlađa 17 dana. Epakta je dan starosti mjeseca na određeni dan godine. Još je bilo i drugih kalendarskih zakučica.

Kako vidite, nije baš lak posao kancelarov.

Kad je sve svršio, onda će kancelar udariti pečat.

U nekim ispravama kancelar unaprijed navješćuje, da će udariti pečat.

Knez Mutimir kaže »zapovjedismo, da se prstenom našim na kraju pečata« isprava. Krešimir kaže u jednoj ispravi: (sve napisano) »tvrdo potkrepljujemo pritisnuvši naš pečat«. Mutimir je dakle prstenom pečatao, dok su Krešimir i Zvonimir imali prave velike pečate.

Pečat je bio velik i okrugao. Prikazivao je kralja^ kako sjedi na prijestolju držeći u desnoj ruci žezlo.

Na glavi je kruna. Oko slike je latinski natpis : »Pečat kralja Krešimira Dalma(tinaca) i Hrva(ta)«. Ovaj je pečat visio na povelji. Onakav, kakav nam se sačuvao, ne će biti originalan, već učinjen prema starome pravom pečatu, jer je posve sličan i pečatima njemačkih vladara onoga doba. Sačuvali su nam se i opisi Zvonimirova pečata.

Kad je sve ovo svršio kancelar, predao je ispravu koludricama, a one, došavši u Split po svoj prilici pošle su u Kaptol, da im kaptolski notar prepiše ispravu i ovjerovi. Takav je bio običaj, jer su se isprave čuvale kao oko u glavi. Ako propadne original, ovjerovljeni prijepis vrijedi kao i original. Ovi su se prijepisi u Kaptolu radili, a Kaptol se zato zvao »locus credibilis« t. j. vjerodostojno mjesto za ovjerovljenje.

Kad bi se promijenio kralj, eto ti onda pred novoga kralja sila svijeta sa starim poveljama. Traže od kralja, neka im potvrdi stare kraljevske darovnice.

Tako je i ovu Zvonimirovu darovnicu potvrdio kralj Stjepan, Krešimirov sinovac, godine 1089. u Šibeniku na dan Male Gospe.

70

Po Evropi su imaii posebna pravila, kako se imaju pisati kraljevske isprave. To su zvali »ars dictandi« »umjetnost diktiranja«. Hrvatska kraljevska kancelarija nije se držala strogo tih pravila.

Osim kraljevskih isprava sačuvalo se i dosta privatnih. Te obično kazuju, koji je kralj vladao u državi, koji je biskup bio u gradu i koji načelnik. Neke spominju pape i — carigradske careve.

— A zašto to i — upita trgovac.

— Lako je to shvatiti. Svako lako pamti kralja, papu i druge dostojanstvenike. I danas će svaki od nas lako pamtiti, da se nešto dogodilo na pr. kad je bio taj i taj sudac, načelnik ili župnik, ali godine će se teže sjetiti. Tako su i u staro doba na taj način i službene spise datirali. Spominjanje careva dokazuje, koliki je ugled, ako i ne baš pravu vlast, imao carigradski car u ovim stranama. No takve listine s imenom carevim rijetke su u nas.

Kad je nastala parnica radi kakvoga posjeda, onda su se iznosile sve isprave, da se dokaže pravo na posjed. Ispravama se najviše vjerovalo. Zato su se isprave i čuvale i tako do nas doprle kao svjedoci starih vremena. Na njima većinom temeljimo naše znanje o hrvatskim kraljevima i o načinu života onoga doba. No ta velika vrijednost njihova svjedočanstva ponukala je neke nepoštene ljude da falsificiraju mnoge isprave. Zato ih učenjaci moraju mnogo učiti i proučavati da razlikuju prave od krivotvorenih.

Samostani i crkve prepisivali su isprave u posebne knjige, a te bi knjige čuvali, da mogu do potrebe dokazati svoja prava. I splitska crkva imala je u posebnoj knjizi prepisane svoje isprave i zakonito ovjerovljene prijepise. Tako i beogradski i zadarski samostani.

Većina isprava došla je do nas u prijepisu, jer su se originali istrošili.

Za jesenske noći još dugo se vodio razgovor i fantaziralo se, kako je izgledao kraljevski Knin u ono doba.

71

GOSPODAR ZEMLJE Hrvatski se vladar u početku zvao »knez«. To je bilo u doba, kad Hrvatska nije imala u stranom svijetu tolikoga ugleda, te bi njezin vladar mogao sjesti među okrunjene glave. Nisu ni drugi narodi odmah dobili kraljeve. U početku devetoga vijeka Hrvati potpadoše pod franačku vlast, od koje ih je kušao osloboditi knez Ljudevit Posavski, ali uzalud. Tek za Branimira, kneza Dalmatinske Hrvatske, oslobodiše se Hrvati tuđega gospodstva (oko 880. godine). U ono doba se kraljem smatrao onaj, kojega je papa okrunio preko svojih poslanika i time ga uveo u kolo evropskih kraljeva. Hrvatska je dobila prvoga kralja Tomislava oko godine 925.

Naša narodna dinastija, koje su članovi kraljevi od Tomislava do Zvonimira (ali i Stjepan II.), potekla je od kneza Trpimira, i zato je zovemo Trpimirovići. No uz ove Trpimiroviće bila je druga jaka kuća (članovi Domogoj i valjda Branimir), koja je svojatala pravo na prijestolje. U kojemu je rodbinskom odnosu bila kuća Slavčeva i kralja Petra t. zv. Svačića s ovim dvjema porodicama, ne znamo, ali je i ona segnula Za kraljevskom krunom. Teških je bilo smutnja radi ovoga gramzenja za kraljevskom čašću. Slaba nam je utjeha, što su i po ostalom svijetu, na istoku i zapadu, vladale iste prilike.

Nesamo da je jedna porodica kušala drugu isko- • rijeniti, već je i brat bratu radio o glavi. Tako je knez Domagoj zbacio s prijestolja sinove Trpimirove, a kad mu je u ruke dopao Petar, sin Trpimirov, uza sve obećanje papinu poslaniku Ivanu, da mu ne će ništa nažao učiniti, premda mu je Petar radio o glavi, 72

ipak ga pogubi, čim se poslanik Ivan maknuo nekuda iz Hrvatske. Domagojeva sina Iljka zbaci Zdeslav Trpimirović. Kneza Zdeslava pogubi Branimir; da li potajice ili u otvorenom boju, ne znamo.

U doba Tomislava crkveni splitski sabor 925. godine donio je ovaj karakterističan zaključak: »Ako bi za narodne bune bio ubijen vladar, budući da ono, što mnogi urade, ostaje nekažnjeno, neka oni, koji su svijesni krivice, dijele za dušu milostinju ; pa ako je sagradio crkvu ili robove oslobađao, neka ih dobrostivo zaštitićuju, a tako i ženu i djecu (ubijenoga).«

M A Č E V I , K O P L J A , O S T R U G E I R A Z N I U R E S I SA PASA STAROHRVATSKOGA RATNIKA

Poznato je, da se zakon stvara protiv već postojećih zločina, znak je dakle, da su se u Hrvatskoj dizale bune protiv vladara, o čemu eto imamo dokaza u spomenutom zaključku.

I otac kralja Stjepana Držislava, a muž plemenite kraljice Jelene, Mihajlo Krešimir II., utro je sebi put do prijestolja mačem i polio ga krvlju. Mač je to bio bana Pribine, a krv rođenoga mu brata Miroslava.

Kraljica Jelena, dobra i plemenita Zadranka, sjećajući se zakona i naredbe crkvenoga sabora iz godine 925., činila je velika djela milosrđa, da opere teški grijeh svoga muža, bratoubojice, pa zato i zadobi Jelena časni naziv : majka sirota i udovica. Morao je biti težak život ovako plemenite kraljice uz muža 73

onako okrutna. Bog je nagradio kraljicu Jelenu, da joj se svijetla uspomena sačuvala do danas. Krešimirov je grijeh bio kažnjen i to po staroj rečenici sv. Pisma : »Po čemu tko sagriješi, po onome ga Bog i kazni«.

Unuci Krešimirovi nisu se nauživali djedove baštine.

Protiv starijega Svetoslava digoše se mlada braća Krešimir i Gojslav. Bratska svađa dovede u Dalmaciju dužda od Mletaka Petra Orseola, kojemu se u T r o giru pokloniše Krešimir i Gojslav, pokloniše se onome, koji je dotada plaćao danak hrvatskome kralju !

I Zvonimir vjerojatno poginu naprasitom smrću, a Petra Svačića lako da je hrvatska strijela u Gvozdu u srce pogodila. Nije li to prokletstvo našega roda i Sve ove smutnje kazuju, da u Hrvatskoj nije bilo stalnoga reda u nasljedstvu na prijestolju. Nije toga bilo nigdje u Evropi.

Na hrvatsko prijestolje osim sina pokojnoga kralja mogao je doći i koji drugi član kraljevske kuće.

Tako je Tomislava naslijedio brat mu Trpimir II. (To je unuk kneza Trpimira I.), a Petra Krešimira IV. naslijedio je (iza Zvonimira) sinovac Stjepan II. Ponekad su braća dijelila kraljevsku čast, jer se u ono doba država smatrala svojinom i pravom baštinom kraljevom. Miroslav je zaglavio, što nije podijelio vlast sa bratom Mihajlom Krešimirom. Tako i unuci Mihajlovi dijele kraljevsku čast među sobom. I narod je sudjelovao pri popunjenju prijestolja ; i z a b r a o je Zvonimira na Solinskom polju.

Ipak hrvatski vladar ističe, da je njegova vlast od Boga mu darovana. To on piše na početku svojih povelja. Tako Trpimir, knez, kaže o sebi: »potpomognut milošću Božjom«; Krešimir se zove : »milošću Božjom kralj Hrvata i Dalmatinaca«. On se ponosi i svojim rodom : »Ja, Krešimir, darom milosti Božje vladam Hrvatskom i Dalmacijom i držim u rukama uzde kraljevstva djeda moga blažene uspomene Krešimira i oca moga Stjepana, koji blaženo počiva...« Ima i više primjera ovoga uvjerenja, da je kralju Bog dao vlast, no suvišno ih je iznositi. I proširenje granica svoje države Krešimir IV. pripisuje Gospodinu74

On piše: » . . . j e r je svemogući Bog raširio naše kraljestvo na kopnu i moru.« Ova odanost i zahvalnost Bogu vidi se najbolje u tome, što se hrvatski kralj pri stupanju na prijestolje k r u n i t. j. papin poslanik kralja pomaže sv. uljem na čelu i okruni ga krunom, te mu preda kraljevske znakove : žezlo, mač i zastavu. Kad nije bio prisutan poslanik papin, tu je službu obavio bez sumnje splitski nadbiskup.

Prema vanjskom svijetu zastupao je samo kralj državu. Preuzevši vlast, kralj ju je sam lično po cijeloj kraljevini vršio. On sudi, izdaje naredbe, dijeli milosti, rješava sporove, potvrđuje isprave izdane od prijašnjih vladara.

Da se hrvatski kralj smatrao gospodarom svoje države, to smo već vidjeli kod prava nasljedstva, ali to on i ističe u ispravama. Petar Krešimir kaže Za Jadransko more »u našem dalmatinskom moru«, a Zvonimir Hrvatsku i Dalmaciju zove »moja kraljevina«. No ipak se vladar držao u upravi starih običajnih zakona, koje neki vladari i spominju u svojim ispravama. Kad je kralj sudio i vodio rasprave, to je on vazda usmeno radio. Na putu po državi odsio bi u dvoru kojega župana ili u samostanu sa cijelom svojom pratnjom i dolazile bi stranke preda nj. On sjedeći u kući ili običnije u crkvi, primao bi tužbe i vodio izvide sve usmeno, konačno bi usmeno i sudio.

Kad bi se radilo o većoj stvari, onda bi izdao ispravu.

Tako je kralj Slavac sudio u sporu između Tugarana i Petra Gumaja u crkvi sv. Petra u Priku kod Omiša.

Zvonimir sudi pravdu između Petra Gumaja i svoga ujaka Streze. I pravedno kralj sudi. Ne osvrće se na svoga ujaka, već daje pravo Petru Gumaju.

Još prije knez Trpimir sudi u sporu između splitskoga nadbiskupa i ninskoga biskupa glede posjeda u selu Putalju (danas Sućurac). Presudu je izrekao i ispravu potpisao ispred crkve sv. Marte u blizini svoga dvora u Biačima.

Kralj nije mogao svuda stići, pa je stoga slao i svoje izaslanike, da kroje pravdu u njegovo ime.

75

Oko godine 1070. u Biogradu na moru užurbao se opat samostana sv. Ivana. Opaki ljudi hoće da mu otmu crkvu sv. Kuzme i Damjana i cio posjed njezin.

Traži pravdu opat Feliks pred samim kraljem Krešimirom. Kralj, radi vladarskih posala zapriječen da ode u Biograd, pošalje tamo svoga izaslanika Vojila Dragu, neka razvidi, što je i kako je, i neka pita puk, što će on reći, pa da izreče pravedan sud.

Dođe kraljev čovjek u Biograd i sazove pred crkvu sv. Ivana Biograđane. Posluša puk glas i navrvi pred Vojila Dragu i jednoglasno posvjedoči: »Što god opat traži, pravedno je i pravo je njegove crkve !« Kraljev čovjek dosudi nato crkvu sv. Kuzme i Damjana opatovu samostanu.

Za nasljednika Krešimirova Zvonimira neki Strezinja, župan bribirski, pokušao je oteti biogradskom samostanu zemlje crkve sv. Mihovila u Miranima.

Opaki su ljudi u ono doba i izvan Hrvatske grabili crkvena imanja. Sabor lateranski god. 1078. odredi protiv takvoga grabeža ovo : »Tkogod je primio ma od kojega mu drago svjetovnoga vladara — pa i od opata i biskupa primorana silom na takav čin — crkvenih dobara, treba da ih povrati. Tako treba da ih povrati i onaj, koji ih uživa poradi neispravna postupka crkvenih glavara«.

Kralj Zvonimir upravo je sazvao sabor u grad Nin i tamo se nalazio sa svojim doglavnicima. Kod kralja je bio i papin poslanik kardinal Ivan. Kad su dočuli biogradski samostanci, da je kralj već došao u Nin, sletiše se oko svoga opata Petra, neka traži svoje pravo. Petar pođe s nekoliko samostanske braće u Nin i stupi pred Zvonimira. Kralj ljubezno primi opata, ali nije imao vremena baviti se njegovom parnicom. Zaokupili ga važniji poslovi, koje je imao raspraviti s papinim poslanikom i s poglavicama crkve i naroda. Zovnu kralj svoga dvoranika tepčiju Dominika i naredi mu neka presluša Petra i Strezinju župana. Papin poslanik upozori suca na odredbu lateranskoga sabora, a kralj mu stavi na dušu da pravedno sudi. Sio tepčija i ispituje parče.

76

Parbe se i parbe. Najednom iz širokih haljina svojih vadi opat nekakvo pismo. U njemu stoji ovo : »U ime Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista ! Godine od upućen ja Njegova 1075., indikcije XV. Dok je sjedio na apostolskoj stolici papa Gr-

U R E Š E N I K O M A D I K O V I N E SA POJASA, O K O J E M U VISIO MAČ STAROHRVATSKOGA

JE

BOJNIKA

gur VII., carevao u Grka Mihovil, kod Hrvata kraljevao Zvonimir, a u samostanu sv. Ivana bio opat Petar, — ja Črnac po nadahnuću Božje milosti razmišljajući o danu svoje smrti i pokopanja, a bojeći se ljuto za svoja djela i grijehe, da me tolikim grijesima opterećena tko ne ubije ili me smrt u snu ne zateče i dovede pred pravedna suca, uđoh u samostan kao 77

njihov »brat«. Kasnije me zateče velika nesreća. Jedna je, naime moja sestra ugrabljena od razbojnika i prodana u ropstvo van naše države. Ta prodaja i njezino ropstvo teško me ožalostiše, — ta moja je ! Jer nijesam imao otkupnine, koju bih dao za svoju sestru, utekoh se milosrđu i kršćanskoj ljubavi onoga opata i zamplih ga, da mi se smiluje. A on, kao dobar pastir, blagosjtivo pogleda na moju sestru i smilova se i novcem je otkupi i tako oslobodi od ropstva. A kad me je zvalo Božje milosrđe da promijenim svijetom, nijesam zaboravio rečenoga časnog opata, prepustih spomenutom samostanu sv. Ivana crkvu sv. Mihovila u Miranima i moju vlastitu zemlju, koja se stere od granice iste crkve prema zapadu sve do doca. To neka bude za spas moje duše i za otkupninu spomenute (moje sestre). Ovo je bilo u prisustvu ovih svjedoka : Drago i Krukana, podžupan, Draževit, Vitek, Strerad i Druška, njegov sin i svećenik Gorbina i svećenik Radanek iz Sikove i Dabrana i Dragabut i sin mu Slavena iz Cerana.« Ljuta je bila prepirka radi ove zemlje, kad staro pismo kaže, da se opat Petar »junački borio i pomoću Božjom pošteno predobio«, jer je tepčija Dominik presudio u korist opatovu. Presudi se pokorio i župan Strezinja, a sam ju je kralj Zvonimir potvrdio skupa sa prisutnim plemićima.

