Nada nikad ne postiđuje by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

NADA NIKAD NE POSTId - UJE

Hodočasnici prema boljem svijetu

Kršćanska sadašnjost

PAPA FRANJO NADA NIKAD

NE POSTIĐUJE

ZNAKOVI I GIBANJA 68

Prijevod: TOMISLAV KASIĆ

Lektura i korektura: NERA MEŠTROVIĆ

Prijelom: MARIJAN TKALEC

Oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Kerschoffset d. o. o., Zagreb

Naklada: 1000

ISBN 978-953-11-1943-6

Tiskano u siječnju 2025.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001251173.

NADA NIKAD NE POSTIĐUJE

Hodočasnici prema boljem svijetu

Uredio: Hernán Reyes Alcalde

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2025.

Naslov izvornika:

Papa Francesco, La speranza non delude mai. Pellegrini verso un monde migliore

Tekst ove knjige, izvorno napisan na španjolskom, u talijanskom prijevodu pod naslovom La speranza non delude mai po prvi put objavila je Mondadori Libri, u nakladništvu izdavačke kuće Piemme.

Nada nikad ne postiđuje

Pozivam vas da zamislite kako smo zajedno na brodu usred mora. Tresu nas uzburkani valovi i počinjemo se pitati neće li biti još gore; ipak, znamo sigurno da postoji nešto što nas neće samo održati na površini, nego nas i voditi kroz oluju. Sigurni smo da ćemo ponovno vidjeti lica naših najmilijih i stići na drugu obalu.

To je kršćanska nada i zbog toga ona »ne postiđuje« (Rim 5, 5). To je sigurnost u nešto što već postoji, to jest u naše spasenje. Spasenje živimo na životnom putu, a na kraju ćemo imati susret s Bogom.

U bjesnilu oluje nada je i sidro i jedro broda. Sidro je jer je konkretna, a ne nepouzdana, i ukorijenjena u sigurnosti onoga što nam je Bog obećao i što je ostvario u Isusu Kristu. Ujedno je i jedro jer, osim što nam daje sigurnost, gura brod naprijed kroz valove. Ako nam s jedne strane nada daje snagu sidra, ona

s druge strane skuplja i vjetar Duha Svetoga, odnosno pokretačku snagu koja nas tjera nastaviti ploviti morem sve dok ne dođemo do obale.

Postoji ozbiljna opasnost: nadu se ne smije miješati s optimizmom. Mediji nam općenito prodaju optimizam: »Uzmi ovu tabletu i prestat ćeš se debljati«, »Čini ovako i obogatit ćeš se« i slične stvari. To nije nada. U životu trebamo biti optimistični, istina, ali nada je nešto drugo. Optimizam je psihološki stav, koji danas može biti prisutan, a sutra ne, sličniji prolaznom osjećaju onih koji žele poboljšati stvari samo svojom voljom1. Vratimo se slici broda: optimizam nas navodi na pomisao da će nas za nekoliko trenutaka more prestati bacakati, valovi će se smiriti, sunce će izići i mi ćemo moći mirno nastaviti prema odredištu. Ali nemamo konkretnih razloga za optimizam u pogledu klime. Znamo da se oluja može, ali i ne mora stišati.

Nada je, međutim, sigurnost da ćemo ići naprijed. Zapravo, polažemo nadu u nešto

1 Usp. PAPA FRANJO, Opća audijencija, 26. travnja 2017.

što nam je već dano, a ne u nešto što bismo

željeli da se dogodi. To je Božji dar, to je ona krjepost koju nosimo u srcu i koja nas, ukorijenjena u njegovu obećanju, ne odvodi u lutanje. Draga mi je ona slika konopa, užeta privezanog za sidro koje smo bacili na obalu: nada je kao ovo uže za koje se držimo kako bismo pristali uz obalu. Krajem prošloga stoljeća europski su nas biskupi veličanstveno podsjetili na to da »čovjek ne može živjeti bez nade: njegov bi život, osuđen na beznačajnost, postao nepodnošljiv«2.

Prije nekoliko stoljeća slikar Pieter Bruegel stariji ostavio nam je prekrasnu gravuru na kojoj vidimo latinsku božicu Spes koja je, stojeći na sidru, u središtu scene strašnih nevolja, s likovima koji se bore kako bi pobjegli od morskih valova, uništenih brodova, požara, zatvora. No natpis ispod slike nas tješi: »Uvjerljivost nade divna je i nadasve prijeko potrebna za život, usred tolikih gotovo nepodnošljivih teškoća«.

