Robert Sarah •
Nicolas Diat
Snaga tišine Protiv diktature buke
K ršćanska sadašnjost
P o l a z i š ta 75 R a zgovor i • s v j e doč a nst va 4
Prijevod Stjepan Bagarić Lektura Boženka Bagarić Korektura Gordana Bašić Kedmenec Grafičko uređenje i oprema Tomislav Alajbeg
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 isbn 978-953-11-1119-5 iskano u listopadu 2017. T cip zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000976161.
Robert Sa r a h • N icol a s Di at
Snaga tišine Protiv diktature buke
K r š ć a nsk a s a da š n jo s t Zagr eb, 2017.
Naslov izvornika: Cardinal Robert Sarah avec Nicolas Diat, La force du silence. Contre la dictature du bruit © Librairie Arthème Fayard, 2016 © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.
Benediktu XVI., velikom prijatelju Božjem, učitelju tišine i molitve
Mons. Raymondu Mariji Tchidimbu, negda nadbiskupu Conakryja, zatvoreniku i žrtvi okrutne strahovlade
Svim bezimenim kartuzijancima, koji gotovo tisuću godina traže Boga
Što nam to viču ta požuda i ta nemoć, ako ne da je u čovjeku negda postojala istinska sreća, od koje mu je sada preostao tek biljeg i posve izblijedjeli trag, a koji on uzaludno pokušava ispuniti svime što ga okružuje, tražeći od odsutnih stvari pomoć koju ne mogu pružiti ni one koje su mu nadohvat, ali koje su odreda posve nekorisne, jer se taj neizmjerni bezdan može ispuniti jedino onim što je neizmjerno i nepromjenjivo, a to znači samim Bogom. Blaise Pascal, Misli
O, narječje moga unutarnjeg sela, Slatki govore mojih izmaštanih polja, Narječje priobalno moje nevidljive rijeke, Govore moga kraja, moje duhovne domovine, O, riječi draža i od samog francuskoga, O, moja tišino! Izgovaram te i napamet učim. Po tisući put pjevam o tebi za radost duše svoje I slušam te kako odjekuješ poput pobjedničkih orgulja. Jean Mogin, Pašnjaci tišine
Uvod
Zašto je kardinal Robert Sarah zaželio posvetiti knjigu tišini? O tome prekrasnom sadržaju razgovarali smo prvi put u travnju 2015. Upravo smo se bili vratili u Rim nakon nekoliko dana provedenih u opatiji Lagrasse. Kardinal je bio uzvratio posjet svom prijatelju bratu Vincentu, u tom divnom samostanu smještenom između gradova Carcassonne i Narbonne. Pogođen multiplom sklerozom, mladi je redovnik bio svjestan kako mu je život pri kraju. U naponu snage osjetio se paraliziranim, prikovan za bolesničku postelju i osuđen na bolne liječničke zahvate. I najlaganiji dah zadavao mu je silne muke. Brat Vincent-Marie de la Résurrection (Vincent Marija od Uskrsnuća) već je živio u potpunoj nebeskoj šutnji. Prvi put susreli su se 25. listopada 2014. Taj je dan duboko obilježio kardinala Saraha. Odmah je prepoznao gorljivu dušu, skrovita svetca, silnog prijatelja Božjeg. Kako zaboraviti duhovnu snagu brata Vincenta, njegovu tišinu, ljepotu njegova osmijeha, kardinalovu uzbuđenost, suze, postiđenost, sudaranje osjećaja? Brat Vincent nije mogao izreći ni najkraću rečenicu jer mu je bolest onemogućila uporabu riječi. Uspijevao je tek podignuti pogled prema kardinalu. Mogao ga je samo promatrati, nepomično, mi7
Uvod
