Anselm Grün
Prijevod:
Mato Balić
Lektura i korektura:
Gordana Bašić Kedmenec
Grafičko uređenje i oprema:
Marijan Tkalec
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Za nakladnika: Stjepan Brebrić
Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb
Naklada: 1500
ISBN 978-953-11-1927-6
Tiskano u studenome 2024.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001244376.
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2024.
Naslov izvornika:
Anselm Grün, Ein Weihnachtsengel strahlt für dich. Freude für die Adventszeit (uredio Anton Lichtenauer) © 2023 Verlag Herder GmbH, Freiburg im Breisgau © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2024.
U pismu koje Rainer Maria Rilke 1925. malo prije Božića piše svojoj majci, pjesnik se sjeća
Badnje večeri svoga djetinjstva. Zorno se prisjeća napeta iščekivanja u trenutcima prije dijeljenja božićnih darova, sjeća se očeva svečana zvonjenja malim zvonom: »Vjerujem da su sve radosti moga života imale taj glas, kao što su me i sve, koje su me u koje god doba godine pohodile, podsjećale na Božić: toliko je ono ispunjenje, onaj niz ispunjenja koja sam pod blistavim božićnim drvcem nalazio, bez daha, dok mi je srce neobično snažno kucalo, ostao mjerodavan za sva obdarenja poslije u životu!«
Rilke govori o zaštiti i sjaju blagdana i o radosnu klicanju koje mu je darovalo iskustvo anđelā. Svi mi imamo svoje sjećanje na taj blagdan, slike, koje mnogo toga sjajem nadmašuju.
Tada doživljena radost ostaje živa do danas. Dotaknula je dubinu našega srca i naše duše.
Natopljena tajanstvenošću, ta sjećanja iz zemlje djetinjstva sjaje u našu sadašnjost. I sam se još dobro sjećam toga kako smo kao djeca na Badnjak čekali Dijete Isusa i dijeljenje božićnih darova. Bila je to osobita napetost. Išli smo s ocem šetati po mraku, gledali kako posvuda u kućama sjaje svjetla. Kad smo se vratili kući, morali smo čekati u spavaćim sobama dok ne zazvoni božićno zvono. Bio je to divan tajanstven doživljaj ući u dnevni boravak osvijetljen samo svijećama i ugledati ukrašeno božićno drvce. Zatim je otac čitao božićno evanđelje, pa smo pjevali pjesmu »Tiha noć«. Tada bismo kriomice bacili pogled na stol s božićnim darovima da bismo naslutili što li to tamo umotano u božićni papir leži spremno za nas. Situacije iz djetinjstva duboko se urezuju u dušu. I poslije se uvijek osjećamo kao doma kad se opet spomenu ti prijašnji osjećaji. Vjerojatno nije samo u svakom ispunjenju, kako Rilke misli, nego je i pri svakome intenzivnom čekanju prisutan neki trag božićnoga čekanja, slutnja da će naš život dolaskom nekoga čovjeka ili događaja postati svjetliji i zdraviji.
Ta duboka iskustva koja se povezuju s Božićem, također su razlogom što se uvijek iznova veselimo tomu blagdanu kao rijetko kojemu drugomu. To je mnogo više od sentimentalnosti ili samo nekoga romantičnog osjećaja.
»Svake godine iznova« kaže se u jednoj božićnoj pjesmi, koju ne bez razloga djeca posebno vole. Svake godine iznova slavimo Božić –
7 kao odrasli isto tako puni očekivanja i s istom radošću, kao što smo to činili nekada kao djeca. Kao odrasli, naravno, znamo mnogo više o tome što taj blagan znači. A unatoč tomu nikada ne izlazimo na kraj s tajnom Božića. Uvijek iznova i uvijek novi bude se osjećaji. Budući da taj blagdan dotiče naše najdublje čežnje, želimo se uvijek iznova udubiti u njegovu tajnu, pojasniti si što nam on znači. Sjećamo se toga blagdana u našem djetinjstvu – i odmah osjećamo da ga ne možemo jednostavno tako ponoviti. Odrasli smo i moramo se suočiti s problemima koji nas danas tište. Tada nam se Božić često može učiniti i kao nešto strano, što se uopće ne uklapa u ovaj svijet kakav danas susrećemo: mučan, nesiguran, zatvoren i bogonapušten.
Pa ipak je u našoj duši prisutna trajna slutnja da je svijet ipak drukčiji, da nije jednostavno prepušten sam sebi. To je povezano s time što slavimo na taj blagdan: sam Bog je došao u naš svijet. Nije ga u njegovoj nevolji, u njegovim sukobima i u njegovoj beznadnosti ostavio sama. Sam je postao čovjekom, ušao je u ovaj svijet da bi ga učinio ljudskijim, da bi rasvijetlio njegovu tamu, odagnao njegovu hladnoću i zatvorena srca otvorio za ljubav. Isusovo rođenje u štalici pobuđuje u svakom čovjeku čežnju za čovječnijim svijetom, za svijetom u kojem je ljubav jača od mržnje, u kojem svjetlo rasvjetljuje tamu. Isusovo rođenje jest obećanje da neće sve ostati po starom, nego da
Bog čini nešto novo u ovom svijetu, da svijet postaje nov po ljubavi koja se u Isusu Kristu zauvijek vezala uz ovaj svijet.
Misli u ovoj knjizi vrte se oko te stare tajne. Žele ju čitateljici/čitatelju iznova otkriti. I žele ih pozvati da sami o tome razmišljaju: Koje su misli koje meni danas pomažu taj blagdan iznova slaviti? Slaviti neki blagdan ima smisla samo ako od toga mogu živjeti. Kako mi dakle Božić pomaže živjeti bolje, svjesnije, radosnije? Kako me dovodi u doticaj s korijenima moje životne priče i s korijenima moje vjere?
Iz starih korijena uvijek želi procvasti nov život. Na Božić se na nama želi ispuniti ono što je Bog po proroku Izaiji obećao: »Onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se« (Iz 40,31s.). Utoliko je Božić stvarno blagdan radosti i obećanja. Blagdan koji obećava nov početak, za kojim svi čeznemo.
U slikama adventskog i božićnog vremena izražava se oboje: čežnja za novim i konačnim početkom, ali i obećanje takva početka. Tako je papa Leon Veliki († 461.) u jednoj božićnoj propovijedi rekao: »Budući da sa strahopoštovanjem slavimo pojavu našega Spasitelja, pokazuje se da slavimo naš vlastiti početak.« Bog sam započinje iznova s nama, jer kao dijete ulazi u našu stvarnost.
U tim starim slikama možemo meditirati o tome tko smo mi zapravo, otkuda dolazimo, koja je svrha našega života, što nas ugrožava
i što nas liječi, što nas plaši i što nam daruje povjerenje u život.
Kada započinjemo novu godinu i pouzdajemo se u to da će naš život biti nov i bolji, obraćamo se u slikama božićnih blagdana pratemelju našega života.
Uranjajući u te stare slike, nalazimo pomoć da svoj život dubinski obnovimo. One nam mogu pomoći da novim očima pogledamo vlastiti život. Iz dana u dan možemo slaviti nov početak, početak koji sam Bog započinje u nama, kada ulazi u naše vrijeme, u naše tijelo, u našu dušu.
U tome leži najdublji razlog božićne radosti, o kojoj se u tolikim pjesmama pjeva i kliče.
Došašće je već u znaku intenzivnoga iščekivanja te radosti.
Došašće se naziva »tiho vrijeme«. No mnogi ga doživljavaju prije užurbanim i glasnim.
Ljudi tada jure kroz trgovine kako bi obavili svoju božićnu kupnju. A tko juri, ne pazi na sebe, njegova duša ne može disati. Njemačka riječ still (tih) dolazi od stellen, unbeweglich stehen (stati, nepomično stajati). Treba zastati da bismo postali tihi. Moram prestati trčati okolo i juriti. Moram zastati, ostati pri sebi. Ako zastanem u tišini, ne mogu više svoj nemir premjestiti nekamo van. Zapazit ću ga u sebi. Samo onaj tko izdrži svoj nemir, dolazi do tišine. Izraz still – tih povezan je također s riječju stillen – dojiti. Majka doji dijete, smiruje dijete koje plače od gladi. Tako moram smiriti vlastitu dušu, koja iznutra viče. Moram se okrenuti svomu srcu kao majka, da bi se smirilo.
