KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
VAŠE DIJETE, UMJETNA INTELIGENCIJA I OBRAZOVANJE
PRILIKE I/ILI IZAZOVI?
Alati koji se temelje na umjetnoj inteligenciji postaju neizbježan dio svakodnevnog života te je na roditeljima velika odgovornost da djecu što prije nauče njihovoj sigurnoj i odgovornoj uporabi.
PIŠE: Lana Ciboci Perša
NA MREŽI
Nada daje smisao i teško razumljivim stvarnostima
PIŠE: Sani Gilja
SINODALNA CRKVA Škola unutarcrkvenoga dijaloga
PIŠE: Tomislav Kovač
PITANJE SADAŠNJEGA TRENUTKA Predsjednik svih građana?
PIŠE: Josip Grbac
Tomasz Materna župnik katedralne župe sv. Petra i Pavla u Tallinnu
Katolička je Crkva u Estoniji kao misijska Crkva
Vjeroučitelj je katkad jedini izvor informacija »na terenu« Suzana Mravunac predsjednica Udruge vjeroučitelja »Ohrabrenje«
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«
Glavna urednica: Maja Petranović
Uređuje: uredničko vijeće
Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović
Izdavač:
Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14
Za izdavača: Stjepan Brebrić
Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr
Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
www.ks.hr
Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.
Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434
Rukopise i slike ne vraćamo.
Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.
Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić
Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
Godišnja pretplata: 22,00 €
Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044
Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba
Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.
na stranicama naše Kane ponovno ćete pronaći raznovrsne teme, zanimljive i poticajne tekstove koji nadasve mogu potaknuti da promišljamo i ostvarujemo naše misionarsko poslanje u svakodnevnom životu. Posebno svjedočanstvo bit će intervjui koje smo pripremili, ali i svaki pojedini članak možemo čitati u svjetlu poruke: Svi smo pozvani naviještati evanđelje, biti misionari u svijetu, izgrađivati Crkvu, misijsku Crkvu. »Redovito je stanje za sve mjesto gdje se može živjeti misijski poziv svakog krštenika. U konstituciji Lumen gentium Drugoga vatikanskog ekumenskog koncila podsjeća se
na ‘uobičajene uvjete obiteljskog i društvenog života’ u kojima laici vjernici mogu Krista ‘očitovati’ drugima svjedočanstvom svojega života i ‘blistajući vjerom, nadom i ljubavlju’. To znači biti u ‘trajnom stanju’ misije. Ne treba organizirati posebne inicijative, izmišljati posebne mobilizacije. Dovoljno je nositi se sa životom i onim što on sa sobom nosi, živjeti na misijski način najobičnije geste, najobičnije poslove, među ljudima koje nam Gospodin daje susresti. A to se također može primijeniti na život župa i zajednica.« (Papa Franjo, Bez njega ne možemo ništa. Biti misionari u svijetu)
Urednica
Stare novine – novi papir
Dragi čitatelji,
Godina LV Broj 11/600 Studeni 2024. Cijena 2,00 €
Predsjednik svih građana?
Pogubno je kada predsjednik jedne zemlje samoga sebe smatra nepogrešivim i sveznajućim u svim pitanjima pa svoj autoritet temelji na zapovijedima, zabranama i naredbama.
PIŠE: JOSIP GRBAC
Postoje predsjednici država poput Nicolasa Madura u Venezueli, predsjednika Sjeverne Koreje, predsjednika Rusije Putina koji su zapravo diktatori i vladaju zemljom željeznom palicom. U Venezueli narod protestira, ali uzalud. U Koreji i Rusiji nitko ne protestira jer bi odmah izgubili glavu. I takvih diktatorski nastrojenih predsjednika ima još podosta u raznim dijelovima svijeta. Međutim, ili srećom, u većini država predsjednici su uglavnom drugačijeg kova. U Europi predsjednici Italije, Njemačke, Poljske, Ukrajine i još mnogi drugi, upotrebljavaju odgovorno svoj autoritet, ostaju donekle »iza zavjese« u obnašanju vlasti, kada istupaju čine to odmjerenim i pristojnim rječnikom, drže se onoga temeljnog načela da budu predsjednici svih građana svoje zemlje. Oni su neka vrsta »svjetionika« koji bdije nad sigurnošću građana, istupaju kada se radi o obrani temeljnih ustavnih načela zemlje. Takvi predsjednici uglavnom suradnički i savjetodavno surađuju s vladom dotične zemlje. Tko je ikada imao razloga prigovoriti takvim predsjednicima da su se svrstali uz jednu političku opciju u svojoj zemlji? Tko je ikada mogao prigovoriti jednom talijanskom Sergiju Mattarelli ili njemačkom Walteru Steinmeieru da nisu uvijek istupali kao »džentlmeni«? To je
razlog zašto ih njihov narod voli i poštuje, a njihove vlade itekako poštuju njihove smjernice.
