CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001250059.
Phil Bosmans
Božić sa srcem
Što bi bilo da nema Božića? Ne bi bilo ni božićnih drvaca, ni božićne trgovine, ni božićnih praznika, ni božićne pošte, ni božićnih darova. Ni božićne radosti – ali ni božićne ljutnje.
Neki će pomisliti: Da nema Božića, ne bi bilo ni stresa prije blagdana ni neutješna raspoloženja, dok drugi veselo slave.
Pa ipak Božić ostaje za većinu ljudi najljepši blagdan u godini. Međutim, pomaže li to i poslije, kad blagdansko ozračje utihne, a stvari postanu ozbiljne? Božić je više od raspoloženja najljepšega trenutka. Potreban nam je Božić da bismo mogli živjeti! Božić je za život potreban isto kao i svagdanji kruh. Kad je Isus došao na svijet, za njega u svratištu nije bilo mjesta. No tu je bila zvijezda i tu su bile jasle, srećom prazne. I tu je bila nevjerojatna poruka, poruka o miru za sve ljude koji se otvaraju svojim bližnjima i Bogu.
Svako srce može biti jaslice u kojima se rađa ljubav.
Živjeti kao dijete
Ljudi žive sve dulje, ali ne postaju i sve sretniji. Ponajprije rade kako bi živjeli, a naposljetku rade i zaborave živjeti. Ljudi pitaju: Kolike su cijene? Kolika je od toga korist? Proračunava se produktivnost i rentabilnost. Neprestano se kalkulira. A zaboravlja se da se ljepotu života nalazi u trenutku kad se ne računa, kad se jednostavno bude čovjek.
Ti nisi stroj, konstruiran za određenu svrhu! Ti si više od tvojih funkcija, više od tvojih namještenja. Ti si prije svega čovjek da bi živio, da bi se smijao, da bi ljubio, da bi bio dobar.
»Volim te, čovječe!« Zar nikada nisi osjetio čežnju za tim da sve ljude od radosti uzmeš u naručje i usrećiš? U nama je vječno traganje za beskrajnim, za nečim što će nas potpuno i zauvijek ispuniti. Ali sve, pa i najljepši susret, toliko je prolazno da vrlo duboko može zaboljeti.
»Volim te, čovječe!« Ranjiv si kao i ja, i isto tako usamljen kao i ja. Ideš istim putem k istome cilju i kraju. U žurbi, opušten, sretan, prestrašen, to ne znam.
No mi smo skupa na putu. Još uvijek nismo tu. Trčimo uokolo ovim svijetom kao supermarketom: gledamo, biramo, uzima-
mo, kupujemo, dajemo, odbacujemo. S vremenom postaje užasno dosadno i besmisleno ako najdublju čežnju u nama –dati ljubav i primiti ljubav – zaglušimo stvarima koje je moguće platiti novcem.
Moramo uložiti u jednu novu vrstu kapitala ne želimo li kao ljudi sagnjiti u korijenu. Bajoslovan kapital ljudske dobrote, ljudske privrženosti i prijateljstva. Kad odrasli razgovaraju, često je riječ o brojkama. Žele li nekoga upoznati, pitaju koliko posjeduje, koliko zarađuje, koliko titula ima, koliko veza. Radi li se o kući, tada jednostavno kažu: »Milijun«, i već si ju mogu zamisliti. Već znaju kakva je to kuća.
A kad se djeci pripovijeda o prijatelju, ona pitaju: »Kakav je?
Poznaje li dobre pripovijesti? Može li se s njime igrati?« Ako je riječ o kući, u oči im upadaju posebne stvari: boja zida, ptice na krovu, put do igrališta. Kad se pojave djeca, sve dobiva svježe lice puno boja, topline, života.
Imamo dva svijeta da u njima živimo: svijet novca i svijet srca.
Odluči se zajedno sa mnom za svijet srca, gdje možeš uživati kao dijete.
Pogled u raj
Na Božić slavimo rođenje djeteta Isusa. Pastiri, mudraci s istoka, čak i anđeli u nebu dive se čudu.
Svako novorođeno dijete je čudo. Ne možeš se nadiviti. Sve je tu vrlo maleno, a ipak savršeno: ručice, nosić, uhašca. Prosijava tajna života. Pogledamo li svjetlo u njegovim očima, može nas zahvatiti slutnja: Bog nas gleda.
Svaki čovjek koji dolazi na svijet cijeloga života traži zaštićenost. Čovjek od prvoga dana ne treba ništa toliko koliko ljubeću privrženost. Svaki se čovjek osjeća ugodno kad osjeti toplinu, nježan dodir. U svojoj bespomoćnosti mali se čovjek mora pouzdati u to da se majka, otac ili druge osobe u vezi brinu za ono
što njemu čini dobro. On zna da je u njihovoj ljubavi zaštićen.
