Kršćanska etika ne dopušta nikakav oblik diskriminacije među ljudima, pogotovo ako ta diskriminacija ima kao posljedicu podjelu ljudi na građane »prvog reda« i građane »drugog reda«. PIŠE: Josip Grbac
KOLUMNA
Poruke iz bogoslužnog
prostora blaženoga
Alojzija
Stepinca
ODGOJ ZA MEDIJE Umjetna inteligencija –niz pitanja i izazova
PIŠE: Rafael Rimić
OBITELJSKI SAVJETNIK Od povjerenja u učionici do povjerenja u budućnost
PIŠE: Leali Osmančević
Bosmans se biranim riječima zauzima za život – za nadu svakom životu!
Kako animirani serijal mijenja dječja srca i donosi Riječ novim generacijama
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina LVI Broj 2/604 Veljača 2025. Cijena 3,00 €
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«
Glavna urednica: Maja Petranović
Uređuje: ur edničko vijeće
Grafičko oblikovanje:
Tihomir Turčinović
Izdavač:
Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14
Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044
Dragi čitatelji,
donosimo zanimljive, aktualne i važne teme koje će nas ohrabriti i usmjeriti kako bismo posebno u ovo vrijeme naučili biti hodočasnici nade u našoj svakodnevici. Upravo misli o nadi uvijek mogu biti dobar poticaj i uvod jer »vjera se odnosi na 'stvari kojima se nadamo', koje nisu jednostavno tu, ali prema kojima nada usmjerava svoj čeznutljivi pogled i kojima nas ljubav privlači. Vjera bez nade bila bi slijepa, a vjera bez ljubavi bila bi mrtva. Nada bez vjere bila bi prazna, a bez ljubavi ne bi imala ustrajnosti da strpljivo podnese sve kušnje života, jer samo čvrsta ljubav 'sve podnosi'«.
Urednica
Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba
Stare novine – novi papir
Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.
Veljača 2025.
»Upravo u trenutcima kušnje – i za onoga koji pred njom nije ustuknuo i u njoj nije zakazao – obično odzvanja i druga Božja riječ. Ponavljam svoju tezu: Abraham je nadvladao kušnju ne zato što je bio spreman žrtvovati svoga sina, nego zato što ni u času kad je mu je Bog bio potpuno zastrt neshvatljivošću nije u dubini svoga srca sasvim napustio nadu da ga Bog neće ostaviti u kušnji, da neće poreći sebe i neće se ponašati poput krvoločnog demona – i možda upravo zbog toga nije prečuo onu drugu, presudnu Božju riječ. Nada je – makar i sasvim malena i neshvatljiva – ona pukotina kroz koju do nas može prodrijeti 'šapat blagog lahora' Božje poruke.«
(Tomáš Halík, Želim da postojiš, Kršćanska sadašnjost, 2022.)
Bio je svjetlo istine
Noseći svoj križ svetac
Kristovim putem hodi. U teškom vremenu njega ljubav prema Bogu i svim bližnjima vodi.
Za Crkvu u Hrvata
Stepinac je bio svjetlo istine i pravde znamen. U njemu je uvijek gorio katoličke vjere plamen.
U mračnom vremenu kad svijetu zaprijetila je stravična sila Zloga, kad su moćnici zaboravili na čovjeka i Boga, Stepinac je žarom dobrog duha našeg sveca gorljivo propovijedao: Svi ljudi Božja su djeca.
Skroman i blag bio je jači od zla i vlasti. Znao je da će svjetlost istine na kraju pobijediti a moćnici u prah pasti.
Sretni smo što je blaženi
Alojzije Stepinac uvijek s ljubavlju osjećao bilo hrvatskoga puka. Ufamo da nam danas s neba dariva blagoslov njegova sveta ruka.
Poruke iz bogoslužnog blaženoga Alojzija
Znakovite i ohrabrujuće riječi zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika
Crkva u Hrvata očekuje što prije službeno proglašenje svetim blaženoga
Jubilarna Sveta godina 2025. otvorena je u Zagrebačkoj nadbiskupiji prijenosom lijesa s relikvijama blaženoga
Alojzija Stepinca iz zagrebačke katedrale, koja je stradala u potresu 2020. godine, u Bogoslužni prostor blaženoga Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu 28. Bio je to još jedan vanjski pokazatelj da hrvatski katolici mučenika za vjeru, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, štuju kao svetoga biskupa.
