FUNDAMENTALNA TEOLOGIJA: POVIJEST, IDENTITET, OBJEKT, ZADAĆE I METODE

I. poglavlje

OD APOLOGIJE DO APOLOGETIKE: POVIJESNI PRESJEK

U prvom ćemo poglavlju prikazati povijesni presjek apologetike ili fundamentalne teologije, čije korijene možemo nazrijeti već u Novom zavjetu. Imajući na umu neke novozavjetne spise i oslanjajući se na 1 Pt 3, 15 moguće je uvidjeti apologetsku ulogu ranog kršćanstva koje se našlo u situaciji obrazlaganja svoje nade. U sljedećem ćemo koraku sažeto ukazati da se apologetska uloga kršćanstva očituje u gotovo svakom povijesnom razdoblju na drukčiji način, pa i danas. To će nas dovesti do nastanka apologetike kao autonomne akademske teološke discipline koja se takvom pojavljuje tek u XIX. stoljeću.

1. Korijeni apologetike

Povijest teološke discipline koju danas poznajemo pod imenom fundamentalne teologije čini se kompleksnijom nego povijest i nastanak bilo koje druge teološke discipline, pa i teologije općenito. Unutar same povijesti teologije, fundamentalna teologija ima svoju vlastitu povijest. Njezina povijest svjedoči o tome da fundamentalna teologija kakvu

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode danas poznajemo ne postoji prije sredine XX. stoljeća te da današnja fundamentalna teologija ima svoje korijene i početke u apologetici, zbog čega ipak nije posve nova teološka disciplina. Stoga držimo važnim pokušati osvijetliti korijene apologetike i tako doći do apologetike kao autonomne teološke discipline koja će od sredine XX. stoljeća biti poznata pod nazivom »fundamentalna teologija«. To implicira da fundamentalna teologija, iako mlada znanost, ima svoj kontinuitet koji se proteže već od novozavjetnog vremena, ali u isto vrijeme sadrži i diskontinuitet koji se odnosi na ton, metode i zadaće kroz koje se artikulirao njezin identitet.

1.1. Apologetska uloga kršćanstva

Apologetska uloga kršćanstva prisutna je od samih njegovih početaka. Iako novozavjetni spisi nisu prvenstveno apologetski, nego više pastoralni i kerigmatski i kao takvi upućeni zajednici vjernika, ipak je u njima moguće pronaći određene apologetske elemente iz kojih se iščitava kako su prvi kršćani u susretu s Grcima i Židovima branili (ἀπολογία) i opravdavali svoju vjeru te davali razloge nade koja je u njima (usp. 1 Pt 3, 15). Pojedini dijelovi Novog zavjeta, posebno Pavlove najvažnije poslanice, Djela apostolska, Evanđelja i Poslanica Hebrejima imaju u sebi apologetskih elemenata. To je vidljivo iz toga što sadrže odgovore na moguće prigovore protivnika, potencijalnih obraćenika i iskrenih vjernika koji nastoje razumjeti i prihvatiti središnju poruku Radosne vijesti – da je Isus Sin Božji i Mesija, koji je umro i uskrsnuo radi nas i radi našega spasenja te nam otvorio pristup Bogu Ocu.1 Kad god pisci Novoga zavjeta žele to istaknuti, u određenom smislu, iznose dokaze vlastitim svjedočanstvom i na taj način brane razloge nade koji su duboko u njima. Obrana tih razloga nade je toliko ozbiljna i egzistencijalno usvojena da su ih spremni posvjedočiti vlastitim životom, kako je to učinio prvomučenik Stjepan (usp. Dj 7, 60).

1 Detaljnije o apologetskim elementima u spomenutim novozavjetnim knjigama vidi u: A. DULLES, Storia dell’Apologetica, Fede&Cultura, Verona, 2010., 24-48.

