Nikola Kuzmičić
POGLED IZ DRUGE MILJE
Ulomci katoličkoga putovanja
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2025.
PREDGOVOR
Najveća napast današnjega govora o Bogu, vjeri, Crkvi i životu je apstraktnost. O temeljnim istinama vjere i kršćanskog morala često govorimo i pišemo služeći se običnom vjerniku teško razumljivim pojmovima, stilovima, »lebdeći« u nekakvoj izvanzemaljskoj atmosferi punoj tajanstvenosti. Jednostavno rečeno, svetost, kojoj stremi svaki vjernik, doima se običnom čovjeku nedohvatljivom. Tako se stvara jaz između ritualnosti i života. U vjerniku počne prevladavati uvjerenje kako su vjera, i pogotovo život po vjeri, isuviše preteško breme. Posljedica je svojevrsni pesimizam i pasivizam. Stoga je normalno da se sve češće čuje izričaj kako je moderno kršćanstvo odveć umorno. Što zapravo nije točno. Istina je da se često o istinama vjere, obredima, svetkovinama, govori suhoparno. Naš govor postaje suhoparan, dospijeva donekle do ljudskog razuma, ali ne uspije dotaknuti ljudsko srce. Naravno da su tzv. »akademska« teologija i kršćanska etika i moral potrebni jer daju teorijske temelje ispravnog poimanja vjere i kršćanskog morala. No nije dovoljno da teološka i etička razmišljanja
ostanu zatvorena u akademskim kabinetima i krugovima. Pravi i najteži izazov današnjice stoga je prilagoditi naše pisanje i govor tako da budu shvatljivi i prihvatljivi današnjem čovjeku i vjerniku. Taj je pothvat nemoguć ako ne pokušamo teološko-etički govor izložiti običnom čovjeku i vjerniku jednostavnim i razumljivim jezikom i rječnikom.
To je pothvat kojega se prihvatio autor ove knjige. Autor se dotiče gotovo svih aktualnih tema i problema današnjice, kako onih u Hrvatskoj tako i u svijetu, imajući prije svega u vidu problematiku u današnjoj Crkvi u Hrvatskoj. Progovara na jedan »drugačiji« način o aktualnim temama, jednostavno, egzistencijalno, na strastveno angažirani način. Ono što pak daje posebnost ovoj knjizi jest činjenica da je autor kateheta, vjeroučitelj, pedagog. Govori s uvjerenjem kako Bog, vjera i kršćanski moral moraju biti usađeni u čovjeka već od malih nogu. Jasno je da to znači pisati kreativno, posvetiti se onome što je najvažnije, dati neke »recepte« kako bi se mladi čovjek već u školi mogao oduševiti nekim vrijednostima koje su ne samo kršćanske nego općenito ljudske. Gotovo bi se moglo reći da autor u ovoj knjizi govori u duhu jednoga kršćanskog personalizma čiji je začetnik francuski filozof i teolog Emmanuel Mounier, nauka koji je objeručke prihvaćen na Drugom vatikanskom koncilu. Naravno da takav stil govora i pisanja sa sobom nužno nosi potrebu uočavanja raznih negativno -
sti, kako u društvu tako i u Crkvi. Ako je istina da težimo biti kreposni, kako to da smo zapostavili npr. krepost nježnosti koju autor otkriva i na Kalvariji tijekom Isusove smrtne borbe? Nije slučajno da je upravo ta krepost jedna od čestih tema pape Franje. Autor se nadalje suočava s problemom dvoličja, farizejizma i formalizma, kada u Crkvi počne prevladavati vanjska forma umjesto sadržaja, kada nam »crkva« postane važnija od »Crkve«, tj. crkva kao zgrada važnija od Crkve koju čine ljudi. Autor tako na sasvim originalan način otkriva smisao gotovo svih crkvenih svetkovina, koje su, poput Božića, često pretvorene u folklorne i konzumerističke manifestacije. Čitatelj će u knjizi otkriti jednu »egzistencijalnu«, »životnu« interpretaciju biblijskih izričaja kroz uporabu slika, s pomoću kojih autor te izričaje primjenjuje na našu konkretnu stvarnost. Ne nedostaje ni kritičko vrednovanje današnjeg europskog društva. Eurocentrizam rađa oholost, uvjerenje kako je npr. tolerancija najveća vrijednost, što autor ispravno opovrgava. Tolerancija je najniži prag međuljudskih odnosa, jer čovjeka prisiljava da prihvaća sve, bez obzira na vlastiti glas savjesti. Ona je nespojiva s kršćanstvom jer je dijametralno suprotna ljubavi. Tako nas tolerancija prisiljava govoriti o vrijednosti života samo uvjetno, s »ali« i s »ako«, dok je za Crkvu život, svaki život, apsolutna vrijednost. Tolerancija nam nameće »zadatak« da gotovo s određenim sramom
govorimo o domoljublju, dok autor o domoljublju nastoji govoriti s ljubavlju i kritikama, što bi trebali usvojiti i svi hrvatski građani, neovisno o tome jesu li ili nisu vjernici.