Ohrabrujuće riječi zagrebačkog nadbiskupa
Tom je prigodom u homiliji (29. prosinca 2024.) zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, njegov četvrti nasljednik, znakovito pozvao na neumornu molitvu da ova Jubilejska godina donese »radosnu vijest njegova proglašenja svetim. Neka nam zasja njegova svetost i podsjeti nas da nada ne razočarava« (Glas Koncila, 12. 1. 2025., str. 3). Ove znakovite i ohrabrujuće riječi sadašnjega zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije jasna su poruka da Zagrebačka Crkva kao i cijela Crkva u Hrvata očekuje što prije službeno proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Poznato je da je već praktički dovršen proces za proglašenje svetim u lipnju 2014. godine neprimjerenim miješanjem u taj katolički proces za proglašenje svetim na određen način »usporila« Srpska pravoslavna Crkva.
Podsjećanje zbog »zdravog sjećanja« Bez obzira na to što je papa Franjo u svojim izjavama davao do znanja da je za njega blaženi Alojzije Stepinac svet, osnovao je Mješovitu komisiju između Hrvatske bi
skupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve vjerujući u mogućnost iskrenog ekumenizma. Ta je Mješovita komisija raspravljala o određenim pitanjima u odnosu na proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca i završila s radom 13. srpnja 2017. godine. U zajedničkoj Izjavi nije donijela nikakvih novosti u odnosu na proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca. O različitim pitanjima vezanim uz proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca pisao sam od rujna 2014. godine više puta u ovoj kolumni u »Kani«. Međutim, zbog »zdravog sjećanja« potrebno je trajno podsjećati na ključne čimbenike koji su prema »hrvatskom vjerničkom puku« neprimjereno i nepravedno osporili proglašenje sve
Bez obzira na sve kontinuirane zapreke koje se »ne mogu sakriti« kako iz Srpske pravoslavne Crkve tako i iz određenih krugova u Vatikanu, »glas svetosti« blaženoga Alojzija Stepinca među hrvatskim katolicima trajno raste.
tim blaženoga Alojzija Stepinca. Nakon srpnja 2017. godine papa Franjo nije donio svoj konačni pravorijek, a to je na neki način »iskoristila« Srpska pravoslavna Crkva nastavljajući sa svojim »starim optužbama«, kako u odnosu na zbivanja u Drugom svjetskom ratu tako čak i u odnosu na Domovinski rat u kojem se Hrvatska branila od Jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih jedinica. U takvoj situaciji Hr
Tin Kolumbić
Alojzija Stepinca – 10. veljače 2025.
Bl. Alojziju Stepincu
bogoslužnog prostora Alojzija Stepinca
STJEPAN BALOBAN
Hrvatske biskupske konferencije Dražena Kutleše jasna su poruka da Zagrebačka Crkva kao i cijela Alojzija Stepinca.
vatska biskupska konferencija je 19. veljače 2019. objavila pismo koje je 18. studenoga 2018. poslala tadašnjem srpskom patrijarhu Irineju o čemu je također bilo riječi u ovoj kolumni (usp. Kana, ožujak 2019., str. 7). Nakon toga vlada »svojevrsna šutnja« gotovo na svim razinama u odnosu na proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca, što s pravom »iskreno žalosti« hrvatske katolike koji su i dalje odani Svetom Ocu premda osjećaju nepravdu koju mnogi od njih ne mogu javno sakriti.
Zbunjujuće riječi beogradskog nadbiskupa
U takvoj situaciji »svojevrsnog iščekivanja« što će učiniti papa Franjo u odnosu na proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca zbunjujuće djeluju riječi beogradskog katoličkog nadbiskupa Ladislava Nemeta kojega je papa Franjo krajem 2024. imenovao kardinalom. Ne želeći ovdje ulaziti u uistinu složenu situaciju ka
tolika u Srbiji u odnosu na različite nacionalnosti, ne mogu kao svećenik i teolog ne osvrnuti se na riječi novoga kardinala Katoličke Crkve Nemeta u jednom razgovoru na srpskoj televiziji u prosincu 2024. godine. Na pitanje novinarke o problematici kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca i o njegovu stavu o tom pitanju beogradski nadbiskup Nemet neočekivano se i iznenađujuće jasno i otvoreno »distancirao« od tog pitanja. Za njega je to pitanje odnosa Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve jer u Mješovitoj komisiji nije bio nitko iz Katoličke Crkve u Srbiji. Njemu je to pošteno da Mješovita komisija nije došla do zajedničkog mišljenja jer postoje još neka otvorena pitanja. Spontano se postavlja pitanje: Konzultira li njega ili Katoličku Crkvu u Rimu Srpska pravoslavna Crkva kada proglašava svoje svece?