Imao je kralj u svojoj družbi ljude vješte pravu i zakonu. Ti su ga ili svjetovali u pojedinim slučajevima ili u njegovo ime sudili. Kralj Zvonimir imao je i posebnoga svoga namjesnika Pribimira, po čijoj je zapovijedi pisar Dabrona i povelje pisao.' r > Nije bilo teško kralju suditi cijeloj kraljevini.

Većina parnica nije prelazila granice plemena, tamo je župan sa »dobrim ljudima« (porotnicima) plemena sudio i to po plemenskim ustanovama. U dalmatinskim gradovima vrijedili su posebni statuti, a tu je sudio načelnik (prior) po starim rimskim zakonima, koje su gradovi sačuvali još iz rimskoga doba. Na sudu su se stranke žestoko pravdale nemajući obzira ni od samoga kralja.

No hrvatski vladar poštovaše stare običaje, pa u svakoj stvari pitaše zk' savj'ćt svoje doglavnike i druge plemiće. Kad je knez Trpimir (god. 852.) sagradio samostan i crkvu, učinio je to »po jednoglasnom savjetu svih svojih župana^, a njegov sin Mutimir god.

892. dosuđuje selo Putalj nadbiskupu Petru ii parnici između istoga nadbiskupa i ninskoga biskupa Aldafrede »po jednoglasnom pristanku svih svojih vjernih narodnih pravaka«.

Kralj Krešimir daruje otok Maon samostanu sv. Krševana u Zadru »u prisutnosti svih državnih velikaša«. Zvonimir obećaje, da će davati papi 200 dukata na godinu »po zaključku svih svojih velikaša«. Ima još i drugih primjera, da se kralj dogovarao sa svojim plemstvom.

God. 1066. kralj Petar Krešimir IV. daje »kraljevsku slobodu« samostanu sv.. Marije u Zadru »po pristanku splitskoga nadbiskupa Lovre, svih biskupa svoje države, hercega Stjepana i drugih hrvatskih župana«. Ova je »kraljevska sloboda« bila važna povlastica, kad je kralj daje u prisustvu tako svijetlih lica. '»Kraljevsku slobodu« dao je kralj i samostanu sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu.

— A šta je to kraljevska sloboda i — upita netko iz društva.

• :f • i 1, >' -/i • i; : \ -r- Evo po ovome primjeru ćete razumjeti 3; Samostanu sv. Ivana u Biogradu darovao jeL neki Aprić zemlju u Jelčanima.; 0 tome imamo zapisanu uspomenu u istome samostanu i još na koji je način dobio Aprić tu zemlju. Putovao kralj Krešimir s kraljicom po kraljevstvu. Jednoga dana zateče ih večer u blizini dvora Aprićeva. Kralj se svrati k Apriću.

Gospodsku, upravo kraljevsku večeru > pripremi on kralju i kraljići. Po večeri, kad se i pjesme ispjevale, stade Aprić goste darivati. Kralju dade najboljega slugu i najboljega konja, a kraljici najbolju sluškinju, što je imao. Kraljevom štitonoši daje lijep štit i vito koplje, da bude kralju na obranu. Ne Zaboravi ni ostalu družinu i pratnju kraljevu, yeć svakome po nešto darova. Kralj za uzdarje pokloni Apriću zemlje u Jelčanima. Aprić je dakle primio kralja na'konak, a to 79

je bilo pravo kraljevo da zađe k plemiću, u samostan, u grad. T u su mu dužni dati stan i hranu, njemu i cijeloj družini. Teška je to daća, pa je se svatko gleda osloboditi. No to je ujedno važan porez za kralja, zato teže oslobađa od te dužnosti svoje podanike. A da ne bi nastala kakva sumnja, kralj na ispravama ovakvih povlastica stavlja za svjedoke prve dostojanstvenike kraljevine.

Kad smo jednom kod d a ć a , spomenut ću još druge prihode kraljevske blagajne. Kralj je imao ogromne posjede, i pr.hodi s tih posjeda išli su u njegove konobe i hambare. Bogata je bila u ono doba naša zemlja. Maslinici, vinogradi, njive, pašnjaci i šume prekrile su zemlju. Hrvati su već u svojoj zakarpatskoj domovini bili dobri ratari. Oni su u novoj postojbini nastavili svoj poljodjelski život, tim više, što je. zemlja, koju su osvojili, bila izvrsno obrađivana, jer njezini dotadašnji gospodari bijahu izvrsni ratari. Veliki govornik rimski Ciceron piše : »Od svih privrednih Zanimanja od poljodjelstva ništa nije korisnije, ništa slađe, ništa bolje, ništa dostojnije za slobodna čovjeka«.

Cijele knjige su rimski pisci pisali o poljodjelstvu.

A da je u rimsko doba u Dalmaciji cvalo i stočarstvo, dokazom su nam tvornice odijela u Solinu.

Tako je bilo i za hrvatske vlade. God. 918. u Zadru prior Andrija, osim mnogo vinograda i oranica, ostavlja oporukom još i 800 glava blaga velikoga i maloga zuba. U ispravama za doba narbdne dinastije spominju se na svakome koraku stoka i volovi, ovce, konji, svinje. Gojile su se i pčele. O svemu tome imamo mnoštvo spomena u starim pismima. Sira, masla i voska bilo je obilje.* Zemlju je ljubio i čuvao Hrvat, Zato se međaši potanko opisuju i bilježe kamenom i prirodnim granicama: potokom, brežuljkom, putem, stablom ili bunarom. *) Sto i tridesetak godina iza propasti hrv. kraljevstva knez Domaldo Kačić zaplijenio je Splićanima trideset hiljada ovaca, a malo iza toga knez Toljen, sin Miroslava Hremskoga, zaplijenio im je 80.000 goveda! To pripovijeda suvremenik njihov Toma Arciđakon.

80

Maslinici, vinogradi i šume su predmeti, kojima se najviše bave naše isprave. Čudit ćete se, da je bilo u Dalmatinskoj Hrvatskoj šuma. I te kako ! Isprave ih često spominju, — znak je, da ih bijaše. Pa odakle Hrvatima drvo za onoliku mornaricu, koju su imali Neretvani i hrvatski kraljevi, ako ne iz primorskih šuma?1 Ne može se ni pomisliti, da bi dovozili ogromne

S T A R O H R V A T S K E OSTRUGE IZ V I I I . I I X . V I J E K A N A Đ E N E U GROBU U BISKUPIJI

grede i daske iz daleka preko besputnih predjela i to na konjima !

U prvom križarskom ratu putovao je našim primorjem Vilim Tirski, biskup, i opisao je ovaj put.

On pripovijeda, da je Dalmacija puna šuma i da su stanovnici pobjegli ispred križara u g u s t e šume.

Mlečani su ogolili Dalmaciju, »da je ne bi Turci osvojili!« Zemlja se mjerila vretenima kao i danas oko Splita i Trogira. Ime je odatle, što konop za mjeru bijaše namotan na vretenu. Žito se mjerilo različito, tako i vino« 81

Kralj je bio najveći posjednik u Hrvatskoj. Stoga je on i darivao zemlje crkvi i privatnicima za usluge.

Ribarstvom su se bavili otočani i primorci. Nije bilo slobodno svuda ribariti, nego su pojedini gospodari morskih uvala, otoka i položaja davali u zakup pravo ribarenja. Bez sumnje je kralj i tu imao bogato vrelo dohotka. I solane, kojih bijaše dosta, davale su korist pučanstvu, a i kralju.

U kraljevu blagajnu je tekao i porez od zemlje, koju su uživali posjednici, no mnogi su (osobito crkve i samostani) bili oprošteni od toga poreza.

Od godine (po prilici) 890. do 996. plaćaju Mleci hrvatskome vladaru danak za slobodnu plovidbu po moru. I to ide u njegovu blagajnu, kao i danak, koji plaćaju dalmatinski gradovi još od g. 882. za posjede, koje imaju na hrvatskom zemljištu, a to je zemljište, čim stupiš stopom (tako rekući) preko gradskih vrata.

Split plaća 200 dukata, Zadar 110, Trogir, Rab, Cres i Osor po 100, svega skupa 710. Za razne prekršaje plaćala se globa kraljevskoj blagajni, kojoj je pripadala i carina od uvezene trgovine.

Novca nije kovao hrvatski kralj. U ono doba svuda je kolao bizantinski novac, zvan zlatni s o 1 i d. No tek za Zvonimira kažu stare knjige, da je zemlja bila puna zlata i da je bilo više uresa na ženama i konjima nego vrijedi cijelo imanje. Čini li se kome to nevjerojatno, neka pročita, za kako je male novce kupovao zemlje Petar Gumaj. Što je manje novca, veća mu je cijena.

— Pa kakav je to kralj, koji ne kuje svoga novca i uskliknu trgovac S. — Nisu ga u ono doba kovali ni mnoge druge države. Nije imala svoga novca ni trgovačka Venecija.

Bizantinski solid bio je svjetski novac. Solid je bio po prilici 15 zlatnih predratnih kruna, ali radi rijetkosti novca vrijedio je mnogo više. Kad nije bilo novca, onda se porez plaćao kunovinom. Kožice kunine bile su u velikoj cijeni, te su kolale kao novac.

Tako je bila uređena hrvatska kraljevska vlast i kraljevska blagajna.

82

PROSUTO ZRNJE Don Lovre je već premješten u Split. Sada prebire po arhivu u biskupskoj kuriji, kaptolu i u sjemeništu. Pomalo za večerom se i pravda s prijateljima, koji se u šali rugaju njegovim prašnim dokumentima.

Prošloga proljeća pozvao je don Lovre svoje prijatelje sa stola u kaptolski arhiv. Izvadio je iz ormara debelu knjižurinu. Listovi su joj od fine janjeće kože, bijele se »kao list papira bijela«.

— Evo ti, moj mudrace, pristupi amo pa osjeti sveti zadah starine ! — pozove don Lovre doktora E. — Ne boj se bacila i mol jaca, to su tvoji prijatelji.

(Doktor je prirodoslovac).

Svi prijatelji razgledaju debelu knjigu, E v a ng e l i a r i u m s p a l a t e n s e = Splitski evanđelistar. (Slike na str. 1 1 7 . i 119.).

— Svjetska je ovo rjetkost! — pripovijeda don Lovre. Ovim bi se kodeksom ponosili londonski, pariški i rimski arhivi. Ove su drvene korice iz X V . ili XVI. vijeka, a prije je bio uvezan u srebrene. Stara legenda priča, da su Solinjani, koji su se iza propasti Solina zaklonili u Split u Dioklecijanovu palaču, da su dakle ti bjegunci, oporavivši se nešto od straha, pošli u Solin, da potraže tijelo sv. Dujma, mučenika i da ga prenesu u Split. Otvorivši grob, osjete divan miris. Na prsima sveca nađoše knjigu četiriju evanđelja oklopljenu srebrenim koricama, a »napisanu pismom apostolskim na stari način«, knjigu, koju da je sam sveti mučenik Dujam napisao vlastitom rukom.

Zaista nije svaka tu u legendi istinita. Ove su legende kasnije nastale, a nisu ni u samih Hrvata. Tako i u Cividale (Čedad) u Italiji bila je knjiga Evanđelja 83

6-

sv. Marka. Tradicija je tvrdila, da ju je sam sv. Evanđelista svojom rukom napisao, a kad tamo napisana je 500 godina iza sv. Marka.

Našu knjigu evanđelja još u X V I I I . vijeku su pokazivali u Splitu kao dragocjenost. Ima 618 stranica.

Lijepo je pismo, slova su velika i široko pisana, ali nisu pisari pisali preko cijele stranice, već u dva stupca na jednoj stranici. (Slika na str. 117.). Ovo odaje baš veliku starinu. Ovu vrstu slova, pisma, zovemo p o 1 u u n c i j a 1 a. Svaki stupac na stranici ima točno dvadeset i jedan redak. Sve je tu lijepo odmjereno, a pisalo je ovu debelu knjigu najmanje šest pisara. To se raspoznaje po rukopisu. Sedmi je bio p op r a v 1 j a č. On je, kad je knjiga bila ispisana, popravljao pogreške jezične, a još više pisarske.

Na početku svakoga od četiri evanđelja piše latinski »Počinje« (Incipit), a na svršetku »Svršava« (Explicit). Ove su riječi napisane opet drugom vrstom slova t. zv. kapitalom. (To su naša velika slova.)

Ova knjiga nije napisana u doba sv. Dujma, već tek u VIII. vijeku, što pokazuje i mnoštvo jezičnih pogrešaka. Počeo se zaboravljati latinski stari jezik i u Splitu.

Zanimljivo je, da je početak evanđelja evanđeliste Ivana napisan grčkim jezikom, a latinskim slovima. (Slika na str. 117.). To je znak, da u doba našega kneza Mislava i Trpimira nisu u Splitu znali čitati grčka slova, premda je Split spadao pod vlast carigradskoga cara. Evanđelje se Ivanovo (početak) i dandanas čita na Uskrs u više jezika kod unijata i Rusa. Ova je knjiga važna i stoga, što se na krajevima i na praznim listovima sačuvalo mnogo vrsta latinskoga pisma. Nije se naime odmah porodilo pismo ovako, kakvim mi danas pišemo. Razvijalo se, usavršavalo, pa su toliki vjekovi ostavili trag svoga pisma na splitskom evanđelistaru.

Ovaj se evanđelistar iznosio i rabio u crkvi samo na velike blagdane i u svečanim zgodama. U njemu su se sačuvale mnoge zakletve dalmatinskih i hrvatskih biskupa položene splitskome nadbiskupu.

84

Tako se običavalo u ono doba. Tako, među ostalima, evo zakletve ninskoga biskupa Prodana, pa opet ninskoga biskupa Grgura (ne onoga za doba Tomislava, već drugoga u doba 1099. do 1 1 1 2 . godine). Evo cijele zakletve kninskoga »hrvatskoga« biskupa Grgura : »Ja Grgur, b skup Hrvatske, od ovoga časa pa u buduće obećajem vjernost i poslušnost, kako mi moj red do-

STAROHRVATSKE

OSTRUGE IZ RAZNOGA DOBA

nosi, splitskoj crkvi i tebi, Lovro, našem nadbiskupu, i tvojim nasljednicima, koji te redovito naslijede.

Tako me Bog pomogao i ova četiri evanđelja.« Evo kako li je divan ovo svjedok pismenosti i kulture u našoj zemlji. On nam se sačuvao, a koliko li je drugih na stotine propalo. Nalazimo po arhivima mnoštvo ustrižaka starih kodeksa Na ovu knjigu evanđelja po svoj prilici zakleo se i Zvonimir, kad se krunio u Solinu.

85

Evo ovaj ovdje kodeks, to je popis dobara, koje je nabavio Petar Gumaj svome samostanu u »Selu«.

