09 ubavo selo hq wm

Lovre KATIĆ

UBAVO SELO

LOVRE KATIĆ

UBAVO SELO PRIPOVIESTI

IZDALO H B V A T S K O K N J I Ž E V N O D R U Ž T V O SV. J E R O N I M A U R E D N I K DR. J O S I P

ZAGREB

ANDRIĆ

1944.

REDOVNO

IZDANJE

ZA

JERONIMSKE

ČLANOVE

J E R O N I M S K A K N J I G A 686

GRADSKA KNJIŽNICA SOLIN ODJEL -VRANJ.CBr. Invent.

Struka ' Afc - I , " b

TISAK

TISKARE

MILANA

ŠBFFLAYA

U

ZAGREBU

BILO JEDNO UBAVO S E L O Rieka je tekla kroz zelene livade između rakite, vrba i jablana. Na otoku, koji su obticali rukavi rieke, bielila se seoska crkva. Između vrba i jablana sakrile se mlinice i u njima se okretali mlinovi kao veseli pelivani. Izpod mlinskog kamenja prsilo se brašno, od kojega će biti kruh svagdanji. Kuće su se nanizale oko rieke, razštrkale se po bregovima/ Bile su pokrite pločom i svake jeseni polievale se raztopljenim vapnom, pa su ona susjedstva, što su posjela po brežuljcima, izgledala kao jata golubova, koja se sunčaju u prančioku.

Uviek je bilo liepo to selo, ali najljepše poslije dnevnoga rada, kad zazove večernje zvono na mir i počinak. Selo se povuče u kuće. Kad zimi za vedrih večeri zavija bura, pa se ovdje ili ondje za čas otvore vrata ognjene kuće i Koje čeljade protrči u staju, da pogleda blago, onda prodru u noć glasovi molitve kućne čeljadi skupljene oko ognjišta. Selo moli za blagoslov Božji i za svoje mrtve. Na ognjištu sladko pucketa granje maslinovo i miris se njegov širi, kao da tamjan izgara, blaži grudi, koje ga pohlepno udišu, kao da ih lieči i brani.

O komoštrama visi bakra s kupusom ubranim u vlastitom vrtu i s mesom ne kupljenim, već kod kuće osušenim. U vruću pepelu grije se bukara od smrekovine i u njoj se iskri vino iz vlastitih vinograda. Kad selo večera, onda se po kućama okupe seljani uz ognjište i sluša selo priče, koje ga vežu s davnini vremenima, a pobolji štilac dohvati se Kačićeve pjesmarice pa pri slabom svietlu uljanice zapjeva o junacima, kraljevima i svetcima. Stariji znaju sve te pjesme napamet, pa unapried upozoravaju mlađe: — Čut ćeš sad, koliko ih je pogubio!

3

4

— Neka, neka! — a onda psovka na dušmane.

A kad spomene pjevač kojega svetca, koji »Slovinskog je roda i plemena«, onda svi podignu crven-kape, a ženske se pobožno prekriže i priklone glavu.

Bura u dimnjaku zavije, a na mahove povije dim oko ognjišta, kojemu se svatko uklanja, jer kuda ove godine dim, onuda će dogodine smrt.

Na majčinu krilu ili uz stariju sestru već su mališi zadriemali. Poslije pjesme selo određuje, što će tko sutra raditi, kud će u pašu, kamo u sječu drva, a po Božicu već se i kosieri bruse, vrieme je, da se obreže loza.

Povede se razgovor i o tome, te dobri i izkusni rezači uče mlađe, kako se obrezuje stariji, a kako mlađi čokot.

— Devet, u krevet!

I onda pokriti domaćim sukancima i biljcima s užitkom slušaju, kako bura urla, lomi se i drma vratima i prozorima, a u krevetu je tako toplo i mirno.

Bilo jedno ubavo selo. *

Za vedrih zimskih dana vidik se nadaleko širi. S brežuljaka se naziru obrisi dalekih otoka. To su dani, kad se reže pruće na trsu, kad se gnoj zakopava oko čokota. Ali studen ujeda za nokte, pa težaci potrkuju k ognju, što gori pod zidom u zaklonici, da ogriju prozeble ruke, jer nisu već kadre držati kosier. U torbi je tikva s vinom i manja s rakijom. Selo se kriepi i grije i iznutra. Protrvši dlanom brkove težaci se opet vraćaju poslu. Pomno čiste lozin panj, triebe s njega staru koru svojom žuljavom rukom, ali tako majčinski, kao da ga miluju. I razgovaraju se sa svakom lozom, jer im je svaka dobra, urodi žarkom kapljicom, koja ih grije i sladi im grki život.

— Bilolaska, sladko grožđe, urodi, urodi, prute moj lozov! . . . — Karangača, neka nam je puna bačva! . . .

Glavinka, gospojo među lozama, na gospodske ćeš stolove doći, jer si najplemenitije grožđe. Crljenak, ti u kolu skačeš, srdce igra od tvoje v a t r e . . . Ninčuša, ti si naša siromaška, ali obilato rađaš kao i mi! Neka te, lozo moja vinova! . . .

4

Kad zakapa gnoj, ujedno čisti i korov i pali ga na ognju. Prebacuje oko sebe zemlju, kad snažno zamahne motikom, ali čim dospije do zida, uspori svoje zamahe.

Pazi, da ne izkopa busenje ljubice, koja se sklonila pod iid, da se zaštiti od bure. Već su joj pupovi udarili i u korizmi će procvasti, pa će za Bielu subotu selo kiticom ljubice trti oči sušeći ih poslije pranja, kad proslavi vesela »Slava« — Gospodin je uzkrsnuo.

Selo svaki rad prati s duševnim zadovoljstvom, s ljubavlju i poezijom.

Kad se sunce nagne zapadu, onda se dozivlju od vinograda do vinograda, natovare živo nabranom šikarom, maslinovim granjem ili smrekovinom, pa umorni, ali i zadovoljni s obavljena posla, vraćaju se domu razgovarajući se o svojim brigama.

Prolazeći kroz susjedstva pozdravljaju se s »Hvaljen Isus«, ponegdje se i našale i idu dalje željni toploga ognjišta.

Za večerom će muž ženi kazivati o obavljenom poslu, ona će njemu, kad se nada, da će joj se oteliti Milova, hoće li joj doteći sočiva, kad će trebati poći u iftlin, kad u stupu zbog sukna i druge ženske poslove izniet će pred domaćina.

Gdje su udadbenice, tu se i pri svieći šije ruho. Bilo jedno ubavo selo, koje je za se i na svome radilo, koliko je moglo i htjelo. Zeblo je za sebe i znojilo se za sebe.

Zemlja natopljena tim znojem davala obilan plod.

Milota je bilo pogledati uz brežuljke, kad se zazelene od loze i masline, po vrtovima, kad se u proljeće pomlađuju, po kamenitim ogradama, kad se zabiele od bademova cvieta ili pozlate od žutilovkina. Mirisala prekopana zemlja, mirisali vinogradi, kad procvjetala loza, a omamljivao žutilovkin cviet, koliko bio jak.

Po livadama rasli divlji karamfili i jaglaci, a po travi valjala se djeca u svojoj nestašnoj obiesti. Zidovi su podupirali lastve, što su se kao stepenice nizale uz brežuljke, a seljani su se ponosili tim zidovima, jer druga sela nisu znala tako vješto graditi. Padne li ili razvali li se zid, nije od sramote nitko pustio, da tako 5

ostane ni osam dana. Rugalo se selo takvome težaku jednako, kao da je nedjeljom došao k crkvi razparanih lakata.

Bilo jedno ubavo selo i mirno živjelo ne mareći za čitav ostali sviet. *

I u tome selu ljeti dahtala razpucala zemlja od žege, titrao zrak usijan od sunca, klonulo lišće na lozi i jablanu i grozdovi žeđali. Selo čupalo travu po vinogradima, da ne pali lozu grabeći joj i onu suzu vlage, što se sačuvala, a uzput obziralo se na planine, ne će li iza njih sinuti munja i nadviti se oblak. A kad oblak sa zapada munjom, gromom, hukom zaprietio, onda se selo molilo dragome Bogu zajedno sa zvoncem na brežuljku, palilo na ognjištu blagoslovljenu granu masline i strukove kadulje ubrane za rosnih dana.

A kad obilna kiša oprala lice drage majke zemlje, onda ona zamirisala .ljepše od cvieta. Lišće oživjelo, grozdovi prosjali, a vuga glasno zakliktala ljepoti bogata života, kad se smokva okitila sočnim, rekbi zlatnim plodom, iz kojega med kaplje. *

Bilo selo i u njemu jematva, pa jematva omastila selo gustim moštom. Liepili su se prsti trgačicama, kad su brale grožđe, prsluk i košulje goniču skorili se nakvašeni sladkom tekućinom, mješine mu se puzle iz ruku, uzice omicale, kako je mastan mošt. Putevi i dvorišta oškropljena su novim vinom. Rojevi pčela zuje po hrpi grožđa. Tovarčići grizkaju sieno, koje im se nigda ne daje, no bogata je jematva, pa selo gosti i tovara, kad nosi mjehove novog vina iz vinograda kući uvijajući se pod težinom tereta i lomeći noge preko neravnih staza.

Koga sretneš iz sela, svatko ima dobru, prijateljsku rieč. Šali se selo, da će tovaru kupiti naušnice, kako kažu u susjednom gradu polutežaci. Prelilo se veselje, razlila se radost iz vinograda po bregovima, putevima, susjedstvima i dvorovima.

6

Do koji dan šikat će vino izpod trstiju i ovnova na drvenom tiesku, kad se napnu jake momačke mišice te zakrenu oko lozica drven ovan. Doći će trgovci, otočit će vino, pa će selo podmiriti dugove, spremit će zimnicu i nabavit će ruha i kruha i mirno čekati zimu. Opočinut će i selo i zemlja. *

I Bog je želio imati Majku, pa ju je dao i selu; u selu bila crkva, koja ga odnjihala i odgojila. Stotina joj je godina, a uviek mlada. Oko nje se kupilo selo, kazivalo joj svoje nevolje i brige. Kroz crkvu ulazila pokoljenja u sviet, kroza nju izlazila iz svieta. .Čitava godina dana po crkvi se ravnala, pa i dani se dielili po jutarnjem, podnevnom i večernjem zvonu.

Kad selo nedjeljom dolazi k crkvi, rekbi da su sama vlastela starih vremena došla u pohode svojoj zadužbini.

Mužkarci zaogrnuti suknenim kabanicama, koje su obtočene širokim rubom crvene čohe, na prsima im se njišu težka srebrena puceta, a na glavi im crvena kapa kao kalpak. Žene u nabranim suknjama sa svilenim »dubrovačkim« rubcima na glavi ili sa zlatnom trepetljikom u viencu vlasi, što se u dvie debele pletenice savijaju oko glave.

Kume i prijateljice, strine i tetke, prijatelji i rođaci u hladu stoljetnih briestova prije mise u razgovoru čekaju dolazak župnika, od kojega očekuju duhovnu i svjetovnu pouku.

U crkvi pjevači našim hrvatskim jezikom zajedno sa župnikom slave Boga, koji je bio dobar i milostiv selu. Svaki seljanin s debelom sviećom u ruci sluša evanđeoske rieči, a svieća plamti i izgara kao što u svietlu vjere živi i dogara život sela. Smireno i okriepljeno vraća se selo iz crkve. *

A kad se oglase Božična zvona i prospu mir i blago: — slov po polju, livadama, bregovima i kućama Anđeli lieću od kuće do kuće noseći blagu viest: Slava Bogu na visini, i mir ljudima dobre volje.

7

A selo bilo dobre volje. Kako Božično zvono slavi, »nako se gubi svaka zla volja i neprijateljstva. Pred crkvom se božicaju, ljube se i čestitaju jedni drugima: »Da Bog da i dogodine u zdravlju i veselju.« Crkva sija u plamenu i sjaju svieća, kao da je nada nju sišla Betlehemska zviezda.

Kad pjevači zapjevaju: U se vrime godišća Mir se svitu navišća, onda čitava crkva, čitavo selo u njoj, jednom dušom prihvati. Srebreni glasovi unuka miešaju se s krupnim dubokim glasovima djedova. Sve pliva u veselju, kao da su anđeli došli u seosku crkvu i s njima duhovi pradjedova i svi se klanjaju siromašnom Božiću, što leži u naramku slame grijan dahom tovarčića i vočića. Njihov je Božić, kad bi selo i vuka nahranilo, da siđe iz gore.

Prođu siti Božični blagdani, prođe i mršava korizma, pa eto opet velikih časova Muke Gospodinove. Sa svežnjima maslinovih grančica dolazi selo na Cvjetnicu, da iz crkve ponese po polju blagoslov, koji silazi na maslinovo granje, kad ga misnik blagoslovi spominjući svečani ulazak Gospodinov u Jeruzalem. Velika nedjelja zaista je velika za selo. Kako su djeca osvjetlala komoštra na Čistu sriedu vukući ih po piesku i kroz rieku, tako se i selo kroz Veliku nedjelju očisti od grieha, a na Veliki Četvrtak čitavo se pričesti i poslije toga svi seljani zajedno blaguju bieloga kruha i popiju po čašu vina na uspomenu Gospodnje večere.

Onih dana, kad se zavežu zvona od Velikoga Četvrtka do subote, selo posti toliko, da nekoji ni kap vođe ne ee uzeti na jezik., »dok je Gospodin u grobu.« Na veliki petak bi krv udarila iz zemlje, da tko kopa u svome polju, ali zato se taj dan posvećuje udovicama i sirotinji, koja nema svoga težaka. Njima selo bez plaće i bez hrane obrađuje polje.

Kad u subotu zaslave zvona, u selu vjelo: Uzkrsnuo je Gospodin! Te noći na nedjelje poslije ponoći pohađa selo crkvu, spi, što je Isus uzkrsnuo: »Čestitamo Ti, 8

je veselje ožiosvit uzkrsne da čestita GoGospe draga,

ovu veliku Tvoju i našu radost. Veseli se, Gospe naša, i razveseli dušu našu! Slava Tebi, Isuse, pobjednice smrti i pakla!« U crkvu dolaze i mala djeca i gledajući prazan grob Gospodinov upiru prstićem prema mjestu, gdje je ležalo voštano tielo Gospodinovo i upozoravaju baku: »Nema Bože!« *

I umiralo je selo, kao što je suđeno ljudima. Prije nego će poći s ovoga svieta, došao bi im u pohode Gospodin. Jutrom bi zacinkalo malo zvonce u ruci onoga, koji je nosio popratnu svieću, a s crkve bi oglasilo veliko zvono, da se netko sprema u vječnost.

Gospodin je prolazio seoskim putevima obraslim šipkom, dračom, kupinom, ograđenim negdje kamenjem, pa preko njiva i obloga. Na koljena su padali seljani, pa bili i daleko, samo ako su nazreli, da svećenik nosi sv. Poputbinu bolestniku. Klečeći na svome polju zazivali su Gospoda, da im blagoslovi trude. Čitavo je susjedstvo izlazilo u susret Gospodinu kao najdražem gostu s gorućim sviećama od domaćeg kao dukat žutog voska.

U prvu nedjelju župnik je s oltara pitao u sela proštenje u ime bolestnika — a selo je od srdca odgovaralo: »Bog mu prostio!« U knjigu je zapisao: »Promienio ovaj sviet s boljim.« Do groba pratilo je čitavo selo svoga brata kršćanina. Iz svake je kuće morao netko poći na sprovod. Selo je držalo svoje groblje kao perivoj. Svi su grobovi bili pokriti velikim pločama i svi su bili liepo obzidani kamenom. Onda još nije bilo drugih grobova osim zajedničkih čitavu selu. Na ulazu u groblje pod najljepšim čempresima bio je grob jednak svim drugima i na njemu nadpis: »Putnicima i namirnicima, amo za svoje poslove dolazećim i od smrti daleko od svoga doma snađenima, svojoj braći u Gospodinu bratimi BI. dj. Marije ov; o posljednje prebivalište pobožno namieniše.« 9

Svake nedjelje selo je pohađalo svoje mrtve i izlievalo na grobove blagoslovljenu vodu uz toplu molitvu za njihove duše.

I smrt je bila prijazna u tome selu. *

Bilo jedno ubavo selo, a u selu ne bilo jednoga imena. Zapravo negda je toga imena bilo mnogo, ali odkada Bora Balina rodila diete -i ostala nevjenčana, odtada nije ni jedna majka nadjenula kćeri ime Bora.

Borina kuća bila na osami uz vodu, pa su je gledali kao ukletu.

Bora je ipak ostala u selu kao u pustinji, proklinjala jednoga gradskog trgovca do mrtve starosti. *

Bilo jedno ubavo selo i u selu stare kuće, iz zidova im niknula viola, a na prozorima cvali karamfili i mažurana.

Nedjeljom su momci dobavljali karamfile, što se spustili niz pragove prozora, a kome sreća dopala, tome djevojka bacila kiticu mažurane. U predvečerje t a j dočikao djevojku na vodi, da joj pomogne dići viedro. Tako bi se u selu zametnula nova ljubav.

Doskora bi se čula pod djevojčinim prozorom pjesma: Kulo privisoka, Da bi doli pala, Mladost ka j' u tebi, Da bi me dopala *

Bilo jedno ubavo selo, a seljani se ponosili, da takvoga nema do Misira. Djevojke iz okolnih sela željkovale su, da se udadu tamo. Kad seljane u tuđem svietu zapitali, odakle su, oni su s ponosom spominjali ime svoga sela, a ne bližega grada. Kad je prvi dečko pošao u grad na više škole, pa ga u školi pitao profesor, odakle je., mali je samosviestno odgovorio: »Iz našega sela, pa ča je?« Bilo jedno ubavo selo.

10

Jedno korizmeno popodne u rano proljeće župnik je poslije obavljene pobožnosti svetog puta Križa šetao uz rieku blažeći se proljetnim suncem. Tratinčice su pokrivale bielim sagom livade i obloge, na jablanima tek se razvili listići, pa titraju dršćući i trepereći kao ptice na prvom lietu iz gniezda. S vrbovih grana objesile se rese kao naušnice niz djevojačke obraze. Blagi povjetarac donosi dah novog života. Župnik je zadovoljan. U crkvi je za pobožnosti bilo mnogo svieta, selo živi s crkvom i s Bogom. Korizmene izpoviedi, post i kršćanski nauk uporedo se obavljaju, kao što se i poslovi u polju i oko kuće dovršavaju sve u svoje vrieme. Stari župnik već je uhvatio sedamdesetu, ali mu težko ostaviti selo, kao što bi djedu bilo težko napustiti svoj dom. Osim ono starijih ljudi većinu je sela on krstio, poučio u vjeri, odgojio, pa smatra čitavo selo svojim, ta trideset godina otčinskoga rada i skrbi povezalo ga sa svim župljanima jakim vezama, jačim od krvi i prijateljstva. I njegov sluga, star gotovo kao i on, ali uviek ga zovu »momak« ili »junak», bio je ugledan u selu. Imao je koju paru pa i davao u zajam, kad bila potrebna seljacima. Kad je govorio o župniku,*onda bi kazao: »Ja i moj gospodar«.

Kako je u selu mladi sviet volio staroga župnika, onako se bojao njegova sluge, »momka«.

Prošetavši se i nasladivši se ljepotama dana, što ga dobri Bog dao, župnik se kao pomlađen vraćao kući. Do čekao ga »momak« s večerom, kojoj se starac osobito veselio: rječna riba, pastrva, i divlje zelje, što pod vodom tekućicom raste, a lišće mu, dok je mlado, mesnato, mekano i nagorko. Još ga htjede stari »junak« razveseliti novostima, koje su inače bile riedke u selu. Saobći mu, da je bio u selu »komešijun«.

— Kakva komisija? — začudi se župnik.

— Jest, bili su i ovdje, da vas pozdrave: načelnik iz grada, dva odvjetnika i neki drugi ružni ljudi.

— Pa što su tražili? Jesu li ostavili kakvu poruku?

— Ništa mi nisu rekli. Samo mi je glavar kazao, da će se u selu graditi »vabrike«. Župniku izpali nož i vilica iz ruku, kad čuo, da će se graditi tvornice. Zazeblo ga oko srdca. 11

s — Svršilo je svako dobro! — promuca.

— Bog s vama, gospodaru! Selo će postati grad.

Imat će nove putove, poštu, dućane, liečnika i svakog obilja.

— Imat će jada i nevolje! Ja ni ti ne ćemo doživjeti, ali mlađi hoće. Selo će ostati bez zemlje, maslina i vinograda. Rabotat će na tuđem poslu, za drugoga će gubiti dušu i tielo. Tuđi sviet nagrnut će u selo i starinika će nestati. Župnik nije dalje ni okusio večere. *

Župnik nije mogao zapriečiti, da se ne podigne tvornica. Seoski zbor prodao je u bezciene seoske zemlje, pravo na vodenu snagu i ostala prava tamo na vrelu rieke. Jedino zadržalo selo za sebe pravo, da se na rad uzimaju ljudi iz sela.

Stari župnik s golemom tugom u srdcu ostavio je selo izjavivši, da se hoće mlađa sila u težkim, vremenima.

Selo nije shvaćalo starca. Kakva težka vremena? Ta sad će uz svoje polje selo imati obilje novca, što će ga zarađivati. Sve će to biti liepo: jedni će ukućani u polje, drugi na rad u tvornicu, slievat će se blagostanje u kuću, a stariji će kao i dosada mudro upravljati.

Kako zadimio dimnjak onako navrvjeli i neki čudni ljudi izvana. Oko tvornice podigle se kuće i kućice, pa se otvorili u selu dućani svakovrstne trgovine.

Iz početka se u selu živjela dva života. Seljani su po starinsku nosili sukno i opanke, došljaci neka kupovna građanska odiela, koja selo zvalo gospodskim. Selo se molilo Bogu, polazilo u crkvu, a došljaci se kupili u gostionice i na plesove. Selo peklo kruh u svojim pećima, došljaci ga kupovali gotov u dućanima. Kad radnicima iz sela donosili objed u tvornicu, oni bi se prije jela prekrižili, došljaci su se tome smijali. Počele se dizati i nove kuće bez kotca za svinju, bez staje za kravu, bez tora za ovce, dapače i bez dvorišta i drvarnice. Djeca nisu trčkarala po njivama u košuljici i bosa, već u nekakvim mornarskim odorama. Mjesto crvene kapice na glavi im mornarske kape, a naravno široke te su im na ušesima sjedile.

12

S polja se nije čula pjesma, nije se ni kopalo ni krčilo ni oralo u zamjenu, već za plaću. Mjesto od zore do mraka radilo se je po tvorničkom vremenu. Kad bi sirena zazviždala — ako je težak zamahnuo motikom, nije je spuštao i zario u zemlju, već ju odbacio — rad je svršio!

Selo nije više osjećalo, da radi sebi i za se, svoju zemlju — tvornica ga naučila, da je jedno radnik, a drugo onaj, komu 011 radi. Dva tabora.

Tako se prestalo sijati sočivo, zdrava i sladka hrana, pred zimu se nije »tuklo u so«, nisu se solili bravi ni sušili na dimu, pa već selo nije gonilo u mlinicu žito niti peklo kruh u svojim pećima. Negdašnji izvor blagostanja i ljepota sela od tisuće godina, još tamo od doba hrvatskih kraljeva, mlinice na brzoj rieci, presahnule i porušile se. Kačićeva pjesmarica pocrnjela od čađe, čamila negdje u kakvoj rupi više ognjišta. Selo se smijalo naivnosti svojih otaca . . . *

Tvornica je radila sve više i više. Kao hobotnica obuhvatala selo. Gradila se već i druga, pa goneći se konkurencijom obje kupovale zemlje, gdje bilo lapora za cement. Selo grnulo novac za prodane zemlje. Što se prije vriedne žene i djevojke ponosile svojim zlatnim rukama, kako im sitan šav i vez, to sada u svakoj kući šivaća mašina sa samo prvim plaćenim obrokom, a mjesto veza na zidu neke šarolike i neukusne slike na krpi.

Kućna čeljad nije se sastajala za večerom i objedom.

Dok bi jedni prispjeli s rada, drugi su već bili u krevetu.

Uz stare kamene kuće počele se dizati cementne, hrapave i već stare prije nego se dovršile. Bez žbuke, pokrite svakojako, sličile djevojkama koje odbacile staru nošnju i navukle na se nekakve krpe bez ukusa, dek stare kuće od kamena bile kao one stare majke i žene u liepoj narodnoj nošnji. Nove kuće nisu imale podruma, konobe, ta i što bi im, vina je bilo sve manje, presušili vinogradi i konobe. U dvorištu slomile se loze na tiesku, sagnjili drveni ovnovi, u konobi se bišavile prazne bačve, pa i kamenica za ulje zjala siromaštvom. Počelo se i vi13

no u krčmama kupovati i nositi kući, da se čeljad napije.

Pomalo se i to napustilo. Mlađi su mužkarci pili u gostioni, pa se priučili i na pečenu janjetinu, a žene, djeca i stariji kod kuće postali željni čaše vina, pa doskora i kore kruha.

Nije sin više pitao roditelje, koga će dovesti u kuću.

Kako je svršilo vjenčanje, onako je otišao kao ptica iz gniezda. Nevjesta nije voljna, da se lomi za tuđu starč a d . . . »Bora« zaista nije bilo po imenu, ali po duši i srdcu u svakome susjedstvu. Djevojke s plesa dolazile kući »na male ure« pred zoru, kad su već ustajale njihove majke, pomuzle kravu i polazile u grad, da prodadu mlieko. Mladi se nisu zagledali na vodi ni pri radu u polju, već na plesu.