2 Posebna skupština Biskupske sinode za Europu, »Završna poruka«, 1, u L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., 5.

U svojem životu imao sam tamnih trenutaka, u kojima sam se morao truditi da se pouzdam u Boga. U takvim mračnim trenutcima čovjek je u iskušenju da se »uhvati« za ono što mu je pri ruci, ali treba biti oprezan: ako se loše uhvatimo, postajemo vezani uz stvari koje ne pomažu, koje oduzimaju veličinu nade. U mojoj zemlji postoji izreka: »Čekaj dok se ne razvedri«, koja puno govori.

U Bibliji se pripovijeda o raznim zgodama koje se tiču nade, ali postoji jedna koju rado spominjem zbog njezine snage: sveti Pavao nam govori kako je Abraham povjerovao »u nadi protiv svake nade« (Rim 4, 18).

Sveti Petar piše da je kršćanska nada »baština neraspadljiva, neokaljana i neuvela« (1 Pt 1, 4). Ona »podržava put našeg života čak i kada se čini krivudavim i napornim; otvara pred nama putove budućnosti onda kada nas ravnodušnost i pesimizam žele zarobiti; daje da vidimo moguće dobro onda kada se čini da zlo prevladava; kršćanska nada daje nam vedrinu kada je srce opterećeno neuspjehom i grijehom; vodi nas da sanjamo o novom čovječanstvu i čini nas hrabrima u izgradnji bratskog i miroljubivog svijeta, onda kada se

čini da to nije vrijedno truda«3. To je ona krjepost koja nam daje snagu da uđemo u tamu neizvjesne budućnosti i hodimo u svjetlu.

Sjećam se situacijā koje sam doživio, u kojima nisam mogao vidjeti izlaz, a posebno jedne vrlo mračne noći. Kada se situacija riješila sama od sebe, godinama kasnije, bila su to kao vrata koja su mi se otvorila. Ta se vrata nisu otvorila ranije jer nije bio trenutak za to. Ovako sam naučio čekati na Božje vrijeme.

Katkad miješamo pravo vrijeme s trenutkom.

Razmišljamo trenutačno, želimo ubrzati vrijeme. Ali važno je imati osjećaj vremena: nada postoji u vremenu.

Sijanje nade čini nas dobrim kršćanima.

To ne znači da moramo puniti uši naše braće i sestara lažnim obećanjima ili prikazivati u ljepšem svjetlu ono što se događa, nego smo pozvani sijati ulje i miris nade, nikada ocat gorčine i očaja.

Sviđa mi se još jedna slika: ona nade kao osobne iskaznice kršćana, nečega što nas ka-

3 PAPA FRANJO, Homilija, Uzašašće Gospodinovo – Predavanje i čitanje Bule sazivanja Jubileja 2025. i Druga večernja časoslova, 9. svibnja 2024.

rakterizira i definira. Imamo to u svojem DNK-u jer smo djeca Abrahama i njegove nade. To je ona nit koja nas vraća sidru i koja je vitalni izvor radosti. To je krjepost koja nas gura naprijed, skromna i jednostavna, ali koja nas i veseli jer nikada ne postiđuje.

Nada je jedna od tri teologalne krjeposti, koje se tako nazivaju jer ih možemo živjeti samo zahvaljujući Božjem daru, a mlađa je sestra drugih dviju: vjere i ljubavi. Možemo je zamisliti kako drži za ruku dvije starije, ali u stvarnosti je ona ta koja ih vodi. To je ona skromna krjepost koja teče ispod površine vode života, ali koja nam je oslonac u tome da se ne utopimo u teškoćama koje nas okružuju. Najskrivenija je, ali je svakidašnja.

