Košare pune sna by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Ništa zbližava putovanje

Ljubav ranu;

Ništa

putovanje

Ljubav je najbolji lijek za svaku ranu; njome možemo pomoći i onima koji se prave važni.

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe. bez oduševljenja, život je bez Duha.

Duhovni

su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Vrata neba otvaraju se ljubav« (ljubavlju) prema bližnjima.

Služiti onima koji ti nemaju čime uzvratiti siguran je put koji vodi u život vječni.

Duhovni su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Ništa ljude međusobno ne zbližava koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju.

Ljubav je najbolji lijek za svaku ranu; njome možemo pomoći i onima koji se prave važni.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka.

Vjera nas potiče da ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Ljubav je najbolji lijek za svaku ranu; njome možemo pomoći i onima koji se prave važni.

Vrata neba otvaraju se »na ljubav« (ljubavlju) prema bližnjima.

ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Služiti onima koji ti nemaju čime uzvratiti siguran je put koji vodi u život vječni.

Ljubav je najbolji lijek za svaku ranu; njome možemo pomoći i onima koji se prave važni. Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe.

Služiti onima koji ti nemaju čime uzvratiti siguran je koji vodi u život vječni.

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe. oduševljenja, je bez Duha.

Služiti onima koji ti nemaju čime uzvratiti siguran je put koji vodi u život vječni.

neba otvaraju se ljubav« (ljubavlju) prema bližnjima.

Duhovni su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka.

Duhovni su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Ništa ljude međusobno ne zbližava koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju.

Ljubav je najbolji lijek za svaku ranu; njome možemo pomoći i onima koji se prave važni.

Život bez oduševljenja, život je bez Duha.

Vrata neba otvaraju se »na ljubav« (ljubavlju) prema bližnjima.

Ništa ljude međusobno ne koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju.

Ljubav je najbolji lijek za svaku ranu; njome možemo pomoći i onima koji se prave važni.

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe. Život bez oduševljenja, život je bez Duha.

Život bez oduševljenja, život je bez Duha. Vrata neba otvaraju se »na ljubav« (ljubavlju)

Služiti onima koji ti nemaju čime uzvratiti siguran je put koji vodi u život vječni.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka.

Vjera nas potiče da ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka. Vrata neba otvaraju se »na ljubav« (ljubavlju) prema bližnjima.

prema bližnjima.

Duhovni su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka. svaku pomoći i važni.

Vjera nas potiče da ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Duhovni su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe. oduševljenja, je bez Duha.

Služiti onima koji ti nemaju čime uzvratiti siguran je put koji vodi u život vječni.

neba otvaraju se ljubav« (ljubavlju) prema bližnjima.

Ništa ljude međusobno ne koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju.

Duhovni su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka.

Vjera nas potiče da ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Ništa ljude međusobno ne zbližava koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju.

Ljubav je najbolji lijek za svaku ranu; njome možemo pomoći i onima koji se prave važni.

Ništa ljude međusobno ne zbližava koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju. Vjera

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka.

Vjera nas potiče da ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i

neizmjerne

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe. Život bez oduševljenja, život je bez Duha.

Vrata neba otvaraju se »na ljubav« (ljubavlju) prema bližnjima.

ljubavi za čovjeka.

Služiti onima koji ti nemaju čime uzvratiti siguran je put koji vodi u život vječni.

Duhovni su ljudi Bo jim očima zagledani u čovjeka.

Vjera nas potiče da ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Ništa ljude međusobno ne zbližava koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju.

Sakramenti su izraz Božje dovitljive i neizmjerne ljubavi za čovjeka.

Ništa ljude međusobno ne zbližava koliko zajednički put i putovanje prema istome cilju.

Vjera nas potiče da ustanemo i krenemo prema onima koje ne poznajemo.

Anton Tamarut

KOŠARE PUNE SNA

Izabrane misli

Uredila: Marija Perčić

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2025.

predgovor

Poštovani čitatelji, radost mi je predati vam na uživanje ovaj prvi »pušlek«, ruko-

vet misli koje sam izabrala iz bogatoga teološkog opusa Antona Tamaruta, svećenika, teologa i pjesnika.

Izbor je nastajao postupno, u hodu, na putu, za potrebe naše vjerničke zajednice, u crkvi svetoga Vinka u Frankopanskoj ulici, u srcu Zagreba i Kršćanskoga kulturnog centra, udruge vjernika laika proistekle iz te zajednice. Ovim izabranim mislima nadahnjivali smo naše molitvene susrete, euharistijska klanjanja, druženja, razne druge prigode, kao i pratitelje našeg profila na Facebooku.

Ponajviše je ovaj izbor nastao zbog moga osobnog oduševljenja pisanom riječju prof. Tamaruta, našeg duhovnika, suputnika na Isusovu putu i prijatelja, te mojim dubokim uvjerenjem da njegova teološka misao na suvremen način pretače Riječ Božju u naše životne stvarnosti, da svojom ljepotom može u

nama pokrenuti novi žar za izgradnju kraljevstva Božjeg i obiteljskog lica Crkve, stvarati oaze prijateljstva i dobrote, biti li-

jek za svaku ranu i oplemeniti evanđeoskom hrabrošću, radošću i nadom sve ljude s kojima živimo i koje susrećemo.