1. Pitanje metode i stila Hrvatska je u jeku predsjedničke kampanje nakon koje će birati predsjednika države. Kakav će biti taj naš budući predsjednik ili predsjednica? Ako pogledamo
Princip da predsjednik mora biti »predsjednik svih svojih građana« teško je ostvariv ako se predsjednik svojim nastupom umiješa u svakojaka dnevna događanja i međustranačke svađe poput onih na dnevnim tržnicama između prodavačica voća i povrća.
unazad, od vremena osamostaljenja Hrvatske, za naše dosadašnje predsjednike, osim časnih iznimaka, teško da možemo reći kako su bili predsjednici »svih hrvatskih građana«. Možda je razlog u tome što su se npr. predsjednici i Italije i Njemačke birali u parlamentu, a naši predsjednici biraju se direktnim izjašnjavanjima građana, a to znači na bezbrojnim masovnim mitinzima i okupljanjima, na kojima uglavnom prevladava stranački govor. Hrvatska je mala zemlja, naš predsjednik je predsjednik građana koji po broju tvore
jednu srednju europsku metropolu. Stoga bi se moglo činiti da pitanje tko će biti naš predsjednik i nije odveć važno. No, važno je barem iz dvaju razloga. Prvi je razlog što iz iskustva znamo kako funkcija hrvatskog predsjednika može veoma pozitivno ili negativno djelovati na općedruštveno stanje u zemlji i na način kako inozemstvo doživljava Hrvatsku. Drugi je razlog što moramo jednostavno vjerovati u činjenicu kako je i predsjednik, a ne samo Vlada, odgovoran ako nešto u državi ne valja ili ide u krivom smjeru. To čine i predsjednici drugih zemalja s polupredsjedničkim sustavom, ali se to događa na jedan način koji umiruje ljude i daje im nove nade. Ne događaju se svakodnevni sukobi Vlade i predsjednika i u svakoj mogućoj prigodi i sajamskoj priredbi. Komunikacija predsjednika i vlade ne mora nužno osvanuti na svim društvenim mrežama i u javnim glasilima. Parlament je mjesto za međusobne kritike i predbacivanja, a ne u komunikaciji među vodećim osobama države.
2. Neovisni predsjednik
Princip da predsjednik mora biti »predsjednik svih svojih građana« teško je ostvariv ako se predsjednik svojim nastupom umiješa u svakojaka dnevna događanja i međustranačke svađe poput onih na dnevnim tržnicama između prodavačica voća i povrća. Predsjednik je na neki način »ogledalo države«. Stoga ima »sveto« pravo intervenirati kada se radi o pitanjima
koja zadiru u temeljna politička, gospodarska i demokratska načela funkcioniranja u državi. Nije rečeno da svaki predsjednik države mora biti najveći stručnjak u svemu. U tom smislu ključno je pitanje posjeduje li predsjednik svijest o tome te sukladno tome ima hrabrosti i skromnosti uvažavati mišljenje struke, bez obzira na to kojoj političkoj opciji stručni ljudi pripadali. To posebno vrijedi kada su u pitanju međunarodni odnosi države kojoj predsjeda. Pogubno je kada predsjednik jedne zemlje samoga sebe smatra nepogrešivim i sveznajućim u svim pitanjima pa svoj autoritet temelji na zapovijedima, zabranama i naredbama. Ne mogu se hrvatski građani tretirati kao neka bezlična masa koju valja probuditi iz sna samo u trenutku kada se radi o svrstavanju na nekakvu lijevu ili desnu opciju, na crvene, zelene ili plave, na Hrvate i na one koji to nisu. To bi svaki predsjednik trebao znati i o tome ovisi njegova vjerodostojnost.
3. Politički i moralni autoritet
Obično tvrdimo kako bi jedan predsjednik države trebao biti svojevrsni »moralni autoritet« u državi. I to je donekle točno. Ali smo u Hrvatskoj imali slučajeve kada se predsjednik države javno očitovao i svrstavao na jednu stranu kada se
radilo o nekim pitanjima svjetonazorskog karaktera i opredjeljenja. Kao građanin i on ima pravo imati o tome svoj stav. Ali ga ne može sugerirati građanima kao jedini ispravni stav. Pogotovo kada se radi o tome kako zakonodavno riješiti pitanje
Nije ključno pitanje je li ili nije neki predsjednik vjernik. To je njegov osobni stav.
