Lijepo mi je s tobom
Anton Tamarut Lijepo mi je
s tobom
Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2025.
Svjetlost iz koje ne umijem izaći
Lipa
Osjećam kako ti je neugodno i žao
što sam te našao razodjevenu i golu bez cvijeta i lista tebe, kojoj me privlačio miris bijelih cvjetova raskoš zelene krošnje gusti listovi kojima si skrivala moju sramežljivost blažila vruću rijeku mojih osjećaja.
U duši ti teško što mi ne možeš pružiti užitak i zaštitu koju sam imao u tvojoj sjeni
u prozračnosti tvojih mirisnih odaja dok si rukom povjetarca milovala moje tijelo i tepala riječi što se govore nasamo samo onima kojima potpuno pripadamo.
Ne žali ni za čim, ljubljeno moje stablo jer još uvijek uživam u rascvjetalom licu prošlosti u razgranatim putovanjima mislî i zvijezdâ u sljubljenim deblima obećanih dana i bijelih noći u šuštanju zlatnog lišća koje mi se pričinja kao blago rominjanje kiše kao zvuk umiljate svjetlosti iz koje ne umijem izaći. 9
Raspjevana svjetlost
Ne mogu te zaboraviti
jer si plod sna koji se zauvijek pamti, svjetlost što se raspjevala pred nevinim očima, i do danas me prikovala uza se.
I kad bih te htio zaobići i pobjeći u drugi krajolik, ne uspijevam.
Ne uspijevam izbrisati bjelinu jutra, rashladiti toplinu zore, skupiti rosu s pozlaćenih latica ruža, niz vodu prosuti skupljeni pelud pusa.
Ne usuđujem se riječima raniti svečanu tišinu sunca.
I danas bih znao točno označiti mjesta na kojima se rijeka u živo granje zaplela, stijenu oko koje se prpošno zavrtjela, iz dubina ju ozarila.
Tko ne pamti sličan sjaj?!
O ne, nikada te ne bih htio raniti, rijeko, nikada skrenuti tok tvojih bogatih snova!
Tebi dugujem visinu svojih palmi, ponos čempresâ, ljepotu čežnji, širinu slobode.
Ako odlučiš ne teći više kroz grad snova, dopusti da on kraj tebe teče tiho i sporo –sve do ušća, do onoga Velikog mora o kojemu si najviše voljela pričati. 11
Ništa ljepše
Ništa ljepše od trenutka kad me zoveš nadahnućem kad u odaje tvoje uđem pa te opit i snen gledam po mislima tvojim šetam, rijekom srca tiho tečem
Ništa ljepše od mjesta na kojem sam sâm s tobom kada srce moje na tvoje spojeno, nevidljiv svemir ćuti pa ne hajem na koja sam vrata k tebi uš’o na koja ću izaći
Ništa ljepše od trenutka kad se riječi sljube, kada jedna drugu sklada, kad se moje misli s tvojima slože pa već nismo dvoje nego jedno ne znam što je moje, gdje sam dio, gdje cjelina
POETIKA ČOVJEKOLIKE
ISPOVJEDNOSTI
Novom zbirkom pjesama Anton Tamarut potvrđuje se i pozicionira u našoj suvremenosti kao zreo pjesnik sasvim domišljena i cizelirana izričaja, birane metaforičnosti, zaigrana i zrela stiha, suptilna poznavatelja duhovnog, angažirana suvremenika i osebujna čakavca. Njegova poetika iz zbirke u zbirku sve je slobodnija pa i jednostavnija, a ipak mudra i dobrohotna dotle da ćemo, čitajući ju, osjetiti kako nas je uvukao u svoje razloge, otkrio nam neke važne vidike svojega i našeg ozemlja duha u kojem riječ i izričaj zauzimaju temeljno svoje svojstvo – da se divimo i čudimo njihovoj snazi, novoj prodornosti i neslućenim značenjima. A to je već dosta pa i puno za zrelo pjesništvo. Tamarut svoje teme i nadahnuća nalazi u prirodi i u odnosima, u zagrebačkim i otočnim vedutama, u susretima s ljudima i usputnim doživljajima, u slučajnostima i u običnostima. Kao i u dosadašnjim zbirkama pa i knjigama teologijskog određenja autor voli svjetlost, (o)smijeh, blizinu, oduševljenje, radost i nadu – što su samo neki pojmovi prisutni već u naslovima njegovih knjiga, a to je potvrdio i prvom cjelinom ove knjige – koja je podijeljena u šest cjelina – naslovivši ju Svjetlost iz koje ne umijem izaći.
