TATJANA ČULINA
TRSATSKA MAJKA
Ante Škrobonja Tatjana Čulina
TR SATSKA MAJKA
MILOSTI I GOSPA
OD ZDR AVLJA
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2025.
Na naslovnoj stranici:
Svetište Majke Božje, Trsat. Kolorirana razglednica, kraj XIX. – početak XX. stoljeća.
Izdaju:
Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Franjevački samostan Trsat, Rijeka, Frankopanski trg 12
Za nakladnike:
Stjepan Brebrić fra Krunoslav Kocijan
Tisak: Stega tisak d. o. o., Zagreb
Naklada:
500
ISBN 978-953-11-1935-1
Tiskano u veljači 2025.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001255699.
Sveta sličica iz 1906.
PROSLOV
Nakon sjetnih godina od 1291. do 1294. koje su Trsatu podarile Marijinu Nazaretsku kućicu, zaživio je u novom svetištu osebujan kolaž događanja, ličnosti, i legendi koje će postati nepresušnim vrelom nadahnuća brojnih kroničara, povjesničara i inih radoznalaca... od Franje Glavinića i Clarusa Pasconia, preko Julija Jankovića, Dragutina Dujmušića i Andrije Račkog do Paškala Cvekana, Emanuela Hoška, i mnogih drugih koji, svaki sa svoga motrišta, osvjetljavaju fenomen svetišta Trsatske Gospe.
Ova knjiga koncipirana je kao svojevrsna kompilacija rezultata radova koji su temom, izravno ili posredno, vezani uz trsatsko svetište. Tekst prate nadopune s povijesno-medicinskim zapažanjima vezanima uz sakralna. Slijedi prikaz odabranih tema iz slikopisa »Život Majke Božje« fra Serafina Schöna u klaustru samostana. U nastavku se prikazuju zavjetni darovi u riznici svetišta i eksponati u Kapeli zavjetnih darova. Na kraju slijedi kraći osvrt na karakteristične grafite po zidovima i inventaru svetišta.
U sedamstogodišnjoj povijesti najstarijega hrvatskog marijanskog svetišta, na Trsatu, nebrojeni su vjernici i hodočasnici na najrazličitije načine izražavali zahvalnost na ukazanoj milosti, ili upućivali molbe
Majci Božjoj. Usmena predaja i sačuvani materijalni dokazi: samostanski anali i zavjeti u obliku zapisa, predmeta i slika što ih je pobožni puk stoljećima poklanjao svojoj Trsatskoj Gospi, impresivno svjedoče da je među njima bio velik broj bolesnih i unesrećenih, kao i njihovih najbližih.
Premda su votivi svojevrsna posebnost ovoga svetišta, ne manje izazovan je i preostali likovni inventar koji uz primarnu – religijsku poruku i zavidne artističke kvalitete, pobuđuje pozornost i s brojnih drugih polazišta.
Reprint razglednice iz 1920. godine.
LEGENDA O PRIJENOSU SVETE KUĆICE
IZ NAZARETA PREKO TRSATA U LORETO (1291. – 1294.)
Legenda o prijenosu Svete kućice iz Nazareta u Palestini preko Trsata u Hrvatskoj u Loreto u Italiji spada među najzanimljivije kršćanske predaje. Najvjerojatnije se vezuje uz križare koji su 1291. bili prisiljeni napustiti Svetu Zemlju, a za njima je zatim uz anđeosku pomoć kuća Blažene Djevice Marije prenesena 10. svibnja 1291. na Trsat, gdje će ostati do 10. prosinca 1294., kada iznenada nestaje s Trsata i čudesno se pojavljuje na Lovorovu brijegu u području Recanatia, nedaleko od Ancone, gdje se i danas nalazi. Iako je usmena predaja vjerojatno znatno starija, sačuvani pisani dokumenti potječu iz sredine XV. stoljeća, a ostavio ih je čuvar svetišta u Loretu Pier Giorgio Tolomei.
Nešto kasnije u predaji se spominje da je kuća Blažene Djevice na putu iz Svete Zemlje najprije prenesena na hrvatsku obalu (Iliriju) uz mjesto koje se zove Rijeka, a najstariji zapisi koji izričito spominju Trsat potječu iz 1525. i 1530. Očito je, dakle, da predaja nije izričito hrvatskoga podrijetla. Najvjerojatnije se može povezati sa seobom hrvatskoga življa koje se bježeći pred Turcima sklanjalo na talijanskoj strani Jadrana, osobito u području Recanatia, gdje su prihvatili kult Loret-
Gospa Trsatska. Nepoznati autor, XVIII. st. PPMHP Rijeka.
ske Gospe. Pritom ih je zasigurno zaintrigirao detalj o prijenosu kuće i zadržavanju svetog kamenja na putu od Nazareta do Loreta. Nije im bilo teško zaključiti da je to moglo biti negdje u njihovoj staroj postojbini.
Teško je reći kako i zašto je izabran upravo Trsat nad Rijekom u dnu Kvarnerskoga zaljeva, koji je u to doba još uvijek bio izvan glavnih pomorskih i kopnenih putova, a o XIII. stoljeću kad su križari napuštali Palestinu, da i ne govorimo. O postojanju predaje među Trsaćanima i Primorcima piše u XVII. stoljeću trsatski franjevac i gvardijan Franjo Glavinić, a u XVIII. stoljeću Clarus Pasconi pozivajući se na dokumente koji su se čuvali na Trsatu do katastrofalnoga požara 1629. kada su izgorjeli. Ne ulazeći, bar za sada, u vjerodostojnost tih izvora, možemo se složiti da je tijekom XIV. do XVI. stoljeća Trsat postao ugledno marijansko svetište uz koje je legenda o Svetoj kućici postupno poprimila izgled i sadržaj koje poznajemo od toga vremena. No prije nego prijeđemo na legendu vezanu za trsatsku epizodu, trebalo bi ukratko prikazati povijest Svete Marijine kuće u Nazaretu. Prema kršćanskom naučavanju Isus se rodio u Betlehemu četiri godine prije nove ere u tadašnjoj Judeji, a roditelji su mu živjeli u malome mjestu Nazaretu u Galileji, gdje je odrastao i najviše javno djelovao. Kuća u kojoj je Isus odrastao s majkom Marijom i ocem Josipom, u kršćanskoj tradiciji zauzima posebno mjesto. U njoj se dogodilo navještenje arkanđela Gabrijela Mariji da će roditi Isusa. Čest je motiv u slikarstvu vezan uz Svetu obitelj koja se prikazuje u kuć-
13
nome ambijentu ili u tesarskoj radionici oca Josipa. Za povjesničare kršćanstva uopće nije sporno je li ta kuća stvarno postojala. Za većinu je to bila uobičajena skromna zidana zgrada, iako ima autora koji drže da je Bogorodičina kuća bila iskopana u stijeni ili naslonjena na nju. No postavlja se pitanje što je s njom bilo tijekom idućih stoljeća, točnije do 1291. kada je nestala ili odnesena iz Nazareta. Ta bi godina zaista mogla biti prijelomna jer do tada pisci i hodočasnici u Svetu Zemlju izričito govore o kući (domus), nakon toga se spominje mjesto (locus), što bi značilo da je kuća do tada stvarno postojala, ali da je nakon toga više nije bilo. Prema predaji odnijeli su je anđeli put Trsata, ali je isto tako moguće da je kuća bila razgrađena i u dijelovima odnesena.
Križari i hodočasnici u to su doba pomno skupljali razne predmete za koje su vjerovali da su u bilo kakvoj vezi s Kristom, Bogorodicom, ili ostalim pretečama kršćanstva (svetcima, sveticama, mučenicima) ili su ti predmeti potjecali s važnih mjesta za povijest kršćanstva. Te su relikvije poslije u Europi dodatno štovane.
U vezi stvarnoga postojanja i sudbine Nazaretske Djevičine kuće 1291., sačuvana su svjedočanstva u starijim zapisima i literaturi, a od relativno novijih djela, zanimljiva je knjiga Dragana Dujmušića Kritična povijest Svete kuće Marijine u Loretu, izdana u Rijeci 1912. Navodeći starije teološke pisce Dujmušić tvrdi da su kršćani i apostoli štovali onu sobicu Blažene Djevice Marije, iza uzašašća Kristova i da su je posvetili u crkvu i u njoj služili mise. O tome svjedoči i niz uglednih hodočasni-
Trsatsko svetište najstarije je hrvatsko marijansko svetište, a njegova sedamsto godina duga povijest privlačila je i još uvijek privlači istraživače različitih područja interesa. Od prvih legendi i povijesnih zapisa, preko vjerskih, društvenih, kulturoloških i umjetničkih vidova i implikacija, pa sve do povijesno-medicinskih zapažanja, trsatski je fenomen istraživan i opisivan s različitih gledišta. Ova knjiga čini svojevrsni kolaž najvažnijih spoznaja koje će znatiželjnog čitatelja približiti Trsatskoj Gospi te osvijetliti važnost ovoga univerzalnog spomenika hrvatske vjerske i kulturne baštine.
Cijena: 15,00 € ISBN 978-953-11-1935-1