Korektura:
STELLA TAMHINA
Prijelom i oprema: MARIJAN TKALEC
Slika na naslovnici:
John Everett Millais, Isus u kući svojih roditelja, 1850.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Za nakladnika: Stjepan Brebrić
© Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2009.
Tisak: Denona d. o. o., Zagreb
Naklada: 1000
ISBN 978-953-11-1928-3
Tiskano u studenome 2024.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001244390.
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2024.
Autor se zahvaljuje piscu romana »Djevičin zaručnik«, Janu Dobraczinskiju (Warszawa, 1977.), za povijesni okvir; vlč. Adalbertu Rebiću, autoru knjige »Biblijske starine« (Zagreb, 1983.) za spoznaje židovskoga života, duha, poslanja i položaja ovoga naroda u zemljovidnom i političkom okruženju onoga vremena, don Božidaru Medvidu za knjigu »Sveti Josip u viđenjima mistika« (Pripremio: Fra Bogdan Cvetković, Jelsa 2006.) iz koje je crpio korisne izvore, te Marijanu Bušiću, prof. filozofije i sociologije, za dragocjena nadahnuća i sugestije. Bez njihovoga udjela ovo djelo bilo bi bitno osiromašeno.
Veliko hvala također začetniku ove zamisli, vlč. Josipu Kuhtiću, na razumijevanju i potpori, te svima koji su na bilo koji način pomogli u njegovu nastanku.
Jedna je žena žurnim korakom hitala prema sedamnaest kilometara udaljenome gradu u kojem je bila bolnica. Bilo je to nedugo iza posljednjega velikoga svjetskoga rata i prijevozna sredstva još nisu sasvim redovito prometovala. Na rukama je nosila gotovo nepokretno tijelo dječaka, još malene bebe, čije je lice imalo zastrašujuće blijedu boju. Dijete je bilo omotano u maleni bijeli jastuk, ručice su mu bile čas sklopljene preko prsiju, a čas bi skliznule niz jastučić i bespomoćno se njihale u ritmu užurbanih ženinih koraka. – Diše li još? – pitala se, ali se nije usudila provjeravati. Njezin um nije želio priznati poraz. Jednostavno nije mogla odustati od borbe za taj mali život. Tek ga je prije nepune godine dana dobila od Boga na dar. Ženino je lice bilo iskrivljeno strahom i vlažno od suza, jer je na tako dugačkom putu ridala čas glasnije, a čas tiše, prema tome kako bi je preplavile sumnje, svladala zdvojnost ili bi joj popustila snaga. Bio je to njezin sin, njezino dijete, dio njezina srca… – Kamo nosite toga mrtvaca? – probole su joj dušu riječi nepoznatih ljudi koje je susrela putem. Sledila joj se krv u žilama, ali zatomila je misli, oglušila se na te grube riječi koje nisu imale smilovanja i držala se svoje nade. I još je ubrzala korak.
– Sveti Josipe...! – zazivala je jer su sve ljudske nade već izgledale potopljene.
Vrijeme je odmicalo, a izgledi da beba preživi bili su sve manji i manji.
Dok je stigla na cilj i skutrila se u bolničkoj čekaonici na tvrdoj drvenoj klupi sekunde su se rastegnule u vječnost. Čekala je jer liječnik joj je bez uvijanja rekao:
– Majko, život vašem sinu visi o tankome koncu! Ima za njega nade samo ako preživi noć!
Dok je čekala da se raspline mrak i s jutrom se upali sunčano svjetlo, činila se sama sebi tako malom i bespomoćnom, najmanjom na svijetu… Ali, u nutrini svoje duše je vapila: Sveti Josipe, ti si velik i jak, ti stojiš na strani slabih. Budi mu zaštitnik! Ja tebi vjerujem!
… Minulo je otada puno vremena. I to dijete, sada piše ove retke…
Dok su mi ruke bile zaposlene obradom površine drvene daske, čineći je ravnom i glatkom, moje su misli otplivale na drugu stranu. To nije bilo dobro za posao. Predmet koji sam obrađivao zahtijevao je svu moju pozornost, pa i više od toga, moju ljubav. Ali, bujica misli nadirala je takvom silinom da joj se nisam uspijevao oduprijeti.
Dlan mi je zastao. Ne bi bilo pošteno da nastavim raditi tako podijeljen u sebi. Jer, kad netko od tebe naruči posao, on ne računa samo na tvoje ruke, nego i na tvoj um, pa i srce. Na tvoju marljivost, tvoje znanje i tvoje poštenje. Sve je to moralo biti ugrađeno u okvir vrata koji sam radio, u dršku alata, u stolac, u policu za posuđe, u sanduk za čuvanje odjeće, u konstrukciju neke kuće… Sve je to bilo uključeno u cijenu koju sam naplaćivao.