Svjetlost je njegov gotovo geteovski Sehnsucht nach Süden. Ta čežnja za svjetlošću može biti i nekom vrstom vjere u Svjetlost. A ona se probija kroz pore ljudskog, oporosti tijela, tromosti duha i teške misli. Pa ipak, čežnja za svje-
Anton Šuljić 109
tlošću već u sebi nosi trak svjetla koji nas privlači. Stoga ćemo onima koji teže za svjetlom dati velike kredite povjerenja, a osobito kad pišu o sebi i svome probijanju spram Svjetla. Tako dok Tamarut pjeva o rascvjetaloj lipi vjerujemo mu da pjeva baš o njoj, no smjeli bismo pomisliti i na metaforu u kojoj pjeva i o sebi, odnosno o onome sebi koji je mogao biti i nešto drugo jer to što je moglo biti drukčije no što jest moglo mu je pružiti užitak i zaštitu i tepati riječi što se govore samo onima kojima potpuno pripadamo. Tamarut se iskreno pokazuje, naznačuje svoje unutarnje svjetove, viđenja i vjerovanja suprotstavljajući ih onome što je moglo biti, a nije, što se utopilo u rascvjetalo lice prošlosti. Svjetlost je, međutim, ona odrednica koja ga na svoj način tumači i definira. Uvjerava sebe (i lipu): Ne žali ni za čim ljubljeno moje stablo / jer još uvijek uživam u rascvjetalom licu prošlosti / u razgranatim putovanjima misli i zvijezda / u sljubljenim deblima obećanih dana i bijelih noći / u šuštanju zlatnog lišća koje mi se pričinja / kao blago rominjanje kiše / kao zvuk umiljate svjetlosti iz koje ne umijem izaći (Lipa). Čitava je ova zbirka, kao uostalom i najveći dio pjesnikova opusa, neka vrsta hoda i boravka u svjetlosti iz koje on ne umije izaći. Lipa kao metafora ponovno se javlja i u pjesmi Ranjeni cvijet u kojoj pjesnik sebi (i nama) priznaje: Zlatarnicu cijelu zamijenio bih / Za samo jednu mirisnu ogrlicu / Ranjenog cvijeta. Lipina. Slično se prema toj stvarnosti određuje i u pjesmi Raspjevana svjetlost koju ne može zaboraviti jer je plod sna koji se zauvijek pamti, / svjetlost što se raspjevala pred / nevinim očima, / i do danas me prikovala uza se. I ponovno se svjetlost raspjevala pred nevinim očima, dok se njegova rijeka u živo granje zaplela pa pjesnik nikad ne bi htio skrenuti tok njezinih bogatih sno-
va. Stoga je u sebi siguran da će poštovati slobodu snovite
Rijeke kojoj, ako odluči više ne teći kroz grad snova, ipak želi da rijeka kroz taj njegov snoviti grad teče tiho i sporo – sve do ušća, do onoga Velikog mora o kojem je najviše voljela pričati.
Pjesma pak Ništa ljepše ide korak dalje i kao da se odriče metaforičnosti da bi se izrazio autentičan doživljaj, uvjerenje ili san – što li?! Istog određenja je i vrlo lijepa i više no dojmljiva pjesma Kad pada kiša. U njoj pjesnik na amblematičan način, jednostavnim ali vrlo snažnim stihom ponavlja običan, ali vrlo dojmljiv upit: Gdje si? Taj gdje si možda upućuje na prve stranice Biblije i na ogoljena Adama, no vjerojatnije je da je taj upit upućen stvarnoj osobi, osobi iz snova, izmaštanoj ili konkretnoj? U svakom slučaju pjesma će nas se duboko dojmiti. Na sličnom je tragu i pjesma po kojoj je pjesnik naslovio ovu zbirku – Lijepo mi je s tobom. Riječ je o ljepoti susreta, bivanja koje raduje i osmišljava egzistenciju, što se ponavlja i u pjesmi U tvojoj blizini u kojoj je autoru milo biti. On u susretu doživljava svilu, rosu, tišinu i igru, koje ako se ne dožive ne može se znati što su more nemirno i planina mirna / Jedno drugom (Ako nisi bio). Očitost i metaforičnost trajno se izmjenjuju pa je to slučaj i u idućim pjesmama Paun, Spas u ljepoti ili slična ali zagonetnija pjesma Zlatni otok te njoj slična Divlja i pitoma.
To stalno vibriranje na osjećajima i razumu, na odlukama i snovima ove pjesme na svoj način čini i dohvatljivima i nedohvatljivima pa stoga i još vrjednijima. Gotovo da taj pjesnikov izbor karakterizira, reklo bi se usputni i nenamjerni stih Na pola mora, na pola neba (Dupla jedra). 111
SADRŽAJ
Cijena: 16,00 €
ISBN 978-953-11-1962-7