Alojzije Stepinac

Josip Bozanić

Josip Bozanić, Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost

BIBLIOTEKA

Kardinal Josip Bozanić – Izabrana žarišta

Svezak 1.

LEKTURA

Glas Koncila / Ivan Blažević

KOREKTURA

Glas Koncila / Ivan Blažević

Kršćanska sadašnjost / Gordana Bašić Kedmenec

PRIJELOM

Glas Koncila / Blaženka Matić

OPREMA

Kršćanska sadašnjost / Tihomir Turčinović

SURADNICA U PRIPREMI

Glas Koncila / Irena Puljić

IZDAJU

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb

Kršćanska sadašnjost d.o.o., Marulićev trg 14, Zagreb

ZA NAKLADNIKE

Branimir Stanić

Stjepan Brebrić

TISAK

Denona d.o.o., Zagreb

ISBN 978-953-241-733-3 (Glas Koncila)

ISBN 978-953-11-1936-8 (Kršćanska sadašnjost)

Tiskano u studenome 2024.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001245018.

JOSIP BOZANIĆ

ŽRTVA ZA BUDUĆNOST

PASTIRSKO PISMO I HOMILIJE O STEPINČEVU 1998. – 2023.

Zagreb, 2024.

PREDGOVOR

Blagoslovljen je vjernički narod koji u svoj identitet može ugraditi svetački život i svetačku smrt svojega sunarodnjaka. Štoviše, svaki put upravo na godišnjicu te smrti kao da nanovo ožive i narodna savjest i narodni ponos, a napose čovjekova vjera, ufanje i ljubav prema Bogu. To se hrvatskomu narodu gotovo na otajstven način zbiva uvijek 10. veljače, na godišnjicu smrti mučenika, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala

Alojzija Stepinca.

Slavljenje Stepinčeva uz Blaženikov grob, u zagrebačkoj prvostolnici, nikada nije izostalo – ni u doba komunističkih progona, ni za vrijeme Domovinskoga rata, ni nakon razornoga potresa. To su slavlje uvijek činili hodočašće, euharistija, molitva na grobu, gromka pjesma naroda te nadbiskupova riječ, a ona se iščekivala s posebnim osjećajima. Upravo je ustrajnost slavljenja Stepinčeva pokraj blaženikova groba potaknula da se njegova žrtva, utisnuta u Kristovu žrtvu, danas euharistijom i riječju slavi diljem Crkve u hrvatskom narodu, u mnogim dijelovima svijeta. Zato mi je drago što mogu nekoliko misli podijeliti uz objavu ishodišta poruka s proslava Stepinčeva, i to s prijelaza iz drugoga u treće tisućljeće. Iznimna je, naime, vrijednost riječi koje je od 1998. do 2023., na Stepinčevo, kao zagrebački nadbiskup, izgovarao kardinal Josip Bozanić.

Njegove bremenite homilije čine temelj ove knjige, a grle ih korice pod znakovitim naslovom »Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost«. Taj naslov vješto spaja prošlost, sadašnjost i budućnost te nam posvješćuje da je mučeništvo kardinal Stepinac podnio i za svoj naraštaj i za nove naraštaje, uključujući i naš. Zato je u svakom vremenu važna aktualizacija njegova života, djelovanja i mučeničke smrti, što posebno dolazi do izražaja u propovijedima na Stepinčevo.

Iako mnogi nadahnuto propovijedaju na Stepinčevo, posebno se među vjernicima iščekuje riječ zagrebačkoga nadbiskupa. Ne zato što

je bolji ili važniji od drugih, nego zato što ima posebnu odgovornost kao Stepinčev nasljednik, a time i baštinik i čuvar njegova duhovnoga blaga. Naime, u svojoj je duhovnoj oporuci od 28. svibnja 1957. u Krašiću nadbiskup Stepinac napisao riječi upućene vjernicima kojima je na neki način obvezao i sve nas, njegove nasljednike: »Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.«

Propovijedi na Stepinčevo smjerale su upravo prema tomu: da se po zagovoru bl. Alojzija Stepinca, dakle zajedno s njim, otklone opasnosti koje vrebaju na vjeru hrvatskoga čovjeka, koje ugrožavaju opstojnost Crkve i društva. Cilj im nije borba protiv neprijatelja, nego osnaživanje vjernika da se umiju kroz život boriti s evanđeoskim, sa stepinčevskim žarom. Kao da je bl. Stepinac predvidio kako će i u današnjici preko zagrebačkoga nadbiskupa daleko dosezati njegove poruke kad je obećao biti s nama i nakon svoje smrti, napisavši: »Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio hrvatskoga naroda, u kojem mi je Božja providnost dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za sve ostale.«

Kada bismo dijelove iz Blaženikove duhovne oporuke stavili u dijalog s propovijedima kardinala Bozanića, mogli bismo doći i do sljedećih zapažanja.

Kada je bl. Alojzije u oporuci upozorio da »svaki pokušaj da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojega naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast«, obvezao je i svoje nasljednike da bdiju nad tim pokušajima. Zato ne treba čuditi što i homilije kardinala Bozanića često, iz evanđeoske perspektive, prokazuju ideološke nasrtaje različitih predznaka, a riječi mu ne miruju kad se događaju osobne i društvene nepravde u hrvatskom društvu. Iako su sve homilije kardinala Bozanića izgovarane u doba nakon demokratskih promjena, nije stala ateizacija hrvatskoga naroda – a u propovijedi su prokazivana mnoga njezina lica.

U oporuci je, nadalje, kardinal Stepinac naveo i da »Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola«. Upozorio je i na »vrhovno pravilo«: »Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva!« U homilijama kardinala Bozanića izlaže se autentičan crkveni nauk, a mnoge su propovijedi protkane i sinodskim putom Crkve zagrebačke koji je uspio očuvati tu autentičnost. U mnogo je riječi iskazana vjernost papama počevši od dvojice hodočasnika u Hrvatsku – Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. – pa do pape Franje. Dakle, te su homilije mogle usidriti narod u crkvenom nauku, vjernosti Crkvi i Petrovu nasljedniku.

Tu je, najzad, i pitanje istine. Kada je nadbiskup Stepinac vjernicima poručio: »Bio bih vaš najgori neprijatelj, ako bih vam zatajio istinu« , time je na istinu obvezao i svoje nasljednike. I kada bi se vagala istina u homilijama kardinala Bozanića, u prevazi je istina o bl. Alojziju Stepincu, što je vidljivo i iz naslova pojedinih propovijedi. Nažalost, Stepinčevi osporavatelji nisu mirovali ni nakon njegove beatifikacije, a propovijedi i nakon 1998. morale su ponekad imati obrise obrambenih govora pred nekim novim sudovima. Tako je istina u svakom vremenu nanovo dobivala glas.

Iako su homilije u ovoj knjizi bile ponajprije upućene narodu Božjemu, dogodila se svojevrsna razmjena jer često je kroz njih progovarao narod sa svojim patnjama i radostima; iako su homilije umnogome bile o Stepincu, Stepinac je sustavno progovarao kroz njih; iako su one bile o Kristu u kojem je jedini spas, Krist je preko tih homilija mogao razbuđivati savjesti ljudi i društva i dovoditi ih k sebi.

tekstovi ispunili svoj cilj kad bi pomogli ljudima današnjice produbiti vjeru u Krista i učvrstiti vjernost Crkvi katoličkoj. »Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog stvorio«, zapisao je u oporuci kardinal Stepinac. Dao Bog da i ova knjiga služi tim ciljevima.

✠ Dražen Kutleša zagrebački nadbiskup

UVODNO SLOVO

1. Svaki čovjek prepoznaje ljude i trenutke, susrete i prostore, pojave i predmete, zvukove i slike; riječi, glazbu i šutnju, sjećanja, strepnje i nadanja, koji za njega posjeduju osobitu snagu i koji su mu posebno dragi.