Nada je krjepost koja nas, ostajući u pozadini, drži postojanima i na pravom putu. Teško nam ju je objasniti i razumjeti, ali istodobno ima konkretnu osobinu: ona je baština kršćanina koja nas tjera ići »prema nečemu«, prema susretu s Isusom.4 To je krjepost koja nas pokreće i navodi na hod, jer je život kršća-

4 Usp. PAPA FRANJO, Opća audijencija, 28. prosinca 2016.

15 nina »u napetosti prema«. Ako kršćanin izgubi ovu perspektivu, njegov život postaje statičan a stvari koje se ne kreću kvare se. Prisjetimo se vode: kada stoji, ona gubi svoja svojstva i svoju bit, što dovodi do truleži. Isto se događa kršćaninu koji nije sposoban staviti se u napetost prema drugoj obali: nešto mu nedostaje, on stoji na balkonu svojeg života i promatra ga kako prolazi kao gledatelj umjesto da postane protagonistom. I još je tužnije vidjeti takvo ponašanje među mladima! Za takvog kršćanina bez nade kršćanski će život biti filozofski nauk, on će ga kao takvog živjeti i reći će čak da je to vjera. No ako nedostaje nada, on to nije. Nada ne postiđuje, a traži vrlo malo zauzvrat. Ona od nas traži to da budemo otvoreni putu koji prevaljujemo s njom. Mislim na ljubav nekog para ili prijateljstvo, na one »sadnice« koje svakodnevno zalijevamo kako bi rasle i ojačale. U Bibliji (Lk 13, 18–21) se nalazi i slika kvasca koji je žena uzela i zamijesila u tri mjere brašna. Kvasac je to koji se ne drži u hladnjaku, nego se treba »umijesiti u život«. To je nada, koja je ponizna i podržava nas, ali i mi nju održavamo na životu sa svakim našim djelom jer smo sigurni da nas neće razočarati.

Uvod

Lica nade

Bliži se početak Redovnog jubileja najavljenog za 2025., koji će okupiti milijune ljudi u Rimu pod geslom »Hodočasnici nade«. U tom duhu pozivam sve vjernike da zajedno hode ususret Bogu i drugima, da nam ne potonu lađe pred »teškim kamenim gromadama« koje danas pogađaju čovječanstvo i zatvaraju mu nadu, kao što je svojevremeno veliki kamen zatvarao Isusov grob.7 Hodočašće je čin koji nas izvodi iz komfora u koji upadamo kad vjerujemo da držimo uzde u rukama. Katkad su naši strahovi, sumnje i dvojbe ono što nas zatvara i ne omogućuje nam da idemo na »životne periferije, da prvi idemo k našoj braći i sestrama, ponajprije onima najudaljenijima, onima koji su zaboravljeno, oni oni imaju najveću potrebu za razumijevanjem, utjehom, pomoći«8.

7 PAPA FRANJO, Poruka Urbi et Orbi, 31. ožujka 2024.

8 PAPA FRANJO, Opća audijencija, 27. ožujka 2013.

Nada, krjepost koja »ne postiđuje« (Rim 5, 5) i rađa se iz ljubavi, bila je znak ohrabrenja za zajednicu od početka kršćanstva. Svatko se nada i, kao što sam rekao u Buli najave Svete godine, »u srcu svakoga čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako ne zna što mu sutra nosi« (SNC, 1).

Biti hodočasnici znači donositi nadu. Jubilej koji nas sada okuplja nastojat će nas sve obratiti u nositelje te poruke spasenja.

Jubilej je u židovsko-kršćanskoj tradiciji milosno vrijeme u kojem se doživljava Božje milosrđe i dar njegova mira. To je vrijeme kada se opraštaju grijesi, pomirenje prevladava nad nepravdom, a zemlja se odmara. Raširenih ruku upućujemo i braći drugih vjeroispovijesti i onima koji još nisu primili dar vjere poziv da ga žive s radošću i bratstvom. To je »slavlje na koje Isus poziva baš sve, bez razlike i ne isključujući nikoga«9.

Kolika li je potreba za tim duhom Jubileja u naše dane! Pogledajmo oko sebe: ratovi,

9 PAPA FRANJO, Rastite da budete poput milosrdnog Oca, Poruka za Jubilej milosrđa dječaka i djevojčica, 6. siječnja 2016.

suše, poplave, sve veće siromaštvo; koncentrirano bogatstvo, nedostatak bratstva, sve veće društveno neprijateljstvo. U tom kontekstu, Sveta godina može uvelike pomoći u tome da se ponovno uspostavi ozračje nade i povjerenja kao znak novoga ponovnog rođenja, čiju hitnost svi osjećamo.

