Posjet Lampedusi

Homilija svetog oca Franje

8. srpnja 2013.

Sportski teren “Arena” u mjestu Salina

Migranti mrtvi u moru, s onih brodova koji su, umjesto puta nade, bili put u smrt. Takvi su bili naslovi u novinama. Kada sam prije nekoliko tjedana čuo vijest o tome, a tako nešto se nažalost ponovilo mnogo puta, misli na to stalno su mi se vraćale poput bolnog trna u srcu. I zatim sam osjetio da trebam doći danas ovamo kako bih molio, kako bih pokazao gestu blizine, ali i probudio naše savjesti kako se ne bi ponovilo ono što se dogodilo. Neka se ne ponovi, molim vas. No najprije bih želio reći riječ iskrene zahvale i ohrabrenja vama, stanovnici Lampeduse i Linose, udrugama, dragovoljcima i snagama sigurnosti, koji ste bili i jeste pozorni na ljude na njihovu putovanju prema nečemu boljem. Vi ste malobrojni, ali dajete veliki primjer solidarnosti! Hvala! Hvala i nadbiskupu mons. Francescu Montenegru na njegovoj pomoći, njegovu radu i njegovoj pastoralnoj blizini. Srdačno pozdravljam gradonačelnicu gospođu Giusi Nicolini, puno hvala na onome što ste učinili i što činite. Upravljam svoje misli i dragim muslimanskim imigrantima, koji danas, navečer, započinju ramazanski post, u želji da zadobiju mnogo duhovnih plodova. Crkva vam je blizu u potrazi za dostojanstvenijim životom vas i vaših obitelji. Vama: o’scià!1 Ovog jutra, u svjetlu Božje riječi koju smo slušali, želio bih predložiti nekoliko riječi koje će prije svega pobuditi savjest sviju, potaknuti na razmišljanje i konkretnu promjenu određenih stajališta.

“Adame, gdje si?” prvo je pitanje koje Bog upućuje čovjeku nakon grijeha. “Gdje si, Adame?” A Adam je dezorijentiran nakon što je izgubio svoje mjesto u stvorenom svijetu jer vje- ruje kako je postao moćan, da može dominirati nad svime, kako može biti Bog. I sklad se razbija, čovjek griješi i to se ponavlja i u odnosu s drugim koji više nije brat kojega treba ljubiti, nego jednostavno onaj drugi koji ometa moj život, moje blagostanje. I Bog pita sljedeće: “Kajine, gdje ti je brat?” San o tome da bude moćan, velik poput Boga, štoviše, da bude Bog, vodi u lanac grešaka koji je lanac smrti, vodi prolijevanju bratske krvi!

1 Na mjesnom narječju, dosl. moj dah, što otočani rabe kao prijateljski i intiman pozdrav.

Ova dva Božja pitanja odjekuju i danas, čitavom svojom snagom! Mnogi od nas smo, tu uključujem i sebe, dezorijentirani; više nismo pozorni na svijet u kojem živimo, ne brinemo se za ono što je Bog stvorio za sve, ne čuvamo to i nismo više sposobni ni brinuti se jedni za druge. I kad ova dezorijentiranost poprimi svjetske razmjere, nastaju tragedije poput ove kojoj smo svjedočili.

“Gdje je brat tvoj?”, glas krvi njegove viče k meni, kaže Bog. To nije pitanje upućeno drugima, to je pitanje upućeno meni, tebi, svakome od nas. Ova naša braća i sestre nastojali su izići iz teških situacija kako bi pronašli malo vedrine i mira; tražili su bolje mjesto za sebe i svoje obitelji, ali pronašli su smrt. Koliko puta oni koji to traže ne nalaze razumijevanje, ne nalaze prihvaćanje, ne nalaze solidarnost! I njihovi glasovi uzdižu se do Boga! I još jednom zahvaljujem vama stanovnicima Lampeduse na solidarnosti. Čuo sam, nedavno, jednog od ove braće. Prije nego su došli ovamo, prošli su kroz ruke krijumčara, onih koji iskorištavaju tuđe siromaštvo, onih ljudi kojima je siromaštvo drugih izvor zarade. Koliko su patili! I neki od njih nisu uspjeli doći.

