Kršćanski stalež by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

KRŠĆANSKI STALEŽ

Prijevod: Marko Lončar

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2025.

Naslov izvornika:

Hans Urs von Balthasar, Christlicher Stand

PREDGOVOR KAO UPUTA ZA KORIŠTENJE KNJIGE

Što želi biti ova knjiga?

Ništa drugo doli iscrpna meditacija o razlozima i pozadini razmatranja Egzercicija (Duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskog) o »Kristovu pozivu« (Egz. br. 91), o odgovoru koji valja dati na taj poziv »ako želiš dopustiti da te taj poziv zahvati« (isto 97), i o izboru pred koji nas taj poziv stavlja: Nasljedovati Krista našega Gospodina prema »prvom statusu koji se sastoji u opsluživanju zapovijedi«, za što nam je dao primjer slušajući svoje roditelje, ili »prema drugom statusu koji se sastoji u savršenosti evanđelja«, jer je ostavio svoju obitelj »kako bi bio slobodan za službu svom vječnom Ocu«. A to, »da bismo u svakom statusu ili načinu života, koji nam Bog poklanja na izbor, dospjeli do savršenstva« – kršćanske ljubavi, razumije se (isto 135). U svom Direktoriju autor pridodaje naputak, da je više razloga potrebno za izbor prvoga nego li drugog puta.

Naša meditacija »o statusu ili načinu života« nastoji razumjeti kako to da je uopće moguć i nužan taj čin izbora »unutar svete Majke, hijerarhijske Crkve« (isto 170), otkuda potječe to ili-ili – budući da oboje može dovesti do iste »savršenosti ljubavi«, kako to da isto, promatrano pod drugim vidom može biti apsolutno i relativno.

Mi prihvaćamo kao polazište punu ozbiljnost, uvježbavanje glavnog čina kršćanskog života, kako

ga žele ponuditi Duhovne vježbe, i priznajemo tu ozbiljnost kao ozbiljnost samoga evanđelja, kao osobni vjernički susret s Kristom, pa tu ozbiljnost ni na koji način ne pokušavamo smanjiti zakulisnim pitanjima. Radije pitamo u smjeru te ozbiljnosti, i to unutar strukturalnih i povijesnih crkvenih danosti, unutar kojih kršćanin jedino može susresti konkretnoga Krista, a koje se u vezi s pozivom, statusom i izborom nisu bitno promijenile od vremena pisanja Egzercicija. Ovo prihvaćanje crkvene interpretacije evanđelja čini da naše razmatranje izgleda naivno i nezaštićeno; ta, nema ni jednog vida tog tumačenja a da nije osporavan pa bi njihovo »znanstveno« obrazloženje zahtijevalo opširne studije, koje u krajnjoj liniji ipak ne bi nikoga zadovoljile ako ne prihvaća crkveni način gledanja.

Što se pretpostavlja?

1. Da u Crkvi, kamo su svi kršćani od Boga pozvani kao u svoju postojbinu, ima različitih životnih statusa ili staleža koji se međusobno dopunjuju.1 Nas zanima

1 Iscrpan prikaz: Barbara Albrecht, Stand und Stände. Eine theologische Untersuchung (Paderborn, 1962.). Veoma detaljan prikaz pojmova pokazuje kako je višeznačan termin »status« ne samo izvan Crkve (u sociologiji, psihologiji) nego i unutar crkvene teologije. (O ovoj analogiji usp. I G. Gundlach, Stand, u: Staatslex. V, 1932., 45; Stand, u: LTK1 IX, 768–769; B. Häring, Stand, u: LTK2 IX, 1009–1011). Rad B. Albrecht možda ovisi o predavanjima Hermanna Volk, koji se poslije kao biskup služio njezinim radovima; usp. njegov rad Christenstand – Ordensstand, u: Ordenskorrespondenz 1966., 66–92 (ili u Ges. Schriften II, Mainz, 1966., 229–256).

