Adalbert Rebić
»Iz Egipta dozvah Sina svoga«
Biblijsko-teološka razmišljanja uz tekstove iz Knjige
Izlaska
Adalbert Rebić
»IZ EGIPTA DOZVAH
SINA SVOGA«
Biblijsko-teološka razmišljanja uz tekstove iz Knjige Izlaska
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
Zagreb, 2025
NAPOMENA IZDAVAČA
Navršilo se punih 10 godina, a blizu smo i 11. godišnjici otkako je blago u Gospodinu preminuo prof. dr. sc. Adalbert Rebić, cijenjeni profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, naš dragi autor i dugogodišnji direktor Kršćanske sadašnjosti, pokretač brojnih uredničkih i poslovnih inicijativa, urednik biblijskih izdanja.
Još krajem ljeta 2013. prof. Rebić predao je Kršćanskoj sadašnjosti rukopis ove knjige koju smo planirali objaviti 2014. godine, međutim njegova iznenadna smrt u veljači 2014. promijenila je naše ljudske, uvijek pomalo krhke snove i planove. Danas, gotovo 11 godina poslije, objavljujemo knjigu u čast i u spomen našega dragog profesora, s jasnom sviješću kako nismo zakasnili. Razlog tomu je bogatstvo pisane riječi vrsnog bibličara, riječi koja ne zastarijeva jer je duboko ukorijenjena u Riječ Božju.
Knjiga »Iz Egipta dozvah Sina svoga« zbirka je izabranih tekstova koje je prof. Rebić pisao u kolumni Vrijeme i riječ u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, te ih u svrhu ovog izdanja proširio. Biblijsko-teološka razmišljanja sabrana u ovoj knjizi prava su riznica vrijednih znanstveno-teoloških i praktičnih vjerskih uvida za nas danas, ali i za buduće naraštaje.
U ovoj sam knjizi sabrao članke koje sam objavio u KANI o temama Knjige Izlaska. Činilo mi se da bi za mnoge koji vole proučavati Sveto pismo bilo od koristi da imaju sve članke koje sam u KANI pisao o Knjizi Izlaska na jednom mjestu, u jednoj knjizi. Uostalom, učinio sam to i sa člancima o temama Knjige Postanka1. Izlazak sinova Izraelovih iz egipatskog sužanjstva pod vodstvom Mojsijevim, a pod čudesnom zaštitom Božjom, kako ga opisuje Knjiga Izlaska (Izl 1–18) središnji je događaj povijesti spasenja starozavjetnog naroda Božjega. To je središnji biblijski motiv koji se proteže kroz cijelu Bibliju, od prvih stranica Biblije, kroz proročku literaturu sve do novozavjetne literature. On ima i središnje mjesto u našoj kršćanskoj liturgiji kao što ga je imao i u liturgiji židovskog Pesaha (u hagadama). Taj čudesni događaj služio je Izraelcima kao najočitiji dokaz Božje opstojnosti.
Objavljenim člancima u KANI dodao sam kao upotpunjenje i neke članke koji nisu u KANI objavljeni (na primjer o egipatskim zlima u biblijskoj teologiji Novoga zavjeta, o povijesnosti Izlaska, o nekim poteškoćama s egipatskim zlima, spomen svetkovine u židovskom kalendaru i tako dalje).
1 Adalbert REBIĆ, U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi. Biblijsko-teološka razmišljanja uz tekstove iz Knjige Postanka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.