Tako je i s knjigama, odnosno s onim što je u njima sadržano. Poglavito njihovo nutarnje oblikovanje i sadržaj omogućuju da knjige, premda su izvanjski jedna drugoj nalik, razlikujemo po obilježjima koja postaju razlogom da ih čitamo, da im se vraćamo nakon što smo ih pročitali, da ih čuvamo i o njima se brinemo, da ih pamtimo, darujemo ili preporučujemo drugima.

Stoga, i prije negoli neki tekst počnemo čitati, postoji izgovoren ili neizgovoren odgovor na pitanja kako je on došao u naše ruke, zbog čega ga je vrijedno čitati i, konačno, je li nas i što nas je k njemu privuklo. Budući da ovu knjigu imate u rukama, na neka pitanja odgovor je već poznat, ali za pozorno čitanje potrebni su snažniji razlozi.

2. Dakle, zašto vrijedi čitati ovu knjigu? Prvi razlog koji ističem zacijelo će zazvučati čudno. Ovu knjigu vrijedi čitati zbog toga što je ona već čitana, a zapravo se ne može do kraja iščitati. Pritom ne mislim na činjenicu da je dio ovdje pohranjenih homilija objavljen prije šesnaest godina (2008.) pod naslovom »Blaženi Alojzije Stepinac – baština koja obvezuje«, nego mislim na eklezijalnu otajstvenu zbilju.

Skupljene homilije dio su slavlja koja su duboko urezana u nebrojenim vjernicima i kao njihov dio te su homilije slušane, razmatrane, čitane u svjetlu vlastitih iskustava, zajednice Crkve i naroda u raznim društvenim okolnostima. Homilije ne treba ni shvaćati ni promatrati odvojeno od slavlja otajstva spasenja i ako u njima ima nešto uistinu snažno, to se nalazi u snazi Božjega Duha i u otajstvu Crkve.

Drugi je razlog privlačnost koja provire iz toga što se knjiga tiče Blaženika koji nam je drag, stopljenoga u tijelu Crkve koju je nemjerljivo i do kraja

zemaljskoga života volio; kojega osjećamo svojim do te mjere da primjećujemo svaki titraj ljepote njegova duha koji ostavi vidljiviji ili skrovitiji trag, ili pak nasrtaje s pokušajima da se pogazi istina o njemu, da se oduzme sjaj kojim je njegov život dar svakomu čovjeku; do te mjere da svako nepoštovanje i iskrivljavanje ostavlja otvorenu ranu i ožiljke kojima nalazimo smisao u pridruženosti Kristovim patnjama.

Jedan od važnijih razloga svakako je i to što su pred čitatelje stavljene homilije zagrebačkoga nadbiskupa koji je, kako priliči svakomu njegovu nasljedniku, brižno gajio spomen na uzoran pastirski život i trpljenje kardinala

Stepinca, a Gospodin je htio da služba nadbiskupa Bozanića praktički započne u osvit slavlja beatifikacije. On je nastavio zauzetost kardinala Kuharića, pri čemu nije nimalo nevažna činjenica da je nadbiskup Josip sa svojim prethodnikom, kardinalom Franjom, nakon primopredaje službe sve do njegova preminuća s njime pod istim krovom i u istom domu dijelio trenutke svakidašnjice, ali jednako tako s njime razmatrao i pojedina važna crkvena i društvena pitanja (1997. – 2002.). Tako je još vidljivija susljednost, povezanost i izgradnja istoga Tijela, Crkve.

Četvrti razlog koji spominjem jest odjek pojedinih homilija u hrvatskoj javnosti. Naime, kako sama narav homilije i traži, one su usidrene u navještaju Božje riječi; iz nje proizlaze i na nju upućuju. Međutim, iz tih se homilija lako mogu nazrijeti i crkvene i društvene okolnosti u kojima su izgovorene. To nije neka aktualizacija tek prilijepljena uz prolazni trenutak, nego poput osvjetljenja postavljena uz određene događaje i okosnice u suvremenosti, kako bi se lakše razaznali procesi oblikovanja »duha društva«. Stoga bi bilo korisno napraviti stanovitu sinopsu, zajedno promatrati ozračje u društvu i ponekad duže, a ponekad kraće odlomke homilija određene godine koji pozornost usmjeruju upravo na gibanja i događaje koji su ključni i za život naroda i države.

Nadbiskup Alojzije Stepinac i njegova blažena svetost uvijek imaju snagu provjere. I sam sam toliko puta iskusio da se na spomen njegova imena, na traženje stajališta o njemu, razgovori ili otvore u ljepoti širine ili zatvore u neprohodne stranputice. I to je vidljivo do danas. On ostaje evanđeoskim »osporavanim znakom« da se razotkriju namisli srdaca (usp. Lk 2, 34-35).

3. Odrednica u naslovu knjige: žrtva za budućnost stavljena uz ime blaženoga Alojzija nadovezuje se na prijašnji naslov: baština koja obvezuje, a koji ostaje živjeti u novome. On odražava smisao života kao dara za druge i duboko kršćansko poimanje vremena, u kojem se, usprkos ideološkomu ponavljanju da se ne treba vraćati u prošlost, jasno zrcali važnost prošloga za buduće.

Osim što se naslov nadasve tiče žrtve mučenika Alojzija, dionici istoga darivanja su mnogi vjernici i drugi ljudi koji su, kako u vrijeme njegova zemaljskoga života tako i nakon njegova prelaska u vječnost, prinijeli sebe i svoje patnje srašteni u isto otajstvo Kristova križa sve do danas. Upravo je Alojzijeva žrtva postala i ostala neposredno nadahnuće i sidrište za življenje vjere, nade i ljubavi ponajprije hrvatskih vjernika. Taj zalog i dalje živi, u novim kušnjama i s novim oduševljenjima.

I Božji je narod dio te plodonosne žrtve za putove kojima nas vodi Gospodin, dok smo pozvani surađivati s njegovim Duhom i otkrivati značenje kušnja, među kojima je – ne treba to zanemariti – i nailaženje na kamenje spoticanja u iščekivanju kanonizacije.

Služba je zagrebačkoga nadbiskupa takva da se uz nju vežu predivna iskustva zajedništva Crkve, molitvena i druga potpora te ljubav mnoštva vjernika, ali jednako tako i osporavanja, prijepori, podmetanja, udarci i nepravde, izrugivanja, pa i otvoreno iskazivanje mržnje; neobični, a iz povijesti spasenja tako dobro poznati obrati, u kojima se vjerni zagovaratelji lako prometnu u žučne neprijatelje, ili obratno, posežući, bez imalo ustezanja, za nedoličnim sredstvima punim neiskrenosti.

Budući da je ova knjiga objavljena o trideset i petoj obljetnici biskupskoga ređenja kardinala Josipa (1989. – 2024.), ne treba previdjeti ni njegovu žrtvu , o kojoj on nigdje ne piše i ne govori, a koja je naposljetku do kraja poznata samo Gospodinu i, siguran sam, njegovu i našemu svetomu prijatelju Alojziju.

4. Ovo je prva knjiga u planiranom nizu koji će predstaviti ili, bolje, ponovno ponuditi na razmatranje pastirsku riječ nadbiskupa Bozanića, a niz nosi naslov: Kardinal Josip Bozanić – Izabrana žarišta. Nakana je

usmjeriti pozornost na slavlja, susrete i događaje u kojima su prisutnost i riječ kardinala Bozanića imale važno značenje.

Riječ je o prilično dugu razdoblju, u kojem je život Crkve i hrvatskoga društva prolazio kroz razne mijene, od kojih su neke još u punom tijeku. Njegova (nad)biskupska služba proteže se u vremenu triju pontifikata (sv. Ivan Pavao II., Benedikt XVI., Franjo), obilježenih raznolikim naglascima. Istodobno, hrvatsko je društvo od početka osamostaljenja države Hrvatske u trajnim »tranzicijama«, premda nikada nije jasno naznačeno kamo to, u što to trebamo prijeći, dok se živi u namjerno stvaranim i brižno održavanim nestabilnostima i napetostima.