Ključno pitanje je daje li neki predsjednik garancije da će poštivati različitost u zemlji po političkoj i svjetonazorskoj osnovi, ne privilegirajući ili nijekajući nijednu opciju.
zaštite nekih vrijednosti na koje građani različito gledaju, ovisno o tome kako su svjetonazorski opredijeljeni, jesu li vjernici ili nisu, pripadaju li ili ne nekoj vjerskoj zajednici. Biti moralni autoritet znači pozivati ljude da se opredjeljuju na temelju njihove savjesti, bez obzira na to kojoj skupini pripadali. U suprotnom predsjednik taj vrhovni politički autoritet, koji svakako posjeduje, zloupotrebljava u definiranju svjetonazorskih pitanja i bitno
utječe na to kako će se građani izjašnjavati. Ako se to znalo dogoditi u prošlosti, vjerujemo da se neće pojavljivati u sadašnjosti i budućnosti.
4. Vjernik i izbori
Ovo sve do sada rečeno samo želi pojasniti neke pojmove koje bi ljudi trebali znati kada izlaze na izbore. Pogotovo moramo imati u vidu građane-vjernike. Nije ključno pitanje je li ili nije neki predsjednik vjernik. To je njegov osobni stav. Ključno pitanje je daje li neki predsjednik garancije da će poštivati različitost u zemlji po političkoj i svjetonazorskoj osnovi, ne privilegirajući ili nijekajući nijednu opciju. Kršćani ne traže da budu privilegirani jer su većina u zemlji. Oni samo zahtijevaju da se njihova uvjerenja poštuju i ne zlorabe. Ima previše slučajeva kada se omalovažavaju vjerski osjećaji hrvatskih građana na ulicama, društvenim mrežama i javnim medijima. Dužnost predsjednika države bila bi u najmanju ruku upozoriti na nedopustivost toga fenomena diskriminacije jednoga dijela hrvatskih građana. Takvih intervencija do sada nije bilo, ali ne gubimo nadu da će se to jednom dogoditi. Jer za budućeg predsjednika glasaju i kršćani vjernici, što onaj koji bude izabran ne bi smio olako zaboraviti.
SLIJEPCI: Sklopi oči i pogledaj
PIŠE: ANTE VRANKOVIĆ
Pater Bargil je vodič po Svetoj zemlji. Jednom je vodio slijepe. Ljudi su bili oduševljeni, kao i oni koji su ih pratili. Govorio je tako slikovito da su mogli vidjeti. Pričao je o događajima tako da se činilo da je i on bio s onima koji su dijelili kruh, koji su se čudili iznenadnom ulovu, koji su bili tužni i ložili vatru. Slijepi su uživali slušajući ga, jer su osjećali Učiteljevu prisutnost. Ima stvari koje bolje vidimo kad zatvorimo oči. Svetu zemlju često zovu Peto evanđelje – ne ono koje se čita, već ono kojim se hoda, koje se vidi i koje se dotiče, a koje nam i kao takvo progovara jer su u njemu Božji tragovi. Da bismo bolje razumjeli Sveto pismo, dobro je upoznati i to evanđelje. Sveta mjesta pomažu nam i razumjeti određene biblijske izraze ili odlomke koji današnjem čovjeku, druge kulture i drugog mentaliteta, često ostaju nejasni ili pogrešno tumačeni. Biblijski odlomci u ambijentu u kojem su napisani drukčije odzvanjaju i kasnije se bolje čuju. A slijepac mu odgovori: Gospodine, daj mi da progledam!
Suočiti se s promjenama unutarcrkvenoj
Što vrijeme dalje odmiče, to je sve vidljivije
da utjecaj službene Crkve, to jest biskupa i svećenika u pastoralu, sve više slabi, i to ne samo u odnosu na život u društvu nego i u odnosu na vjerski život kao takav.
STJEPAN BALOBAN
Javnost i društvena javnost pojmovi su s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu te su oni postali sastavnim dijelom rječnika hrvatskih građana. Kada kažemo javnost, tada obično mislimo na ono što ljudi govore da se događa u društvenom životu: u gospodarstvu, odgojno-obrazovnom sustavu, politici, medijima, kulturi, športu… Riječ je o mišljenjima i stavovima hrvatskih građana koji se ispituju i analiziraju na temelju odgovarajućih empirijskih istraživanja i ispitivanja različite vrste. Tako postoje ispitivanja javnoga mišljenja o različitim pitanjima u društvu. Obično su najaktualnija ispitivanja javnoga mišljenja o politici i političkom životu, osobito prije pojedinih izbora. Sve se to odnosi na naš život i općenito ponašanje u društvu.