lo, zaneseno. Zacrvenjene oči brata Vincenta odavale su boju vječnosti. Toga sunčanoga jesenskog dana, izlazeći iz sobice u kojoj su se redovnici i bolničari neprekidno izmjenjivali s izvanrednom požrtvovnošću, opat opatije Lagrasse, Emmanuel-Marie, poveo nas je u samostanski vrt pokraj crkve. Trebalo je duboko uzdahnuti i prihvatiti tihu volju Božju, tu skrovitu namisao koja je nezaustavljivo vodila mladog i izvrsnog redovnika, izmučena tijela, prema nepoznatim obalama. Kardinal se više puta vraćao moliti sa svojim prijateljem bratom Vincentom. Bolest se nezaustavljivo pogoršavala, ali se kakvoća tišine, koja je pečatila dijalog visokog prelata i malog monaha, uvećavala na sve nadnaravniji način. Kardinal bi, za boravka u Rimu, često nazvao brata. Jedan bi blago govorio, a drugi šutio. Kardinal Sarah još je jednom nazvao brata Vincenta nekoliko dana prije smrti. Čuo je tek njegovo disanje, hrapavo i neskladno, napadaje boli, krajnje naprezanje njegova srca i mogao mu je jedino udijeliti svoj blagoslov. Kada je, u nedjelju 10. travnja 2016., kardinal Sarah doputovao u Argenteuil, na završetak pokazivanja svete haljine Kristove, brat Vincent već je bio predao dušu Bogu, a uz njega su bili opat Emmanuel-Marie i obitelj. Kako shvatiti otajstvo brata Vincenta? Nakon tolikih boli, završetak puta bio je posve smiren. Rajske su zrake posve tiho prodrle kroz prozore njegove sobe. U posljednjim mjesecima života, mladi se bolesnik mnogo molio za kardinala. Kanonici koji su dvorili brata za trajanja njegove bolesti uvjereni su da je on ostao živjeti 8
Uvod
nekoliko mjeseci dulje baš zato da bi bolje zaštitio Roberta Saraha. Brat Vincent doznao je da vukovi vrebaju, da mu prijatelj treba pomoć, da se oslanja na njega. To prijateljstvo rodilo se u tišini, razrastalo u šutnji i nastavlja trajati u tišini. Susreti s bratom Vincentom bili su čestica vječnosti. Nikada nismo sumnjali u važnost svake minute provedene s njim. Tišina je omogućivala da svaki osjećaj uzdižemo prema njegovu najsavršenijem stanju. Odlazeći iz opatije, znali smo da će nas Vincentova šutnja još više ojačati za suočenje sa svjetovnom bukom. Te proljetne nedjelje, kada se brat Vincent pridružio anđelima nebeskim, kardinal je želio doći u Lagrasse. Duboki mir obavijao je cijeli samostan. Bratova tišina spustila se na mjesta koja je on bio upoznao. Razumije se da nije bilo lako proći pokraj puste bolničke sobe. U crkvenom koru, u kojemu je bratovo tijelo bilo izloženo nekoliko dana, molitva kanonika zvučala je divno. Afrički kardinal došao je voditi sprovod mladog redovnika s kojim nije nikada mogao dugo razgovarati. Dijete gvinejske šikare govorilo je u tišini s malim svetim Francuzom; to je prijateljstvo jedinstveno i neprolazno. Snaga tišine ne bi nikad bila nastala bez brata Vincenta. Pokazao nam je koliko je tišina u koju ga je bolest uronila omogućivala da sve dublje ulazimo u bit stvari. Božji razlozi uvijek su tajanstveni. Zbog čega je stavio na tako teška iskušenja toga radosnog dječaka koji nije tražio ništa? Čemu bolest tako okrutna, tako silovita, tako bolna? Zašto se dogodio taj uzvišeni susret između jednog kardinala iz 9
Uvod