Jesmo li ikada razmišljali o tome koju vrijednost ima odmor? Je li to samo odmor od posla, samo razonoda, igra…? Autor sagledava odmor pod trostrukim vidom, kao odmor tijela, duha i duše. Štoviše, daje svojevrsni recept kako to ostvariti, kako naš odmor ne bi ostao samo »diktatura tjelesnoga«.
Konačno, ono o čemu danas malo tko istinski razmišlja, a velikani naše prošlosti pridavali su joj veliku važnost, jest šutnja. Koji je smisao i veličina šutnje? Kako šutnja djeluje ozdraviteljski u ljudskoj svakodnevici?
To je tek mali presjek tema kojima se autor bavi i koje na sasvim originalan i razumljivi način donosi čitatelju. Mogli bismo ovu knjigu nazvati svojevrsnim »vjeronaučnim udžbenikom«, koji međutim nije namijenjen samo djeci nego ljudima vjernicima i onima koji to nisu, u svakoj dobi, od djetinjstva do njihove starosti.
Josip Grbac
UČENICI DOČEKALI
UČITELJA ŠIPKOM
Sve se sprema da podivlja, a mi, kao stara bova, lutamo bez pravog cilja. Ništa nova… Ništa nova…
J. F.
1. O TOME KAKVA JE ŠKOLA DANAS
Ima ih koji još uvijek smatraju da je škola odgojna i obrazovna ustanova.
Ustanova koja je nekada davno bila namijenjena za odgoj i obrazovanje odavno je postala lovište odličnih ocjena, trkalište u kojemu se naganja bolji prosjek, splet tuge, razočaranja, bijesa, napetosti, neočekivanih radosti, neugoda, nepravdi i neiskorištenih mogućnosti.
Učitelji su zatrpani administracijom, a ako se ispod papirologije iskrade koja iskrica kreativnosti, ugasi se brzo forsiranjem učeničkih prava i toleriranjem učeničkih nepravdi.
Suradnja s roditeljima svodi se na podnošenje roditeljskih prijetnji i nebuloznih zahtjeva ili se
učitelji pretvaraju u besplatnoga obiteljskog terapeuta.
Strukture jasno daju na znanje da im nije stalo ni do školskog sustava ni do djece, a ponajmanje do učitelja. Najvažnije im je forsirati nepromišljene i neučinkovite reforme koje se beskrupulozno nameću.
I baš svatko komu se prohtije, bez imalo ustručavanja, proziva škole i učitelje ili očekuje da se u školama provode ove i one akcije kao da baš ništa ne radimo, nego samo čekamo kad će tko doći na ideju afirmirati se preko nas učitelja i školske djece.
A djeca?
Gdje su djeca u svemu tome? Gdje su oni koje treba obrazovati? Gdje su oni koje treba odgajati?
Odakle nam pravo uskratiti im odgoj i obrazovanje lažući im da je njihova spontanost vrhunac kreativnosti i znanja, a da su njihovi prohtjevi i nedodirljiva sloboda kriterij prikladnog i poželjnog ponašanja? Odakle nam pravo prestati govoriti o razlici između dobra i zla te prihvatljivog i neprihvatljivog?
Zar se odgaja relativiziranjem?
Zar se obrazuje nezahtjevnošću?
2. O DISCIPLINI
Pokatkad me novi poznanici, kada doznaju da radim u školi, pitaju imam li problema s disciplinom. A ja onda važem ima li smisla započinjati,
pa onda ipak učitelj u meni prevagne i počnem im objašnjavati da posao učitelja nije održavati disciplinu, nego stvoriti ozračje pogodno za rad. Ako se govori o držanju discipline, učenici se doživljavaju kao »hahari« koje treba krotiti, a govor o ozračju pogodnom za rad pretpostavlja kreativne i kooperativne osobe koje hoće i mogu ako ih se kvalitetno motivira. A to već nije samo igra riječima.
To je pitanje međusobnog poštovanja u školi.
Još jedne dimenzije suvremenoga hrvatskoga školstva o kojemu se premalo govori, a ostavlja toliko ožiljaka. I na učenicima i na njihovim učiteljima. Možda bi sve bilo ljepše i bolje da se prestanemo doživljavati kao uloge, a počnemo prihvaćati kao osobe. Možda bi sve bilo ljepše i bolje da manje žigošemo i trpamo u ladice, a više pristupamo otvorenošću. Možda bi sve bilo ljepše i bolje da je manje ponosa ili obijesti, a više zajedništva.
3. O ODNOSU PREMA UČENICIMA
Bog je iskazao svoju ljubav prema meni dopustivši mi da imam vlastitu djecu i znam koliki je blagoslov biti otac. Istodobno me stavlja na kušnju povjeravajući mi službu učitelja, pa znam koliko je naporno i zahtjevno odgajati tuđu djecu. Zato mogu razumjeti svetost sv. Josipa koji se priklonio
Božjoj volji odrekavši se očinstva, istodobno prihvaćajući službu Spasiteljeva vjerna hranitelja.
Smatram da svi mi koji radimo u školi možemo od sv. Josipa naučiti potrebu korigiranja vlastitih stajališta. Druga bitna stvar koju možemo naučiti od sv. Josipa jest odnos poštovanja prema djeci te onome što ona jesu i što mogu biti. Treća bitna stvar koju možemo od sv. Josipa naučiti jest potreba prepoznavanja važnosti svakodnevnosti i običnosti. Četvrta bitna stvar na koju nas može potaknuti sv. Josip potreba je molitve za svoje učenike.
Valja nam učiti od sv. Josipa i činiti poput njega. Valja nam trajati u nenametljivoj prisutnosti.
4. O DJECI KOJA PRAVE PROBLEME
Otkako radim u školi, susreo sam svakakvu djecu. No još nisam susreo nijedno dijete koje je bilo sretno i da je pritom pravilo probleme ometanjem ili nasiljem. Sretna djeca nemaju potrebu maltretirati druge. Samo oni koji su ranjeni imaju potrebu i druge ranjavati. Svaki je nasilnik ujedno i žrtva. Zato treba jasno razlikovati dijete od njegovih čina. Dijete uvijek treba voljeti, prihvaćati i pomagati mu, a djetetove postupke prosuđivati te onemogućivati one koji su neprihvatljivi, a poticati one koji su prihvatljivi. Ne smijemo si dopustiti da bilo koje dijete žigošemo i odbacimo zbog njegova ponašanja. Ali ne smije se otići ni u drugu krajnost da neprikladno ponašanje toleriramo prihvaćajući osobu.
Nasilje u školi uvijek je posljedica. A mudar čovjek ne rješava posljedice, nego uzroke. Jedan od uzroka jest i činjenica da učenici u hrvatskoj školi trenutačno najčešće osjećaju strah i dosadu. Stvorimo školu u kojoj se učenici neće dosađivati i u kojoj se neće bojati, pa će i nasilje nestati samo od sebe. Jer sretni ljudi nemaju potrebu maltretirati druge.
5. O NASLOVU
Naslov ovoga našeg mozaika može se pročitati na dva načina, ovisno o tome kako naglasimo posljednju riječ. Možda su učitelju pripremili šipak, a možda za njega imaju spremnu šipku. Kao i inače u životu, bitne su dvije stvari. Jedna je od njih percipiranje stvarnosti, a druga je izbor onoga što ćemo naglasiti.
Ponašajte se prema ljudima kao da su ono što bi trebali biti i pomoći ćete im da postanu ono za što su sposobni.
J. W. G.
MOŽDA SE NAS DVOJICA
DOGOVORIMO
Jubi sam, jubi vašu kćer, ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu.
Tili ste zeta inžinjera.
K. J.
1. KRATKA POVIJEST RATOVANJA
Pojednostavljeno gledano, povijest ratovanja prolazi kroz faze u kojima se zaraćene strane sve više udaljuju jedne od drugih. Sve je počelo običnim šaketanjem u kojemu su oni koji se tuku fizički zajedno. A onda je netko došao na ideju da bi ruku mogao produžiti nekakvim štapom kojim bi s veće udaljenosti mogao mlatiti protivnika. Pa su taj štap pretvorili u oštri i ubojitiji mač. Kamen kojim se gađalo izdaleka zamijenile su strijele i katapulti, da bi potom došla faza vatrenog oružja, odnosno pušaka i topova. Na kraju je sve kulminiralo avionima koji su, kao što smo vidjeli nad Hirošimom, jednim potezom ubijali desetke tisuća ljudi.
Što je ratovanje postajalo surovije, to su ljudi bili na većoj distanciji. Ista se stvar može pogledati i s druge strane. Što su ljudi bili na većoj distanciji, to je ratovanje postajalo surovije.
Surovost počinje onda kada čovjek prestane drugoga čovjeka promatrati kao čovjeka i svoga brata.
Mir među ljudima stvara se tako da se promijeni način ponašanja koji dovodi do sukoba među ljudima. Ako distanciranost, nepoznavanje i izostanak razgovora uzrokuju sukob, onda je put prema miru dijalog, međusobno upoznavanje i približavanje jednih drugima. Valja nam se upoznavati i prepoznavati.
2. KAJINOV ZNAK
Premda se Kajina naziva bratoubojicom, iz onoga što je zapisano u četvrtom poglavlju Knjige
Postanka jasno je da Kajin nije ubio Abela zato što ga je smatrao bratom, nego zato što je u njemu vidio konkurenciju. Kajin je unaprijed pokazao kamo vodi mentalitet u kojemu će se drugog čovjeka doživljavati kao konkurenciju i nauk da je život surova borba za opstanak u kojoj samo najjači preživljavaju te da je potrebno ubiti da ne bi bio ubijen. Mentalitet u kojemu će se odnos među ljudima svesti na rivalstvo i nadmetanje, a načelo djelovanja na prilagođavanje situaciji te gomilanje i posjedovanje materijalnoga.
Bog podsjeća Kajina da mu je Abel brat. Ali ne samo to. Bog i Kajina obilježava tako da svatko tko ga na putu susretne zna da je i Kajin i sin i brat. Na nama je, bez obzira na bilo čiju osobnu povijest, da u svakome čovjeku vidimo taj Kajinov znak kojim smo svi obilježeni kao podsjetnik da su svi ljudi braća te da nam se valja voljeti i pomagati.
3. MALI FEMINISTIČKI RAZGOVORI
Ako se feminizam shvati kao pokret za jednakopravnost žena, onda je on sasvim kršćanska stvar jer je upravo kršćanstvo od samih svojih početaka isticalo jednakost dostojanstva svake ljudske osobe, bez obzira na sve razlike koje među nama ljudima postoje. Ne samo da je tako shvaćeni feminizam kompatibilan s kršćanstvom nego je on plod kršćanstva. Još jedno blago kršćanstva što nam je oduzeto jer nismo znali mudro upravljati njime.