Negda se nisu čuvali vinogradi, kad je dozrelo grožđe — a došlo vrieme, da i ono malo vinograda, što ih još ostalo, zapuštali težaci. Najprije su posjekli plemenite voćke u njima: kruške, rane smokve, što zriju o sv. Petru, a zovu ih petrovače, pa breskve i trešnje. Čete djece bosonoge, odrpane lutale su po polju i kao skakavci napadale, lomile granje i brale na po zrelo voće. Gospodari posjekli voćke, da se ne ljute ne mogući se obraniti od zla ili da ne upadnu u gore premlativši koje deranče.

Selo se smijalo »nestašnosti« svoje djece i nemoćnoj srčbi težaka. U selu, negda glasovitu sa svojih smokava i breskava već nije bilo voća. Skakavci navalili i na vinograde, pa i njih nestajalo.

Bio negda običaj, da se na dan sv. Marte* okiti crkvica u polju prvim zrelim grozdom, koji bi se objesio na gornji prag crkvice. Te su »prvine« dar crkvici. Bio negda takav običaj, ali i nestao. Tko će već naći zreo grozd tako rano, a da ga ne bi ukrali »skakavci«, što preskaču zidove i ograde? . . . *

Bilo jednom ubavo selo i u selu crkva. Bilo jednom — pa se otimali seljani, tko će za procesije nositi križ, tko svieće, tko nebce, kad bi oko crkve po livadi pronieli Svetotajstvo u prvu nedjelju proljetnih i ljetnih mjeseci. Lahor je cvieće prigibao pred Gospodinom, zvo14

)

na su ga pozdravljala, dok je prolazio livadama, i ptice su pjevale kao i negda — samo tamo preko livada jurila je električna željeznica natovarena vrećama cementa, jurila k luci, gdje selo krca ogromni prekooceanski parobrod.

Na vrećama cementa sjede seoski momci, koji rabotaju i nedjeljom. Projuriše, a da ne odkriše glave pred Presvetim.

U luci parobrod leži kao grdna aždaja i ždere, kljuka u utrobu tone pečenog cementnog brašna.

Sivi i prašni od toga brašna vuku se negda čili seoski momci krcajući teret u parobrod. U grlu ih pali, usta im se suše, znoj i cement izjeda kožu, rane se otvaraju, oči peku. Koliko će još tako?

Oni slabiji već su pod pločom. Neki su i nastradali: dok su u utrobi parobroda slagali vreće, čitav teret pao na njih s dizala, ili ih je dinamit raznio u tupinolomu, survala se na njih gromada kamenja, opalio ih oganj suknuvši iz velikih peći. Jednolično zuji mašina na dizalu, znojni, umorni, zamazani proklinjući rad i svoj čemer jedni momci izlaze, a drugi ih zamjenjuju. Ne čuje se pjesma, već samo psovka. U prsima im pakao, stiska ih u grudima. Polaze u bližnju krčmu, da operu vinom grlo od prašine. Neki bi kući. Kuda? Pa tko je zaradio, ti ili kuća? I ostaju, piju, kartaju se i preko podneva i do noći.

Jedan po jedan odlaze. Prate ih do groba, još je ostalo nešto ljubavi za grobove. Već ih rese kupovnim cviećem i viencima. Kad koji pogine unesrećen na poslu, dovedu mu iz grada i glasbu. Glasba svira turobne koračnice, netko i govor izreče — sve je to donielo novo, napredno vrieme u ubavo selo. Vara selo samo sebe.

Večeri i jutra izgubiše svoj čar. Nit su večeri rujne a planine plave, nit su jutra svježa i bistra. Jutrom dolinu pokrije oblak dima iz dimnjaka, a večerom sakrije planine.

A tvornica ždere selo sve više i više. Pokupovala je zemlje, i one leže puste bez trsa loze, bez masline i smokve, dapače i bez trave, koju izjela vruća prašina, što se zajedno s dimom diže iz dimnjaka i slaž<

Nema selo gdje ni da živo napase.

Prašina pokriva krovove kuća, ploče na grobovima i vrbe, jablane i ostalo drveće. Sve poprima sivu boju i gine polako.

Ni rieka nije više seoska. Tvornica postala podpuni gospodar vode. Ne smije selo ni udicom ili orčazom zaći u rieku, da ulovi ribicu.

Ni vrtove ne smije natapati vodom iz svoje vlastite rieke. Selo je prodalo i rieku.

Pa i putove. Kud je tvornica htjela, onuda je i provela tračnice za dovoz lapora — bilo to pravo selu ili ne, nitko ga nije ni pitao. Selo je prodalo sve i samo sebe!

Zemlja je ležala kao zapuštena udova, a selo jadno sirotče osiromašilo gore od prosjaka, što obija tuđe pragove. Nije moglo živjeti od dnevne zarade. Tražilo je povišicu plaće. Izbili su štrajkovi. Onda su došli seljaci iza planina da rade u tvorpici. Tvornica je stala žderati i dalju okolinu. U selu nemiri. Protekla i krv, koja kroz stotinu godina nije tekla u ubavom selu.

Bilo jedno ubavo selo . . . *

Bilo jedno ubavo selo, a njegovi sinovi bili ponosni s njega i na kraju svieta uviek su se rado sjećali svoga zavičaja. Težko da bi prošla godina ili najviše dvie, da niesu pohađali selo, dapače i oni tamo s preko Oceana dolazili su u pohode svome selu. A jednom se pročula tužna viest: selo je popaljeno i bombardirano i posve porušeno, ima mrtvih, rieka krenula drugim tokom.

— A stara crkva? — bilo je prvo pitanje, koje su postavljali sinovi sela u tuđini. Sačuvana. Odahnuli i tek onda se propitkivali za svoje domove.

U jedan veliki grad dospio je netko iz sela. Što je bilo sumještana, svi su se okupili oko njega.

— I stari most porušen. Most, u prah otišao.

— Kuće?

— Ponajprije je dušmanska ruka popalila jedan dio sela, onaj uz potok u prančioku, gdje su negda zrele najslađe smokve, gdje je bilo najbolje grožđe. Benzinom su polievali kuće i palili ih. Žene su klečale sklopljenih ruku, da im poštede stare domove, ali tuđinac je odgurnuo 16

•

staru majku, trgao j o j je iz ruku svetu sliku i bacao u vatru. Zamislite užasa, kad su starci nemoćni gledali, kako im plamsaju domovi, a zašto? Čijoj su sreći stajali na putu ti naši stari domovi? Hranu, blago, ruho sve je proždro oganj i sviet ostao go. Čitava ona strana samo je crno garište bez života, bez o s m j e h a . . . A kad smo nekako preboljeli te rane stisnutih usna i uz škrgut zuba — onda su došle nove. Sasule su se bombe na onaj najljepši dio sela uz rieku. Tamo gdje je liepa naša crkva.

Stara kavanica, koju Kumičić spominje u prvome svom djelu »Slučaj« uz motiv iz davnih vremena, srušila se kao suho drvo, most se slomio, mlinice ostale na suhu, jer voda krenula drugim smjerom. Čitav onaj kraj, što se negda u rieci milo i blago odsievao, sad je hrpa kamenja; Ne znaš, gdje je koja kuća bila, sve je smrvljeno, grede vise iz gomile kamenje kao prelomljene kosti iz mesa. Skršila se stabla, vrbe i jablani leže kao mrtvaci.

Srdce ti puca gledajući svuda samo sliku smrti. Pa i sama smrt je pogođena. Liepo i uredno naše groblje, kojim smo se ponosili, razkopano je. Mrtvačke kosti razasute su, grobovi su ruševine. Pa da bi još tu bio svršetak!

— A šta može biti još gore? — upitaše ga.

— Ima. Sred toga užasa, dok su nesretni seljani lutali po polju i skrivali se za zidove, jer niesu imali gdje da sklonu glavu, ta svi ostali bezkućnici, i dok su praskale bombe, našlo se ljudi pasjeg srdca te su prekapali po ruševinama, zalazili u na po srušene kuće te po onim ostatcima pljačkali, grabili, n o s i l i . . .

•

— Što? Naši su seljani to činili? — grozom upitaše.

— I seljani uz tuđince.

Nasta mučna šutnja. Težko su disali. Bol im izobličila lice.

Poslije dugoga i težkog muka napokon jedan družtva zapita poluglasno:

iz

— A tvornice?

— Ni puška nije pukla na njih!

Gotovo svi u jedan glas rekoše: — Da su barem one do temelja izgorjele!

17

Zaželjeli su, da tuđinci odu iz sela, a selo se vrati svojoj zemlji i natapa svoju grudu svojim znojem za sebe i svoje.

Jedan im dokazivaše, da je to već nemoguće: — Težko da to igda bude, braćo. Selo je izgubilo ne samo zemlju, već i dušu. P r i j e su otci zobali kiselo grožđe, a sinovima su zubi trnuli — danas je to drugčije: tko zoblje, onome i zubi trnu. Sjećam se, bio je blagdan Gospin — dakle od vjekova naš najsvetiji dan — pa dok je župnik propoviedao u na po praznoj crkvi, dopirali su u crkvu udarci mlata po daskama na obližnjoj gradnji, čulo se kotrljanje kola, zvonce električne željeznice, bilo je kao da je običan radni dan. Smutila se duša župnika pa ogorčen izreče rieči Kristova proročanstva o propasti Jeruzalema: »Ostavit će vam se kuća vaša p u s t a . . . « Zamjerili su mu i poslije mise ga ukorili, da zazivlje propast nad selom. On im je odgovorio: »Ne, ne zazivijem ja, već sve ovo okolo nas, što gledate.« Polazeći od crkve netko je sa zgražanjem pripoviedao, kako je prošle zime u jednom susjedstvu jedan seljanin ubio i razpravio svinju i unoseći u kuću slaninu zvao ženu: »Skidaj slike sa zidova, evo ti najljepših slika«. A zna se, koje su slike naši stari držali.

Još se nisu razabrati od udarca, kad opet jedan upita: — Čijoj je sreći bilo na putu naše selo, da ga je trebalo pregaziti?

Drugi ga pogleda turobno i odgovori mu: * — Ničijoj, već samoj svojoj sreći stalo je na put selo.

Bilo jednom jedno ubavo selo. Bilo . . .

18

\ K U C A Ima jedno selo u Dalmaciji, iz kojega se nikome ne da otići. Je li žandar, je li financa, je li učitelj pred mirovinu došao u to selo napustivši službu i primivši istanje mira«, on provodi svoje dane u tome selu kao u svome zavičaju.

Pa zaista i liepo je u selu. Blagostanje prilično, tko hoće da radi i štedi, a ljudi vole strance nego svoje domorodce, pa se stranci udobno osjećaju: otvore li trgovinu, radije će seljani u njih kupovati nego u domaćih, žele li se baviti seoskom politikom, vodit će glavnu rieč u selu. Što bi se domaćim kćerima zamjerilo i upisalo u grieh, to djeca stranaca mogu bez uštrba za svoj dobar glas sebi priuštiti.

I tako u to selo upao financ Fausto Balaban. Nekud čudno ime, kakva se u onom kraju nigda nije čulo, ali bilo u selu, što se kaže, popularno. Šjor Fausto bio dobar čovjek. Kad se umirovio, otvorio u selu krčmu, pa što plaćica, što krčmica, dobro živio. Nije se nigda čulo, da je ikome išta zla učinio, on uobće nije ništa radio. On nije ni kao financ nigda zaplienio ni kilogram duhana, pa kad mu to starješine prigovorili, Fausto kupio u kriomčara duhana pa ga prikazao kao plien, a, kaže, kriomčar mu utekao.

Nad vratima krčme visjela je tabla s imenom Fausta Balabana, ali on nije ni posluživao goste, niti kupovao od seljaka vino. To je sve radila njegova žena Matija ili kako se ona voljela zvati Matilda. Selo nikako nije primilo to čudno ime, jer je Matija bila iz najbližega sela, pa su j e ' o d djetinjstva poznavali kao Mati ju. Matildom se prozvala, kad je služila u nekoga »Konte-a«, koji je, kako je ona govorila, imao zlatni ključ carskoga dvora u Beču i mogao je k caru, kad ga je god bila volja.

19

Šjor Fausto bi sjeo još za jutra pod lipu pred kućom (to je jedna lipa u onom kraju), mirno pušio cigaru i gladio dugu bradu (a i ta je bila jedina u selu) i gledao, kako kola za kolima, magarčić za magarčićem polaze u grad. Pred njim se prodavalo žito, sieno, ovce, kukuruzova lepušina za seoske krevete i uobće, kako bi se šta namjerilo, a Fausto se ne zanima ni tko kupuje ni po što kupuje. On se nije brinuo ni za što na svietu ni u selu. Ako je što i pripoviedao, to je bilo o dolazku cara Franje Josipa u njegov rodni gradić na dalmatinskoj obali. A nitko ne bi rekao, da je t a j gradić dao na sviet Fausta Balabana. Gradić je poznat kao gniezdo sladokusaca i sam don Frane Bulić prozvao građane sibaritima, a u Dalmaciji, kad hoće kome reći, da je pun svakoga zla i grieha vele: pošten si kao vrata onoga grada, a zna se kojega.

Matija nije bila prva žena Faustova. Kako je bilo ime prvoj ženi, nitko se nije sjećao, jer su je jednostavno zvali »Balabanuša«, a kome je to bilo dugo, zvao je: »Labanuša«. Redovito se je svakoga dana opijala i onda' bi oko kuće obilazila daleko razširenih ruku i žmireći očima. Tada bi u krčmi točio vino i posluživao koji od gostiju, a Fausto" bi mirno pušio i slušao, što ljudi pripoviedaju.

Fausto je rano polazio u krevet, pa tako jedne zimske večeri ostala Labanuša sama u krčmi, kad gosti otišli. Na stolu pred njom bio vrč vina i zemljana posuda sa žeravom, nad kojom je Labanuša grijala ruke.

Dobro se napila, zaspala, prevrnula žeravu, zapalila se i umrla u bolnici od težkih opeklina. Kroz godinu dana Fausto se oženi s Matijom. Stariji su pripoviedali, da je Matija imala dva strica, jedan je od njih.-, govorio: »Da sam car, spavao bih u pamuku i jeo loja!« Drugi bi upregnuo konja pod kola i uzjašio na nj, ali okrenut prema repu i udarao u tambur. To je radio zato, da mu ne bi tko izvadio čavao ili »špicu«, koja prieči, da ne spadne kolo s osovine.

Matija se ponosila svojim gospodarom »Kontom«, kao da je sama rođena u onoj kući. Kako nije imala djece, to se i time ponosila rugajući se svojim susje20

dima, koji su imali po desetero djece. Zaista nije smjela očito, već onako kao duhovito, kad bi ju tko zapitao, kako je:« »Evo svakako! Onaj me stariji ne sluša, a mlađi mi bježi, ne znam ni ja kuda. Blago onome, tko ih nema. — U mene prokletstvo, puna kuća drčine!« Matija je držala, da je to onako gospodski i otmjeno.

• Posve naravno, da nisu ni seljani ostali dužni, već joj odvratili milo za drago predbacujući joj, a opet kao da se govori o nekome dalekome, da su griesi mladosti krivi, što se djeca ne rađaju. Faustu je bila Matija dobra. Mazila ga kao diete. Spretno je obavljala sve kućne i krčmarske poslove, a Faustu donosila pod lipu zajutrak, sjela do njega i izpunjala mu svaku želju, ako je on uobće imao kakvu želju.

Upravu kuće vodila je sama i time nije Fausto razbijao glave. On je zaista sagradio tu liepu kuću novcem, što ga je dobio glavnim zgoditkom jedne male lutrije, ali Matija je u n j o j gospodarila. Njegova braća ili rođaci nisu smjeli ni blizu, da ne bi nagovorili Fausta, da njima oporuči kuću. Nikakvu svetinju ne bi gledala, kako je kuću pazila. Bilo je dosta mjesta u njoj, da se moglo i iznajmiti, ali Matija nije marila za stanare, ta pokvarit će j o j podove i zidove. Stoga je vječno bio zaključan onaj dio kuće, u kojem nisu stanovali, a prozori se samo nedjeljom otvarali. I zahod je bio zaključan, da ga nije ni vojska mogla osvojiti. Dogodilo se za rata, da su j o j vlasti silom uselili častnika u kuću, ali zahod je ostao zaključan — Matija se oprla i obćini i vojsci i uputila častnika, da ima drugi zahod u dvorištu.

Kuća je Matiji bila ono, što je djetetu igračka. Ni u krčmi nije trpjela svakakvih niti velik broj gostiju.

Kad bi prodala određeni broj litrica vina, uzela bi mlat, udarila tri puta po čepu i rekla: »šjus!« To je značilo, da se toga dana više ne toči vino. Jesu li gosti negodovali, Matija bi oštro opetovala: šjus! Razumite li njemački: Šjus!

Trebalo je slušati. Tako je pomalo svaki gost postajao novi Fausto. Zli su jezici govorili, da ona zatvara krčmu, kad hoće, da se sama gosti. Je li zatvorila vrata, 21

pa bilo to i u podnè, više je nije nitko vidio. Vrata i prozori ostajali su zatvoreni do večeri, bilo to i usred ljeta.

Pred zatvorenom kućom sjedio je Fausto i pušio.

No i tada se javljala Matija iz kuće, ali samo u jednom slučaju, a to, kad bi prolazila školska djeca i vrlo bučno izvikivala pozdrave. Koliko ih je god prolazilo, dojedno bi vikalo, a svakome je Matija odzdravljala. To je djecu osobito veselilo, pa uz obiestnu viku i kihot i poviše se puta navraćala, da pozdrave Matiju, a ona iz zatvorene kuće sve jednako odzdravljala misleći, da to nova jata dolaze. Fausto je sve to gledao i ni da bi jednom dlakom brade maknuo.

Pred večer se otvaraju prozori. Matija stavlja na pragove prozora nekakve sadrene ptice i pjevucka nekakvu pjesmu: >Poletio ptić pijutić«. Drugih rieči te pjesmice nitko nije mogao razumjeti.

Poslije toga Matija i Fausto večeraju pod lipom, ali gosti ne dobivaju vina, jer su to neki posebni dani, kad Matija svetkuje. Ljudi su govorili, da u te dane udara Matiji krv u glavu kao i onome njezinu stricu, što je naopako sjedio na konju.

Jedne takve večeri prispio nekakav finança, koji je imao popisati u selu »protokolirane firme«, kako je glasio službeni nalog i naziv. Obišao sve seoske trgovce, pa došao i Faustu, no on, premda je na tabli pisalo, da je njegova »firma«, nije bez Matije ništa znao kazati. I finança čekao, dok Matija siđe pod lipu na večeru.

Kad je sišla, uljudno ju pozdravi i zapita: — Šjora Matilda, jeste li vi protokolirana firma? Što ne pregrize jezik! Skoči Matija u dućan po metlu, pišti, sikće, psuje, grdi i diže metlu: — U kući ti je ćaćinoj protokolirana firma! — i onda dalje pljušte psovke za financom, koji žurno ostavio Fausta i Matiju.

Sutradan se pročulo po selu, što se dogodilo, pa jedan za drugim ljudi i žene prolazeći pozdravljali Matiju i kao nehotice zaustavljali se i napokon pitali je, što j o j je skrivio onaj finança. Matija je po stoti put iznova kazivala, a dobre se ženice sablažnjivale i klimale glavom, no u kraju ustnica javljao se podrugljiv osmiešak. \

22

Za nesreću nastradao finança mjesto Matije. Prozvali ga u selu »Protokolirana firma« i morao ostaviti selo i pitati premještaj, jer od rugla ne imao mira. To je jedini službenik, koji je drage volje otišao iz onoga sela.

n.

Dani su prolazili, godine se nizale, pa došla i starost, te Fausto logom zalegao. Matija je postostručila brigu oko njega, ali ni liečnici ni liekovi nisu pomogli i Fausto zaspao kao ptić pijutić, koji bez dobra i bez zla proletio kroz ovaj sviet poput magle, koja zastire sunce, a kiše ne daje.

Zalila ga Matija i nad mrtvim tielom zarekla se, da se ne će udavati. Od velike tuge nije ga dala ni iznieti iz kuće.

Kad su donieli na urečeni sat nosila, došao župnik i pjevači, a i mnogo seljana, prošao gotovo čitav sat, a sprovod se ne miče. Već su pjevači nestrpljivi. Iz kuće čuje se samo glasan plač Matijin: — Fausto, što ti meni danas ovo učini!

I onda dugi bolni glas: — Fausto!

Kad su htjeli Fausta s odra položiti u nosila, skočila Matija kao lavica: 5 — Ostavite! Pisano je, da tri dana ima ostati u kući! Šjus!

I tako se čitav sat gonili oko mrtva Fausta, dok ga napokon silom oteli Matiji. Kad je sprovod krenuo, s prozora je Matija vikala: — Idite, idite, ali nož vas čeka, kad se vratite!

Pa ipak tek što Fausta poslije crkvenog obreda zatvorili u mrtvačnicu, da ga sutradan sahrane, eto ti Matije u groblje i zahtieva od grobara, da se ima Fausta na njezine oči pokopati. Bilo je to zato, da ne bi grobar skinuo zlatna dugmeta s Faustove košulje, koja mu je Matija postavila. Poslije toga ona se vratila kući kao s obična posla.

Matija nije, mogla biti sama u pustoj kući, pa tražila od brata, da se njegova kćerka Vica preseli k njoj, da N,

23

j o j bude za družtvo i posluh. Dobra mala Vica došla.

Otac računao: diete će se odhraniti, a i kuća je Matijina poslije Faustove smrti, pa poslije njezine bit će ili Vicina ili kojega drugoga njegova djeteta. A mala Vica skupo plaćala t a j otčev račun. Bilo joj kao kozliću, kad ga zavežeš za kolac. Druga djeca skaču po livadi, klikću, praćkaju se, igraju se, a mala Vica samo tužno gleda. Ne smije prekoračiti dvorišta. Je li stupila na livadu, eto ti oštrog glasa tetkina: »Vice mala, na raport!« n Vice izdržala oko šest godina i onda ostavila tetku, vratila se otčevoj kući i udala se, a Matija opet ostala sama, jer više nitko od bratove djece ne htio preseliti se k tetki Matiji, da ne dolazi na raport kao Vica.

Brižan brat dolazio svaki dan, pomagao u kući i krčmi, nastojao izpuniti svaku i najluđu željicu Matijinu.

Liepa je kuća, a u njega više sinova. No sve uzalud, Matija nigda s njim zadovoljna. Opazio napokon, da često dolazi na čašu vina i Luka Ćurko, udovac mlađi od Matije. Ne bilo mu to pravo, pa se jednom i posvadio s Lukom, na što mu Matija predbaci, da j o j tjera goste iz krčme., Bilo kako bilo, jedne nedjelje javio je župnik s oltara, da će se Luka i Matija vjenčati. Jedna mršava ženica s dobrohotnom zlobom primietila: »Zelena mladost!« Odtada nije više Matijin brat prešao prag one kuće, koja je tada Luku čekala.

Ona mršava ženica kao nehotice došla po nekakav zajam k Matiji, a onda zaplela razgovor o udaji, pa sve kao naivno diete žaleći Matiju, što je sama kao odsječeni dub, pa je ostavili i brat i nećakinja, i napokon ju zapitala, je li pitala oprost od zakletve, kako se ono zarekla nad mrtvim Faustom.

Matija j o j odgovara, da joj je Fausto dopustio.

— Kako Fausto?

Matija pripovieda, da je molila na grobu Fausta, neka j o j dade kakav znak, ako pristaje, da se ponovno uda, i iz groba izlizla nekakva glista — a to ju je Fausto poslao. No još nije ni tim bila zadovoljna, već prije nego će poći u župski dvor zapisati napovied, stala je pred 24

/

Faustovu sliku i zapitala g a : »Fausto, što ti kažeš,, Fausto?« A iz slike glas: »S blagoslovom ti, Matilde moja.« No ni u drugome braku nije Matija zaboravila Fausta. Svakoga dana spominjala ga Iyuki. Kako je bilo gospodsko ime! I kafd bi što naredila Luki, uviek bi prije Faustovo, pa onda Lukino ime spominjala: N — Fausto, ne nego Luka, prelij vino!

— Fausto, pače Luka, izciepaj drva!

Seljani zamjerali Luki, što to trpi, a on sliegao ramenima : — A što ću joj, muž j o j je bio!

Gledajući liepu kuću Luka gutao i grče jabuke, dok nije došao čas, da ga Matija moli.

Kuća starila i ostarjela, a ostarjela i Matija. Matija bi htjela, da se na kući popravi koješta, treba je ličiti, izmieniti prozore, bojadisati vrata. Govori ona to pred Lukom, a on kao da ne čuje. Kad mu već dodijala, onda će joj on, da bi rado popravio i uredio, što treba, ali čemu i kako da on stavlja sedlo na tuđega konja.

Odtada se stali pogađati. Doznalo se o tome i po selu, pa jedan ugledni seljanin, koji je uviek nastojao učiniti dobro drugome tuđim imetkom, došao k Matiji i stao je nagovarati, da ostavi oporukom kuću za siromaški dom, gdje bi se sklonuli iznemogli starci, a obćina će joj zato popraviti kuću. No t a j je malo bolje prošao nego »Protokolirana firma«.

Matija mu odbrusi, da njezinu kuću nije obćina gradila, pa je obćina ne će ni uživati, a ako on hoće učiniti dobro, neka ostavi svoju kuću, i onako nema mužkog poroda.

Nije ostalo Matiji dugo, nego da se pogodi s Lukom.

I nagodili se tako, da je ( on obećao, da će ju do smrti hraniti, a ona njemu pripisala kuću. Kao što svaki ugovor dovodi do nesuglasica, tako je i ovaj. Matija se pokajala, što je prepustila Luki kuću, jer je sada on gospodar njezin i kuće, a njemu se činilo, da će Matija izjesti kuću i njega i pobojao se, da će on prije nje umrieti. Odonda su prodavali u krčmi vino iz Lukinih 25

vinograda, čemu su prigovarali Lukini sinovi, koji su ostali na baštini i nikako ne htjeli prieći u Matijinu kuću, nisu ni pristupali u nju.