stvarnost »staleža«, ne starost termina2 ili njegova (navodna) vezanost uz srednjovjekovnu sliku svijeta;3 istu se stvar uzimalo (i Ignacije ju tako uzima) kao istoznačnicu za »život«, »vita«.4 Mi tragamo za podrijetlom te suprotstavljenosti, koja u životu Isusovu (i Marijinu) postaje vidljiva a istodobno se i nadvladava, i nastojimo podrijetlo odrediti u »stanju pale naravi«, gdje je razbijena sinteza koju treba kao prvotnu pretpostaviti. O tome će još biti riječi. 2. Da je Isus, kako bi osigurao jedinstvo svoje zajednice, pozivajući dvanaestoricu i zahtijevajući radikalno nasljedovanje proveo primarnu podjelu u kojoj je bio odlučujući osobni moment: odluka da se dijeli svoj život, dok je moment službe (»svećeništvo« kasnije Crkve, nasuprot laikatu) iz ovoga tek poslije izraslo. U ovoj rečenici sadržana je temeljna pretpostavka našeg cjelokupnog tijeka rasprave. Sažeto rečeno to, doduše, znači personalnu uniju staleža savjetā i staleža svećeništva kod onih »posebno« izabranih za nasljedovanje (riječ »posebno« ovdje se ne može izbjeći), a vremensku i kvalitativnu prednost crkve-

2 Već prije Tome (S Th II, II q 183) postoji termin: »Stara je Crkva govorila o statusu, status laika, dok su dionici duhovnog staleža označavani kao ordo. To je razlikovanje posuđeno od Rimskog društvenog poretka. Statusu rimskih građana suočen je stalež ordo, kvalificirani stalež koji je po službi ili privilegiranom položaju sa sobom nosio povećana prava i posebne obveze. Spominjao se ordo senatorius itd. Na isti način Crkva je označavala pripadnike duhovnog staleža kao one što pripadaju u ordo clericalis.« M. W. Pöchl, Geschichte des Kirchenrechtes (Wien – München, 21960.), Bd. I, 63 (cit. iz B. Albrecht, 94).

3 W. Schwer, Stand und Ständeordnung im Weltbild des Mittelalters (Paderborn, 1934.).

4 Vidi u tekstu str. 193.

nog života savjetā pred crkvenom službom.5 Krist ne želi, u prvom redu, osnovati hijerarhiju, nego pridobiti ljude u svoje nasljedovanje koje će dovesti do pomirenja svijeta s Bogom po ljubavi samoodricanja, koja je u krajnjoj liniji po raspeta: oni trebaju s njim biti »svjetlost svijeta«.

Stara je teologija to, dakako, vidjela,6 a posljednji sabor to pretpostavlja kao po sebi razumljivo.7 Nakon knjige Martina Hengelsa Nachfolge und Charisma8 nije više potrebno raspravljati s tumačima Pisma koji umanjuju smisao te u Isusu vide neku vrstu Rabina koji je, slično drugima, prihvaćao učenike »na određeno vrijeme«, pa da je tek poslije Uskrsa odnos izabranja shvaćen kao apsolutni i doživotni zahtjev. Stoga i temeljni članak Heinza Schürmanna, opetovano citiran i isto tako osporavan, »Krug Isusovih učenikā kao znak za Izrael i pralik kršćanskog staleža savjetā«9 ostaje u svemu glavnome punovažan. Dvije stvari proizlaze iz ovoga: 1. Sa zahtjevom za potpunom osobnom privrženosti onih kojima će

5 Usp. o tome u: Der antirömische Affekt (Herder, 1975.), primat Marijanskog pred Petrovskim.

6 Usp. u tekstu str. 236.

7 Kad (u PC 1, 1) pretpostavlja: »Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauke i primjera božanskog Učitelja.« O tri savjeta: PC 12-14. O svemu J. Martelet, Réflexion théologique sur le décret (P. C.), u: Vie Consqcrée 38 (1966.) 32–46.

8 Alfred Töpelmann (Berlin, 1968.).

9 »Der Jüngerkreis Jesu als Zeichen für Israel und als Urbild des kirchlichen Rätestandes«, prvotno u: Erbe und Aurtrag (Werl, 1963.), preuzeto u: Ursprung und Gestalt. Erörterungen und Besinnungen zum Neuen Testament (Patmos Düsseldorf, 1970.) 46–60.