crkvenog vrha i bolesnika zatvorena u sobi? Tišina je osolila tu povijest. Tišina je bila dizalo prema nebesima. Tko je to tražio brata Vincenta? Tko ga je došao uzeti bez i jedne riječi? Bog. Za brata Vincenta Mariju od Uskrsnuća, program je bio jednostavan. Sastojao se od tri riječi: Bog ili ništa. To duhovno prijateljstvo obilježilo je jednu dionicu puta. Bez brata Vincenta, bez oca Emmanuela Marije, nikada ne bismo bili otišli u Veliku Kartuziju (Grande Chartreuse). Dok je klijala ideja da zamolimo oca generala kartuzijanskog reda neka sudjeluje u ovoj knjizi, nismo ni pomišljali da bi zamisao bila ostvariva. Kardinal nije htio remetiti tišinu Velike Kartuzije, a riječ oca generala iznimno je rijetka. Pa ipak, u srijedu 3. veljače 2016., u ranim poslijepodnevnim satima, naš se vlak zaustavio na kolodvoru u Chambéryju… Sivo nebo naslanjalo se na planine koje okružuju grad. Zimska tuga kao da je optočila krajolik i ljude gustim namazom kista. Nadomak Kartuzije podignula se snježna vijavica i prekrila dolinu savršenom bjelinom. Nakon vrata Mosta, na glasovitoj stazi svetoga Brune, cesta je postala jedva prohodna. Probijajući se uz visoke samostanske zidine, susretosmo učitelja novaka oca Serafika i nekoliko mladih monaha koji su se vraćali s padina. Pogledaše u prolazu kardinalov automobil i obzirno mu uputiše pozdrav. Uskoro se automobil zaustavi pred dugačkom građevinom, svečanom i strogom: stigli smo u Veliku Kartuziju. Pahuljice su padale 10
Uvod
u brzim naletima, vjetar je zamahivao granama jela, ali naša je srca obavijala tišina. Polako smo koračali dvorištem za goste te krenuli prema velikom krilu za priore, koje je dao sagraditi dom Innocent Masson još u XVII. st., a kroz koje se ulazi u klaustar dužnosnika. Časni otac general kartuzijanaca, 74-godišnji dom Dysmas de Lassus, primio je kardinala dirljivo jednostavno. Posred toga mističnog krajolika ostvaruje se, sve od 1084., san svetoga Brune o samoći i tišini. U Velikoj Kartuziji, iza tišine, Nathalie Nabert govori o slitini bez premca: »Kartuzijanska duhovnost rodila se iz susreta jedne duše i jednog mjesta, iz poklapanja želje za povučenim životom u Bogu i krajolika, Cartusie solitudinem kako je opisuju drevni tekstovi, čija je osama i divlja ljepota privlačila u još veću osamu, daleko od ‘prolaznih svjetovnih sjena’, omogućivala prijelaz ‘iz oluje ovoga svijeta u duševni mir spokojne i sigurne luke’: tako je Bruno iz Kölna podsjećao na njezinu nužnost, na zalazu svoga života, u pismu upućenom prijatelju Raoulu le Verdu, kako bi ga privukao u pustinju.« Nakon razgovora koji nije trajao ni pet minuta, već smo smješteni u naše sobice. Kroz prozor svoje sobice mogao sam promatrati samostan zaodjeven bijelim ogrtačem, stisnut pod golemim vrhuncima Grand Soma, ljepši od svih slika koje su gradile neizbrisiv mit o Velikoj Kartuziji. Dugačak niz svečanih zgrada povezivao se u pojas, a iza njih kao opreka stajale su kućice za pokornike. Rijetko je komu dopušten prolaz kroz vrata uporišta. Na tome nadahnutome mjestu križaju se duga predaja pustinjačkih redova, povijesne tragedije i ljepota stvaranja. No sve to nije ništa u usporedbi s dubinom duhovnih stvar11
Uvod
nosti. Velika Kartuzija je svijet u kojem su se duše prepustile Bogu i radi Boga. U sedamnaest i trideset toga popodneva, kartuzijanci su se okupili na večernju u samostanskoj crkvi, tijesnoj i tamnovitoj. Da bi im se pridružilo, trebalo je proći neprekidne hodnike, hladne i stroge, u kojima sam neprestano mislio na naraštaje kartuzijanaca koji su ubrzavali korake kako bi stigli sudjelovati u časoslovu. Velika Kartuzija je stoljetna kuća, kuća bez glasa, sveta kuća. Jednako mi se vraćala misao i na mrziteljsko i burno otimanje posjeda redovnicima 29. travnja 1903., nakon izglasavanja zakona Émilea Combesa o protjerivanju