Luka sve to teže podnosio svoju kob. Osjećao se na po tuđinom u novoj kući, a težko mu, što je napustio svoj stari dom, gdje je bio podpuno gospodar i slobodan. Tamo je dolazio s dnevnog posla veseo znajući, da će se pošteno odmoriti sjedavši na stube ili sunčanik (sjenicu), pa izuvši opanke i umivši se sladko večerati i onda se opružiti u svojoj težačkoj postelji.

A. ovamo, kad dolazi kući, kao da gubavac dolazi.

Ne smije u opancima prekoračiti praga, već u dno dvorišta mora ih izuti i oprati noge, a kad mu je vrieme, da opočine u krevetu, onda ga Matija ne pušta u krevet, već mu prostre po tlu, i tu trudan traži počinka, jer bi svojim težačkim znojem i zemljom zamazao ponjave na krevetu.

Još mu se činila teža sramota, što njegovu krčmu nitko ne zove njegovim imenom, već starim. Vele: Labanova krčma, a njega opet zovu Luka Labanušin.

No ni Matiji Latanuši ne bilo dobro. Nije joj više bilo slobodno napiti se vina, kad joj srdce zaželjelo, već Luka, prije nego će u polje, ulije za se u bardak, pa dvadeset litara za prodaju, a Matiji njezinu mjeru u bocu.

Zato ga Matija, kad odmakne od kuće, izprati svojim gospodskim pozdravom: »Hajde, ti ludonja, u polje.

Motika je žena!« Tako su i njoj i njemu trajali čemerni dani.

Trajali čemerni dani, dok Matiju bolest ne spopala, a bolje bi bilo reći, da ju je starost pritisla. Kakva bila da bila, Luka ju je njegovao u bolesti. Duša ga stezala, ta baštinit će kuću od nje. Što god je liečnik naređivao, to je Luka Matiji kupovao, ali ipak jednom na po usta upitao: — Gospodine doktore, što vam se čini, hoće ozdraviti?

To se može na dva načina tumačiti, ali znajući, da je Luka bio dobar kršćanin, ne smijemo misliti, da joj 26

želio smrt. Za kuću je ipak bio u strahu, da ne bi Matija promienila na času smrti odluku. Uzalud mu pametni ljudi dokazivali, da ta odluka ne bi pred sudom vriedila, on je odvraćao: — Žensko je i Salamuna prevarilo! Ako ništa, zaplela bi me u parnicu.

•

Matija je konačno i umrla. Luka ju je svečano i dostojno sahranio, a onda vrativši se kući — pustoj i praznoj — prošao kroz sve sobe i odaje s nekim zadovoljstvom govoreći sam sebi: »Ti si sada ovdje jedini gospodar !« Nekoliko c|ana poslije Matijine smrti eto Luke k stome starom domu i djeci, pa nudi starijega sina, neka se ženi i dođe k njemu stanovati, a mlađemu bratu ostavi staru kuću.

Djeca su ga hladno primila, kao da je tuđinac. Ni stariji ni mlađi ne htjeli s njim u novu kuću. Nije im se dalo ostaviti djedovski dom, pa rekli ćaći: — Eto ti kuća i uživaj je, ta i zaslužio si je, koliko si u njoj grizao grkih krušaka. Ne ćemo, da nam prevrnu ime i prozovu nas Labanovima.

Luka s bolju ostavio svoj stari dom i pošao k novoj kući, ali se obzirao putem tamo onamo, gdje su mu ostala djeca i minuli dani mladosti.

Kad je ušao u pustu kuću, prokleo ju je i na prvi mah odlučio prodati je, no dosjetio se, da ni to ne bi pomoglo.

Nema mu povratka u stari djedovski dom. U njemu je on tuđin.

Tako je uz dvie svoje kuće ostao bezkućnik.

27

ODBAČENA MOTIKA

V

Bio je na rieci dug most upravo ondje, gdje se počinje iz polja probijati između visokih bregova, na kojima se dižu dvie romantične kapelice. S jedne strane od mosta dieli se cesta, diže se i vijuga se u zavijutcima po brežuljcima, koji se nižu jedan za drugim, kao da se penju na planinu, koja se iza njih propela.

Posve je prirodno, da su se oko mosta digle tri krčme, u kojima si u svako doba dana i godine mogao naći sira, pršuta, ribe, pečenke i dobra vina. No ni u jednoj od njih nije se pripremao dobar objed kao u Marka Kulića, pa su se tamo rado navraćale razne komisije. Žena Markova »šjora Bortula« bila je izvrstna kuharica, a u podpunoj opreci sa svojim poslom. Bila mršava, da ne bi zar mogao udicom zapeti za nju, pa ju i zvali »Šjora Korizma«. No zato je Marko Kulić ponosno nosio znak i cimer svoje meštrije, na crvenoplavom licu još crveniji i plavlji nos. Oči su mu bile podbuhle s dubokim kolobarima, brk vječno mokar i u čuperke razdieljen. Nekakva mastna kapa gotovo pokrivala ma lievo oko i uho. Ogrnut starim ogrtačem veći dio godine sjedio je za sunčanih dana na klimavoj klupici pričajući seljanima neke nevjerojatne priče, koje je on izmišljao i u njih vjerovao. Na primjer: Jednom se vozio na parobrodu i pao mu sat u more. Poslije dva dana vraćajući se na onome istom mjestu kapetan zaustavio parobrod, pustio u more udicu i izvadio mu sat, koji je još »išao«. Sve je to učinio pomoću »busole«. Ili drugi put uhvatila se na moru »pijavica« i sve se više bliži parobrodu, a kapetan napisao Salamunovo slovo pa žabo nož usred njega — a pijavice nestalo i sunce zasjalo. Za kišna vremena i zimi sjedio je za velikom krčmarskom klupom u kući kod bačvice, iz koje je 28

točio vino sebi i mušterijama: čašu sebi, čašu njima, dok ne bi zadriemao kao mačak.

Marko je hvalio svoju robu nudeći »dobru čašu domaćega«. Uobće zvao je domaćim sve, što je cienio, da je dobro,, ukusno i poslastno.

Jednom se osjećao izvrstan miris ružmarina, pa neki sladokusci misleći, da se sprema zečevina, nahrupili u krčmu. Probudili Su Marka uz bačvu, pa ih on utišavao : V — Muči, polako, he galami!

Kad su se čudili, što je Marku, on im razjasnio, da peku neku osobitu rakiju: f — Muči, pravimo domaću! Muči, da ne doznadu financi!

Tko je prespavao u njegovoj krčmi, čuo je u večer, kako Marko preporučuje ženi: — Bortula, daj gospodinu ekstra-žigice, domaće!

Od tih žigica, govorili su, svaka se treća upali.

Marko je bio domaći sin, seljak iz onoga sela.

Jednoga ljetnoga dana, a bilo to za njegove mladosti, pripicalo sunce kao glavnjom s ognjišta. Marko s ostalim težacima ogrtao kukuruz. Znojan i prignut k zemlji lupao motikom, dok mu najednom nije nešto sunulo u glavu. Uzpravio se između ostalih kopača, uhvatio se za donji dio leđa i odpuhnuo: — Uh! Prekosilo me!

Zatim će pokazajući na mlade stabljike kukuruza: — Moje li gospode! Gospodin kukuruz hoće da ga okapaš, pa zagrneš, pa da ga postaviš na stočić kao principa — a na koncu od njega — pura. A pšenica najslađi i najfiniji kruh, pa ne treba nego posijati je i požeti. Ne ću ja vas, gospodo kukuruzova, već dvoriti!

Marko Kulić zavitla motikom i odbaci ju daleko od sebe i ode s njive »u sviet, da gospoduje on i njegov porod,« kako je rekao kod kuće.

Služio je potom u jednom primorskom gradu, prodavao duhan, stara odiela i koješta i napokon se oženio s Bortulom, koja je također služila u nekoj gospodskoj kući. S ono novca, što su uštedjeli, odliičiše eto na glavi mcilta sagraditi kućjpu i otvoriti krčmicu. Tako .je /

29

Marko Kulić postao ugledna ličnost u onome kraju.

Prvoga sina Protažija (tako je ime htjela šjora Bortula) odredio za župnika i već snovao kako će don Protažio postati župnik u rodnom selu, pa dekan, kanonik — a onda, onda možda i biskup. Čim je Protažio svršio pučku školu, Marko ga poslao u sjemenište, a u isti čas zapečatio i sakrio dvadeset boca prošeka, koje će se odčepiti, kad don Protažio reče prvu misu i svečano će se na piru popiti t a j stari prošek.

Nesreća je bila, da Protažio nije ostao ni godinu dana u sjemeništu. Poslali ga zbog slaba napredka u nauku. Marko je odielio deset boca prošeka i jednu po jednu izpijao, a deset ih ostavio, da se popiju, kad Protažio postane odvjetnik. Protažio je nastavio škole izvan sjemeništa, pa pri kraju godine, kad se već ocjene pisale u kataloge, pošao Marko, da vidi, što je od Protažija.

Kad došao u školu, ne htjeli mu ništa kazati. Rekli mu: — Suvišno je, doniet će Vam svjedočbu do koji dan.

Marko se vratio kući, a seljani se okupili oko njega i pitaju za Protažija, jer i njima bila čast i sreća, da imaju »svoga čovjeka«. .

Marko naherio kapu, pa će: — Hm! Profesuri mi kažu: Šta je trebalo i pitati za Protažija! Da vidite, kako se vozi na bicikli! Bolje nego ijedan profesor!

Kad pak Protažio završio sve nauke u jednu godinu i vratio se kući, da ostane zauviek u krčmi, onda Marko izpio i onih preostalih deset boca prošeka.

Izgubivši dakle nadu, da će mu Protažio postati odvjetnik, pustio ga je, da raste, kako ga godine iznesu, a on pio ljeti, da ugasi žeđu, zimi, da ubije led u kostima, u proljeće, da se očuva od ožujskoga sunca, jer »Bolje je, da te zmija ujede nego ožujsko sunce ogrije«.

Za izbora je imao »otvoren račun« te je pio i davao piti drugima.

Poslije jednih izbora postao je glavar sela i »vladin čovjek«. On je držao mnogo do svoje časti i vlasti te je govorio! « r 30

— Da ja što ne vriedim, ne bih bio ovo, što sam svojom glavom postigao.

Za njegova glavarstva održala je žandarska postaja pokladnu zabavu u njegovoj krčmi i to je bila prva iskra prosvjete u tome selu. Izišao je dapače o tome i dopis u novinama. Najduhovitiji dio programa bio je nekakav ples, koji su izveli Markova kćerka Mina i žandarski narednik. Izmjenično su udarili rukama o ruke: desnom o desnu i lievom o lievu, a onda tri puta ravno objema. To se je Marku osobito sviđalo i dugo je vremena kasnije pripoviedao i govorio: »Ne bi ni oficiri 'nako, ajnc — cvaj, ajnc,-cvaj, pa je kušao i Marko, ali mu se ruke zaplićale. Kako je htjela i šjora Bortula plesati svoju staru bodulsku »mofrinu«, a od ono petnaest gostiju nitko nije znao t a j ples, to ga je ona sama liepo i galantno izvela. Žaca, da ju nadvisi, zaigrao je kolo i kako je žestoko, biesno udarao nogama, probio je daske već davno nagnjile i nije mogao izvući desnu nogu, te ostao kao lisica u gvožđu. Da ga oslobode, morali su sjekirom razsjeći daske.

•U novinama su nazvali Marka uglednim narodnim prvakom, ali on pričajući seljanima i čitajući im taj dopis o zabavi redovito je čitao: »U gostionici uglednog narodnog p r v a r a držana je zabava . . .

Marko se sjetio, da bi se one dvie razciepane daske dale dobro unovčiti, pa je stao obilaziti varoške i kotarske političare nastojeći ih uvjeriti, kako bi se njihova stranka u onome kraju osobito proširila, kad bi njegov Protažio dobio kakovu službu, recimo lugarsku, poštarsku ili da bi se u selu osnovala obćina. No kako su bili daleko izbori, gospoda nisu pokazala nikakva razu j mievanja za Markove« zahtjeve, ali Protažio je čvrsto vjerovao, da, će pomoću politike postati gospodin i nije se prihvaćao nikakva posla, već mirno i veselo živio, lov lovio i kartao se. Marko je uživao videći, da Protažio izvrstno igra karte. Dapače je on mjerio ljudsku pamet po kartanju. Nije cienio pametnim čovjeka, koji se ne zna kartati.

Jednom je bio s kolima u Varošu i susreo se s mladim učiteljem, koji je polazio u jedno planinsko selo.

31

s

I

Marko ga uzeo na kola i putem ga seljacima pokazivao kao svoga prijatelja. No u razgovoru saznao, da učitelj ne igra karte. »Ne igraš? Ne znaš? Pa što onda znaš? Kakvi su ti to bili profesuri? Silazi!« I nije bilo druge, učitelj je morao sići s kola i čekati druga, da se odveze u svoje selo.

Gospodin učitelj nije zamjerao Marku t a j postupak, kad je doznao od seljaka, da svake godine Marko ima nekoliko dana, kad nije baš sviestan što čini. Vele: uhvati ga nekakva omaglica. A nekako baš u ono doba Marko je jednoga jutra stajao prislonjen uz drveno priručje mosta te držeći nekakvu kartušinu u rukama šetao prstom po njoj. Pitali ga prolaznici, što radi, a on ih pogledao mutnim, zamagljenim očima i odgovarao: — Jučer mi je pala kapa u rieku, pa računam na geografskoj karti, dokle je mogla doprieti.

Drugih godina držala bi ta omaglica Marka desetak dana, no toga puta povalila ga u krevet, iz kojega se nije pridigao. Dogorio kao svieća. Šjora Bortula oko njega dan i noć. Nudi mu liekove i domaće i iz ljekarne, ali Marko već ne mari ni zašto. Već je zamirao. U grlu mu grgočalo, hvatao ga hropac. Mina i Bortula stoje oko kreveta, a Protažio igra negdje ii tuđoj krčmi.

Bortula nudi Marku mlieka, ali on okreće glavu, stiska usne.

— Hoćeš li malo prošeka? — pita zabrinuta Bortula . . .

Marko klima glavom, da hoće i prislonila čašicu 11a usta. Marko pohlepno usrknu prošek, ali u t a j ga čas uhvati hropac. Mučio se, da proguta koji gutljaj sladkoga vina, ali nije uspio. Glava mu klonula na uzglavlje.

Skoro poslije smrti javili se vjerovnici sa svojim tražbinama i Bortula se morala izseliti iz kuće. Vratila se u Markovu rodnu potleušicu, iz koje je on izišao, pa prošao ¿kroz onu kuću kod mosta, ostavivši za sobom dugove < i odbačenu motiku, koja negdje rđala na zapuštenoj njivi.

32

MLINARI Rieka se razlila u četiri, pet rukava, a na svakome sjede stare mlinice i u njima po četiri, pet, a u jednoj i šestnaest mlinova. Neke su i presušile, kako voda udarila drugim putem, presahnule kao jalove grudi, ostale kao tužne udovice, sjećajući se davnih sretnih vremena i bogatih dana.

Pa i one što još melju veći dio dana ostaju prazne.

Nitko ne žali ni njih ni mlinara.

A mene vukla želja, da se jednom porazgovorim s kojim starim mlinarom. Danas ih treba tražiti, a u doba moga djetinjstva dosta je bilo doći na most i našao si ih desetak.

Tu su izčekivali pomlioce, koji su riekom doplovili s mlievom. Za zagorske pomlioce, ako nisu dotjerali barem nekoliko tovara, nisu marili. Na rieci izpod mosta pristali bi brodovi, jedan do drugoga, a gospodari brodova- godinama već uviek mljeli svaki kod svoga mlinara. Po livadi bi se namjestile na dva kamena bakre i spremala se riba, pa prije nego li će se na kolima mlievo prevoziti u mlin, na brodu bi se mlinari okriepili morskom ribom i dobrim vinom.

I uzalud sam tražio stara mlinara, ali zapravo svi oni izgledaju stari: Nabuhli ili mršavi obrazi, vlasi siede, bile po naravi crne ili plave, kapa okorjela od brašna i vode, kaparan prožet brašnom iznutra i izvana, a tako i hlače.

Kad su već pomrli stari mlinari, koje sam gledao kao neku gospodu, dok sam bio diete, a onda ne ostaje, nego da se navratim drugu iz tih dana Kreši, koji je uviek dobre volje, a odgojen u mlinici, pamti sve stare ' događaje.

Prolazio sam nekoliko večeri kraj njegove mlinice i zagledao se kroz okance u svieću, koja se jedva i nazire u oblaku brašna. Pokadkad sam povirio i na vrata i slušao, kako ljudi u mlinu viču i nadvikuju se s klapotom mlinova, no to nije bilo vrieme za razgovor, kao ni onda, kad sam našao Krešu, kako je sjeo na mlin te ga sieče sječivom. Dok kroz jazu voda skače, pjeni se i prebija, nije vrieme razgovoru, mlinar je u poslu.

Jednoga dana posrećilo me i prispjeh upravo, kad je Krešo zabio pačnicu u jažu, da razdvoji vodu, da ne tuče u kašike, skočio na mlin i zaustavljao ga nogama, a ujedno grdio jednu staru Zagorku, što je metlicom po mučnici kupila brašno. Viče Krešo: „ — Tko je prije čuo i vidio, da se mučnica mete?

Koji bi stari mlinar to pustio? Što se moglo lopatom dići^ to se dizalo, a što ostalo u mučnici, to je mlinareva pogača. Pogledaj, da ti nije koje zrno i u košu ostalo!

Mlin se još pomalo kretao, a Krešo ga podržavao u pokretu nogama. Zagorka se propela na mlinu i nadvirila se u koš, a Krešo pustio mlin neka se vrti. Zagorka stala zapomagati. Krešo ponovno zaustavio mlin, pa će joj: — A što si vidjela u košu? Drugi se put nauči pameti i ne kradi tuđe poštenje, kako tebi ne bi bilo drago, da ti tko tvoje žito krade.

Kad je otišla zagorka, Krešo se uzpeo na mlin, zabo motku u koš, a ono kroz nosač na dnu koša prosiplje se žito u varićak, koji Krešo podmetnuo. Zapanjio sam se, a Krešo će mi:« — š t o se čudiš. Ovako se radi s vlajom. On bi htio za po ujma mljeti, e pa neka mu bude — a mlinareva pamet nije od jučer. U košu leži mali varićak (polučak), pa kad saspe žito u koš, napuni se i mlinarev varićak. Žito se siplje kroz nosač i melje, ali moj dio, za koji vlaj ne zna, ostaje u košu.

Kad sam Kreši dokazivao, da je to krađa, on me uvjeravao, da je to stari običaj. Neka plate pošteno i dobro, pa . . .

— Pa ćeš i onda jednako — odvratim mu.

34

Krešo se nasmije lukavo: — Jesi li u ijednoj knjizi našao kojega mlinara, da se je posvetio?

U staro doba nije ni trebalo ovako uzimati, jer za ujam se nije ni pogađalo, već što je mlinar rekao, onako se i dalo. Tko se opro, tu iza vrata su stale poluge, pa mu se mjerila leđa. J q li bio jači pomlilac, onda je mlin radio mjesto gospodara.- Pustio ga mlinar, da se okreće malko brže, pa mjesto da samelje, a on izsječe žito.

Izišli smo pred mlinicu i sjeli na staro mlinsko kamenje, što je pred njom ležalo. Krešo je nastavio spominjati stara zlatna vremena, kad su mlinari bili neka vrst gospode i slugu. Gospoda prema drugim seljacima, jer su imali čitavu godinu kruha, a sluge prema seoskim gazdama, gospodarima mlinova, kojima su krali dohodak. Nikakav nadzor nije bio tako uspješan, da ga ne bi mlinar izigrao.

Stavili su im velike ključanice na hambare, a mlinari su donjoj daski hambara izvadili četiri čavla i mjesto njih postavili šarafe. Kad je trebalo, Onda su odšarafili dasku i žito se sipalo, pa kad se dosta izasulo, podigla se daska i zašarafila.

— Najteže je bilo iznieti iz mlinice tu stečevinu, osobito ljeti. Zimi je bilo lakše — široke su mlinarske kabanice, pa se izpod njih lako sakrije vrećica brašna.

Ali ljeto, ljeto, to nas ubija. 'Zimi gospodari spavaju u toplu krevetu, dok bura zavija i mlinar se smrzava na vodi, no ljeti eto ih u svako doba dana i noći. Znaš, kako je ono Luka Brodar uhvatio Labuda s vrećom na leđima. Susreli se na mostu, pa ga pita Luka: »A šta je to Labuđe?« — »A evo, ništa, gospodaru, kad si ti to!« i vratio se Labud u mlinicu i sasuo žito u hambar.

Sjećao sam se i ja starih mlinara, sjećao se, kako sam ih u djetinjstvu gledao žureći se kući. Žurili se i jedva da bi se kome javljali. Padala je noć, vi jala je bura golim granama, a mlinari se nisu svraćali u seoske krčme, da ogriju promrzle žile, što su inače rado činili.

Krešo je spominjao stara imena, pa će: 35

— Moj prijatelju, mlin hrani svakoga: gospodara, mlinara, krčmara, pa patku, kad se prospe žito u jažu, i kokoš.

Pred nama plovile sij po rieci patke i oko mlinice čeprkale kokoši, ali što je to prema onim jatima pataka u starih mlinara! Nije se onda gledalo, čija je koja, sve su se hranile oko mlinice, a iz svakoga jata mlinar na udicu Jovio ih ili navabio ih u jažu, pa jednu ili dvie za krilo, zakrenuo im vratom i s njima u krčmu, da se pripreme za večeru družini. Kokica se primami u mlin, zatvoriš vrata i za večeru s njom u lonac.

Krešo uzdisao za onim vremenima. Onda smo i mi primali darove od mlina.

Ja mu se čudim, jer djeca nigda nisu smjeli dolaziti ni blizu mlina. Za njih je uviek za vratima bio vrbov prut. Dakako, djeca izbrblju sve što vide, a mlinar živi zavijen u oblaku brašna i ne voli, da svatko zaviri u njegovo kraljevstvo. Kad sam to spomenuo Kreši, on će mi: — A j # prijatelju, a ne sjećaš se Cikave ? Dobri Ci-, kava. Iz Slatina?

— Da, da onaj, što je svojim brodom odvozio žito u mlin. Kako smo ga dočikali dolje na ušću rieke, gdje je zbog mosta spuštao jedro i polako veslao uz rieku.

Pratili smo brod skačući po obali i dozivljući Cikavu, a on bi zagrabio koju šaku bajama i bacao nam »u jagmuš«. Cikava se smijao, a mi se podsmievali njegovim krezubim ustima i brcima, što se podvijali u usta.

— A kako li je liepo bilo mlinarima s njim! Nigda nije Cikava čekao na svoj red u mlinu. Da je Zagorac došao i čitav dan prije i pokorno čekao rta: red, je li prispio Cikava, on je mimo svakoga zasuo. Ta nije šala čitav brod mlieva, a k tome je Cikava donosio dobra slatinskog opola i ribe. Sjećaš li ga se? Žmirkao je očicama, a obrazčići mu bili crvenkasti. Nisu ni mlinari nepošteno njemu činili. .Nitko nije ni kapu žita uzeo Cikavi mimo ujam. Kad bi se pojela njegova riba i popilo vino, onda je koji mlađi mlinar, oštrijega vida, zasjeo u deblo vrbe nad vodom tamo, gdje se pastrve 36

hladaju i čekao, da nabode koju na osti. I vina bi se donielo od seoskih krčmara, pa bilo kao na Božić. Ljudi su bili mlinari! — ponosno će Krešo.

— Valjalo bi pitati Zagorce — primietim ja, a Krešo se gotovo ljutit skoči i odšepeta dva koraka, pa viče — ko mlinar: — Šta Zagorce? Znaš li, što su govorili naši stari: »Imaš pušku, a vidiš zeca i vidiš vlaja, pusti zeca, ubij vlaja!« — Koliko znam, čini mi se, da su se tako nekako i držali toga stari mlinari. Kad bi progovorilo ovo kamenje . . .

— Ah, kamenje šuti, — Krešo će. — No znaš, jednom su za mlinare i mrtvi progovorili. U onoj mlinici blizu groblja bili Lukiša i Mede, a neki boduli dovezli mlievo, no ne dali mlinarima ni kapi vina, a čuvali dan i noć, da im nisu ihogli ni prst zabosti u mućnicu% Ni pogaču niesu umiesili, već kad im trebalo kruha i nestalo vina, polazili u selo, da kupe. Već se i sunoćalo, a jedan od pomlilaca bodulskih uzeo torbu i bardak, pa krenuo žurno mimo groblja u selo. Skoro za njim nestalo iz mlinice Mede. Ušao u groblje i čeka bodula, kad će se vratiti iz sela. Čuje žurne korake, noć se dobro uhvatila, nazire ga kao sjenu na početku groblja. Mede ga čeka po sredini, eto ga. Nato se iza zida ispravio Mede, te će na glas: »A ima li tu štogod za nas?« Bodu] zavikao, kao da ga kolješ, bacio torbu i bardak, pa ošini u mlinicu jedva duhat. Za njim i Mede, koji je pokupio kruh i bardak. Ušao Mede kroz mala vrata na kuli — znaš, to ti je onaj dio, gdje je prije bila stupa za sukno. Kako bodul u mlinicu, onako, koliko je dug i širok, prostro se po tlu pred mlinskim kamenom. Polievaju ga vodom, dozivlju ga, a njega oblio leden znoj.