Isus u određeno vrijeme izričito prenijeti crkvene punomoći službe nastaje i trajna međusobna veza službenog svećenstva i osobnog sudjelovanja u Kristovu svećeništvu (u »staležu savjetā«), ma kako god fleksibilno i varijabilno se kroz crkvenu povijest shvaćalo tu međusobnu vezu. 2. Ako su oba »ordines«10 funkcionalno – kao »službe« – usmjereni prema temeljnom statusu Crkve kao takve (laos, narod), oni ipak taj temeljni status omogućuju i nose, i to tako da je Crkva ponajprije sazidana na temelju službe (Ef 2,20) i takva ostaje (Otk 21,14), a sama služba još jednom ostaje utemeljena na potpunoj predanosti one Ecclesisa immaculata (Ef 5,27), na statusu onih koji savršenu ljubav barem trebaju reprezentirati.11 3. Mi se stoga ne upuštamo u rasprave o egzegetskom problematiziranju evanđeoskog podrijetla »tri evanđeoska savjeta«. Naravno da su oni – kao na primjer broj sakramenata – tek poslije brojeni i istaknuti kao formirajući elementi »staleža savjetā«, i to naravno nikada odijeljeno od svog kršćanskog smisla: Biti upriličenje Isusove ljubavi u posvećenosti Ocu i ljudima. Dakako, ova tri »savjeta« imaju raznorodne korijene u evanđelju i kod Pavla, pa ipak to ne priječi da oni skupa pokrivaju cijelo polje onog što čovjek može od sebe dati,12 tako da ih se ne može proizvoljno stavljati s ostalim Isusovim savjetima.

10 Usp. nap. 2.

11 Usp. realno-simboličnu scenu Iv 21,15, i o tome dolje str. 229 ss.

12 Od mnogih radova neka je spomenuto samo nekoliko: A. van Gansewinkel, Die Grundlage für den Rat des Gehorsams in den Evangelien (Mödlingen, 1937.); F. Mußner, Die evangelischen Räte und das Evangelium, u: BM 30 (1954.) 485–493; H. Zimmermann, Christus nachfolgen. Eine Studie zu den Nachfolgeworten der

Kad evanđelisti i Pracrkva doslovno shvaćene savjete s punim pravom proširuju u (samo) duhovni smisao (usp. Egzercicije 98), to ih ne sprječava da potvrđuju doslovni osnovni smisao.13 Samo egzegetske predrasude (koje minimaliziraju Isusov zahtjev nasljedovanja upućen učenicima) mogu odbacivati kao ne-biblijski pojam »posebnog« (ili, kako ćemo mi govoriti, »kvalitativnog«) nasljedovanja.14 A kada rana Crkva zaista kao cjelina živi u atmosferi realno-duhovnog shvaćanja »savjetā« (= »vita apostolica«), tada po sebi razumljivo postojanje »djevica« i »asketa« u njezinim redovima svjedoči da ona oblik života »posebnog« nasljedovanja nije pokušavala spiritualizirati.15 »Duae vitae« (dva života) koji upućuju

synoptischen Evangelien, u: ThGl 53 (1963.), 244–255; W. Pesch, Die evangelischen Räte und das Neue Testament, u: Ordenskorrespondenz 4 (1963.), 86–96; Paul Lamarche, Les fondement scripturaires de la vie religieuse, u: Vie Consacrée 41 (1969.), 323–327; R. Schnackenburg, Die sittliche Botschaft des Neuen Testaments (Huber, München, 1954.), 26ss; isti, Christliche Existenz nach dem Neuen Testament I (Kösel, München, 1967.), 147 ss; isti, u: LThK2 III, 1245 s.

13 Usp. P. Lamarche, Les fondament..., 327: »La généralisation opérée par les évangelistes ne détruit pas ce qu’il y avait de particulier dans les récits de vocation.«

14 Na primjer P. Lippert CSSR: »Dakako, izreke o nasljedovanju vrijede i poslije Uskrsa, ta one su nam prema dostupnom oblikovanju teksta (!) evanđelista iz po-uskrsno-redakcijskog vidika predložene kao obvezne. No, u tom slučaju nije riječ više o nastavku pred-uskrsnog učeničkog odnosa (!) kao modela (npr. za redovnike), nego o opće-kršćanskom temeljnom stavu«. Ordenskorrespondenz (1969.), 401.

