Cvijeće sreće moraš saditi sam
Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2024.
Predgovor
Svaki narod ima svoje blago: riječi svojega životnog iskustva, riječi svoje životne mudrosti, svoje poslovice. Izrekli su ih mudri ljudi, izbrusili brojni jezici, jedan ih naraštaj prenio drugomu. Uvjerljive, a jednostavne riječi. No ta su blaga zakopana u znanstvenim djelima, mrtva u riznicama rječnika. Ona više ne žive u ustima živih ljudi. Možeš ih kupiti – knjige kineske mudrosti, knjige arapske mudrosti, knjige antikne mudrosti, flamanske mudrosti –sve mudrosti knjiga. No riječi više ne žive. Više se ne čuju kada su ljudi zajedno. Svakidašnje međusobno ophođenje postalo je površno, suženo na materijalno i zadanu svrhu. Znanost, kod koje se sve svodi na analizu, i tehnika, kod koje je sve puko funkcioniranje, prodrle su širom zemlje u ono tajanstveno područje gdje ljudi susreću jedni druge. Riječi su izgubile svoja krila. Mudrost je iz njih odletjela. I riječi se zlouporabljuju. U istoj riječi stanuju i istina i laž.
Ono iskvareno prilijepilo se za ono pravo kao plijesan. Ljudi puni životne mudrosti bivaju potisnuti od ispraznih hvalisavaca. Prorok mora uzmicati pred tehnokratom. Čovjeka od duha nadglasao je nakinđureni idol uživanja.
Ljudi mudrosti nikada ne bi konstruirali atomsku bombu, taj proizvod znanosti i tehnike. U znanosti i tehnici riječ je o »spoznati« i »načiniti«. U mudrosti pak zajedno prebivaju spoznaja i ljubav.
Mudre izreke su kao iskre koje bljesnu kada se susretnu spoznaja i ljubav, duh i srce. Mudre izreke su kao cvijeće koje putnik nađe. One su kao prodorna munja koja ti tumači tko si. One su kao nježna ruka koja te štiti, koja te drži.
»Savez bez imena« pokušava na svoj način dati današnjim ljudima bar ponešto životne mudrosti i bar malo odvažnosti za život. Riječi toga saveza ne potječu od visokoškolovanih akademika. Nije ih iznjedrio nikakav tim specijalista. Ako pratiš ljude na putovima njihova života, svejedno uzbrdo ili nizbrdo, na neravnom ili na ravnom; ako voliš ljude, ako ih saslušaš i čuješ njihovu najdublju nevolju, njihovu potrebu, riječi će cvasti kao cvijeće pokraj puta. Možeš ih saditi, možeš ih brati. Takve ćeš riječi nositi sa sobom, ponijet ćeš ih kući. One se prenose s usta na usta i nastanjuju se u srcu.
Phil Bosmans
Vedro lice
–
i već se smiješi sunce.
Ta što sam ja bez drugih?
Život jest život s drugima!
Živjeti s drugima znači: s njima sve dijeliti. Ne smijem im nanositi nikakvu bol.
Moram ih prihvatiti, priznati, moram ih ljubiti.
Bez drugih
život, ljubav, sreća puka su utopija!
Mi smo međusobno povezani tisućama niti.
Jedan život visi o drugom životu, ni jedan se ne razvija bez drugih.
Razvijati se mogu samo pomoću njih, drugih. Potrebni su mi drugi ne samo zato što mi toliko znače.
Trebam ih i zato
što i sam mogu za njih puno učiniti.
Imam oči da otkrijem druge, uši da ih slušam, noge da k njima pođem, ruke da ih prema njima pružim i srce da ih ljubim.
Ne trebam biti otok u moru ljudi.
Cvijeće treba biti lijepo! A ljudi – dobri!
Nemoj reći bilo što, reci istinu!
Istina je kao prašak za pecivo, ona daje da narastu pravednost i ljubav. A one dvije noge na kojima stoji zajednica koja je puna života i jesu: pravednost i ljubav.
Mi živimo svaki dan u lažima.
Laž je čovjeku gotovo u krvi, od visokoga gospodina do malena djeteta koje se vraća kući s isprikama.
Laži su dobile građansko pravo, katkad ih čak postavljamo za počasne građane.
Laži u običnoj svagdašnjici: najgluplji, najobičniji trač umotava se u zavodničku foliju kao »priča se...«, »čuje se...«.
Pogađa – glad. Pogađa – nas!
Uvijek samo tražiti... To će te dotući.
služenje nemoj pretvarati u zaradu!
smiješ drobiti, ali ne i ljude!
Ne pravi se toliko pametnim ni kad si
dulje, ali radije noću!
svečanosti jednostavno
glupe se navike daju zaboraviti
vrijeme da se iziđe van – u prirodu!
ima ljubavi, može se puno toga odreći
se može i smijati!
bjesnila odgodi za sutra!
Svi mi sjedimo u istome brodu.