Zašto baš »žarišta«? Moglo se tomu nizu dati i neko drugo ime koje bi naglasilo izabrane susrete, tragove, događaje, spise, izazove, iskre, zrnca ili kapi, ali čini se da »žarišta« dobro pogađaju nakanu. Naime, žarišta govore o nutarnjoj snazi koja se može ražariti i postati plamenom, koja nudi toplinu i svjetlo, koja privlači i poziva na zajedništvo, koja prepoznaje blize i nudi utočište udaljenima, koja usmjerava pozornost. Kao i sve zbilje koje nose dinamiku simbola, dobro je i to što žarišta upućuju na moguće opasnosti i sukobe, a taj je smisao danas, nažalost, čak i prisutniji. Kao kršćani, nositelji istoga Duha koji je nadahnjivao bl. Alojzija, molimo da naša prisutnost rađa i svjedoči plodove gorućega oduševljenja. Žrtve se ne prinose iz sebičnosti, nego iz darežljivosti; tko se prinosi, u sebi nosi nadu i barem slutnju budućega. Nama je dano da u Duhu gledamo vječnost. Žrtva je bez ljubavi neshvatljiva, a ljubav je bez vječnosti besmislena.

U biskupskom grbu kardinala Josipa nalazi se lik goluba kao znak prisutnosti i djelovanja Božjega Duha. Ispod njega nalazi se osmerokraka zvjezdica, darovana iskra svjetla, »žarište« novih početaka kojima je cilj punina, da bi se ostvarivalo Božje kraljevstvo, istaknuto pratećim geslom: da život imaju (Iv 10, 10) , život u izobilju.

✠ Ivan Šaško pomoćni biskup zagrebački

I. NAJSVJETLIJI LIK CRKVE BOŽJE U HRVATA

Pastirsko pismo o stotoj obljetnici rođenja

sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca

Zagreb, prva korizmena nedjelja, 1. ožujka 1998.

Pismo u talijanskom prijevodu objavila je 1998. bolonjska izdavačka kuća

Dehoniana u seriji: Dokumenti partikularnih Crkava (br. 73) pod naslovom: Il cardinale Stepinac beato e martire della chiesa del silenzio.

1. Od rođenja do svećeništva

Dana 8. svibnja 1998. navršava se 100. obljetnica rođenja sluge Božjega Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga i kardinala Svete Rimske Crkve. Ta mi sretna okolnost pruža prigodu da vam se, kao treći njegov nasljednik, prvi put obratim pastirskim pismom.1 Želim progovoriti o njemu kao »najsvjetlijem liku« Crkve Božje u Hrvata, kako ga je u svojoj euharistijskoj homiliji u Zagrebu 11. rujna 1994. nazvao sveti otac Ivan Pavao II. Želim zajedno s vama u kratkim potezima promotriti njegovu uzornu apostolsku osobu, njegovo životno djelo i njegovo herojsko patničko svjedočanstvo za čast i prava Božja, kao i za dostojanstvo i prava čovjekova na Bogu utemeljena.2

Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić. Kršten je sljedećega dana imenom Alojzije Viktor. Potječe iz zdrave i velike katoličke obitelji Josipa i Barbare rođene Penić kao peto od osmero djece, uz još troje njih iz prvoga očeva braka. U obitelji su vladali sloga i red, molitva i rad.

1 Josip Bozanić, dotadašnji biskup krčki, imenovan je zagrebačkim nadbiskupom 5. srpnja 1997. godine, a službu je preuzeo 4. listopada 1997.

2 Za proučavanje osobe, djela i patničkoga herojskog svjedočanstva sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca pri ruci nam je, prije svega, njegova obilna pisana baština: veći i manji spisi, govori, propovijedi, dopisi i pisma, dnevni zapisi. Mnogo je toga već na raspolaganju javnosti, a još se više toga čuva u rukopisu. Na temelju te »baštine« imamo već nekoliko vjernih publikacija, kao što je zamašni rukopis što ga je u Rimu 1974. izdao zagrebački franjevac, nekoć misionar u Kini, o. Aleksa Benigar. Djelo navodimo po 2. izdanju pod naslovom Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb, 1993. Slijedi veliki zbornik što ga je u iseljeništvu sabrao i uredio književnik Vinko Nikolić Stepinac mu je ime, I–II, Barcelona, 1978. i 1980. (2. izdanje: Zagreb, 1990. i 1991.). Tu je i disertacija postulatora Stepinčeve kauze mons. Jurja Batelje Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990. Nezaobilazna je knjiga koju su priredili Juraj Batelja i Celestin Tomić: Alojzije kardinal Stepinac. Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), Zagreb, 1996. Dragocjenu nam je baštinu namro naš zaslužni zagrebački nadbiskup u miru kardinal Franjo Kuharić. Od godine 1971. pa do godine 1997. on je na zadušnicama 10. veljače u dvadeset i sedam govora ocrtao duhovni profil i učiteljske poruke Sluge Božjega. Ti su govori sabrani u knjizi Poruke sa Stepinčeva groba, 2. izdanje 1995. Posljednja se tri nalaze u časopisu Postulature Alojzije Stepinac. Najbolji pak izvor za svekoliko poznavanje našega Sluge Božjega ostat će više dokumentiranih svezaka izdanih u Rimu, koji sadrže spise o postupku za proglašenje blaženim našega Sluge Božjega.

Nakon osnovnoga školovanja u Krašiću Alojzije u rujnu 1909. dolazi u Zagreb i kao pitomac Nadbiskupijskoga orfanotrofija pohađa glasovitu Gornjogradsku gimnaziju na kojoj je maturirao 28. lipnja 1916. Dok su neki drugi, da izbjegnu ratnu frontu, i bez zvanja ulazili u bogoslovsko sjemenište, on je radije prihvatio vojnu službu jer još nije provjerio svoje svećeničko zvanje.

Rat je proveo kao austrijski časnik na talijanskoj bojišnici, gdje je u lipnju 1918. pao u talijansko zarobljeništvo. Potkraj rata javio se kao dobrovoljac za solunsku bojišnicu, što je tada bila opcija većeg broja hrvatskih mladića nezadovoljnih položajem Hrvatske u Austro-Ugarskoj koja se raspadala. U proljeće 1919. bio je demobiliziran i ujesen se upisuje na Agronomski fakultet Zagrebačkoga sveučilišta. Nezadovoljan ćudorednom razinom studentske mladeži, ubrzo napušta studij i vraća se zemljoradnji na očevu imanju. U isto se vrijeme angažirao u redovima katoličke mladeži, a neko je vrijeme mislio i na ženidbu.

Stepinčev put do svećeništva bio je pod znakom duga sazrijevanja i odlučivanja. Od toga su ga odvraćali i neki loši primjeri s kojima se susreo u vojsci.3 No na tom ga je putu od najranijega djetinjstva pratila tiha dugogodišnja molitva njegove majke Barbare, za što je tek kasnije saznao. Diskretno ga je u tim godinama pratio njegov ispovjednik, isusovac o. Bruno Foretić, te njegov odgojitelj iz gimnazijskih dana, ugledni zagrebački svećenik, poslije župnik Svetoga Petra u Zagrebu, dr. Josip Lončarić. Već je tada on u njemu naslućivao Božjega izabranika te nije napuštao nadu tijekom svih godina Alojzijeva premišljanja. Stepinac je cijelo to vrijeme marljivo njegovao svoj vjernički život, kako sam piše u jednom iskazu iz godine 1934.: »Uvijek sam bio duboko religiozan, jer mi je religija bila utjeha i vodilja.«4

Napokon je prevagnula odluka za svećeništvom pa ga u listopadu 1924. tadanji zagrebački nadbiskup Antun Bauer šalje u Rim, u glasoviti

3 Usp. J. BATELJA, Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, Zagreb, 1990., str. 84.

4 Isto, str. 84.

zavod »Germanicum-Hungaricum« koji je tijekom više stoljeća Hrvatskoj odgojio mnogo vrsnih svećenika, među kojima se ističe prvi svetac germaničar, naš sv. Marko Križevčanin. Stepinac je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani (1924. – 1931.) gdje je postigao doktorat iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen u 33. godini, 26. listopada 1930. na blagdan Krista Kralja. Taj će blagdan Stepinac i kao nadbiskup svake godine najsvečanije slaviti te je upravo na taj blagdan održao i svoje najznamenitije propovijedi. Prvu je svetu misu slavio u rimskoj bazilici Svete Marije Velike, jer je od najranijega djetinjstva bio pobožan prema Majci Božjoj. Za vrijeme rimskih studija Stepinac je ostavio najljepši dojam na svoje kolege, koji će to poslije, neki i kao biskupi, rado posvjedočiti. Zavodski je rektor o njemu zapisao: »Svećenik sa svakoga gledišta izvanredno dobra značaja, iskreno pobožan i vjeran u obdržavanju zavodske stege, vrlo marljiv u učenju.«5

Ujesen 1934. Alojzije Stepinac započinje svećeničku službu u svojoj Zagrebačkoj nadbiskupiji. Živo se želio posvetiti izravnomu dušobrižništvu, ali ga nadbiskup Bauer uzima u svoju kuriju za ceremonijara i djelatnika Nadbiskupskoga duhovnoga stola. U nekoliko mu je navrata povjerio i važne misije u smirivanju sukoba u nekim župama. Koliko mu je god vremena preostalo, Stepinac ispomaže po zagrebačkim crkvama, a osobito se ističe u karitativnoj djelatnosti po siromašnim gradskim četvrtima. Stoga ga nadbiskup mons. Antun Bauer imenuje svojim milostinjarom te po Stepinčevoj pobudi pred Božić 1931. osniva Caritas Zagrebačke nadbiskupije.

Godine 1934. pokreće i uređuje list »Caritas« s prvim uvodnikom: »Hoćemo da djelotvornom ljubavi unapređujemo slavu Božju. I jer nam je cilj uzvišen i nakana čista, zato se nećemo dati smesti prigovorima ni s lijeva ni s desna. Znamo vrlo dobro i osjećamo da su danas vrlo teška vremena. No djelotvorna ljubav je tim više potrebna što su teža vremena.« Kraj svih svojih zauzetosti mladi svećenik s posebnim žarom njeguje dubok i ustrajan molitveni život.

5 A. BENIGAR, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1993., str. 89.

XVIII. RIMSKI PAPE O BLAŽENOM ALOJZIJU STEPINCU

Homilija održana na talijanskom jeziku u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, u nedjelju, 12. veljače 2012. godine

Misna čitanja: Lev 13, 1-2. 45-46; 1 Kor 10, 31-11,1; Mk 1, 40-45

1. Dosljednost u nasljedovanju Krista

Pozivajući na svetost, sveti Pavao, u drugom današnjem čitanju, stavlja pred nas tri razine toga poziva: raditi sve na slavu Božju; ne tražiti vlastitu korist, već korist mnogih; nasljedovati Krista. Sve tri navedene razine uključene su u mučeništvo kao kršćansko svjedočenje za Krista, koje daje Crkvi da zablista u svem svom sjaju.

U životu kršćanina sve je usmjereno na Boga. Nema stvarnosti u čovjekovu životu, a još manje u životu vjernika, koja ne bi bila povezana s Bogom. To znači da čovjek posjeduje slobodu i milost unutarnjega rasvjetljenja da može razlučiti ono što ga približava Bogu od onoga što ga udaljuje od njega.

Mučenici su najviši izraz te slobode te u predanju sebe drugima daju zorno svjedočanstvo kako nadići vlastite interese, boreći se protiv svakoga oblika sebičnosti. Apostol Pavao itekako je svjestan da njegovo ponašanje ima veliko značenje za one koji su mu povjereni. Sav je obuzet nasljedovanjem Krista, onim nasljedovanjem koje ga sili na dosljednost, da se ne bi dogodilo te sâm bude zaprjeka braći na putu prema Kristu, sablazan onima koji žele slijediti Krista.

Kršćanski mučenici su nam uzor, kao što je i Apostol postao uzor drugima. Dosljednost života nije samo u izbjegavanju sablazni, nego u nasljedovanju Krista i naviještanju radosne vijesti.

2. Isus nam očituje Božje suosjećanje

U današnjem evanđelju Bog nam dolazi ususret po Isusovim gestama, po ozdravljenju gubavca kojemu je omogućeno da ponovno bude primljen u krilo zajednice. U svojem približavanju Isusu gubavac krši društvena i vjerska pravila. Dotičući gubavca, Isus se vodi zakonom suosjećanja te se i on udaljuje od uredaba. Djeluje u slobodi koja ga navodi da traži dobro drugih, da se opredijeli za siromašne kojima ne preostaje drugo nego da se potpuno i bezuvjetno pouzdaju u Isusa.

Ganutljiva je poniznost gubavca koji je duboko svjestan toga da za njegovu bolest nema ljudskoga lijeka. Ipak, zna da se može obratiti Onomu koji sve može. Gubavac priznaje da je Isus Bog.

Važno je uočiti kako Isus od ozdravljenoga traži da nikomu ništa ne govori, poziva ga na šutnju, čime želi i nama nešto reći. Isus nam, naime, želi reći da je šutnja pravi put razmišljanja o boli. Pred bolju sâm Bog šuti, preuzima je na sebe i, noseći naša trpljenja, ispraznost boli pretvara u zajedništvo. Suosjećanje u boli čini nas vjerodostojnima, daje nam snagu i ispunja nas nadom. Vidimo to u evanđelju: nakon ozdravljenja gubavac je urešen novim dostojanstvom.

Isus i nama pokazuje svoje suosjećanje, poučava nas da očišćenje dolazi iz bliskosti s drugim, iz dijeljenja, iz pažnje koja ublažava bol. Poziva nas da pogled upravimo prema drugima i uočimo patnju koja čeka na naše suosjećanje i našu pažnju.

Braćo i sestre, sabrali smo se danas ovdje da proslavimo euharistijsko otajstvo te u molitvi uzdignemo srce i dušu Gospodinu, razmišljajući o blaženom Alojziju Stepincu. Stoga pogled upravljamo na toga pastira i mučenika koji je, u doba teških i složenih povijesnih zbivanja, svojim držanjem i postupcima mnogima znao očitovati Božje milosrđe. Unosio je život ondje gdje se činilo da je zavladala smrt; svjedočio je konkretnu ljubav prema onima s ruba društva, kao i prema isključenima, poniženima i odbačenima od svijeta.

3. Simfonija svjedočanstava rimskih papa

Slaveći Kristovu pobjedu nad zlom, ove se godine spominjemo života i smrti blaženoga Alojzija te ponovno – duha zahvalna Gospodinu – u sebi budimo predivne uspomene na prošlogodišnji apostolski pohod svetoga oca Benedikta XVI. Hrvatskoj, 4. i 5. lipnja 2011. godine. Ponovno u nama oživljuju trenutci u kojima je Papa molio na Blaženikovu grobu, u nedjelju navečer 5. lipnja 2011. na slavlju večernje u zagrebačkoj katedrali.

Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj i činjenica da se sada nalazim u Rimu, u Hrvatskoj crkvi svetoga Jeronima, u prigodi proslave litur-

gijskoga spomena blaženoga Stepinca, potiču me da zajedno s vama razmišljam o onome što su pape rekli o kardinalu Alojziju Stepincu, još za njegova života na ovoj zemlji, kao i poslije njegove smrti. Prije svega zanimljivo je primijetiti da su nam rimski pape ostavili značajne, štoviše proročke riječi, kojima su pridonijeli stvaranju svojevrsne simfonije kršćanskih svjedočanstava koja danas kao i nekoć govore, danas čak – u novim okolnostima – kroz bogatiju i detaljnije razrađenu partituru. Sve to stvara predivnu sliku; duhovni portret koji resi povijest Crkve i privlači sve koji se našemu Blaženiku približe otvorena srca. Zaustavimo se na toj fragmentarnoj hagiografiji, proizišloj iz pera i kazivanja visokih crkvenih ličnosti, papā novijega doba.