Bilo bi zanimljivo od beogradskoga nadbiskupa čuti kako objašnjava svoju tvrdnju u tom televizijskom razgovoru: »Ali
Papa je rekao da je to pitanje za njega završeno.« Ima li beogradski nadbiskup neka saznanja od pape Franje koja mi drugi nemamo?
»Fama sanctitatis« – glas svetosti živi Bez obzira na sve kontinuirane zapreke koje se »ne mogu sakriti« kako iz Srpske pravoslavne Crkve tako i iz određenih krugova u Vatikanu, »glas svetosti« blaženoga Alojzija Stepinca među hrvatskim katolicima trajno raste. To je pokazalo i predstavljanje knjige »Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost« zagrebačkog nadbiskupa u miru kardinala Josipa Bozanića u ispunjenoj dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na zagrebačkom Kaptolu (21. siječnja 2025.). Treći nasljednik blaženoga Alojzija Stepinca na stolici zagrebačkih nadbiskupa kardinal Josip Bozanić nastavio je svojim propovijedima na »Stepinčevo« tradiciju Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića koji je hrabro još kao apostolski administrator 1970. godine uveo u Zagrebačku nadbiskupiju proslavu »Stepinčeva«. Kuharićeve propovijedi u zagrebačkoj katedrali na 10. veljače ohrabrivale su hrvatske katolike kako bi mogli javno i glasno svjedočiti »glas svetosti« blaženoga Alojzija Stepinca svim tadašnjim Stepinčevim protivnicima usprkos. Grob kardinala Alojzija Stepinca u zagrebačkoj prvostolnici postao je mjestom molitve i istinskim znakom vjere hrvatskih katolika. Nakon potresa ta se tradicija nastavlja u Bogoslužnom prostoru blaženoga Alojzija Stepinca koji nakon prijenosa lijesa s relikvijama blaženog Alojzija Stepinca krajem 2024. postaje mjestom iskrene molitve i svjedočenja te tako svakim danom sve više šalje poruku o svetosti blaženoga Alojzija Stepinca.
Nasilje
Na dnu svoje duše svaki se »nasilnik« nakon što je izvršio čin nasilja osjeća
poniženim i pobijeđenim, koliko god to možda nastojao prikriti i pokazati se u suprotnom izdanju.
PIŠE: ANTON TAMARUT
Ako bi se oko čega u jednom civiliziranom društvu postigla većinska suglasnost, to bi svakako bila osuda nasilja. Nasilja oko nas, posebno onoga fizičkog usprkos mnogim zakonskim prijetnjama i mjerama ima puno, da ne reknem previše. O njemu se relativno često raspravlja, govori i piše. U posljednje vrijeme posebno je u žarištu medijske pozornosti vršnjačko nasilje među mladima i još više ono, uvjetno rečeno »bračno«, tj. fizičko ili psihičko nasilje između muža i žene. Osobito se u tom pogledu osuđuje i zakonski sankcionira fizičko nasilje muškaraca nad ženama. Korijeni nasilja su, nažalost, duboki i žilavi. Sjeme nasilja kao da je neuništivo, posvuda rasprostranjeno; nije svugdje isto, raznovrsno je i mnogooblično. O nasilju bi mnogo mogle reći prirodne i društvene znanosti poput zoologije, psihologije i sociologije. Na drugi način i s drugoga gledišta jednako bi tako svoja opširna razmišljanja o izvorima i prirodi nasilja mogle uobličiti humanističke znanosti, na prvom mjestu filozofija i teologija.
Pored različitih pogleda, procjena i naglasaka, pretpostavljam da bi se gotovo sva područja i sve grane znanosti složile u tome da je nasilje među ljudima u konačnici izraz nemoći prije nego li (nad)moći, uvijek više poraz nego pobjeda, zaplet a
ne rasplet jednog sukoba, problem a ne rješenje. Kao možda najbliži primjer za to može nam poslužiti odnos roditelja prema djeci. U redovitim i normalnim obiteljskim okolnostima roditelji, čija je neupitna dužnost poučavati i odgajati svoju djecu, čine to redovito kroz prijateljski, očinski i majčinski razgovor, savjet, glasno razmišljanje, gdjekad kroz blago i strpljivo uvjeravanje i upozoravanje. Nažalost, oni gdjekad ne uspiju na tih, staložen i pozitivan način postići očekivani odgovor i reakciju svojega djeteta pa izgube strpljenje te počinju dizati glas, vikati, prijetiti, ucjenjivati, i što je najtužnije, koji put posegnu za fizičkim kažnjavanjem, što je nedopustivo. Mislim da nitko neće nakon takvog postupka pomisliti, odnosno zaključiti kako je sila, odnosno nasilje pobijedilo. Na dnu svoje duše svaki se »nasilnik« nakon što je izvršio čin nasilja osjeća poniženim i pobijeđenim, koliko god to možda na
stojao prikriti i pokazati se u suprotnom izdanju.