Koliko smo svjesni da postoji unutarcrkvena javnost u Hrvatskoj? No, osim društvenoga života postoji i vjerski život Hrvata katolika koji se odvija u Katoličkoj Crkvi. Vjerski je život sastavni dio crkvenoga života koji je za većinu Hrvata i hrvatskih građana iznimno važan. Unutar toga crkvenog života postoji također javnost koju nazivamo unutarcrkvena javnost. U »Velikom rječniku
hrvatskoga jezika« Vladimira Anića javnost se opisuje kao svojstvo onoga što je javno te kao ukupnost obaviještenih i upućenih ljudi koji oblikuju javno mišljenje (usp. str. 514). Dakle, ono što se događa u javnosti prenosi se putem javnoga mišljenja u javni prostor bilo društva bilo vjerske zajednice, u ovom slučaju Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Prema tome,
Dok pojedine vjerničke skupine imaju sve veći utjecaj na vjerski život i unutarcrkvenu javnost, dotle službeni predstavnici Crkve najčešće na svoj »dosadašnji način« tumače sve ono što se događa u crkvenom životu u Hrvatskoj.
kao što postoji društvena javnost o kojoj važni društveni čimbenici trebaju voditi brigu tako postoji i unutarcrkvena javnost o kojoj trebaju voditi brigu važni crkveni čimbenici. Kao što društvena javnost utječe na život određenoga društva tako i unutarcrkvena javnost utječe na crkveni život, ali i na vjerski život i vjersku praksu. Međutim, koliko smo u Crkvi u Hrvatskoj uopće svjesni da postoji unutarcrkvena javnost? Tek kada prevlada svijest postojanja unutarcrkvene javnosti i njezinog utjecaja na crkveni život mogu-
promjenama u javnosti u Hrvatskoj
će je učiniti idući korak, a to je utjecati na oblikovanje unutarcrkvene javnosti u Hrvatskoj.
Suočiti se sa stvarnošću unutarcrkvene javnosti!
Treba jasno reći da postoji razlika između funkcioniranja društvene javnosti i funkcioniranja unutarcrkvene javnosti. Dok u društvenoj javnosti na ovaj ili onaj način sudjeluju svi građani jednoga društva, dotle u unutarcrkvenoj javnosti sudjeluju službeni predstavnici Crkve i svi vjernici kao članovi Crkve. Vjernici nisu samo pasivni slušatelji i vršitelji onoga što dolazi od službenih predstavnika Crkve već su kao članovi Naroda Božjega aktivni sudionici u oblikovanju vjerničkoga života jedne krajevne Crkve. Što vrijeme dalje odmiče, to je sve vidljivije da utjecaj službene Crkve, to jest bisku-
pa i svećenika u pastoralu, sve više slabi, i to ne samo u odnosu na život u društvu nego i u odnosu na vjerski život kao takav Vjerske udruge, društva i pokreti, kao i angažirani katolici u udrugama civilnoga društva imaju sve veći utjecaj i na unutarcrkvenu javnost. Osim toga, putem društvenih mreža sve je veći utjecaj pojedinaca, bilo svećenika i redovnika bilo vjernika laika čije poruke i pozivi na oblikovanje vjerničkoga života sve više utječu na vjerski život Hrvata katolika. Sve to utječe na oblikovanje unutarcrkvene javnosti, ali ostaje praktički nepoznato crkvenoj zajednici kao takvoj.
Tumačenje i oblikovanje unutarcrkvene javnosti
Budući da do sada u Hrvatskoj nemamo odgovarajućih istraživanja o tome koje su se promjene u oblikovanju vjersko-
ga života dogodile u novije vrijeme, ne možemo objektivno tumačiti što se stvarno događa u vjerničkoj praksi u Hrvatskoj i koliko te promjene utječu na oblikovanje unutarcrkvene javnosti koja se, htjeli mi to priznati ili ne, sasvim sigurno mijenja. Je li ta promjena na bolje ili na gore, o tome se može samo nagađati što se od vremena do vremena i čini, a što s pravom uzrokuje nezadovoljstvo pojedinih vjerničkih skupina u Hrvatskoj. Moglo bi se i ovako reći: Dok pojedine vjerničke skupine imaju sve veći utjecaj na vjerski život i unutarcrkvenu javnost, dotle službeni predstavnici Crkve najčešće na svoj »dosadašnji način« tumače sve ono što se događa u crkvenom životu u Hrvatskoj. Koliko je ovdje riječ o »svojevrsnom strahu« od suočavanja s činjenicama, ili je pak riječ o određenoj nezainteresiranosti, pokazat će budućnost.