Kad se osviestio huče, pa napokon pripovieda, kako se u groblju izpriečio čovjek kao jablan, pružio prema njemu ruku, a duga mu je pet lakata, zgrabio mu torbu i bardak s vinom, pa viče: »Ovo je za mrtve, nismo se odavna okusili«. Uzalud mu Mede pokazivao torbu i bardak i učio ga pameti, kako valja postupati s mlinarima, bodul sve jedno gonio svoju i samo jaukao: 37

»Opaki bili živi, pa i mrtvi!« — »Tko to?« pitaju ga. — »Mlinari«. Kad su pojeli i popili, ostavili bardak i torbu, a i što će im. — »Kruh i vino evo tu je«, kaže mu Mede.

— »To ste vi kupili, da me prevarite. Vidio sam ja dobro mojim očima«. — Prosuo se taj glas po bodulariji i ne bi ti poslije toga bodul iz mlinice u selo sam ni u puklo podne pokraj groblja, već zaobilazi uokolo.

— Mnogo ste krivi Bogu i ljudima — dobacim Kreši, a on mi odvrati: — Eto, sad i ti protiv nas! A ne kažeš, da su T nama ljudi krivi. Tko se napati kao mlinar? Kao kažnjenik zebe i dršće kao šiba na vodi. Evo usred ljeta hladno je u mlinici, a šta da ti rečem o zimskim noćima.

Na tvrdoj dasci spavamo, a pod nama šiče voda. Nigda se ne ugrijemo, pa nas bolest šatre prije vremena. Čuo si i ti kao i ja pripoviedati o onoj strašnoj noći, kad je voda polovicu mlinica odniela. Nismo se mi bili ni rodili, ali i danas se o tome pripovieda po mlinicama. U noći u kolovozu strahovita oluja nahrupila, otvorila se nebesa i izlila se voda kao nebeska rieka. Tko nije otvorio jaže, voda prešla preko njih i odniela mlinicu i mlinara.

Govorili su stari, da su Šoltani krivi svemu i pokojna Jaka Barbuša. Ona udarila kleti vještice: »Na Šoltane, na šoltane!« mjesto da kune: »U Šoltu pod orahe!« One noći mljeli Šoltani u našim mlinicama, pa udarile vještice na njih. Onda je propao i Jankov most, eno onaj dalje, što mu ostalo još samo jedno o k o . . .

— Ne, — prekinem govor Krešin, — ne, ne. Most je drugčije propao. Vidiš li kulu i mlinicu uza nj? To su negda bile turske mlinice. One dvie bolje su radile nego ijedne druge. Kad je ovu ovdje mlinicu kupio Jure šušnjara, onda mu nije dao pakleni mira. Želio se Jure riešiti onih mlinica i jedne burne noći postavio lagum pod most. Tako je most propao i nije već bilo puta do mlinica, pa su ih zapustili. Eto, kakvi ste vi mlinari i među sobom.

— Takvi su bili naši stari — pravda se Krešo.

— I zato vam opustješe.

Krešo ustao, ušao u mlinicu pa ide od mlina do mlina kao po pustim dvorima. Zove svaki kamen svojim 38

imenom: »Rešetalo, Klepetalo, Donji, Lieni, Spužnjak, Kremenjak. Koliko su ovi gladnih nahranili!« Zatim će meni doviknuti: — Čuj, a je li se išta upisalo u dobro, što smo i siromahe najeli i napojili? Nema dana, da ne dođe koji na vrata mlinice.

— Bit će. Ne gubi se nijedno dobro djelo.

— E pa dobro. Onda i ti upiši sve, što smo se razgovarali, ali i ovo, da smo i siromasima davali. Jer znaš, oni, što na veliko nose, oni ni siromasima ne daju.

Evo, Krešo, upisao sam.

¿9

MLJEKARICA Strina Luca ustala kao i svakoga dana rano prije zore. Pošla je u staju, pomuzla kravu, vratila se u •gnjenu kuću, naložila oganj, navjesila bakru s mliekom i onda se približila okancu i gledala, kako se po susjedstvima miču svietla, silaze k potoku, pa niz potok k cesti da zajedno krenu u grad, koja na tovarčiću, a koja pješke.

Strina Luca uzela limene sudove s mliekom, koračila do vrata, pa da će preko praga, kad čuje nečije korake. Na vratima ognjenice pojavio se njezin sin Luka. Dosjetio se on, što namjerava maja, pa ustao, da joj omete naum.

Dugo je vremena, što Luka nagovara majku, da pusti svoj stari posao. Više od četrdeset godina svakoga jutra Luca polazila u grad noseći na prodaju mlieko.

Natrudila se dosta u svome životu, pa Luka joj kaže, neka već jednom opočine. Ali strini Luci ne čini se toliko težak njezin posao. Naučila se i ne može bez njega živjeti. Odhranila je njime četiri sina i poženila ih. Djeca se razišla, a ona ostala" s najstarijim Lukom, jer joj se najviše sviđala Lukina žena, ona ju je zapravo i odabrala za Luku. Bila je strina Luca bogobojeća i poštena mljekarica. Nije lievala vode u mlieko, pa su se gradske gospođe otimale za njezino mlieko. S nekojima je i prijateljstvo sklopila, te su se za velikih blagdana darivale.

Gospođa sudbenoga savjetnika — i ona se Lucija zvala — bila je strini Luci najdraža. Već dvadeset godina uzimala je u strine Luce mlieko. Strina bi donosila gospoji prve poljske plodove, mlado vino, slaninu i kobasice, a ona uzvraćala raznim sladkišima, kojim komadom odiela i čašicom likera, što je osobito godilo strini Luci. Za Uzkrs strina darivala Luci koji tucet jaja, a ona njoj sirnicu. Svake godine na sv. Tri Kralja dolazio je gosp. savjetnik sa ženom i djecom na objed u strine Luce.

40

Gore pod brdom oživjela bi gospodska djeca i s Lucinim unucima oblietala kruge i živice, a strina Luca ih darivala bajamama i orasima. A i gospodin savjetnik bio dobra teka pri suhoj svinjetini i kobasicama, a osobito pri dobru crnu vinu i prošeku.

Tako je bilo godinama, a sad će i to sve prestati.

Od toga dana ne će se već nositi mlieko u grad, već u mljekarnu, što ju osnovao jedan seoski gazda.

Luca je bila namislila prokrasti se i poći s mliekom u grad, ali pojava Lukina pomrsila joj račune.

Bilo je težko strini Luci ostati kod kuće. Mamile su ju one svjetiljke niz obronke i staze, pjesme mladih mljekarica i dozivanje, starijih. Što ju žale sin i nevjesta? Ta jaka je ona, otvrdnula je kao gvožđe. Kroz četrdeset godina nigda se nije razboljela ni zakašljala. Ali ne želi, da se zamjeri svojoj djeci, ne će da ih sviet kori, pa im popušta. Stoga videći sina Luku sjede uz oganj i napusti misao, da ode u grad.

No doskora će sinu: — Čuj, brajo! Ja ne mogu, ovako prekriženih ruku sjediti uz oganj. Idem ja u gaj, nasjeći ću malo drva.

Luka sažeo ramenima, ali bi mu bilo pravije, da majá ostane kod kuće. No, mislio je, neka joj bude, valja i staru učiniti po volji. Strina siđe u konobu, uze kosor i konop, pa se zaputi u gaj. Putem strina prelazila mišlju četrdeset posljednjih godina svoga života.

Kako je dovedena u ovu kuću kao mlada nevjesta.

Njezin pokojni muž Marin bio dobar čovjek i vriedan težak, a okrenuo bi se na igli — pa ga prozvali »Živa ptičica«. Svekrva je, upravljala kućom, a ona radila i slušala. Priznaje, da nije ni ona, kao ni druge mljekarice, davala računa ukućanima. Uviek je ostajala koja svotica u njezinu džepu. Od toga je ona kupovala djeci opančiće, kapu, kaparančić, a i svekrvi bi kupila prediva, pa se činilo kao da to dolazi u kuću kao darovano. I pokojni Marin, kad nedjeljom, recimo, ne bi imao za litru vina, poslije objeda bi se uzvrtio po kući, ne odlazi k družtvu, a onda bi Luca tobože od pohranjenih novaca tisnula mu u ruku, da se proveseli s družtvom. Zato joj on nije nigda prigovorio ili je pitao za račun. Druge su 41

se mljekarice tužile na svoje muževe, da vječno prigovaraju, kad zimi treba kupovati sieno. Ne razumiju, da iz gladna vimena ne možeš umuzti ni suzu kao što ni iz prazne bačve ne možeš utočiti kaplju. No kad dođe vrieme sumporovanja i prskanja, onda moraš iz oka iz boka stvoriti za sumpor i modru galicu. A jadna siromašna mljekarica zalazi i po tuđim vinogradima, da nabere trave i lista lozova i smokova, da nahrani svoju hraniteljicu. Sa strahom zalazi i grize se u duši, jer osjeća, da je i ona trava tuđa, a boji se, kako se vinogradari vječno groze, da u lozovo lišće koji ne zabode iglice i — crče hraniteljica Milova.

I po pećinama su se nekoje penjale, da izgule rukovet trave uz pogibelj života, da se sunovrate, kako je i pokojna Vica Perišina.

Mučenice su bile njezine druge. Muž pokojne Vice došao bi pijan kući, lupao po vratima i kad bi ih žena otvorila, izbacio bi je iz kuće napolje u samoj košulji i zatvorio se ne brinući se za ženu. Koliko je puta kod nje prespavala jadnica!

No strina Luca nije se mogla žaliti na svoga Marina. Bio je dobar kao kruh, koji se jede. Onakav kao i njihovi sinovi. Koliko li joj je puta branio, da ne ide u grad po ružnu vremenu, a ona malo marila.

Kiša promoči mljekarice do kože, bura im se probije do kostiju, ali čašica rakije povrati snagu i dobru volju.

No i za tu čašicu trebalo je imati posebnu svoticu, pa one, kojima su muževi tražili posljednju paru, namirivale t a j izvanredni trošak vodom.

Nije strina Luca lievala vodu u mlieko, ali je u svojoj dobroti opravdavala druge mljekarice. Gradska gospoja pije čitav mjesec mlieko, a kad prispije prvi dan mjeseca, onda stotinu izprika, da ga ne plati, pa se oduži to na nekoliko mjeseci i napokon sve propade. Nema odakle da plati mlieko, a ima za svoje klobuke! S druge pak strane muževi kore mljekarice zbog čašice rakije, a njih ne smije nitko pitati, koliko popiju u krčmi. No ne pitaju oni, odakle se djeca oblače i kćerima miraz priprema i druge stvari i troškovi namiruju.

42

Sjećala se strina Luca, kako je po ljetnom žarkom suncu, koje je kao iglicama bolo oči, s drugama se vraćala iz grada i sjedeći na tovarčiću prela ili plela a svaku žicu razgovorom zaslađivala.

Kako ih je zimi led bio, tako ih ljeti žega i znoj i prašina izjedali. No mljekarice su bile uviek dobre volje.

Jutrom pred zoru molile'su ruzarje na sav glas, a pred podne vraćajući se iz grada pjevale pjesme. Mnoge su zaista prije vremena otišle pod ploču, ubio ih naporan rad, a i bieda. Neke su pale u težku biedu. Djeca se poženila i razdielila, a majka ostala na putu, nevjestama bila težka, pa je se nijedna ne htjela prihvatiti. Žalila je strina Luca ove jadnice, jer je znala vrlo dobro, koliko su žrtava podniele za svoju djecu. Mljekarice su uviek bile čestite, brižne majke i odane žene. Da, strina Luca je do u starost zadržala ono čuvstvo družtvenosti, koja je resila mljekarice, a koja ih je čuvala od gradske gnjiloće. Tko se je smio prstoiji dodirnuti jedne od njih!

Oči bi mu izkopale. Takve su bile stare, a što će biti od mladih, koje su napustile krunicu? Stare su znale i moliti i pjevati, ali ove mlade prihvatile neke pjesme posve drugčije od starih naših pjesama. Stare su mljekarice bile čuvarice svoga poštenja, a i poštenja svojih druga.

Da je koja samo sumnju na se navukla, nije joj bilo mjesta među ostalima. Sama išla u grad, a sama se i vraćala kao ptica izvan svoga jata. < Tako krute prema vlastitim drugama bile su inače mekana srdca. U selu u ono doba nije bilo dućana, pa seoske bolje kuće dobavljale iz grada razne potrebštine, a sve to donosile mljekarice, jedina veza između sela i grada. ^ Za zimskih noći, kad je led grizao, susnježica pljuštila, pod prozorom zvala mljekarica zaogrnuta plaštem: — Kuma Ivkaa! I opet strpljivo čeka, kad će se otvoriti prozor, a susnježica prska, vjetar ju nabacuje u lice. I onda se pokaže kuma na prozoru, baci u krpici zamotan novac i broji: — Tri hljeba kruha, deset kutija žigica, klubko pamuka, tri koluta bieloga konca, dva crnoga, stienj za svieću...

43

Mljekarica sluša i pamti. Kad se vrati iz grada, ñarucha je točno izvršena, ništa nije zaboravila. Ali čim dovrši kuma, odmah će mljekarica: — Dobro, dobro, kuma Ivka, bježi s prodora, zapamtila sam ja sve, bježi, žuri se u krevet hladno je, ozebst ćeš. Sbogom, moja!

I rado se svega toga sjeća strina, makar je u svemu tome bilo gorke grubosti života. No ona je držala, da drugčije ne može ni biti. I Bog je, Spasitelj naš, trpio i Njegova je Majka trpjela, pa kako bismo mi uživali?

Svatko trpi, jedni se prilažu Božjoj volji, drugi ne prilažu, pa im je gore.

Strina je Luca blagoslivljala one muke, što ih je pretrpjela za piliće svoje. Sad je ona postala njihova briga, no nju smeta, što se toliko brinu za nju kao za malo diete. Mogla bi ona još koju godinu sve to podnositi i za njihovu djecu.

Pa zapravo, što će ona kod kuće? Bit će joj sve gluho. Ne će čuti novosti, koje mljekarice pričaju na odlazku i povratku iz grada: kome se rodio sin, kome kći, po što je pšenica, tko je kupio zemlju, tko kravu i koliko mlieka daje krava, koja će se djevojka u nedjelju napovjediti.

Pa sjećala se strina i pojedinih krava, kako ih je hranila. Gledala ih je, Bože prosti, kao kuću. Liepo ih je gladila rukom i razgovarala se s njima. Kako i ne bi, kad su i one dar Božji. Kad bi Marin rekao, da će kupiti mlađu kravu, a staru prodati, jer već nije dobra po mlieko, onda bilo žao Luciji. Jadna njezina Milova da se proda mesaru pa da ju ubije!

A pusta jada i plača, kad se ono Milova utopila.

Rieka je nosi, a ona ništa nego srče vodu i gleda žalostilo velikim svojim očima, kao da kaže: »Zašto me puštaš, da ginem?« Jedva su je izvukli i spasli. čuo se po livadi plač Lucin i drugih mljekarica, kao da je čeljade poginulo.

Poznavale su sve te Milove mekanu ruku svoje gospodarice, pa nije li ih ona muzla, uztegle bi mlieko.

Nije tako bilo samo u Luce, već tako je kod svake mljekarice.

44

Zbog toga, je li se dogodila nesreća, te kojoj krava uginula, eto čitavo selo skoči u pomoć i kupe se prilozi, da se mljekarici kupi nova hraniteljica.

I ne dao Bog, da itko ikada prigovori za tu pomoć!

Takve misli mislila strina Luca i u tim mislima uzpela se do pod litice, gdje raste planika i grabovina i stala sjeći grmlje. Kad je dosta nasjekla, sjela umorna na krug, zagledala se u litice i molila za pokojnu Vicu Perišinu, koja se tu sunovratila. Čitava života rđala od siromaštva, mučila se svakako, da dobije koju paru, da odjene svoju djecu, dojila je po gradu tuđu nejačad, gdje gradske gospoje ne imale u grudima mlieka i —napokon sunovratala. Jadnica! Već je bila i ogladnjela strina Luca, uprtila breme i uputila se kući. Vraćajući se susrela kćer pokojne Mare Stipine. Zaustavila se strina i gotovo joj ponudila svoje breme. No nekako se djevojka tuđila, obarala oči pred strinom, nije se usudila onako široko, otvoreno kao druge djevojke s vedrim smiehom pogledati u oči. I brzo se oprostila.

Strina Luca čudila se. Mislila: što ćeš, sirota misli, da je svakome na putu, kad je ostala bez majke. No kad strina kod kuće pripoviedala, nevjesta joj se čudila: — Zar ti, majo, ne znaš?

— A šta, moja?

— Pa ona ti je od cura odpala, a žena ne dopala.

—1 Ne grieši duše! — oštro će strina Luca.

— Pitaj Luku, majo! — opet će nevjesta.

Strina Luca stisnu zube i usne i duboko se zamisli: Je li moguće, da je mljekarica zaboravila svoju čast?

Kad je Luka ušao U ognjenicu, nevjesta će: — Luka, maja ne zna, što je s kćeri pokojne Mare.

— Je li Stipine? — presječe Luka.

— Da! — Pa to zna dobar dio sela.

Strina Luca zinula i ostala tako koji čas, a onda će: — Sinko, prodaj kravu, da ne bude više iz ove kuće mljekarice! , Uto krava zamukala u staji, a strina protrnula, što je izrekla, pa se zagledala kroz vrata u staju i stoji kao ukopana...

45

M E Š T A R IVAN Stari majstor Ivan jedne jesenske večeri kaže svojoj stopanjici: * — Spremi mi sutra torbu i brašenicu, tikvu vina i komad sira.

— Pa kud ćeš na put? — pita ga žena čudeći se, da pod jesen starac odlazi od kuće, a o poslu kakvom ne govori, pa zapravo ima i koja godina, da ne obilazi sela, kako je prije činio.

Ivan će nato: — Idem pozdraviti redom moje prijatelje župnike, jer mi se nekako čini, da ću ovu zimu izići i ne izići.

— Šta ti pada na um! — ukori ga stopanjica.

— Do Božje volje, pa što bilo, ali ja se hoću još jednom porazgovoriti s misnicima. S njima sam živio u prijateljstvu, pa hoću i umrieti u prijateljstvu, da se sjete moje grješne duše.

Nije bilo sela u cetinjskoj i poljičkoj krajini, koje nije poznavalo meštra Ivana. Na grobljima su se bielili liepo izklesani križevi, a Ivanova ih je ruka klesala.

Krajevi križeva savijeni su u zavijutke, kao da si papir smotao, a po krakovima uklesao meštar Ivan znakove muke Gospodinove: trnovu krunu, bičeve, trstku sa spužvom i na dnu križa mrtvačku glavu. Zaista svi su ti križevi jednaki, v nije meštar Ivan znao, a ni mario tražiti oblike, no seoski sviet hvalio u velike vještu ruku Ivanovu. A Ivanova ruka kako klesala kamen, onako i drvo djelala. Klupe po crkvama, vrata, škrinje, ormare i stolove po župskim dvorovima izradila je ta ista ruka. Ni tu se nisi imao diviti tko zna kakvoj umjetničkoj izradbi, ali zato što je Ivan napravio trajalo je godina i godina, a da se nije ni razklimalo ni razpucalo.

Nije bilo sela, gdje nije nekoliko kamenih kuća sagradio, ako ništa, a to je Ivan radio na svim novim školskim 46

\

zgradama. Na nekoje crkve postavio je zvonike, što ih 'zovu »preslicom«, jer se dižu navrh pročelja poput preslice.

Radeći tako po selima sprijateljio se sa svim župnicima i gdje bi se nedjeljom našao, ondje je pjevao misne molitve: pristup, Slava u Višnjih, Vjerovanje i sve drugo. Znao je napamet gotovo sve poslanice i evandjelja, ali iz staroga »Pištulara«, dok je za nove crkvene knjige govorio: — To su za mlade misnike i mlade pjevače, a mi stari čitamo i dijačimo po starinsku.

Dobro je došao i bio je rado viđen i za objedom, kad bi se za crkvenoga goda sastali župnici iz okolice i ostali prijatelji. Ivan je znao pametno razlagati o seoskim poslovima i seljačkim nevoljama, pa su ga rado slušali. Nije se nametao, već otvoreno i bistro iznosio svoje mišljenje, a znao pokadkada i kakvu šalu ubaciti.

Još radije slušao je, kad je tko liepo pripoviedao, i svaku je pamtio te rado drugima kazivao, što je pametno čuo. Nedjeljom i kad nije imao posla, čitao je, pa je zato svake subote pred večer polazio k župniku, da pita kakvu knjigu, Glasnik ili novinu.

Imao je samo jednoga sina, jer se gotovo pod starost oženio, pa ni s njim nije bio zadovoljan. Riedko da ga je u razgovoru i spominjao, a često bi rekao, da je najluđu stvar učinio, što se je oženio.

Pa zapravo nije Ivan ni mario oženiti se. U mladosti mislio udariti posve drugim putem.

Ostali siročad on i jedinica mu sestra. Njemu bilo osamnaest, a njoj deset godina. Ivan bio mekana srdca, pa gledao sestricu kao cvieće u cvjetaru. Polazio po nadnicama, pomagao i zidarima i stolaru i klesaru, da zasluži koju paru, pa što preteklo od troška za hranu, to on kupovao sestri ruha i obuće, liepe marame i po koji prsten, pribadaču ili »sapunjaču«, da se uresi i ponosi među drugaricama.

Za sebe malo mario. Što ne mogla nejaka sestrina ruka doseći u kući, to on obavljao pa i ženske poslove.

On prao, on krpao i šivao, ali iza zatvorenih vrata, da mu se ne narugaju seljani.

47

t

Kad došla sestra do udaje, onda mu nekako bilo krivo. Udat će se, otići će i onda će on ostati kao suho drvo, odsječena grana. Da se ženi? Na to još nije mislio, tuđio se je od djevojaka, a kako su ipak u selu znali, da Ivan obavlja ženske poslove u kući, to ga prozvali »mamicom«, pa ovaj nadimak djevojke smatrale za mužkarca smiešnim, te nisu mnogo marile za Ivana. Pa i rođena sestra, koja je bila jedina briga i ljubav njegova, kad odrasla, počela zazirati od Ivana, jer joj smetale Ivanove preporuke, da se ne povodi za drugaricama, a pogotovo se srdila, što ju ne pušta na derneke ni na komušanje kukuruza. Na vodi ju drugarice zadirkivale, da će je Ivan poslati u samostan, da mu ostane čitava otčeva baština. Kad je to saznao, a još više, kad mu se činilo, da i sestra vjeruje seoskim djevojkama, onda ju je Ivan odlučio dati za prvoga prosca, kojega ona izabere. Iz drugoga trećega li sela došao momak, djevojka se mnogo ne predomišljala i pošla.

Ivan ostao sam u kući. Pravi pustinjak. Već je onda znao izvoditi razne meštrije u drvu i kamenu, pokušao i drvo rezati i kamen klesati. Večerom nije odlazio na sielo, već pri svieći čitao Kačićevu pjesmaricu, pa potom kupio Bogoslužbenik i »Pištular«, te mu tako prolazile duge večeri. Bio je sam sebi dosta, ali još, nije znao, kojim bi putem udario. Ovako sam što će i kako će živjeti? Željan je znanja, a kud će u tim odmaklim godinama u škole? Napokon ipak odluči, da se unajmi za momka u kojega župnika.

Još su u ono doba živjeli naši stari popovi glagoljaši, koji nisu svršili velike škole, već se učili kod župnika i onda koju godinu u glagoljačkom sjemeništu u Omišu, gdje su uz nauk obavljali i kućne poslove vratara i konobara, čistili i redili kuću, prali rubeninu, pa i vrtove oko sjemeništa kopali.

Pomislio Ivan, da se unajmi i štogod izuči kod don Luke, ali na svoju tugu i žalost doznao od njega, da su prošla vremena, kad su misnici u glagoljaškom sjemeništu učili, pa se vraćali uz misu ralu i motici, a sada od djetinjstva počinju i uče do dvadeset i četvrte godine. i — 48 x

\

A Ivanu minula dvadeset i četvrta. Pa što će? Zamoli don Luku, da ga uzme za momka, slugu, pa će ga dvoriti, dok je živ.

— Moj sinko, ja sam već ostario i doskora ću u grob; već ti potraži mlađega misnika, pa ga dvori, dok si živ ti i on.

Tako su i stari naši radili. Koliko je naših baština tako spašeno. Gdje iz velike kuće bilo misnika, a bilo ih je i po dva, ondje bi brat ili rođak pošao zajedno s misnikom na župu, pa mu uzdržavao kuću, jer u Dalmaciji nije ženska glava, osim majke ili sestre, smjela živjeti u župskom dvoru. Tko nije imao brata ili rođaka uzeo bi momka.

Ivanu nije trebalo dugo tražiti službu. Bilo je poznato u Krajini, kako je dobar i pametan, pa su cienili sretnim don Pavla, kad ga je uzeo u službu.

Rekoše mu: — Tebi se ne treba misliti, tko će ti kuću rediti, u crkvi pjevati i sve poslove obavljati.

I živjeli su složno Don Pavle i Ivan. Iz župske kuće čuli se glasovi njihove zajedničke molitve. Nije li bilo don Pavla kod kuće, Ivan ti je znao upisati u knjige i izvaditi krštenicu jednako kao i don Pave, on primao redovinu, on i djecu učio nauk kršćanski.

Odahnuo don Pave, koji se nekoliko godina namučio mienjajući momke. Jedan bio lupež, drugi lien, trećemu bi se izmakla koja neumjestna rieč i tako redom.