Ova vrsta pisma zove se beneventansko pismo, jer je k nama doprlo iz Beneventa u Italiji. Donijeli su ga benediktinci. (Slika na str. 117. i 119.). Ovom su vrstom pisane mnoge naše povelje. I ona Zvonimirova u Biskupiji. To je poglavito pismo za doba hrvatskih kraljeya. Razlikujemo oblo i uglato beneventansko pismo. Ova vrsta pisma traje kakvih 500 godina, od VIII. do X I I I . vijeka. Čujte, čudna li slučaja, kako se sačuvao najstariji naš primjerak toga pisma. To je epistola sv. Pavla Filipljanima. God. 1639. neki kapelan koludrica sv. Rajnerija (samostan se prije zvao sv. Benedikta i njemu je darovao Zvonimir Pusticu), dakle taj splitski kapelan trebao je uvezati u korice svoju knjižicu, u kojoj je pisao mise, koje je imao izreći. U arhivu samostana našao je kože, Zaista ispisane, ali u X V I I . vijeku bez vrijednosti, jer je bilo obilno štampanih knjiga, pa što će mu pismo na koži. Raskrojio on tu kožnatu knjigu i uvezao 22 svoje knjižice. Do nas je doprla samo jedna, — ta epistola Filipljanima iz X. vijeka.

I sam Marko Marulić vezao je svoju jednu knjigu u kožu, na kojoj je ovim pismom bila ispisana propovijed sv. Leona I., pape.

Kanonik Alberti u X V I I . vijeku vezao je popis svojih dobara u kožu, koja je list glagolskoga misala.

Eno, taj list je još tu u kaptolskom arhivu.

A sad pogledajte ovu drugu knjigu, — ovo je beneventanskim pismom pisana »Povijest solinske crkve« glasovitoga Tome Arciđakona. U njoj su mnoge vijesti, dragocjene za doba naših narodnih vladara.

Negda se držalo, da je ovo vlastoručno pismo T o mino. Međutim dobro je spomenuti, da je ovo ipak posljednji kodeks pisan ovim pismom u našim stranama. Svršetkom X I I I . vijeka propalo je beneventansko pismo, a zamijenila ga je »gotica«. — Evo ovdje i dva lista »knjige za podjeljivanje sakramenata« iz XII» vijeka.

86

Kad se sjetite, da od V I I I . vijeka pa za sve vrijeme vladanja naših knezova i vladara samostani bijahu puni knjiga, povelja se mnoštvo pisalo, onda možete zaključiti, da naša zemlja nije zaostala u pismenosti za ostalim narodima. Nego turska najezda učini,

; M A T I L D A , GOSPODARICA KANOSE Pred Kanosom je Henrik IV. molio za oproštenje papu Grgura VII. Slika je iz onoga doba

da propadoše naši dragi manastiri, a s njima i mnogi kodeksi, a što se spasilo, to se raznijelo svuda po Evropi.

Tako se nalazi u Berlinu jedna knjiga evanđelja crkve sv. Šimuna u Zadru iz X I . vijeka, u Engleskoj u Ox8?

fordu brevijar samostana sv. Marije u Zadru (iz XI. vijeka). Iz istoga doba i iz istoga samostana je također u Oxfordu Evanđelistar. Jedan je Evanđelistar iz 1082. god ne u Rimu, a bio je pisan u manastiru sv, Nikole u Osoru. No dosta je kodeksa ostalo i kod nas. Ima ih u Zagrebu, Trogiru i evo ovdje u Splitu.

Znamo za kakvih petnaest vrijednih pisara po imenu u doba narodnih vladara. Jednoga ćemo se ipak posebice sjetiti: splitskoga đakona M a j a . On je napisao za splitskoga nadbiskupa Pavla (od g. 1015. do g. 1030.) »Knjigu psalama«. T a se knjiga čuva u sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ovako je završio svoju knjigu đakon Majo na ime svoje i svoga nadbiskupa : »Vječni suče, koji si sam stvorio divni svijet, pogledaj svojim blagim pogledom ovu knjigu, koju ti prikazuje časni nadbiskup gospodin Pavao za grijehe svoje i svojih (ovaca), ovu knjigu psalama napisanu na hvalu svetih mučenika Dujma i Anastazija i svetoga Kuzme i Damjana. Ali i vas, marni čitatelji, vruće molimo, komu god dođe do ruku knjiga u vašim me molitvama preporučite. Svi recite : Kralju kraljeva, Krste Bože, oprosti mu grijehe. I ja, najniži đakon Majo, pisar, molim, da i vama Bog bude u pomoći, i da se u njemu sretno veselite. Amen.« Hrvatska je srećom u I X . vijeku definitivno pristala uz zapadnu kulturu, koja je bujno procvala baš početkom I X . vijeka u Franačkoj trudom Karla Velikoga i njegovih pomagača Alkuina, Pavla Đakona i Einhardta. U početku X. vijeka zaključuju na splitskom saboru g. 925. biskupi, da »svaki, koji se želi dovinuti kršćanskoga savršenstva, ima dati u škole svoje baštinike i sluge.« A Petar Gumaj kupuje dječaka Zlobu i školuje ga za svećenika.

Po crkvenom pravilu uz Stolnu crkvu morala je biti i škola, pa je tako i u Hrvatskoj bilo, jer gdje su se inače mladi svjetovni svećenici učili i O samostanima nema ni sumnje, da su imali svoje škole, ta 48. članak benediktinskih pravila glasi: »Besposlica je neprijatelj duše i zato se braća moraju u određeno vrijeme latiti ručnoga rada, a u stalne ure 88

čitanja o stvarima, koje se odnose na Boga. U korizmeno vrijeme svaki neka uzme iz knjižnice pojedine knjige i po redu neka ih čitaju od početka do kraja I« U samostanima su se odgajali i djeca, koja se nisu mislila posvetiti crkvi kao svećenici. Ti su se zvali »prikazani dečki«. Regbi, da o njima govori papa Ivan X., kad nuka Hrvate, »da prikažete svoju djecu još od kolijevke Bogu u školi«.

MOST, P R E K O K O J E G A SE D O L A Z I L O U S R E D N J E M U V I J E K U IZ SPLITA U SOLIN BAŠ NA OTOK, G D J E J E U C R K V I „GOSPE OD O T O K A " P O K O P A N A K R A L J I C A J E L E N A

I naši kancelari bili su vješti zapadnjačkoj pravnoj nauci, jer forme listina, povelja, dokumenata iz doba hrvatskih narodnih vladara odgovaraju potpuno formi tih dokumenata u zapadnoj Evropi. Da su i svjetovnjaci voljeli knjigu, eno dokaza u ispravi, kojom ban Stjepan god. 1042. daruje nekoliko knjiga samostanu sv. Krševana u Zadru.

Iz onoga doba imamo sastavljena Žića sv. Dujma i Staša. Sastavio ih je Adam Parižanin. On je valjda spjevao i pjesme, koje se još danas pjevaju u Splitu u čast sv. Dujmu. Ovaj Adam putovao je u Atenu 89

Za doba Zvonimira kralja, da dobro nauči grčku knjigu« Na putu tamo svrati se u Split, Splitski nadbiskup Lovro namah ga zamoli, da mu napiše Žica sv. Dujma i Staša ljepšim latinskim jezikom nego li su dotada bila napisana i da spjeva pjesme njima u čast. Adam drage volje posluša nadbiskupa.

A nije ni u naših pismenih ljudi zamro bio osjećaj za ljepotu. To nam kazuju nadgrobni natpisi.

Evo ih nekoliko : Poznat je svakome lijepi natpis kraljice Jelene, koja je bila »za života majka kraljestva, zaštitnica sirota i udovica. Pogledavši joj na grob, reci čovječe : Duši joj se smiluj, Bože !« Uz Stolnu crkvu u Splitu stoji grobnica iz X . vijeka s ovim natpisom : . . . . . . . . . . .Bijaše on sam.

Duh teži za zvijezdama i dušu primiše anđeli U mjesto zasluženo u nebu. Primi je i Otac Kralj. Živio je, a život mu je dao Stvoritelj svega, Čijom se voljom daje život čovjeku.

Branio je kao načelnik udovice, bio je otac sirotama, Braniteljem siročadi prozvaše ga.

Putniče, kada umoran amo prispiješ, (reci) : Moćni i dobri Oče, oprosti mu grijehe !

U ovome grobu leži glasovita i hvaljena žena, Živjela je za upravljanja nadbiskupa Martina.

Ona je čisto živjela u svojoj skromnosti s mužem.

Dan joj smrtni osvanu 24. veljače.

Duh teži za zvijezdama, tijelo trune u zemlji.

Tko god amo dođe vedre duše, Sa mnom neka reče: Smiluj joj se duši, Bože!« A mudri nadbiskup Lovro postavi sebi ovakav natpis : »Dolaziš li da saznaš, tko sam ja, koga smrt pritiskla u svoje krilo i Bio sam Lovro, pastir narodu ovoga grada.

Ako sam što nekorisna učinio, to te molim, da molitvom ispraviš, pa da i tebe milošću Krst, Kralj sveti, od Djevice rođeni, očisti od grijeha.« 90

Petar je Gumaj ovo napisao na svoj grob : »U ovako smradnom grobu, razmisli, što li je čovjek !

Trudio sam se mnogim poslom, a gle, kako je isprazan i jalov !

I na svijetu sam bio, dok je zavodilac silan bio.

Još ću malko nešto reći o zemaljskom svom životu: Ja Petar, dok sam živio u svijetu, mnogom službom počašćen, Svijetlim se istakoh umom. Kućom svojom dobro sam upravio.

Ali prezre sve to srce moje — i k nebu se vinu.

Sazidah crkvu, obzidah je zidom i uresih.

Ovdje snivam, ali duh mi k zvijezdama poleti.

Svećenik Dabro ovo upisa i zgotovi.«

-

K ovim proizvodima književnosti imamo pribrojiti lijepe sredovječne l e g e n d e . To su pjesničke pripovijesti iz života svetaca. Pune su žive vjere i poezije.

Evropa ih je puna, a da ih je bilo i po našim manastirima i crkvama dokazom su legende o prenosu moćiju sv. Dujma iz Solina u Split, o sv. Kristoforu, kako brani Rab od dušmana, pa o sv. Anastaziji u Zadru, sv. Trifunu u Kotoru. To je bila poezija, koja je više puta ispunjala cijelu dušu samostančevu i dizala ga u nebeske visine.

Da su nam došli do ruku sve stare naše knjige, koliko bi vrutaka provrelo u povijesti naše kulture ovoga doba ! Ovako samo paljetkujemo po negda plodnoj i bogatoj njivi. Prosulo se zrnje iz našega hambara...

Naš prirodoslovac je priznao, da je i u prašnim arhivima pohranjeno zrno mudrosti jednako, a ja kažem i više, jedro kao i u njegovim herbarijima.

Ovo me zrno više veseli od svih drugih, jer u njemu raspoznajem život i prošlost čovjeka, krunu stvorenja Božjega.

9i

PETAR

GUMAJ

Drugovi don Lovrini za stolom zaželjeli su čuti nešto o glasovitom Petru Gumaju, čiji su nadgrobni natpis poznavali.

Jednoga ljetnog predvečerja u sjemeništarskom vrtu nekoliko starešina i nekoliko đaka okupili se, a don Lovre im čitao staro pismo Gumajevo.

Kad se sve stišalo, onda će don Lovre : — Evo večeras donesoh staro pismo, po kojem ćemo vidjeti, kako se u ono doba kupovala i prodavala imovina, a kazat ću vam nešto i o robovima i drugih Zanimivih stvari.

U Splitu u riznici stolne crkve ima popis dobara samostana, koji se zvao »Sv. Petar u Selu«. Nalazio se taj samostan u današnjem odlomku Jesenica Krilu u Poljicima kod Splita. Ovaj je samostan utemeljio oko 1050. godine neki Petar Crni, sin Guma je v, rodom Splićanin. U to je doba već bilo mnogo Hrvata po gradovima dalmatinskim, pa je i Petar bio na po Hrvat, a na po Roman.

— Kako to i — upitaše đaci.

— E pa tako. Upliv hrvatski je bio u gradovima tako ojačao, da je Petar dobio nadimak hrvatski »Crni«, a stari su mu bili Romani, što pokazuje ime njegova oca »Gumaj«.

Petar gradi samostan na hrvatskom tlu, zove na svečanost posvećenja crkve i Hrvate i Romane, eto on je na putu, da njegovi potomci zaborave, da su igda bili Romani. Ovaj je dakle Petar Črni sagradio samostan i crkvu. Doveo je benediktince, a da imaju od čega živjeti, dao im je mnoštvo zemalja. O svemu tome sastavio je on 1080. godine pismo, koje vam ovdje donosim štampano, a staro ovo pismo u prije92

pisu iz dvanaestoga vijeka nalazi se u kaptolu, kako rekoh. Po njemu ću vam pričati, kako je i što je Petar Črni kupovao za svoj samostan.

S T A R O H R V A T S K E NAUŠNICE „Filigranska izradba"

Bilo je U Splitu je Zvonimirov, Petar Črni,

to u doba hrvatskoga kralja Zvonimira. bio glasoviti nadbiskup Lovro, prijatelj a načelnik splitski bijaše neki Valica. sin Gumajev, zajedno sa svojom ženom 93

Anom, kćer ju Maja Fave (hrvatski bismo kazali: Bobića), imajući na umu Božje milosrđe, a poučen i potaknut spasonosnim savjetom mnogih Božjih ugodnika, redovnika, odlučit će poput nekih kršćana prema svojem mogućstvu Bogu Svemogućemu od svojih stečevina prinijeti dar, a to sve za upokoj svojih starijih i za svoje grijehe.

Dakle u mjestu, koje se zvalo »Selo« blizu crkve sv. Stjepana, koja je pripadala nadbiskupu, započeše dobri supruzi Petar i Ana graditi crkvu na čast sv.

Petru, prvaku apostola. Počeli i pomoću Božjom i trudom zanatlija, zidara i klesara dovršili. Kad je crkva bila gotova, Petar i žena mu Ana javili se nadbiskupu Lovri i zamolili ga, da dođe skupa sa svećenicima posvetiti tu crkvu.

Došlo je mnoštvo svijeta : Hrvata i splitskih Romana. U ono doba je posvećenje crkve bio velik dogođaj, a i danas je vrlo lijepo gledati taj obred. Biskup škropi svetom vodom iznutra i izvana zidove, pod se pospe lugom, a po njemu biskup piše grčka i latinska slova, oltar se maže svetim uljem, a oko njega obilazi svećenik mašući kadionikom. Pa prenošenje kostiju mučenika i lijepe, uzvišene pjesme i psalmi, koji se tada pjevaju, sve to uzdiže dušu u rajske visine.

Mnoštvo dakle svijeta došlo je na tu svečanost, a i da zadobiju posebno oproštenje grijeha.

Kad se svijet skupio, eto ti nadbiskupa Lovre zajedno sa svojom pratnjom, kanonicima i svećenicima. Prelijeva se zlatna žica na crkvenom ruhu, a seoski svijet radoznao gleda svoga pastira. Prije nego će početi posveta, a ta traje pet sati, upitat će dan prije posvete nadbiskup Petra i Anu, je li crkva opskrbljena svime, što joj treba, jer se ne može crkvu graditi pa je ostaviti pustu, da ne bude prikladno urešena za službu Božju. Nadbiskup je pitao, a Petar odgovarao i prinosio nadbiskupu pojedine stvari i darove. »Ima li crkva, što je potrebno za služenje sv. misa s« upita nadbiskup Lovro.

94

Petar mu prikazuje misal .pomnjivo ispisan redovničkom rukom, srebren kalež s pliticom, ruho, gosterice i sve potrebito za sv. misu. Onda još pridoda knjigu, u kojoj su ispisani životi mučenika, pa antifovar, knjigu noćnica i knjigu psalama.

Odobri sve to nadbiskup, a onda će : »Ti znadeš, Petre, svaka crkva ima svoga misnika, koji živi za crkvu i obavlja službu Božju i podučaje, puti kršćane na pravi put. Crkva treba voska, ruha, zvona i drugo.

Jesi li se pobrinuo i za to s1« Petar odgovara : »Jesam, oče. Tko oltaru služi, od oltara neka se i hrani, — kaže sv. Pavao. Zato za uzdržavanje crkve i onih misnika, koji će njoj služiti, evo dajem pred tobom i svim ovdje sakupljenim pukom ovoj crkvi sv. Petra apostola sve zemlje, što su oko nje t. j. od tvoje crkve sv. Stjepana pa do mjesta »Slano«, gdje se sol pravi, od obale morske sve do Tuste Kose. Sve sam ja to svojim novcem kupio i dajem u kuću Božju.« I stade Petar nabrajati, koje je zemlje kupio i na koji način. Ne ćemo ih mi sada sve nabrajati, ali evo nekih : »Kupio sam najprije od Pribislava zemlju, na kojoj eto leži crkva. Dao sam mu za nju dva zlatna dukata i varićak žita, a pridodao sam mu još jedan varićak za doplatu.« — A što je to doplata i — upita đačić Jere.