Knjigu Izlaska vjernici čitaju kao kanonsku knjigu Božje objave. U njoj su nadahnuti biblijski pisci opisali najvažnije događaje povijesti spasenja Staroga zavjeta. Nepotrebno je ovdje sada razlagati, je li neki od tih događaja povijestan ili nije. Istine radi treba iskreno reći da je jedva koji događaj koji je opisan u Knjizi izlaska povijestan u suvremenom znanstvenom smislu riječi. On je povijestan utoliko ukoliko je za povijest židovskoga naroda imao izvanredno veliku važnost i ne može se odijeliti od njegove povijesti uzete u cjelini. Biblijski opis pojedinog događaja Izlaska židovski je narod iznad svega iščitavao u svjetlu svoje vjere u Boga i iz njega iščitavao Božju prisutnost i njegovu spasenjsku ulogu. Uzimajući neki događaj iz povijesti Izlaska, biblijski je pisac njega opisivao u svjetlu svoje vjere u Boga i tumačio ga kao djelo Božje brige, ljubavi i zaštite prema svome izabranom narodu. Unosio je u opis događaja nešto više nego je mogao obični suvremeni promatrač u tom događaju vidjeti. To nešto više u opisu biblijskog događaja dolazi od nadahnuća Duha Svetoga. Biblijski pisac pisao je o pojedinim prizorima povijesti spasenja ne samo iz ljudske perspektive nego i iz Božje perspektive koju mu je Bog omogućio razumjeti u svjetlu nadahnuća po Duhu Svetom. Zato svaki biblijski izvještaj ima višestruko značenje koje treba pozornim čitanjem i usklađivanjem s Duhom Svetim otkriti. O rađanju Izraela kao naroda Božjega mogao je pisac pisati samo nadahnut Duhom Svetim. Tom procesu posvetio je pisac prvih osamnaest poglavlja Knjige Izlaska (Izl 1–18).
U drugom dijelu Knjige Izlaska pisac opisuje Božju objavu na Sinaju, sklapanje Saveza s Bogom i Božju objavu Zakona i smjernice za gradnju svetišta (Izl 19 – 40). U ovom dijelu Knjige ima mnogo ponavljanja, mnogo na prvi pogled nezanimljivih
opisa, ali ipak vrlo važnih da se shvati o čemu se to u Knjizi radi: o odnosu Izraela prema svome živom i životvornom Bogu, prema Bogu osloboditelju. Zato u svim tim događajima nije najvažnija osoba Mojsije nego Bog koji Mojsija nadahnjuje, njime ravna i njega osposobljuje da vodi narod u slobodu.
Izlazak iz egipatskog sužanjstva i put kroz sinajsku pustinju prema slobodi središnji je motiv povijesti spasenja. On je prisutan u Mojsijevu Petoknjižju već na samom početku, u povijesti izraelskog praoca Abrahama. On je po Božjoj zapovijedi krenuo iz Ura Kaldejskog u Mezopotamiji u novu domovinu na Zapadu, u nepoznato (Post 12). Izlazak je paradigma ljudskog života, osobito čovjekove duhovnosti. U tom sam svjetlu tumačio pojedine događaje tog napornog i opasnog putovanja Izraelaca kroz pustinju (vidi Teološki naglasci prelaska Izraelaca kroz Crveno more, Duhovni život u svjetlu Izlaska). Izlazak i put kroz pustinju paradigma su naše vjerničke opstojnosti pred Bogom. Pojedine postaje tog putovanja bile su za biblijske pisce vrlo važne. Zato ih je po izričitoj Božjoj naredbi Mojsije popisao: »Na zapovijed Jahvinu Mojsije je bilježio polazne točke njihova putovanja. Ovo su njihove postaje prema njihovim polaznim točkama ...« (Br 33, 2s). U biblijskoj predaji ima 44 takvih postaja, od mjesta s kojega je narod krenuo pa do granice Obećane zemlje, gdje je pod vodstvom Jošue prešao preko rijeke Jordan u Obećanu zemlju. Popis ovih postaja kroz koje je narod putovao prema Obećanoj zemlji važan je za povijest izraelskog naroda. Taj popis upućuje na to da je narod putovao od početka do kraja s određenim ciljem, a nije nasumce bježao pred egipatskom vojskom. Unatoč brojnim opasnostima, mrmljanjima, nevjericama, neposlušnostima, narod je postigao cilj, stigao je u Obećanu zemlju koju je Bog obećao otcima Abrahamu, Izaku i Jakovu.
