"Ja sam, ne bojte se". Riječi pape Franje o izbjeglicama i migrantima

“JA SAM, NE BOJTE SE”

Ja sam, NE BOJTE SE

Riječi pape Franje

o izbjeglicama i migrantima

Kršćanska sadašnjost

ZNAKOVI I GIBANJA 66

Prijevod:

Slavko Antunović

Tomislav Kasić

Lektura:

Gordana Bašić Kedmenec

Korektura: Nera Meštrović

Grafičko uređenje: Christian T. Belinc

Oprema:

Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 700

ISBN 978-953-11-1760-9

Tiskano u svibnju 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001170099.

“Ja sam, ne bojte se”

Riječi pape Franje

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2023.

Naslov izvornika:

Papa Francesco, “Sono io, non abbiate paura”. Parole su rifugiati e migranti

© Libreria Editrice Vaticana, 2018.

© za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2023.

Uvod

Michael Czerny, S. J.1

Umrkloj noći, tijekom oluje na moru, lađa, udarana valovima, nalazila se vrlo daleko od kopna. Isus nije bio s učenicima koji su očajnički veslali dok je protivni vjetar sve jače puhao.

“Bili su prestrašeni” i imali su za to itekako dobar razlog (Mt 14, 22-27; Mk 6, 47-52; Iv 6, 16-21).

Iako su neki od njih bili iskusni ribari, tamne i opasne vode i nevrijeme učinili su svoje: postali su vrlo krhki, nesigurni i zabrinuti.

Kao i učenici u toj olujnoj noći na moru, također se migranti i izbjeglice često osjećaju kao

1 Podtajnik Odjela za migrante i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja Svete Stolice. Autor zahvaljuje Giacomu Costi, S. J., Paolu Foglizzu iz Milana i Robertu Czernyju iz Ottawe na susretljivosti i suradnji u izradi ovog uvoda.

da putuju “u tami i oluji”. Suočavaju se s mnogim teškoćama, a ne znaju pouzdano ni kada ni kako će doći na odredište i što ih tamo čeka. Prestrašeni su, a razloge njihovih strahova svatko može lako razumjeti. Čak i kada prispiju cilju, premda više nisu u neposrednoj opasnosti ili izloženi posebnim prijetnjama, mnogi “se boje suočavanja, osude, diskriminacije i neuspjeha”. Papa Franjo prepoznaje da su “ti strahovi opravdani”2. Usred jedne druge noći, kako nam kazuje

Isus, jedan prijatelj kuca na vrata i moli da mu se posudi hrane za nenadanoga gosta. Glava obitelji iz kuće mu glasno odgovara: “Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem” (Lk 11, 5-9). Nije teško zamisliti ovu situaciju iz svakodnevnog života; upravo kada, možda nakon cjelodnevnoga napornog i teškog rada, čovjek želi malo spokoja i mira sa svojom obitelji, to je iznenada grubo narušeno. Nije nam se teško poistovjetiti, na neki način, s osobama i s jedne i s druge strane vrata: možemo razumjeti obi-

2 PAPA FRANJO, Homilija, Vatikanska bazilika, 14. siječnja 2018.

telj koja je možda obično gostoljubiva no koju u tome trenutku smeta što se narušava njezin mir, ali razumijemo i prijatelja koji traži hranu kako bi podvorio iznenadnoga gosta.

I u nas se mogu javiti različiti i konfuzni osjećaji kada tražitelji azila i migranti “kucaju na vrata usred noći” ili kada tražimo pomoć od naših sunarodnjaka kako bismo primili nove pridošlice u naše zajednice ili naše zemlje. Zašto neki građani i neke zajednice oklijevaju “ustati iz kreveta i otvoriti vrata”? Zabrinutosti i strahovi koji nas sprječavaju da to učinimo su različiti.

Ima onih koji kažu: “preko izbjegličkih valova u naše zemlje ulaze kriminalci i teroristi”; drugi domeću “nove pridošlice, kako trebaju posao, oduzimaju nam i ono malo slobodnih radnih mjesta, a ako ne rade, prazne blagajne naših socijalnih službi”. Treći se opet pitaju: “ako te osobe padnu u ruke kriminalnoga podzemlja koje ih izrabljuje, kakvoga smisla ima puštati ih da dođu, a zatim žive u ropstvu?” Ili čak kažu: “To je samo jedan business gdje se zarađuje na koži siromašnih ljudi i tome treba stati na kraj.”

