Uvod

Michael Czerny, S. J.1

Umrkloj noći, tijekom oluje na moru, lađa, udarana valovima, nalazila se vrlo daleko od kopna. Isus nije bio s učenicima koji su očajnički veslali dok je protivni vjetar sve jače puhao.

“Bili su prestrašeni” i imali su za to itekako dobar razlog (Mt 14, 22-27; Mk 6, 47-52; Iv 6, 16-21).

Iako su neki od njih bili iskusni ribari, tamne i opasne vode i nevrijeme učinili su svoje: postali su vrlo krhki, nesigurni i zabrinuti.

Kao i učenici u toj olujnoj noći na moru, također se migranti i izbjeglice često osjećaju kao da putuju “u tami i oluji”. Suočavaju se s mnogim teškoćama, a ne znaju pouzdano ni kada ni kako će doći na odredište i što ih tamo čeka. Prestrašeni su, a razloge njihovih strahova svatko može lako razumjeti. Čak i kada prispiju cilju, premda više nisu u neposrednoj opasnosti ili izloženi posebnim prijetnjama, mnogi “se boje suočavanja, osude, diskriminacije i neuspjeha”. Papa Franjo prepoznaje da su “ti strahovi opravdani”2. Usred jedne druge noći, kako nam kazuje

1 Podtajnik Odjela za migrante i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja Svete Stolice. Autor zahvaljuje Giacomu Costi, S. J., Paolu Foglizzu iz Milana i Robertu Czernyju iz Ottawe na susretljivosti i suradnji u izradi ovog uvoda.

Isus, jedan prijatelj kuca na vrata i moli da mu se posudi hrane za nenadanoga gosta. Glava obitelji iz kuće mu glasno odgovara: “Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem” (Lk 11, 5-9). Nije teško zamisliti ovu situaciju iz svakodnevnog života; upravo kada, možda nakon cjelodnevnoga napornog i teškog rada, čovjek želi malo spokoja i mira sa svojom obitelji, to je iznenada grubo narušeno. Nije nam se teško poistovjetiti, na neki način, s osobama i s jedne i s druge strane vrata: možemo razumjeti obi- telj koja je možda obično gostoljubiva no koju u tome trenutku smeta što se narušava njezin mir, ali razumijemo i prijatelja koji traži hranu kako bi podvorio iznenadnoga gosta.

2 PAPA FRANJO, Homilija, Vatikanska bazilika, 14. siječnja 2018.

I u nas se mogu javiti različiti i konfuzni osjećaji kada tražitelji azila i migranti “kucaju na vrata usred noći” ili kada tražimo pomoć od naših sunarodnjaka kako bismo primili nove pridošlice u naše zajednice ili naše zemlje. Zašto neki građani i neke zajednice oklijevaju “ustati iz kreveta i otvoriti vrata”? Zabrinutosti i strahovi koji nas sprječavaju da to učinimo su različiti.

Ima onih koji kažu: “preko izbjegličkih valova u naše zemlje ulaze kriminalci i teroristi”; drugi domeću “nove pridošlice, kako trebaju posao, oduzimaju nam i ono malo slobodnih radnih mjesta, a ako ne rade, prazne blagajne naših socijalnih službi”. Treći se opet pitaju: “ako te osobe padnu u ruke kriminalnoga podzemlja koje ih izrabljuje, kakvoga smisla ima puštati ih da dođu, a zatim žive u ropstvu?” Ili čak kažu: “To je samo jedan business gdje se zarađuje na koži siromašnih ljudi i tome treba stati na kraj.”

Vlada rašireno uvjerenje da stranaca ima već i previše: “ne možemo si više priuštiti da prihva- ćamo strance”. Mnogi pokazuju otpor prema promjenama: “prisutnost stranaca predstavlja prijetnju našoj kulturi, našim uvjerenjima i vjerskim praksama, našoj ekonomskoj stabilnosti”. Ili da se poslužimo Papinim riječima: “Lokalne se zajednice, katkad, boje da će nove pridošlice poremetiti uspostavljeni poredak, da će ‘ukrasti’ nešto što se mukotrpno gradilo”.3

Ako je naša prva reakcija negativna, to može biti znak “straha od stranca”, od drugoga, od onoga koji je različit, straha koji nije uvijek racionalan, nego ukorijenjen u našim srcima, u našim umovima, u našim kulturama.

Nitko nije imun na stavove ili reakcije te vrste. “To su strahovi koje razumijemo i ne smijemo olako preko njih prelaziti”4, kaže papa Franjo, koji poziva da se taj problem ne podcjenjuje, da ga se ne gura pod tepih te da se o tome govori. A onima koji obnašaju odgovorne službe u lokalnim zajednicama poručuje: “Razumijem nelagodu koja obuzima mnoge vaše građane zbog masovnog priljeva migranata i izbjeglica.”5 Jednak pogled suosjećanja obuhvaća strah svih, bilo lokalnih zajednica bilo migranata. Strahovi jednih mogu se koristiti protiv strahova drugih, posebno onih koji su najranjiviji.

3 PAPA FRANJO, Homilija, nav. dj., 14. siječnja 2018.

4 PAPA FRANJO, Govor u prigodi primopredaje vjerodajnicâ veleposlanikâ Sejšela, Tajlanda, Estonije, Malavija, Zambije i Namibije, 19. svibnja 2016.

U takvim okolnostima oprečnih osjećaja, novoizabrani papa Franjo u srpnju 2013. godine polazi na svoje prvo putovanje izvan Rima. S palube broda

Talijanske obalne straže Sveti Otac baca rukovet cvijeća ispred obale Lampeduse u sjećanje na one koji su umrli pokušavajući prijeći preko Sredozemnog mora iz sjeverne Afrike. Za Papu je to trenutak boli, ali istodobno i prigoda za izgovoriti riječi koje će “pobuditi savjest svih, potaknuti na razmišljanje i konkretnu promjenu određenih stavova [...] Molimo Gospodina za milost da plačemo nad našom ravnodušnošću, da plačemo nad okrutnošću koja je u svijetu, u nama.”6 Nad čime se trebamo zamisliti, a možda i plakati?

5 PAPA FRANJO, Obraćanje članovima Talijanskoga nacionalnog udruženja općina (Associazione Nazionale Comuni Italiani - ANCI), 30. rujna 2017.

6 PAPA FRANJO, Homilija, Lampedusa, 8. srpnja 2013.

• Svi mi, kao ljudska bića, dijelimo isto neotuđivo dostojanstvo djece Božje, stvorene na njegovu sliku i priliku. Učiniti sve kako bi se zaštitilo ovo dostojanstvo u svakoj osobi jest nezaobilazna moralna obveza, ali strah nas može paralizirati u našem djelovanju.

• “nepovjerenje i […] strah prema drugome, drugačijem, strancu” dovode do “znakova netolerancije, diskriminacije i ksenofobije”. Ove “reakcije obrane i odbacivanja opravdavaju se neodređenom ‘moralnom obvezom’ očuvanja izvornoga kulturnog i vjerskog identiteta”.7

• Strah guši našu duhovnu sposobnost da prepoznamo Isusa u strancu i da odgovorimo s ljubavlju solidarnosti. “Trebamo poticaj Duha da nas ne paraliziraju strah i pretjerani oprez, da se ne navikavamo držati se unutar sigurnih granica.”8

7 PAPA FRANJO, Obraćanje nacionalnim ravnateljima za pastoral migranata, sudionicima susreta koji je priredilo Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) (Discorso ai Direttori nazionali della Pastorale per i migranti, partecipanti all’incontro promosso dal Consiglio delle Conferenze Episcopali d’Europa [CCEE]), 22. rujna 2017.

8 PAPA FRANJO, Apost. pob. Gaudete et exsultate, 133.