4. Papa Pio XII.

Papa Pio XII., koji je blaženoga Alojzija imenovao kardinalom, u svojem apostolskom pismu »Dum maerenti animo«, o progonjenoj Crkvi u istočnoj Europi, od 29. lipnja 1956., spominje ga zajedno s još dvojicom kardinala s europskoga istoka ovim riječima: »Obraćamo se prije svega vama, predragi sinovi Naši, kardinali Svete Rimske Crkve, Józsefe Mindszentyju, Alojzije Stepinče i Stefane Wyszyński, koje smo Mi sami zaogrnuli dostojanstvom rimskoga grimiza poradi silno velikih zasluga koje ste stekli u obavljanju pastoralnih dužnosti i u obrani slobode Crkve. Našoj ražalošćenoj duši uvijek je pred očima ono što ste vi, nepravedno udaljeni iz vaših sjedišta i od svoje svete službe, pretrpjeli i dalje jakog duha trpite za Isusa Krista […].

Živo zaokupljeni dobrom svih vas, koji zbog Isusa Krista trpite tjeskobe, nevolje i štete, svakodnevno uzdižemo Naše molitve Bogu Svemogućem, da dobrohotno i milostivo podupre i ojača vašu vjeru, da umiri i ublaži vaše boli, da vas utješi nebeskim darovima, ozdravi trpeće ili bolne udove mističnog tijela Isusa Krista te, jednom kada mine ova oluja, dadne da konačno nad vama i nad svima snažno zasja svjetlo pravog i spokojnog mira, jačanog vjerom, pravdom i ljubavlju.«1

1 AAS (1956.), str. 549–554.

BILJEŠKA O AUTORU

Josip Bozanić rođen je 20. ožujka 1949. u Rijeci od oca Ivana i majke

Dinke rođene Valković. Djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku, gdje je završio osnovnu školu.

Kao svećenički kandidat Krčke biskupije završio je klasičnu gimnaziju u Pazinskom sjemeništu, gdje je maturirao 1968. godine. Nakon mature 1968. godine započeo je studij teologije u Rijeci, koji je morao prekinuti zbog odsluženja vojne obveze u Peći na Kosovu (1969. – 1970.).

Po odsluženju vojne obveze nastavio je studij teologije te je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1975. godine.

Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 29. lipnja 1975. u krčkoj katedrali. Prvu svećeničku službu vršio je kao biskupski tajnik krčkoga biskupa Karmela Zazinovića. Od 1976. do 1978. godine vršio je službu župnoga vikara u Malom Lošinju i upravitelja župe Ćunski, a potom upravitelja župe Veli Lošinj. Od 1978. godine ponovno je vršio službu biskupskoga tajnika. Istodobno je upisao i poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je u jesen 1979. godine postigao akademski stupanj licencijata iz teologije u dogmatskoj specijalizaciji.

Zatim je kao pitomac Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu nastavio studij teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« i studij kanonskoga prava na Papinskom lateranskom sveučilištu. Postigao je akademski stupanj licencijata iz kanonskoga prava.

U veljači 1986. godine imenovan je kancelarom Biskupskoga ordinarijata u Krku, a godine 1987. generalnim vikarom Krčke biskupije i sudskim vikarom. Bio je član Prezbiterijalnoga vijeća i Zbora savjetnika Krčke biskupije. Od 1988. do 1997. godine predavao je kanonsko pravo i dogmatsku teologiju na Teologiji u Rijeci. Kad je 1988. osnovana Komisija

»Iustitia et pax« pri BKJ, imenovan je njezinim potpredsjednikom. Bilo je to razdoblje društvenopolitičkih promjena na europskom tlu i raznih događanja u bivšoj državi te je ta komisija pod predsjedanjem biskupa Srećka Badurine bila veoma aktivna.

Sveti otac Ivan Pavao II. imenovao je prezbitera Josipa Bozanića 10. svibnja 1989. biskupom koadjutorom Krčke biskupije. Za biskupa je zaređen 25. lipnja 1989. u krčkoj katedrali. Glavni zareditelj bio je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, a suzareditelji bili su mons. Josip Pavlišić, nadbiskup metropolit riječko-senjski, i mons. Karmelo Zazinović, biskup krčki. Iste godine 14. studenoga preuzeo je službu dijecezanskoga biskupa Krčke biskupije. Odmah na početku svoje biskupske službe započeo je s praksom da biskup, ako je moguće, osobno krsti djecu u većim obiteljima, počevši od četvrtoga djeteta pa dalje. Nadalje pokrenuo je godišnje biskupijsko hodočašće Majci Božjoj Trsatskoj na drugu nedjelju listopada, kao i biskupijski list za vjerski, kulturni i društveni život »Kvarnerski vez«. U to je vrijeme osnovao novu župu Njivice na Krku.

U Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, a potom u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, vršio je službu predsjednika Vijeća za laike. Kao predsjednik Vijeća za laike organizirao je u Zagrebu godine 1992. prvi postkoncilski Zbor hrvatskih vjernika laika, a godine 1995. studijske dane na temu »Crkva, demokracija, opće dobro u Hrvatskoj«. Bio je član i predsjednik Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

Od konstituiranja Hrvatske biskupske konferencije 1993. godine bio je u svim mandatima do umirovljenja član Stalnoga vijeća HBK-a. Godine 1993. izabran je za člana, a 1996. godine i za predsjednika Komisije HBK-a za odnose s državom. U tom su razdoblju pripremljeni i potpisani Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Bio je predsjednik Odbora HBK-a za Veliki jubilej. Od 5. lipnja do 18. studenoga 1996. pomagao je bolešću spriječenu dijecezanskomu nadbiskupu mons. Antonu Tamarutu vršeći službu apostolskoga administratora Riječko-senjske nadbiskupije.

Papa Ivan Pavao II. imenovao je mons. Josipa Bozanića zagrebačkim nadbiskupom 5. srpnja 1997. Službu zagrebačkoga nadbiskupa metropolita preuzeo je 4. listopada 1997. u zagrebačkoj katedrali od dotadašnjega nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Iste je godine izabran za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Tu je službu obnašao u dvama uzastopnim mandatima do 2007. godine. Naknadno je bio u više mandata potpredsjednik HBK-a, kao i predsjednik Komisije HBK-a za odnose s državom te predsjednik Komisije HBK-a za odnose s Europskom unijom.

Godine 1998., kao zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK-a, pozdravio je u Zagrebu papu Ivana Pavla II. za vrijeme njegova drugoga apostolskoga pohoda Hrvatskoj, a u Mariji Bistrici, u obredu beatifikacije, zamolio je papu da kardinala Alojzija Stepinca proglasi blaženim. Godine 2003. ponovno je kao predsjednik HBK-a pozdravio papu Ivana Pavla II. za vrijeme njegova trećega apostolskoga pohoda Hrvatskoj, prigodom kojega je pohodio Rijeku i Trsat, Dubrovnik, Osijek i Đakovo te Zadar. U Banjoj Luci je 22. lipnja 2003., kao zagrebački nadbiskup, u obredu beatifikacije uputio molbu papi Ivanu Pavlu II. da slugu Božjega Ivana Merza proglasi blaženim. Kao zagrebački nadbiskup 2011. godine pozdravio je u Zagrebu papu Benedikta XVI. za njegova apostolskoga pohoda Hrvatskoj u povodu proslave Prvoga nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji.

Papa Ivan Pavao II. uvrstio ga je u Zbor kardinala Svete Rimske Crkve na svečanom konzistoriju u Rimu 21. listopada 2003.

Dva je puta u konklavama sudjelovao u izboru rimskoga prvosvećenika: 2005. godine kada je izabran papa Benedikt XVI. i 2013. godine kada je izabran papa Franjo.