Od apologije do apologetike: povijesni presjek

1.1.1. Razlozi nade (1 Pt 3, 15-16)

Prvo se kršćansko propovijedanje u Djelima apostolskim odnosi na dokazivanje i svjedočenje da je Isus, kao obećani Mesija, umro i uskrsnuo po Pismima. Razlog nade apostola i mladog kršćanstva u nastajanju leži u ovom nesvakidašnjem događaju kojemu su apostoli svjedoci (usp. Dj 5, 32). Naslovnici toga dokazivanja i svjedočenja bili su Židovi i pogani, kao potencijalni vjernici.2 Knut Backhaus drži kako je Luka s Djelima apostolskim postao prvi apologet Crkve koji uvjerava moćnike i one koji oblikuju javno mnijenje da je kršćanstvo »ofenzivno bezazleno«3 te kao takvo ne zaslužuje progone. Apologetske elemente možemo pronaći i u Lukinu evanđelju. Naime, početak evanđelja sugerira da je ovaj spis sastavljen s nakanom da se vrli Teofil osvjedoči kako je pouzdano i vjerodostojno sve ono u čemu je poučen te da je ta vjerodostojnost pomno ispitana, utemeljena i obrazložena: »Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen« (Lk 1, 1-4).

Odlomak iz 1 Pt 3, 15 »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama«, postaje magna charta fundamentalne teologije od novozavjetnog vremena pa sve do danas. Naše je uvjerenje, zajedno s drugima, da i sljedeći redak Prve Petrove poslanice čini integralni dio magna charta fundamentalne teologije. Taj redak govori o načinu davanja razloga nade, koji je izblijedio u klasičnoj ili tradicionalnoj apologetici: »blago i s poštovanjem« (1 Pt 3, 16). Time se izriče ton koji treba pratiti razloge nade zbog kojih kršćani vjeruju, a koji je puno uvjerljiviji od polemičkog i demonstrativnog tona. Ovaj redak upućuje na kategoriju svjedočenja, koja je

2 Usp. A. DULLES, »Apologetica: storia«, u: R. LATOURELLE – R. FISICHELLA (ur.), Dizionario di Teologija Fondamentale, Cittadella, Assisi, 1990., 60-69, ovdje 60.

3 Usp. K. BACKHAUS, »No apologies! Luka kao mjerilo „Apologia Christiana“«, u: Communio, 40 (2014.) 121, 4-13, ovdje 4.

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode iznimno važna za identitet fundamentalne teologije. »Blago« podsjeća na Isusova blaženstva, kao i na čovjeka koji se pouzdaje u Gospodina, a »poštovanje« označava sposobnost razumijevanja onoga koji pita i traga možda za tom istom nadom koja nosi kršćane. 4 Stoga se i 1 Pt 3, 16 pridružuje osvjetljavanju identiteta fundamentalne teologije, jer pretpostavlja naslovnike i one kojima kršćani svjedoče na blag i na način pun poštovanja, tj. na one koji implicitno ili eksplicitno tragaju za kršćanskom nadom. Upravo će nakon antropološkog obrata u teologiji izraziti naglasak biti stavljen na mogućnosti subjekta u recepciji Božje objave, na što je zaboravila klasična apologetika koja je izlagala objavu ne mareći previše na njezinog primatelja.

Sami su se naslovnici Prve Petrove poslanice zatekli u situaciji opravdavanja i obrane vlastitog uvjerenja. Oni se nalaze u dijaspori u Rimskoj provinciji Maloj Aziji. Analizirajući Prvu Petrovu poslanicu, Elena Bosetti 5 drži kako se ἀπολογία ne odnosi isključivo na stanovitu sudsku obranu, nego se, i to je važno, radi o tome da su kršćani u svojoj svakodnevici spremni dati razloge nade koja je u njima. Prema našem shvaćanju, to upućuje na egzistencijalno, a ne prigodno svjedočenje razloga nade koja je u nama. Zahtjev za obrazloženjem nade ukazuje na to da nada o kojoj je riječ nije apsurdan, iracionalan ili samo produkt osjećaja ili pak iskustva, nego da ima unutarnju razumnost i logiku. 6 Nada koja je u nama nije isključivo stvar koju bismo trebali dokazivati sudskim, pravnim, empirijskim, prirodoznanstvenim ili matematičkim putem, nego se radi o življenju te nade u svakodnevici koju treba pokazati onima koji nas pitaju o njoj. Kršćani bi uvijek trebali biti spremni odgovoriti o podrijetlu nade koja je u njima, o njezinoj moći, logici i pouzdanosti. To je zadaća kojom se na izrazito temeljan način bavi fundamentalna teologija u svojim različitim povijesnim razdobljima. Pokraj teološke razine, i na svakodnevnoj vjerničkoj razini značenje riječi ἀπολογία, koje donosi Elena Bosetti, može se primijeniti na današnji svijet koji je zaboravio na svoje kršćanske korijene, odnosno na kršćane koji su to samo deklarativno i tradicijski, ali ne i egzistencijalno.