Dojenče koje blaženo drijema zrači pouzdanjem: Život je lijep. Ali ni malo dijete nije pošteđeno sjenovitih strana života, i ono počinje vikati: Gladan sam, boli me. Bespomoćno katkad razmišljaju roditelji: Ta ima sve, pilo je, suho je i toplo mu je. Pitaju se: Što mu još nedostaje? Možda je njegovo vikanje poziv u pomoć za ljubećom blizinom: Ono najvažnije
što mi nedostaje jesi ti.
Već se u novorođenoga djeteta pokazuju čovjekove prapotrebe: žudnja za hranom i privrženošću, potreba da bude pogledano i oslovljeno, zbrinuto, zagrljeno i ljubljeno. Čitav je čovjekov život kao lanac povijestî ljubavi. Pri tome se mogu dogoditi, kao u kazalištu: vedre komedije, uzbudljive drame, potresne tragedije.
Crvena nit
Postoji li crvena nit koja se provlači kroz sve životne puteve? Odgovor na to leži u praiskustvu: Ja sam ljubljen, zato sam tu, želim biti ljubljen kako bih mogao ljubiti.
Ne možeš živjeti bez ljubavi
Ne možeš živjeti bez ljudi koji te vole, ljudi koji ti od vremena do vremena daju do znanja: »Volim te, čovječe«. To je presudno u braku. No to je i životna potreba djeteta. Izvor sreće za starca. Komadić zdravlja za bolesna čovjeka. Tiha utjeha usamljena čovjeka. Za to pak nisu potrebni skupi darovi, dostatna je mala pažnja.
Ne možeš živjeti bez ljudi koji te vole. Pogledaj, ne stoje li možda u tvojoj okolini, u tvojoj potpunoj blizini ljudi u hladnoći koji ne mogu živjeti bez tvoje ljubavi? Ti u svojim rukama držiš djelić njihove sreće. Kad stojiš na grobu ljubljena čovjeka, propušteni znakovi ljubavi, zanemarena privrženost, zaboravlje-
na pažnja ono je što najviše boli. Jedina utjeha koja ostaje i seže daleko preko granice smrti jesu ljubav i zaštita koju si drugima dao za njihova života. Jedino o čemu je zapravo riječ jest ljubiti i biti sretan. Ljubav pronalazi tisuće puteva do srca bližnjega, puteva na kojima bez riječi govoriš: Volim te.
Nikola
Vjerujem u svetoga Nikolu, ne u Djeda Božićnjaka supermarketa. Pretovaren s malim darovima on treba pomoći, učiniti velike poslove. Pravi je Nikola u najvećoj opasnosti da bude ubijen reklamom.
Vjerujem u svetoga Nikolu koji stoljećima među ljudima širi duh dobrote i ljubavi. Šesti prosinca jest dan čuda. Maleni se dive od radosti, veliki uživaju u radosti djece.
Molim svetoga Nikolu za naočale, za posebne naočale za velike ljude, da nešto manje gledaju na vlastito »ja«, a nešto više na druge. Molim za dar dobra srca.
U svjetlu zvijezde
Zvijezde su oduvijek očaravale ljude. Gotovo je nezamislivo što istraživači danas o njima otkrivaju. Ono što izgleda poput sitnih svijetlih točki zapravo su golema sunca.
O Božiću su zvijezde na visokoj cijeni, zvijezde posve druge vrste, zvijezde kao ukras došašća i božićnoga vremena. Zašto ih ljudi drže toliko lijepima?
Nisu li zvijezde slika naše čežnje za ljepšim svijetom punim mira, pravednosti, ljubavi?
Nezamislivo je da Božja ljubav prema nama dolazi kao dijete, povijena u pelene. Prividno samo sitna svijetla točka, a ipak: u njemu se pojavljuje Sunce pravde.
Prihvatiti kontakt
Nikada toliko ljudi nije stanovalo tako blizu jedni drugima kao u modernim velikim gradovima, a istodobno ostaju toliki stranci. U našemu prenapučenu svijetu ima nebrojeno ljudi koji su usamljeni. Usamljenost je najdublja nevolja mnogih ljudi danas. Usamljeni se čovjek smrzava. Njemu nedostaje toplina suosjećajna srca puna razumijevanja. Zato pozovi usamljenoga. No to nije nimalo jednostavno. Nemoj to činiti sa stavom: Za Božić želim učiniti nešto dobro. Nitko ne želi da se s njime postupa kao s usamljenikom kojega treba sažalijevati. Osim toga, ni svi samci nisu stvarno usamljeni. Moraš razviti poseban osjećaj kako bi ih otkrio i obratio im se, a da ih ne povrijediš.
Pozvani može biti netko čiji je život pogođen teškim udarcem, preko kojega on ne može prijeći. On ili ona može biti vrlo star/a ili pak još vrlo mlad/a, a ipak već bespomoćan/na. Pozovi usamljenoga, jednostavno razgovaraj s njim, ako je moguće s nekim u svojoj okolini. Učini to sam, osobno, čitavim srcem, spontano i potpuno prijateljski.
Dođi, pogledaj preko zida, otvori vrata svojega srca.