Slast i radost pobjede može osjetiti samo onaj koji je siguran da do pozitivnog ishoda u određenoj razmirici i sukobu drugu osobu nije povrijedio, ponizio i obezvrijedio, nego je dodatno osnažio i pružio joj sigurnost rasta u njezinoj jedinstvenosti i različitosti, ojačao svoju i njezinu sposobnost za partnerski odnos, za suodgovornost, dijalog, razmišljanje i empatiju.
Sjeme nasilja posebno uspješno klija u osobama koje su zarobljene svojevrsnom unutarnjom prisilom pobjede i uspjeha. Takvi ni pod kakvim uvjetima ne mogu sebe prihvatiti u ulozi gubitnika, a ravnopravnost i jednakost im je gotovo pa ravna porazu i poniženju. Strpljivost koja redovito uključuje prostor i vrijeme trpljenja, samoodricanja i žrtve za njih ne predstavlja put s kojim se može doći do cilja. Tu se, dakako, pod strpljivošću ne
misli na pasivno i stoičko stanje duha, na podložno i pokorno podnošenje nepravde i nasilja, nego na osobnu i aktivnu »stratešku« djelatnost s kojom obuzdavamo nabujale i opake osjećaje i misli nasilja te tiho, hrabro i uporno krčimo, ravnamo i širimo stazu pomirenja i susreta. Postoje, kako rekosmo, mnogi načini i oblici nasilja. Ono fizičko je najuočljivije i medijski najzastupljenije. No možda ništa manje rasprostranjeno i opasno u suvremenim društvima nije psihičko i duhovno nasilje, o kojem također trebamo voditi računa, te ga s jednakom odlučnošću osuditi. Ono je mnogo rafiniranije pa ga je stoga teže prokazati, dokazati i optužiti. Rjeđe se o njemu raspravlja i piše. Ono za razliku od fizičkog nasilja ne počiva na tjelesnim predispozicijama koliko na emocionalnim, odnosno duševnim i duhovnim moćima i sposobnostima, katkad i na tobožnjim službenim ovlastima. Nije, nažalost, rijedak slučaj kada fizičkom nasilju, i to ne samo u braku i obitelji, prethodi verbalna agresija ili pak slikovita (u gestama) koja nije glasna i šumna, već »laserski« tiha, oštra i precizna te nepogrješivo pogađa središte osjećaja, ponos i dostojanstvo osobe, kad se gubi mjera i osjećaj podnošljivosti. Iako je gotovo nemoguće odvojiti fizičko od psihičkog i duhovnog nasilja, pogotovo u pogledu posljedica, jer je osoba jedinstvena i nepodijeljena cjelina, jedinstvo duha, duše i tijela, možda se barem uvjetno može reći: kako brutalni fizički nasrtaj redovito ostavlja vanjske i vidljive tragove na tijelu napadnute osobe tako i rafinirani, psihički i duhovni nasrtaj kroz gestu, verbalnu ili emotivnu komunikaciju ostavlja ništa manje duboke, često neizbrisive, unutarnje ožiljke na duši napadnute osobe. Dok tjelesne ozlijede vrijeme još možda može izliječiti, one duhovne i duševne gotovo da su neizlječive. Nažalost, nerijetko jedna vrsta nasilja izaziva i potiče drugu vrstu. Na jednu vrstu nasilja pokušava se odgovoriti drugom vrstom i oblikom. A jasno je da se nasilja ne rješavamo nasiljem! Psihičko i duhovno nasilje ne može se pobijediti fizičkim nasiljem, ni obrnuto. Vir nasilja
Veljača 2025.
u takvom obračunu postaje samo opasnijim i pogubnijim za obje strane. Rješenje dakako nije ni u odgovoru koje se vodi načelom: Sila silu suzbija, a što bi zapravo značilo – na fizičko nasilje odgovoriti fizičkim nasiljem, i to još brutalnijim, ili pak na psihičko i duhovno nasilje odgovoriti još opakijim i perfidnijim psihičkim i duhovnim nasiljem, sve do uzajamnog istrebljenja, ili do nadmoćnog poraza, odnosno uništenja suprotstavljene strane. Dok pobjednik ne bude samo jedan. I ostane sâm!