Put kojim se kretao Abraham bio je otprilike i put Izraelaca. Abraham je iz Harama stigao u Kanaan, u Negev, zemlju u koju ga je vodio Bog ali nije tu zemlju doživio kao svoju domovinu: bio je u njoj stranac, tuđinac, pa se zbog gladi spustio u Egipat. Po raznim bespućima, bez obećanoga sina, on se opet vraća u Kanaan, u Negev, i tu nalazi svoju domovinu gdje je proživio ostatak svoje starosti i gdje su nastavili živjeti njegovi potomci. Putovanja Abrahama, Izaka i Jakova upućuju na putovanja Izraelaca. Svi oni skoro istim putovima lutaju da bi se na kraju smirili u Kanaanu, zemlji koju je Bog otcima obećao.
Put Izlaska – i ne samo ovaj u prostoru i vremenu – u Bibliji nema svršetka. Prorok Izaija poziva Židove svojeg vremena da »priprave put Gospodinu kroz pustinju, da mu poravnaju u stepi stazu« (Iz 40, 3–5) da bi mogao Gospodin doći i otkriti svoju Slavu »i svako će je tijelo vidjeti« (43, 5), jer Gospodin želi stvarati nešto novo.
Kad je perzijski vojskovođa Kir 539. godine pr. Krista slomio Novobabilonsko Carstvo i Židovima omogućio povratak u njihovu Obećanu zemlju, tada su ponovno oživjele predaje o Izlasku iz egipatskoga sužanjstva. Drugi Izaija je sredinom VI. i V. stoljeća prije Krista povratak prognanika iz Babilonskog sužanjstva gledao u svjetlu Izlaska Izraelaca iz Egipta; bio je to za nj Novi izlazak iz sužanjstva. Na to upućuju njegovi tekstovi: Iz 43, 1 – 7; 51, 9ss. U 43, 1 – 7 Izaija povratak iz babilonskog sužanjstva uspoređuje s prelaskom preko mora: »Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i
ja te ljubim. Stoga i dajem ljude za tebe i narode za život tvoj. Ne boj se jer ja sam s tobom. S istoka ću ti dovest’ potomstvo i sabrat ću te sa zapada«.
Opis nevolja Hebreja u Egiptu i njihovo oslobođenje, kao i opis nevolja Judejaca u babilonskom sužanjstvu i njihovo oslobođenje, sastavljeni su na temelju različitih predaja u jedinstveni kanonski biblijski tekst koji mi danas čitamo i iščitavamo. Redaktor ih je spajao svjestan Božje providnosti i Božjeg spasenjskog djela u prilog svome narodu.
Izlazak je u Bibliji put, putovanje, pokret prema slobodi, putovanje između onoga već ostvarenog i onoga što je još cilj, što treba ostvariti. Izlazak ima svoj cilj. Biblija ne poznaje izlazak, putovanje bez cilja, bez odredišta, Mi putujemo putovima Gospodnjim imajući pred sobom cilj, odredište. Taj je cilj, posljednji cilj, sam Bog koji nas pokreće na put, na putu nas prati i daje nam upute kako sigurno stići do cilja.
I evanđelist Matej, opisujući Radosnu vijest o životu i djelu Isusa iz Nazareta, odmah na početku citirajući proroka Hošeju upućuje na bijeg u Egipat, na izlazak iz Egipta i na put u domovinu: »Josip ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga« (Mt 2, 14–15). Isus je ušao duboko u povijest svoga naroda, s njime se poistovjetio kao Sin Davidov i kao sin Abrahamov (Isusovo rodoslovlje u Matejevu evanđelju )2. Na početku svoje javne djelatnosti on u pustinji simbolički ponavlja dio povijesti
2 Christoph DOHMEN, »Leben im Aufbruch. Exodus. Einein zentralen biblischen Motiv auf der Sur«, u: Bibel und Kirche, 62 (2007.), broj 4, str. 206–209. Eugen WALTER, Der erste Brief an die Korinther, Düsseldorf, 1969., str. 174.
svojeg naroda, upravo dio putovanja kroz pustinju 40 godina (Izl 15, 22 – 17, 16). Doživljava iste kušnje koje je doživio Izrael na svome putovanju kroz pustinju: tražiti hranu mimo Boga (Mt 4, 3 usp. s Izl 16), iskušavati Boga radi zadovoljavanja vlastitih prohtjeva (Mt 4, 5–7 usp. s Izl 17, 1–7), nijekati Boga pristajanjem uz lažne bogove koji pribavljaju moć ovoga svijeta (Mt 4, 8–10 usp. s Izl 23, 22–33; Pnz 6, 10–15). Međutim, Isus nije podlegao đavlovim kušnjama, nego ih je pobijedio. Na sve je kušnje đavlu odgovorio: Ne, nipošto ne! »Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta! (Pnz 8, 3). Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga! (Pnz 6, 16). Odlazi, Sotono, od mene! I đavao ga pusti na miru (Pnz 16, 13. 23). I gle, anđeli pristupili i služili mu!« (Mt 4, 4. 7. 11 usp. s Pnz 8, 3).
Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji na početku je njegova javnog djelovanja i providnosno stoji u znaku povijesti spasenja. Važno je primijetiti da je đavao Isusu prišao kušajući ga baš u ovo vrijeme, na početku njegova javnog djelovanja. Svi Isusovi odgovori đavlu uzeti su iz Knjige Ponovljenoga zakona i dokazuju da je Isus došao ispuniti Zakon i Proroke a nipošto ih ukinuti (Mt 5, 17). Prva Crkva se rado prisjećala ovog povijesnospasenjskog vremena, budući da je i ona bila izvedena iz sužanjstva (grijeha) ali je još na putu i stoga izložena kušnjama (1 Pt 5, 8s; Hebr 5, 7 – 4, 13)?
Pavao je još snažnije posegao za teološkim porukama »izlaska«. U događajima koji su opisani u Knjizi Izlaska Pavao vidi pralikove kršćanstva. Kršćanima u Rimu piše: »Jer ne bih, braćo, htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.
Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu pralikovi naši, da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne budite idolopoklonici kao neki od njih, kako je pisano: Posjeda narod da jede i pije pa ustadoše da igraju. I ne podajimo se bludu kao što se neki od njih bludu podaše i padoše u jednom danu dvadeset i tri tisuće. I ne iskušavajmo Gospodina kao što su ga neki od njih iskušavali te od zmija izginuli. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena« (1 Kor 10, 1–13).
Ovi primjeri koje Pavao ovdje nabraja potječu iz Staroga zavjeta, iz vremena izlaska sinova Izraelovih iz Egipta i putovanja kroz pustinju. Izlazak iz egipatskog sužanjstva Pavao vidi kao simbol otkupljenja. Putovanje naroda kroz pustinju i ulazak u Obećanu zemlju postaje simbolom ispunjenja Božjih obećanja.
Putovanje kroz pustinju je vrijeme Božjih veličanstvenih djela, vrijeme njegove ljubavi, tako da su kasnije Židovi to vrijeme idealizirali kao vrijeme zaručničke ljubavi, vrijeme mladosti (usp. Hoš 2, 4 – 25, a osobito 2, 16 – 18). No, bilo je to i vrijeme ispunjeno mrmljanjima, pobunama i otpadima. I nije to slučajno tako. Tu dolazi sva dvosmislenost sve ljudske povijesti do izražaja. Pavao s pravom naziva one Izraelce koji su putovali kroz pustinju »naši oci«, premda Korinćani nisu bili Židovi. Oni su naši oci jer postoji samo jedna povijest spasenja u kojoj Bog kroz neke strukture neprekidno, trajno ostvaruje spasenje ljudi. Takva su struktura na primjer sakramenti. Kad Pavao piše: svi su se na Mojsija krstili, svi su isto duhovno jelo jeli i pili iz iste duhovne stijene, koja ih je pratila, a stijena bijaše Krist. Pavao je znao da u Mojsijevo vrijeme još nije bilo sakramenata, još manje kršćanskih sakramenata. Međutim, on znade da i sakrament krštenja i sakra-
ment euharistije imaju ondje svoje duhovno, teološko podrijetlo i anticipaciju. Ono, naime, što je Bog darovao Izraelcima u ona davna vremena za njihova putovanja pustinjom može se usporediti s onim što Bog daruje nama u sakramentu krštenja i euharistije. Upravo to čini jedinstvo povijesti spasenja. Što ona dalje u budućnost odmiče, sve u njoj biva veće i punije, ali struktura ostaje ista. Ako je Krist bio posrednik stvaranja, onda je on već u Starom zavjetu bio i sustvaratelj spasenja.3
Zato je pravedno i dostojno proučavati povijest spasenja, i Staroga i Novoga zavjeta. Oni pralikovi o kojima govori Pavao duboko su utkani u povijest spasenja i u tkivo naše vjere.