Unutarcrkveni dijalog
No, mi živimo u sadašnjosti koja se i u crkvenom životu mijenja. Isto vrijedi i za unutarcrkvenu javnost u Hrvatskoj. Najprikladnija metoda za suočavanje s promjenama u crkvenom životu, a koju je u službeni teološko-crkveni govor uveo sveti Ivan XXIII. u svojoj socijalnoj enciklici »Mater et magistra. Majka i učiteljica« (1961.), glasi: vidjeti, prosuditi, djelovati. Prvi je korak vidjeti, a to znači empirijski istražiti što se stvarno događa u unutarcrkvenoj javnosti u Hrvatskoj. Nakon što znamo što se događa, slijedi drugi korak, a to je prosuditi na temelju crkvenoteološke analize. Tek na kraju dolazi treći i odlučujući korak, a to je djelovati. Taj pak korak pretpostavlja unutarcrkveni dijalog bez kojega je u današnjem vremenu teško zamisliti istinske promjene na bolje, a koje svi želimo.
Zhoushanski arhipelag svoju popularnost može zahvaliti izvrsnoj kvaliteti zraka (godinama u top tri mjesta u Kini), predivnim plažama, pogodnoj klimi, gastronomskoj ponudi, ali prije svega bogatoj budističkoj kulturnoj baštini koja se očuvala kroz mnoga stoljeća i zbog koje i danas milijuni vjernika dolaze na arhipelag. Kina ima četiri svete budističke planine, a
upravo jedna od njih, Putuo, smjestila se na otoku Putuoshan u arhipelagu Zhoushan. Putuo planina najpoznatija je među četiri svete planine i glavno mjesto hodočašća za budiste. I najniža i najlakša za proći. Ali na arhipelag Zhoushan dolazi se i zbog drugih otoka. Istina, puno manje, ali sve veći razvoj turizma dovodi turiste željne odmora uz more i u ove krajeve. Osim predivnih plaža na kojima
Slavno ribarsko selo Houtouwan proslavilo je arhipelag Zhoushan daleko izvan granica Kine. Ovaj nevjerojatan spoj kineske arhitekture koju je u potpunosti preuzela priroda privlači velik broj turista na otok Gouqi.
PIŠE: ANTONIJA PUTIĆ
Otok Taohua pruža divan uvid u tradicionalnu arhitekturu Kine i kulturu otoka. Kuće na otoku često imaju krovove s blagim nagibom i tradicionalne ukrase.
Ime Gouqi potječe od biljke koja raste na otoku, Gouqi. Kod nas je ova mala i nježna biljka poznata pod imenom goji. Ove male bobice imaju dugu tradiciju u Kini i stoljećima su dio kineske medicine i prehrane. Zbog svojih ljekovitih svojstava nazivaju ih i crveni dijamanti i bobice dugovječnosti. Kinezi ih rado poklanjaju jer simboliziraju zdravlje, vitalnost i blagostanje, a pijenje čaja od goji bobica za veliki broj Kineza je dnevna rutina koju ne preskaču. Čaj se često pije za podizanje energije, a bobice se mogu dodati i u juhe, rižina jela, ali i u kozmetičke preparate.
Ekološki turizam postaje sve popularniji na otocima arhipelaga Zhoushan, a fokus se stavlja na očuvanje prirode i kulturne baštine. Iako otoci obiluju predivnim plažama na kojima se može kupati i sunčati, to Kinezima nije primarni razlog za dolazak. Za Kineze je plaža mjesto za opuštanje, šetnje, piknike i izbjegavanje prženja na suncu.
Bijela koža se u Kini i u velikom dijelu Azije smatra idealom ljepote pa na plažama gotovo svi nose zaštitnu odjeću, šešire, koriste suncobrane i kreme za sunčanje. Kupanje nije popularno kao u ostatku svijeta, a tek manji broj Kineza zapravo zna plivati.
Kinezi najradije šeću kad nema sunca te odlaska na planinarske šetnje, razlog dolaska na otoke je i zanimljiva arhitektura, jedinstvena u Kini. Arhitektura na otocima usko je vezana uz ribarsku tradiciju, tradicionalne kuće izgrađene su od kamena i drveta kako bi izdržale sol, vjetar, more. Kuće u kojima su nekada živjeli ribari, a često i njihove obitelji, danas su dio kulturne baštine arhipelaga. Otoci poput Shengsia poznati su po ribarskim naseljima diljem Kine, a najpoznatiji otok arhipelaga izvan Kine je Gouqi otok. Prije nekoliko godina napušteno ribarsko selo Houtouwan na otoku
Gouqi otkrili su fotografi, a njihove fotografije u trenu su obišle svijet. Ribarsko selo Houtouwan nudi najpoznatije prizore prirode koja je prekrila tragove ljudskoga života ondje. Prije gotovo pola stoljeća s novim poslovnim strategijama došlo je do novih poslova kao što su brodogradnja, industrijske usluge i slično. S dolaskom novih poslovnih prilika stanovnici sela svjedočili su većim financijskim prilikama na većim otocima u arhipelagu, ali i u susjednom Šangaju. Ribarstvo je tada bilo u padu pa su se mnogi odlučili odseliti s otoka. Tijekom desetljeća, kuće su ostale prazne, a lokal-
Parkovi, planine, šume i izvori pitke vode savršeno se uklapaju u prirodne ljepote koje ova regija nudi, a turisti istodobno mogu uživati i u predivnim plažama i u pogledu na more, kao i u zelenilu poput ovoga na otoku Taohua.