Moj otac Jakov, Matanov sin, ugledni prvak iz kraljevskoga plemena, iz Davidova potomstva, od mladosti me je učio da smo mi sveti rod i da je Svevišnji naša zaštita. S ponosom mi je govorio da čovjek treba staviti cijeloga sebe u svaku situaciju u kojoj se nađe. Jer Stvoritelj nas nije načinio polovičnima. Židovski je narod Bogu uvijek prinosio žrtvu bez mane. Polovičan je čovjek, dakle, uvreda za Boga!
Otac je bio već star i na izmaku snaga. Bilo je samo pitanje trenutka kad će napustiti ovaj svijet i predati dušu Svevišnjemu. Bilo mi je drago što nikada u svom životu nisam pogazio njegovu volju. Uvijek bih ga poslušao. Možda sam žalio samo za trenucima kad smo jedan uz drugoga šutjeli. A meni je srce bilo vrelo i želio sam mu reći koliko ga volim. No, propustio sam priliku. Nisam nalazio prave riječi. Kao da za nježnosti nije bilo mjesta među nama, muškarcima. To me je boljelo. Je li on znao za to? Je li osjećao? Bio sam mu najstariji sin.
Moja mlađa braća nisu više u njegovoj starosti bila toliko obzirna s njim. Možda je to bilo i razumljivo. Oni ga nisu pamtili kao ja u punoj snazi i mudrosti. A ja sam ga se još živo sjećao kad je, s kraljevskim prstenom na ruci, koji se prenosio s koljena na koljeno, uživao kao plemenski prvak visoki ugled u cijelome rodu. Kad su dolazili k njemu i obraćali mu se s poštovanjem. Kad se držalo do njegove riječi. Kad naš rod još nije u tolikoj mjeri stradao i raspršio se na razne strane. Braća su, međutim, u posljednje vrijeme imala pred očima samo sliku starca u kojem su svakim danom sve više kopnile umne i fizičke snage. I zato bi često iza njegovih leđa slijegali ramenima. Oglušili bi se o njegove savjete i uradili po svome. Ali, ja ne. Poslušnost roditelju za mene je bila nešto sveto, nešto za što se odgovaralo Svevišnjemu. Od oca sam dobio život, od njega mi je stizalo sve. To nisam mogao zaboraviti. Na ovaj svijet nisam došao niotkud. Svoj prvi korak učinio sam između njegovih ruku. Od njega su dolazili prvi zalogaji u moja usta. Za sve se pobrinuo on i naravno, moja majka.
Za razliku od ostale svoje braće, koji su se bavili poslovima u polju, ja sam imao vlastitu radionicu. Zvali su me tesar, drvodjelja, stolar…
Naučio sam raditi polako i ozbiljno. Koliko god sam mogao, držao sam se rokova koje bih obećao ljudima. Nije me zanosila neka velika korist. Naplatio bih materijal i nešto malo povrh toga. To je običnomu puku bilo prihvatljivo, a ja sam u poslu nalazio radost. Iznad svega radost.
Od zarade sam dio stavljao u stranu, a od svake sam veće narudžbe otkidao ponešto za sirotinju.
Osjećao sam muževnu snagu u tijelu i u rukama. Bio sam među višima stasom i širok u plećima. Kad bi u mjestu trebalo podići neki teret, često su dotrčali po mene da podmetnem svoja ramena. Pa, zašto ne bih? Volio sam pomoći, radosno, kad god sam imao priliku!
Ali, ne samo to. Neki bi, nošeni raznim brigama, svraćali u moju radionicu jedino na razgovor. Iako sam bio mlađi i manje iskusan od njih, tražili bi od mene savjet. U ovome ili u onome. Čak i kad su htjeli pravedno podijeliti naslijeđenu zemlju među sobom. Kao da su osjećali da su moje riječi bile vaga koja nije bila pristrana. Nisam zavisio ni od koga, osim od znoja svoga lica i vjere u Svevišnjega. Znali su da se moja volja ne svija zbog nekoliko novčića. Nije me vukla gramzljivost, niti sam se dodvoravao moćnima i bogatima. Zagledao bih se u vlastitu dušu i odgovarao im onako, po srcu, kako bi mi dolazilo na usta. A oni bi odlazili zadovoljni.
A zatim djeca. Osvajalo ih je što sam se prema njima odnosio kao prema odraslima. Kad god sam imao dovoljno vremena većim dječacima sam dopuštao da uzmu alat u ruke i
pokazivao im kako se obrađuje drvo. Mlađu bih djecu pomilovao po kosi i uputio im pokoju lijepu riječ. Znao sam i sjesti uz njih, pa im rasplesti priče o povijesti Izraela i koliko je velika djela Svevišnji učinio za nas. Kako je valjao morske valove ulijevo i udesno na izlasku iz egipatskoga ropstva da bi narod mogao ići po suhom, a zatim ih obrušio na egipatsku potjeru, potopio njihova borbena kola i konjanike i kako se u spomen na te dane još i danas slavi Pasha, naš najveći blagdan. Bilo je to vrijeme kad je Bog živio s narodom. Govorio sam im o Mojsiju, o Iliji, o prorocima i o obećanju da će nam Svevišnji poslati Spasitelja, koji će kraljevati nad svim narodima svijeta sve do kraja vremena. Strpljivo sam odgovarao na njihova pitanja, koja ponekad nisu imala kraja. Činilo se da djeca i ja govorimo jednakim jezikom.
Bio je to onaj isti jezik kojim sam se služio u molitvi. Nisam imao mira dok sav svoj rad nisam pretvorio u molitvu i dok molitvu nisam počeo uzimati jednako ozbiljno kao i rad. Tada sam bio u ravnoteži. Ponekad bih Božju prisutnost osjećao tako snažno, te mi se činilo da bih, ako ispružim ruku, mogao dodirnuti pokraj sebe nevidljivu osobu u zgusnutom zraku. Zato moja molitva nije odlazila u prazno. Ponekad bih jednostavno citirao Pisma, a drugi put bi mi se iz puna srca razlili slapovi nježnosti, pa bih tepao kao dijete, ili bih vrlo ozbiljno govorio svome Stvoritelju o problemu koji me mučio, o dvojbi koja me razdirala ili o pitanju koje je vapilo za odgovorom. Shvaćao sam da molitvom ulazim u dubinu. Za to su mi bili potrebni trenuci tišine i osame. S vremenom sam ih zavolio.
Ali, onoga dana moje misli nisu mi dale mira. Opsjedale su me nezaustavljivom silinom. Trebao sam uložiti sve svoje
sile da bih im se odupro. Uzrok tome bila je duboka žalost u mome srcu. Zato sam prestao raditi. Izašao sam iz radionice i zagledao se u šutljivo nebo.
Gledao sam u daljini obronak čiji se jedan sloj zelenio od raznolikoga raslinja, ali je imao i svoju smeđu golet. A u vrtu, čempresi i palmine krošnje pravili su ugodnu sjenu. Staza je bila popločena glatkim kamenjem, a sa svake strane stršali su u vis čuperci trave, dok su se oko trsova na laganom povjetarcu njihale loze sa svojim listovima. Stajao sam dugo nepokretan i zamišljen.
Kao da je slutio moju muku, otac mi je opet prigovorio:
– Zašto se ne ženiš? Zar u cijelom našem rodu ne postoji ni jedna djevojka dovoljno dobra za tebe? Zar ti ni jedna nije po srcu? Što još čekaš?
Pred tim njegovim riječima moja usta su ostala nijema.
Božidar Prosenjak profesionalni je književnik. Rodio se 1948. godine u Koprivnici. Školovao se u Kuzmincu, Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za romanistiku. Član je Društva hrvatskih književnika i RZSUHa. Otac je troje djece. Živi u Velikoj Gorici.
Autor je pedesetak knjiga. Nagrađen je uglednim književnim nagradama. Mladim čitateljima posebno je poznat kao pisac iz školskih čitanki i kao autor ro
mana Divlji konj, koji je tiskan u 20 izdanja u Hrvatskoj i preveden na strane jezike. Njegova Priča o kravati uvrštena je u Digitalnu knjižnicu u Los Angelesu (SAD) na hrvatskom, engleskom i japanskom jeziku.
Godine 2014. izašla su mu iz tiska Izabrana djela u osam svezaka.
Čitatelji duhovnog štiva pamte ga kao pisca djela
Šetnja sa Starcem i romana Put u središte srca – Intranet, koji je proglašen prvim hrvatskim kršćanskim romanom novijega vremena.
Ovoga puta, poput mnogih pisaca, slikara i glazbenika prije njega, Prosenjak se prihvatio biblijske teme, dokazujući da je Biblija neiscrpan izvor mudrosti i pouka za život. U kolikoj je mjeri uspio približiti svetog Josipa današnjem čitatelju možda najbolje svjedoče riječi jednoga poznatog slikara koji je poslije čitanja Prosenjakova Tesara uskliknuo: »Pa taj je tesar imao slične probleme u životu kao i ja!«
Cijena: 20,00 € ISBN 978-953-11-1928-3