LIST IZ SVETE KNJIGE

Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu naivno cvijeće gleda veliku šetnju neba a uho stare zemlje vlastitu sluša muku izjutra šume opet pletenicu oplètu sipaju ptice sjeme iz otvorenih ruku vrtoglavica sunca za međom vlati vreba

U godovima stabla proljeća dobra traju tiha i slijepa prose da prvi list im kaže sve što se zbiva gore u prostorima cvata i svoju toplu krv mu i svoju nemoć daju to nisu samo grane to mnogo ruku hvata sućut iz oka sunca i ponovo je traže

Samo je zato mene uzelo granje suho zato me traži zemlja i traži rijeka svaka i miluju me zvijeri tijelima svojim grubim da granju tako budem jedino pravo uho da zemlji budem tijelo i da joj budem šaka da za njih mnogo želim i mnogo mnogo ljubim

Pala iz praćke srca u staroj igri snova utopila se ptica u nebo kao kamen pjevuše za njom polja glogov grm tamu sluša cvijet leptira svog ima a leptir ima plamen ubogom tihom bilju noć pretvaram u slova ledini ja sam srce i oko, dlan i duša

Bezbrižno grane vise nad vodom iznad vira u vlastitome srcu sav vijek svoj ševa leti za otkinutu čašku potopom grana prijeti nagnuto nebo licem usnulu goru dira: zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici