Živjeti je radost
Vitamini za srce
Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2024.
Predgovor
Čini se da je neki novi svijet nemoguć pothvat. Pa ipak, ljubav čini i nemoguće mogućim.
Dragi prijatelji, mladi ste. A biti mlad znači vjerovati u čudo toga da je i nemoguće moguće. Pred vama je čitav svijet i čeka vas. Nemojte se plašiti. Vi morate voditi ovaj nasmrt bolesni svijet prema suncu. Morate ga voditi k Svjetlu, morate oslobađati ljude od sebičnosti i mržnje.
Mladost treba krenuti novim putovima, oduševljavati se za smione pothvate. Ne uzmicati pred teškoćama, pred naoko nemogućim. Naraštaj koji dolazi treba u ovaj svijet hladnih elektronskih čuda, betonskih pustinja i smrtne ukočenosti ponovno zasaditi srce.
Phil Bosmans
Vrijeme za sreću
Dobar dan, dragi moj čovječe, uzmi si vremena da budeš sretan!
Ti si čudo koje hoda, jedini nezamjenjiv na zemlji. Znaš li to?
Zašto se ne diviš, ne čudiš, ne raduješ samomu
sebi i svima drugima oko sebe?
Zar si posve ravnodušan i zar ti ništa ne znači to da živiš, da smiješ živjeti?
Da imaš vremena za pjesmu, za ples, vremena da budeš sretan?
Čemu gubiti vrijeme u ludoj jurnjavi za novcem?
Čemu nagomilavati brige za sutra i prekosutra?
Čemu se prepirati, dosađivati se, čemu se utapati u besmislenim užitcima, čemu spavati dok sunce sja?
Mirno si uzmi vremena da budeš sretan!
Vrijeme nije jurnjava između kolijevke i groba, nego mjesto da se smjestiš na suncu!
Nitko nije došao
Ivan je pao na cesti.
Mrtav.
Mnogo radoznalih.
Zastaje promet.
Dolaze bolnička kola i odvoze ga u mrtvačnicu.
Čeka se rođake, prijatelje, znance, tri puna dana.
Nitko ne dolazi.
Stavljaju ga u hladnjak.
Neobičan simbol: hladnjaci za ljude koje zaboravljamo.
Čeka se četrnaest dana.
Još uvijek ne dolazi nitko.
Jednoga popodneva odvoze ga mrtvačkim kolima na groblje.
Pokapaju ga.
Nađena stvar koja nikomu ne pripada.
Ivan je bio čovjek – sam u gradu –od drugih ljudi već davno pokopan.
Ima ljudi koji zrače svjetlost, a ima ih koji sve zamračuju.
Svaki dan isto
Ljudi boluju od dosade, nasmrt umorni.
Kuća posve uređena. Prostrt stol.
Ne događa se ništa »novo«.
Zidovi su debeli, svuda ista hladnoća.
Nikada ovamo ne prodire nov život.
Ljudi boluju od dosade.
Više ne vide cvijeće, ne slušaju više ptičjega pjeva.
Njegova papiga i psetance s kačkanom vestom jednako su tako mrtvi kao i ljudi.
Navečer izlaze, lumpaju do jutra, te spavaju kad grane sunce.
Idu k liječniku, neurologu, psihijatru.
Nikad se ne osjećaju dobro.
Zašto se nitko grohotom ne smije kad u velikim skupovima, na TV-ekranu, na svečanome prijmu, vidi kako su neki ljudi smrknuti, kako se napuhuju, znoje i skupo plaćaju svoju lijepu vanjštinu? Kad vide kako se gizdavo šepire u labirintu taštine, kako lažnom znanošću i strašnom ozbiljnošću obezvrjeđuju prave životne vrijednosti smatrajući sebe zanimljivima?
Ništa nije bez smisla
Imam oči za svjetlo.
Za zelenilo proljeća i bjelinu snijega.
Za sivilo oblaka i plavetnilo neba.
Za zvijezde u noći i za nevjerojatno čudo – da me okružuje toliko divnih ljudi.
Usta imam da govorim dobre riječi na koje drugi čeka.
Usne imam za poljubac, ruke da nježno i s ljubavlju pružim siromahu kruh i utjehu.
Imam noge da krenem prema bližnjemu.
I srce – za ljubav, toplinu –za one koji žive u samoći i kojima je hladno.
Imam tijelo da se približim drugima.
Bez tijela ne mogu nikamo.
Ništa nije bez smisla.
Sve ima svoje duboko značenje.
Zašto onda nisi sretan?
Jesu li ti oči zaklopljene? Usta gorka?
Ruke »hvataljke« bez srca?
Ili ti se srce osušilo?
Ne znaš li da smo stvoreni za radost!?
Uđi u sebe
Automobil pereš satima, za kupnju odjeće nalaziš dostatno vremena.
Kad je riječ o frizuri, nisi nervozna pod aparatom za sušenje kose. Zašto onda tako malo vremena nalaziš da »zbrineš« svoje srce?
Danas živjeti!
Danas se veseliti!
Danas biti sretan!
Osloboditi vlastito srce.
Neka tvoja životna radost i sreća ne ovise o tisuću i jednoj bezvrijednosti.
Kad ti bude teško, pokušaj malo biti sličan klaunu koji u srcu plače, ali nasmijan svira djetetu i tako liječi suze vlastitoga srca.
Sretni ljudi
Za čovjekovu sreću – istražio sam njezine najdublje razloge i otkrio –temelj nije novac, imetak, obilje, dokolica ili zaposlenost. Ni posao, ni svečanosti, ni uživanje.
Temelj ljudske sreće jest duboka sigurnost, spontana radost u malim stvarima i velika jednostavnost.
Uvijek sam se čudio: sretni nisu ludo pohlepni. Nisam vidio nemirne, razdražljive sretnike.
Oni nisu skloni hvalisanju. Obično su posjedovali određenu mjeru humora.
Gdje je ostalo cvijeće?
Reci: gdje je ostalo cvijeće?
Cvijeće životnih radosti, lijepih i dobrih stvari?
Na dnevniku, u dnevnim novinama, u svakodnevnim razgovorima?!
Ugušeno i umrlo u lavini vijesti o mržnji i nasilju, o ubojstvima, o velikim i malim skandalima.
Nitko nije vidio cvijeće. Nitko o njemu nije čuo.
Ugušeno je i umrlo na usnama proroka nesreće, u novčanicima ljudi koji mudruju o senzacijama.
Reci: gdje je ostalo cvijeće?
Cvijeće malih pažnjā između nas.
Cvijeće kao dar jednih drugima, dar muža ženi i žene mužu, svih ljudi svim ljudima?
Nestalo je u našoj sebičnosti, katkad ugušeno besmislenim osjećajima ljudi.
Zgaženo u malome hladnom ratu između naša četiri zida!
Reci: gdje je ostalo cvijeće?
Cvijeće malih radosnih sigurnosti koje možemo međusobno ponuditi?
Ti imaš srce, a – evo čovjeka koji ga treba!
Pripremi cvijeće!
