IV. POGLAVLJE Intervju. Ulazimo na prstima u Svetu zemlju Luigijeva srca

»... prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam...«

(1 Tim 1,12-14)

Tama

»Mafija je ljudski fenomen i kao svi ljudski fenomeni ima početak, svoju evoluciju i stoga će imati i svoj kraj. Samo se nadam da se kraj mafije neće poklopiti s krajem čovječanstva.«

(Giovanni Falcone)

»Pričajte o mafiji. Pričajte na radiju, televiziji i u novinama. Samo pričajte.«

(Paolo Borsellino)

»Mafija ubija, ali i šutnja.«

(Peppino Impastato)

»Mafija je poput invazivnog raka. Ubija nade, gazi prava.«

(papa Franjo)

Izbor ovih autoritativnih izjava ljudi koji su životom platili svoj sukob s mafijaškim životom, i četvrta tvrdnja, onoga koji je među najautoritativnijim ljudima na svijetu na etičkom području, pape Franje, izvrstan su putokaz koji će nas na prstima pratiti na putu koji će nas uvesti u dušu i srce Luigija Bonaventure.

Kako bi se čitanje učinilo korisnijim i neposrednijim, predloženo je započeti s izborom pitanja dijeleći ih tako da bi njihov redoslijed i evolucija postali jasni kroz priču koju on sam od sebe pravi. Pitanja su namjerno podijeljena u blokove ili odsjeke kronološkim redoslijedom. Počinje se gotovo od »etiopatogeneze«, kako bi se iz njegova živog svjedočanstva dočaralo okruženje njegova djetinjstva i ukorijenjenost u njegovoj kulturi i u njegovim načinima ponašanja, koji su označeni i žigosani ‘Ndranghetom, da bi se zatim pratila njegova evolucija, najprije kao ‘Ndranghetista, a potom, njegovo usmjeravanje i skretanje prema zakonitosti. Pokušalo se dokučiti kada je u njemu rođena odluka da napravi potpuni zaokret, kada je i na koji način u životu to odlučio i tko je pokrenuo iskru njegova »obraćenja«. Kroz njegovu priču, koju mogu ispričati samo oni koji su je iznutra doživjeli, pokušat će se ući u srce i u um izbora ‘Ndranghete, otkrivajući nam motivacije, načine djelovanja i, prije svega, logiku koja vodi, usmjerava i hrani one koji su dio toga.

Nakon ovoga početnog tamnog dijela, otvara se rađanje novog mentaliteta, nakon što je prethodni odbačen. To su bile porođajne muke, duhovne patnje, neodlučnosti, vapaji, borbe da se ostane čvrst u svojoj odluci. To je svjetlo koje je osvijetlilo ovaj put i snaga koja ga je podržala. Počeo je živjeti kao dijete odbijeno od sise koje mora početi ispočetka, jer mijenja prehranu, mentalitet, kulturu i način života.

Pokušalo se, koliko je to bilo moguće, ući u Luigijevo religiozno srce. Upoznalo se kršćanina s njegovim »mucanjem« vjere, s njegovom odlučnošću, sa sposobnošću slušanja i željom da Isusovo naučavanje provede u praksu, kako ga se susreće i poznaje kroz Evanđelje.

Nakon što je krenuo putem promjene mentaliteta i života, Luigi je postao sijač nade, nastojao je svoje iskustvo, premda razbojničko i umrljano krvlju, ne učiniti beskorisnim, on ga je stavio na raspolaganje onima koji se, ako žele, mogu udaljiti od njega ili pronaći poticaj da promijene put i krenu novim, kao što je on već učinio.

U tom smislu svačiji život može postati svjedočanstvo, može poslužiti, biti koristan, može se »staviti u izlog«, iako nije sve plemenito, ali poznato je, također slabosti i krhkosti mogu postati katedra, pouka i preporuka za druge.

Zato, ako je sve ovo točno, može se prihvatiti Luigijev poziv – kroz brojne aktivnosti borbe protiv podzemlja u kojima sudjeluje, ili koje je potaknuo raznim inicijativama – da mu se pridruži. Jedno je sigurno: ova će nam priča pomoći shvatiti važan odlomak koji papa Franjo sažima ovim pozivom: »Moramo prijeći iz udobnog života na lijep život.« To je tajna prave sreće.

PRIJEKO

Pomozi mi, Gospodine.

Kako se popravlja pokvareni motor, radio bez tona, razbijeno staklo.

Pomozi, jer nešto nije u redu sa mnom.

Postoji mana u proizvodnji koja me čini neshvatljivim samome sebi. Ne radim ono što želim, nego ono što mrzim.