Doktor B., kao pravnik, zamijeni tu don Lovru te protumači: — To je isto, što p r i l i v a , kad se kupuje vino.

Nalije se stolitar, izmjeri se, ali da bude »dobre mjere«, opet se nadolije bukara vina. To se u primorju zove priliva. U staro doba, kad bi se isplatila cijela kupovina, još bi se nešto dodalo i time se pokazalo, da je »b e z v e t j e«, a latinski »pro fine«.

— Razumijem, — reče Jere. — To je kao na pazaru. Proda se vol, a onda se i napiju.

Don Lovrew nastavi: — Petar Črni kaza dalje nadbiskupu: »Kupio sam od Zula zemlju za četiri varićaka žita i dadoh 95

mu srebren dinar za doplatu. Zatim sam otkupio Semijana (valjda se zvao Smiljan) od njegovih neprijatelja, i to za četrdeset zlatnih romanata (a to će reći carigradskih dukata). On se nije imao čime od mene otkupiti, pa mi je dao zemlju, baštinu svoga oca, da je podijelim na po s njegovim sinom. Mene je zapao dio zemlje više crkve, a on je uzeo za se položaj u Malcinju. Tako se eto oslobodio ropstva Smiljan.

Petar Crni za svaku kupovinu uzeo je svjedoke, pa tako i za ovu. Ovu je pogodbu i namiru zgotovio on pred crkvom u Naklicama, a svjedoci su bili ovi plemići : svećenici Laska, Prodan, Pikna i Grgo iz Tugara, zatim Dragoneg, Abram i brat mu Andrija i svi seljani onoga sela, a i neki Splićani, koje je kao svoje svjedoke Petar Črni doveo iz Splita. To su : Ivan, sin G a stanov; Petar sin Salatov i Bilca sin Grdov.

— Rekoste, da je to bilo u Naklicama. Šta se još u ono doba zvalo selo Naklice i I danas su Naklice više Krila. — Tako će jedan đak iz Poljica.

— Dakako, dragi moj prijatelju! Gotovo sva imena voda, polja i sela, koja se spominju u najstarije doba u okolici Splita, i danas postoje. To je dokaz, da se nije nikakvom seobom izmijenilo pučanstvo.

Hrvati su bili, Hrvati i ostali. A sada nastavimo : Ovom kupoprodajom nije bio zadovoljan neki Miroslav i sinovi nekoga Mihovila. Petar Črni pripovijeda : »Protiv ove naše pogodbe diže se taj Miroslav, a sam ga je zlobni duh podjario, i htjede mi uzeti dobar dio spomenutoga zemljišta, i to od Pribistrove zemlje sve do stijene. Mi zato sazvasmo opet mnoge splitske plemiće, a zamoslimo i Jakova, primorskoga kneza, da bude prisutan tu sa svojim vojnicima.« — Oprostite, don Lovre, koji je to knez primorski i — upita mali Jere.

— To je po svoj prilici admiral hrvatske mornarice. Još se on nekoliko puta spominje kao svjedok na kraljevskim poveljama... Kad su se dakle ^skupili, evo što se dogodi, kako pripovijeda Petar Črni: »Na nagovor spomenutih plemića utanačismo novu pogodbu. Miroslav prizna, da su naše zemlje, 96

koje je prije za se svojatao. Suviše nam pridade i brežuljak, što je uz stijenu* i dolinu, počevši od Slanoga sve do Satilije i do mora. Nagodismo se za sve to, da mu dadem osamdeset varićaka zobi i suviše jedan varićak za podmiru. Tada Miroslav stupi glavom

NAUŠNICE IZ S T A R O H R V A T S K I H G R O B O V A K O D K N I N A

pred sve i reče : Odsada tko god bude za ovo tražio, ja ću svakome za te odgovarati!« Ovo je uređeno pred ovim svjedocima: pred spomenutim knezom i njegovim pisarom Zavidom i *) Latinski piše »prope petram«. Petra znači stijena. Još se i danas to zove Stiničine.

97

y*

ostalim njegovim vojnicima; pred Dragišanom, sinom Smiljanovim; Grgom iz Tugara, Abramom i bratom mu Andrijom, stotnikom Dragovitom, Zemljidragom i bratom mu Vukcem i drugim mu bratom Vasiljom, Dragonegom dvornikom, i bratom njegovim Boledrugom, pred Splićanima Forminom, koji se zove i Buzika, pred svećenikom Petrom Pizenica, Forminom Platimisa, đakonom Dujmom Boca, Ivanom Grubićem, Prodanom i đakonom Dabrom i pred mnogim drugima.

— Valaj sve sami Hrvati ! — uskliknu doktor.

— Jeste li opazili, da i Splićani imaju hrvatske nadimke n. pr. Platimisa?'... I kako se svaka stvar dobro utvrdila svjedocima. Naravski, nije onda bilo katastra, pa je trebalo dobro potkrijepiti očevicima.

Tako eto obdari Petar svoju crkvu. Poslije mnogo godina, kako sam pripovijeda, teško oboli. Nije bilo nikakve nade, da će ozdraviti. U toj nevolji zavjetova se Petar, da će se, podigne li se od bolesti, u svojoj crkvi sv. Petra, apostola, zarediti za redovnika primivši odoru sv. Benedikta. »Po milosrđu Boljem«, piše on, »digoh se iz kreveta bolesti svoje i pomoću i savjetom nadbiskupa Lovre i ostaloga svećenstva zaredih za opata svoga sinovca Grgura u spomenutoj crkvi, a ono, što zavjetovah, ispunih pomoću Božjom.* Kad počeh zidati Z g r a d e p o t r e b i t e b r a ć i redovnicima (i to dovrših pomoću Božjom), htjedoh još sagraditi i kuće za naše sluge i to na onome brežuljku, koji kupih od Miroslava i Miroslavovih sinova. Sad ti se digoše Vukići i dvornik Prodan zajedno sa svim Tugaranima, a to su učinili od zavisti i vrag ih je sam nauckao, digoše se i opriješe se govoreći: — Ne ćeš ti selo graditi na brežuljku, jer je naš brežuljak ! — A ja ću njima : — Dolinu i brdo, počevši od Slanoga do Sa tili je, kupio sam pred dobrim svjedocima i to je sve moje ! *) Znači, da je uz crkvu podigao i samostan, kojemu je za starešinu imenovao Grgura, a onda i sam ušao u samostan.

98

Dogodi se, da je u to vrijeme došao u naš kraj kralj Slavac i ban Petar i Saruba. Pozvaše me dakle na sud pred tu gospodu svi Tugarani. Sjedio je kralj Slavac i Petar i Saruba u crkvi sv. Petra u Omišu da dijeli pravdu.« — Sjećam se, — upade đak Poljičanin, — u onoj knjizi »Stopama hrvatskih narodnih vladara« don Frane je pisao o toj crkvici. Još postoji ta crkvica i — Jest, hvala Bogu, ostao nam je čitav taj spomenik naših hrvatskih kraljeva, — odgovori don L o vre i nastavi čitati ispravu Petra Crnoga : »Stadoše se prepirati Tugarani sa mnom. Osudi, kralj, da ja dovedem tri bolja svjedoka između onih, koji su bili kod pogodbe, i to Petra Pisenicu, Formina Platimisu i đakona Dujma Bocu. Odoh u Split i dovedoh ih sobom. Kad su došli, uspeše se na brežuljak i posvjedočiše, kako je gore upisano, da je sva zemlja moja od Slanoga do vinograda u Tustoj Kosi.« U pismu svome Petar Črni nabraja deset novih svjedoka, koji su čuli ovo svjedočanstvo pred kraljem Slavcem.

Uz ove zemlje nakupovao je Petar Črni i dao svome samostanu još tridesetak zemalja. Za svaku je zabilježio svjedoke, pred kojima je pogodba učinjena. Ja ću vam samo neke pogodbe pročitati, da vidite cijenu zemlji. Petar kaže : »Kupio sam zemlju u Dobrovita i sina mu Dedomira. Zemlja je poviše posjeda sv. Stjepana pod liticom. Dao sam šest bačvica vina i po bačvice za podmiru... Kupio sam i rt, koji se zove Pasji rat, od sinova Stjepančevih Petrače i Zdedruga.« — Je li t o . . . i — zaleti se mali Poljičanin.

— Htjeli ste reći: današnji Dugi rat. Jest, upravo je to Dugi rat, gdje je danas tvornica Sufida. Cijeli onaj komad za dva dukata ! Jeftina je bila zemlja !

E da, bilo je manje pučanstva, zemlje dosta, a neobrađena je b i l a . . . Dalje pripovijeda Petar ovako: »Kupio sam od Zalka zemlje pod sv. Maksimom.« — I danas je tamo sv. Maksim, uvrh pod Mosorom ! — klikne Poljičanin.

99

y*

— Jest. Petar kaže, da je dao za te zemlje sedam bačvica vina i jedan objed za podmiru. A nu dalje : »Zatim sam kupio od Zalka zemlje poviše zemalja sv. Dujma, a leže uz moje zemlje. Dao sam četiri sira i suviše četiri hljeba kruha za podmiru... Kupio sam zemlju u Kozičanima od Boce i njegova brata i od svih rođaka njegovih za jednu vrlo debelu prasicu i dadoh trista glavica luka za potpunu podmiru.« Đaci udariše u grohot.

— Pa kolika je to bila zemlja, — upitaše, — da su i toliki rođaci bili subaštinici, a prodali je za samu jednu prasicu, makar i vrlo debelu, i 300 glavica luka i — Znate li, što je to i Zemlja je bila baština, negda je bila svojina zadruge, pa je Bocu zapala pri diobi zadruge. Nego kad se takva zemlja prodavala, onda je moralo cijelo bratstvo pristati na prodaju.

Gospodar je morao najprije ponuditi sve svoje rođake, hoće li oni kupiti zemlju, a kad oni ne će, onda mu je slobodno drugome je prodati. Takav je bio zakon u Hrvata, i to se u četrnaestom i petnaestom vijeku zove »po starom običaju hrvatskome«. Na taj način zapriječilo se, da baština prelazi u tuđe ruke, već ostaje djedovina u vlasti bratstva. U Kninu je bio glavni sud u X I I I . i X I V . vijeku, pa bi prodavalac došao na sud i tu bi vikao : »Ima li ovdje tko od mojih rođaka i Prodat ću tu i tu zemlju; ako su je voljni kupiti, neka pristupe.« Tako je morao u tri navrata, ali ne u jedan dan, vikati. Ako nije u tri navrata vikao, a prodao je zemlju, pogodba po hrvatskom zakonu nije vrijedila.

— Pošten je to bio zakon, — klikne jedan seljak, koji je krišem sve slušao. — I jest sramota prodati drugome, a ne ponuditi svoje. Trude svoga oca i djeda u tuđe ruke pustiti!

— »Kupio sam«, nastavlja Petar, »zemlju u Grebenima od sinova Semidragovih: Prodana i Drugana za dvadeset ovčjih runa, a dadoh dva za podmiru.

Kupio sam i sve zemlje više Grebena od spomenute braće za jedan dukat i dva runa ; a dadoh tri lakta platna za podmiru.« 100

— Don Lovre, i Grebeni su živi. Još se tako zove jedan dio jeseničkoga polja! — opet će onaj mali Poljičanin.

— »Kupio sam«, veli dalje Petar, »zemlje od Ivanca u Dugoj Mukli za pol dukata, a dadoh jednu kozu

R R E D M E T I IZ R I Z N I C E C R K V E U NINU

za podmiru... Kupih zemlju od Grupca, zlatara, koja se zemlja prostire od Stubice sve dolje do zemalja trogirskoga načelnika. Dadoh četiri koze i varićak žita za podmiru. I kupih zemlju u moga rođaka Jure, zlatara, odmah uz tu. Dadoh jedan varićak zobi i jedan sir za podmiru.« IOI

Ovo sam vam pročitao, da vidite, gdje je trogirski načelnik posjedovao zemlje. Hoće reći, da su prilike bile sređene i da nije bilo pogibelji, da će mu tko ometati taj posjed. Zatim tu nalazite imena dvaju zlatara.

— A Stubica ! Znam ja i te zemlje, još se zovu tako ! — opet će onaj Poljičanin. — Valaj sve kao pred devet stotina godina!

— Čovječe, Hrvati su onda bili u ovoj zemlji, pa i danas ! »I kupih vinograd«, nastavlja Petar, »u Dobriše, gore kod (zemlje) Boledruga, za četiri dukata i za varićak soli na podmiru pred Grgom. I kupih zemlju u Prosiku, — to je u Solinu, — koja je bila moga strica Mihače. Zemlju je prodala njegova žena, a ja je prekupih od njihovih nećaka, koji su je kupili u nje, naime od Vraškana Metače i brata mu Vukaja i Mihače, sina Andrijina, kupih je za deset dukata i dva srebrenjaka, a dadoh dvije bačvice vina za podmiru pred podžupanom Ozricom i ključarom Togedragom i bravarom Vukanom i dr.« — Šta su ti ključari i bravari i — upita jedan đak.

— To su dvorjanici, ili bar službenici, na kojem dobru kraljevu... Još je za svoj samostan Petar nakupovao zemalja u Solinu.

Veli on : »Još kupih zemlju više Solina u mjestu, gdje se kaže na S v a t a c . . . Zatim kupih položaj u Solinu od Grbica, unuka Bazina, za dva dukata i varićak soli na podmiru. To kupih u prisutnosti Jakova, kneza pomorskoga, i njegove žene. Na tome mjestu podigoh mlin, a u toj mlinici kupih mjesto u Krivićeva sina Nesna i u nećaka mu za dva dukata i pol, a dadoh bačvicu vina na podmiru pred Jakovom, knezom pomorskim, Veljakom i sinom mu Grgurom, podžupanom, Ukom Kotinom. Nakon mnogo godina diže se protiv mene njegov unuk i sin bravara Vukana, Ivan, htijući mi nepravedno oteti rečeni mlin. Ali ih osudi bravar Vukan govoreći: — Sinko, ne traži rečeni mlin, jer ga krivo svojataš ! Ja znam, da je isplatio 102

cijenu i dao, što je pravo Cikli za službu mlina. — Ovo je bilo u prisutnosti Dobromira sina Saracenova i Jure, sina Tripunova, i Priveta Dede. Iza ovoga dade kralj Zvonimir svome stricu Strezi sve zemlje, koje leže na Mosoru i opet počevši od Solina sve do Biača, da on pobire porez s njih. Streza mi je htio oteti silom spomenutu zemlju (u Solinu) govorećj, da je to kraljevski posjed. A ja s mjesta odoh u Šibenik k Zvonimiru i povedoh sobom one, koji su mi prodali zemlju, i oni izjaviše, da rečena zemlja nije kraljeva, nego njihova, a oni su je prodali. To rekoše za tu zemlju, a i za onu, koju sam kupio u Vranjicu kod »Kilave njive«.

Meni tada rečeni kralj potvrdi spomenute zemlje, i da se nitko nema unaprijed tužiti. I još prokle kralj sve one, koji bi tu zemlju svojatali. To je bilo pred Lovrom, nadbiskupom, Ivanom, opatom sv. Bartula (kninskoga), Dujmom, načelnikom, Dabrom, opatom sv. Stjepana,* pred Platihljebom, pred Jakovom, pomorskim knezom, Domaradom, dvornikom, Vučinom, zagorskim županom, svećenikom Petrom, kardinalom, Ivanom, kapelanom, Dujmom, podžupanom.« Evo vidite ovdje, kako je bilo pravice i reda u doba kralja Zvonimira. Ne sudi on u prilog svome stricu, štaviše i popravlja nepravicu, koju je nehotice učinio darovavši stricu Strezinji zemlju, za koju je mislio, da je njegova. Drugi kraljevi i velikaši po E v ropi odnosili su i ono, za što su posve sigurno znali, da je tuđe. Zvonimir je bio dobar i svet kralj. Zar ne potvrđuje i ovaj slučaj one riječi Hrvatske kronike : »I ne bojaše se ubogi, da ga iz jede bogati, i nejaki, da mu uzme jaki, ni sluga, da mu učini nepravo gospodin.« — A onaj knez Jakov i — netko će.