Svako živo biće u sebi krije veću ili manju dozu nasilja iliti agresivnosti. U svakom čovjeku postoji mogućnost i sposobnost da u nekim, nazovimo ih »nekontroliranim prilikama i okolnostima« reagira nasilnički, u ovom ili onom obliku, u većoj ili manjoj mjeri. Važno je biti svjestan skrivene rezerve (zalihe) mržnje u sebi te se u mirnom i sabranom stanju duše iskreno i odlučno odrediti prema vrsti nasilja kojoj smo skloni pa nastojati ispade bijesa prevenirati tako da na dnevnoj bazi sitne i svakodnevne razlike, razilaženja i neslaganja na koja nailazimo u svojoj životnoj i radnoj sredini ne promatramo i ne doživljavamo kao osobnu ugrozu, poraz, gubitak i poniženje, nego kao šarenilo i bogatstvo mogućnosti kako netko može i smije osjećati, razmišljati i djelovati. Potrebno je u miru moći reći: I to je moguće. Može se i tako razmišljati, i tako osjećati, i tako ponašati. Naime, koliko smo slični, toliko smo i različiti! Sličnostima se obično veselimo, a razlike ne moramo razumjeti, ali ih trebamo poštivati, možda na njima učiti, odnosno, ispravljati se.
Naša očekivanja naprosto ne moraju biti mjera ničijeg ponašanja. Jedino bi Božja očekivanja trebala biti pravilo i mjera čovjekovog ponašanja. Prihvatiti različitost drugoga ne znači automatsko slaganje i odobravanje, kao ni nužno odbacivanje i osudu drukčijeg mišljenja ili ponašanja, nego prije svega staloženi i smireni odmak i odlučno odustajanje od bilo koje vrste nesnošljivosti i nasilja, sve dok skrivene rezerve (zalihe) mržnje u nama ne budu neupotrebljive.
William Carter
tiskar, suprug, mučenik
PIŠE: SUZANA PERAN
William Carter rođen je 1548. u Londonu, u obrtničkoj obitelji Johna i Agnes. Kao dječak pomagao je u tiskarskoj radionici nedaleko od roditeljskoga doma, a kasnije je izučio tiskarski zanat. Obitelj mu je bila pobožna i tako je odgajala Williama, koji je kasnije kao tiskar tiskao različite katoličke duhovne sadržaje. Bio je obiteljski čovjek. U doba progona katolika koje je provodila britanska kraljica Elizabeta I., William je, kao uvjereni katolik, stavio svoje znanje u službu prenošenja katoličke misli i vjere među progonjenim katolicima. U zatvoru je bio 18 mjeseci, a mučenjem i ponižavanjem tamničari su ga željeli prisiliti da se odrekne katoličke vjere i izda svoje pomagače i drugove. Za to mu je vrijeme umrla žena. William je ostao ustrajan u svojoj vjeri i vjeran svojim sudrugovima. Osuđen je na smrt i pogubljen 11. siječnja 1548. godine. Za primjer ostalim katolicima, koji su doživljavani kao pobunjenici protiv Krune, bio je obješen, potopljen i raščetvoren. Blaženim je Williama Cartera godine 1987. proglasio papa Ivan Pavao II. s ostalim mučenicima iz Engleske, Škotske i Walesa u doba progona kršćana. Mjesto njihova mučeništva označeno je križem i oznakom na pločniku. »Ono što im je bilo zajedničko jest da su žrtvovali svoje živote u službi Krista Gospodina«, istaknuo je Ivan Pavao II. u toj prigodi. Spomendan bl. Williama Cartera je 11. siječnja.
Prijatelji i anđeli
PIŠE: JOSIP BOŠNJAKOVIĆ
Ima još jedna karakteristika, danas toliko dragocjena, koja veže i prijatelje i anđele, a to je da
imaju vremena za nas, ne žuri im se, nego imamo dojam kao da smo im mi sve u tom trenutku, i da je sva njihova pozornost usmjerena na pružanje i vraćanje nade u našim koracima.