15 O tome René Carpentier, u: D. Spir. Art. Etats de vie, IV/2 (1961.), 1406–1428. S pravom autor pokazuje da prvotna »communio sanctorum« (zajednica svetih) jedva da je tematizirala, i da

jedan na drugi od samog su početka tu, a i svećenička služba ništa manje, koja je kroz povijest često na dramatičan način nastojala odrediti svoj odnos prema »duae vitae«; o tome ćemo u tekstu opširno.

je to bila prednost u odnosu na kruta suprotstavljanja u kasnijem crkvenom životu. No, razlike zbog toga nipošto nisu nedostajale – u smislu pavlovskog nauka tijelo-udovi – a pojava redovništva u 4. stoljeću nije bila primarno, kako bi se moglo pretpostavljati, akcentuiranje nekog posebnog statusa, nego pokušaj životno nastaviti ideal općecrkvenog »vita apostolica« (apostolskog života). Usp. o tome Louis Bouyer, La vie de s. Antoine (St. Vandrille, 1950.); Dom G. Morin, L’idéal monastique et la vie chrétienne de premiers jours (Paris, 31921.). »Talem primum Crhisto credentium fuisse Ecclesiam, quales nunc monachi esse nituntur«, veli Jeronim (u De vir ill zu Philon) sa cijelom tradicijom (Tekstovi kod Fr. Bivarius, De veteri Monachatu, Lugd. 1662, i dolje s. 236). Misao što se proteže kroz čitavu tradiciju još jednom razvija R. Carpentier u: Témoins de la Cité de Dieu (1956.), koji predstavlja život savjetā kao »obris kršćanskog ideala«, i to ne (kako se obično naglašava) kao znak budućega vijeka onostrane usavršene Crkve, nego kao pokušaj po mogućnosti utjelovljivati svetost sadašnje. Slično L. Holtz, Ordensleben als Zeichen des Endzustands, u: OK 9 (1968.), 26 ss; G. Ligabue, La testimonianza escatologica della vita religiosa, Coll. Spiritualitas ( Paris, Vrin, 1968.).

S druge strane, cijela naša studija protivi se nagnuću da se plodonosna opozicija u svojim osnovnim crtama opisanih staležā dokine ili bar omekša u bezobličnost »demokratskog Božjeg naroda«. Struktura »Lumen Gentium« veoma jasno pokazuje, da je Saboru, koji je pojam »naroda« stavio u prvi plan, tako nešto bilo posve strano. Omiljeni pokušaji u Francuskoj, ali i kod nas (u njemačkom govornom području), da se razlika laik-klerik dokine kontinuiranim stupnjevanjem službi, ministères, pa konačno »službi« i »funkcija« (da bi se prošvercalo i svećeništvo žena), čine nam se jednako nebiblijski kao i zamagljivanje opozicije između djevičanstva i ženidbe u smiješni »third way«.

Mnogi će način, na koji mi s tradicijom život savjetā s njegovim osnovnim značajkama svodimo na Isusa, nazvati naivnim, a jednako tako i naše ophođenje s Pismom, čije riječi često uzimamo kao ilustraciju osnovnih postavki. Neka ide svojim putem. Mi uzimamo Pismo kao nadahnutu cjelinu, koja se povrh toga tumači u glavnoj rijeci predaje i povijesti Crkve.

Jedan pokušaj i njegove granice

1. Središnja misao našeg nastojanja time još nije označena. Plodna opozicija staleža u Crkvi, koji, s jedne strane, svi ukazuju jedan na drugi (i stoga pod različitim vidom svaki može za sebe tražiti prvenstvo),16 a s druge strane, dopuštaju određene nad- i podređenosti koje se ni pod prijetnjom anateme ne smije odbacivati,17upućuje u konačnici na otajstvo Crkve, i to ne na nju kao vanjsku organizaciju, nego kao produžetak Isusa Krista, koji, da bi ozdravio ljudsku narav, bira svoj stalež upravo u poslanju Očevu, koji ga šalje u svijet da bi tamo vršio volju Očevu »kako na zemlji tako i na nebu«, i tako »Božjem kraljevstvu« omogućio da »dođe«. Uspoređeno sa sociološkim stanjem ljudi u ovom svijetu njegovo je stajanje ekscentrično, jer je u dubljem smislu koncentrirano na Boga.

16 Usp. dolje II C 5: Stalež savjeta, svećenički stalež, laički stalež, kao i istančana tumačenja Barbare Albrechts, nav. dj. (gore nap. 1) 113 ss o »isprepletanju staležā«.

17 »Si quis dixerit statum conugalem anteponendum esse statui virginitatis vel caelibatus, et non esse melius ac beatius manere in virginitate aut caelibatu quam iungi matrimonio: anathema sit.« Tridentinum, sess. 24, can 10. DS 1810.