— Jest. I on eto mora da je stanovao u blizini Splita, jer se nalazi toliko puta potpisan kao svjedok na Petrovim pogodbama. Dičiti se možemo, gospodo, da je ovakav red i pravica vladala u Hrvatskoj u ono *) Sustjepan kod Splita.

103

doba, kad je u Njemačkoj vladala anarhija za Henrika IV., koji je globio i ubijao svoje podanike i palio i pustošio svoju zemlju kao da je neprijateljska. I još naši povjesničari kore Zvonimira i prikazuju ga slugom pape Grgura VII. Sretna je bila zemlja u doba Zvonimira, pa neka govore, što ih volja ! Grgura VII. crkva štuje na oltaru, a Zvonimira, njegova prijatelja, prikazuje Hrvatska kronika dostojnim oltara. Po plodovima njihovim poznat ćete i h !

Iza kupovine ovih dobara pripovijeda Petar Črni, kako je kupio još tridesetak robova, neke i s obiteljima njihovim. Spominje potanko Petar i one robove, koji su mu se dragovoljno ponudili u ropstvo.

Tako je neki Zaharija dao u ropstvo svoga sina Čudula, ali je ipak primio za nj samo tri dukata za podmiru.

Glavnu cijenu nije uzeo. Rakana je predao svoga sina Beloča zauvijek za roba. Na isti način Dobriša svoga sina Strojila.

Pitat će tkogod, čemu Petru toliki robovi i Zar nismo čitali, kako je sagradio cijelo selo na brežuljku blizu svoga samostana i To je selo bilo za ove robove, ako ih možemo zvati robovima, jer očito je, da im nije bilo slabo, kad su se toliki sami ponudili u ropstvo.

Znak je, da im je bilo bolje u ropstvu nego na slobodi.

Samostan se starao za sve njihove potrebe, a i dobar je bio postupak redovnika. Možda je koji darovao svoju slobodu crkvi, jer nije imao šta drugo prema riječima sv. Pavla : »Dobitav je za mene, ako postanem rob Kristov...« Ovi su robovi imali obrađivati onaj veliki posjed, koji je crkvi darovao Petar Črni. Kad je on sve lijepo uredio, onda je ovako završio svoje pismo : »Što sam god ovdje spomenuo, hoću da crkva do vijeka posjeduje. Našim pak sinovima (redovnicima toga samostana) sve ovo prepuštamo u upravu, ali na taj način, da sve ovo ovdje darovano upravljaju, čuvaju i uščuvaju i obrane od svakoga napadača i smutljivca. Neka svaki dan govore sveti oficij, neka sve ovo obrađuju ne za svoju korist, već za korist crkve, i neka čuvaju za one, koji tu u crkvi služe. A ako bi, ne daj Bože, koji od njih radio mimo moju od104

I

redbu ili ovaj imetak za se zadržao, pala na nj srdžba Boga, koji je u Jedinstvu i Trojstvu, i prokletstvo trista i osamnaest svetih otaca i progonilo ga navijek moje prokletstvo.« Tako je Petar završio svoje pismo. Proklinje one, koji bi ugrabili, što je crkveno. Trista i osamnaest

R A Z N E POSUDE IZ D O B A , O K O J E M U GOVOR U O V O J K N J I Z I

JE

svetih otaca, to su oni oci, koji se skupiše 325. godine na prvi sabor u Niceji i osudiše nauku Arijevu. Ovi su oci bili u velikoj časti u srednjem vijeku i gotovo se sve isprave svršavaju njihovim prokletstvom na one, koji bi radili protiv odredbe ili oporuke čije.

Bilo je vrijeme rastanku, ali Jere zapita, zašto je pisao Petar Crni latinski.

105

Don Lovre odgovori: — Zato, jer je to bio jedini izgrađen jezik i prikladan za kulturu. Onda su se po cijeloj zapadnoj Evropi samo njim služili u knjigama. Hrvati su ipak rano počeli pisati svojim jezikom... Iako je pismo latinski pisano, ipak u njemu nalazimo samo hrvatske nazive polja, brežuljaka, gora, zemalja i voda, pa dapače i nekih mjera i pravničkih izraza. Tako uz ono, što ste već čuli, kaže Petar, da je kupio roba imenom Dragodet »pro uno m e r n i c o« = za jedan mernik.

Mjera se ta zvala »mernik«, a koliko je nosila, ne znamo.

Ono, što sam vam govorio o podmiri, a to se latinski kaže »pro fine«, Petar kaže, da je kupio »u Podspilicama zemlju nazvanu Mirac i to zemlju i šumu i kamenitu kosu, sve što je u Mircu, za šest dukata podmire i po dukata b e z v e t i j e.« Kako učenjaci drže, ovo »bezvetije« slično znači, što i »pro fine« latinski, ali jer je bila običajna ta riječ kod prodaje, eto Petar spominje h r v a t s k i obl i k u latinskoj ispravi.

U svim starim ispravama samo se hrvatskim imenima nazivlju polja, gore, vode. Mnoštvo običaja pravničkih i uzričica usred latinske isprave hrvatskim se jezikom tumači. Sto ovo znači i Znak je to, da je zemlja onoga naroda, čijim se jezikom nazivlju gore, polja i vode, gospodar je onaj, bez čijih se običaja ne može jedne pogodbe sklopiti.

Dakle još od onoga doba mi smo tu, a nije nas Austrija stvorila, kako trube neprijatelji hrvatskoga imena.

A da smo oni isti, koji smo i onda bili, dokazom su nam nazivi polja. Kako su se zvala u ono doba, tako se zovu i danas ; kako su ih djedovi naši zvali, tako ih zovemo i mi.

Don Lovre udari po ispravi Petra Gumaja i reče : — Ovo je i naš domovni list! A nije on sam, imamo ih, hvala Bogu, mnogo više. Za večeras dosta t Prije nego se rastadoše, đaci zamoliše, da im se progovori nešto o položaju Crkve u Hrvatskoj. Don Lovre obeća, da će o tome govoriti dojduće večeri.

106

CRKVA U HRVATSKOJ ZA NARODNIH VLADARA Hrvati su primili sv. Krst od Rimske Crkve i zato su osobito vjerni svojoj majci, od koje imadoše duhovni život. Kako se splitska nadbiskupija, baštinica Solinske crkve, reorganizovala polovicom VIII. vijeka, to se tada preporađao u Splitu život i kultura, i Split će oporavivši se od rana prošlih vjekova doskora biti središte Crkve u Hrvatskoj.

Iz osmoga vijeka osobitoga je spomena vrijedan »evanđelistar« koji se čuva u riznici splitske crkve sv.

Dujma. Hrvati su pretežno kršteni od Franaka, u k®jih vlasti nisu bili dalmatinski gradovi. Kako su gradovi u unutrašnjosti s reda bili porušeni, pa tako i biskupske crkve i rezidencije, a dalmatinske biskupije bile u granicama bizantskog carstva, to su Hrvati dobili najprije regionalnoga biskupa bez stalna sjedišta. No doskora taj »biskup Hrvata« stoluje u Ninu, ondašnjoj prijestolnici hrvatskoga kneza. Tamo on ima i stolnu crkvu sv. Azela, a podložan je ispočetka akvilejskom patrijaru kao njegov »sufragan« (područni biskup).

No već se knez Mislav, a osobito Trpimir i Mutimir, više približiše splitskom nadbiskupu. Knez je Mislav stolovao u Klisu i darovao je splitskom nadbiskupu Justinu desetinu od plodova i životinja u Klisu. Sagradio je pobožni knez i crkvicu sv. Jurja i nju također obdario imanjem. I sin mu Trpimir, praotac hrvatske narodne dinastije, prijateljevao je sa splitskim nadbiskupom Petrom, štaviše i pokumio se s njim.

I eto blagoslovljenoga ploda ovoga približenja središtu crkve i kulture na našim stranama. Trpimir gradi samostan, a novčano ga podupire nadbiskup 107

Petar, kojemu on za uzdarje daje selo Putalj sa crkvom svetoga Jurja, zadužbinom oca mu Mislava »na uveličanje svete solinske crkve«. I dandanas posjeduje splitski biskup selo Sućurac, stari Putalj.

Davna je to uspomena na hrvatske knezove i kraljeve, koju bi u granicama pravednosti trebalo sačuvati potomcima. Uščuvala se o tome i darovnica Trpimirova, u kojoj se po prviput u povijesti spominje hrvatsko ime godine 852. Međutim pravi crkveni starješina Hrvata u to doba bijaše ninski biskup, koji je preko akvilejskoga patrijara podvrgnut rimskom papi. Njemu nije bilo pravo, što hrvatski knezovi darivaju splitsku crkvu, koja nije bila na franačkom, kao njegova, već na bizantijskom teritoriju.

Stoga on stade za sebe svojatati posjede darovane od Mislava i Trpimira. Presudio je u ovoj parnici Trpimirov sin Mutimir, izrekavši osudu pred crkvicom svete Marte u Bijačima (Kaštela kod Splita) u korist splitskoga nadbiskupa.

Za crkvenoga raskola u doba Focijevo Hrvati odlučno stoje uz Rim sa svojim hrabrim knezom Domagojem, koji Mlečanima, bizantinskim pristašama, zadaje toliko jada, da ga prozvaše »najgorim knezom slavenskim«. Dobri odnosi s Rimom zrcale se u više pisama pape Ivana VIII., koji zove Domagoja »slavnim knezom«.

Papi odani Domagoj ostavi sina Iljka, ali ovoga svrgnu Zdeslav pomoću Bizanta, pod kojega se i političko i crkveno okrilje dao. Zdeslav je bio sin Trpimirov. No Hrvati nisu bili skloni Bizantu ni caru Vasilju I., koji je inače odmah poslao u Hrvatsku grčke svećenike i pokrstio Neretvane.

Narodno nezadovoljstvo provali u očitu bunu i Zdeslav kod Knina izgubi glavu. Tako se barem nagađa po natpisu nađenom u Biskupiji. Sada uze vladu u svoje ruke Branimir, valjda vođa urotnika. Branimir pošlje odmah pismo u Rim, izjavljujući papi potpunu odanost svoju i hrvatskoga naroda. Ninskom biskupijom upravljao je tada đakon Teodozije, pa i 108

on se prikloni apostolskoj Stolici, tražeći zaštitu i pomoć. Dalmatinski biskupi ostadoše uz Bizant.

Papa primivši vesele glasove dne 21. svibnja 879. na dan Uzašašća, pjevajući sv. misu nad grobom apostolskoga poglavice sv. Petra, podiže k nebu ruke, blagoslovi kneza i cio narod i zemlju hrvatsku, da njom upravlja Branimir sretno i sigurno. Tako sam papa piše knezu i narodu veseo, što su se povratili u krilo one Crkve, od koje su i primili sv. krst, naime -iltf mamurnte ? y\m\a**m-r.tr*tam ^ ttfttn* i oc.pfostrflmooreni ninujT<6tKni<»mft-5i ait' iiictcsrmraTitPt^nJ»»^ mr»t»n»«m<»i.';Cilto«e nmmmnvtttiiS'-timtrti «>« .ni<Mt«s mouneite r-tt-

S O K O L A R I IDU U LOV NA PTICE Ova je slika iz knjige X I I I . vijeka. Knjiga opisuje, kako se uči soko loviti ptice. Čuva se u Vatikanu

rimske. Teodozija zove papa u Rim, da primi iz njegovih ruku biskupsko posvećenje, što je Teodozije i učinio. Ivan VIII. pozva i dalmatinske gradove, neka se vrate apostolskoj Stolici, no oni se oglušiše njegovu pozivu i ostadoše uz Bizant. Ipak kanda će se ovo pitanje povratka riješiti na način, da se i ne opazi. Teodozije je bio biskup hrvatskoga naroda, no splitski nadbiskup prisvaja sebi metropolitansko pravo nad Hrvatima i sukob je neizbježiv između ove dvije biskupije. Da se riješi taj čvor, uspjelo je Teodoziju, 109

da ga izaberu za splitskoga nadbiskupa. Mislio je spojiti faktičnu vlast ninske biskupije sa historičkim pravima splitske crkve. Ali papa Stjepan VI., nije dopustio da jedan biskup upravlja s dvjema crkvama, jer se to protivi kanonima. Teodozije ostade samo splitski nadbiskup, ali doskora umrije. Teodozij i Branimir osudna su lica za kasniju sudbinu Hrvatske.

Branimir je pomoću rimskoga pape, koji se izmirio sa carem Vasilijem, oslobodio Hrvatsku od svačije izvanjske vlasti i učinio je samostalnom, a Teodozije uveo je glagolicu u hrvatske crkve i doveo Hrvatsku pod neposrednu vlast papinu, otrgnuvši je od vlasti akvilejskoga patrijara. Povod mu dade po svoj prilici to, što se prigodom svog boravka u Rimu sastao sa sv. Metodijem, čiji su učenici kasnije našli zaštite i razumijevanja u Hrvatskoj. Ivan VIII. bijaše prijatelj Hrvata i zaštitnik sv. Metodi ja.

Od ovoga doba Hrvati čvrsto ostadoše uz katoličku Crkvu, pa ni povratak Trpimirova sina Mutimira na kneževski prijesto nije u tome ništa promijenio.

Iza Mutimira, koji je bio sklon splitskome nadbiskupu, došao je Tomislav. Za njegova su se doba pomirili Bizant i Rim, a posljedica toga mira bila je slična kao i za kneza Branimira. Branimiru je prepustio Vasilije I. da kupi carski danak od dalmatinskih gradova, a oko godine 923. car Roman prepušta dalmatinske gradove Tomislavu, da njima upravlja, a patrijar se Nikolaj odriče dotadašnje jurisdikcije nad njima. Tada i tako se gradovi povratiše rimskome papi.

Hrvati su došli s gradovima u političku, crkvenu i kulturnu vezu, što se odrazilo već u porastu moći Tomislavljeve. Tomislava papa prizna kraljem, što je značilo, da je Hrvatska postala vrlo važan politički faktor. Svi su se narodi otimali, da dobiju tu čast iz ruku papinih.

No našavši se u jednoj kući dođoše do sukoba dalmatinski Romani (a ne katolička Crkva !) i Hrvati.

Na splitskim saborima (od godine 925. do god.

927.) poglavito se uhvatiše u koštac nadbiskup splitski i biskup ninski. Bio se boj o granice biskupija i o no

jurisdikciju. Podlegao je Grgur Ninski, jer prava splitske nadbiskupije bijahu starija i oslanjahu se na kanone. U staro doba u Ninu je bio samo arhipresbiter, dok je splitska crkva nasljednica solinska, koja je bila metropola cijele Dalmacije i imala slavnu prošlost.

Romani su se služili i raznim klevetama. Oni do jučer nisu slušali pape, a kod Ivana X. kleveću Hrvate, da se medu njima širi neka Metodijeva nauka, koja nije u suglasju s crkvenom.

No i ovdje trebamo biti nepristrani i razumjeti vremena i ljude. Split je i po geografskom položaju i po svojoj kulturi i tradiciji m o r a o nadvladati Nin. U blizini Splita sagradiše već hrvatski knezovi dvore, a kraljevi starodrevni Solin odabraše za svoje vječno počivalište.

Poslije Tomislava pada moć hrvatske kraljevine, no nije crkva bila kriva, što su se članovi kraljevske kuće između sebe krvarili, i ona je trpjela od toga, jer red, vjera i ćudoređe propadahu. Ovo je doba najžalosnije u povijesti Crkve, doba X. i polovice X I . vijeka. Ali odlučni i sveti papa Nikola II. dokrajči nerede u Crkvi i izdade izvanredno dobre naredbe, kojima se poboljšavao kršćanski život. Ove su naredbe imali provesti pojedini pokrajinski sabori u cijeloj Crkvi. Zato je za Petra Krešimira IV. bio godine 1060. sazvan i splitski sabor. Već prethodnik Nikole II., Leon IX., lišio je časti splitskoga nadbiskupa Dobralja, jer je nepodobno živio.

Splitski je sabor donio disciplinske odredbe vrlo dobre i shodne za popravak kršćanskoga života. Po samim tim odredbama možemo zaključiti, da je na niske grane bio pao kršćanski život u našim krajevima, kao uopće i po ostaloj Evropi.