4 Usp. R. FISICHELLA, »Mjesto apologetike u novoj evangelizaciji«, u: Comm, 39 (2013.) 117, 160-167, ovdje 167.

5 Usp. E. BOSETTI, »Apologia«, u: DTF, 74-77.

6 Usp. B. MURIĆ, »Vjera danas tumačena logikom paradoksa«, u: Diacovensia, 20 (2012.) 3, 339-363, ovdje 342.

Grčka riječ ἀπολογία, u značenju »dati odgovor«, pojam je koji općenito označava govor pred drugima s nakanom da se opravda vlastito ili ponašanje drugih. Također označava obranu filozofskih i religijskih uvjerenja. Kao terminus technicus unutar fundamentalne teologije, apologija je »poseban, kompleksan i aktualan čin legitimacije kršćanske vjere u obzoru pitanja istine i u svjetlu univerzalnog poslanja kršćanstva«.7 Apologija ne znači samo obranu, nego je ona i smislena informacija te opravdanje nade i smisla kojih se drži kršćanstvo kad naviješta svoju poruku svijetu koji nije kršćanski, 8 i koji je u današnjim okolnostima zaboravio na svoje kršćanske korijene. U tom smislu, može se općenito reći kako su novozavjetni spisi više smjerali širenju vjere, nego obrani od onih koji su drukčije mislili o vjeri.9

Obrazloženjem nade, na što pisac Prve Petrove poslanice poziva svoje naslovnike, želi se ukazati na to da se ne prianja uz hladnu heteronomnu doktrinu, nego se kani obrazložiti nove »postavke« života, odnosno uputiti na ponovno rođenje po Isusovoj smrti i uskrsnuću. Ako smijemo kazati rječnikom tehnologije, želi se ukazati na novu »aplikaciju« koja donosi novu, dublju i smisleniju nadogradnju ljudskoj egzistenciji koja biva prožeta nečim smislenim. To je egzistencija u kojoj se gleda drugim (prosvijetljenim) pogledom. Takav način življenja iznimno dobro opisuje jedan od prvih postnovozavjetnih spisa Pismo

Diognetu. 10 Ono navodi kako kršćani žive divan i po općem suglasju nevjerojatan način života: progone ih Židovi i pogani, ali ni jedni ni drugi ne znaju iznijeti razloge neprijateljstva. Nasuprot takvih bezrazložnih

7 M. SECKLER, »Teologia fondamentale: compiti e strutturazione, concetto e nomi«, u: W. KERN – H. J. POTTMEYER – M. SECKLER (ur.), Trattato di gnoseologia teologica, 4, Queriniana, Brescia, 536-615, ovdje 544.