Naša je zadaća biti tome doraslima, osobito u Crkvi, i raditi na tome da poziv ne sklizne u izobličenosti kojih se moramo čuvati. Velik broj hodočasnika doći će u Rim i znamo da se njihov doček »treba izraziti ne samo u strukturnim i kulturnim radovima koji su potrebni već i u dopuštanju da dožive iskustvo vjere, obraćenja i oprosta, susrećući se s živom zajednicom koja o tome radosno i uvjereno svjedoči.«10

Istodobno, prisutnost hodočasnika iz cijeloga svijeta ne znači da se stanovnici grada moraju odreći prostora ili udobnosti zbog toga događaja. Sveta godina može »imati pozitivan utjecaj na lice samog grada, po-

10 PAPA FRANJO, Govor sudionicima plenarne sjednice Dikasterija za evangelizaciju, Odjel za temeljna pitanja u svijetu, 15. ožujka 2024.

stilovima i tome kako su naši svakidašnji izbori u vezi s hranom, potrošnjom, putovanjima, korištenjem vode, energije i mnogih materijalnih dobara često nepromišljeni i štetni«.159 Dodajmo sada potrebu za promišljanjem koje također uključuje budućnost novih tehnologija i koje ćemo odluke donijeti, kao čovječanstvo, kako ne bi bile u neskladu sa svijetom bratstva i nade.

Pozvani smo izići iz svoje udobnosti i predložiti kreativna rješenja i alternative, kako bi planet ostao nastanjiv i kako naše postojanje na Zemlji ne bi bilo u opasnosti.

Novi problemi zahtijevaju nova rješenja. Moramo meditirati o etičkim dilemama koje nameće sveprisutna uporaba tehnologije, pozivajući

se na integrirano znanje kako bismo spriječili to da tehnokratska paradigma nastavi vladati.

Dostojanstvo svakoga muškarca i svake žene neka bude našom središnjom brigom u izgradnji budućnosti iz koje nitko nije isključen. Više nije riječ samo o pitanju jamstva kontinuiteta ljudske vrste na planetu koji je sve ugroženiji, nego i osiguravanja toga da se taj život poštuje u svakom

159 PAPA FRANJO, Poruka za Svjetski dan molitve za brigu o stvorenom svijetu, 1. rujna 2019.

Otuda poziv da budemo hodočasnici nade. Sviđa mi se slika hodočasnika, »onoga koji se udaljava od sebe kako bi mogao transcendirati. Izlazi iz sebe, otvara se novom horizontu, a kad se vrati kući više nije isti, pa čak ni njegova kuća više neće biti ista«.160 Nadalje, hodočasnikov hod nije događaj pojedinca, nego događaj zajednice, on označava pečat rastućega dinamizma koji sve više teži prema Križu, koji nam uvijek nudi sigurnost prisutnosti i sigurnost nade. Polazak je »karakterističan za one koji idu u potragu za smislom života« (SNC, 5).

Zapamtite što sam vam rekao na početku: nada je naše sidro i naše jedro. Neka nas ona povede na hodočašće prema izgradnji bratskijeg svijeta koji sanjamo, u kojemu dostojan-

160 PAPA FRANJO, Ritorniamo a sognare, Piemme, Milano, 2020., str. 154–155.

237 trenutku. A ako nismo mogli na vrijeme reagirati na ekološki problem, umjesto toga možemo to učiniti suočeni s onim što se drži jednom od najdubljih transformacija u novijoj povijesti čovječanstva, prodorom umjetne inteligencije u sva područja našega svakidašnjeg života.

stvo čovjeka prevladava nad svim podjelama i u skladu je s majkom Zemljom. Hodočašće života ne plovi uvijek mirnim vodama. Puno puta osobna iskustva i svjetski događaji zahtijevaju apel na nadu s većim intenzitetom. U pomorskom žargonu »sidrom nade« naziva se ono sidro koje neki brodovi drže u rezervi kako bi izveli hitne poteze koji im omogućuju stabilizaciju tijekom oluja. S njime izlazimo na »otvoreno more«, prema budućnosti koja je nepoznata, ali nas vidi za kormilom.