Nestalo starih vjernih misničkih slugu, koji su i do smrti stajali kod istoga gospodara, pa bili više braća nego sluge. / I don Pave i Ivan dobro skladovali, što jednoga raztužilo, to i drugoga razžalostilo, što ovoga obveselilo, to i onoga obradovalo.

Tako i don Pavu ujelo za srdce, kad od Ivana sestra zatražila svoj dio imanja ne obazirući se, što je u mirazu poniela i dva imanja. Ivan nije bio voljan goniti se po sudu sa sestrom, već pustio joj i dao, što je tražila, ali odonda zamrzio žene. Nije dao nijednoj, da prekorači prag župskoga dvora. Morale su čekati pred vratima, bila kiša, bila bura.

49

Jednoga dana, bilo je za prošloga rata, dok nije bio don Pave kod kuće, banula jedna žena s dvoje djece i traži župnika. Ivan će otresito: — Nema ga. Ako što trebaš, kaži meni! Žena u crnini hoće u kuću, ali se Ivan izpriečio na vratima i ne pušta je.

— Ja sam sestra župnikova, don Pavina.

— Sestra? — Ivan će. — A gdje si dosada bila? Žena u crnini kaže, da je bila udata i pred mjesec dana poginuo joj je muž. Ivan se sjeti, da je zaista don Pave dobio brzojav o toj nesreći, ali je on već tri godine u don Pave, a nigda od sestre ni od zeta nije došlo ni pismo ni pozdrav župniku, pa mu je i ta žena u crnini bila nepriličan gost.

Ipak se smekšao zbog ono dvoje siročadi i preko svoga reda pustio ih u kuću. Pogostio ih večerom, ali se već sutradan gotovo posvadio, kad se je ona žena počela vladati kao u svojoj kući: pekla jaja, rezala kruh, utočila vina.

Don Pave se vratio tek drugoga dana. Začudio se, kad je vidio sestru i djecu, a ona mu pala u naručaj-i udarila u lelek za pokojnim mužem. I Ivanovo se srdce ganulo na te ženske suze. Sestra župnikova od onoga dana ostala u župskome dvoru.

Udovica s početka puštala, da Ivan gospodari, kako je i gospodario. Pomalo se počela miešati u njegove poslove. Najprije u kuhinji: nije dosta čistoće na policama, pa u smočnici. Zatim ulazi u konobu. Krivo joj, što Ivan popije čašu vina. Prigovara bratu, da mu sluga zapovieda u kući. Dolaze i neke prijateljice iz sela u posjete, a Ivan sve to gleda i ne može ništa. Dapače mu se i smiju te seljanke.

Ivan se već osjeća tuđinom u kući, gdje je prije bio gospodar. Kad su o Uzkrsu stopanjice donosile sir i j a j a za redovinu, nije Ivan primao te ženske prihode već župnikciva sestra. Čuo je i porugljivih dovika: — Don Ivane, hoćete li redovinu? Don Ivane, jeste li dobre volje? Blagosivajte, don Ivane!

50

Kupio se čemer u Ivanovoj duši, a opažao je to i don Pave, pa obojica znala, da se tako ne može dalje, ali nijedan da prvi načne razgovor o tome. Don Pavina sestra svaki dan dolazila novim tužbama k bratu, a on samo šutio.

Sestri krivo, da se tuđa kost bani i hrani u kući, a brat se dobro sjećao, kako je odlazeći iz primorja u dalmatinsku golu Zagoru upitao, tko bi s njim pošao, da mu uzdrži kuću. I sestre i rodice odgovarale, da ne će zakopati svoju mladost u pustinji i ostaviti cvjetno primorje te čamiti u planinskom selu među »smrdljivim vlasima«, kako su zvale zagorske katolike. Svega se je toga sjećao don Pave, ali što da radi? Sestra mu je, sirota je ostala s djecom, pa što bi sviet, da nju otjera, a slugu zadrži. Ta on propovieda o ljubavi i prema neprijatelju, a da sestru odagna sa svoga praga? Čitavo bi ga selo osudilo.

A Ivan? Zašto da poštena i čestita čovjeka odtjera?

Reći će selo: Ivan je krao i misnik ga nije ulovio, ali ga ulovila župnikova sestra. T a j čvor razriešio sam Ivan.

Kad je davao milostinju siromahu, kako je uviek činio u ime don Pavino, župnikova sestra oduzela ono sitniša siromahu iz ruke i dala mu komad stara i već pljesniva kruha.

Ivan ne zbog sebe, već zbog župnika odlučio poći. Što bi i kako bi dalje stanovao pod istim krovom s takvom ženom, koja je sama došla amo prošeci milostinju?

I pošao je.. Na razstanku mu don Pave rekao »s Bogom« i povukao se u kuću osjećajući, da je učinio korak, zbog kojega će se kajati.

Ivan je pošao u sviet i nije se za dugo vrieme vraćao ni blizu rodnoga sela. Kad mu već bila četrdeseta prispio jednoga dana sa ženom bodulkom. Nitko nije znao za rod ni za pleme njezino, zapravo ni za ime, već su je svi zvali »Bodulka«. Ivan je po selima zidao, klesao, blanjao i rezao, a bodulka je čuvala kuću i karala se sa susjedima. Svugdje je bilo ljepše Ivanu nego kod kuće. Misnici i seljani cienili njega i njegov rad, a kod kuće ga žena krivila za sve, što joj nije bilo po volji.

Diete se razbolilo, on je kriv; njiva se izjalovila, Ivan 51

nije dobro uzorao ili pognojio; je li rano kupio žito, bodulka ga kori, da će kasnije biti jeftinije; je l i u jeseni ili zimi, zašto nije ljeti, kad ga ima obilje.

Ivan kod svih tih muka rezao, klesao, zidao po selima i pjevao u crkvi kao najzadovoljniji čovjek. Jedino bi izkalio svoj jed, kad bi mu se koja ženska približila radnji. Zida zid ili radi razkvašenim vapnom, pa mu se primakne žensko, on lupi ili zamahne punom mistrijom, da ju svu zaluži. To je bila njegova osveta. Što je radio po crkvama i župskim dvorovima činilo mu se da je sve to na slavu Bogu i za spas duše. /

*

Meštar Ivan zašao po selima. Kud prispio svugdje mu se obradovali. Ivan se blažio gledajući, što su njegove ruke za života učinile. Osjećao u duši radost, št« će ga dugo poslije smrti spominjati.

Stari meštar jedne večeri dospio k davnom prijatelju župniku don Juri. Zaklapao štapom po vratima i zazvao glasno: — Hvaljen Isus, kršćanska kućo!

Iz kuće se odzvao don Jure i izišao, da vidi, tko je to pao na prag u to kasno doba. Kroz mrak ne prepoznaje.

— Tko si Božji?

— Putnik. Mogu li konakovati u tebe, misnice?

Kad don Jure poznao po glasu Ivana, poljubio ga kao rođenoga brata. Uvodi ga u kuću, posadio ga uz oganj, a slugu šalje po vino, da ogrije mrzle žile Ivanove.

One večeri starci dugo u noći spominjali liepe dane i pokojne misnike.

— Ono su bili misnici! — govorio Ivan razdragan što vinom, što od veselja, da se nalazi u kući, u kojoj je mnogo liepih časova proživio.

Don Jure mu odobrava: — Dašto! Nismo se plašili ni Turčina ni hajduka.

Sjećaš se ono na Trilju, kad beg nudio sto forinta, tko uzjaše njegova vranca. > Ivan prihvati: 52

— Hm, kako se ne bih sjećao. Ti da ćeš k begu, dižeš dolamu i podvezuješ je oko pasa, a ja te molim, da se kaniš rđava posla. Vranac ih je pet izbacio iz sedla, a baci li tebe, kud ćeš od sramote, spominjat će se u pjesmi za sto godina. Bolje ti je, da ti reku, da si hajduk, nego da ti se izpod brka nasmiju. No ti ne htjede poslušati, već pristupi k begu, pa veliš: Je li testii?

Beg ti daje uzde. Vranac striže ušima, zakrvavio očima, udara nogama. Ja strepim, što će biti od tebe. A1 da!

Stari binjedžija hitnu se kao soko, pa u sedlo, a onda ožezi vranca. On kao mahnit, nije nego striela, tko bi ga svladao. »Poklopio ga junački!« reče beg. »Ali će bezbeli i ledinu poklopit!« naruga se. A ti vranca natjerao u mekotu po livadi, pa on izvlači noge kao stopanjica ruke iz tiesta. Kad ga umorio, onda kasom dojašio pred bega. Vranac u pjeni i vodi od muke i truda.

Ti sa sedla na noge junačke pa predaješ vranca begu, te mu veliš: »Ne valja ti pare, prodaj ga Ciganima!« Beg se maši za malu pušku, skočismo te ga zgrabismo za ruku bojeći se, da te on ne sastavi sa zemljom, kad nije vranac. Turčin se brani: »Puštajte, ne mislim ja popa!« Sasu hitac vrancu u glavu.

Don Jure kašljuca od zadovoljstva i suče dim za dimom kroz dugi kamiš. Hvata bukaru i pruža je Ivanu: — Valja ti pamet! Kao da je jučer bilo!

Ivan pogladi brk, podiže bukaru i nazdravi.

— Zdrav bio! — odvrati don Jure, pa i on odsrknu nekoliko gutljaja.

— Drugčije je to danas — progunđa don Jure. — Ne možeš ni sebe prehraniti, a kamo li konja. Onda je svaki misnik držao konja.

— . Dakako — prihvati Ivan — pa dika vas bilo vidjeti, kad biste po pet šest projašili kroz selo k susjedu u pomoć, na izpovied.

— A danas — samovoz, u kojem se svaka baba može voziti.

— Pa mladi misnici i ne znaju se držati na konju.

Došli iz bodulskog kraja, pa kad ih digneš na konja, a oni ti se drže sedla objeručke, a noge razšire, kao da plivaju.

•» 53

— Što ćeš, moj Ivane, novo doba novi misnici.

— Čast im, moj don Jure, ti znaš, da sam ja uviek bio prijatelj misnika, čast im i zbog nauka i svetog reda.

Ali mnogo ste ljepše i priličnije govorili našem srdcu vi stari. Ove mlade zanese velik nauk.

I tako starci ogrijani i izvana i iznutra proživljavali prošle dane. .

Sutradan Ivan se na veliko čudo don Jurino sprema kući. Ne pušta ga don Jure, ali Ivan se stao tužiti, da ga nekakav led uzimlje po leđima i za noktima. Kad ne bilo druge, don Jure naredio slugi, da spremi konja, a dotle on Juri napunio torbu duhana, suha mesa, bocu rakije i bardak vina. Zagrizli nešto i čekajući, dok se konj nahrani, izmjenjivali posljednje razgovore sluteći, da se ne će već nigda vidjeti.

Na razstanku će don Jure Ivanu: — Ne boj se, nisi ti još za pod ploču!

— Do Božje volje — odgovori Ivan — ali nisam ni za dugo. Da mi je još samo sebi izklesati križ, pa eto . . , A čuješ li, da sam otišao k Bogu na sud, dođi mi na sprovod!

Tako je on govorio na razstanku svim svojim misnicima i svi mu obećali doći.

Kad sluga priveo konja, Ivan uzjahao, sluga prihvatio konja za uzdu te poveo. Stao don Jure i gledao dugo za Ivanom, gledao i činilo mu se, kako on odmiče, da onako odmiče i život. Svaki dan to manje starih, dobrih ljudi i prijatelja. *

Kako Ivan prispio kući, onako i zalegao. Jednoga dana umro od upale pluća.

Na sprovodu bilo mu sedam misnika i sila puka.

Nitko u krajini ne pamti onakva sprovoda, ali kad ga spustili u zemlju povrh glave usadili mu priprost, običan križ, pribili dvije daščice. Ni ime mu nisu na križ upisali.

Za objedom u župnika spominjali su misnici Ivana, pa se jedan sjetio i don Pave. I on je pred nekoliko mjeseci umro, sili se u onom kraju nije pročulo od kakve smrti.

54

Rekoše, da ga je udarila kap, kad je doznao, da će mu nećakinja poći za čovjeka, koji se je razstavio od svoje žene, pa da će i vjeru promieniti. Kad je uzalud nećakinju od toga odvraćao, onda je svojoj sestri, a njezinoj majci Boga u pamet dozivao. Tad se upleo brat dievojčin, koji se odgojio zajedno sa setrom kod don Pave, pa će don Pavi: — Tko vam daje pravo, da se miešate u stvari naše obitelji i savjesti?

Don Pave je zabielio očima, odteturao do svoga kreveta i više nije progovorio. Pokopali su ga kao pukog siromaha tamo dolje u primorskom gradu, gdje je živio u mirovini.

Svi misnici zamukoše.

Domaćin poslije toga težkoga muka zapita: — Da je pokojni Ivan znao za to, što bi rekao? • — Mislim, da bi proplakao i prokleo žensku čeljad . . .

Treći misnik pogleda po braći, pa će: — Nije, braćo, tu žensko samo krivo, već se obistinile rieči Sv. Pisma: »Neprijatelji su čovjeku domašnji njegovi.« Don Jure završi: - — Ili što kaže stara poslovica, zaista tuđa: »Komo J3og nije dao djece, đavao mu je dao nećake.« Tako nije dosada u nas bilo, ali eto sada je počelo i kod nas.

r

55

/

MAJKA Sudnica je bila puna svieta. Imala se držati razprava protiv profesora Bunića, kojega tužio bogati bankar, što mu je tako udario sina, da je diete lupilo glavom o zid te zbog težke ozljede odležalo dugo vremena u krevetu. Bankar je uzeo najčuvenijega gradskog odvjetnika, koji je i u tužbi i u svome govoru opisao čin kao prosti zločin zbog mržnje na učenika i njegova otca.

Zapravo je ta nesmotrenost dobro došla i bankaru i odvjetniku, koji su mrzili profesora zbog njegova poštenja i rodoljublja, koje nije moglo pokolebati niti njihovo zlato, niti razne prietnje. Profesor Bunić bio je inače poznat sa svoje blage ćudi, pa se je svatko čudio, kako se je mogao zaboraviti u tome slučaju.

Pred sudom on se nije nimalo izpravdavao. Priznao je, da je udario đaka zauškom, a diete je, da izbjegne udarac, zamahnulo glavom i udarilo njom o zid. Krv ga je oblila i onesviestilo se. Na sudčevo pitanje, koji je razlog takvom postupku, profesor je izjavio: — Đak je grdnim riečima opsovao majku svome sudrugu. Meni se zamaglilo, zaboravio sam se i žestoko posegnuo rukom.

Profesor Bunić nije htio uzeti odvjetnika, on se je sam branio i kad je došao red, da govori, on je ovako govorio: — Gospodo sudci, ja ću vam mjesto obrane kazati, što je majka.

Moja je majka bila prava ljepotica. Ja zaista i ne pajmtim njezina obličja, ali su mi pripoviedale stare tetke o njezinom bielom i milom licu, kao ugljen crnim očima i dvjema pletenicama bujnih vlasi, koje, kad bi se razplele, padale bi do koljena.

56

K tome je ona znala i čitati, a to je bila velika riedkost u selu.

Djed je bio ugledan trgovac, ali su ga dvaput hajduci opljačkali u glasovitoj sinjskoj »Mojanci«, pa poslije njegove smrti nije ostalo mnogo blaga. Kao da je baština nevolja. A i jedna nevolja riedko sama dolazi.

Tako i poslije smrti djedove moja majka obolila i ostala hroma. Baka je trudom i mukom uzdržavala sebe i kćer pekući kruh, koji su i seljani i građani hvalili. Tako dobro pečenog kruha nije bilo ni u selu ni u gradu.

Puna brige i ljubavi za svoju jedinicu radila je stara Mara dan i noć. Malo joj je mogla pomoći kći, a nije baka ni puštala, da se približi k peći, da joj lišće ne pregori, da joj zdravlju ne naškodi. I moja majka sjedila i šila. Pripoviedaju, da je šila bolje od mašine, tako su bili sitni i liepi njezini šavovi.

Nije li bila zadovoljna svojom radnjom, po dva, tri i više puta razparala bi šav i opet šila i šila, dok joj ne bi sve po volji izišlo. Pročulo se njezino vezivo i šilo, pa urednost i čistoća u kući i do drugih sela. Tako i moj otac vrativši se iz vojske, kad je odslužio četiri godine u mornarici, zaprosio je u stare, ozbiljne Mare, za koju su govorili, da je niesu vidjeli, kako se smije, i ako si bolestan, potraži ptičjeg mlieka i stare Mare smieha, pa ćeš ozdraviti.

A kad se baka počela smijati, doskora je i umrla.

To je bilo, kad joj se rodio unuk. »Prolistala suha grana«, rekli seljaci gledajući staru Maru, kako je blažena držeći unučica. Nije joj bilo pravo, ni da sjena sa drveta pade na unuka. Kad ga mlade rođakinje uzimale iz bakinih ruku, pa ga ljubile od milinja veseleći se sreći i stare tetke i rodice, moje majke, onda bi ih, kako mi i danas starice pripoviedaju, stara Mara korila: »Ne ljubi ga u lice! Ljubi mu kosicu i ručicu!« A kad unuk progovorio i zazvao baku, onda mu stata dala zlatni dukat, da se njime igra. Došao mlinar i zamolio baku, da mu proda kruha, pa dok baka pošla po kruh, nestalo zlatnoga dukata, a mlinar se pravdao, da ga nije ni vidio. Mlinarima treba vjerovati, jer su oni pošteni ljudi i svojega ne daju, a tuđega se ne odriču.

57

To je eto prva uspomena moga djetinjstva, da sam baki izgubio težko stečeni dukat. Bile su mi dvie godine, kad je baka umrla i dobro se sjećam, da ju je mnogo ljudi odpratilo iz kuće, ali ja nisam ništa razumio, što se događa. Kad sam već na po ostario, jednom sam pogledao u župske knjige, što piše o njezinoj smrti i našao sam zapisano, da je ona umrla od slabosti živaca. Poslije bakine smrti ostao sam na brizi majci ja i čitava kuća. Otac je odlazio u polje i sam ga obrađivao.

Da sam bio zdrav, još bi nekako bilo lakše, ali u djetinjstvu sam bio često bolestan, pa je majka sniela moj krevetić u dućan, te bi mi objesila jabuku više kreveta, da se igram.

Kad bih ozdravio, puštala bi me na naše zelene livade, pa su me pastirice, majčine vršnjakinje, pazile i tetošile radi ljubavi majčine, ali je majka uviek strepila nada mnom. Nigda nije prošao sat vremena, da nije izišla iz kuće, da pita, što radim, da me zovne, da čuje moj glasić, da vidi, nisam li se izmakao i odtrčao s drugom djecom k rieci. Kako mi je onda bila teret ta pažnja, tako mi je danas izvor ljubavi i sladkog sjećanja.

Pa ipak, nije ljubav moje majke bila nerazumna. Evo, da vam pripoviedam, kako je bila i oštra.

Sjećam s e . . . Bila je večer. Za stolom su već sjedili otac i majka. Ona me zove na večeru. Bio sam tolicni, da sam se uhvatio gornje daske stola, poskočio i vidio, da za večeru imamo jaja. Odbio sam, ja sam želio nešto drugo. Majka me je ponudila još dva puta, ali ja odlučno odbih: »Ne ću!« Više me nije nudila. Sad bih ja i tražio, ali mi se ne da. Zato samo poskakujem i vičem srdito: »Ne ću jaja!« Zapravo sam očekivao novu ponudu, pa da primim — ali ponude nije bilo.

Ili drugi p u t . . . Otca nije bilo kod kuće, a ja odlutao po livadama bez majčine dozvole. Na sve pozive oglušio se i nisam došao kući nego istom za objed. Jelo je na stolu, ja izvani naslonjen na prag prozora uzpevši se na kameni krevet pod prozorom čekam, što će biti.

Majka me zove u kuću, ali ja bih se htio osigurati, da me ne će izšibati, pa joj kažem: 58

»Ali ti ćeš mene tući.« Ona ne kaže ništa drugo, već me samo pozivlje na objed. I tako se dugo nagađamo, a nikako da se nagodimo. Uto banuo stric, pa razumjevši, o čemu se radi, kori moju majku, što ne pušta diete na objed. »Ne branim mu ja, neka dođe,« kaže ona, ali nikako, da obeća, da ne ću dobiti batine. I tako uzaludno bilo i stričevo posredovanje.

Pa ipak, kako li je bila nježna moja mama! Kad bi me liegala u krevet uz uzglavlje položila bi mi komad kruha, jer sam i poslije najobilnijeg jela volio kruh.

Ali noću mrvice kruha bole su moje nježno tjelešce, pa je majka i za najljuće zime ustajala i čistila moj krevet od mrvica.

Poslije jedne bolesti dugo me je držala u kući, a vani bilo proljeće u najljepšem cvatu. Leptiri oblietali C'ko višnje, koja nedaleko naše kuće bila puna bieloga cvieta, sunce sjalo, livade se zelenile, slavuji, lastavice, život i veselje. »Mama, ja bih na livade . . . « Ona brižna gleda me velikim crnim očima. Čekam. I ona čeka. Napokon dopusti, da odskačem.

To su bili oni riedki časovi moje životne sreće. Sjećam se još sunca, cvieća, leptira i vrućega cjelova moje majke, kad sam se vratio kući.

Kažu mi naše stare tetke, da sam zbog majke bio miljenče čitavog roda. Nedjeljom me je vodila još vrlo malena u crkvu, a klečala je uviek dolje nedaleko vrata, gdje j o j je bilo zgodno mene smjestiti i njoj opočinuti na stepenicama, kud se ulazilo u krstionicu. Vele stare tetke: »Na tebi crvena kapica, kaparančić, cipelice — momčić. Mama gleda u te kao u oltar. Gladi ti i namiešta košiću, briše ti ljeti znoj s lišća, a zimi hvata ručice, da ih ogrije. Drago moje, kao da je znala, da ne će za dugo.« »A resila te je!« druga će tetka. »Otac je morao jednom tri puta u jedan dan polaziti u grad, dok ti nije izabrao cipelice po volji.« 59

Sjećam se, da sam s njom bio i na zavjetu. Kočijom smo se vozili iz Primorja u Sinj. Onda sam prvi put vidio, kako se na guvnu vrše žito. Bilo mi je pet godina. Dok smo mi bili odsutni, oluja je bjesnila nad našim selom i grom je slomio vrh jablana pred našom kućom. Kao da je to bio rđav vjestnik budućnosti.

Valjda je majka osjećala blizinu smrti, kad je polazila na zavjet Gospi Sinjskoj.

Bila je slaba, a djeca su joj redovito umirala u prvoj ili drugoj godini. Nada mnom je bez sumnje strepila. Strepila je i nad mojom ljubavi. Volila me je bez mjere, ali i čeznula za mojom ljubavi i tražila je. Sjedila je na stocu i mene držala pred sobom. Ja sam upro pogled u njezine velike, liepe, crne oči. T a j mi se je čas duboko usjekao u pamet i nigda ga nisam zaboravio.

Ona je gladila moju kosu, privukla me k sebi, poljubila i onda izrekla rieči, koje nigda nisam čuo iz njezinih v usta: »Ja ću u m r i e t i . . . « Prvi put me je dodirnuo hladni zadah smrti. Majka će umrieti. Briznuo sam u plač, udario ju rukom i viknuo: »Ne ćeš! Ne dam!« Majka je bila zadovoljna, nasmijala se, privinula me uz grudi i tješila: »Ne boj se, ne ću, ako budeš dobar i poslušan!« A ja sam htio biti i dobar i poslušan, koliko mi je krv davala. No zelene livade i trava, u kojoj sam se gubio valjajući se, bile su krive, što sam često zaboravio svoje obećanje. Da to popravim, nastojao sam svaki nalog majčin točno izvršiti. Je li trebalo skupiti sitnoga granja za vatru, spremno i dragovoljno sam ga kupio veseleći se svakoj grančici, kako ću tim suvarkom razveseliti majku. Naprtio bih zavežljaj na leđa i ponosan i radostan dolazio pred majku, a ona se blaženo veselila mojoj vriednoj radinosti.

Pa i tu sam jednom zatajio. Pošao sam s otcem u vinograd. Bilo je već zrelo grožđe. Skakutao sam od veselja, kad li odmakavši malo od kuće otac se sjetio, da je na stolu u kuhinji zaboravio džepni nožić i poslao me 60

«

i

po nj. Našao sam ga i pohrlio za otcem, kad li na kućnim vratima sukobih se s majkom. Ona je dolazila od konobe i pružila mi veliki ključ, da ga ponesem u kuću. »Ne mogu, otac me čeka!« odgovorih, ali pogledavši majku opazih neku turobnost u njezinim očima.

Onaj pogled još me peče! Kad hoću, da se sjetim majke, ja se sjećam toga pogleda. Sva mi se duša smutila. I otac je opazio, da mi se je nešto težko dogodilo, pa me je zapitao, što mi je. Ja sam briznuo u plač: »Kad me je tako milo pogledala...« odgovorih.

Kad smo se vratili iz polja, otac je mami pripoviedao, kako sam plakao, i tužio se na njezin pogled, a ona me obasula cjelovima, pa ipak svi ti cjelovi nisu ni do danas izbrisali onoga dojma i boli i kajanja . . . Kad me je tako milo pogledala . . .

Vjerujem, da je u njezinim očima u onaj čas uz blagi prikor bila i misao na njezinu i moju tužnu sudbinu. Slutila je ona skori svršetak svojih boli, a početak mojih. Često je pobolievala, pa sam ja donosio moje igračke i provodio čitave satove uz njezin bolestnički krevet. Tko bi znao, jesam li joj time povećavao ili utišavao bolove ?

Ona je sa mnom dielila svoju hranu: suhe kuhane šljive sa sladorom.