U meni postoji želja da činim dobro, ali nedostaje mi sposobnost to provesti u djelo i na svakoj prepreci poskliznem se i rušim se na zemlju.

Pred zlom se moja volja topi.

Želio bih biti voda, a postajem blato, želio bih biti nebo, a postajem dim.

Ne činim dobro koje želim, nego zlo koje ne želim.

Zašto, Gospodine? Tko manipulira nitima mog života?

Kad želim činiti dobro, zlo je kraj mene.

(Eric Pearlman – Patrizio Righero)14

»Nakon što sam postao predsjednik, pitao sam svoju pratnju da odem u restoran na ručak. Sjeli smo, svatko od nas je zatražio ono što je želio. Za stolom ispred našeg sjedio je čovjek koji je čekao da bude poslužen. Kada je bio poslužen, rekao sam jednom od svojih vojnika: ‘Idi i zamoli tog gospodina da nam se pridruži.’ Vojnik je otišao i prenio mu moj poziv. Čovjek je ustao, uzeo svoj tanjur i sjeo pokraj mene. Dok je jeo, ruke su mu neprestano drhtale i nije dizao glavu od svoje hrane. Kad smo završili, pozdravio me je ne pogledavši me, pružio sam mu ruku i on je otišao. Vojnik mi je rekao: ‘Gospodine predsjedniče, taj čovjek mora da je jako bolestan, jer mu se ruke nisu prestajale tresti dok je jeo.’ Nato sam mu rekao: ‘Apsolutno ne! Razlog njegovoga drhtanja je drugi. Taj čovjek je bio čuvar zatvora u kojem sam ja bio. Nakon što me je mučio, vrištao sam i plakao tražeći malo vode, on je dolazio, ponižavao me, smijao mi se i umjesto da mi da vode, pomokrio mi se po glavi. On nije bolestan, bojao se da ću ga ja, sada predsjednik Južne Afrike, poslati u zatvor, napraviti mu ono što je on meni napravio. Ali ja nisam takav: ovakvo ponašanje nije dio moga karaktera, ni moje etike. Umovi koji traže osvetu – uništavaju države, dok oni koji traže pomirenje –grade nacije. Izlazeći kroz vrata prema svojoj slobodi, znao sam da ako ne ostavim sav taj bijes iza sebe, mržnju i ogorčenost, i dalje bih bio zarobljenik’« (Nelson Mandela).15

14 Patrizio Righero, novinar i ravnatelj tiska Pinerolski biskupijski život, ali prije svega partner osnivač projekta Studijski centar Silvio Pellico, intervjuiran je posljednjih dana od Rai Tre Piemonte zbog njegovih aktivnosti kao pisca i animatora na društvenim mrežama. Njegova Facebook grupa »Minuta s Bogom« kroz vrijeme je okupila tisuće ljudi. Ljudi koji, čak i u vrtložnom i frenetičnom telekomunikacijskom dobu, nalaze vremena da budu kršćani. Patrizio Righero, sjećamo ga se, autor je kratkog romana Nijemi učenik, objavljenog u izdanju Marcovalerio.

15 [Usp. Wikipedija] Nelson Rolihlahla Mandela (Mvezo, 18. srpnja 1918. – Johannesburg, 5. prosinca 2013.) bio je južnoafrički političar i aktivist, predsjednik Južne Afrike od 1994. do 1999. Protivnik, sa svojim prethodnikom Frederikom de Klerkom, aparthejda i zajedno s njim nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1993. Mandela je bio prvi južnoafrički predsjednik nebijelac; aktivist za građanska prava i odvjetnik, odslužio je 27 godina zatvora

Započinjemo nizom pitanja koja su postavljena Luigiju Bonaventuri i njegovim odgovorima. Pokušat će se provokacijom prvih i zaključcima drugih prikazati, koliko god je to moguće, put tranzicije s jedne obale – mafije, na drugu obalu – zakonitosti.