na vegetacija otoka Gouqi prekrila je cijelo selo Houtouwan. Danas upravo to privlači turiste na otok. Otok Gouqi mostom je povezan sa susjednim otokom Shengshan koji je jednako zanimljiv. Iako je turistički sektor tek u povojima, turisti, a pogotovo fotografi, rado dolaze na Gouqi. I reklame kampanje za otok prikazuju veliki broj fotografa koji pokušavaju ovjekovječiti ljepotu otoka. Ovdje se uistinu može uživati u prirodi, svježim morskim plodovima i miru, daleko od užurbanosti koje nosi kontinent. Ovdje se možete okušati i u hvatanju velikih i malih riba, a zbog bogatstva mora čak i oni koji nemaju ribičke sreće – nešto će upecati. Turistička ponuda otoka uključuje i obilazak čajana i hramova koji se nalaze u unutrašnjosti, a s čijih vrhova pogled puca na beskrajno plavetnilo. Svakodnevna brodska linija vozi iz Šangaja i sa Zhoushana, odnosno otoka Zhujiajian, a točan polazak ovisi o sezoni kad putujete. Vrhunac turističke sezone je u srpnju i kolovozu jer se na otoku nalaze i smještaji s bazenima, a sve veći broj Kineza odlučuje se i na kupanje na plažama, unatoč suncu od kojega svi zaziru. Imati svijetlu put standard je ljepote
Gastronomija arhipelaga Zhoushan temelji se na svježim ribama i morskim plodovima, uključujući rakove, škampe, dagnje, lignje i druge morske plodove.
Iako su restorani na otocima poznati po dobroj ponudi, najbolja hrana jede se doma. Ako imate priliku jesti kod nekoga u kući, gdje se sprema tradicionalna hrana prema receptima koji se prenose generacijama – nemojte to propustiti.
u Kini pa provođenje vremena na plaži nije omiljena aktivnost. Zahvaljujući sve toplijim ljetima i u Kini brojni će turisti spas od vrućina potražiti upravo na otocima, na njihovim planinskim vrhovima gdje uvijek ima barem malo vjetra, ali i hlada pod stoljetnim stablima. Velika je prednost što su Shengshan i Gouqi blizu Šangaju pa će mnogi ovdje doći na vikend odmor.
S otoka Zhoushana lako se brodom može doći i do otoka Taohua koji oduševljava prirodom, ali i bogatom, umjetničkom poviješću. U davna vremena otok Taohua nazivali su Mount Baiyun, što znači »planina okružena oblacima«. I danas se često oblaci »spuste« na otok, dajući mu dozu mističnosti i tišine, kao da je otok iz nekog drugog vremena i dimenzije. Pogotovo to vide oni koji su čitali knjige cijenjenoga kineskog pisca Jin Yonga. On je uzeo otok Taohua kao prototip mjesta radnje i osmislio bajkovitu zemlju borilačkih vještina u svojoj knjizi Legends of the Condor Heroes. Otok Taohua u prirodi, književnosti i u srcima čitatelja međusobno je povezan, iako se u stvarnosti dosta razlikuje. Sam pisac u svojim je izjavama spominjao otok Taohua, a sve
veće zanimanje turista potaknulo je lokalnu vlast da na otoku sagradi kulturni centar i tematski park koji se referira na mjesta iz knjige, a kasnije i filmove koji spominju otok. Tematski park s tisućama stabala breskvi, kao i nove »povijesne« građevine izgrađene su ovdje kako bi stvorile jedinstven prostor opisan u knjigama, a koji su mnogi željeli vidjeti i u stvarnosti. Otok nudi i više od šezdeset slikovitih mjesta, uključujući dolinu Taohua, hram Baique, plažu Tawan Golden Sand, vrh Anqi, stari hram Shengyan i selo Taohua. Uz otok se vežu i mnoge legende, a možda najpoznatija događa se za vrijeme dinastije Qin (221. – 206. pr. Kr.) kad taoistički svećenik po imenu An Qisheng odbija poslušati carski edikt i dolazi na ovaj otok provodeći povučeni život. Legenda kaže da se jednoga dana napio i poprskao tintu po kamenju. Tad su nastale slike poput cvjetova breskve, a otuda otoku i ime – Taohua na kineskom znači breskva. Prirodne ljepote otoka uključuju danas i stabla breskvi, a posebno je lijep predio koji se zove Dolina cvijeta breskve u koju vrijedi doći u proljeće, kada breskve cvatu.