Uzevši u obzir odlučnu volju papinu za poboljšanje prilika u cijeloj Crkvi, zatim crkveni raskol, koji je nastao tada za Mihajla Cerularija, onda kriva izvješća dalmatinskih Romana, možemo razumjeti i one odredbe splitskog sabora protiv glagolice, koje. je papa odobrio.

Međutim baš u ovo doba prije sabora opet se digla iz mrtvila hrvatska biskupija. Stari nam kroničar veli, da su Hrvati htjeli imati svoga posebnoga biskupa, i papa im oko 1040. godine to dopusti. Uspostavljena je kninska biskupija, a kninski biskup je »hrvatski biskupa i prva ličnost u kraljevstvu, on je kraljev kancelar, a stoluje u današnjoj Biskupiji kod Knina, gdje mu je kralj Petar Krešimir IV. sagradio sjajne dvore.

Uostalom za Petra Krešimira Hrvatska je dobila potpuno u svoju vlast dalmatinske gradove i Jadransko more, žarište stare kulture.

Tri su najmoćnija kralja hrvatska: Tomislav, Petar Krešimir i Zvonimir, tri najvjernija sina Svete Stolice. Tomislav je primio naslov, a valjda i krunu iz Rima, a Zvonimir je primio žezlo, krunu i zastavu od Grgura VII. Grgur je bio bacio oko i na istok. On bijaše prijatelj bizantinskoga cara Mihajla VII., kojega je htio pomoći u borbi protiv Seldžuka. Dalekovidni diplomat Grgur vidio je unaprijed tu pogibelj i htio je dići jak zid na Balkanu protiv poplave Seldžuka. Pomažući Carigrad nastojao je dići i Hrvatsku. Dalmatinski gradovi bili su u rukama Venecije, a u državi Hrvatskoj neredi. Doskora se vraća uplivom papinim Dalmacija Hrvatskoj.

Još prije nego je primio iz Rima kraljevske znakove, Zvonimir piše se : »Božjom milošću knez Hrvatske i Dalmacije«. »Da je Dalmacija priznala vlast hrvatskoga vladara, to se može zahvaliti jedino moćnom uplivu papinu na bizantskom dvoru, koji je vazda svojatao za se Dalmaciju. Grgur je nastojao sprijateljiti carski dvor s Hrvatskom, pa je za volju pape Bizant prepustio Dalmaciju Hrvatskoj, jer, kako je istaknuto, u pitanju pripadnosti Dalmacije., Bizant je imao glavnu riječ.«* U rujnu g. 1076. dođoše pak papini legati, opat Gebizon i biskup Fulkoin, i u prisutnosti njihovoj * Šišić: „Povijest Hrvata''. Str. 557.

112

u Splitu bi od Dalmatinaca i Hrvata, od svega svećenstva, plemstva i naroda jednodušno izabran kraljem Zvonimir. Dana 9. listopada 1076. u nedjelju poliježe sila naroda na solinsko polje oko crkve sv. Petra.

U crkvu ude samo svećenstvo i velikaši, te posjedaše na odlična mjesta u zidne izdubine (niche). Zvonimir IVU

.r^^-Mjjt'-m^fv^ttc5»j£

^ t e l L ^ y . . - V • = V.-...1 ^ -• ».A. - * v

*

eltrrjt\fL<tf i

,

.e .A..., * *

•¡¡ma^a^J.t^S^am nteAu^f^-

»rte«.

w

) r

«»*

|l . ' " % »

* ' „„i

POVELJA IZ GOD. 1078.

Kralj Zvonimir dariva samostanu sv. Benedikta u Splitu zemljište Pusticu u Lazanima

primi iz ruku papinih poslanika žezlo i zastavu, a na čelo pomazano sv. uljem staviše mu oni zlatnu krunu.

Kralj obeća vjernost i poslušnost papi kao pastiru duhovnome. To nije značilo, da je on papin vazal.

Obeća štititi slabe, krojiti pravicu i uopće biti vladar po reformatorskom duhu Grgurevu. Još darova papi Zvonimir samostan sv. Grgura u Vrani, da u njemu 113

y*

borave papini poslanici, kad dođu u Hrvatsku. Za uzdarje Grgur je smatrao Zvonimirove neprijatelje svojim vlastitim dušmanima i oštro je ustao protiv istarskoga velikaša Vecelina, protivnika Zvonimirova.

Papa piše Vecelinu : »Opominjemo te, da se više ne usudiš dizati oružja na rečenoga kralja znajući, da ćeš sve ono protiv apostolske Stolice učiniti, što se usudiš njemu uraditi.« Crkva je u Hrvatskoj bila slobodna. U nas nema borbe za investituru, niti naši kraljevi ne meću biskupe po svojoj volji. To ne čine niti u ono doba, kad i na papinoj stolici sjede ljudi nametnuti od pojedinih stranaka. Biskupe bira svećenstvo i puk. Iza god. 928. splitski je nadbiskup metropolita cijele Hrvatske, a njemu podložni biskupi stoluju u Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Skradinu, Sisku i Duvnu. Ti su u "Hrvatskoj, a izvan njezinih granica još su biskupi u Stonu, Dubrovniku i Kotoru, sve sufragani splitskoga metropolite. U X I . vijeku su utemeljene biskupije u Trogiru, Biogradu, Kninu, Makarskoj i obnovljena je u Ninu.

Nadbiskupa splitskoga biraju njegovi područni biskupi (sufragani) sa svećenstvom i građanstvom, a posvećuje ga papa i daje mu »pallium«, znak nadbiskupske časti. Biskupa posvećuje nadbiskup uz učestvovanje dvaju drugih biskupa.

Nadbiskup sazivi je provincijalne sabore, predsjeda im i predlaže razna pitanja. Redovito se drže sabori u splitskoj stolnoj crkvi, ali katkad i drugdje (na pr. u Ninu i Zadru). Na sabore uz biskupe dolaze i opati samostana, svećenstvo i svjetovnjaci (kralj i velikaši), no ovi posljednji nemaju prava glasa ni raspravljanja.

114

GRGUR VII. V E L I K I — Don Lovre, više puta spominjete Grgura VII., dajte, recite nam koju i o njemu ! — Tako jedne večeri zamoli don Lovru jedan od mladih prijatelja, đak Ivo. — Bez Grgura VII. i njegovih reformi ne da se razumjeti mnoga točka hrvatske povijesti. U nas se krivo sudi o tom izvanrednom čovjeku i svecu, pa ću rado i o njemu dvije riječi progovoriti. — Tako će don Lovre i nastavi: — Tijesan savez Crkve i države tamo od Karla Velikoga rodio je u početku dobrim plodom, jer je carstvo pomoglo širenju kršćanstva i dalo je dosta materijalnih sredstava Crkvi snabdjevši biskupe bogatim beneficijima. No Kristovoj^ nauci zemaljske sile niti mogu nauditi niti pomoći. Čim je ljudski elemenat prevagnuo, Crkva je osjetila, da joj to slabi duhovni život, i odmah je tražila način, kako da se oslobodi i digne vodeći ljude k visokim idealima Kristovim.

Bogatstvo Crkve mamilo je nevrijedne ljude da stupe u crkvenu službu, a nakon dobrih careva (kao što je bio Henrik III.) došli su i loši, koji su htjeli Crkvu učiniti sluškinjom države. Biskupi su im bili najzgodniji za državne funkcionare, jer kod njih nije bilo pogibelji, da će se osiliti i predati i službu i posjed svome rodu, kako su to radili svjetovnjaci namirući svojim sinovima bogate vojvodine tako, da su gdjekoji postali moćniji i od samih kraljeva. S ovoga su razloga carevi radije davali državne službe biskupima. Vremenom neke se službe povezaše za biskupsku čast. Tako su knezovi Mainza, Triera i Kolna redovito bili biskupi. Štaviše, oni i careve biraju ! U jednoj ii5

8*

te istoj osobi bio je i crkveni i državni funkcionar !

Jedan korak dalje i kralj će, imenujući nekoga državnim knezom, imenovati ga i biskupom. Kad mu predaje beneficij, imanje i čast svjetovnu, on će istim aktom predati mu i crkvenu službu. Svjetovna vlast i imanje morali su se zaista davati predajom mača, ali kraljevi to sve skupa spojiše te davahu biskupima pastirski štap i prsten, znakove duhovne vlasti, koju može podijeliti samo papa. U tome je začetak spora između Crkve i države, koja je prešla granice svoje vlasti !

Još je gore bilo, kad su carevi stali birati za biskupe ljude, koji će samo njima biti vjerni, bez obzira, jesu li to pobožni i učeni pastiri. Ovakvi nedostojni izabranici davahu, po običaju ondašnjih vazala, svojim gospodarima, kraljevima, bogate darove — i eto nevolje nove. Biskupsku čast carevi daju onome, koji će bolje platiti. Ovakav biskup, da namiri štetu, daje župe onakvima svećenicima, koji će njega bolje darivati, a to su redovito najgori svećenici.

Kod ovakvih pastira propade red i posluh, ovakvi razdirači gledali su svoju korist, a zanemarili hraniti duhovnom hranom stado Isusovo. Da ih bolje drže u pokornosti, i kraljevi i neki biskupi popuštali su uzde svećenstvu, koje se, prezrevši staru disciplinu celibata, mahom ženilo.

Na ustuk ovome svemu ustadoše ljudi puni duha Božjega, u prvom redu samostan benediktinski u Cluny-u. Protiv nereda digoše se u Lombardiji neki prosti svećenici, između ostalih sv. Petar Damijanski i Anselm, kasniji biskup u Luki (Lucca u Italiji), a poslije papa (Aleksandar II.). Oni ustrojiše stranku prostoga puka, koju protivnici prezirno prozvaše »p a t a r i a« (prosjaci). Ova siromašna, ali dobra pataria pomagana od nekih velikaša ustade pod vodstvom dobrih crkvenih ljudi protiv nevrijednih službenika u Crkvi. Na papinskoj stolici srećom upravo tada zaredaše pape puni duha Božjega i želje, da se ukloni zlo iz Crkve. Leon IX., Stjepan IX., Nikola II. i Aleksandar II. bijahu sve bolji od boljega. Oni su 116

oslobodili Crkvu od ropstva talijanskih tirančića i njemačkih careva. Kao kruna ovome nastojanju dolazi jedan od najvećih papa — sveti Grgur V I I .

Odgojen po strogom načinu Clunyjevaca, želio je provesti svoj život u samostanu, ali ga Providnost mecumerifho tiieiMf aJ'tidifTo ~PofvpanioN<"m f ducbui oUM-nbui

msbm

n u t r . CL^ pofTc|ullm ConfunUr, fffumdter , 0CT°vUjrČir >>• c u m C i d ^ i T r f >,«, r , ^ ^ -Mn i n f b i n f / \ j o Cfffcmn, lUJrt^ CaTumeft- no mf-n p u f »hmaiioci uoCđtu ff-t a b a n č i o p n uf q u 4 m (SMi.uu-f i .,„ (Vl, W lv>fivVn<rtt inu-TTro Con CipfrfTui-'-,; K.;!r(|ifai. i «rjvhtl?^' autft^; fuCO?fCi P"T" P° T C| UAm p pl l t^Tl fUfTT ht Grnmuli luaf, -.alt, . ivMut lmFH tu. „Vi ^ u. i' ijua li ilt&faf^bcU...ei: p u r j * roLu cfbcHe d<teH<«f" *'<-< »' drriMC 11 et l

E V A N G E L I A R I U M SPALATENSE Strana 143. iz „Splitskog evanđelistara". Desni stupac pisan je slovima t. zv. „karolina". Sitna slova u sredini lijevoga stupca nose ime „beneventana", a sadržavaju zakletvu Grgura, ninskog biskupa

odvede drugim putem, te on postade papinski savjetnik kod Leona I X . sve do svoga predšasnika Aleksandra II. Izabran jednoglasno god. 1073. papom, ne zatraži potvrde od tadanjega cara Henrika IV., već mu samo dojavi svoj izbor. Novi papa je izvrsno poznavao 117

cio položaj Crkve u Evropi, jer je za 20 godina bio u papinskoj službi, a bijaše čovjek bez prijekora, odvažan, pobožan i idealista.

Sam sebi odredi zadaću, »da sv. Crkva, zaručnica Božja, majka naša, bude slobodna, čista i katoličanska.« Htio je osloboditi crkvu od cezaropapizma njemačkih kraljeva, a da to postigne, morao je podići moral, čistoću i svetost njezinih službenika. Njegov politički ideal bijaše kraljevstvo Božje na cijeloj zemlji, gdje će pojedini narodi sa svojim vladarima živjeti u zajedničkom miru i ljubavi pod vrhovnom vlašću oca svih kršćana, rimskim papom, namjesnikom Kristovim. Da sve to postigne, u sinodima državnim god.

1074. i g. 1075. zabrani obavljanje crkvenih čina oženjenim svećenicima. Ne poslušaju li ga, naredi puku, da ne smije slušati mise takvih svećenika.

Odredi, da tko kupi ili proda kakvu crkvenu čast, biva izbačen iz Crkve, i uopće svi simonisti gube svoje časti. Jednako zabrani lajičku investituru, t. j. primanje znakova crkvene časti iz ruku svjetovnjaka.

Ove reforme naiđoše na žestok otpor, no Grgur ne klonu.

Henrik IV., tada pritisnut od Sasa, odobri papin postupak i otpusti pet svojih savjetnika izopćenih još od Aleksandra II. Biskupi i neki opati svom dušom pristadoše uz Grgura, a drugi oportuniste ne usudiše se proglasiti njegove odredbe od straha pred svećenstvom i velikašima, treći se opet svom silom opriješe i huckahu kralja Henrika IV., da prezre odredbe papine. Kad je Henrik pobijedio Sase, drage volje posluša ove posljednje. Stade on po svojoj volji biskupe imenovati (u Milanu, Spoletu, Bambergu i Kolnu), primivši od njih bogate darove. Izgrdi papine poslanike, koji dođoše u kraljev dvorac Goslar, da ga odvrate od zla puta. Još sazove sabor u Wormsu, da skine papu. Nato u Rimu digoše glavu protivnici Grgurovi. Nevrijedni i bilo kažnjeni bilo samo prikoreni kardinali, biskupi i svećenici zajedno sa man118

sionarima* pod vostvom nekog Cencija Frangipana** na sam Božić g. 1075. zarobiše papu nasred trga sv.

Petra, kad se vraćao iz crkve. Puk istoga dana oslobodi papu, a Cencij zamoli oproštenje i dobi ga, no doskora opet prebjegne k Henriku IV., da ga užesti protiv pape.

Pristaše Henrikovi na saboru u Wormsu g. 1076. proglasiše, da papa Grgur mora odstupiti, no zato lUfrt-mtinMiiii iJONTCrn aCPC . <;jij>TiHifrir,aU> tomraniJn r

tMoLoc^f

c< H i pr«TB iH

¿M»»« cct)VOO„ «loi?* iHCNUrAt prW Tf>Wlh<aN f>1JM, (J ti«u«'fu Ct's-NtrO CfcK '/"«inu ci/«*

K1 vf« of.n«,pK

10 »i Ch»l«"»"«"« «»••' M m'pof* TOM U M" •

'Pff'rrTK>Nt

«IVIMIOI

<"• larrn.