Nju sam upoznao na nekom internetskom portalu jer sam pristao sudjelovati u on-line istraživanju o feminizmu. Iznenadila se kad je doznala da sam muškarac jer je, prema mojim stajalištima, pretpostavljala da sam žena. Pod tim je dojmom predložila da se nađemo na kavi i nastavimo razgovor uživo.
Na kavi mi je otkrila da je predsjednica jedne feminističke udruge. Dakako da neću spominjati ime udruge ni njezino ime jer je relativno često prisutna u javnosti.
Ona je mene iznenadila spontanim priznanjem da se bavi feminizmom ne zato što živi za feminizam, nego zato što od feminizma živi. Ona je profesionalna feministica.
A nju je iznenadilo kad je doznala da sam katolički vjeroučitelj. Rekla je da sam drukčiji i da nisam tipični vjeroučitelj. Kad sam je pitao koliko ih je do sada upoznala, rekla je da sam prvi. Kako onda zna kakvi smo mi vjeroučitelji? Tko joj je rekao kakvi smo mi vjeroučitelji?
I opet sam osjetio koliko ima predrasuda među ljudima o nama kršćanima i o nama vjeroučiteljima. Imala je čvrsto negativno stajalište o vjeronauku i vjeroučiteljima, premda nikada nije pogledala što se to na vjeronauku radi niti je ikada osobno upoznala nekoga od vjeroučitelja.
Bila je potpuno zbunjena. Onaj s kojim je razgovarala nije se uklapao u njezine okvire.
4. O BOŽJEM IMENU
Kad ga je Mojsije upitao kako se zove, Bog mu je rekao da je Jahve – onaj koji je ovdje i sada za nas. Predstavio se kao djelatno prisutan. Bog u kojega mi vjerujemo nije uzvišeni, dalek i nedodirljiv Bog. Nije Bog nedokučiv u svojoj slavi, strašan i hirovit. Bog u kojega vjerujemo je prisutni Bog. Bog koji je stvorio svijet i sve na njemu. Bog koji je stvorio čovjeka i koji s čovjekom hoda ovom zemljom. I ne
samo da je Bog koji je uz nas nego je Bog koji je za nas. Bog koji se brine za svoj narod.
Isus koji je Krist, učeći svoje učenike kako treba moliti, potiče nas da Boga nazivamo Ocem. Bog nije
Onaj koji grmi s planine. Bog nije Pravedni sudac koji se osvećuje na djeci do sedmoga koljena. Ne, Bog je Otac. Bog je Abba – Tata. I to naš otac. Otac svih ljudi. Ako doista vjerujemo, ne preostaje nam ništa drugo nego prihvatiti da su nam po zajedničkomu Božjem Očinstvu svi ljudi braća i sestre. I ne doživljavati duhovno bratstvo svih ljudi kao estetsku kategoriju, nego kao poticaj za nasljedovanje
Oca i poziv da budemo djelatno prisutni u životima svih ljudi, ponajprije onih koji najviše trpe.
Bog je ljubav, veli sveti Ivan, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu (1 Iv 4, 16). Način na koji je Otac odlučio biti djelatno prisutan među ljudima najbolje se opisuje riječju ljubav. Bog nas je stvorio iz ljubavi, spasio nas je iz ljubavi i uzdržava nas iz ljubavi. Želimo li biti njegovi, ne preostaje nam ništa drugo nego činiti ono što on čini – ljubiti. Ljubiti Boga više od svega, a bližnjega svoga, pa bio on i onaj koji nama čini zlo, ljubiti kao što sebe ljubimo.
5. O NASLOVU
Pročitao sam negdje priču u kojoj se pripovijeda da je general prije odlučujuće bitke održao govor kojim je htio motivirati vojnike za borbu. Isticao
im je važnost bitke i važnost pobjede, spominjući da ta bitka određuje i tijek rata, a možda dovede i do njegova dokončanja. Govorio je da ih čeka bitka do istrebljenja. Da će se boriti prsa u prsa. Da će ići čovjek na čovjeka. U tom je trenutku jedan vojnik upitao generala:
– Generale, ako ćemo ići čovjek na čovjeka, možete li mi pokazati na kojeg čovjeka ja idem? Možda se nas dvojica uspijemo dogovoriti.