Nada daje smisao i teško razumljivim stvarnostima
Negdje je u meni duboko uklesano kako su bedemi zakona tu da služe dobru zajednice, a stupovi vjerskog nauka drže sigurnim temelje Crkve.
Možda sam već uspjela nagovijestiti kako posjedujem izniman dar čuditi se stvarnostima koje većina ljudi poima kao jednostavne i prirodne. Podrazumijevam tako, primjerice, kako većina roditelja iz mojega društvenog okružja neke životne ili duhovne stvarnosti razumijevaju na način sličan mojem poimanju, premda za to ne postoji niti jedan razlog. Nepobitna je činjenica kako sam katkad prinuđena proširivati granice svoje stereotipije, što je zapravo vrlo dobro. Nedavno sam sa svojim djevojčicama otišla na groblje, prije toga jedva izbjegavši verbalni »okršaj« sa svojom majkom koja ne razumije moju potrebu da djecu vodim na mjesta koja »nisu za njih«, u prvom redu na groblja i sprovode. Ustrajući u svomu, no ipak odvagujući mamine riječi, u sjećanju mi je iskrsnula situacija koja se dogodila prije nekoliko godina. Razgovarala sam tada s majkom djevojčice predškolskog uzrasta, osobom vrlo zauzetom oko cjelovite formacije osobnosti svoje kćeri. Svoj osobni život majka je ukrijepila u vjeri i bilo joj je bitno da njezina kći pohađa dječji vrtić koji vode redovnice, kako bi njezino dijete od rane dobi bilo izloženo vjerskim poukama. Imala je samo jednu zamjerku na sadržaje vjerskih pouka: prečesto se spominje Isusova smrt, napose kada je riječ od događajima vazmenog otajstva. Mama je, baš poput moje majke, bila stamenog uvjerenja kako se djeca što dulje trebaju zaštititi od
negativnih aspekata života, čemu pripada i duhovni aspekt tih stvarnosti. »Je li baš nužno da redovnice--odgajateljice u danima koji prethode proslavi Uskrsa baš izričito spominju Veliki petak, Isusovu osudu, muku i smrt?« pitala me kao vjeroučiteljicu i roditelja. Njezino sljedeće pitanje »Nije li dovoljno usredotočiti se na pobjedu života koju slavimo na Uskrs?« nije proizašlo iz potrebe banalizacije središnjega spasenjskog otajstva, nego iz uvjerenja kako nježna predškolska dob onemogućuje djetetu ispravnu duhovnu percepciju teških sadržaja iako su oni nosiva osovina kršćanske vjere. Bila sam nespremna za takve razgovore jer se u mojem misaonom svijetu neke stvari podrazumijevaju, ne treba im dodatna apologetika i tumačenje. Crkva mi je predala nauk vjere i morala, ja ga živim i prenosim dalje onakvog kakvog sam ga primila. Ostavljam prostora odabiru različitih prikladnih načina posredovanja poruke u odnosu na dob primatelja, kao i njezinoj stupnjevitosti, ali za mene je razložno i naravno svaki sadržaj vjerskog nauka prenijeti cjelovito, bez modifikacija i interpolacija. Negdje je u meni duboko uklesano kako su bedemi zakona tu da služe dobru zajednice, a stupovi vjerskog nauka drže sigurnim temelje Crkve. Svojim vjeroučenicima, katehizantima i vlastitim potomcima želim prenijeti pogled kršćanske nade na trpljenje i smrt.
PIŠE: SANI GILJA
Isusovo trpljenje i patnju slavimo u njihovoj spasonosnosti, a svoja im trpljenja priključujemo. Nismo imuni na turobne aspekte prolaznosti ljudskog života, no ni mojim najmlađim potomcima smrtnost koja je stalni čovjekov suputnik nije nepoznanica. Svojoj subesjednici nisam dala zadovoljavajući odgovor. Objašnjenja koja sam ponudila bila su »pretvrd govor« za slušanje, a moj joj se koncept činio odveć jednostavnim i strogim. Iskreno se nadam kako je pomirenje između zaštitničke ljubavi prema svome djetetu i potrebe da joj u vjeri naglasi ono što je bitno pronašla na nekom drugom mjestu. U međuvremenu ja zauzimam stav sličan onomu koji sam vidjela jednom drugom prilikom na groblju kad su se ondje na Dušni dan susreli moj nećak i kumić, a obojica su bili još vrlo maleni. Osluškujući njihov razgovor koji se prelijevao u prepirku, čula sam kako nabrajaju koga sve imaju na groblju, pokazuju grobove na kojima su zapalili svijeće i natječu se tko će nabrojati više bliskih osoba koje ondje počivaju. Kumić se rasplakao jer je »za duljinu nosa« izgubio u tom natjecanju, a ja i njegova mama smo ga tješile i mirile suparnike. Kad sam upitala nećaka zašto mu je bitno da u tom, po meni besmislenom natjecanju iznese pobjedu, strogo me pogledao i rekao: »Dobro je da imam na nebu što više prijatelja jer su s Isusom, čuvaju me, mole se za mene i čekaju da im dođem!« Čvrsto uvjerenje kako smrt ne kida spone zajedništva, nego ih osnažuje rađa nadom, a nada daje smisao i teško razumljivim stvarnostima.
