BENITO GIORGETTA PRIJEĐIMO PRIJEKO

Promijeniti život? U svakome od nas postoji još jedna obala do koje treba doći.

Dijalog s Luigijem Bonaventurom – bivšim mafijašem, a sada suradnikom pravosuđa

Naslov izvornika:

Benito Giorgetta, Passiamo all´altra riva

Switchare la vita? C´è un´altra riva da raggiungere in ciascuno di noi

Dialogo con Luigi Bonaventura e mafioso ora collaboratore di giustizia

Youcanprint Self-Publishing, 22022.

© Benito Giorgetta, 2022.

© za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o. i Franjevački samostan Majke Božje Lurdske, Zagreb, 2023.

Posvećeno Michaelu Casciottiju, koji je prešao na vječnu obalu.

Posvećeno svima onima koji su »uskrsnuli«, prešavši prijeko.

Posvećeno svima onima koji se bore da uskrsnu, da prijeđu prijeko.

Posvećeno onomu tko upravo uskrsava, posvećeno onomu tko bi želio uskrsnuti.

Svima želim snage da naprave: prvi korak, prvu iskru, prvu kap znoja, prvu mrvicu i prvi pogled.

Jer kad se oprašta, ne mijenja se prošlost, nego se popravlja, izgrađuje budućnost...

Predgovor

»Gospodinu nije do smrti bezbožnikove, nego da se obrati i živi.« (usp. Ez 33,11)

Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18,15-17).

Bratski ukor je gesta ljubavi prema bratu. Znači, ako vidim da imaš neku manu, kako si počinio neki grijeh, prilazim ti da ti budem na usluzi govoreći ti: »osloni se na moje rame«. Ukoriti, zapravo, ne znači osjećati se nadmoćnijim ili boljim, već priteći i pomoći drugome da prevlada svoje poteškoće, podmetnuti svoje rame ispod njegova problema, jer je u tom trenutku slab, krhak i ako nema tvog ramena, on pada. Ukoriti znači »pokušati zajedno«: ne znači kriviti druge za njihove grijehe, njihove eventualne pogreške, nego, postajući bližnji, pomoći im da ih nadvladaju, hodeći zajedno prema ozdravljenju ili novom početku.

Drugoga se nikada ne smije svesti na njegove životne pogreške. Griješiti je epizoda, segment jednoga života, a ne jedino i konačno stanje. Umjesto toga, potrebno je pomoći svakoj osobi, s ljubavlju, da nadiđe svoje pogreške. Drugi će ozdraviti ne zato što si mu predbacio njegove pogreške, nego zato što je, dok si mu pomagao, osjetio tvoju ljubav i dobio nostalgiju da ljubi. Ako se drugoga prepusti njegovim pogreškama, a da ga se nije ukorilo, postaje se suodgovornim. Ako se drugomu ne približi, ako mu se ne pomogne, ako se nema samilosti prema njemu, to se drži grijehom propusta. To je kao kad vidimo prometnu nesreću i prođemo pokraj nje ne ponudivši pomoć.

Svi smo dužni odlučno opomenuti bezbožnika kad postane protagonist teških krivnji. Gospodin nam govori da ako mu se ne smilujem, ili ako mu se ne približim, čineći njegovo stanje svojim, od mene će se tražiti račun za njegovu propast. Obično smo, nažalost, ravnodušni, pretvaramo se da ne vidimo, radije se klonimo bezbožnika kako ga ne bismo morali opominjati. Ne želimo nelagode, ne želimo gubiti vrijeme. Katkad kao da imamo strah da se ne kontaminiramo. Umjesto toga, kršćanski stav koji se od nas traži – drukčiji je: drugi me mora zanimati, moram mu se približiti i preuzeti brigu o njemu. Moram učiniti sve što je moguće da ga spasim. Kako?