Na spomendan sv. Augustina, 28. kolovoza 2013.
Adalbert Rebić
3 Eugen WALTER, Der erste Brief an die Korinther, str. 175.
POVIJESNOST IZLASKA
Uvodno izlaganje
Više sam puta u opisima pojedinih događaja Izlaska upućivao na povijesnu pozadinu Izlaska koju nije uvijek lako otkriti. Ovdje bih želio podrobnije čitatelje uputiti na povijesnost Izlaska kako to danas tumače i drugi bibličari1, egzegeti i povjesničari.
Kad su u biblijsko vrijeme u Judeji skupljali drevne usmene predaje, tko se još mogao sjećati boravka izraelskih otaca u Egiptu. Prema Post 42 – 47 Jakovljevi su sinovi, polunomadi, sišli u Egipat tražiti hranu da prežive u gladnim godinama. Za njima je onamo sišao i njihov otac Jakov. U ono doba je prema biblijskim izvješćima zamjenik faraonov bio Josip, Jakovljev sin, kojega su braća prodala trgovcima u Egipat. Ovaj biblijski podatak ima uporište u egipatskim podatcima 2. Prema tim podatcima često su nomad i polunomadi iz Kanaana dolazili u Egipat tražiti hranu da prežive u godinama gladi3. S druge strane, prema Izl 1, 11–14, sinovi su Izraelovi »faraonu gradili gradove-skladišta
1 Vidi na primjer Klaus BIEBERSTEIN, »Geschichte und Geschichten vom Auszug aus Ägypten«, u: Bibel unci Kirche, 62 (2007.), broj 4, str. 210–214; Rainer KESSLER, Ägyptenbilder der hebräischen Bibel. Ein Beitrag zur neuen Monotheismusdebatte (SBS 197), Stuttgart, 2002., str. 19–24.
2 Prema papirusu Anastasi VI, pronađenom u Egiptu, znamo da su polunomadi i nomadi često tražili u Egiptu hranu da prežive u godinama gladi.
3 Kurt GALLING, Textbuch zur Geschichte Israels, Tübingen, 31979., str. 40–41.
Pitom i Ramzes«. U tu svrhu Izraelci su bili prisiljeni proizvoditi i cigle kojima su gradili gradove. I to je povijesno potkrijepljeno. Iz egipatskih izvora znamo da su mnogi doseljenici u Egiptu bili prisiljeni graditi faraonu nove gradove. Gradovi Pitom i Ramzes spominju se među gradovima koje su gradili ratni zarobljenici iz plemena Appiru i Šasu.4
Ta dva podatka iz biblijske predaje trebali bi nam pomoći odgonetnuti, kada se dogodio Izlazak sinova Izraelovih iz Egipta, zemlje ropstva. Iz biblijskih izvora saznajemo za vojni pohod faraona Šešonka, kojega biblijski pisac naziva Šišak. Znamo da je on 926. godine pr. Krista osvajao kanaanske gradove (Megido, Bet-Sean i druge). To bi bilo jedno od uporišta za određivanje povijesti glede događaja što ih opisuje Biblija. Prema tom podatku dolazak Jakovljevih sinova u Egipat mogao se dogoditi oko 1876. pr. Kr. A izlazak iz Egipta 1446. godine pr. Kr. Međutim, to je datiranje malo vjerojatno. Rijetki su biblijski tumači koji prihvaćaju taj datum. Naime, uzmemo li biblijski podatak da su sinovi Izraelovi morali graditi gradove skladišta Pitom i Ramzes za faraona Ramzesa I., dolazimo do drukčijeg vremenskog podatka. Ramzes 1. je vladao 1292.–1290. pr. Krista, a Ramzes II. je vladao od 1279. do 1213. pr. Kr. Prema tom podatku Izlazak sinova Izraelovih iz Egipta mogao se dogoditi oko 1250. godine. Ovaj je datum vjerojatniji i mnogi ga povjesničari i egzegeti prihvaćaju kao mogući datum Izlaska.