redovničkih zajednica, što je podsjećalo na mračne časove Revolucije, kada su, 1792., kartuzijanci bili silom istjerani. Treba razmišljati o tom oskvrnuću kada je najprije jedna pješačka bojna ušla u drevni samostan razbivši čvrsta ulazna vrata, pa onda dva konjička eskadrona i stotine pomoćnih vojnika. Upravni činovnici i vojnici prodrli su i u crkvu, a oce su jednog po jednog protjerivali iz njihovih mjesta u koru i izvodili izvan samostanskih zidina. Neprijatelji Božje tišine pobjednički su slavili sramotu. S jedne su strane stali neumoljivi provoditelji oslobođenja svijeta od njegova Stvoritelja, a na drugoj su ostali vjerni i siromašni kartuzijanci kojima je jedino bogatstvo bilo prelijepa nebeska tišina. Te večeri u veljači 2016., s prve galerije gledao sam bijele sjene s kukuljicom na glavi kako zauzimaju svoja mjesta u koru. Oci nisu oklijevali otvoriti velike antifonare koji im omogućuju slijediti tekstove večernje. Svjetlost se poma12
Uvod
lo smanjivala, pjevani psalmi slijedili su jedan za drugim; kardinal je na svome mjestu pokraj opata Dysmasa pažljivo okretao listove stare knjige prateći molitvu. Iza njega je bila pregrada koja je odvajala mjesta za oce u koru od mjesta za braću suradnike, a u polumraku je ocrtavala veliki križ koji kao da je pojačavao uzvišenost te potresne tame. Kartuzijansko pjevanje ostavlja dojam neke usporenosti, dubine, pobožnosti istodobno nježne i opore. Na kraju večernje, redovnici su zapjevali Zdravo, Kraljice. Sve od XIII. st. kartuzijanci svaki dan pjevaju tu antifonu u čast Marije Djevice. Danas gotovo da više nema samostana u kojem ta pjesma ne odjekuje svaki dan. Vani se noć već bila spustila, a slabašna samostanska svjetla kao da su zaustavljala vrijeme. Šutnju je razbijalo jedino kotrljanje sve većih gruda snijega koje su se stropoštavale s krovova. Magla kao da je sukljala iz dubine tijesne doline, a tamne brdske padine odzvanjale su veličanstveno i tugaljivo. Monasi su odlazili u svoje sobice. Prolazeći dugačkim hodnicima grobišnog klaustra, svi su se vraćali u svoje cubi culume (kućice), gdje provode znatan dio svoga života. Nezastariva tišina Velike Kartuzije opet je posvema zavladala. Prolazeći trijemom karata, u kojemu su zidove resile slike kartuzija iz cijele Europe, lako je bilo shvatiti da se red svetoga Brune umio rojiti kako bi utažio žeđ tolikih redovnika za susretom s nebesima daleko od svjetovne buke. I kada zemlja zaspi, ili se utiša, ponoćni časoslov postaje vruće srce kartuzijanskog života. Na prvoj stranici antifonara, što ga je dom Dysmas pripremio još prije moga dolaska, mogao sam pročitati napomenu: »Antiphonarium 13
Uvod
nocturnum, ad usum sacri ordinis cartusiensis« (Noćni antifonarij za uporabu svetoga kartuzijanskog reda). Bila je ponoć i petnaest minuta kad su monasi pogasili i posljednja svjetla u crkvi. Tama je zastrla svetište, a kartuzijanci su zapjevali prve molitve. Noć je omogućivala da se jasnije nego igda uoči crvena točka svjetla pred svetotajstvom. Škripa starih drvenih sjedala od orahovine kao da se miješala s glasovima monaha. Psalmi su se ulančavali polaganim ritmom gregorijanskog pjevanja, za koje bi oni koji su naviknuti na benediktinske opatije mogli primijetiti da mu nedostaje čistoće zvuka. Ali noćna molitva nema potrebe za estetskim primjedbama. Liturgija se odvija u polutami koja traži Boga. Tvore je glasovi kartuzijanaca i savršena tišina. Oko dva sata i trideset minuta po ponoći, zvona zazvoniše na Angelus. Monasi su jedan za drugim izlazili iz crkve. Je li taj noćni časoslov ludost ili divota? U svim kartuzijama na svijetu, noć je priprema za dan, a dan priprema za noć. Ne smije se zaboraviti blaga i odlučna izreka sv. Brune, u pismu Raoulu le Verdu: »Ovdje Bog daje svojim borcima željenu nagradu za muke što ih prolaze dok se bore: smirenost nepoznatu u svijetu i radost u Duhu Svetome.« Pročelnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata duboko su dirnula dva noćna časoslova, kojima je kao prolaznik nazočio. Slaže se s prekrasnom tvrdnjom Izaka Sirskog iz njegovih Asketskih govora: »Molitva koja se daruje noću zaista je snažna, snažnija od one koja se daruje danju. Zbog toga su se pravednici molili noću, boreći se protiv tromosti tijela i slasti sna. Upravo zato Sotona se boji truda što ga ulaže bdjenje i služi se svim sredstvima da se 14
Uvod
suprotstavi asketima, kao što je to radio Antunu Velikom, blaženom Pavlu, Arsenu i ostalim ocima u Egiptu. Unatoč tome, sveci su brižno ustrajali u bdjenju i pobijedili đavlovu silu. Kojega pustinjaka, čak i kad bi obilovao svim ostalim krepostima, ne bi držali beskorisnim ako bi zanemario taj napor? Ta, bdjenje je svjetlost savjesti, ono uzdiže duh, misli sabire i po njemu um uzlijeće i ustaljuje svoj pogled na duhovnim stvarima, tako da se s molitvom pomlađuje i blistavo svijetli.« Za kardinala, noć ugrijava srce čovječje. Noćni bdjelac napušta sebe da bi sigurnije našao Boga. Noćna tišina najuspješnija je razaračica svih strahovlada bučnosti. Kad se mrak spusti na zemlju, askeza tišine može zadobiti najsvjetlije obrise. Psalmistina riječ odzvanja bez priziva: »U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješit’ duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje« (Ps 77, 3–7). Prije odlaska, kardinal je zaželio pomoliti se na groblju. Prohodali smo samostan kroz te veličanstvene trijemove, kao da su labirinti izdubljeni molitvom. Veliki klaustar broji 216 metara od sjevera prema jugu, a 23 metra od istoka prema zapadu, odnosno 478 četvornih metara. Temeljni dijelovi toga gotičkog zdanja sežu u XII. st.; sve od tada u njemu vlada trajna šutnja. U kartuzijanskim pustinjama groblje se nalazi u središtu samostana. Na grobovima nema ni imena, ni datuma, ni spomena. Na jednoj strani postoje kameni križevi, za generale reda, 15
Uvod
a na drugoj su zabodeni drveni, za oce i braću suradnike. Kartuzijanci se pokapaju u zemlju, bez sanduka, bez grobnog kamena, nijedan znak raspoznavanja ne podsjeća na njihovo postojanje. Upitao sam dom Dysmasa de Lassusa gdje su križevi monaha s kojima je živio i doživio njihovu smrt. Dom Dysmas to više ne zna. »Vjetrovi i mahovina učinili su svoje«, dodao je. Prepoznaje još samo grob dom Andréa Poissona, svoga predšasnika, preminulog u travnju 2005. Stari general umro je u noći, sam, u svojoj sobici; otišao je pridružiti se svim sinovima sv. Brune, i bezbrojnim četama pustinjaka, na nebesima. Još od 1084. kartuzijanci ne žele ostavljati tragove. Bog ih jedini poznaje. Stat Crux dum volvitur orbis – Križ stoji čvrsto dok se svijet okreće. Prije polaska, pod sjajnim suncem i modrim nebom bez oblačka, kardinal je blagoslovio grobove. Za nekoliko trenutaka krenuli smo iz Velike Kartuzije. Benediktinski monah koji je došao po nas reče: »Pa vi napuštate raj…« Georges Bernanos piše u Razgovoru karmelićanki: »Kad mudri potroše svoju mudrost, dobro je poslušati djecu.