Prije svega moram mu pomoći, dati mu ono što treba. Odmah. Voljeti ga iskreno i također patiti zbog grijeha koje čini. Moliti za njega: molitva me čini Božjom rukom nad njim, ona je znak njegove očinske brige kroz moju prisutnost. Moramo biti kanali koji prenose Božju ljubav bližnjemu. Slično zakonu spojenih posuda na razini duha. Kad vidi radost u meni dok mu pomažem, videći moju posvećenost drugima, posebno onim najslabijima i najmarginaliziranijima, srce bezbožnika bit će ganuto. Duh Sveti će učiniti ostalo.

Vjerujem da se u životu uvijek mora napraviti prvi korak, štoviše, neka svaki korak bude kao prvi jer tako se obnavljaš, uvijek ideš dalje. Osjetiti potrebu za novim korakom, znači osjetiti potrebu za poboljšanjem vlastitoga života, »urediti« ga nabolje, u uvjerenju da je Drugi taj koji ga uređuje, kao što reče neki mladić u trenutku očaja, jer je bio zarobljen u svome zlu: »Zaustavi me ti, jer ja sam nemoćan«; ova nas molitva može spasiti.

Alpske divizije imaju vrlo lijepu pjesmu koja ovako glasi: »u umijeću uspinjanja i penjanja, ono što je važno nije ne pasti, nego ne ostati na zemlji«. Važno je ne ostati na zemlji. Ako padnemo, padamo svi. Bitno je da ne želim ostati ležati na zemlji. Katkad ne uspijevamo ustati, pa je bitno da imamo ispruženu ruku i nekoga da nam pomogne ustati.

Ovo je prekrasna stvar. S druge strane, nedostojno je kada jedna osoba drugu gleda odozgo u stavu nadmoći. Nijedna osoba nema pravo gledati drugu osobu odozgo, izuzev ako se mora sagnuti kako bi joj pomogla da ponovno ustane. Jedino je dopušteno gledati odozgo na nekoga kad mu pomažemo ustati.

Sve to nalazi konkretan primjer u iskustvu svjedoka pokajnika koji je ostavio mafiju i postao – svojim hrabrim i riskantnim izborom – sjeme nade posijano u brazde društva koje je zauzeto isključivo vlastitim poslovima i tisućama svojih obveza, ne obraćajući pažnju na ono što je stvarno važno. To je također sjeme koje je posijano u savjesti i u zemlje koje su najviše pogođene pošašću mafije. Kao što se i svako sjeme, dobivajući kišu s neba, oplođuje, pušta korijen i niče, tako se i svjedočanstvo jednog mafijaša, kako je rečeno na stranicama ove knjige, može ukorijeniti u savjesti i senzibilnosti onoga koji želi biti radnik u društvu u kojemu ima prostora za pravo na dostojanstvo ljudske osobe, zakonitosti i dostojanstvo priznato svima, osobito najslabijima, odbačenima i izopćenima.

Odgovori-svjedočanstvo Luigija Bonaventure, potaknuti pitanjima Benita Giorgette, istodobno su bogato izlaganje tegobnoga života osobe koja je indoktrinirana i prožeta mafijom, koja je činila zla djela, i tračak svjetlosti te novoga života, jer, napustivši život i logiku nasilja, Luigi se otvorio novoj i drukčijoj viziji života.

U životu se može mijenjati, mora se mijenjati. Potrebno je napraviti kvalitativni skok ne ostajući pokopan u počinjenom zlu, nego uskrsnuti iz njega, iz vlastitoga pepela, da bi se tako udisao zdravi zrak slobode, potrebno je osjećati se voljenim da bismo voljeli. Ovo je poruka koju treba dati današnjem svijetu koji tapka u mraku ili se gubi u magli neizvjesnosti: čak i kad je plovidba naporna i puna opasnosti, uvijek se može prijeći prijeko. Važno je ne osjećati se samim, nego u društvu. Baš kao što Isus reče u onaj dan uz more kad pozva učenike, govoreći im: »Prijeđimo prijeko!« On je bio s njima. Nisu bili sami!

papa Franjo

Dom svete Marte, 1. studenoga 2021.