,'IUIU lirnetrr-ri

hlRIN'prtfil i'fTopNCU »*lTtS t\ OKTi>l AJJ

ttn,3\tV!!š!V\ oIlo^ S-CUND ' N05OM !0HA¡VNLNV ,

piliti TOAN4C, WY«JC ttjr»-**Vftf

V . «u f-lft mlmp •("«jC.lf-. ^ f ^

,—r«» ii.fr fei^k., U-

ffirtof»

•na. mrir um . .-¡u rc «-rftrppof u.fKfiuLmchtoi pu.

fullvil ONP'iHI uirra

Jrrtv N ifmujr •»irrio»« (Hurntir "JJrrfi pcrn'ifcnof. y«apatrrcf prfnu WlNlbuUTU U £N «UMSTtTfuC i»» «"mrTmđ permi

C w*oCcfimot«» eto tvffnaf MCO t t c cfg,fim of CLUfOM U<T€£M O h

«3lCl

cr 1 <»»T IPW upti

0 ude tlu.i*Ofi ilirom c docc m cwrrrf cxu flci'H *ncH<x'rlx« n*" p^-reu >«rfi%t tfufj ONtfiru. <\urru*~~' H ui oJ* K<c-rf*l.l/n<vn>5 k*t i ; ecf

h«iCcrTf*bmaTor unJrvf ajUt-rbcu ccf n Nn

C rcLocpffiirc* c«^ Cc arici^oHu

m i JL?i—

D V I J E S T R A N I C E IZ „ S P L I T S K O G E V A N Đ E L I S T A R A " Na desnoj je stranici grčko evanđelje pisano latinskim slovima

velikaši i državni knezovi u Triburu, izjaviše iste godine, da Henrik IV. ne može više biti kralj, jer je pod papinim izopćenjem, i dadoše mu godinu dana vremena, da se pomiri s papom. Jedino zagovoru papina *) Mansionari su lajici u crkvenoj odjeći, koji su čuvali crkvu sv. Petra, varkom su više puta uzimali novac od hodočasnika i druge nepodobnosti radili. Njih je Grgur VII. protjerao. **) Radi pljačkanja putnika i grabljenja crkvenih dobara bio je osuđen na smrt, no kasnije pomilovan od Grgura.

119

poslanika, imao je Henrik zahvaliti, što ga sasvim i odmah ne skinuše s prijestolja.

Za ljute zime prijeđe Henrik Alpe sa kreposnom svojom ženom Bertom, s kojom je inače vrlo zlo postupao. U Kanosi (Canossi) se pomiri s papom. No Henrikovo pokajanje nije bilo iskreno, jer se odmah zatim složio s protivnicima papinim u gornjoj Italiji i zapriječio papi put u Njemačku.

Nato knezovi u Forchheimu (čitaj : Forhajmu) god.

1077. svrgoše Henrika IV. i izabraše Rudolfa Švapskoga, premda su se tomu protivili papini izaslanici.

Grgur ne odobri ovoga kralja, iako je bio pristaša papinih reforma, jer je htio pošto poto mir s Henrikom IV. Za građanskoga rata između Rudolfa i Henrika dopriješe papi nove tužbe na Henrika. Između ostalih optužiše ga, da kani postaviti protupapu. Na saboru u Rimu god. 1080. izopći ga Grgur iz Crkve, a kralj za inat sazove crkveni sabor u Brixen, kamo dođe samo jedan kardinal i trideset biskupa. Ti svrgoše Grgura i postaviše za protupapu ravenskoga biskupa Guiberta, koji se prozva Klement III. Guibert bijaše protivnik reforma i izopćen je od pape radi svojih mana.

Henrik dođe u Italiju, osvoji Rim, gdje ga protupapa Klement III. -okruni carskom krunom. Grgur VII. zatvori se u Anđeosku tvrđavu, a odatle pobježe u Monte Cassino (čitaj : Kasino) i napokon u Salerno, gdje 25. svibnja g. 1085. umrije. Posljednje su mu riječi bile: » L j u b i o s a m p r a v d u i m r z i o n e p r a v d u , zato umirem u progonstvu.« Ovaj junak pravice podlegao je sili, ali svaka sila za vremena, a pravica konačno pobjeđuje. I ideje su Grgurove pobijedile. Njegovi nasljednici dokončaše borbu za slobodu Crkve. Godine 1122. bi sklopljen Wormski konkordat između Kaliksta II. i Henrika V., kojim je priznato carevima, da potvrđuju crkvene dostojanstvenike, a ne biraju ih. In vesti turu biskupa štapom i prstenom obavljat će p a p a . . .

Još koju godinu i javit će se veliki vitez uboštva sv.

Franjo, da do kraja izliječi rane Crkve, koje je zado120

bila od bogatstva prelata ; a liječit će ih potpunim i bezuslovnim siromaštvom i evanđeoskim životom.

Grgur VII. je pregnuo, da nauči kraljeve poštovati pravicu i zakon, on je očuvao Njemačku od despotizma. Grgur je slomio silu svjetovnih velikaša, koji nisu znali za drugu pravicu do sile mača. Spasio je društvo od silnika i u tome je on čovjek Providnosti.

Evo što o njemu piše njemački povjesničar Gregorovius, inače protestant i protivnik papinstva: »U povijesti papinstva navijeke će sjati dvije zvijezde i prikazivati duševnu veličinu papa: Leon I., pred kojim je uzmakao grozni razbojnik Atila, i G r gur VII., pred kojim je klečao u pokorničkoj haljini Henrik IV. Prvi svjetski događaj napunja te strahopočitanjem pred čisto moralnom veličinom, a drugi te sili, da se diviš gotovo nadčovječnom karakteru.« Zatim dižući Grgura iznad Aleksandra Velikoga, Cezara i Napoleona, jer je pobijedio moralnom a ne grubom materijalnom silom, završava: »Napoleon je prema Grguru VII. samo barbarin. Grgur je sjajna zvijezda srednjega vijeka. Pogled na nju začaravat će sva vremena, a povijest kršćanskoga svijeta izgubila bi ponajkrasniju stranicu, kad ne bi mogla pokazati na ovaj silni karakter sina zanatlije pod ti jarom.« (Gregorovius : Rom im Mittelalter IV. 197.)»

121

BORBA ZA GLAGOLJICU * Jedan talijanski pisac tiskao je nedavno knjigu 0 glagoljici, i ovo pitanje nazvao : glagoljska zagonetka. Zagonetka je glagoljica za svakoga, tko je ne motri s pravoga stanovišta. A pravo stanovište zauzeti u ovome pitanju zaista je teška stvar. Treba spojiti zapravo dva pitanja, dva interesa, dva lica u sebi : vjernika, uvjerena člana katoličke Crkve, i odana sina svoga naroda. To zato, jer je s glagoljicom povezan interes crkveni i nacionalni. Ja sam naglasio interes katoličke Crkve, jer pod glagoljicom razumijem slavensku službu Božju u katoličkoj Crkvi. Činjenica, da su Hrvati uspjeli prodrijeti svojim jezikom u katoličku Crkvu, upravo je fenomenalna pojava, jer katolička Crkva ni kod jednoga drugog naroda, koji je po propasti rimskoga carstva poprimio kršćansku vjeru, nije trpjela drugi jezik u bogoslužju, nego samo latinski. Taj je jezik bio v a n j s k a veza, koji je držao na okupu njezine članove, on je po Crkvi postao i saobraćajnim jezikom naroda srednjega vijeka.

Da se glagoljica kroz stoljeća sačuvala živa, to je opet znak žilavosti hrvatskoga svećenstva u borbi za narodni ponos i amanet namrijet još od sv. Čirila 1 Metodija.

No sve ovo je dokazom, da nisu u Rimu sami neprijatelji glagoljice stolovali, jer kroz stoljeća se ona *) Da bude slika života doba hrv. vladara potpuna, evo i jednoga članka o glagoljici od njena početka do danas. I ovo je predavanje don Lovre držao đacima u sjemeništu.

122

ne bi održala, kad bi je ozbiljno i definitivno Rim. Zabranio.

Borbe je moralo biti, ali ta je ipak svršila dosada u korist glagoljice.

Ma da je moje mišljenje, da Grgur Ninski nije protagonista u ovoj borbi, to ipak počinjem ovu borbu sa splitskim saborima za kralja Tomislava, jer ne bi bilo kritički prijeći preko uvjerenja tolikih uvaženih historika.

Iza svečanoga odobrenja glagoljice od pape Hadrijana II., koji je u triumfu uveo sv. braću u Rim, te od Ivana VIII., koji je štitio sv. Metodija protiv njemačkih biskupa, za Tomislava bi joj bio zadan prvi udarac. Nije ipak podlegao pop glagoljaš iza Zabrane staroslavenske službe Božje na splitskim saborima god. 925. i 927. Nije, jer eto opet se drži sabor god. 1060. za kralja Petra Krešimira IV. I ovaj sabor, kako pripovijeda splitski kronik X I I I . vijeka, Toma Arciđakon, donio je oštre zaključke protiv glagoljice. No čudno je, da ti zaključci nisu onako teški u tekstu, gdje su potvrđene odluke sabora od pape, kao u Tominoj povijesti. Treba i tu pročistiti stvar historijskom kritikom !

Zanimljivo je za ovo doba X I . vijeka, da se među Romanima proširila kleveta na sv. Metodija, da je bio heretik. Tom su se metodom borili i Nijemci protiv svete braće. No kao što je Metodije pred papom obranio čistoću svoje nauke, tako se i hrvatsko svećenstvo branilo od neprijatelja neporočnim životom, iskrenom pobožnošću i čistom vjerom, radi čega je priraslo uz srce našem narodu.

Borba X I . vijeka bez sumnje je najteža od svih, koje je izdržao glagoljaš. U isti čas borio se romanski elemenat sa slavenskim za prevlast na istočnoj obali Jadrana, kad je rimska Stolica započela reformirati svoje svećenstvo, stezati disciplinu i unificirati obrede.

Borba je rimske Stolice morala biti oštra i bezobzirna, jer se radilo o slobodi Crkve protiv rimskoga preuzetnog plemstva i careva njemačkih.

123

S druge strane nisu dalmatinski Romani birali sredstva u borbi za samoodržanje, a imali su jaku kulturnu prošlost, bili su prestavnici milijuna svojih sunarodnjaka, makar n e s v i j e s n o još povezanih nacijonalnim interesom, a Hrvati rastrojeni, još neuki, imali su svoje glagoljaše i državnu vlast, koja je morala praviti kompromise sa dalmatinskim Romanima, ako je htjela prodrijeti na more i laganom ga penetracijom osvojiti. U to je doba na poprištu pop glagoljaš i Petar Krešimir »kralj Hrvatske i Dalmacije«, koji zove Jadransko more »naše dalmatinsko more«. Vremenski je povezana s ovom borbom obnova života katoličkoga svećenstva, a to je moglo biti sudbonosno za glagoljicu. Bezobzirna borba protiv nasilja njemačkih kraljeva, kao i živa želja za što čvršćom disciplinom, mogla je dovesti pape na misao, da se ukine i ova iznimka u katoličkoj crkvi, glagoljica, protiv koje su stizale neprestane tužbe s ovih obala Jadrana.

No glagoljica je pobijedila. S iščupanim korovom nije izguljena pšenica.

Ova je borba toliko očeličila glagoljaše, da su se oni stali smatrati jedinim baštinicima sv. braće, zaboravili su, da su sv. Ćiril i Metodije apostoli svih Slavena. Tako pop Dukljanin piše : »Sveti muž Konstanc (sv. Ćiril) naredi popove i knjigu hrvačku..« Budni stražar Jadrana bio je hrvatski glagoljaš.

Da se obrani od klevete dalmatinskih Romana, glagoljaš izmisli, da je njegovo pismo pronašao sam veliki naučitelj zapadne Crkve sv. Jeronim. A tko će se usuditi njega nazvati krivovjercem i Staroslavenska je služba Božja zadobila mir.

No trebala je ona i zaštite sa onoga mjesta, gdje je najveća vlast crkvena. Da joj se digne ugled i osigura opstanak, senjski biskup Filip zamoli papu Inocenta IV., neka mu dozvoli glagoljati. Ovaj papa, čovjek osobito širokih vidika, prijatelj srpskoga kralja Uroša I., želio je pomiriti zavađeni Istok i Zapad, a inače je nazvan »uresom pravnika i ocem prava«.

124

Godine 1248: dopusti on upotrebu glagoljice senjskom biskupu, a zatim i krčkom biskupu Fruktuozu i benediktincima na Krku. Odavle pozva češki kralj Karlo (Većeslav) odobrenjem papeKlementa VI. glagoljaše u Prag, a poljski kralj Vladislav II. Jagelo dovede ih u Poljsku.

POD

BIAČIMA

Vide se uz novu crkvu i ruševine crkve sv. Marte iz doba Mutimira.

Tu su bili dvorovi hrvatskih vladara

Kao da je dobila krila, glagoljica pogodovana od Inocenta IV. širi se uzduž Jadrana na sve strane.

Doprla je i do Dubrovnika, a poplavila biskupije splitsku, zadarsku, senjsku i modrušku i cijelu Istru.

Glagoljaš je i u samoj Veneciji dobio dvije crkve za svoju službu (god. 1510.).

Ovo je doba najljepšega cvata njena. Glagoljicom se služi i hrvatski notar, velikaš i građanin. Nije ona više samo crkveno pismo.

125

Mnoštvo je rukopisa nastalo u ovo vrijeme, a raznoga su sadržaja, crkvenoga i svjetovnoga. Pomnjivo se mučio glagoljaš pišući za svoju crkvu potrebne misale, brevijare i druge knjige. Ne zaostaju mnogo ovi rukopisi svojom ljepotom za onodobnim rukopisima latinskim na ovoj strani Jadrana.

Ali u ovo doba nastaje jedna zapreka širenju glagoljice u krilu samoga našeg naroda. Hrvatski franjevci, koji će doskora za turskih vremena biti jedini dušobrižnici, po svome pravilu moraju se služiti samo latinskim jezikom u misi. Pa ipak je glagoljica bila jača i od ovoga pravila, jer jedna grana franjevaca (trećoreci) prigrliše glagoljicu svom dušom i gotovo je isključivo staroslavenski jezik u uporabi u njihovim crkvama. Provala Turaka u naše zemlje prekinula je redoviti naš kulturni napredak, pa je i glagoljaše smela u njihovome radu. Narod je osiromašio i rasi jao se na sve strane, crkve opustjele, knjige glagoljaške propale, nove se slabije pisale. No zato je i pop glagoljaš slijedio, a možda i vodio narod u njegovoj seobi, i tako je glagoljica iz primorskih strana za turske najezde doprla kuda i pop glagoljaš, do Zagreba, Karlovca, Ljubljane pa i dalje sve do Beograda. Ovo se sve ima razumjeti u katoličkom obredu.

Uto se pronašla i štampa. Tiskane su knjige istisle rukopise kroz X V I . vijek. Nova pogibao za glagoljicu ! Teško je i skupo je prepisivati glagoljaške misale, pa odakle će ih siromašan glagoljaš nabaviti i Latinske knjige su jeftine, jer su tiskane, čitljivije su, a i učenije. To treba dobro držati na pameti, da je glagoljaš bio neukiji od svoga druga latinaša zato, što nije imao pri ruci knjiga kao on, a je li se naučio latinskoj knjizi, nije već imao volje mučiti se teškim glagoljaškim pismenima. Šestnaesti vijek je razvio i borbu protestantizma s Rimom. Ovaj pokret je ipak i nehotice pogodovao glagoljici.

Protestanti su kušali predobiti katoličke Slavene za sebe, pa su tiskali knjige latinskim, ćirilovskim i glagoljskim slovima. Tridentinski sabor, koji je ure126

dio i pitanje liturgijskih tekstova, nije ipak dirao u glagoljske misale i druge crkvene knjige, kako bi ih imao upravo zabraniti prema svojim odredbama.

Popa se glagoljaša nije dojmio pokert Lutherov, jer on je imao na svome jeziku službu Božju, pa mu nije ništa nova donosio Luther, a u vjersko-dogmatičnim stvarima glagoljaš je uvijek bio tvrd kao stanac kamen. Ipak štampanje novih liturgičnih knjiga bilo je pridržano rimskoj Stolici, a to je oteščavalo napredak glagoljske knjige, jer je u Rimu bilo teško naći ljudi vještih glagoljici.

Već prije sabora u Tridentu bio je glagoljski misal štampan, i to g. 1483., valjda u Mlecima, g.

1494. u Senju, g. 1528. u Mlecima, i g. 1531. na Rijeci.

Stotina je godina prošlo, a novi se misali nisu štampali, dok su se stari poderali. Glagoljaši su bili na muci. Upravo se stide pokazati svoje poderane knjige vizitatorima, kad obilaze župe. A ovi katkada neprijateljski raspoloženi, a katkada i po savjesti javljaju, u kako se bijednom stanju nalazi glagoljaško svećenstvo radi nestašice knjiga i pomanjkanja znanja.

Mletačka vlada nevoljko gleda glagoljicu, a biskupi, koji su došli iz Mletaka, ne osjećajući ljubav prema njoj, nastoje je iskoreniti. No glagoljica je vazda našla zaštite kod ljudi široka srca i svijetla uma i na istoj katedri biskupskoj. Tako je god. 1531» baš biskup modruški Šimun Kozičić, rodom Zadranin, štampao glagoljski misal, a onda i neke knjige za izobrazbu glagoljaša.