U Knjizi Brojeva 13–14 imamo još jedan vremenski podatak: Mojsije je s narodom boravio 39 godina u oazi Kadeš-Barnea. A prema arheološkim istraživanjima Kadeš-Barnea (danas
4 Klaus BIEBERSTEIN, »Geschichte und Geschichten vom Auszug aus Äqypten«, 210–211; GALLING, Textbuch, str. 35–36.
arheološka iskapanja u Tel el-Dab’a)5 sa svoja dva izvora vode bila je sve do VIII. stoljeća nenaseljena. Dakle, prema biblijskim izvještajima datiranje izlaska sinova Izraelovih iz Egipta vrlo je problematično. Oni koji su u Judeji tijekom devetog do šestog stoljeća zapisivali usmene predaje, očigledno nisu znali kada se Izlazak dogodio.
Ne samo vrijeme Izlaska nego i mjesto gdje su Izraelci prešli preko Crvenoga mora je također sporno. I o tome ima u Bibliji raznih podataka koje je vrlo teško uskladiti i doći do najvjerojatnijeg mjesta prelaska Izraelaca kroz Crveno more, oko kojega bi se svi tumači složili. U biblijskim opisima ima najmanje četiri različite predodžbe o mjestu prelaska preko Crvenoga mora. Dakako, to ništa ne govori protiv povijesnosti Izlaska, ali govori u prilog tome da opis Izlaska u Bibliji ima više teoloških naglasaka i akcijskih elemenata nego povijesnih podataka.
Nešto nam o vremenu nastanka biblijskih izvještaja o Izlasku Izraelaca iz Egipta može pomoći usporedba s proročkim opisima Izlaska.
Najstarije literarne tragove predaje o Izlasku susrećemo u proroka Hošeje (djelovao sredinom VIII. st. prije Krista). On podsjeća izraelski narod na događaje Izlaska, na sklapanje Saveza i na boravak u pustinji 40 godina. Opominje Izraelce da trebaju živjeti u skladu s onim što su oci njihovi obećali Bogu sklapajući s njime Savez na Sinaju. Ako ne poslušaju, može se dogoditi da Bog opozove Savez i da povijest spasenja vrati unatrag, da ih vrati natrag u pustinju ili čak natrag u »Egipat« (Hoš 8, 11–13; 9, 3–4; 11, 1–6).
5 Manfred BIETAK, Avaris. The Capital of the Hyksos. Recent Excavations at Tell el’Dab’a, London, 1996.; David USSISHKIN, »The Rectangular Fortress at Kadesh-Barnea«, u: Internatonal Egyptian Journal 45 (1995), str. 118–127.
Jahve govori po proroku narodu: »Odsad će se spominjati bezakonja njihova i njihove će kazniti grijehe: u Egipat će se oni vratiti« (Hoš 8, 13); »Neće više živjeti u zemlji Jahvinoj, Efrajim (to jest Izrael) će se vratiti u Egipat i nečista će jela jesti u Astmi« (Hoš 9, 3); »Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga. Ali što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili...
U zemlju egipatsku on će se vratiti, Asirac će mu kraljem biti, jer se ne htjede vratiti k meni ...« (Hoš 11, 1. 5).
U ovim navedenim tekstovima primjećujemo da prorok stalno zamjenjuje izraz »Egipat« s izrazom »Asur« (Asirija) i oboje paralelno spominje. A Hošea je dobro znao gdje se nalazi Egipat a gdje se nalazi Asur (Asirija); očigledno, učinio je to namjerno. Prorok govori o Asiriji kao o novome Egiptu. Dakako, to je imalo smisla samo u slučaju da su slušatelji barem nešto znali o predajama o Egiptu, o boravku njihovih predaka u Egiptu, o oslobođenju iz egipatskoga sužanjstva, o putovanju kroz Sinajsku pustinju i o ulasku u Obećanu zemlju.