8 Usp. Isto, 604.

9 Usp. W. GEERLINGS, »Apologetica e teologia fondamentale nella patristica«, u: CTF, 4, 375-395, ovdje 375.

10 Usp. »Pismo Diognetu«, u: Ivan Bodrožić (prir.) Apostolski oci, III, Verbum, Split, 2011., 41-43.

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode progona i neprijateljstava kršćani znaju iznijeti razloge svoje nade, razloge za sve što im je sve zajedničko; zašto ne žive po tijelu; zašto su građani neba iako žive na zemlji; zašto nadmašuju zemaljske zakone; zašto su siromasi, a mnoge obogaćuju; zašto ih se ubija a oni oživljuju; zašto sve ljube iako ih svi progone; zašto u svemu oskudijevaju, a ipak svime obiluju; zašto im se narušava dobar glas, a opet se svjedoči o njihovoj pravednosti; zašto se raduju u patnjama; te zašto ih se vrijeđa, a oni blagoslivljaju. Ti razlozi nade koji su u kršćanima, jači su od svih prijepora koji dolaze izvana. Prvi kršćani daju svjedočanstvo o tome koliko je važno egzistencijalno usvojiti razloge nade koja je u nama te ih iznijeti drugima, blago i s poštovanjem, »da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju« (1 Pt 3, 16).

Spremnost obrazlaganja nade koja je u nama uvijek je aktualna, jer kršćanstvo u svojoj cjelini, i pojedini kršćani, uvijek žive u trpljenjima i progonstvima. Uvijek su pritješnjeni. Drugim riječima, kontekst u kojemu se nalaze kršćani od novozavjetnog vremena pa do danas neprestano se mijenjao, no razlozi kršćanske nade ostaju trajno nepromijenjeni. Oni nose kršćane kroz ovaj svijet i razlog su vitalnosti i specifičnosti kršćanstva.

1.1.2. »Zašto?« kao mogućnost fundamentalne teologije Spomenuti dijelovi Pisma Diognetu pomažu nam izvući neke posljedice za apologetiku odnosno fundamentalnu teologiju. Zajednički nazivnik svih zašto koje spominje Pismo Diognetu je nada koja je u nama. Nada je jedno od glavnih obilježja u Prvoj Petrovoj poslanici. No, već Klement Aleksandrijski, Origen, Euzebije Cezarejski, Ivan Krizostom, Ćiril Aleksandrijski, a osobito Augustin i Jeronim, u svojim djelima pridodaju riječi nada u 1 Pt 3, 15 i riječ vjera, što nam daje za pravo uvidjeti apologetsku funkciju vjere u različitim varijacijama već od samih početaka kršćanstva.11 U tom smislu može se reći da kršćanska nada odjekuje kao eho na svaki bezrazložni poriv protiv kršćana koji je dolazio u ono vrijeme od Židova i pogana, a danas od svijeta koji se bezglavo udaljava od istinskog smisla i krajnjeg temelja svoga postojanja.

11 Usp. S. PIÉNINOT, La teologia fondamentale. »Rendere ragione della speranza« (1 Pt 3,15), Queriniana, Brescia, 32007., 11. Navodeći latinski tekst Vulgate Sixtine, Augustin i Toma Akvinski ujedinjuju vjeru i nadu, tako da je u nekim tekstovima riječi nada pridodana riječ vjera, ili je njome zamijenjena. Usp. Isto, 50., 162.

Fundamentalna bi teologija, kao teološka disciplina koja se ne bavi samo onim što vjerujemo, nego i onim zašto vjerujemo, trebala trajno podsjećati na vjerodostojnost razloga kršćanske nade kojoj je temelj i središte Krist, kako svijet ne bi završio u pomanjkanju smisla, očaju, bezrazložnom strahu, tjeskobi i osjećaju promašenosti svoga postojanja. Podsjećanjem na nadu koja je u nama, fundamentalna teologija treba dovesti svijet pred stvarnost koja se ne iscrpljuje samo u pojavnom i kruto očitom. Fundamentalna teologija, utemeljena na objavi i vjeri kao odgovoru na tu objavu, pruža razumske odgovore na mnoga zašto današnjega neopoganskog svijeta. Još i više, ona bi prethodno trebala dovesti svijet pred pitanje o vlastitom zašto. Time pomaže i samoj sebi postajući sve relevantnijom, jer upravo kroz propitkivanje fundamentalna teologija dolazi do novih spoznaja o samoj sebi i svojim naslovnicima.