Poslovice i nebeski humor
Narodi na svim meridijanima i paralelama oduvijek su bili
skloni »udriti brigu na veselje« te je u mnogim poslovicama zabilježeno kako su neugode promatrali i bilježili humoristično. Tako njemačka poslovica kaže:
Lijenčina i zimsko sunce kasno se dižu i rano liježu.
Bugarski narod stvorio je simpatičnu poslovicu koja se može tumačiti na više načina:
Ako ti se zemlja ljulja, primi se za nebo.
Hrvatski narod je, također, na mnoge nevolje spremno reagirao humorom. Jedna od šaljivih poslovica s astronomskom tematikom kaže: Kuku mene do neba. »Ovako je iz glasa vikao neki Ercegovac koga je pritisnulo posječeno drvo. Turčin, tuda prolazeći i te riječi čujući, odgovori mu na to: Ja bi’ ti, brate, pomogao, ali đe ću ti naći kuke do neba?«
Narod, znamo, kaže: Od Ilije sve haljine milije.
To na šaljivi način podsjeća na činjenicu približavanja jeseni i sve izraženijeg skraćivanja dana i prestanka ljetnih vrućina. Ali za jesen govori i poslovica: Jesen je bogata, a zima rogata. Sve su to poslovice kojima se koristio Korajac. Neke od njih ugradio je u svoje književno djelo, dodatno ih izvrnuvši da bi nasmijao čitaoce.
PIŠE: TATJANA KREN
Stvorili su hrvatski narodni tvorci i poslovice:
Neka mene Sunce sjaje, a zvijezde ako će sve pocrkati!
Maniti i na zvijezde laje.
Suviše ponosna čovjeka opisuju poslovice: Ide ni po nebu ni po zemlji. – Kad se ‘ko vrlo ponosi. – i Nije ni na nebu ni na zemlji. Ko visoko leti, nisko pada – u narodu ta poslovica poprima oblik pravila, zakonitosti čovjekova življenja na Zemlji, dok poslovica: Ko u nebo pljuje, na obraz mu pada – predstavlja opomenu svakom čovjeku koji se odalečio od Boga i misli da je sam sebi dovoljan, a takvih u današnje vrijeme ima veoma mnogo.
Hrvatska: Kad me Sunce grije, za Mjesec ne marim.
Neka mene Sunce sjaje, a zvijezde, ako će sve pocrkati.
U usporedbi sa Suncem ni Mjesec ni zvijezde ne mogu dobro proći, ali kad Sunce zađe, gospodari noćnog neba su Mjesec i zvijezde.
Asirska: Tko se nije ugrijao pri izlasku Sunca, neće se ugrijati ni pri njegovu zalasku.
Svi zemaljski narodi imaju svoje zbirke poslovica, različitih sadržaja.
Arapska: Ambicija je kao svemir: i ona nema granica.
Njemačka: Tko stalno gleda u nebo, lako udari nosom.
Vijetnamska: Kad se voli, uznosi se do nebesa, kad se mrzi – nastoji se smrviti na zemlji.
Indijska: O nebu i o majci nikad ne govorimo dovoljno dobro.
Engleska: Zemlja primi sve što s neba pada.
Njemačka: Kad bi dobar nauk i s neba kišio, mnogi bi bili lijeni da ga podignu.
Portugalska: Ljubav je kao Mjesec; kad ne raste, opada.
Turska: Veseo čovjek je kao Sunce: kud god ide, osvjetljava.
Češka i Poljska: Jedno je Sunce dovoljno na nebu.
Ruska: Kad budala čuje o pomrčini Sunca, on iziđe noću da je vidi.
Poljska: Tuđe mane rado stavljamo na Sunce, a svoje u sjenu.
Ruska: I na Suncu ima mrlja.
Bugarska: Kad se siromah obogati, on i po danu zvijezde vidi.
Ruska: Mala su djeca kao guste zvijezde koje raduju i svijetle u tamnoj noći.
I još jedna hrvatska: I Sunce prolazi kroz kaljava mjesta, ali se ne ukalja.