Kako su se po odredbi tridentinskoga sabora morali svećenici odgajati u sjemeništima, to je glagoljica opet došla u kušnju. U sjemeništima đaci navikli talijanskom i latinskom jeziku, ne će se priljubiti slavenskom bogoslužju. Pa ipak i za njih je bilo mjesta u crkvenim zavodima u Poreču, Loretu i u samome Rimu. Pape sedamnaestoga vijeka prijatelji su glagoljice. Pod protektoratom Urbana VIII. i Inocenta X. štampaju Levaković i Glavinić, franjevci, svoj misal.

127

Međutim pitanje staroslavenske službe Božje dolazi u kompetenciju rimskoga ureda za proširenje vjere (Propaganda), a taj pogoduje glagolici i već g. 1688. štampa novi misal glagoljaški.

U X V I I . vijeku fratar Glavinić piše apologiju glagoljice, a god. 1671. kardinal Ivan Bona u knjizi »Rerum luturgicarum« svjedoči, da je glagoljica u običaju po Istri, Primorju i Dalmaciji.

Glagoljicu slavi Poljak kardinal Hosins (god.

1562.), a Splićanin Kavanjin (g. 1714.) pjeva : »I s l a v e n s k e n e k a s m i s e naš lip jezik u z v i s i se!« • Ali uza sve ovo glagoljaša bi nestalo, jer nisu imali svoga posebnog zavoda. Svet čovjek splitski nadbiskup Cupilli (čitaj : Kupili) zamisli otvoriti glagoljaško sjemenište u Splitu i poče ga graditi na današnjem Pazaru, ali ga smrt omete u tom poslu. Ovaj dobar pastir usprotivi se splitskom plemstvu, koje je htjelo zabraniti u katedrali sv. Dujma čitanje evanđelja i epistole na hrvatskom jeziku.

Ideju glagoljaškoga sjemeništa oživotvori glasoviti Peraštanin Vicko Zmajević, biskup zadarski.

On ustanovi sjemenište g. 1727., ali nemarom mletačke vlade otvori se ovaj zavod tek god. 1748. za biskupa Matije Karamana, koji je redigirao i izdao novi glagoljski misal god. 1745.

Suvremenik je Karamanov splitski nadbiskup Cosmi (čitaj : Kozmi), koji je odredio posebne komisije za ispitivanje glagoljaša, a njegov nasljednik Bizza stvorio je drugo glagoljaško sjemenište u Dalmaciji u Priku kod Omiša godine 1749.

Godinu dana kasnije kardinal Lambertini (kasniji papa Benedikt XIV.) brani zakonsko pravo glagoljice u knjizi »Della santa messa« (O svetoj misi).

Uprkost nastojanja mletačke vlade glagoljica se širila po zemljama njezine vlasti, jer su joj bili nakloni Pio VI. i Pio VII. 128

I tako evo nas u X I X . vijeku. Probuđena narodna ideja dala je oduševljenih pobornika glagoljaša, ali i neprijatelji upriješe sve sile, da je unište.

Kritički duh naučenjaka, koji je proučio dragocjeno jezično blago, sačuvano u glagoljskoj knjizi, podigao je ugled njezin. Nije sada bio samo neuk i siromašan pop njezin branitelj, već najveći duhovi slavenski stali su da je brane.

C R K V A SV. SPASA NA V R E L U CETINE

Providnost joj je dala i velikoga biskupa Strossmayera i Papu Lava X I I I .

Lav X I I I . pismom »Grande munus« (Velika služba) slavi svetu braću Ćirila i Metodi ja i ustanovivši, da se njihov blagdan časti po cijeloj Crkvi, sam spjeva dvije himne za njihovu službu.

Kad je Strossmayer god. 1887. poveo u Rim hrvatsko hodočašće, odjeknu sama crkva sv. Petra od glagoljskog pjevanja »Slava v višnjih«. Strossmayer je pjevao staroslavensku misu u Rimu !

129

y*

L a v X I I I . sklopivši konkordat sa Crnom Gorom dozvoli, da se u barskoj biskupiji obnovi glagolica, te izdade o svome trošku novi misal, koji je redigirao Dragutin Parčić. Godine 1898. izda odluku, kojom se dozvoljava glagoljica u svim crkvama, gdje se glagoljalo od god. 1868. godine unaprijed. Intrige austrijske vlade htjele su omesti izdanje novoga misala, i kad se zaprijetila represalijama Austrija, ako iziđe misal o trošku Propagande, Lav X I I I . podmiri cio trošak iz svoje privatne blagajne.

Sad su doušnici austrijski javili u Rim, da je misal pun heretičkih izreka i izraza. Dakle iste metode u X I X . kao i u X I . vijeku. Odredba papina o trideset godina uporabe glagoljice u pojedinim crkvama dala je prigodu zadarskom biskupu Rajčeviću, da je proglasio, da nema u zadarskoj nadbiskupiji ni jedne glagoljaške župe. I porečki biskup Flapp nije bio naklon glagolici.

Pa ipak je glagoljica preživjela i ostala u objema biskupijama, a da ne spominjemo senjsku, gdje zaslugom kasnijega zagrebačkoga nadbiskupa, a ondašnjeg senjskog biskupa Posilovića, nema danas ni jedne latinske župe, već su sve glagoljaške. Borbe je bilo i u Splitu. Austrijska se policija umiješala, ona je zabranila, da svećenici šalju utoke na Rim za obranu glagoljice.

Dalmatinski je sabor stao da brani glagoljicu, i tako je ova postala nesamo crkveno već još više političko pitanje. A to je zlo, i to joj je škodilo.

Kroz ovo posljednje razdoblje najveća je šteta za staroslavensku službu Božju bila, što je utjecajem austrijske vlade zatvoreno glagoljaško sjemenište u Zadru, a nestalo je i onoga u Priku. Više nije bilo čistih glagoljaša. Kasnije je uveden staroslavenski jezik u školu kao obligatan u centralnom sjemeništu u Zadru.

Ali su svi ostali predmeti podučavani latinski.

To je bilo na uštrb glagoljici, jer je čitanje staroslavenskih slova teško, pa i osvjedočeni glagoljaši — latinaju. Uslijed ovoga nije bilo jasno, koje su župe 130

latinske, koje bi bile glagoljaške. Stvar se nije razbistrila ni odredbama Lava X I I I . , a borba i smutnje bivale su sve jače. Najgora pogibao bila je, što je pitanje glagoljice dato u kompetenciju Kongregaciji za obrede mjesto Propagandi.

ULAZ U C R K V U SV. SPASA NA V R E L U CETINE

Da se jednom stvar temeljito riješi, izdao je Pio X. god. 1906. ponovno odluku o tridesetgodišnjoj neprekinutoj uporabi glagoljice ustanovivši, da je glagoljica privilegij samo pojedinih crkava i župa, a ne cijeloga naroda. Dalmatinski biskupi iz131

y*

javiše, da je odluka neprovediva. No život i potrebe Crkve i ovoga su puta spasile amanet sv. Ćirila i Metodija. Odluka se nije mogla provesti bez osjetljive štete za vjersku stvar, a glagoljica je našla nove branitelje velika uma i srca, a to su biskupi i svećenici: Mahnić, Stadler, Volarić, Bulić, Prodan i drugi.

Mahnić je osnovao posebnu akademiju za proučavanje glagoljskih rukopisa. Stadler je tiho, ali postojano radio organizirajući nevidljivu borbu s protivnicima. Bulić je već prije tražio, da se glagoljski misal štampa l a t i n i c o m . Ova je ideja nakon mnogo prepirke i pobijedila. Danas imamo već štampan misal, a redigirao ga je sveuč. prof. u Pragu dr Weiss.

Sada nema nikakvih poteškoća u čitanju, niti ima ikakvih izlika. Sv. Stolica pušta slobodno glagoljati u našoj državi, a da se ovo faktično stanje i uzakoni, moglo bi se poraditi, kad se bude sklapao konkordat sa sv. Stolicom.

Dužnost je našega svećenstva, da upotrijebi ovu zgodnu priliku i glagoljici povrati stare granice.

132

ZAMAŠITOST RADA SV. BRAĆE ĆIRILA I METODIJA Sveta su braća uvela Slavene u zajednicu kršćanskih naroda, otvorili su im vrata povijesti i tako im utvrdili razlog opstanka. Prvak slavenske filologije dr Vatroslav Jagić ocjenjujući rad sv. braće napisa ovo : »Narodima srednjega i novoga vijeka nema u svemkolikom razvoju njihova bivstva i državljanstva važnijega trenutka od pokršten ja. Krst i vjera kršćanska su vrata, na koja se ulazi u zbor i drugovanje s izobraženim narodima : to je zlatni ključ, koji otvara blagodati nova, na kršćanskim istinama osnovana života; ova svjetlost razgoni tminu krivoboštva, a stavlja temelj prosvjeti kršćanskoj. Sv. braća su očuvali Čehe i Slovake, a posredno i ostale Slavene od sudbine Polapskih Slavena. Davši pismo i književni jezik našem narodu, namriješe nam slavu, da smo imali književnih djela u ono doba srednjega vijeka, kad su se svi ostali narodi Evrope služili latinskim i grčkim jezikom.« Danas je zaista mrtav jezik, kojim su pisala sv. braća, ali on odjekuje još po našim crkvama, i još se i danas pjeva : »Slava v' višnjih Bogu i na zemlji mir ljudem blago voljeni ja« — onako, kako se pjevalo u doba cvata hrvatske narodne države. I danas taj jezik diže ljudsko srce Bogu. »Gore srdca« i danas se s naše zemlje penje vapaj k nebu »jako kadilo« i zove se Gospoda »Oče naš, iže jesi na nebeseh«. Ljude, koji teže k nebu, i grešnike, koji biju prsi svoje izgovarajući »Gospode nesm dostojan«, davnina doba Čirilova još upravlja putem spasenja. To je korist duševna. A kakogod sv. Crkva, ustrojena da vodi ljude u nebo, čini 133

ih sretnima i na zemlji, tako i ovo djelo sv. braće uz nebeske blagodati donijelo je i vremenite.

Proučavanje svih slavenskih jezika temelji se baš na jeziku staroslavenskom, dijalektu starog jezika slavenskog. Da nije bilo djelovanja sv. braće, izgubio bi se ovaj dijalekt u tami vjekova i zaboravi danomične jezične promjene. Oni ga spasiše i očuvaše. Otuda neprocjenjiva korist znanosti : filologiji, etnologiji, povijesti. Najstariji rukopisi, pisani na koži, sačuvaše se još iz X. i X I . vijeka po raznim samostanima i crkvenim bibliotekama. I ovdje je Crkva dolično uz evanđeosku izvršila i znanstvenu misiju.

Po cijelom slavenskom svijetu raširi se već u prvo doba pismo sv. Ćirila — glagoljica. Kako drži nedavno preminuli učenjak dr Vladimir Mažuranić, regbi, da su se glagoljicom u nekim pravnim poslovima služili Hrvati još za doba narodnih kraljeva. Iz doba oko god. I I O O . glasovita je »Bašćanska ploča«. Ali svakako od X I I I . vijeka unaprijed sve do X V I I . vijeka ovi se poslovi bilježe glagoljskim pismom i to u Hrvatskom Primorju, oko Velebita, u Pokuplju i Pounju.

Bosančicom, koja se temelji preko ćirilice na glagoljici, i danas pišu neki Poljičani, a o značenju ćirilice u životu slavenskih naroda suvišno je ovdje i govoriti.

Glagoljicom se Hrvati služe u crkvenim, javnim i privatnim poslovima. Gospoda se Hrvatska (od 14. do 16. vijeka) dopisuju između sebe glagoljskim pismom, i ovo pismo se zove hrvatskim u opreci s latinskim. U Hrvatskom su Primorju još prošloga vijeka mnogi starci bili vješti glagoljici.

Sa političkog stajališta i danas nas čuva djelo sv. braće od onih, koji vrebaju na naše zemlje, kako je očuvalo našu narodnost kroz vjekove.

Pop glagoljaš je štit narodnosti, on je svjedok cijelome svijetu, čija je zemlja, u kojoj on pjeva slavu Bogu.

134

HRVATSKI

VLADARI

KNEZOVI: DALMATINSKA H R V A T S K A : DOMAGOJ (864.-876.)

VIŠESLAV (oko 800.)

I L J K O (876.-878.)

BORNA (810.—821.)

ZDESLAV (878.-879.)

VLADISLAV (821.—835. ?)

B R A N I M I R (879.-892.)

MISLAV (835.-845.)

M U T I M I R (892.—910.)

(U Neretvi D R U Ž A K 840.)

T R P I M I R (845.-864.)

PANONSKA H R V A T S K A : L J U D E V I T POSAVSKI (810.—823.)

RAT IM IR (829.-838.)

BRASLAV (880.—896.)

KRALJEVI: TOMISLAV (910.—928.)

T R P I M I R II. (928.-935.)

K R E Š I M I R I. (935.-945.)

MIROSLAV (945.-949.)

M I H A J L O K R E Š I M I R II. (949.-969.)

STJEPAN DRŽISLAV (969.-997.)

SVETOSLAV (997.—1000.)

K R E Š I M I R I I I . SURONJA (1000.—1030.) i GOJSLAV (1000.—1020.)

STJEPAN I. (1030.—1058.)

PETAR K R E Š I M I R IV. (1058.—1074.)

SLAVAC (1074.—1075.)

Z V O N I M I R (1076.—1089.)

STJEPAN II. (1089.—1090.) i PETAR „SVAČIĆ" (1089.—1097.)

Ova je knjiga nastavak one, koju sam pisao sa don Franom Bulićem, a koja nosi naslov: „Stopama hrvatskih narodnih vladara". Dok su ondje poglavito opisane zadužbine naših knezova i kraljeva, ovdje se opisuje javni i privatni život onoga doba.

Neke stvari nisu u ovoj drugoj knjizi spomenute, jer se opisuju u knjizi „Stopama hrvatskih narodnih vladara", ali sam morao neke poyijesne činjenice opetovati, da logički niz misli bude jasniji. Držao sam na pameti, da pišem za čitaoce, koji nisu upućeni u povijest, ali su ipak nešto čuli i čitali o doba, koje opisujem.

Knjiga je pisana za narod, a ne za učenjake. Poslužio sam se uglavnom ovim djelima : Dr F. Šišić: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara.

Dr F. Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije.

C. Paoli: Programma scolastico di paleografija latina e di diplomatica.

VI. Maiuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik.

Viktor Novak: Scriptura Benebentana.

Viktor Novak: Evangeliarum spalatense.

F. Ratki: Nutarnje stanje Hrvatske prije X I I . stoljeća.

Lj. Karaman : Kolijevka hrvatske prošlosti. (Poslužio sam se rukopisom, koji će štampati Matica Hrvatska).

Josip Nagy: Isprave iz doba hrvatske narodne dinastije.

SADRŽAJ Str.

NA P R A G U NOVOGA DOBA DRUŠTVENO U R E Đ E N J E

3 14

U H R V A T S K O M SAMOSTANU CRKVA SE GRADI NA DVORU HRVATSKOGA V L A D A R A . . .

U K A N C E L A R I J I HRVATSKOGA K R A L J A .

GOSPODAR Z E M L J E

24 37 50 60 72

PROSUTO Z R N J E

83

PETAR GUMAJ 92 C R K V A U H R V A T S K O J ZA NARODNIH V L A DARA 107 G R G U R VII. V E L I K I BORBA ZA G L A G O L J I C U ZAMAŠITOST RADA SV. B R A Ć E Ć I R I L A METODI JA • HRVATSKI VLADARI

115 122 I 133 135

Gradska knjižnica Solin Digitalizirana zavičajna zbirka Salonitana, knjiga 7 Lovre Katić: Na vratima hrvatske povijesti: razgovori o društvenim, vjerskim i kulturnim prilikama starih Hrvata Elektroničko izdanje Urednica Karmen Borković Odabir grade Karmen Borković Nada Topić Jurica Benzon Snimanje i obrada grade Gradska knjižnica Marka Marulića Split Nakladnik Gradska knjižnica Solin © 2013 ISBN 978-953-7851-09-5

Gradska knjižnica Solin © 2013 ISBN 978-953-7851-09-5