Pra-ekleziološka jeka ovog statusa je status Marije (kao pralik Crve), koja u poslušnom, siromašnom djevičanstvu postiže plodnost materinstva. 2. Ovo ekscentrično-koncentrično životno mjesto na korist ozdravljenja ljudske naravi doziva u pamet pra-status čovjeka: sav privržen k Bogu, ali zbog toga neodmetnut od kozmosa. Točno, ali: time što, polazeći od otajstva Krist-Crkva, gledamo unazad na čovjeka prvotnog stanja, koji nije bio potreban ozdravljenja i spasenja, pojavljuje se pred nama ništa manja tajna, kojoj su crkveni oci s čuđenjem gledali oči u oči, dok ju mi ili ne vidimo ili ju u nelagodnosti izbjegavamo. Bog je čovjeka stvorio, bez sumnje ne u otuđenje već »vrlo dobro«, u ‘rectitudo’ [ispravnost], s obzirom na njegovu narav i nadnaravnu usmjerenost k Bogu. To prvotno stanje postavlja ga s ovu stranu kasnijih razdvojenih staleških značajki (bogat-siromašan, slobodan-poslušan, plodan-djevičanski) te ostaje nedostupno za bilo kakvu rekonstrukciju po predodžbi. U njemu pak izgleda ostvarena ona prvotna sinteza ljubavi, koja je apsolutno mjerilo: Boga u sebi, pa stoga i Boga u njegovu stvorenju; s njom počinjemo naše cjelokupno razmišljanje.

No, ako pri rekonstrukciji pra-stanja nailazimo na prvu prepreku (budući da se ono ne može slikovito zamisliti), to nam se sada isprječuje druga: Odakle uzeti mjerila da opišemo narav ljubavi, ako ne iz objave, ponajprije iz Novog zavjeta? Po tome pak Krist, protiv sveg vremenskog redoslijeda (1 Kor 15,46), dobiva mjesto prije Adama: kao istinski cilj i svršetak-Omega, on je i istinski početak-Alfa. Ovo se najjasnije poznaje po tome, što objedinjenje svih suprotnosti u raju zemaljskom tako dugo ostaje neostvareno (posse non

Taj pra-izbor (stavljanje Boga pred vlastiti ja) nema ništa zajedničkog s izborom (nekog crkvenog staleža) u egzercicijama, kao što mu ne prethodi »poziv« sličan kršćanskom.

Stoga u našem razmatranju status raja zemaljskog – qui legit intelligat! (Mk 13,14) – može biti uzet samo kao šifra jedinstva prije crkvenih suprotstavljenih staleža, šifra koja nam je na svome mjestu obvezna, jer je otpadom od jedinstva, po stanju grijeha, uvjetovana završna Kristova sinteza. Stoga uvodni opis jedinstva ljubavi, koji prethodi svim mjerama uspostave jedinstva, ostaje samo zamišljen; on postaje punokrvan i opipljiv tek prolazom kroz krvavi »izbor« križa (usp. Heb 12,2), u kojem ljubav u potpunom odricanju ponovo stiče savršenu »radost« svojega punog života u Bogu i u svijetu.19

3. Tek u tijeku povijesti spasenja nastaje nužnost razlikovanja »poziva«, kojim se bavi, uvijek oslanjajući se na Ignacija, treći dio. No, prethodni opis »pozadine« (I. dio), ma kako god ostao apstraktan (i ignacijanski »princip i fundament« ostaju prilično apstraktni), daje razumjeti po kojim se objektivnim mjerilima javlja poziv na nasljedovanje, i po kojim subjektivnim vrijednosnim mjerilima treba uslijediti

18 O ovome vidi prikaz problematike, Henri de Lubac, Surnaturel (Aubier Paris, 1946.).

19 Ovo nas možda formalno dovodi u blizinu Hegela, ako i kod njega sinteza prvotnog stanja bez prolaza kroz tragiku povijesti i spekulativni Veliki petak ostaje apstraktna. Ali, prvo, nas ne zanima povijest svijeta, nego struktura staleža Crkve, a, osim toga, za nas Krist nije »princip«, nego nezamjenjiva osoba, po čijoj je slobodnoj ponudi ljubavi prema Stvoritelju tek omogućeno odgovorno stvaranje svijeta.