Jednom nas je zatekao liečnik i strogo joj zabranio, da mi svojom žlicom ne daje šljive. Kako je bio u mojim očima zločest onaj mrki čovjek. Ugrabio je moju najljepšu sreću: jedan zalogaj majka, jedan ja. Valjda je majka onoga puta saznala istinu i vrst svoje bolesti, jer je, makar i kriomice, zaplakala. Ja sam to opazio i bacio se na krevet te gorko ridao, pa smatrajući liečnika krivcem, što majka plače, tjerao sam ga iz kuće.

Ono ozbiljno lice promienilo se, postalo blago, pogladio mi je kosicu i tješio mene i majku.

Toga je puta majka ozdravila. Ali za nju nije bilo duga života. Nije nikako htjela slušati liečnički savjet, da prestane rađati djecu, koja i onako zbog slabosti umiru. Kad sam odrastao, saznao sam od otca, kako je odgovorila: 61

— Ako ih nema na zemlji, ima ih u raju. Moji anđelići!

I tako je u porodu i ona pošla k svojim anđelima, preporučivši mene tetkama i strinama.

S njom su pokopali ono, što bih danas najradije želio imati kao njezinu uspomenu: jedan liepi u kožu uvezani molitvenik. Ne varam li se, zvao se »Put raja«.

Iz njega mi je majka često čitala molitve.

Po onim redcima šetale su liepe oči majčine.

Odnieli su je iz kuće i više se nije nigda vratila, a ja sam je čekao. Bilo mi je osam godina, ali sam bio čvrsto uvjeren, da majka mora doći. Dok bih se sam igrao u dno dvorišta, pogledao sam na kućna vrata, kad ćc se pojaviti na pragu. Ne znam, kad sam je prestao očekivati. Malo poslije smrti njezine dobio sam »Biblijske pripoviesti«, knjigu sa slikama. Na svakoj stranici bila je koja slika. Otac je mislio, da mi je tom knjigom odstranio misao na majku, o kojoj sam neprestano govorio i za nju se propitkivao. A ja sam listajući knjigu samo o majci mislio. Kako" bi se i ona sa mnom veselila gledajući slike! Poslije mnogo godina, kad sam bio na sveučilištu nastanio sam se u kući, u kojoj je stanovao pisac one knjige. Bila moja soba uz njegovu. Starac je bio već sliep, pa sam ga pohađao i čitao mu novine. To mi je obnovilo djetinjsku želju za majkom. No meni ne može zapravo ništa obnoviti misao na majku, jer nema dana, da mnogo puta i sada na pragu starosti ne mislim na nju.

Kad bih se vraćao iz grada na školske praznike pred večer, kad je sve tiho, polazio sam na majčin grob i dugo se zadržavao.

Mislio sam, kako bi bila vesela, da može vidjeti moje svjedočbe i kako bih joj pripoviedao, što sam u školi učio, svoje tegobe i uspjehe. A bez nje sve je ostalo u srdcu zakopano kao ona u grobu. .

Jedino sam mogao pričati strini, koja opet nije ništa razumjela, ali je rado slušala i, spominjala, kako bi bila sretna majka, da me vidi.

Kad sam već odrastao i bio pri svršetku nauka, onda su mi" naše starice govorile: 62

— Da te vidi majka, opet bi od dragosti sišla u grob. Srdce bi joj od radosti puklo.

I tako je moj život tekao mišlju na liepe drage majčine oči.

Stupio sam u život. Nisam osnovao svoje obitelji, ali mjerilo svake vriednosti ostala je majka. Ljude cienim, koliko ljube majku. Po zvanju sam profesor, pa znate li, čime najjače djelujem na svoje đake? Mišlju na majku.

Dogodilo mi se više puta: Seosko diete došlo u zavod, pa se izgubilo. Čežnja za domom i slobodom bila u njem jača od volje za naukom. Opažam, slab uspjeh, propast će. Zovnem ga k sebi. Pitam ga, znade li, koliko njegov otac troši na nj. Sam će izračunati. Kad kaže svotu, ponovno ga pitam, koliko bi se moglo pšenice kupiti za tu svotu. Kad i to kaže, onda ću ja: — Što bi ti, da netko zgrabi ruku tvoje majke, kad ona stavlja zalogaj kruha u usta gladna od težka truda na vašim njivama? Zgrabi je za ruku, iztrgne joj kruh i baci ga.

Mali me začuđeno gleda.

— Bolilo bi te, je li?

Jedva progovara: ~

B

L

*

— A to ti sam radiš majci svojoj, kad ne učiš. Uzalud bačen novac, a za nj bi majka kupila mnogo kruha.

Ti joj zalogaj iz usta otimlješ i bacaš, a majka te gleda i pica žalostna: — A zašto to, diete moje?

Dječak proplače. Sad je čas. Hvatam ga za ruku i ponukam ga: — Što je bilo, da je bilo! Obećaj, da ćeš se popraviti i obveseliti majku?

Koliko li mi je đaka tako postalo dobrima i vriednima! Vidite, kako moja majka još i danas upravlja mojim koracima.

Najmilija zadaća i meni i đacima bila je o majci, o domu, zavičaju. Tako bismo počinjali školsku godinu, a pri svršetku godine opet sam im zadavao zadaće o povratku k rodnoj kući i susretu s majkom. Kako je nježnih redaka bilo u tim sastavcima, osobito kod onih 63

đaka, koji su izgubili majku. Nježnih i punih tuge i čežnje. Podielivši im svjedočbe dugo sam se zadržavao s đacima u razgovoru uživajući, kako mi pričaju o povratku kući, k majci. Puštao sam ih, dg, govore, i promatrao im oči, kako se kriese.

Majka će ih dočekati, majka spremiti večeru, majka će i pokarati zbog zamazana odiela.

U školi je bilo majčino carstvo i to je tajna moga uspjeha. Kad su dolazile seoske majke sretan sam bio, ako sam im se mogao pohvaliti njihovom djecom. Bile su priproste njihove preporuke sinovima, priproste, ali tople i uvjerljive. Treba se mučiti, raditi. A onda bi meni: »Šibom gospodine, ako ne bude učio!« Nažalost drugčije je bilo kod gospodskih. Crvenih nokata, našminkane, bojadisane kose i očiju samo prose milost, da im diete pređe iz razreda u razred.

Ali dosta, nemojmo govoriti grubih rieči o majci!

Meni je sve sveto i milo, što je god u kakvoj vezi s majkom.

Prolazim putem, eno dotrči sestrica i zove od igre brata: »Brzo kući! Dobit ćeš batina od mame!« Meni je dosta čuti t# rieč »mama« i držim, da će i te batine biti sladke. Ja bih želio biti onaj mali dječko, samo da osjetim majčinu ruku na sebi.

I tako vam se ja već siedih vlasi osjećam pred slikom majčinim djetetom, jer moj se duhovni odnos nije dalje razvio — ostao je u onome stanju, u /kojem je bio u mojoj osmoj godini.

Ja se pred svojom majkom osjećam još djetetom, premda je ona ostavila ovaj život, kad je prešla iz mladenačtva u zrele godine.

Nema dana, kad ne mislim nekoliko puta na majku i dočaravam sebi sliku života svih vas, koji ste uživali dugo vremena majčinu ljubav. Ta je slika puna sunca i ljepote i toplote. Tko ostane u djetinjstvu bez ruke, smatra druge sretnima i bogatima, a kome su uzete noge, tome je i prosjak bogataš. Tko je bez majke pro64

živio život, taj je ptica, koja bi letjela jednim krilom, kad bi to mogao. Život mu je jednostran, suh i na po prazan.

Da znate, kako odjekuje i danas u mojoj duši, kad čujem, da netko zovne: »Mama!« > Pjesnik je rekao: »Tko slobode nema, o slobodi sanja ponajljepši san«, a ja vam kažem: Tko majku u djetinjstvu izgubi, t a j nosi u svojoj duši punoj čežnje najljepšu sliku o majci. Ja sam ustao na obranu ljubavi i časti majčine, a vi, gospodo sudci, izvolite sada suditi.

Osudivši mene osudit ćete i svoje majke, ne samo svoje već čast svih majki, što ih ima. Reći ćete, da je slobodno psovati sveto majčino ime — Profesor je sjeo. U sudnici su slušatelji gromko odobravali. Kad su sudci ustali, da se povuku na viećanje, ustao je i tužitelj te izjavio, da povlači tužbu.

Profesor je pobiedio, ljudi su pristupali, da mu čestitaju, a on se snuždio, oborio oči i pobjegao iz dvorane. U duši mu bura, obtuživao je sam sebe, da se oslobodio kazne na nedostojan način. Činilo mu se, kao da je bacio na ulicu sliku svoje majke, odkrio je zastor na najnježnijoj i najslađoj tajni. Žurio sć kući. No ni tamo nije našao mira.

Još nemirniji je postao, kad je sutradan čitao u novinama sadržaj svoga govora na sudu.

Pojavile su se drage, crne oči majčine i tako ga milo i žalostno gledale.

65

N A

UZKRS

Svršila je velika uzkrsna misa. Narod se izsukao iz crkve odlazeći svojim kućama na razne strane. Na malenom brežuljku, gdje se od davnine diže mala župska crkva, ostali samo stariji u razgovoru s don Petrom, mladim misnikom. Sretni su i ponosni, što im već jednom poslao biskup mlada svećenika. Selo ne pamti, da su igda imali tako mlada. Starci ga smatraju svojim sinom, a starice od dragosti nose don Petrovoj sestri što mogu naći boljega u svojoj siromaštini za ovih gladnih godina.

U crkvenom dvorištu, koje je ujedno i groblje, okupili se oko misnika i s gotovo djetinjskim veseljem spominju, kako su svi obredi Velike nedjelje liepo i u redu obavljeni. I procesija Velikog Petka. Nije bilo pijanih, dječurliji dao reda remeta, a momcima glavar sela. A šta tek propovied don Petrova!

— Meni je suza suzu gonila.

— Kako ne bi, kad ono don Petar zazva: »Gospodine, je da li sam ja?« Pa veli: »Isus odgovara: I ti, i ti i tvoje ovce izraniše me.« A1 da! Tko umije onako složiti, kako je don Petar to izveo. A jučer, kad ono zapjeva: »Neka se veseli anđeoska četa n e b e s a . . . « Pa i na današnji dan, Uzkrs, kad je bila naša crkva urešena kao ove godine? Oltar pokrilo cvieće, da čitava crkva mirliši kao perivoj.

— I ovo je dobro, što ste, don Petre, mladost na• učili, da pjeva. Tako će i njima omiljeti crkva, a i nama starima draže je slušati mlade zvonke glasove nego . ..« — Muči! — kore drugi. — Čuju li te stari pjevači, bit će im krivo.

— Neka bude. Bože prosti, kad oni pjevaju, meni se čini, kao da miešaš gratulju oraha, tako im grgoče u grlu.

66

Don Petar se umieša: — Pustite te razgovore! Dok su stari bili mladi, i njihovo je grlo bilo zvonko. Ali eto oni su čitav svoj život Bogu slavu pjevali, a sad neka i mladi steku zasluga pred Bogom.

— Tako je! — prihvatiše nekoji. — A i dobro dijače. Pa bolje i za vas, oni još ne znadu svaku potanko, a vi još mladi kao i oni, pa da jedan od vas što i pogrieši, ne ćete jedan drugome prigovoriti. Stari znadu na pamet sve, što se pjeva i kad se pjeva, pa ne bi prešutjeli. Tako je pokojnom don Ivanu Terziću, kad je zapjevao u adventu: »Slava višnji!«, prigovorio Stipe Perišin: »Danas ne ide, advenat je!« A don Ivan će njemu: »Šta ti znaš, po novom zakonu ide, pjevaj!« Tko zna, dokle bi se tako sladili razgovorom spominjući, što su onih dana osjetili, i veseli, što su se svi na Veliki četvrtak izpovjedili i pričestili, što je Bog dao ugodnu i zgodnu kišu, što je i žito niklo i voćke prozenule. Ali najednom netko spomenu Talijane.

— Pusti, bolje je ne dirati rane!

Stari Luka zabieli očima, turi prste u usta, kao da ib. grize od muke, kad ne može škrinuti zubima.

— Ljudi Božji! Jeste li igda vidjeli, da tko pod puškom dolazi u crkvu? Uf, da mi je. uzeti t o l j a g u . . .

— Pa što bi? Oni bi utekli i došlo bi ih drugih pet stotina.

— Šta pet stotina? Lako bismo mi s tih pet stotina obračunali, ali bi pet tisuća. Prije bi pet dana pucali iz topova, pa onda zapalili selo.

— Ma tko me potlači, muko težka! Da je bolji od mene i jači, pa i Turčin bio, ne bih žalio, ali ovo gladne gube, koji će na koljena, ako ga samo mrko pogledaš.

Don Petar mirio ljude bojeći se, da ne nastradaju.

— Strpite se, ne dolazite u dodir s njima, da ne upadnete u napast.

— Ne mo'š ne mo'š, don Petre, — odzvaše se. — Obraz je tu! Idu po kućama, traže tobože oružje, pušku, a nađu li nož, odnesoše. Vele: u Italiji je zakon, da ne smiješ imati nož duži od deset centimetara. Pa neka im, junak je i taj kralj, koji se boji ženske britvice. Ali po67

nesoše kruh, sir, meso, pa i kozle, janje, kažu: »Mi smo vas pobiedili, osvojili, sve je ovo naše.« A ja bih, da mi se i kuća do temelja sruši, radije, nego da me je ovaj kukavelj osvojio. Kako pobiedio, kako osvojio, kad sam ja prošloga rata po tri Talijana iz njihovih rovova dovodio našem poručniku za osam dana dopusta! Ovako; skokni, izdreči se, kao da si poludio, pa ih ščepaj za vrat, turi iz rovova i goni pred sobom — a oni drugi kao djeca: »Mamma mia«, •— viču, deru se: »Mamma mia, beretta rossa!« To mi stavi fes na glavu, a gdje Talijan vidi fes, bježi kao od vraga.

— Počeli su oni dirati u ženske, — odzva se glavar.

— Zar i to? Ja ću do jednoga za vrat i izgulit ću mu grkljan, koji samo pogleda na koje moje žensko čeljade.

Uto se posred kola uvuče malen čovuljak, seoski poštonoša, pa će tihano: — Ljudi i braćo, budite pametni! Ne vidite li našu poštaricu? K njoj dolaze častnici na razgovore, zovu je na večere, ona s njima parlaiše njihovim jezikom . . .

Don Petar preporuči svojim starcima: »I ne uvedi nas u napast,« a onda se oprosti, vrieme je, da i on što zagrize, i uputi se kući. 'i • II. Don Petar se spuštao niz obronak brežuljka pun nekoga zadovoljstva u duši. Proljetno sunce obasjavalo je njega i kamenje, sivo dalmatinsko kamenje blagim žarom. Škrta travka zazelenila se između kamenja, prolistalo grmlje i drien, a po dočićima, koje će on do mjesec dana o Spasovu blagosloviti, niknulo žito. Kako ga željno svakog dana gledaju oči sirotinjske, kao da mjere, koliko je od jučer poraslo. Gladinja je neuztrpljiva.

Vedro, liepo južnjačko nebo u toj sirotinji puno je ljepote, sunca, radosti. I slavulji su se vratili i ljubica, jedini ukras pustoga kamenja, procvjetala — sure planine pomladile se, narod opojen uzkrsnim slavljem pjeva, veseli se — ah, sve je divno, duša se blaži. Don Petar osjeća veličinu i slavu Uzkrsnuća Gospodnjega.

68

\

»Uzkrsnuo je Razapeti. Kaži nama, Marijo,« pjevali su u crkvi, »što si vidjela na putu?« — »Vidjela sam grob mrtvoga Krista i slavu Uzkrsnutoga.. .« Don Petar osjeća u duši ljepotu žrtve. Bilo kad bilo žrtva donosi plodove, pobjeđuje.

I on hrli, hrli svojoj novoj kući, svome svećeničkorae domu, gdje ga očekuje sestra.

Ona je odmah po svršetku mise poletjela kući, da mu spremi uzkrsni objed, da ga obraduje. Kako ne bi. ta on joj je sva životna radost i ljubav. Srdce joj igra, kad vidi, kako ga seljani vole, ponosi se njime, kad ču -" kako ga župljani blagosivaju i zovu »naš don Petar«.

Ona je držala, da je samo njezin. Šta brat? Više. Ona je njega odgojila, ona ga podigla na noge, bdjela nad njim mjesto majke. Majka je rano umrla, kad je njemu bilo deset godina, upravo, kad je polazio u gradske škole, u sjemenište. Osim njega još je bilo troje mlađe djece, a njoj je tada bilo već dvadeset godina.

Kad je majka umrla, ostala je kuća bez domaćice.

Nju su prosili. Kud će, što li će? Uda li se, otac će se morati oženiti, da nađe ženu, koja će mu kuću voditi. I onda je ona bila na razkršću. Bila je poznata njezina ljubav prema jednome seoskom momku. Voljeli su se.

Bio je to zoran momak, čestit i. iz dobre kuće. Druge bi joj i zaviđale, a ona nije mislila na svoju sreću, već n a braću i sestre, što će biti od kuće, kad dođe u nju maćeha i prospu se djeca? Liepi njihov mir nestat će ga.

Ubožtvo će izjesti, izgristi rođeni dom.

I tako je ugušila u srdcu djevojačke osjećaje i posvetila se svojoj braći i sestrama, da im zamieni majku.

S kakvom li je ljubavlju odpremala brata u školu, popravljala mu rubeninu, spremala mu kovčeg, pa preko godine polazila u grad, da ga vidi, da ga ponuka, neka uči, nek se Bogu moli. Donosila mu darove i ponude.

U obitelji je don Petrovoj bio sveti sklad. Plodovi žrtve bili su očiti. Žrtvovao se otac, žrtvovala se starija kćerka. Živilo se siromaški, jedva se kraj s krajem vezao, mnogo truda, mnogo brige, ali i mnogo ljubavi, pa se lako snosio teret života.

• ' 69

Otac s radošću gledao, kako mu starija kćerka maloj djeci zamjenjuje majku, pa ostao udovac i ne mislio se ženiti. Tako se podigla djeca, osim don Petra poslao još jednoga na nauke, što mu bilo lakše, jer je don Petar poslije svršenih gimnazijalnih nauka ušao u bogoslovno sjemenište, pa otac nije za nj već ni pare imao troška.

No to ipak nije išlo gladko.

Poslije izpita zrelosti nastupili u Petrovoj duši časovi odluke. Bio je na razkršću. Odluka je bila mučna, jer najedanput mu se teret svećeničkog staleža učinio pretežak. Pojavili su se u duši i osjećaji, od kojih su riedki ljudi oslobođeni: tu je kušnja bila još teža. Jedna liepa crnooka djevojka tražila je, da ga susretne na poljskim stazama.

Petar nije ni mislio, da tko opaža, kako i on rado prolazi tim stazama i kako se dvoje mladih bića rado zaustavljaju, porazgovore i na razstanku po koji put okreću jedno za drugim. Selom je poletio glas, selom je prošla pjesma: »Oni su se dvoje mladih volili I zajedno sitnu knjigu učili.« Otac se Petrov zabrinuo, što će biti od ostale djece, ako mu stariji smetne. Petrova starija sestra nije znala, koga da više žali, otca ili brata. Sve će otčeve sanje propasti, da podigne djecu iz siromaštva, ne posveti li se Petar Crkvi, a opet što će biti od njega, ako preko volje uzme težki teret na svoja l e đ a . . .

Jednoga dana redeći bratovo odielo nađe u džepu sliku one crnooke djevojke. Uze je promatrati: liepa je, a i dobra je, ne bi joj bilo krivo, da joj bude nevjesta.

No sjeti se u isti čas, da je to gotovo nemoguće. Ta da Petar i pođe u sviet, da i svuče crnu halju, kad li će on moći saviti svoje gniezdo u težko i nesigurno vrieme.

Promatraše sliku i poljubi je, proli' suzu i potiho reče: »Jadnice moja, ti i on.« Zatjm položi sliku ne u džep bratova odiela, već pod uzglavlje. I ništa ga ne prekori, kao da uobće ništa nije vidjela.

70

*

,

Petar je našao sliku pod uzglavljem i začas mu je zastao dah. Sestra ju je imala u ruci. Dakle sladka tajna odkrita. Bijaše mu nemirna ona noć. ali se te noći riešila kriza. Osjetio je, kako li je velika ljubav njegove sestre, velika i liepa. Nijedne mu žalne rieči nije rekla, nije mu ni slovom spomenula svoju žrtvu, otčevu biedu, obzir na mlađu braću. Svu je svoju bol zakopala u srdcu, bol i razočaranje i samo ga tako nježno upozorila, da je odkrila njegovu tajnu.

Petar je te noći odlučio. Priniet će i on svoju žrtvu.

Napisao je pjesmu djevojci, koju je samo očima milovao.

Pjesma na razstanku: »Oj zbogom, djevo, nigda cjeiov jedan Na ustne rujne ja ne složih tvoje, Već ko rajskog anđela te ljubljah, Što jedan čuvo nas je obadvoje.. .« t.

Sutradan predao joj je pjesmu i njezinu sliku, i od toga dana nisu se više susretali na onim seoskim stazama. Doskora, pod jesen, ušao je u bogoslovno sjemenište i poslije četiri godine rekao prvu »mladu« misu.

Kad je don Petar polazio na prvu župu u malo zagorsko selo, ponio je sa sobom i mnogo darova, što mu ih drugarice njegove pokojne majke poklonile za ljubav pokojnici, a njemu na pomoć. Sestra mu je sve te darove liepo složila, pokazala mu ih i naznačila od koga je koji. Samo za jednu kutiju rubaca s njegovim monogramom (početnim slovima imena) mislila se, bi li mu ih pokazala. Bojala se je njegove mladosti, da mu ne smuti dušu, koja je bila puna zanosa i želje, da se posveti radu za narod, kako mu je ono brzojavno čestitao prigodom mlade mise bivši njihov župnik: »Žrtvuj Bogu, žrtvuj se narodu!« Grieh bi bio pomutiti njegov mir. Pa ipak, ako jednom sazna . . . I čemu da bude neiskrena s bratom? Sestra je kazala bratu, da mu je te rubčiće poslala ona crnooka djevojka.

Petar je uzeo rubce i predao ih sestri: Čini od njih što hoćeš, a ja ću se držati rieči Kristovih: »Tko stavi ruku svoju na plug, neka se ne osvrće natrag!« 71

I pošli su zajedno u dalmatinsku Zagoru, od koje primorci zaziru, jer je i ondje, gdje je plodna i pripoljna, ipak neprijatna za primorskog čovjeka. Nema tamo zelene masline ni sladke smokve, riedki su vinogradi, a i gdje ih ima, nije sladko grožđe onako kao ondje, gdje sunce grije i lahor s mora popuhuje. Pa i narodni običaji još su opori kao i ljudi. I krv se neriedko prolije.

Stanovi nečisti, u istoj izbi još se nađu i krevet i jasle, Primorci se rugaju zagorcima, da ne peru košulje, dok se ne razpadne na njima. Zagorska sela zaudaraju nekim neugodnim vonjem. Sukno na čeljadi upilo je zadah stoke i staje. A što tek lula s prostim duhanom, »čokom«!

I financa i žandar nerado kreću iz primorja u zagorje.

Bilo je krivo don Petrovim suseljanima, kad su dočuli, kamo biskup šalje njihova mještanina. On je bez prigovora primio tu malu župu sretan, što će sada djelom obistiniti rieči i misli, kojima se je zanosio u vrieme školovanja.

Sestra je pošla s njim, da mu ne bude pusta kuća, da mu ne budu težki prvi dani. Htjela je ona biti njegov anđeo čuvar. m.

Silazi don Petar k župskom dvoru i prisluškuje, kako negdje zvonko pjeva slavulj. Osjeća se miris ljubice, koja se udomila ovdje među golim kamenjem, da poljepša ovu pustoš. Priginje se mladi misnik i bere struk za strukom. Da ga vide seljani, začudili bi se njegovoj ćudi, ta gdje bi se mrki gorštak prignuo, da bere ljubicu! A don Petru se čini, da je njemu i njoj ista zadaća namienjena od Boga: da blaže, da dižu, da pitome ovaj kraj. U to se javiše s crkve zvona — podne. Drago,, dalmatinsko slavljenje, što donekle sliči udaranju po tipkama glasovira, skladno se razlieže od dočića do dočića, od kruga do kruga.

Gospodin je uzkrsnuo! I zvona pjevaju i slavulj ih prati i ljubica s njima slavi Uzkrsnuloga, a don Petru se šire grudi. Diže oči svoje k plavome nebu i zahvaljuje Gospodu za t a j blagi čas.

72

v

Požuri se, da što prije stigne kući k sestri, da zajedno blaguju uzkrsni blagoslov: jaja, sir i kruh.

Najednom zađe s puteljka i krenu drugim smjerom, da ne iziđe na glavnu cestu. Tamo na razkrstnici vije se tuđinski barjak i čuvaju ga nekakvi perjati vojnici. Tuđin sili prolaznike, da pozdravljaju barjak. Don Petar ne će to učiniti. Vojnici su opazili, kako ih je misnik izbjegao. Zvali su ga, no on je prosliedio svojim putem.

Kad je prispio do župskoga dvora, izišla je sestra preda nj, jer je čula njegove korake. On je dolazio mrk, srdce mu je trnulo s onoga nametničkog barjaka na hrvatskom tlu. Nadao se, da će mu sestra kao uviek svojom vedrinom ojačati dušu, ali i na njezinu čelu zasjeo tmuran oblak.

— Što ti je? — upita je.

Ona, što nigda nije činila pred njime, briznula u gorak, grčevit plač i samo ga uhvatila za ruku, kako je običavala, kad je bio malahan, i odvela u kuću. Pala je na stolicu za stolom i naslonila glavu na sto te rida.