Vlada rašireno uvjerenje da stranaca ima već i previše: “ne možemo si više priuštiti da prihva-

ćamo strance”. Mnogi pokazuju otpor prema

promjenama: “prisutnost stranaca predstavlja prijetnju našoj kulturi, našim uvjerenjima i vjerskim praksama, našoj ekonomskoj stabilnosti”. Ili da se poslužimo Papinim riječima: “Lokalne se zajednice, katkad, boje da će nove pridošlice poremetiti uspostavljeni poredak, da će ‘ukrasti’ nešto što se mukotrpno gradilo”.3

Ako je naša prva reakcija negativna, to može biti znak “straha od stranca”, od drugoga, od onoga koji je različit, straha koji nije uvijek racionalan, nego ukorijenjen u našim srcima, u našim umovima, u našim kulturama.

Nitko nije imun na stavove ili reakcije te vrste. “To su strahovi koje razumijemo i ne smijemo olako preko njih prelaziti”4, kaže papa Franjo, koji poziva da se taj problem ne podcjenjuje, da ga se ne gura pod tepih te da se o tome govori. A onima koji obnašaju odgovorne službe u lokalnim zajednicama poručuje: “Razumijem

3 PAPA FRANJO, Homilija, nav. dj., 14. siječnja 2018.

4 PAPA FRANJO, Govor u prigodi primopredaje vjerodajnicâ veleposlanikâ Sejšela, Tajlanda, Estonije, Malavija, Zambije i Namibije, 19. svibnja 2016.

nelagodu koja obuzima mnoge vaše građane zbog masovnog priljeva migranata i izbjeglica.”5 Jednak pogled suosjećanja obuhvaća strah svih, bilo lokalnih zajednica bilo migranata. Strahovi jednih mogu se koristiti protiv strahova drugih, posebno onih koji su najranjiviji.

U takvim okolnostima oprečnih osjećaja, novoizabrani papa Franjo u srpnju 2013. godine polazi na svoje prvo putovanje izvan Rima. S palube broda

Talijanske obalne straže Sveti Otac baca rukovet cvijeća ispred obale Lampeduse u sjećanje na one koji su umrli pokušavajući prijeći preko Sredozemnog mora iz sjeverne Afrike. Za Papu je to trenutak boli, ali istodobno i prigoda za izgovoriti riječi koje će “pobuditi savjest svih, potaknuti na razmišljanje i konkretnu promjenu određenih stavova [...] Molimo Gospodina za milost da plačemo nad našom ravnodušnošću, da plačemo nad okrutnošću koja je u svijetu, u nama.”6 Nad čime se trebamo zamisliti, a možda i plakati?

5 PAPA FRANJO, Obraćanje članovima Talijanskoga nacionalnog udruženja općina (Associazione Nazionale Comuni Italiani - ANCI), 30. rujna 2017.

6 PAPA FRANJO, Homilija, Lampedusa, 8. srpnja 2013.

• Svi mi, kao ljudska bića, dijelimo isto neotuđivo dostojanstvo djece Božje, stvorene na njegovu sliku i priliku. Učiniti sve kako bi se zaštitilo ovo dostojanstvo u svakoj osobi jest nezaobilazna moralna obveza, ali strah nas može paralizirati u našem djelovanju.

• “nepovjerenje i […] strah prema drugome, drugačijem, strancu” dovode do “znakova netolerancije, diskriminacije i ksenofobije”. Ove “reakcije obrane i odbacivanja opravdavaju se neodređenom ‘moralnom obvezom’ očuvanja izvornoga kulturnog i vjerskog identiteta”.7

• Strah guši našu duhovnu sposobnost da prepoznamo Isusa u strancu i da odgovorimo s ljubavlju solidarnosti. “Trebamo poticaj Duha da nas ne paraliziraju strah i pretjerani oprez, da se ne navikavamo držati se unutar sigurnih granica.”8

7 PAPA FRANJO, Obraćanje nacionalnim ravnateljima za pastoral migranata, sudionicima susreta koji je priredilo Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) (Discorso ai Direttori nazionali della Pastorale per i migranti, partecipanti all’incontro promosso dal Consiglio delle Conferenze Episcopali d’Europa [CCEE]), 22. rujna 2017.

8 PAPA FRANJO, Apost. pob. Gaudete et exsultate, 133.

Posjet Lampedusi

Homilija svetog oca Franje

8. srpnja 2013.