»Still, still, still, wer Gott erkennen will –Tiho, tiho, tiho, tko Boga želi upoznati«, kaže jedna božićna pjesma iz Lotaringije. Priuštimo si kao pripremu za taj blagdan nešto sami: vremena tišine, kako bismo usmjerili pogled prema Bogu. Došašće je prilika da se pozabavimo srcem koje viče i kako bismo utolili njegovu unutarnju glad. Tko je tiho, u dnu svoga srca
moći će iskusiti nutarnju radost, koja je dublja od svakoga razočaranja, svake frustracije, sve one nezdrave užurbanosti.
Advent znači: dolazak, pridoći, stići. Često čujem ljude kako uzdišu: »Još nisam posve tu. Pusti me da dođem k sebi!« Većinom nismo tamo gdje jesmo. Još nismo stigli svojom dušom. Došašće je prilika za pustiti dušu da stigne. Samo tko je posve tu, može biti otvoren za novo.
Još se nešto krije u toj njemačkoj riječi: njemačka riječ Abenteur (pustolovina) dolazi od advenire, advent (dolazak). Kada Bog dolazi k nama, to je za nas pustolovina Tada se slamaju naše uhodane nesumnjivosti, sigurnosti i očekivanja. No mi smo većinom toliko čvrsto vezani uz svoje slike o Bogu da previđamo njegov dolazak. Čekamo nešto izvanredno i uopće ne zapažamo kako Bog svaki dan dolazi k nama – u ljudima koji nas za nešto mole, u ljudima koji nas obdaruju smiješkom. Svaki susret s nekim čovjekom Božji je dolazak k nama, koji postaje izvanrednim događajem ako smo otvoreni za to.
U došašću možemo opet biti pozorni upravo na to: Bog dolazi u svakom trenutku. Dolazi u tihim poticajima srca i kuca. Želi ući k nama. No možda smo odveć zaokupljeni samima so-
15
bom pa prečujemo njegovo kucanje. Kad si kod sebe doma, u dodiru sa samim sobom, možeš ga čuti i pustiti ga da uđe k tebi.
Kada uđe u tvoje srce, spašen si i oslobođen otuđenja i nutarnje rastrganosti. Tada na nov način dolaziš k sebi i opet znaš tko si. Tada si stigao na cilj svoga traganja. Ti si na temelju svoje radosti.
Zbog čega srce jače kuca
Tko čeka, ne ubija vrijeme od dosade. Napet je, nada se, usmjeren je na cilj. Cilj predbožićnoga čekanja jest blagdan, blagdan našega očovječenja, postajanja našega pravoga ja, našega ujedinjenja s Bogom. No ne čekamo samo mi, Bog čeka na nas. On čeka dok se ne otvorimo za život i za ljubav. Warten – čekati zapravo znači: stanovati na promatračnici – Warte. Promatračnica – Warte mjesto je gledanja, kula promatračnica. Čekati znači: gledati dolazi li netko. Gledati uokolo što nam sve prilazi.
No warten može također značiti: paziti na nešto, nešto njegovati, kao što Wärter –stražar, čuvar, pazi na nekoga čovjeka i čuva ga. Čekanje uzrokuje oboje u nama: širinu pogleda i pozornost na trenutak, na ono što upravo doživljavamo, na ljude s kojima upravo razgovaramo. Čekanje dira naše srce. Čini srce širokim. Naša nam čežnja kaže: nismo sami sebi dovoljni. Posežemo za onim zbog čega naše srce jače kuca.