— Što se je dogodilo? — pita uplašen don Petar i sada i on zar prvi put u životu osjeti, da je viši od sestre, da je svećenik i tješitelj. Primi je za glavu i podiže je.

Sestra mu pruža list i gleda ga kao obezumljena.

Bio je list mlađe sestre.

Don Petar raztvori list i strjelimice preleti očima, da uhvati sadržaj. Zatim ga opet čita, ali rekbi da mu se mozak sledio, okamenio — samo bulji u list kao da ne shvaća. Sestra digla glavu i motri brata, čeka, što će on reći. Ne vjeruje, gotovo bih rekao, da je dobro razumjela njegov sadržaj, želi, da je krivo shvatila. Čeka od njega, da reče: »Nije tako strašno, kako ti misliš.« Ali on izpusti list iz ruku pa se spusti na stolicu, jer se nije mogao držati na nogama.

Težki časovi šutnje. Ni jedno ni drugo ne usuđuje se započeti razgovor.

Sestra opet prima list, koji je već nakvašen suzama, ponovno ga čita: »Došli su u selo jednog jutra, provalili u kuće, odnieli sve, što su našli, ostale su kuće prazne.

73

[

I šivaće strojeve, žito, kokoši, krave, gdje je bilo zlata, i to — a onda su polievali kuće benzinom i palili ne brinući se za starce i bolestnike, koji su ležali u krevetima.

Ljudi su kroz plamen srljali, da spase stare, nemoćne roditelje i malu djecu. Selo je plamsalo, oganj je uništio naše stare domove, a oni su se đavolski smijali plaču i jauku matera. Sutradan su prodavali u gradu u bezcjenje šivaće strojeve, rublje i ruho, dok su jednoga našega odveli, jer su mu u kući našli svoje vojničke cipele.

U našoj kući jedan je vojnik uzeo sliku pokojne naše majke. Skočila sam i zakiinjala ga, da mi ostavi tu najmiliju uspomenu. Svi smo se skupili oko njega i zatomivši srčbu najslađim ga riečima molili, da poštedi tu dragu majčinu sliku. Vikala sam: »Mama! mama!« — i bacila se na koljena. On je tražio, da ga poljubim. Ja sam ga gurnula od sebe i pljunula. Zvier ta izvadi bodež i probode majčinu sliku, baci je pod noge i đavolski se cereći gazio je — i onda na pragu odlazeći dobacio nam: »Barbari! Ovako ćemo mi vas izkorieniti sa svetog našeg tla!« U duši brata i sestre bjesnila je bura, plamsao je požar žešći od onoga, što je proždro rodno im selo i djedovski dom. Prezir nad kukavnim farizejstvom. Don Petru nije čudno, da se dogodilo i njegovu selu, što je već snašlo tolika druga. Znao je, što će i reći ti nositelji kulture. Na misao, koja mu je sinula — grohotom se nasmija, da se sestri činilo, da je s uma sišao, pa ga uplašeno zapita: — Što ti je?

— Hahaha! Znaš li što će reći, ako im se prigovori zbog ovih zločina! »Mi smo vitezovi, mi smo Rimljani, mi ne pljačkamo.« I sestri se na kraju usnica javi preziran podsmieh. Don Petru se opet smrknu čelo, igraju mu obrve, mršte se usne. , Don Petar najednom ustade, primi sestru za ruku, pogladi ju drugom po kosi i zovnu ju toplo: — Marija!

Tim prizvukom drage bratske rieči u dušu joj se slila neka toplina, pa ga milovaše očima još zadojenim suzama.

74

On opet zovnu: — Marija! Znaš, što je! U duši mi se je borio Bog i đaMao! Ljubav i mržnja. I pobiedio je Bog, da, Bog Velikoga Petka, Bog žrtve. Uz sve naše žrtve prinesimo mu i ovu najtežu i nek je primi . . . Za koga ? . . . Za, da, za Hrvatsku i ne samo za Hrvatsku, već za> čitavo čovječanstvo, za sve ljude, da budu dobri i dk im u duši uzkrsne Krist.

Marija ga zagrli i reče: — Dobri moj, samo žrtve i ništa nego žrtve.

— Jest, a poslije žrtava Uzkrs prije ili poslije, ali stalno! Znaš dobro, što smo danas pjevali u crkvi:,»Kaži, riam, Marijo, što si vidjela na putu? Vidjela sam grob umrlog i slavu uzkrsnutoga!« Marija ga povede do prozora i pokaza mu tamo na cesti tuđinski barjak: — Gledaj, kako se vije!

— Neka ga! I drugi su se vijali u hrvatskoj zemlji, vijali se i savili se, a Hrvatska nije poklekla! Pridoniela je mnogo žrtava, pa je Bog nije zapustio. Uzkrs, sestro!

75

POSLJEDNJI GLAGOLJAŠ O don Andriji Jerkoču pričalo se mnogo u dalmatinskoj Zagori. Bio je to posljednji stari glagoljaš, ne velikih škola, ali bistra glava i dobro misničko srdce.

Narod ga je držao svetim čovjekom, ali taj narodni svetac nije trpio ničije sile i odbrusio bi svakome, što ga ide. U jednoj dalmatinskoj bolnici bio glavni liečnik vrlo opor čovjek. Plašile ga se ne samo častne sestre, na koje je znao prostački vikati, već i sami kolege mlađi liečniei, a da se i ne spominju bolestnici. Bio je barun i mnogo je držao do te časti, više nego do liečničkog znanja, premda je inače bio vrstan kirurg. Nevolja i bolest dovela u tu bolnicu i don Andriju Jerkoča. Morao se podvrći operaciji na crievima.

Jednoga jutra obilazio gospodin barun' bolestnike, pa došavši do don Andrijina kreveta podrugljivo ga zapita: — Kako vaša velečastna trbušina?

Don Andrija smjesta odgovori: — Izvanredno, upravo kao barun!

Gospodin je barun brzo nestao iz sobe, a popratio ga smieh i liečnika i bolestnika.

Kad se pročulo u gradu, što se dogodilo barunu, dolazilo mužko i žensko, da vidi toga glagoljaša, koji nije imao petlje na jeziku pred gospodinom barunom.

Bilo je žarko ljeto, kad sam se penjao gore na brežuljak, gdje se bjelasala župska crkva i kuća jednoga malog sela, gdje je stari don Andrija provodio svoje dane. . ' Veselio sam se, što ću ga upoznati, jer mi je don Filip mnogo o njemu pričao.

Putem mi je također pripoviedao, u kakvu siromaštvu živi stari misnik i njegov sluga Matko, inače go76

<

tovo vršnjak don Andrijin, a u selu ga zovu »momak«.

Tako zovu svakoga slugu.

— Izjedoše ih tuđi, . — govorio don Filip. — Tko god prođe kroz selo, mora se svratiti k župniku. Tko se ne javi, nemilo će ih uvriediti. Nađe li stranca Matko u selu, zove ga >u goste bez brige, što će na to don Andrija: »Bit će žao meni i momu gospodaru, ne dođeš, li.« Matko svakome mlađemu od sebe kaže: ti. Zbog te gostoljubivosti više puta ni sami nemaju što jesti. Matko kaže jednom: »Ja i moj gospodar nasitimo tri grada, a sami gladni ostanemo.« A kad nema što Matko spremiti za objed, onda pita gospodara, što će činiti. »Hajde, bolan, naći će se štogod u smočnici,« kaže don Andrija, a Matko odgovara: »Nema gospodaru, ništa« — »Kako ništa?« — »Upravo ništa, već da navjesim o komoštre na ognju manji lonac u većemu pa zakuham.« Tako baš bilo, i kad smo don Filip i ja prispjeli.

Nije bilo u kući ni kruha. Našli smo staroga don Andriju pod velikim hrastom pred kućom. Zapalio čibuk s dugim kamišom i odpuhuje debele dimove. Videći, da prilaze dva misnika, nadvio ruku na oči pa gata, koji su, a kad poznao don Filipa, zavapio: — Blažene oči, koje te vide!

Stari se prijatelji pozdravili, a onda tek došao red na mene. Prvo je pitanje bilo, kako misim, a kad odvratih: »Glagoljački«, onda će don Andrija.

— Živio mi, sinovče! Jeste li se umorili? Matko!

Matko! — zove starac momka. x Iz kuće izlazi brkat Matko. Odielo mu je bez osobite boje, jer ga prekrila mast i prašina, a na glavi mu oštrljica kapa, koja je negda bila crvena. Takova je kapa pokrila i don Andrijine sjedine, samo što je don Andrijina crne boje. Na nogama su Matku i don Andriji opanci, ali Matkovi podpričani. Uobće rekbi da Matko i gospodar imaju istu odjeću i obuću, samo što ju nosi don Andrija, dok je novija, a kad poostari, onda ju uzme Matko. Stoga s pravom Matko započinje svaku svoju pripoviest: »Ja i moj gospodar.« 7 't

— Šta velite, gospodaru? — pita Matko.

— Zar ne vidiš, daj što treba!

Matko se opet povuče u kuću i onda iznese rakiju pa će prema don Filipu: — Blagivajte, don Pilipe, kako vaša duša? A koji je ovo novi mladi misnik?

Don Filip da će u razgovor s Matkom, kad li ga don Andrija tobože ljutito prekide: — Daj, daj, miči se; putnici umorni po ovoj žegi ožednjeli.

Matko pođe u vinograd, da nabere grožđa, pa onda ne rekavši ni rieči ode u susjedstvo, da potraži, u kojoj je kući pečen svjež kruh pod criepnjom.

Nitko se nigda nije ljutio zbog toga na Matka, jer su i susjedi bez uštrba ulazili u župnikovu kuću, kad nisu imali kruha ili brašna, a muškarci bi poslije dobra kusa slanine dolazili po čašu vina.

Razpitavši se za moje stare, kuću i rod, don Andrija mi odkri, kako je bio prijatelj s mojim djedom i stade dozivati uspomene iz mladih dana, a onda se najednom sjeti, da Matko ne može sam svuda prispjeti, te će: — Znaš, moj sinovče, ako hoćeš objedovati, treba ti i zaraditi. Ti i Matko što danas u kuhinji učinite, mi dva stara zadovoljna.

Tako ja postadoh pomoćnik Matku u kuharskoj vještini.

Matko mi je dao pušku, da ubijem kokicu, a ja mu je vratih i rekoh, da znam ja i kamenom, samo neka on označi, koju treba. Matko me dovede do susjedove kuće i kaže: — Onu pirgu, debela je. Propjevala je, a to nije sretno. Je li tako, Mande? — doviknu on susjedi.

— Ne žali je, da mi nesreću ne navuče na kuću! — odvrati Manda.

Kad sam ja zgodio kamenom u glavu kokoš i Matko joj pustio krv, pohvalio me gospodaru, a don Andrija će smiešeći se: — Umetnuo si se u djeda Lovru. I on je iz puške samice lulu pogađao.

78

Više mi je u očima Matka i njegova gospodara, a i njihovih susjeda porasla ciena zbog te vještine, nego da sam položio tri doktorata.

— Bit ćeš ti zoran misnik! — pohvali me Matko.

Uz koku dobro pristaje komad slanine i suha mesa.

Pođosmo u smočnicu. Matko mi silom naturi vruća kruha, komad slanine i onda me odvede u podrum; Tu je bilo nekoliko bačava vina iz vinograda don Andrijina, koji je on sam negda svojom rukom zasadio, a sad, kad je ostario, obavlja po starački zajedno s Matkom manje poslove u njemu.

Matko natoči u bukaru, pa mi pruži: — Deder, srkni, dobra je ova naša »hrvaština«. Ja i moj gospodar smo probrali najbolje grožđe za najbolje prijatelje. Zaslužio si, kad imaš ovako dobro oko i sigurnu ruku.

U podrumu je bio čitav muzej gospodarskih sprava, koje je don Andrija nakupovao, a zar nije ih uobće upotrebljavao barem polovicu. O gredama visjele nožice, kosieri i britve, a onda i šest sedam pušaka iz doba, kad je don Andrija još polazio u lov, pa šubare za zimski lov, čizme, štapovi, velike gunjave rukavice na pola od moljaca izgrizene. U sanducima, što su ležali po tlu, bilo zarđalih čavala, noževa, dlieta, kliešta i ključeva; gvozdeni i drveni obruči bili prislonjeni uza zid, katramani konop u zavežljaju bačen je preko bačve. Bilo je tu i boca i kutija s mastima, koje su dobre za rane, opekline i naboj. U jednom kraju bila dva turska sedla, uzde iuzenđije, jer je negda don Andrija bio dobar jahač i volio dobre konje. Netko ga tužio biskupu, da običava turskim kasom, »ravalukom«, dojašiti u varošicu, pa i u grad kao turski aga. Biskup bio bodul, pa se sablaznio te pozvao k sebi don Andriju i pita g a : »Kako Ste mogli na konju dojašiti u grad?« Don Andrija se začudio: »Što je zlo u tome? A jest© li vi, presvietli, ikada doplovili brodom u grad ?« Kad biskup potvrdio, da jest, don Andrija će: »Eh, pa što je bodulu brod, to je zagorcu konj! Ja s mojim konjem dielim na po — hranim ga kao i sebe, a kome je krivo, što ja po tursku jašem, neka me ne gleda! A vjerujte mi, pre79

svietli, da onaj, koji vam je to prijavio, da je »živio u tursko doba, ne bi samo po tursku ravalučio, već bi i klanjao!« Uz sama vrata, podruma opazili dvie ogromne svieće slične onima na ribarskim brodicama, kad ribari love srdele i skuše.

— Što će vam ovo? Ta ne idete u planinu u lov na srdele! — rekoh, a Matko mi odvrati: — To smo ja i moj gospodar kupili, da hvatamo noćne leptire u vinogradu, koji čine, da se ucrva grožđe.

• — Pa jeste li ih koliko ulovili ?

Matko se nasmija izpod siedog brka i mahnu rukom: — Moj gospodar vjeruje, što mu kažu oni učitelji poljodjelstva, koji nisu nigda rukom »dirnuli motiku«.

Izišli smo iz podruma i Matko je zaključavao vrata velikim, težkim ključem, kad li se skupilo svieta oko nas pitajući za don Andriju. Matko im kaže, da se .boji, da su uzalud došli, jer je gospodaru prispio stari prijatelj, no u taj čas javi se don Andrija izpod hrasta. Svi u jedan glas pozdraviše: — Hvaljen Isus, don Andrija!« On diže kapu : — Vazda budi! Čuo sam i prije, da je don Andrija na glasu kao dobar misnik i moćan u molitvi, pa sam ga upravo bio željan vidjeti u molitvi.

— Pođite u crkvu, eto mene odmah.

No oni svi mjesto u crkvu nagrnuše u kuću. Iz torba povadiše sir, pršut, kruh, vino, sve to nose na dar.

Matko prima i zahvaljuje. Pođoh s pobožnim svietom i ja u crkvu. Usjekla se među pole pocrnjela od udara kiše i bure. Pred njom nekoliko grobova, za koje se čudiš, kako su izkopani, kad gotovo ni nema zemlje pred crkvom već sami goli kamen. I kad stupih u crkvu obnevidjeh u onoj polutami, dok se oko ne naviknu na nju.

Tri mala drvena oltara siromaški okićena. Na njima stari sviećnjaci i slike bez ikakve umjetničke vriednosti. , Svieće u sviećnjacima nisu kupljene u gradu, već su od 80

pravog žutog domaćeg voska. Radionica od žutoga mjeda, dvie trstike za upaljivanje svieća na oltaru, malo mjedeno kandilo i jedna klupa posred crkve — eto to je čitav namještaj. Pa ipak ušao sam u tu siromašnu seosku crkvu s jačim vjerskim čuvstvom no u veličanstvenu crkvu »Notre Dame« u Parizu. Ovdje na selu osjetio sam, da je to mjesto molitve, gdje moj narod nalazi vrutak vjere i utjehe, žižak u kandilu tinja, ali se nigda ne gasi. Ovdje sam pozdravio Isusa, kralja siromaha, ova crkva sestra je betlehemskoj štalici, gdje se je On rodio. Ušavši seljani poslije mene pobožno se prostrieše po žutom popločanom tlu i zadubiše se u molitvu. U Parizu izpod veličanstvenih svodova, između vitkih stupova gledao sam bogate putnike, koji su se divili rukotvoru umjetnika i ne obazirali se na gospodara hrama. — Evo i don Andrije. Zagrnuo nogavice i kleknuo na gola koljena, pa stao moliti i zazivati milost Božju i blagoslov Svevišnjega. Ja sam ostao iza oltara, da ga ne smetam u molitvi. Izprva sam samo znatiželjno slušao, no doskora me je očarao njegov glas. Sad je bio umilan, sad prodiran, pa plačan, vapio je, spominjao silna i velika imena Božja, pa čavle i bičeve, kojima je mučen Isus, trnovu krunu, križ, ljubav neizmjernu i slavno Uzkrsnuće. Oboružavši se tako vjerom u Moć i Ljubav Božju zazvao je Milosrđe i blagoslov na one, za koje je molio. Napokon je zapoviedao sotoni, da odstupi i ne škodi krštenoj čeljadi ni njihovu imanju.

Provirio sam iza oltara, da vidim don Andriju. Kleči na kamenu tlu, razširio ruke prema nebu, upro oči u oltar i moli, moli kao prorok — a za njim i svi oni u crkvi. Pao sam i ja na koljena i pridružio se zajedničkoj molitvi. Dugo, čitav sat, molio je neprestano klečeći na golim koljenima. Kad je svršio, onda je naredio, što imaju i sami moliti i koji zavjet izvršiti, post postiti, pa ih blagoslovio i odpustio, neka idu u miru Božjem.

Tada sam razumio tajnu uspjeha naših glagoljaša.

Satove i satove su molili, a vjera im bijaše čvrsta kao planina, duša vedra i bistra kao gorsko vrelo.

To mi je kasnije potvrdio i stari don Filip rekavši mi ovo o svojim učiteljima u glagoljaškom sjemeništu: 81

— Nisu bili naši učitelji ljudi velikoga znanja, ali su bili ljudi duboke vjere i velike ljubavi za mladež i za narod.

Mislio sam, da će don Andrija biti umoran poslije onako duge i težke molitve, a on kao pomlađen izišao iz crkve. Staračke obraze oblila mu rumen, a oči se sjale od zadovoljstva.

Koliko li bura prohujilo preko te siede glave, ali se ona nije priklonila pred ljudima. Možda i nije sve istina, što se o njemu pripoviedalo, valjda je štošta i uljepšano, ali o njemu je narod govorio, da težko onome, tko ga dirne. Jedan starješina pozvao ga na odgovornost, jer ga tužili dobri ljudi, da svojim molitvama zaluđuje narod i odvraća od liečnika. I toga starješinu i one, koji ga tužili, popale uši i nikako da se od gamadi očiste, dok ne zvali don Andriju, da uši on sv<?jom molitvom odtjera. Da sam ga i pitao, je li to istina, ne bi mi kazao, jer se nije po današnjem običaju hvalio, već samo govorio, da je nedostojan sluga Božji i grješnik.

Jedino je rado govorio o borbi protiv talijanaša i za glagolicu.

Tako za objedom razpreo se o tome razgovor. Objedovali smo u župskom uredu, jer je to bila najodličnija soba u kući. Imala je barem nešto pokućtva. Ostale su bile gotovo prazne. Čitav svoj život proveo don Andrija u pukom siromaštvu, pa mu zbog toga nitko nije mogao ništa naškoditi. Dok se je u mladosti izticao u prvim redovima u borbi za hrvatsku misao, stizale na nj tužbe i od austrijskih žandara i kotarskih poglavara, pa vlada ga mislila slomiti zahtievajući od njegovih starješina, da ga premještaju iz siromašne župe u još siromašniju. Pa tako i bilo, a don Andrija se samo smijao. Kad bi dobio odluku, da ima seliti, on bi iztresao slamu iz slamnice, pa u nju strpao ono malo knjiga i rubenine, što imao, razbio bakru od ilovače, podielio siromasima hranu i onda naprtio ono siromaštva na konja, štap u ruke i pošao u novu župu, da ni tamo ne ostane godinu dana. Kad ga jednom čitavih šest mjeseci nisu uznemirili ni tužbom ni premještajem, on se i sam javio poslavši ovakav dopis: 82

»Već je prošlo šest mjeseci, da me se ta poštovana vlast nije sjetila, pa cienim, da mislite, da nisam u životu, i stoga ponizno javljam da sam još živ i zdrav i očekujem odluku o daljnjem premještaju. Pisano pod našim župničkim dudom misničtva našega godine petnaeste...« Odtada ga pustili na miru, jer su se uvjerili, da ga ne će slomiti, i on je punih dvadeset i nekoliko godina stolovao u svojoj vrletnoj župi.

Stari don Filip ponukao don Andriju, da pripovieda, kako je nosio glavara nekoga imotskog sela na izbore u Imotski. Don Andrija se smijuckao i nećkao se, ali eto, kad je bilo za narodnu stvar, bilo im prosto. Nije on papren kao neki Grgurica, koji je bio malen, ali hitar, pa kad mu se narugao glavar Kotlenica: »U pivcu nigda ćovika,« zgrabio zdjelu s juhom, izlio mu ju na glavu te kao zec šibnuo iz kuće doviknuvši glavaru: »To ti je pivac zapivao.« Don Andrija mislio tim odvratiti razgovor o svome glavaru i izborima, ali stari sudrug sve jednako traži, da mu pripovieda, kako je nosio glavara. Don Andrija napokon udovoljio: — Eh, pa šta ću? Nama se radilo o nekoliko glasova, a izda li glavar, izdat će i selo. Molim ga, kumim ga, a on se ne bi htio zamjeriti meni, a boji se žandara i lugara, koji uprli sve sile, da mi izgubimo na izborima.

Napokon odlučio, da ne će uobće poći na biralište. Ja došao po nj, a on, da ga boli noga i ne može maknuti.

— Noga? I ne treba tf, — rekoh, evo ti moga konja, a on da se boji jašiti, jer je moj konj plah. Što će mi se izpričavati. Uzeh ga na leđa, pa s njim preko brda, Kad mi pred Imotski, a on će mi: »Ne mogu ti izići iz hatora, don Andrija, a oprosti, što te osramotih. Mislio sam, gdje ćeš ti mene preko planine, ali sad vidim, da si čovjek i junak i da se za istinu boriš! Evo me s tobom, pa i poginuo ja i sve moje.« Od onoga dana, da sam rekao glavaru: »skoči u vodu!« — skočio bi.

Kad je jednom zaplovio u stare uspomene, onda ih je nizao. Tako su jednom žandari zatvorili selo, da njegovi birači ne mogu na izbore, jer ne puštali nikoga iz 83

sela zbog tobožnje nekakve iztrage. No don Andrija je mogao slobodno, pa on izvan sela dao zapaliti jednu staru pol jatu. Nastala pometnja, sve navalilo prema pojati i žandari sami tamo potrčali, da gase. Birači mjesto k pojati otišli na biralište, jer se tako dogovorili s don Andrijom, a pojatu i slamu lako platili i novu sazidali.

Kad kotarski poglavar zaveo jedno čitavo selo, koje je imalo u posljednji čas odlučiti obćinskim izborima, onda se i don Andrija poslužio varkom. Doznao, da je onih dana prispjela velika svota novca u zgradu poglavarstva. Blagajna u poglavarevoj sobi nije bila jaka; on prišao k poglavaru, kad su baš počeli oni zavedeni seljaci glasovati i imali nadglasati dotada većinu don Andrijinu. Don Andrija će poglavaru: »Ostavimo mi političku borbu, ali vi ste činovnik i odgovoran za državni novac, a ja znam, da je blagajna puna. Pogledajte, kuća puna svakakva svieta. Pune su stube. Ja vas savjetujem, da pogledate po kući i ne pouzdajete se ni u koga. Tko će odgovarati, ako se što dogodi? Vatra, provala i koješta.« Don Andrija je uvjerio poglavara o pogibelji i on prekinuo izbor, dok se ne vrati, a pošao, da pregleda kuću. No dok se on vratio, don Andrija dao u zapisnik unieti, da se nije nitko više javio, da glasuje kroz zakonom određeno vrieme, i izbor se zaključuje. Tako je odnio pobjedu.

Poslije podne prihvatio se don Andrija svoga glagoljačkog brevira. Začudo, kako je lako čitao inače težka glagoljačka slova.

— Nije vam težko? — upitah ga.

— Što bi mi bilo težko?

— Čitati glagoljicu.

Tu se starac namrgodi, pa će mi: — Vama je mladima sve težko! Da vam je na pamuku spavati i u kočijama se voziti. A je li bilo težko našim starima za vjeru umirati i krvlju rodnu grudu natapati? Tisuću godina smo megdan dielili za ovo sveto slovo Čirila i Metoda, pa da mi je težko!

Zastidio sam se. I u staračkom srdcu još plamti tolika vatra idealizma. T a j idealizam nije dao glagoljašu, da ostari, već je don Andrijina duša vječno mlada krie84

r

pila i tielo, da ne klone. Kad je trebalo skupiti podpise svih dalmatinskih glagoljaša na jednu predstavku Svetoj Stolici u Rimu, onda se naši stari borci nisu pouzdali u poštu, a i dugo bi se otegla stvar, pa don Andrija preuzeo sve na se. On sa štapom i torbom obišao sve dalmatinske župnike prolazeći pješke od sela do sela. Nikome nije upadao stari misnik u oči, a kad nešto austrijske vlasti doznale, već je predstavka bila u sigurnim rukama i don Andrija se smijao Austriji i njezinim doušnicima. I rado se je smijao tuđoj sili, osobito kad mu je uspjela kakva mudrolija.