Sportski teren “Arena” u mjestu Salina

Migranti mrtvi u moru, s onih brodova koji su, umjesto puta nade, bili put u smrt. Takvi su bili naslovi u novinama. Kada sam prije nekoliko tjedana čuo vijest o tome, a tako nešto se nažalost ponovilo mnogo puta, misli na to stalno su mi se vraćale poput bolnog trna u srcu. I zatim sam osjetio da trebam doći danas ovamo kako bih molio, kako bih pokazao gestu blizine, ali i probudio naše savjesti kako se ne bi ponovilo ono što se dogodilo. Neka se ne ponovi, molim vas. No najprije bih želio reći riječ iskrene zahvale i ohrabrenja vama, stanovnici Lampeduse i Linose, udrugama, dragovoljcima i snagama sigurnosti, koji ste bili i jeste

pozorni na ljude na njihovu putovanju prema nečemu boljem. Vi ste malobrojni, ali dajete veliki primjer solidarnosti! Hvala! Hvala i nadbiskupu mons. Francescu Montenegru na njegovoj pomoći, njegovu radu i njegovoj pastoralnoj blizini. Srdačno pozdravljam gradonačelnicu gospođu Giusi Nicolini, puno hvala na onome što ste učinili i što činite. Upravljam svoje misli i dragim muslimanskim imigrantima, koji danas, navečer, započinju ramazanski post, u želji da zadobiju mnogo duhovnih plodova. Crkva vam je blizu u potrazi za dostojanstvenijim životom vas i vaših obitelji. Vama: o’scià!1 Ovog jutra, u svjetlu Božje riječi koju smo slušali, želio bih predložiti nekoliko riječi koje će prije svega pobuditi savjest sviju, potaknuti na razmišljanje i konkretnu promjenu određenih stajališta.

“Adame, gdje si?” prvo je pitanje koje Bog upućuje čovjeku nakon grijeha. “Gdje si, Adame?” A Adam je dezorijentiran nakon što je

izgubio svoje mjesto u stvorenom svijetu jer vje-

1 Na mjesnom narječju, dosl. moj dah, što otočani rabe kao prijateljski i intiman pozdrav.

ruje kako je postao moćan, da može dominirati nad svime, kako može biti Bog. I sklad se razbija, čovjek griješi i to se ponavlja i u odnosu s drugim koji više nije brat kojega treba ljubiti, nego jednostavno onaj drugi koji ometa moj život, moje blagostanje. I Bog pita sljedeće: “Kajine, gdje ti je brat?” San o tome da bude moćan, velik poput Boga, štoviše, da bude Bog, vodi u lanac grešaka koji je lanac smrti, vodi prolijevanju bratske krvi!

Ova dva Božja pitanja odjekuju i danas, čitavom svojom snagom! Mnogi od nas smo, tu uključujem i sebe, dezorijentirani; više nismo pozorni na svijet u kojem živimo, ne brinemo se za ono

što je Bog stvorio za sve, ne čuvamo to i nismo više sposobni ni brinuti se jedni za druge. I kad ova dezorijentiranost poprimi svjetske razmjere, nastaju tragedije poput ove kojoj smo svjedočili.

“Gdje je brat tvoj?”, glas krvi njegove viče k meni, kaže Bog. To nije pitanje upućeno drugima, to je pitanje upućeno meni, tebi, svakome od nas. Ova naša braća i sestre nastojali su izići iz teških situacija kako bi pronašli malo vedrine i mira; tražili su bolje mjesto za sebe i svoje obitelji, ali pronašli su smrt. Koliko puta oni koji to traže ne nalaze razumijevanje, ne nalaze prihvaćanje,

ne nalaze solidarnost! I njihovi glasovi uzdižu se do Boga! I još jednom zahvaljujem vama stanovnicima Lampeduse na solidarnosti. Čuo sam, nedavno, jednog od ove braće. Prije nego su došli ovamo, prošli su kroz ruke krijumčara, onih koji iskorištavaju tuđe siromaštvo, onih ljudi kojima je siromaštvo drugih izvor zarade. Koliko su patili! I neki od njih nisu uspjeli doći.