Nadbiskup Bozanić je u travnju 2001. izabran za prvoga potpredsjednika Vijeća biskupskih konferencija Europe (CCEE), a 2006. godine ponovno je izabran na istu dužnost.

Sudjelovao je na prvoj (1991.) i drugoj (1999.) posebnoj Sinodi biskupa za Europu u Rimu. Na drugoj je izabran i za člana Posebnoga vijeća

Generalnoga tajništva Biskupske sinode za Europu. Godine 2008. sudjelovao je na XII. općoj skupštini Sinode biskupa u Rimu na temu »Božja riječ u životu i poslanju Crkve«, a godine 2014. na Trećoj izvanrednoj

Biskupskoj sinodi o obitelji na temu »Pastoralni izazovi vezani uz obitelj u kontekstu evangelizacije«.

U početku nadbiskupske službe u Zagrebu bilo je potrebno obnavljati i graditi crkve i crkvene objekte porušene u Domovinskom ratu, nastavljena je obnova zagrebačke prvostolnice, obnovljena je crkvena zgrada u Vlaškoj 38 te je već na jesen 1998. nova akademska godina Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta započela u vlastitoj zgradi. U tom su razdoblju obnovljeni i trajno se obnavljaju nadbiskupijski objekti koji uz crkveno imaju i veliko kulturološko značenje za hrvatsku i europsku kulturnu baštinu, među kojima Nadbiskupski dvor, Nadbiskupski duhovni stol i Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište. Novi Svećenički dom svetoga Josipa izgrađen je 2004. godine na Kaptolu 7. Iste godine počeo je s radom Dom svetoga Martina za duhovnu formaciju mladih vjernika u Malom Lošinju. Osnovao je Hrvatsko katoličko sveučilište (2006.), Nadbiskupijski pastoralni institut (2007.) i Muzej blaženoga Alojzija Stepinca (2007.). Tijekom nadbiskupske službe u Zagrebu osnovao je 25 župa. Godine 2009. na području tadašnje Zagrebačke nadbiskupije papa Benedikt XVI. ponovno je uspostavio Sisačku biskupiju i utemeljio Bjelovarsko-križevačku biskupiju.

Nadbiskup Bozanić je sazvao, pripremio i održao Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Sinodske izjave i odluke stupile su na snagu na svetkovinu Rođenja Gospodinova, na Božić, 25. prosinca 2022.

Kao zagrebački nadbiskup bio je veliki kancelar Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te veliki kancelar Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta.

S ciljem povezivanja hrvatskih iseljenika s Crkvom i domovinom na području pastorala, kulture, znanosti i umjetnosti intenzivno je pohađao hrvatske katoličke misije, župe i druge hrvatske zajednice na svim kontinentima.

Na prijedlog kardinala Josipa Bozanića dekretom velikoga meštra Viteškoga reda svetoga Groba jeruzalemskoga 2017. godine uspostavljena je Hrvatska magistralna delegacija Viteškoga reda svetoga Groba jeruzalemskoga sa sjedištem u Zagrebu. Veliki je prior Hrvatske magistralne delegacije kardinal Josip Bozanić.

Kardinal Bozanić bio je 2005. godine posebni izaslanik pape Ivana Pavla II. u Zadru na proslavi završetka jubileja 17 stoljeća od mučeništva sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale; godine 2009. bio je posebni izaslanik pape Benedikta XVI. u Krku na završnoj proslavi 1700. obljetnice mučeništva sisačkoga biskupa sv. Kvirina, zaštitnika Krčke biskupije i grada Krka; godine 2009. bio je predstavnik Svete Stolice na proslavi 150. obljetnice Kukuške unije u Strumici (Sjeverna Makedonija); godine 2013. bio je posebni izaslanik pape Franje u Velehradu prigodom proslave 1150. obljetnice dolaska svete braće Ćirila i Metoda na prostore Češke Republike; godine 2015. bio je posebni izaslanik pape Franje u Sinju na proslavi 300. obljetnice svetišta Gospe Sinjske; godine 2017. bio je posebni izaslanik pape Franje u svetištu na Trsatu prigodom proslave 650. obljetnice dolaska slike Majke Božje na Trsat (Rijeka).

U središnjim ustanovama Svete Stolice kardinal Bozanić bio je član Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Kongregacije za katolički odgoj, Papinskoga vijeća za laike, Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije, Papinskoga vijeća za sredstva društvenih komunikacija te Kardinalskoga vijeća za nadzor Instituta za religijske poslove (IOR), kao i Međunarodne komisije za Međugorje sa sjedištem u Rimu.

Nakon što su 2020. godine, usred pandemije bolesti COVID-19, Zagrebačku nadbiskupiju teško pogodila dva razorna potresa u kojima je teško stradala prvostolnica, Nadbiskupski dvor, mnoge crkve i crkveni objekti, odmah je pokrenuo sanaciju stradalih zgrada, izradu zamjenskih objekata i projekata za obnovu te sveukupnu obnovu koja još traje.

Zbog zdravstvenih razloga papa Franjo prihvatio je 15. travnja 2023. odreknuće kardinala Josipa Bozanića od službe zagrebačkoga nadbiskupa.

Kao kardinal nadbiskup Bozanić sada je pri Svetoj Stolici član Dikasterija za evangelizaciju u Odjelu za temeljna pitanja evangelizacije u svijetu, kao i Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.

Nadbiskup Josip Bozanić sudjelovao je na više međunarodnih znanstvenih i stručnih simpozija i konferencija u domovini i inozemstvu (Abidjan, Beč, Bruxelles, Cape Coast, Esztergom/Budimpešta, Fatima, Liverpool, Malaga, Medellin, Milano, New York, Pariz, Prag, Rim, Sankt Peterburg, Sarajevo, Sibiu, Varšava, Venecija, Vicenza) te objavio više stručnih članaka u domaćim i međunarodnim časopisima. Izniman je njegov doprinos u povezivanju ne samo hrvatske crkvene, nego i općedruštvene zbilje u europskim i svjetskim razmjerima. Njegova je prisutnost na svim crkvenim područjima bila neizostavna, što se odražavalo i na mnoga društvena pitanja.

Neki od njegovih pastirskih intervenata na hrvatskom jeziku objavljeni su u knjigama: Istina u ljubavi (2008.); Blaženi Alojzije Stepinac – baština koja obvezuje (2008.); Čovjek, Crkva i domovina u otajstvu Uskrsa i Božića (2009.); Krist vas zove. Poruke mladima (2011.); Ivan Pavao II. Papa hrvatske nade (2014.), kao i u nizu pod naslovom Nadbiskupova učiteljska služba . Autor je brojnih uvodnih slova i predgovora u knjigama o različitim područjima crkvenoga i društvenoga života.

SADRŽAJ

I. NAJSVJETLIJI LIK CRKVE BOŽJE U HRVATA (1998.)

II. MUČENIŠTVO JE POZIV (1998.)

III. PAPA IVAN PAVAO II. PROGLASIO JE BLAŽENIM SLUGU BOŽJEGA KARDINALA

MARIJANSKOM SVETIŠTU

KRISTOV DO

VII. CRKVA SVJEDOČKE STEPINČEVE BAŠTINE (2002.)

1. Život kršćanina svijetli djelima ..................................... 83

2. Blaženi Alojzije Stepinac pokazuje put ljudskosti ...... 84

3. Pod imenom Stepinac i danas je Katolička Crkva u hrvatskom narodu ........................................................ 85

4. Redovito uređenje odnosa Crkve i države ................... 86

5. Kršćanski poziv kao »služba u javnosti« ..................... 87

6. Najava Nadbiskupijske sinode ....................................... 88

VIII. STEPINAC JE PROZREO SVU BEZBOŽNOST KOMUNIZMA I NACIZMA (2003.)

1. Stepinčevo – spomendan hrvatskih katolika .............. 93

2. Kršćanstvo – konstanta europske prepoznatljivosti ...... 93

3. Europskoj kulturi treba vratiti dušu ............................ 94

4. Ljubav prema domovini djelo je nesebične žrtve ....... 95

5. Crkva – susretište zajedništva u ozračju sukoba ........ 96

6. Je li utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj prevelik? ........ 97

7. Svima je zadaća braniti obitelj ....................................... 98

8. Vjera jest privatna stvar, ali uvijek s javnim posljedicama ................................................................... 99

9. Stepinac se zauzimao za mir u svim ratovima svojega vremena ........................................................... 100

10. Želimo da Crkva bude prostor dijaloga .................... 102

IX. HRVATSKA – DOMOVINA

KOJA SE VOLI

(2004.)