« Kartuzijanci su istodobno i mudri i djeca. Tijekom ove radne godine, jedan ulomak iz Bernanosova Dnevnika seoskog župnika bio je orijentir našeg razmišljanja: »Unutarnja tišina – koju Bog blagoslivlje – nikada me nije odijelila od stvorenja. Čini mi se kao da mi prilaze, kao da ih primam na pragu svoga stana… Ali, jao! Mogu im pružiti tek privremeno sklonište. No maštam o tišini nekih duša kao o neizmjernim utočištima. Siroti grešnici, na 16
Uvod
izmaku snaga, u ta utočišta ulaze tapkajući, zaspu, a odlaze utješeni i ne pogledavši ni jedan spomenik velikog hrama u kojem su u jednom času odložili svoje breme.« Filozof Joseph Rassam jednako tako, u svom djelu Le Silence comme introduction à la métaphysique (Tišina kao uvod u metafiziku), tvrdi: »Tišina je u nama onaj bezglasni jezik ograničenog bića koji, svojom vlastitom važnošću, potiče i nosi naš hod prema Neizmjernom Biću. To znači da misao ne dosiže iskaza o Bogu samo svojom snagom nego svojom poslušnošću svjetlu koje prethodi biću koje se dobiva i prima poput dara. Tišina koja određuje taj prijam nosi u sebi molitvu, a to znači onaj hod kojim se duša uzdiže k Bogu.« Za Josepha Rassama, kao i za kardinala Roberta Saraha, »ako riječ obilježuje čovjeka, onda ga šutnja određuje jer riječ zadobiva smisao tek u službi tišine«. To bi bio puni i pravi smisao Snage tišine. Nekoliko tjedana nakon svoga izbora, papa Franjo je, 16. travnja 2013., upozorio: »Proroke se najprije ubije (…), a onda ih se počne veličati, podizati im spomenike, ali ipak tek pošto ih se pogubi. Upravo se tako iskazuje protivljenje Duhu Svetome.« Čovjeka koji nastupa u tišini u ovome svijetu lako zadesi ova spiralna uzvojnica. Divljenje, odbacivanje, osuđenje ulančavaju se i rasklapaju. Riječi šutljivih često su istinska proroštva, ali isto tako i svjetla koja neki ljudi zahtijevaju da se utrnu. U ovoj knjizi, kardinal Robert Sarah imao je samo jednu želju, sažetu u ovoj misli: »Šutnja je mučna, ali osposobljuje čovjeka da se prepusti vodstvu Božjemu. Iz šutnje se rađa tišina. Po Bogu šutljivcu možemo doprijeti do tišine. I čovjeka neprekidno iznenađuje svjetlo koje odatle izvire. 17
Uvod
Tišina je važnija od bilo kojega ljudskog djela. Ta ona iskazuje Boga. Istinski preokret dolazi iz šutnje; ona nas vodi k Bogu i bližnjima kako bi nas smjerno i velikodušno navela njima na služenje« (Misli 68, Snaga tišine). Koju krepost kardinal Sarah očekuje od čitatelja ove knjige? Smjernost. S toga stajališta i on može usvojiti postupak kardinala Rafaela Merryja del Vala. Kad je povučen iz javnih crkvenih poslova, nekadašnji državni tajnik svetoga Pija X. sastavio je prekrasne Litanije poniznosti, koje je recitirao svaki dan nakon svetkovanja mise: O Isuse, blaga i ponizna srca, Učini srce moje po srcu svome! Od moga vlastitoga htijenja, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje za ugledom, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje za obljubljenošću, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje da budem tražen, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje za počastima, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje za pohvalama, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje da budem najomiljeniji, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje da od mene traže savjete, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje da mi se odobrava, oslobodi me, Gospodine! Od čežnje da budem shvaćen, oslobodi me, Gospodine! 18