Biblijski izvještaji o Mojsiju i o patnjama izraelskoga naroda u Egiptu postali su veoma aktualni u vrijeme kad je asirska vlast pokazivala sve očitije znakove progona svojih podčinjenih naroda i prijetnje njihovoj opstojnosti. Izrael i Judeju progonili su osobito Sargon II. (722.–705.) koji je razorio Samariju 722., zatim Sanherib (705.–681.) koji je osvajao Jeruzalem 701. pr. Krista (ali ga nije uspio osvojiti!) i Asarhadon (681.–669.). Čitajući biblijski izvještaj o patnjama izraelskog naroda u Egiptu ne možemo ne vidjeti stalne aluzije na vrijeme asirske vladavine i na progonstva i ugroze koja su trpjeli u to vrijeme Izrael i Judeja i drugi mali narodi od Asirije. Biblijski su pisci opisivali povijest Mojsijevu i povijest izraelskog naroda u Egiptu imajući stalno pred očima novoasirsku promidžbu i progon židovskog naroda
u svoje vrijeme (retroprojekcija sadašnje političke situacije na prošlost)6.
I neki leksikografski podatci ukazuju na to povezivanje Asirije i Egipta (fiktivna, teološka figura). Na primjer u Izl 2, 11 u izvornome hebrejskome tekstu pisac rabi za gradove-skladišta asirsku riječ tuđicu ‘are miškanot. Asarhadon oko 673. godine gradi u Ninivi gradove-skladišta od ratnog plijena (najčešće cigle) što su mu kraljevi vazali po svojim robovima nosili u Ninivu. Među tim vazalima spominje se judejski kralj Manaše (696.–642.). Očito, to je aluzija na opis Knjige Izlaska o tome kako su Izraelci morali graditi od cigle gradove skladišta u Egiptu za vrijeme faraona Ramzesa. Asarhadon je u tom i takvom opisu novi Ramzes.
I priča o Mojsiju u košari slična je priči o djetetu Sargonu koji je isto tako bio spašen na vodama gdje ga je spasio bog Akki i posvojio za svoga sina (vidi u odlomku o spasenju djeteta Mojsija)7 .
6 Klaus BIEBERSTEIN, str. 212; Otto ECKART, Mose. Ägypten und das Alte Testament, SBS 189, Stuttgart, 2000., str. 48–84.
7 Vidi naslov »Biblijski lik Mojsija«, u knjizi str. 88.
EGIPAT – ZEMLJA UTOČIŠTA I ZEMLJA
IDOLOPOKLONSTVA
Antički su narodi Egipat smatrali blagoslovljenom zemljom, zemljom bogova. Zemlja s obiljem kiša, s uredno obrađenim i zazelenjenim njivama silno se doimala putnika s Bliskog istoka, iz Kanaana ili iz Mezopotamije gdje je kiša bila rijetkost. Plodno tlo porječja rijeke Nil bilo je za njih pravo čudo.
Rijeka Nil, božanska rijeka1
Plodne vode rijeke Nil uzrokom su plodnosti Egipta. Nil je ne samo donosio Egiptu izobilje vode, potrebne za zemljoradnju i plodnost, nego je svake godine poplavama obnavljao tlo, svojim muljem gnojio zemlju. Spajanje dvaju rukava rijeke Nil kod Kartuma u Sudanu omogućivalo je promatranje vodostaja nilskih voda u Egiptu tijekom mjeseca svibnja i lipnja, a od srpnja do kraja listopada vodostaj je bio vrlo visok. Promatranjem tijeka voda pri spajanju dvaju rukavca rijeke Nil kod Kartuma moglo se točno predvidjeti daljnji tok voda prema delti Nila, i poplave i nestašicu vode. Oduvijek je rijeka Nil određivala životni ritam Egipta. Egipatski je kalendar poznavao samo tri godišnja doba koja su trajala po četiri mjeseca. Dobi su se određivale po vodostaju rijeke
1 AA, »Der Nil«, u: Welt und Umwelt der Bibel, br. 31, siječanj 2004.; »Le Nil, fleuve de vie, fleuve de mort?«, u: Biblia, br. 4, prosinac 2001., Paul ou la folie de Dieu, str. 44.
Cijena: 20,00 €
ISBN 978-953-11-1923-8