Još jednom pozivam sve muškarce i žene dobre volje neka budu, »među svakidašnjim ruševinama svijeta, neumorni graditelji nade; da budu svjetlo dok sunce tamni; da budu svjedoci suosjećanja dok okolo vlada rastresenost; da budu puni ljubavi i pažljivi usred raširene ravnodušnosti«161.

Velečasni Martin Luther King, izvor neiscrpnoga nadahnuća, već je prije šezdeset godina, u govoru u prigodi primitka Nobelove nagrade, izrekao veliku istinu, aktualnu i da -

161 PAPA FRANJO, Homilija za V. Svjetski dan siromaha, 14. studenoga 2021.

Nema vremena za gubljenje. I nema alternative. Ili ćemo zajedno graditi budućnost, ili je neće biti.

Sjećam se lijepih riječi don Tonina Bella: »Ne možemo se ograničiti na čekanje, moramo organizirati nadu.« Moramo je ponovno otkriti, naviještati i graditi. U tome sudjelujemo svi, i Crkva i njezini članovi, jer »bez nade bili bismo upravitelji, žongleri sadašnjosti, a ne proroci i graditelji budućnosti.«162

Samo ako se naša nada pretoči u mogućnosti i konkretne geste pažnje, bratstva, pravde, solidarnosti i brige za naš zajednički dom, siromašni će moći vidjeti svoje patnje ublažene, ekonomija odbacivanja se može promijeniti i novi snovi će ponovno procvjetati.

Na svima nama je organizirati nadu i pretočiti je u konkretnu svakidašnjicu, u međuljudske odnose, u povezanost s planetom, u društveno i političko zauzimanje.

Hoćete li me pratiti na tom hodočašću?

162 PAPA FRANJO, Govor prigodom 50. Socijalnog tjedna katolika u Italiji, Trst, 7. srpnja 2024.

239 nas: mi ljudi uspjeli smo letjeti poput ptica, plivati poput riba, ali ne živjeti kao braća.

Napomena urednika

Želim ponajprije zahvaliti papi Franji na povjerenju kojim je dopustio da mu pomognem sabrati u jednoj knjizi njegov pogled na važnost jubilejskog događaja usredotočenoga na nadu, i na njegovu interpretaciju u konkretnim licima.

Osoblje Piemmea, a posebice urednica Cecilia Mastrogiovanni, dali su dragocjen doprinos radu na knjizi.

Giuseppe Romano preveo je tekst na talijanski s izvornog španjolskog i pobrinuo se za to da Papina misao i ideje budu vjerno prenesene.

Ana Clara Pérez Cotten, koja je pridonijela strukturiranju djela, također je produbljivala koncepte, jasnoću i čistoću teksta.

Najviše sam, ipak, zahvalan Pauli Paz na njezinom društvu i potpori iz dana u dan.

Naučiti živjeti kao »hodočasnici nade« – to je ono na što nas papa Franjo poziva u jubilarnoj 2025. godini, koja, ako se živi na pravi način, može biti neponovljiva prilika za preporod čovječanstva u vremenima obilježenima nestabilnošću, katastrofama i strahom. Iako sliku našeg svijeta čine ratovi, siromaštvo, glad, ekološke katastrofe, društveni sukobi, ne smijemo dopustiti da nas to učini pasivnima i ravnodušnima. Ne smijemo izgubiti nadu. Jer, ako pažljivo pogledamo, ona je prisutna u svemu što nas okružuje: u licu žene koja u utrobi nosi novi život, u licima siromaha, migranta ili izbjeglice u potrazi za boljim sutra, u onima vojnika i civila koji se mole za sretan povratak kući ili u licima starca i djeteta koji hodaju ruku pod ruku, slobodni i sigurni. Sve su to za papu Franju lica nade, a u ovoj prigodi postaju prilika za razmišljanje o obitelji i obrazovanju, o društvenoj, političkoj i gospodarskoj situaciji, o geopolitici i migracijama, o klimatskoj krizi, novim tehnologijama i miru.

Duhovni vodič koji nas priprema za Svetu godinu – knjiga u kojoj nas Papa potiče i poziva da s obnovljenim povjerenjem gledamo na velike izazove koji nas čekaju, i krenemo zajedno putem radosti i bratstva prema budućnosti kojoj se još možemo nadati.

Cijena: 20,00 € ISBN 978-953-11-1943-6