Uvod
Od čežnje da mi dolaze posjeti, oslobodi me, Gospodine! Od straha da ću biti ponižen, oslobodi me, Gospodine! Od straha da ću biti prezren, oslobodi me, Gospodine! Od straha da ću biti odbačen, oslobodi me, Gospodine! Od straha da ću biti oklevetan, oslobodi me, Gospodine! Od straha da ću pasti u zaborav, oslobodi me, Gospodine! Od straha da će mi se podrugivati, oslobodi me, Gospodine! Od straha da će me sumnjičiti, oslobodi me, Gospodine! Od straha da će me vrijeđati, oslobodi me, Gospodine! Od straha da ću ostati napušten, oslobodi me, Gospodine! Od straha da ću biti odbačen, oslobodi me, Gospodine! Da druge volim više nego sebe, obdari me, Gospodine, da to želim! Da druge cijenim više nego sebe, obdari me, Gospodine, da to želim! Da drugi u javnome mnijenju rastu, a ja da se umanjujem, obdari me, Gospodine, da to želim! Da se druge slavi, a mene zaboravi, obdari me, Gospodine, da to želim! Da se druge koristi, a mene zanemari, obdari me, Gospodine, da to želim! 19
Uvod
Da drugi imadnu prednost u svemu, obdari me, Gospodine, da to želim! Da drugi budu svetiji od mene, i da bih i ja bio svet koliko god mogu, obdari me, Gospodine, da to želim! Da budem neznan i siromah, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da budem lišen prirodnih savršenosti tijela i duha, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da se na mene više ne misli, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da me se zaposli najmanje cijenjenim poslovima, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da se ne udostoje niti poslužiti mnome, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da se i ne traži moje mišljenje, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da me stave na zadnje mjesto, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da mi se ne iskaže ni jedna pohvala, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Da me sramote u zgodno i nezgodno vrijeme, Gospodine, daj da za to budem raspoložen! Blaženi koji trpe progon zbog pravednosti, Njihovo je Kraljevstvo nebesko.
Nicolas Diat Rim, 2. rujna 2016.
20
Tišina nasuprot halabuci svijeta
I. Tišina nasuprot halabuci svijeta Velike stvari zbivaju se u tišini. Ne s bukom i ne s uprizorivanjem izvanjskih događanja, nego s jasnim unutarnjim pogledom, s obzirnim donošenjem odluka, uz žrtve i skrovite pobjede, kada ljubav pogađa srce, kada djelovanje pobuđuje slobodu duha. Tihe snage su istinski jake. Htjeli bismo posvetiti pozornost događaju najskrovitijem, najtišem, kojemu se tajni izvori skrivaju u Bogu, pa su nedostupni ljudskim pogledima. Romano Guardini
Živi Bog
NICOLAS DIAT: U Voix cartusienne (Kartuzijanski glasnik) kartuzijanac dom Augustin Guillerand s pravom piše da su »samoća i šutnja gošće duše. Duša koja ih udomi nosi ih sa sobom posvuda. Onaj tko ih ne udomi neće ih naći nigdje. Da bi se vratila tišina, nije dostatno samo zaustaviti micanje svojih usana i živost svojih misli. Ne šuti se zbog toga. Šutnja je uvjet tišine, ali ona nije tišina. 21
Cijena 220 kn ISBN 978-953-11-1119-5