Lijepo je to izrekao Rino Fisichella koji tumačeći Post 6, 20 uspoređuje fundamentalnu teologiju sa znanošću o zašto. Ona postavlja pitanja i propitkuje, poput najmlađeg člana obitelji koji o slavlju Pashe pita najstarijeg »Zašto činimo ove stvari?« Na to pitanje glava obitelji odgovara memorijom, jer memorija s jedne strane čuva tradiciju, a s druge otvara put prema razumijevanju budućnosti. Polazeći od ovoga tumačenja Fisichella ukazuje na temeljni karakter fundamentalne teologije, a to je propitkivanje koje se otvara uvijek novim spoznajama.12

To propitkivanje dok postavlja pitanja na neki način već implicira i odgovore, jer fundamentalna teologija pokušava dati na uvid nadspoznatljivo Otajstvo, odnosno Dužinu, Širinu, Visinu i Dubinu tog Otajstva, da se ispunimo do sve Punine Božje (usp. Ef 3, 18-19).

Vincent Carraud ovakvo miješanje drži pogrešnim. On drži da se apologija ne tiče vjere, nego nade, te da je prvotni smisao apologetike položiti račun o vlastitoj nadi, a ne iznijeti filozofska sredstva koja dokazuju Božju opstojnost. Usp.

V. CARRAUD, »Trebaju li vjeri pretpostavke? Netaknuta apologetika, aktualni apologetik«, u: Communio, 39 (2013.) 117, 134-146, ovdje 143.

12 Usp. R. FISICHELLA, Uvod u fundamentalnu teologiju, KS, Zagreb, 2015., 47-48.

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode

Promišljajući o tom Otajstvu, ona uvijek iznova postavlja pitanja: zašto, kako i čemu? Ta pitanja implicitno sadrže i odgovore, jer u njima odzvanjaju isto Otajstvo i ista Punina koji motiviraju ta pitanja. Bez prethodno danog nam Otajstva, ne bi bilo moguće postaviti nijedno pitanje, kao što ne bi bila moguća ni teologija, pa ni fundamentalna teologija.

Iz do sada rečenoga razvidno je da apologetska uloga kršćanstva ima svoje korijene već u Novom zavjetu, iako Novi zavjet ne sadrži apologetske spise. Ona se posebno razvijala u postnovozavjetnom vremenu. Također se i u židovstvu nalaze svojevrsni apologetski elementi koji daju obrazloženje nade i vjere koje su ih nosile na putu od egzila, kroz pustinju, pa sve do obećane zemlje. Njihova se nada hranila na iskustvu i dubokom uvjerenju u Božje izabranje, Božji Savez i trajnu Božju prisutnost u svom narodu. Ona se abrahamovski izoštravala: u nadi protiv svake nade. Nama je ta nada posve zasjala u Isusu Kristu, koji je vrhunac i punina objave te ispunjenje svih starozavjetnih iščekivanja.

2. Apologetika prije apologetike

U povijesno-teološkom razdoblju u kojemu ne postoji apologetika kao autonomna teološka disciplina (takvom se pojavljuje tek u XIX. stoljeću), akademski i povijesno-teološki je prikladnije govoriti o funkciji apologetike koja postoji otkad postoji i samo kršćanstvo.

2.1. Funkcija apologetike u patrističkom razdoblju

Funkciju se apologetike u prvim stoljećima kršćanstva može promatrati kroz dva razdoblja. Prvo je predkonstantinovsko, kad se Crkva morala braniti i boriti kako bi zadobila pravo na svoje postojanje. Drugo je postkonstantinovsko, u kojem su teolozi izlagali temelje kršćanske vjere te polemizirali s tadašnjim filozofskim postavkama. Iz toga možemo nazrijeti kako funkcija apologetike u ovome razdoblju nije samo obrana i pobijanje napada na kršćanstvo, nego se njezina funkcija arti-

II. DIO

3.1.1.

3.1.3.

4.1.1.

4.1.2.

4.1.3.

4.1.4.

4.1.5.

5.

6.

Umjesto