“Gdje je brat tvoj?” Tko je odgovoran za ovu krv? U španjolskoj literaturi postoji jedna komedija autora Lopea de Vege u kojoj stanovnici grada imena Fuente Ovejuna ubiju guvernera jer je tiranin, i to čine tako da se ne zna tko je obavio egzekuciju. I kad kraljevski sudac pita: “Tko je ubio guvernera?”, svi odgovaraju: “Fuente Ovejuna, gospodine.” Svi i nitko! I danas se ovo pitanje nameće: Tko je odgovoran za krv ove braće i sestara? Nitko! Svi mi ovako odgovaramo: ja nisam, ja s tim nemam veze, drugi su odgovorni, sigurno ne ja. No Bog pita svakoga od nas: “Gdje je krv brata tvoga koja viče k meni?” Danas se nitko na svijetu ne osjeća odgovornim za ovo; izgubili smo osjećaj bratske odgovornosti; upali smo u licemjerni stav svećenika i levita o kojima je Isus govorio u prispodobi o milosrdnom

Samarijancu: gledamo brata polumrtva uz rub ceste, možda pomislimo “siroti”, i nastavljamo svojim putem, nas se ne tiče; i tako se umirujemo, osjećamo se na mjestu. Kultura blagostanja, koja nas usmjerava da mislimo sami na sebe, čini nas neosjetljivima na vapaje drugih, čini da živimo u mjehurima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, oni su iluzije uzaludnog, prolaznog, koje vode prema ravnodušnosti prema drugima, štoviše, vode prema globalizaciji ravnodušnosti. Naviknuli smo se na patnju drugih, ne odnosi se na nas, ne zanima nas, nije naša stvar!

Pada mi na pamet Manzonijev lik Bezimenog. Globalizacija ravnodušnosti čini nas sve “bezimenima”, odgovornima bez imena i bez lica.

“Adame, gdje si?”, “Gdje je brat tvoj?”, dva su pitanja koja Bog postavlja na početku povijesti čovječanstva i koje upućuje i svim ljudima našega vremena, nama također. No ja bih želio da si postavimo i treće pitanje: “Tko je od nas plakao zbog ovoga i zbog ovakvih događaja?”

Tko je plakao zbog smrti ove braće i sestara?

Tko je plakao zbog ovih osoba koje su bile na brodu? Zbog mladih majki koje su vodile svoju djecu? Zbog ovih ljudi koji su željeli nešto čime

će podupirati svoje obitelji? Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, iskustvo “supatnje”: globalizacija ravnodušnosti oduzela nam je sposobnost plakanja! U evanđelju smo slušali vapaj, plač, veliko jadikovanje: “Rahela oplakuje sinove svoje… jer više ih nema”. Herod je posijao smrt kako bi branio vlastitu dobrobit, vlastiti mjehur od sapunice. I to se nastavlja i ponavlja… Molimo Gospodina da poništi ono što je ostalo od Heroda i u našem srcu; molimo Gospodina za milost da plačemo nad našom ravnodušnošću, da plačemo nad okrutnošću koja je u svijetu, u nama, također u onima koji u anonimnosti donose društveno-gospodarske odluke koje otvaraju put tragedijama poput ove. “Tko je plakao?” Tko je danas plakao na svijetu?

Gospodine, u ovom bogoslužju, koje je pokorničko bogoslužje, molimo za oprost zbog ravnodušnosti prema mnogoj braći i sestrama, molimo te, Oče, oprost za one koji su postali samodopadni i zatvorili se u vlastitu dobrobit koja umrtvljuje srce, molimo te oprost za one koji su svojim odlukama na svjetskoj razini stvorili situacije koje vode ovim tragedijama.

Oprosti, Gospodine!

Stajalište pape Franje o pitanju izbjeglica i migranata vrlo je složeno i promišljeno. Iako se od početka svojega pontifikata vodi idejom “siromašne Crkve za siromašne”

– posebno zauzet za najugroženije i obespravljene u društvu – Papino naučavanje puno je više od jednostavnog “pustite ih da uđu”.

Bacivši rukovet cvijeća u more na obali Lampeduse, u sje-

ćanje na one koji su umrli pokušavajući prijeći Sredozemno more, Papa izgovara riječi: “Molimo Gospodina za milost da plačemo nad našom ravnodušnošću, da plačemo nad okrutnošću koja je u svijetu, u nama.” Istodobno, Papa je pun razumijevanja prema nama koji stojimo na sigurnoj obali: “Razumijem nelagodu koja obuzima mnoge vaše građane zbog masovnog priljeva migranata i izbjeglica.”

Papa prepoznaje strahove svih, poziva na odgovornost i otvorenost te naglašava važnost kreposti razboritosti u rješavanju ovoga problema: “Prakticiranjem vrline razboritosti oni koji u svojim rukama imaju vlast znat će primiti, promicati, štititi i integrirati, utvrđujući praktične mjere.”

Papini tekstovi u ovoj knjizi praktičan su i temeljit vodič u kojem se združuju razboritost i suosjećanje.

Cijena: 17,00 €

ISBN 978-953-11-1760-9