Kad nitko ne mogao maknuti jednoga službenika, koji* dodijao narodu svojim nasiljem, i bile uzaludne sve tužbe i nemile činjenice bezzakonja, onda se don Andrija poslužio lukavošću. Poslao nekoliko seljaka k vlasti, da »opravdaju« onoga službenika i zamole, neka ga ne premještaju i ne diraju, jer je on narodu po volji: pije, jede, igra karte s narodom i ne gleda u službi svaku potanko.

Nije prošao ni mjesec dana i narod se oslobodio silnika, vlast ga digla.

No zato su uzalud seljani i obćina molili vladu, da se izpravi jedan komad puta, koji je bio zgrađen još u doba Napoleona, pa bio neprohodan za kola. Kad vidio don Andrija, da su sve molbe uzaludne, on napisao javnu molbu u novinama. Moli vladu, neka ondje napravi prsobran od ljudskih i životinjskih kostiju, a to je lako učiniti od onih, koji su poginuli na onoj strmini. Čitava se Dalmacija smijala, a cesta se doskora izpravila.

Poslije podne okriepivši se nešto snom legnuvši na nekakve slamnate dušeke bačene po sobama iziđosmo po selu. Milota je bilo vidjeti, kako djeca trče, da poljube ruke misnicima, a osobito don Andriji. Netko bacio glas, da je došao mlad misnik i da don Andrija odlazi u mirovinu. To je bio razlog, da su me neki krivo gledali, dok im don Andrija ne protumačio, da on ne misli u mirovinu. Kod kuće ga zapitam, zar zbilja misli sve do smrti ostati na župi.

— Dašto! — odgovori. — Jesu li apoštoli uživali mirovinu ? Nisu ni naši stari znali za nju, već služili Bogu, crkvi i narodu, dok su se mogli micati. Tko je iz85

mislio za misnika mirovinu? Onaj, koji ga je učinio činovnikom, robom vladinim.

1 zaista je don Andrija do smrti ostao na svojoj župi. Prošloga rata zahvatila ga španjolska hunjavica i svalila u grob.

Pred crkvenim vratima leži debela ploča u obliku maloga stećka. Pod njom leži don Andrija. Kako je živio sa narodom zajedno za života, tako ostao s njim i u smrti. Uokolo njega su prosti seljački grobovi. Na njima poslije nedjeljne mise izliju seljakinje svetu vodu i pomole se za dušu pokojnika.

Na don Andrijinu grobu kleče i mole se, ne bih znao, da li za njegovu dušu, ili da ih on pomogne svojim molitvama na onome svietu, kako ih je pomagao i na ovome. Župska kuća ostala je pusta, jer poslije don Andrije nije u to malo selo došao misnik. Služio ih je bližnji župnik. Iz kuće rodbina poniela stare slamnice, zarđale čavle i nevriedne predmete, koje već vrieme uništilo. Vinograd je propao, stari Matko povukao se u svoje selo, da čuva djecu svoga sinovca i pripovieda čitave dane o sebi i o svom gospodaru.

U crkvi su ostali glagoljački misal i časoslov pisani starim hrvatskim jezikom.

Iz misala je čitao misu i novi župnik, ali časoslov je molio latinski. Bio je težak posao gonetati sa požutjelih listova molitvenika uglata glagolska slova.

Tako je s don Andrijom nestalo starih misnika, koji su čitavu službu vršili glagolicom.

86

I

t

RIBAROV SIN Čitavu noć gorjela je svieća u kućici ribara Paške na morskome žalu. To su opazili njegovi drugovi, koji su znali, da već osam dana nije sišao u lađu ni zaveslao uz obalu tražeći hobotnice. Zalegao logom i tužio se, da ga probada pod lievom sisom. Tješili su ga, da je još u snazi i da će lako preboljeti bodac, ali njemu bivalo svaki dan to gore. Kad gori svieća, težko je. I zaista pred zoru začuo se iz kućice krik i kukanje. Ribar Paško ne će više nigda dohvatiti veslo ni osti. Pokopali su ga idućeg dana i sunce je sjalo, kao da se nije ništa osobito dogodilo, i valić je sneno pljuskao o obalu.

Za Paškom ostala udovica Dobra i sin Nikica. Ostali u dugu i siromaštvu. Imali su osim kućice i vrtlić i mali vinograd, ali bez ikakva izgleda da što zarade, već s mnogo straha, da će im vjerovnik za dug oteti čitavu baštinu. Nisu trgovčići po otocima baš meka srdca, jer i sami težko, ali vrlo pohlepno, skucaju koju svoticu, da ih u selu smatraju »bogatima«.

Ne videći načina, kako da prehrani sebe i sina, Dobra jednog jutra ukrca u parobrod dva zavežljaja svoje sirotinje i odplovi sa sinom u grad, što se nalazi prema otoku. Tu ju uputi jedan dalji rođak, neka sina upiše u gimnaziju, a onda će naći zaslužbe dvoreći po kućama, čisteći podove i poslužujući od zgode do zgode.

I tako mali Nikica ostavi rodni otok. S parobrodića je gledao rodnu kuću, žale, po kojima je trčkao loveći račiće, uvale, gdje se kupao, gledao ih dok mu se god nisu izgubili s vida. I nigda ih nije zaboravio, njih ni hladovitih zelenih maslina, mirisne mirte, rogača i žbunova ružmarina. Dolazio je u gradsku luku i upirao žudno pogled prema rodnome otoku, a kad bi jugovina uzmutila more i udario škropac, on bi se skupio pod široke 87

nizke paome na obali i maštao, kako je val za valom dopirao bučeći i razlievajući se po žalu izpred njihove kuće, a debele kaplje kiše udarale o prozore. Otac je tada bio zamišljen, jer nije znao, što će sutra dati jesti s v o j o j ' ženi i djetetu — ta već nekoliko dana nije sišao na more.

Prokisao i nujan vraćao se k majci. Doma pravoga nisu imali, već su oboje spavali na slamnjači u jednom kutu tamne i vlažne drvarnice. To su im prepustili bog a t i kućevlastnici, koji su se širili po sedam soba u prvome katu. U podkrovlje ih nisu puštali, jer je to bilo određeno za njihove miljenike: gospođina psića i gospodinovu macu, koji su u skladu živjeli onako kao i njihovi gospodari.

Za tu uslugu Dobra je gospodarima prala rublje, a ' toga bi dana dobila još i objed za se, koji je ona donosila sinu i ne okusivši drugo do komad kruha. I po drugim kućama obilazila Dobra, da pere suđe i obavlja druge poslove, pa i odotamo donosila ostatke od objeda dolje u mračnu drvarnicu. Bila je sretna, kad bi dobila koji obilatiji komadić mesa, ali to je bilo riedko — gospoda su dobro očistila sve do kosti svoje zalogaje.

A bili su mastni i sočni ti zalogaji. Nekoja su gospoda poznavala njezina pokojnoga muza i pripoviedali, kako je bio pošten i donosio uviek svježu ribu. No ni od ovih nije dobivala drugo do ulomke kruha i ostatke drugih jela. Kad bi joj dali koji komad staroga odiela, onda bi spominjali mjesece i mjesece i to je značilo, da Dobra mora obaviti koji teži posao bez posebne plaće.

Tako se mali Nikica gojio siromašnoj Dobri s tuđih tanjura i oblačio se tuđim prekrojenim krpama. Svoje zadaće pisao je na klupama po obali uz more ili u gradskom perivoju, a više puta, osobito ljeti, tamo je i spavao. Ipak u školi bijaše mnogo bolji đak od sve gospodske djece. Njima je i pisao zadaće, a zato dobivao žemlju ili sladkiš, koji je donosio majci, da i ona okusi.

Kad bi i čas bila slobodna od posla, majka je polazila u crkvu, da Gospi preporuči svoga Nikicu. Kroz čitavu bi godinu štedila paru po paru, da nagradi Nikicu, kad j o j svršetkom škole donese svjedočbu »s odlikom«.

88

Onda bi mu Dobra tisnula u ruku banku, a on nikako da ju primi, kao da je osjećao na banci znoj i žuljeve majčine.

I u toj biedi bijaše sretna Dobra, mnogo sretnija nego oni gore u prvome katu.

U mraku prebirala je večerom krunicu i nizala otčenaš za otčenašem, a zatim zaspala na svome ležaju 'snivajući o budućoj sreći svoga Nikice.

Ne će on dovieka ginuti u mračnim drvarnicama, imat će i on gospodske sobe kao i oni gore. Ali samo sačuvaj ga, Bože, njihove sreće. Imaju svega u obilju, a sreća im uboga kao gladna godina. Pa kako bi bilo drugčije, kad ih nigda nije vidjela ni da bi se prekrstili, a kamo li se Bogu pomolili.

Nikici prolazile godine, nizao se razred za razredom, a Dobra nije znala, što će joj biti sin: sudac, liečnik, odvjetnik, profesor? A da bi htio postati svećenik!

Koje li sreće za majku! Nikica na oltaru . . . pjeva . . . propovieda... drži u rukama Sveti Sakramenat! Dobra pođe u crkvu, da se pomoli. Gleda blažena oltar i pomišlja, da je na oltaru njezin N i k i c a . . . Zaista već u početku je mislila na to i zamolila, da ga prime u malo sjemenište, zauzeo se bio i rođak, ali su joj odgovorili, da nemaju bezplatnih mjesta, jer su se mnogi odgajali od prvoga do osmoga razreda bezplatno, pa onda prevarili. Zato daju stipendije tekar od petoga razreda i to boljim đacin^a. Krivi su svemu tome oni, što se odhraniše i odstupiše, napustiše Crkvu zbacivši častnu halju.

Takav je bio i onaj njihov rođak.

Kad je Nikica već svršio šest razreda gimnazije, spomenula mu Dobra sjemenište.

— A tebe da ostavim? — odvrati joj sin.

— Ne će biti dana, da te ja ne ću posjetiti, — kaže majka.

— I ja ću na mekanoj postelji spavati, a ti ovdje na slamnjači?

— Ne brigaj se, sinko! Ne će ni to biti za dugo.

Kad moj Nikica bude župnik, onda će majka s njim. Je li, Nikica?

89

I Nikica ušao u sjemenište. Starješine su govorile, da je bolji od svih njihovih đaka, pa i od onih, koji su od prvoga razreda u sjemeništu. Bez brige za hranu, obskrbljen svime, na meku ležaju počivajući, imajući knjige i sve potrebno Nikica napredovao u nauku i dovinuo se prvoga mjesta u školi. Dobivao i nagrade.

Kao da su iščezavale bore s Dobrina lica i čela. Blaženstvo duše i veselje iskrilo j o j se u dobrim očima.

Danomice dohodila pohoditi svoga Nikicu i donosila mu ponude. Krivo j o j bilo, što sin odbija i moli je, neka mu ništa ne donosi, jer on ima svega dosta, neka tg, za se ostavi. Čudno joj bilo, što i starješine zabranjivale, da se išta đacima nudi. Majčino srdce nije moglo toga shvatiti, ali se ipak pokorila, premda joj je bilo težko dolaziti sinu u pohode praznoruka.

Gledala je ona na »veliku kuću«, s veseljem i ponosom. To su dvori njezina Nikice. Po onim širokim zračnim hodnicima on prolazi, u velikim sunčanim sobama i dvoranama on obitava, spava i uči.

Svakog jutra i večera silazi u liepu zavodsku crkvu i moli se za dušu svoga otca. »Liepo je Bog dao mome Nikici,« mislila je Dobra.

Nikica je našao u zavodu uz ostale drugove i jednoga svog mještanina. Bio je to sin imućnijih roditelja.

Otac mu donio iz Amerike dosta novca i nije žalio potrošiti i veće svote za sina. Ovaj (ime mu bilo Grgo, a zvali su ga Bude) bio umišljena veličina. Silom je htio biti u svemu prvi, bilo u ljepoti, u pameti ili jakosti.

Jesu li skakali, on je sebi mjerio skok od crte, gdje su mu doprli prsti, a drugima, gdje su zaboli pete. I nikako da mu dokažeš, da je to krivo. Da mu se obrazi što više razšire, te izgledaju jači, natiskao bi puna usta kruha i tako žvakao. Pokazivao bi mišice na rukama i govorio: »Gledaj, jesu li mi kao burače!« Da se nad drugima iztakne i u jelu, silom je gutao dvaput više nego mu bilo potrebno. No u nauku nikako da dobije ocjene, koje je mislio, da zaslužuje. Profesori su, po njegovu dokazivanju, bili zavidni njegovoj pameti, pa su ga zato prikraćivali pri ocjenjivanju. Jednom se osam dana hvalio, da je napisao hrvatsku zadaću, kako ne bi ni Šenoa.

90

1

Svi su očekivali popravak zadaće s velikom radoznalošću, Grgo propitkuje profesora, je li pročitao njegovu zadaću, i začudio se, kad mu je odgovorio, da jest i ništa drugo. Koliko je on pisaca naveo u zadaći, koliko uzvišenih misli unio u nju ; a onaj glupi profesor kaže jednostavno: »Čini mi se, da si dobio slabiju ocjenu.« Kad je bio popravak zadaće, ostali đaci polako povlače upijačicu prema dnu zadaćnice, da po množini crvenih zamjerakp. gonetaju ocjenu, a Grgo odmah otvori, pa za čas zastade kao gromom ošinut i onda odbaci zadaćnicu. Što je? Razred se uznemirio. Grgo prosvjeduje: dobio je slabu ocjenu.

— Vi niste razumjeli moj sastavak! Svaka rieč ima varićak smisla, a vi meni ovakvu ocjenu! — Tako će on profesoru.

Grgi bilo krivo, što je Nikica u sjemeništu. Ne može se s njim mjeriti, zavidi mu, ali ipak nastoji, da se okoristi njegovim znanjem. Uteče mu oko na njegovu zadaću, kad sjedi s njim u istoj klupi; rado prima od njega izrađene domaće zadatke, a i grčke i latinske prievode. Preko praznika pak, kad ga pitaju, kako uči Nikica, mahne prezirno rukom: »Pusti, bubalo! Kad bih ja onoliko učio, koliko on, imao bih u svim predmetima odlično.« Grgo je nastojao na svaki način, da se nečim iztakne između drugova, a osobito iznad Nikice.

i

i

Po svršetku osmog razreda na svačije čudo pođe u samostan, mjesto da zbaci kleričku halju, kako su svi đaci, a i okatije starješine očekivali. Proglasi, da će biti misionar!

— Gdje ti je on za samostan! On i poniznost! — govorili su neki i prorokovali, da ne će izdržati ni godinu dana. Grgo uvrieđen pisao je starješinama bahato pismo, gdje je svaka rieč odavala puku umišljenost. On će im svojim životom i radom pokazati, kako nemaju dara, da upoznadu vriednost i dušu svojih pitomaca. Željan, da bude vođa drugovima, i njih je pozvao, neka ga sliede, kako je on pošao za glasom Kristovim osta91

vivši sviet, slavu i bogatstvo. Grgo je želio, da ga uzpoređuju s nekim grofovima, koji su ostavili sviet i zatvorili se u samostan.. Očekivao je i kakvu viest u domaćim novinama.

Nije prošao nego koji mjesec, a Grgo se pojavio u građanskom odielu, pohodio u bogoslovnom sjemeništu bivše drugove i smatrao se u građanskom odielu nešto većim od njih. Upisao se na pravnički fakultet i snovao, kako će jednom biti političar.

Za školskih praznika Nikica je bio gost kod župnika svoga rodnog mjesta. Susreo se je s Grgom na kupanju. On je pripoviedao o velikom gradu, o političkim i kulturnim krugovima, u kojima se kreće. Nikica u svojoj skromnosti osjećao se nevrjednijim od Grge. Bila je tu. i jedna velegrađanka, koja je tvrdila, da je svršila gimnaziju, da je kći nekoga obrtnika, bila je upisana na sveučilištu, ali je uvidjela, da će kao profesorica čitav život gladovati, i zato se posvetila drugome zvanju — otvorila je svoj vlasuljarski salon, ali nije izključeno, da se opet ne posveti nauci, jer, kako kaže pjesnik Matoš, koji je njoj od svih pjesnika najmiliji (ah, t a j naš Gusti, kako je divan, koliko j e ' uživala u njegovu družtvu, a on je vrlo rado tražio njezino družtvo i bio toliko puta gost kod njezinih!), dakle, kako ono kaže naš dragi Gusti Matoš: »Volim inteligentnu nesreću od neinteligentne sreće«. Šteta, što je tako rano umro . . .

Grgo je također hvalio gospođicu Zdenku. Pred Nikicom su jedno i drugo glumili i šarali pripoviedajući o nekojim zabavama, večernjim priredbama i duhovitim sastancima s književnicima i uglednim ljudima javnoga života, a da naivni sjemeništarac nije opazio, da je sve to laž, i nije osjetio niti, koje se pletu oko njega.

Zdenka se zanosila nekakvim idealima, žudnjom za životom punim smieška i sunca za obalama okićenim palmama. Govorila je najgluplje fraze iz slikokaza a to tako, kao da ih je čitala u knjigama pjesnika.

Zatvorila bi oči i ležeći na žalu snažno disala i šaptala kao u zanosu: »Srh . . . srh . . . života . . . « Nikica je držao to nepatvorenim izražajem jedne idealne žene i ne opažajući pod očima prve tragove već 92

načeta i proživljena života, koje je Zdenka pomno prikrivala mastima i prahom.

Kad je župnik saznao za te sastanke na morskoj obali, očinski je opomenuo Nikicu i svjetovao mu, da se vrati k majci u grad. A on ostao i dalje na otoku, kad mu je napokon odkazao župnik gostoprimstvo, ostao kao gost Grgin i Zdenkin.

Još nekoliko dana i primio je od biskupa pismo, da je odpušten iz sjemeništa.

Na t a j glas zaplakala je jedna siromašna majka, a nasmijala se jedna prevejana žena. Grga je prepustio svoje mjesto Nikici, koji je odputovao pod jesen u veliki grad, da se upiše na sveučilište.

• Nastanio se kod Zdenkine obitelji. Prvih dana bio je oduševljen dočekom i postupkom. »Stari« su iznosili čitave programe o izletima, govorili o rođacima, Zdenkin brat uvest će ga u športske krugove, kasnije su svršili ti izleti kod kakve gradske krčme, gdje se stari nakresao, pa psovao- ženu predbacujući joj nekakve griehe mladosti, a ona njega nazivala starim bedakom (a i štogod gore), pljuštile su proste rieči kao primorski škropac. Zdenkin brat mjesto nekakvog študenta pretvorio se u trgovačkog pomoćnika, a Zdenka nije više govorila o sveučilištu, već odlazila u vlasuljarsku radionicu, da vrši svoj obični rad.

Trećega četvrtoga li dana nije više bilo za objedom kolača, desetoga niti mesa, već poriluka i krumpira, jedino subotom, kad bi »stari« donio plaću, svi su se izmirili, odlazili u krčmu na večeru i izgovarali najljubeznije rieči. Sve im je bilo: tak hercig, tak lepo (leeepo), Zdenka se je napadno prenavljala, da se pokaže što otmjenija, da ju je već i Nikica bio progledao. Dok su bili na po pijani, pokazivali su ga svojim znancima kao budućeg zeta, kad su već petu litru popili, psovali su gladnu Dalmaciju. Osobito je to činio stari, koji bi zanjurio svoj crveni debeli nos u tanjur ili u čašu, pa gutao pohlepno zalogaj za zalogajem, da bi svi drugi ostali bez komada mesa, kad se ne bi požurili ugrabiti *

93

svoj dio. Stari je jeo za trojicu, a neprestano govorio, kako on malo jede. Smijao se grohotom i na oduške sam svojim šalama.

Nije dugo vremena prošlo, počeo je i Zdenkin brat koješta predbacivati Nikici. Zdenka bi mu ukrala cigarete, a on je tako o tome govorio, kao da sumnja na Nikicu, premda je dobro znao, tko mu ih uzimlje. »Stara« je napokon nazvala Dalmatince vagabundima.

Tad je mjera prevršena. Nikica iztrese iz duše sve, što se je kupilo u njemu kroz mjesec, dva. Reče im, da su pijanice i izjelice, da su proste životinje, gnjilež, koji kuži okolicu. Ne znaju ni, što je poštenje ni čestitost ni istina. I sam bi se pakao stidio takva družtva bez ikakve vriednosti i snage.

— A joj! Fakin! Vagabund! — zaurla Zdenka.

Mamica hini, da pada u nesviest. Stari bi udario, ali se jedva drži na nogama, a Zdenkin brat oštrim korakom i pogledom punim prietnje polazi prema Nikici. Kad ga ovaj spremno dočeka plamena oka i stisnutih pesti, omjeri ga teatralno od glave do pete i dobaci: — Ti, prostak, buš videl! Izrabljivao tuđe dobrote!

Prosjak!

Nikica ode iz kuće. Ribica je pobjegla iz mreže.

Odahnuo je napokon, kao da je izišao iz sparne kaljuže na čist planinski zrak. Na ulici je susreo jednoga znanca i osjetio potrebu da mu sve izpriča. Ovaj se smijaše.

— Dakle razočaranje! Vidi se, da si odgojen među četiri zida. U velikom gradu tražiš čist zrak kao na selu!

Pogledaj ih, brate. Eno onoga tamo, šepiri se, samosviestno stupa, rekao bi, t a j ne sagiba šije. To je snaga, moć, vlast. A to ti je kukavelj, ulizica, koji će najpokornije pozdraviti svakoga, tko' je samo prst viši od njega. Ili onoga, što sjedi za stolom u kavani. Zamislio se čovjek, rekli bi duboka ga pitanja muče, a to je sve namješteno. On ti nije u životu pročitao nijedne knjige, a da se zapleteš u razgovor s njim, on će govoriti u ime napredka i znanosti. A ona gospođa, što se objesila mužu 94

'

/

0 ruku, gledaj, kako mu guče, on se smješka. Što misliš, zašto je to? Samo zato, jer već čitav grad govori o njihovim skandalima. Sinoć su se čule iz njihova doma na ulici najprostije psovke i zveket tanjura. I ta odiela, sve je to ciena prodane savjesti, ponosa i poštenja. Gotovo svaki drugi čovjek i žena, na koje nabasaš, nisu muž i žena po Božjem zakonu. Laž, laž i ništa drugo nego obsjena. Gdje vidiš, da cvate ruža na licu, tu, znaj, crv bolesti raztače tielo, a gdje čuješ zvonak smieh mladosti, tu se kesi razuzdanost. Zato, moj dragi, bježi, dok nisi dušu okužio ovim zrakom. Bježi dolje na naše more, po kojem samo tanke maglice padaju i nestaju, a sunce sja, pučina se otvara na široko i iskri se veličanstvena.

Tamo, gdje ti oko prodire dva plavetila dubina morskih 1 visina nebeskih, u kraj, gdje žuljava ruka gospodari veslom i djedovske brodice klize, gdje se pjesma ori iz zdravih mornarskih grudiju. Vrati se dolje i čuvaj onaj , najčiliji i najzdraviji narod, koji ne traži drugo nego u poštenju koru kruha i čašu vina.

Nikica je slušao kao začaran. Oprostio se od znanca i odlutao iz grada. Bježao je, kao da iza njega ostaje Sodoma.

Napokon našavši se daleko u polju sjede na zemlju i stade u duši obnavljati nedavnu prošlost.

Kako je proigrao svoju sreću, a da bi zašto, već kako kaže naš stari pjesnik Zoranić: »za kip smrdećiv ženice jedne«.

Ostavio je onako divnu majčinu ljubav, život među narodom, koji poznaš i ljubiš, službu Crkvi i domovini, postao je smiešan ludom svojom naivnošću. Stidi se sam sebe . . . A majka! Njezini trudi, muke i nade . . . Sve pošlo niz vodu . . .

Da se vrati? Kamo i komu? K majci. Ona bi ga zagrlila, ali šta onda? U sjemenište? Ne bi ga primili.

Ljudski su zakoni opori, a ne blagi kao majčini.

I uzdahnu Nikica od boli, što više ne može zacieliti ranu, koju je zadao majci.

U isti čas dolje uz more uzdisala je i Dobra misleći na sina: »Kako mu je i što će od njega biti ? . . . Da se hoće vratiti majci u krilo Nikica, moj lip*

S A D R Ž A J Strana

BILO JEDNO UBAVO SELO KUĆA

• • •

ODBAČENA MOTIKA MLINARI

28 v

MLJEKARICA MEŠTAR I V A N

3 19

33 40

.

46

MAJKA

56

UZKRS POSLJEDNJI GLAGOLJAŠ

66

76

RIBAROV SIN

87

96

Gradska knjižnica Solin Digitalizirana zavičajna zbirka Salonitana, knjiga 9 Lovre Katić: Ubavo selo Elektroničko izdanje izvornika koji je objavljen u Zagrebu 1944. godine u nakladi Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima Urednica Karmen Borković Odabir grade Karmen Borković Nada Topić Jurica Benzon Snimanje i obrada grade Gradska knjižnica Marka Marulića Split Nakladnik Gradska knjižnica Solin © 2013 ISBN 978-953-7851-11-8

DJELA

LOVRE

KATICA

B u l i ć - K a t i ć : S T O P A M A HRVATSKIH NARODNIH V L A D A R A (Poviest) Katić:

NA VRATIMA

HRVATSKE

POVIESTI

(Poviest) Katić:

SVOJI NA SVOME

Katić:

TRI N A J V E Ć A

(Poviest)

HRVATSKA

KRALJA

(Poviest) Katić:

SVETA MALA TEREZIJA

Katić :

KRALJICA JELENA (Poviestni roman)

(Životopis)

Katić:

U B A V O SELO (Pripoviesti)

(Razpačan)

IZDALO " H R V A T S K O KNJIŽEVNO DRUŽTVO SV. JERONIMA ZAGREB, TRG KRALJA TOMISLAVA 21.

Gradska knjižnica Solin © 2013 ISBN 978-953-7851-11-8