14 peccare) dok ga Adam nije u slobodi izbora prihvatio.18

Što ne obrađujemo

S rečenim je označen horizont našeg razmatranja; vidljivo je, kako se veoma mnogo toga izostavlja: većina onoga, na što su ljudi danas osjetljivi – djelomično s punim pravom; ništa izravno o suvremenosti staležā, što je Koncil jako zaokupljalo (primjerice,

20 Po ovom načinu gledanja L. de la Puente piše svoje, u mnoge jezike prevedeno djelo: De la perfección del cristiano en todos sus estados (3 knjige: Svjetovni stalež, duhovni stalež, redovnički stalež, Valladolid, 1612.; usp. Sommervogel VI, 1285. – 1286.). O »pozivu« iz vidika Koncila: La vocations à la lumière de l’ecclésiologie de Vatican II (Centre national des vocations, Bruxelles, 1966.). Tu P. de Locht vrlo dobro pokazuje crkveno međusobno dopunjavanje pozivā. Mi stoga između mišljenja da je stalež savjetā onaj što daje pečat svim kršćanskim staležima (tako, primjerice, R. Carpentier, nav. dj., Seb. Aguilar. Vida Evangelica, Bilbao, 1966., isti, Secularisazión y vida religiosa, Salamanca, 1970.), i ideje da su stalež savjetā i svjetovni stalež u vojujućoj Crkvi komplementarno nužni (tako npr. K. Rahner) ne vidimo pravu opreku, kao što čini npr. V. Codina S. J. (Teología de la vida religiosa, Ed. Razón y Fe, Madrid, 1968.). Cijela naša studija nastoji pomoći da se razbije privid te suprotnosti.

21 Usp. Klaus Demmer, Die Lebensentscheidung. Ihre moraltheologischen Grundlagen (München, 1974.); isti, die unwiderrufliche Entscheidung. Überlegungen zur Theologie der Lebenswahl, u: Internat. Kath. Zeitschrift »Communio« 3 (1974.) 385–398 (lit.)

15 odgovor pozvanoga. Uvijek je po Ignaciju, riječ o tome da se »u svakom staležu ili životu«, koje po pozivu izabiremo, »postigne savršenstvo« ljubavi.20 Uvijek je posrijedi apsolutnost koja zahtijeva cijeli život, pa je stoga izbor staleža ephapax, nešto »jednom zauvijek«.21

suvremeno življenje evanđeoskih savjeta, odnos crkvenih staleža danas prema svjetskim tijekovima, filozofske pretpostavke kršćanskih staleških ideala); ništa od nepregledne kazuistike konkretnog života u staležima, o problemima sukoba općenitih normi staleža s individualnim životnim problemima, ništa o mogućem prelasku iz jednog staleža u drugi.

I teološki ostaje mnogo toga izostavljeno, na primjer Stari zavjet; pogled je uperen centralno na Katoličku Kristovu Crkvu. Pitanja povezana s (ovdje kratko spomenutim) »statusom milosti« ne pripadaju temi.

Sve treba zadržati pisani stil razmatranja, pa se stoga izostavlja aparat napomena.22 Povijesno-teološki ekskurzi (otisnuto manjim fontom) mišljeni su kao ilustracija, i nigdje ne idu za iscrpnim dokazivanjem.

Ako sve ovo može značiti bilo kakvu aktualnost, tada je ona u tome da usmjerimo misli na jedino potrebno, bespoštedno otkrivanje što je structura amoris. Odlučnost pak ne znači jednostranost. Tko si dade truda pročitati cijelu studiju, razabrat će da svaki element na svome mjestu pretpostavlja sve ostale; slijed misli ostaje cikličan, sve više uključiv, kako priliči katoličkoj misli.

22 Prebogata literatura nalazi se u časopisima: Zeitschrift für Aszese und Mystik, sada Geist und Leben; Revue d’ ascétique et de Mystique, kasnije Revue d’ Histoire de la Spiritualité; Ordenskorrespondenz; Vie Consacrée, The Way, Rivista di vita Spirituale; Bibliographia Internationalis Spiritualitatis (od 1966.) itd. Valja obratiti pozornost na jedan zov našem vremenu: J. B. Metz: Zeit der Orden? Zur Mystik und Politik der Nachfolge. Herder, 1977.