Tko je Luigi Bonaventura?16

»Luigi Bonaventura je na tehničkoj razini suradnik pravosuđa već skoro 15 godina. Surađivao sam ili me saslušalo 14 antimafijaških odvjetništava, uključujući i jedno strano, i još me vide kao suradnika pravosuđa i, koliko god bilo teško, nastavljam svoje obećanje, jer je to spremnost u koju vjerujem i vjerujem da su suradnici pravosuđa ključni kao tehničko sredstvo u borbi zbog svoje borbe protiv rasne segregacije. Revolucionar, a poslije čovjek vlade pomirenja i pacifikacije, dugo je bio jedan od vođa pokreta protiv aparthejda i imao je odlučujuću ulogu u padu ovog režima, iako je proveo u zatvoru većinu godina aktivizma protiv segregacije. Čovjek simbol jednakosti i antirasizma, Nobelova nagrada, Lenjinova nagrada za mir i nagrada Saharov za slobodu misli. Znao je dozirati različite političke i pragmatične pristupe borbi za oslobođenje svoga naroda, od početnih Gandhijevih teorija nenasilne opozicije, koje će također poslije pokušati staviti u prvi plan, do oružane borbe, od marksističkog komunizma do demokracije. Mandela je prezime koje je preuzeo od djeda s očeve strane. Ime »Rolihlahla« (doslovno »Onaj koji izaziva nevolje«) pripisano mu je pri rođenju, dok mu je »Nelson« dodijeljeno u osnovnoj školi. Nadimak Madiba bilo je njegovo ime unutar plemena kojem je pripadao, etničke skupine Xhosa. Kuća u kojoj je Mandela živio u Sowetu sada je muzej obitelji Mandela, posvećen Mandelinu životu. i kontrastu mafijama. Zato se borim učiniti ih vrijednima, jer ne možemo slati svoje vojnike na frontu tupim oružjem, a kada govorim o vojnicima, govorim o sucima ili policiji. Prije nekoliko godina, uz pomoć svoje supruge, osnovao sam udrugu koja se zove »Podržavatelji suradnika i svjedoka pravosuđa« koja želi oplemeniti ova tehnička sredstva i prije svega želi podržati članove obitelji suradnika.

16 Odavde počinje prijedlog pitanja i odgovarajućih odgovora. Pitanje će biti prepoznatljivo po masnim slovima, kako bi se razlikovalo od odgovora.

Luigi Bonaventura je osoba koja se svakoga dana trudi biti bolja, bar ja mislim da sam takav. Svake večeri prije nego što zatvorim oči, zapitam se: kako sam se ponašao, jesam li se ponašao loše, jesam li nekome učinio nešto nažao, mogu li se bolje ponašati. Luigi Bonaventura je još uvijek ostao dijete, dijete koje prije nije živjelo i koje danas, kada je odraslo, pokušava živjeti. Kad sam bio mali, do 10 godina sam zamišljao, želio sam da me veliki, odrasli čovjek uzme za ruku i odvede na sigurno. Danas sam ja to, i dijete i odrasli čovjek koji sam sebi pruža tu ruku. Zato, među mnogim stvarima koje radim na društvenom planu, a radim to sa srcem, moja glavna misija su djeca i tinejdžeri. Razumijem da je to sužavanje kruga, jer ne mogu biti važnije i manje važne misije, ima mnogo drugih problema u društvu, ali ja sam izabrao ovu skupinu koju želim držati važnom i dragom. Borim se za onu djecu koja nemaju budućnost, kojoj su oduzeli nadu, koja su odgojena na mafijaški način, djecu iz predgrađa i četvrti gdje ih prati supkultura koja ih uči da budu kriminalci i mafijaši. Djecu koja nemaju pravo obrazovanje ili kad ga prime, susjedstvo i sama obitelj ih uvjetuju. S udrugom, koja nije udruga pokajnika i ne bavi se samo podnositeljima tužbi nego je u cijelosti antimafijaška, brinemo se i o obrazovanju djece. Mnogo je djece i tinejdžera u ovom programu zaštite koje su roditelji, uz tolika odricanja, maknuli s jednog bojišta, a mi smo ih odveli na drugo bojište, jer danas ovaj program zaštite jest bojište, i stoga su problemi koje ti maloljetnici imaju doista značajni.

Otac sam dvoje djece, jedno ima skoro 21 godinu, a drugo 17 godina. Muž sam i nastojim biti dobar muž, sa svim svojim manama. Volim toliko svoju obitelj da mi je to bio vrlo važan stimulans. Zahvaljujući svojoj djeci upoznao sam djetinjstvo koje nisam proživio, naučio sam još bolje voljeti. Bilo je u meni sjemenki koje nisu mogle proklijati jer su dolazile iz patrijarhalne kulture. Moj otac je prevladavao nad svima, čak i nad mojom majkom. Ona je dobra žena koja dolazi iz obitelji koja je čista suprotnost mafijama, imao sam dobrog djeda i moja mama je učinila sve kako bih što više mogao odrastati s majčinom obitelji, i kad sam odlučio surađivati, moj uzor čovjeka bio je moj djed. Moj djed Giovanni i dalje je moja inspiracija i često mislim na njega. Izgubio sam ga kad sam imao oko 13 godina. Bio je veliki čovjek koji je bio u Drugome svjetskom ratu, ostao mi je u lijepom sjećanju i koji je, unatoč mnogim traumama koje je proživio, uvijek bio nasmijan.«