Evo u čemu je stvar: vi želite mrziti, pa nas zato ne želite upoznati. Kada biste nas upoznali, morali biste nas prestati mrziti.
Q. S. F. T.
NJIH MRTVIH JA SAM ŽIVI SPOMENIK
Izgubit ću se po svijetu ako me ne vodiš ti. Pokaži meni put i nove snage daj.
Z. P. / Z. S.
1. POPIS LEKTIRE
Nije najveći problem u tome što je jedna osoba, i još k tomu nestručna, političkom odlukom maknula ustranu ono što je skupina stručnjaka napravila pa nametnula svoju volju, nego je pravi problem u tome da nije bilo ni štrajkova ni demonstracija. Nije bilo ni sankcija ni ostavki. Čak ni isprika. Jednostavno, život ide dalje zabavljajući ljude nekim drugim temama. Dakako da moje riječi nisu žaljenje zbog toga što nije bilo pobune i nereda, nego žaljenje što nije bilo reakcije, što su ljudi bezvoljni i što je u nama ubijena svaka želja za djelovanjem, za zauzimanjem u javnosti. Posljednjih stotinu godina života koje smo proveli u različitim totalitarnim sustavima i
diktaturama ipak je na nama ostavilo traga. A ljude je najlakše pasivizirati ako im se oduzmu samopouzdanje i svijest o vlastitoj snazi, ponos i zajedništvo te znanje i memorija.
2. HOROSKOP
Bio sam na predstavi u jednome zagrebačkom centru za kulturu. I dok sam na kraju predstave čekao da se razrijedi gužva ispred garderobe, čitao sam neki časopis o tom dijelu grada. Piše o svemu i svačemu u kvartu. Samo ni riječi o činjenici da u tom dijelu grada djeluje nekoliko katoličkih župa, a vjerojatno i neke druge vjerske zajednice. To se, jednostavno, prešućuje. Ako konstatiraš da u kvartu postoji Društvo za zaštitu polarnih medvjeda ili Klub brdskog biciklizma i navedeš njihove aktivnosti, ne vidim zašto se ne bi navelo da postoji Katolička Crkva i druge vjerske zajednice i navelo njihove aktivnosti. Pitam se kad će naše društvo odrasti i prestati nijekati stvarnost.
Jedini vjerski sadržaj u novinama koji se svakodnevno objavljuje jest horoskop. Horoskop, doduše, nema veze s kršćanstvom, ali je stvar vjere neke druge, nekršćanske religije. Horoskop, na temeljnoj razini, iz dana u dan odgaja ljude da nisu subjekt, nego da se stvari događaju iznad njih i mimo njih. I kad se naviknu na to da je sve zapisano u zvijezdama i da ne mogu ništa nego se podložiti
Promišljajući o raznim aktualnim temama, autor Nikola Kuzmičić u ovoj zbirci tekstova stavlja pred čitatelje dragocjeno svjedočanstvo pogleda iz druge milje –pogleda onoga koji ljubi nadahnut Božjom ljubavlju. Jednostavnim, jasnim i nadasve privlačnim izričajem podsjeća nas da su u životu bitne dvije stvari: jedna je od njih percipiranje stvarnosti, a druga je izbor što ćemo naglasiti. Nasuprot zabrinutosti, ogorčenosti ili bezizlaznosti, Kuzmičić nam pomaže da primjećujemo nadu, dobrotu i ljepotu, te ustrajno i nepokolebljivo svjedočimo vjeru u Onoga koji nas poziva odvažno poći putem i one druge milje.
Nikola Kuzmičić (Zastražišće, 1968.), diplomirani teolog, vjeroučitelj, autor knjige Autoškola za kršćane (KS, 2022.) i dugogodišnji suradnik kršćanske obiteljske revije Kana.