. ODREĐENJE

ČOVJEKA ZA LJUBAV

1. Glavna zapovijed

»Učitelju, koja je najvažnija zapovijed u Zakonu?« On im odgovori: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22,36-40).

Time Isus naznačuje krajnji cilj, dakle smisao življenja. Tko hoće ući u život, tko dakle želi postići svoju svrhu, taj mora obdržavati zapovijedi (Mt 19,17) koje su sažete u dvostrukoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To pak vrijedi u tolikoj mjeri, da tko obdržava tu zapovijed, na kojoj počivaju sav Zakon i proroci, ispunjava sve (Rim 13,3), dočim bi bez ljubavi i savršeno obdržavanje zapovijedi bilo besmisleno i nekorisno (1 Kor 13,1-3). Ova zapovijed predstavlja nam se tako jednostavno i nepromjenjivo, tako nad-vremenski i, naizgled, neosjetljivo prema svakoj sposobnosti ili nesposobnosti, svakom nadanju i razočaranju, svakom naprezanju i zakazivanju, štoviše, i prema svakoj samosvijesti; nitko na svijetu ne može zaozbiljno tvrditi da ju je ikad u njezinoj apsolutnosti ikad obdržao: pa bi ju radije smatrali za izraz želje i sanjarenja, za idealnu ali nedostižnu zvijezdu vodilju, uzvišenu nad nizinama ljudske bijede, za sve osim za ono što uistinu jest: zapovijed. No, Gospodin to ne naziva »želja Božja«, čak ni »savjet« bez kojeg bi se makar i uz poteškoće ipak

postiglo svoj krajnji cilj, on ne govori o tome kao o strmom putu pored kojeg bi bili drugi i ugodniji, on tako malo ostavlja mjesta sumnji u zapovjedni karakter ljubavi, da on tu glavnu zapovijed Starog saveza (Pnz 6,5; Lev 19,18) ne samo što preuzima kao nekoć objavljenu nego ju pojačava i produbljuje kao svoju vlastitu zapovijed: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,34-35). Zapovijed ljubavi prema bližnjemu, koja je u Starom savezu mogla izgledati kao sekundarna u odnosu na zapovijed ljubavi prema Bogu, sada dolazi u prvi plan, ali tako da je njezina mjera ljubav samoga učovječenoga Boga: »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!« (Iv 15,12), pa se stoga uzdiže do kriterija ljubavi prema Bogu: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,« – upravo zapovijed ljubavi – »taj me ljubi« (Iv 14,21). Tko nema ljubavi, toliko je ispao iz svoje životne usmjerenosti da je mrtav u živome tijelu: »Tko ne ljubi, ostaje u smrti.« (1 Iv 3,14), on je sam sebi presudio. Ta, ni o čemu drugom neće se suditi u posljednji dan, nego o ljubavi. To će i za dobre i za zle biti iznenađenje. Oni do posljednjeg časa neće shvatiti, kako je ozbiljno, kako doslovno Gospodin što sada sudi zamislio jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Na iskaz Gospodinov i pravednici će, ništa manje od nepravednika, postavljati pitanje čuđenja: »Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te?’ Gospodin će im odgovoriti: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,34-40). Tko

SADRŽAJ

BALTHASAR u ovoj knjizi, polazeći od

Duhovnih vježbi sv. Ignacija, donosi iscrpnu meditaciju o ’Kristovu pozivu’, o odgovoru koji treba dati na taj poziv i o izboru koji on pred nas stavlja. Taj je izbor dvojak: nasljedovati Krista prema »prvom statusu koji se sastoji u opsluživanju zapovijedi«, za što nam je primjer dao slušajući svoje roditelje, ili »prema drugom statusu koji se sastoji u savršenosti evanđelja«, jer je ostavio svoju obitelj kako bi bio slobodan za službu svom vječnom Ocu. Autor propituje i nastoji razumjeti zašto je uopće nužan taj čin izbora s obzirom na to da oboje može dovesti do iste »savršenosti ljubavi«.

U središtu je promišljanja plodan međusobni odnos staleža (2. dio knjige), dok u 3. dijelu slijedi izlaganje o biti i događaju poziva. Aktualnost djela, kako navodi autor, jest u bespoštednom nastojanju otkrivanja što je structura amoris.

Cijena: 30,00 € ISBN

Kršćanski stalež

Hans Urs von Balthasar

Hans Urs von Balthasar