1. Otajstvo života: prihvaćanje darivanja i umiranja za druge ................................................................................ 105

2. Služenje je neizostavan sadržaj kršćanstva .............. 106

3. Konačnost ovozemnoga života .................................... 106

4. Umrežen svijet odgajan na prividu zabave ............... 108

5. Može li se danas u Hrvatskoj jače čuti glas dobra? ......

6. Stepinčevo je domoljublje usidreno u vjeru ............... 110

7. Evanđelje jamči pravu laičnost države i društva ........ 111

8. Stepinčev poziv intelektualcima .................................. 112

9. Naša lijepa domovina je Božji dar koji treba čuvati, obrađivati i voljeti .........................................................

X. PRIVLAČNOST STEPINČEVE BLIZINE (2005.)

1. Euharistija – događaj najizvrsnije blizine ..................

2. Danas se nudi i traži religija po jeftinoj cijeni

3. Koliko

4. Katedra Kristova križa .................................................

5. Građanski zakon ne može propisati norme o onome

6. Roditelji su odgovorni za odgoj svoje djece ...............

8. Sinoda za obnovu župnih zajednica

XI. SVJEDOČANSTVO LJUBAVI BLAŽENOGA

1. Bio je spreman na umiranje za ljubav ..........................

2. Mijenjao je zlo svojom nepobjedivom ljubavlju .........

3. Kršćansko mučeništvo je životno svjedočenje ljubavi

4. Ljubav je u svojoj čistoći i besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga ......................................................

5. Sinodskim hodom širiti prostore življene ljubavi ........ 140

XII. GRADITELJ EVANĐEOSKE KULTURE

(2007.)

1. Čovječe, gdje si?

2. Kršćani, gdje

4. Komunistička kultura kanila je istjerati Boga

6. Kulturološka podijeljenost u odnosu na kršćanski

1. Obradovani smo prisutnošću kardinalā i biskupā iz zemalja srednje i istočne

3. Pismo pape Pija XII. progonjenoj Crkvi pod komunizmom ................................................................ 168

4. Iz progonstva i mučeništva za Crkvu će Kristovu niknuti nove pobjede ................................................... 169

5. Crkvi su darovani mučenici kao proroci ................... 170

6. Komunizam je ostao živjeti na razoran način .......... 172

7. Poticaji na odgovornost djelovanja .............................. 173

XV. STOLJEĆE OBILJEŽENO ŽIVOTOM I SMRĆU

BLAŽENOGA ALOJZIJA STEPINCA (2010.)

1. Pola je stoljeća od svete smrti (1960. – 2010.) .............. 177

2. Memorija svetosti .......................................................... 177

3. Pouzdanje u Boga ...........................................................

4. Svjedočanstvo o mudrosti križa .................................. 179

5. Vjernost Istini ................................................................. 179

6. Govor čiste savjesti .......................................................

7. Crkvo, gdje si danas? ...................................................... 181

8. Kršćanskoj svetosti vrijeme ne može nauditi ............ 182

XVI. SNAGA SVETIH MUČENIKA (2011.)

1. Predstavnik mučenika komunizma ............................ 187

2. Papa dolazi pomoliti se na grobu blaženoga Alojzija ..... 188

3. Ne otklanjajmo pogled od dobra u našem narodu ....... 189

4. Vrijednosti koje Hrvatska ne smije baciti u blato ........ 190

5. Molimo zajednički u obiteljima .................................... 191

6. Pripreme za Papin pohod .............................................. 191

7. Vrijednost papinstva danas ......................................... 192

8. Blaženomu Alojziju dolazili smo u tamnim noćima naše povijesti ................................................................. 193

XVII. STEPINČEVO NAS UČI POUZDANJU I

DOBROTI (2012.)

1. Papin je pohod osvježio vjerničku nadu ..................... 197

2. Stepinčevo nas vraća na pitanje nade ......................... 199

3. Pogubnost života koji ne računa s nadnaravnim temeljem ....................................................................... 200

4. Poniznost pred otajstvom života ............................... 200

5. Pobačaj – narodno samoubojstvo ............................... 201

6. »Misije u gradovima« ................................................... 203

7. Okupimo se na molitvu oko Stepinčeva križa ........... 203

8. Deset godina sinodskoga hoda ................................... 204

XVIII. RIMSKI PAPE O BLAŽENOM ALOJZIJU

STEPINCU (2013.)

1. Dosljednost u nasljedovanju Krista ........................... 209

2. Isus nam očituje Božje suosjećanje ............................ 209

3. Simfonija svjedočanstava rimskih papa .................... 210

4. Papa Pio XII. ................................................................... 211

5. Papa Ivan XXIII. ............................................................. 212

6. Kardinal Montini, budući papa Pavao VI. .................. 213

7. Mons. Albino Luciani, budući papa Ivan Pavao I. ........... 214

8. Papa Ivan Pavao II. ......................................................... 215

9. Papa Benedikt XVI. ....................................................... 216

10. Molitveni niz poput litanija o blaženom Alojziju ... 218

11. Zalaganje za pravi humanizam .................................. 219

12. Vjerničko svjedočenje na ispitu vjerodostojnosti ...... 219

XIX. VJERNIČKA ODGOVORNOST OBVEZUJE (2014.)

1. Bog ne prestaje biti prisutan u ljudskoj povijesti ...... 223

2. Susret sa živim Bogom mijenja čovjeka .................... 224

3. Stepinčev grob ne šuti ................................................. 224

4. Uporno se provodi »kulturna revolucija« .................. 225

5. Plodovi sjemena komunističkoga mentaliteta .......... 227

6. Suočimo se kao vjernici sa svime što se događa ........ 228

7. Dužnost nam je upozoriti na važno mjesto roditelja u odgoju djece ................................................................. 230

8. Ovo je vrijeme stanovitoga pročišćavanja ................. 230

9. Potreba kršćanske osjetljivosti za čovjeka ................ 231

10. Prepoznavati bitno i čuvati temelj ............................ 232

XX. STEPINAC − SIMBOL HRVATSKOGA KATOLIČKOGA IDENTITETA (2015.)

1. Božje zrno ne će nikada prestati donositi rod ........... 235

2. U evangelizaciji poglavitu važnost ima strpljivost ...... 235

3. Mučenici uvijek privlače istinom koja u njima progovara ........................................................................ 236

4. Stepinac je magnet koji privlači i okuplja hrvatske vjernike .......................................................................... 237

5. Stepinac je polazište od kojega treba uvijek ponovno započinjati ..................................................................... 238

6. Bitne oznake hrvatskoga identiteta ............................ 239

7. Servirane poruke u službi ciljane propagande ......... 240

8. Temelj na kojem počiva narod i čovječanstvo je obitelj ............................................................................. 240

9. Pohodi Svemogućega događaju se u pravi trenutak ......... 241

XXI. STEPINAC JE NEUSTRAŠIVI SVJEDOK ČOVJEČNOSTI (2015.)

1. Božje su zapovijedi nepromjenjive .............................. 245

2. Zapovijed ljubavi u temelju je svega kršćanskoga djelovanja ....................................................................... 246

3. Blaženikova osuda rasizma ......................................... 247

4. Žrtva sudišta koja ne mare za činjenice .................... 248

5. Nepoštovanje obitelji ima posljedice na sav narod i društvo ......................................................................... 248