Zahvaljujem prof. Tamarutu što mi je dopustio u kriške razlomiti njegovu – poput toploga svježeg kruha – hranjivu riječ

i podijeliti je s vama.

Završila bih ovaj kratki predgovor stihovima iz Tamarutove

pjesme Krila za najšira mora, u kojima je sadržana i svrha ovih Izabranih misli:

miljenici tvoji orošeni Duhom iz pune košare sna vadit će sjemenke svjetlosti svjetlošću Riječi zasijat će lice zemlje jer radost treba još veća krila za najviše planine i najšira mora

Marija Perčić

izabrane misli

Ima li Crkva u cjelini važniju i hitniju zadaću od ove: spasiti današnjega čovjeka od besmisla i tjeskobe, pomoći mu da živi radosno, reći mu da je stvoren za ljubav?

Zanimljivo je da su početci Crkve u gradu. Prve generacije kršćana stasale su u gradskim sredinama, u Jeruzalemu, Antiohiji, Aleksandriji, Rimu, da ne spominjemo brojna druga središta u kojima je propovijedao apostol Pavao. Crkva, dakle, ima veliko, dva tisućljeća dugo iskustvo grada. Osobito prva stoljeća crkvenog djelovanja u gradu mogu potaknuti na promišljanje suvremenih oblika i načina evangelizacije u gradskim sredinama. Suvremena situacija grada možda bi se najprikladnije mogla usporediti s duhovnom i emotivnom pustinjom, gdje se ljudi usprkos rijeci namjernika osjećaju pustinjacima, miljama daleko od onih koje u krcatom tramvaju dotiču ramenima.

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine, mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe.

U svijetu raznovrsnih otuđenosti, nametnutog opreza i trajnih egzistencijalnih sumnji i nesigurnosti, Crkvi je u »globalnom gradu« namijenjeno biti duhovni dom gdje se stvaraju i njeguju iskrena i osobna prijateljstva, obnavlja i učvršćuje uzajamno povjerenje, u kojemu se iz anonimnih i bezličnih odnosa ulazi u životno zajedništvo sinova i kćeri Božjih.

Samo kao zajednica učenika koji se međusobno gledaju Kristovim očima i osjećaju jedni za druge njegovim srcem, Crkva može pustinju »globalnoga grada« evanđeoskom postojanošću tiho pretvoriti u plodno tlo prijateljskih odnosa među svim ljudima i narodima. »Globalni grad« vapi za takvom Crkvom.

Svijet je kao »globalni grad« pun umornih i opterećenih ljudi.

Stres je postala najčešća riječ kojom se opisuje stanje globalnoga građanina, a osamljenost osnovna tužaljka čak i onih koji žive u braku i imaju djecu. Ne osjećaju se napuštenima i zaboravljenima samo pojedinci nego i pojedine skupine ljudi, čak i cijeli narodi.

U »globalnom gradu« za Crkvu nema važnije službe od okupljanja i povezivanja ljudi i naroda. Crkvi je od njezina utemeljenja povjereno hodočašće povjerenja na zemlji.

Crkva bi, kao duhovni prostor, u prvom redu trebala biti oaza prijateljske blizine,

mjesto duševnog odmora i duhovne okrepe.

Nameće se pitanje ima li danas u Crkvi dovoljno hrabrosti ponoviti Isusov poziv na obraćenje?! I možda još važnije

pitanje: Ima li u Crkvi dovoljno kršćana oduševljenih Isusovom radosnom viješću – osoba koje ne samo što se ne boje drugima reći: »Vjeruj evanđelju!« nego su također spremne druge pozvati i reći im: »Dođi i vidi! Podijeli s nama ljepotu i radost vjere!«

Kršćane od drugih ljudi ponajprije razlikuje susret s Isusom Kristom. Do tog susreta redovito se dolazi preko drugih. I za današnje kršćane vrijedi isto: druge mogu dovesti Isusu samo ako su sami osobno i zajedno njime oduševljeni. A oduševljenje

Isusom temelji se isključivo na dubokoj životnoj promjeni koja se dogodila u susretu s njime. Život bez oduševljenja, život je bez Duha. Kršćanski je život stoga nezamisliv bez oduševljenja.

Crkva je u prvom redu zajednica onih koje Otac nebeski u Duhu Svetome okuplja i povezuje oduševljenjem za Isusa Krista.

Bilješka o autoru

Anton Tamarut, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rođen je 29. kolovoza 1960. godine u Novalji na otoku Pagu. Za svećenika je zaređen 31. ožujka 1986. godine.

Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija.

Od 2003. godine, kada je došao u Zagreb, euharistiju redovito slavi i propovijeda u crkvi sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj ulici. Zajedno sa skupinom

vjernika laika osnovao je 2009. godine udrugu Kršćanski kulturni centar, sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj je duhovnik.

Objavio je sedamnaest knjiga, pet zbirki pjesama, a tri je knjige uredio.