Došašće je buđenje iz svih sanjarenja, buđenje u stvarnost. Njemačka riječ wachen (probuditi se) zapravo znači »biti svjež, čio«. Onaj tko je budan, svaki trenutak doživljava svjesno, potpuno je prisutan, živ, trijezan. Budan je onaj tko se ne uspavljuje i ne omamljuje. Žurba omamljuje. Ne moramo naime sada obaviti sva pisma koja smo ostali dužni, koja smo za vrijeme godine odgurivali pred sobom. Ne moramo dopustiti da nas ponese konzumerizam. Ne moramo upasti u gužvu radi ispunjavanja želja. Pozornost i budnost uče nas što je zapravo u Božiću bitno. Budnost nije samo temeljni stav u došašću. Božićna priča govori o pastirima koji su čuvali svoju noćnu stražu. Budući da su bili budni, naviještena im je radosna vijest o Mesijinu rođenju. Tko je budan, otvoren je i sklon tajni koja nas želi zahvatiti.
Danas
mnogi došašće doživljavaju kao već unaprijed slavljen Božić. Iz zvučnika u robnim kućama već se tjednima čuju sentimentalni božićni zvuci, koji trebaju potaknuti želju za kupovanjem i oživjeti trgovinu. No onaj koji ne može čekati, gubi nešto važno. Tko svaku potrebu mora odmah zadovoljiti, postaje ovisan o njoj. Čekanje čini iznutra slobodnim. Ako možemo čekati dok se naša potreba ne ispuni, tada izdržavamo i napetost koju čekanje stvara u nama. To čini naše srce širokim. I osim toga, daruje nam osjećaj da naš život nije banalan.
Ako čekamo nešto tajanstveno, tada spoznajemo: mi smo više od onoga što sami sebi možemo dati. Čekanje nam pokazuje da nam ono pravo tek treba biti darovano. Dragomu čovjeku, kojega čekamo, veselimo se. Radost unaprijed u iščekivanju određuje također došašće: želi nas pozvati da u čekanju raširimo naša srca. Svatko od nas je očekivan. Svaki pojedinac je dragocjen. Bog sam čeka na nas, da nas uspravi kako bismo istinski živjeli. Tko svoje srce otvori za njega, tko u sebi zamijeti njegovu skrivenu prisutnost, može to iskusiti. Sasvim osobito u došašću.
Za mnoge vrijeme došašća znači vrijeme stresa. Htjeli bi nešto darovati svojim rođacima i prijateljima. Osjećaju pritisak. Htjeli bi da oni koje daruju budu zadovoljni, da ne misle kako je dar prejeftin ili izabran s malo mašte. Običaj darivanja za Božić prastar je – i još uvijek ima smisla:
Dok se Bog na Božić nama daruje, dolikuje da mi tu vjeru u taj jedinstveni dar Božji izrazimo u uzajamnom darivanju. No kod mnogih ljudi to se božićno darivanje osamostalilo. Još je doduše vezano uz termin Božića, ali više nema nikakve veze s otajstvom Božića. Upravo bismo si u vrijeme došašća trebali posvijestiti: naši će darovi odgovarati smislu blagdana Božića kada drugima darujemo nešto od nas samih. Može to biti naše vrijeme. Naša ljubav može se, dakako, izraziti u daru koji kupimo u robnoj kući – ako u njega uložimo vlastitu misao, naše osjećaje za drugoga, ako smo ga svjesno izabrali za njega.
Kao redovnik ne raspolažem novcem. Stoga ne kupujem darove. Nastojim svoju naklonost prema ljudima koji su mi važni izraziti u osobnom pismu, tako da se uživim u toga drugoga i
Radosno iščekivanje u adventu!
Svake godine iznova tjedne prije
Božića doživljavamo kao posve osobito vrijeme.
Između popisa želja i ideja za darove, recepata za kuhanje i ponuda na božićnim sajmovima nastojimo si svjesno stvoriti slobodan prostor za mir i sabranost.
Anselm Grün pomaže nam pritom doći u dodir sa svojom dušom.
Lijepo ilustrirana knjiga, pratiteljica u danima adventa, za sve koji opet žele otkriti pravi duh Božića.