“Gdje je brat tvoj?” Tko je odgovoran za ovu krv? U španjolskoj literaturi postoji jedna komedija autora Lopea de Vege u kojoj stanovnici grada imena Fuente Ovejuna ubiju guvernera jer je tiranin, i to čine tako da se ne zna tko je obavio egzekuciju. I kad kraljevski sudac pita: “Tko je ubio guvernera?”, svi odgovaraju: “Fuente Ovejuna, gospodine.” Svi i nitko! I danas se ovo pitanje nameće: Tko je odgovoran za krv ove braće i sestara? Nitko! Svi mi ovako odgovaramo: ja nisam, ja s tim nemam veze, drugi su odgovorni, sigurno ne ja. No Bog pita svakoga od nas: “Gdje je krv brata tvoga koja viče k meni?” Danas se nitko na svijetu ne osjeća odgovornim za ovo; izgubili smo osjećaj bratske odgovornosti; upali smo u licemjerni stav svećenika i levita o kojima je Isus govorio u prispodobi o milosrdnom

Samarijancu: gledamo brata polumrtva uz rub ceste, možda pomislimo “siroti”, i nastavljamo svojim putem, nas se ne tiče; i tako se umirujemo, osjećamo se na mjestu. Kultura blagostanja, koja nas usmjerava da mislimo sami na sebe, čini nas neosjetljivima na vapaje drugih, čini da živimo u mjehurima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, oni su iluzije uzaludnog, prolaznog, koje vode prema ravnodušnosti prema drugima, štoviše, vode prema globalizaciji ravnodušnosti. Naviknuli smo se na patnju drugih, ne odnosi se na nas, ne zanima nas, nije naša stvar!

Pada mi na pamet Manzonijev lik Bezimenog. Globalizacija ravnodušnosti čini nas sve “bezimenima”, odgovornima bez imena i bez lica.

“Adame, gdje si?”, “Gdje je brat tvoj?”, dva su pitanja koja Bog postavlja na početku povijesti čovječanstva i koje upućuje i svim ljudima našega vremena, nama također. No ja bih želio da si postavimo i treće pitanje: “Tko je od nas plakao zbog ovoga i zbog ovakvih događaja?”

Tko je plakao zbog smrti ove braće i sestara?

Tko je plakao zbog ovih osoba koje su bile na brodu? Zbog mladih majki koje su vodile svoju djecu? Zbog ovih ljudi koji su željeli nešto čime će podupirati svoje obitelji? Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, iskustvo “supatnje”: globalizacija ravnodušnosti oduzela nam je sposobnost plakanja! U evanđelju smo slušali vapaj, plač, veliko jadikovanje: “Rahela oplakuje sinove svoje… jer više ih nema”. Herod je posijao smrt kako bi branio vlastitu dobrobit, vlastiti mjehur od sapunice. I to se nastavlja i ponavlja… Molimo Gospodina da poništi ono što je ostalo od Heroda i u našem srcu; molimo Gospodina za milost da plačemo nad našom ravnodušnošću, da plačemo nad okrutnošću koja je u svijetu, u nama, također u onima koji u anonimnosti donose društveno-gospodarske odluke koje otvaraju put tragedijama poput ove. “Tko je plakao?” Tko je danas plakao na svijetu?

Gospodine, u ovom bogoslužju, koje je pokorničko bogoslužje, molimo za oprost zbog ravnodušnosti prema mnogoj braći i sestrama, molimo te, Oče, oprost za one koji su postali samodopadni i zatvorili se u vlastitu dobrobit koja umrtvljuje srce, molimo te oprost za one koji su svojim odlukama na svjetskoj razini stvorili situacije koje vode ovim tragedijama.

Oprosti, Gospodine!