Vjerojatno bi svatko mogao reći osobnu definiciju prijateljstva, ili pak osobnu definiciju anđela, što naučenu, što životom prokušanu. Na tom tragu bih i sâm htio iznijeti više životnu definiciju prijatelja i anđela, a što samo onda govori da se pronalazim u onome što su mnogi i prije mene o tome pisali i rekli. Prijatelj i anđeo, a može biti istodobno i jedno i drugo, jest osoba koja, među ostalim, u trenutcima kada zbog razno raznih razloga »ne držimo do sebe«, ipak drži do nas, te vidi i naše dostojanstvo kada i sami ne vidimo vlastito dostojanstvo. Prijatelj/ica je ona osoba koja u trenutcima naše besperspektivnosti, sumnje u sebe, pogođenosti, ili pak razočaranosti samima sobom, vidi iznad svega toga te nam, ne olako, nego utemeljeno na dužem poznanstvu, kaže: Dobar si ti čovjek, žena, muškarac. Prijatelj/anđeo je osoba koja vjeruje u nas kada mi sami ne vjerujemo, kada vidi mnogo više od onoga što sami trenutačno u samima sebi vidimo. I kako su blagoslovljeni ti ljudi. Jedna pak moguća razlika između prijatelja i anđela jest u tome što nas prijatelji dobro, i najčešće dugo, poznaju te na temelju toga dugog poznanstva vjeruju u nas i znaju pronaći dobru riječ kada možda i sami za sebe ne pronalazimo tu riječ, dok su anđeli katkad osobe koje slučajno sretnemo na trgu, u trgovini, u bolnici, u ispovjedaonici, kod savjetovatelja ili psihoterapeuta te nam i oni vraćaju nadu i povjerenje u nas same, možda isto s riječju: Dobar si ti čovjek. I dogodi se da im povjerujemo, našim anđelima, iako se dugo ne poznajemo, ne samo jer nam godi čuti te riječi, i jer su nam potrebne, jer smo gladni tih riječi, nego
upravo zbog istog razloga kao i kod prijatelja, a to je da su u tom trenutku anđeli ponad naših situacija i vide nas drugačije nego što sami sebe vidimo. O kako su blagoslovljeni ti prijatelji i anđeli. Ima još jedna karakteristika, danas toliko dragocjena, koja veže i prijatelje i anđele, a to je da imaju vremena za nas, ne žuri im se, nego imamo dojam kao da smo im mi sve u tom trenutku, i da je sva njihova pozornost usmjerena na pružanje i vraćanje nade u našim koracima. Dragocjeno je spomenuti i »prvog anđela iz Biblije«. Naime, prvi se put u Bibliji anđeo spominje kada su Hagaru njezini gospodari, koji su je držali sluškinjom, otjerali iz kuće. Abraham i Sara nazivaju Hagaru sluškinjom te ona nema mjesta u njihovom domu, nakon što je Hagara ostala trudna s Abrahamom. Mora bježati. U poglavlju 16 Knjige Postanka čitamo: »Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe. Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – pa je zapita: »Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?« »Bježim, evo, od svoje gospodarice
Saraje«, odgovori ona«. Anđeo se zanima za Hagaru. I ne samo. Ovo je prvi put da je Hagara prvo nazvana imenom, a onda ulogom. To su prijatelji i anđeli. Oni nas poznaju po imenu i osobnosti, jer to je više od svake uloge. I samo ta činjenica vraća povjerenje i nadu u život. Zatim je pita odakle dolazi i kamo ide. Ooo, kako dobra pitanja. Mogli bismo parafrazirati i reći kako ju je pitao da nešto više kaže o sebi, o tome što ju je pogodilo, što ju je potaklo da bježi, a onda i koji su joj planovi. Nema ovdje žurbe. Nakon ovoga susreta Hagara biva osnažena, čuje i vidi ono što prije nije vidjela i čula, ima snage vratiti se Abrahamu i Sari. A u svemu tome Hagara doživljava i novo iskustvo Boga i daje definiciju, jednu od prvih definicija Boga, koju razumije i »starac i dite«; i »gost i domaćin«, »stranac i ukućanin«, a to je da je Bog »Onaj koji me vidi – El Roi«. Da, vidi Bog, pa možda nam i zbog toga šalje prijatelje i anđele. Hvala mu na tome. Hvala što nakon susreta s prijateljima i anđelima imamo snage za nove korake, za nove poglede, za nov način pogleda na sebe i na druge.
E KSKLUZI V o
U KR SCANSKOJ SADASNJO STI!
Jedinstvena biografija pape Pranje!
Uvez: tvrdi+ o k; format : 14,6 x 2 6 cm; 256 str ; bibliotek · Likovi
