FATA LIBELLI

4. NADAHNUĆE PROČITANIM

Uvijek se prije početka pisanja pomolim. Da Bog nadahne mene, ali i onoga tko će čitati. Jer jednom napisano predaje se drugima, kao što to pjesnik reče, da uokolo traži jeku. Najdraže mi je ako moja riječ ode međ braću. Jer onda i odjek bude sličan glasu duha kojim je tekst napisan.

Čudesno je kako se pokatkad dogodi da ljudi čuju ono što govornik nije mislio reći niti je znao da govori. Pritom, dakako mislim na pozitivnu reakciju i otvorenost djelovanju Duha, a ne na zlonamjerna podmetanja i izvlačenje riječi iz konteksta. Jedan dragi i dobri redovnik imao je duhovne vježbe za redovnice na temelju mojih pjesama. Ukratko mi je prepričao što im je govorio, a ja sam zadivljen slušao i ne znajući da to postoji u mojim pjesmama.

Zato bi bilo dobro da i čitatelj započne čitanje molitvom. Jer Bog želi djelovati u nama. A može čak i preko tekstova koji su napisani da od srca putuju do srca i od duše duši.

Četvrta stvar, odnosno četvrta faza u otajstvu (kršćanske) literature jest učinak koji proizvede u čitateljevu životu ono što je pročitano. Najidealnije je da zapisani monolog potakne na dijalog. Da ljudi ono što su do sada promišljali i doživljavali na uvijek isti način promotre iz novog kuta i drukčije perspektive. Ono što ja smatram najstrašnijim u životu čovjeka kao društvenog bića jest nepromišljena rutina i tabui. Stoga je potrebno revidirati sve okoštale stavove i dovesti u pitanje sve samoproglašene nedodirljivosti. Baš onako kao što piše sv. Pavao: Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite (1 Sol 5, 21 – 22).

5. O NASLOVU

Samo mirna voda čija se površina nikada ne uzbiba pretvara se u baruštinu. Zato je potrebno neprestano – talasati. Onaj koga se optužuje da muti vodu zapravo je pročišćava. I potiče druge da se tako ponašaju.

Terentianus Maurus, antički pisac iz drugog stoljeća, među ostalim stihovima je napisao i riječi koje su stavljene u naslov. Habent sua fata libelli – Knjige imaju svoju sudbinu Posao je pisca, kao što to pjesnik reče, zavrisnuti svoj vrisak u svijet da uokolo traži jeku. A što će biti s puštenim glasom i kako će u kome odjeknuti, to pisac ni na koji način ne može niti znati niti kontrolirati. Knjige imaju svoju sudbinu. Knjige imaju svoj život. I ovaj tekst ima svoj život. To što ga sada čitaš znači da je i u ovom trenu živ i da po tebi može živjeti dalje.

A ja se molim da Bog napravi čudo i da kršćanska i svaka druga dobra i nadahnuta literatura što češće bude u rukama čitatelja kako bi se mogli nadahnjivati i djelovati da nam svijet postane bolje mjesto za život. Baš onako kako je i poželio naš dobri Pastir da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10, 10).