6. Kršćanin nema dvostruka mjerila .............................. 249

7. Molitveni hod sa Stepincem ......................................... 250

8. Zov Blaženikove privlačnosti i blizine ....................... 251

XXII. VELIKI JE SVETAC MEĐU NAMA (2016.)

1. Etički relativizam izorao je duboku brazdu ............... 255

2. Post, milostinja i molitva ‒ lijek protiv sebičnosti ... 256

3. Stepinac je živio evanđeosku skrovitost .................... 257

4. Je li se i sâm Blaženik umiješao u proces kanonizacije? ................................................................ 258

5. Je li zagovaranje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu grijeh? .............................................................. 258

6. Stepinac je prokazivao zlo bez obzira odakle je dolazilo .......................................................................... 260

7. Blaženi je Alojzije orijentir našega suočavanja s prošlošću ........................................................................ 261

8. Tvoj je Blaženik uvijek bio uz tebe ............................. 262

XXIII. STEPINAC − GLAS NADE I ZNAK SLOBODE (2017.)

1. Stepinac: »U ruke Božje, čega se onda bojati?« .......... 267

2. Stepinčev primjer privlači ........................................... 268

3. Ako je Krist u srcu, nema straha .................................

4. Blaženik nam poručuje da budemo ljudi čiste savjesti ...........................................................................

5. Sve je očitije Stepinčevo proroštvo ............................. 271

6. Stepinčeva žrtva na spasenje i onih koji ga ozloglašuju .....................................................................

7. Stepinčev kompas: za prošlost tražiti istinu; u sadašnjosti djelovati dobre savjesti ............................

8. Stepinac povezuje hrvatske ljude u domovini i u iseljeništvu ....................................................................

9. Blaženika molimo za: čistu savjest, nadu i blagoslov ...............................................................

XXIV. BLAŽENI ALOJZIJE – UČITELJ NA SINODSKOM HODU

(2018.)

1. Dar utjehe povezan s nadom i trpljenjem ..................

2. Stepinčevo pouzdanje: u svemu što čini računa s Bogom .............................................................................

3. Sinoda – povjerena osobitu zagovoru blaženoga

4. Upoznati Crkvu .............................................................

5. Voljeti Crkvu ...............................................................

6. Djelovati crkveno ..........................................................

7. Usudimo se više! ............................................................

8. U Stepincu blista katolički odgovor na današnja pitanja ...............................................................

XXV. O 20. OBLJETNICI BEATIFIKACIJE KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA (2018.)

1. Krašić – mjesto koje zrači svetošću .............................

2. Nasljedovanje Isusa uvijek traži pouzdanje i predanost ....................................................................... 288

3. Poslušan Božjoj volji .....................................................

4. Stepinac – primjer predanja Bogu .............................

5. Ovdje smo da jedni druge jačamo u svećeničkom pozivu ............................................................................. 291

6. U duhovnom zajedništvu sa Svetim Ocem ................ 292

7. Krašić – mjesto pouke za sve koji žele lijepu i

......................................................

XXVI. STEPINAC – PROČIŠĆUJE PROŠLOST I PRIVLAČI U SADAŠNJOSTI (2019.)

1. Kolike su savjesti probuđene .......................................

2. Neočekivan poziv apostola ..........................................

3. Zašto baš ja? ...................................................................

4. Stepinčevo svećeništvo i Božja istina .........................

5. Isusovom se istinom suprotstavljao neistini ............

6. Svjedok, žrtva i ključ ....................................................

7. Strah kod nekadašnjih promicatelja službene ideologije ........................................................................ 302

8. Pred novim ideološkim kolonizacijama ..................... 303

9. Pitanje ljudskoga života nadilazi stranačko odlučivanje ....................................................................

XXVII. ŠEZDESET GODINA BAŠTINE STEPINČEVE SVETOSTI (2020.)

1. »Blagoslovljen Bog u svojim svecima« ........................ 307

2. Stepinčevo zrno donosi plod u srcima ljudi .............. 307

3. Mučenički cvjetnjak na križu ..................................... 309

4. Blaženi Alojzije – Apostol svete euharistije .............. 310

5. Manipulacijama zamagljuju narav obitelji ................. 311

6. Mladi su po Stepincu otkrili ljepotu evanđelja ......... 312

7. Budimo širitelji pozitivnoga ozračja u Hrvatskoj ...... 313

XXVIII. BLAŽENI ALOJZIJE – UTJEHA SVOJEMU NARODU

(2021.)

1. Orijentir u vremenima iskušenja ................................. 317

2. Čuvajte se lažnih proroka! ............................................ 317

3. U Blaženiku je sažeta povijest hrvatskoga naroda jednoga razdoblja .......................................................... 318

4. Osjećaj vjernika glede svetosti kardinala Stepinca ...... 319

5. Milosno vrijeme povezanosti s Gospodinom ........... 320

6. Nadahnuti Stepincem odgovaraju na Božji poziv ..... 321

7. Snagom Duha obnavljamo porušeno i oštećeno ........ 322

XXIX. STEPINAC – KOMPAS NA PUTU SVETOSTI

(2022.)

1. Stepinčevo u Zagrebu ima posebno značenje ............ 325

2. Stepinac – kompas u našem životnom hodu ............. 325

3. Kako održati siguran hod Crkve u vremenu? ............ 326

4. Nepokolebljivost čvrste vjere ...................................... 327 323

5. Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije označena je svetačkom baštinom blaženoga Alojzija .................... 328

6. Život usklađen s Božjom istinom ................................ 329

7. Vjernost kao jamac Božjega blagoslova ......................

XXX. »STEPINČEVSKA SAVJEST« (2023.)

1. Samo u Bogu je naša sreća i vremenita i vječna ........

2. Samo onaj tko istinski sluša, ima što reći .................. 336

3. O najvažnijim životnim pitanjima ne odlučuje

4. Čistoća i snaga Stepinčeve

5. Blaženi Alojzije nam usmjeruje pogled na svoj susret s

6. Život naše Crkve označen je blaženim Alojzijem .......

Slavljenje Stepinčeva uz Blaženikov grob, u zagrebačkoj prvostolnici, nikada nije izostalo – ni u doba komunističkih progona, ni za vrijeme Domovinskoga rata, ni nakon razornoga potresa. To su slavlje uvijek činili hodočašće, euharistija, molitva na grobu, gromka pjesma naroda te nadbiskupova riječ, a ona se iščekivala s posebnim osjećajima. Upravo je ustrajnost slavljenja Stepinčeva pokraj Blaženikova groba potaknula da se njegova žrtva, utisnuta u Kristovu žrtvu, danas euharistijom i riječju slavi diljem Crkve u hrvatskom narodu, u mnogim dijelovima svijeta. Zato mi je drago što mogu nekoliko misli podijeliti uz objavu ishodišta poruka s proslava Stepinčeva, i to s prijelaza iz drugoga u treće tisućljeće. Iznimna je, naime, vrijednost riječi koje je od 1998. do 2023., na Stepinčevo, kao zagrebački nadbiskup, izgovarao kardinal Josip Bozanić. (...)

Homilije na Stepinčevo kardinala Bozanića nastajale su i izgovarane su tijekom četvrt stoljeća njegove službe kao nasljednika nadbiskupa Alojzija, a sada započinju nov život. Bit će blagotvorne kao duhovno štivo za rast djece Božje; kroz njih će vjernici i ljudi otvoreni istini moći još bolje upoznati našega Blaženika; iz njih će istraživači moći iščitati i četvrtstoljetnu povijest velikih moralnih izazova koji su pratili naše vjernike i društvo u kojem su živjeli i djelovali. No, nadasve, ovi bi tekstovi ispunili svoj cilj kad bi pomogli ljudima današnjice produbiti vjeru u Krista i učvrstiti vjernost Crkvi katoličkoj. »Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog stvorio«, zapisao je u oporuci kardinal Stepinac. Dao Bog da i ova knjiga služi tim ciljevima.

Mons. Dražen Kutleša zagrebački nadbiskup

Cijena: 40,00 € ISBN 978-953-11-1936-8