OBJAVA I VJERA

Progovori nam u Sinu

Uvod

Recenzenti: doc. dr. sc. Branko Murić izv. prof. dr. sc. Vili Radman izv. prof. dr. sc. Davor Vuković izv. prof. dr. sc. Boris Vulić

Korektura: Nera Meštrović

Grafičko uređenje: Marijan Tkalec

Oprema: Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN 978-953-11-1708-1

Tiskano u ožujku 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001166511.

AG Drugi vatikanski sabor, Ad gentes

BosFra Bosna Franciscana, Sarajevo

BS Bogoslovska smotra, Zagreb

CivCatt La Civiltà Cattolica, Roma

Comm (hr.) Communio, hrvatsko izdanje, Zagreb

Con (it.) Concilium, talijansko izdanje, Brescia

CTF Kern, Walter – Pottmeyer, Hermann Josef – Seckler, Max (ur.), Corso di teologia fondamentale, 1-4, Queriniana, Brescia, 1990.

CuS Crkva u svijetu, Split

DA Papinsko vijeće za međureligijski dijalog – Kongregacija za evangelizaciju naroda, Dijalog i navještaj

DCE Benedikt XVI., Deus caritas est

DE Calabrese, Gianfranco – Goyret, Philip – Piazza, Orazio Francesco (ur.), Dizionario di ecclesiologia, Città Nuova, Roma, 2010.

DH Denzinger, Heinrich – Hünermann, Peter, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002.

DI Kongregacija za nauk vjere, Dominus Iesus

Diac Diacovensia, Đakovo

DT Barbaglio, Giuseppe – Bof, Giampierino – Dianich, Severino, Teologia (Dizionario), San Paolo, Cinisello Balsamo (Milano), 22003.

DTF Latourelle, René – Fisichella, Rino, Dizionario di Teologia Fondamentale, Cittadella Editrice, Assisi, 1990.

DV Drugi vatikanski sabor, Dei Verbum

EG Papa Franjo, Evangelii Gaudium

ES Pavao VI., Ecclesiam suam

ETR Enciklopedijski teološki rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

EV Enchiridion Vaticanum, Bologna

FR Ivan Pavao II., Fides et ratio

Greg Gregorianum, Roma

Kratice

GS Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes

KKC Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 2016.

KR Međunarodno teološko povjerenstvo, Kršćanstvo i religije

LF Papa Franjo, Lumen fidei

LG Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium

NA Drugi vatikanski sabor, Nostra aetate

NDR Waldenfels, Hans (ur.), Nuovo Dizionario delle Religioni, Cinisello Balsamo (Milano), 1993.

NU Nuova Umanità, Roma

OŽ Obnovljeni život, Zagreb

PF Papa Franjo, Porta fidei

RBT Xavier, Léon-Dufour (ur.), Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, 41993.

RM Ivan Pavao II., Redemptoiris missio

RTČ Riječki teološki časopis, Rijeka

SacDoc Sacra Doctrina, Bologna

Sem Smeinarium, Città del Vaticano

SS Benedikt XVI., Spe Salvi

Sth Akvinski, Toma, Summa Theologiae

TTB Penna, Romano – Perego, Giacomo – Ravasi, Gianfranco (ur.), Temi teologici della Bibbia, (Dizionario), San Paolo, Cinisello Balsamo (Milano), 2010.

UR Drugi vatikanski sabor, Unitatis redintegratio

VD Benedikt XVI., Verbum Domini

VDJOS Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije

VG Papa Franjo, Veritatis gaudium

Vrh Vrhbosnensia, Sarajevo

Uvod

Magna charta fundamentalne teologije nalazi se u Novom zavjetu i glasi: »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama« (1 Pt 3, 15), »ali blago i s poštovanjem« (1 Pt 3, 16). Vjerni ovom pozivu, već i kršćanski apologeti, pozivajući se na razum i potrebu obrazlaganja onoga što kršćani vjeruju i čemu se nadaju, ističu nadmoć kršćanske objave nad poganskim naukom, braneći tako kršćansku vjeru pred onima koji su je držali opasnom. Time oni ukazuju na teo-logičnost nade koja nije iracionalna, nego u sebi duboko razložna. Imajući ovo na umu, možemo reći da je apologetska funkcija kršćanstva postojala od samih njegovih početaka. Odatle se kasnije razvila apologetika kao sustavna obrana vjere. Razvojem sveučilišta i teologije kao akademske discipline, apologetska funkcija kršćanstva, koja se razastirala kroz različite teološke discipline, sve više je poprimala obrise autonomne teološke discipline kakvom je poznajemo tek u XIX. stoljeću. Tu teološku disciplinu od sredine XX. stoljeća nalazimo pod imenom fundamentalne teologije.

Fundamentalna teologija, ili temeljno bogoslovlje, teološka je disciplina čije je područje djelovanja određeno u dva smjera: ad intra i ad extra. U svojoj okrenutosti ad intra ona se bavi temeljnim teološkim pitanjima kao što su otajstvo i događaj objave kojom Trojstveni Bog zapodijeva razgovor s ljudima kao s prijateljima (usp. DV 2), vjerodostojnost objave i njezino prenošenje, vjera kao osobni pristanak uz objavu,

Objava i vjera. Progovori nam u Sinu te Crkva. Fundamentalna teologija proučava i živu Tradiciju ili Predaju vjerničke zajednice, kao i ulogu te značenje crkvenog učiteljstva. U svojoj okrenutosti ad extra danas se fundamentalna teologija bavi onima koji ne vjeruju ili onima koji vjeruju na drugi način, religijskim pluralizmom, izazovima postmoderne i nevjere, te odnosom vjere i kulture. Ove se njezine središnje teme na našim katoličkim bogoslovnim fakultetima artikuliraju uglavnom kroz četiri obvezna kolegija: Kršćanska objava, Ekleziologija, Znanost o religijama i Teološka epistemologija.

Temeljno teološko shvaćanje kršćanske objave od odlučujuće je važnosti za čitavu kršćansku teologiju, jer ona počiva upravo na objavi kao svome temelju. Svaki pokušaj teološkog mišljenja koji bi apstrahirao od ispravnog shvaćanja objave bio bi unaprijed osuđen na promašaj. Možda bi se takvo promišljanje pojavilo kao nešto zanimljivije, pitkije, očaravajuće, prijemčljivije ili pak lakše razumljivo, ali to više ne bi bilo kršćansko teološko mišljenje. Poznato je da postoje određene prijeporne točke u kršćanskim konfesijama, a time i u kršćanskim teološkim promišljanjima, koje su posebno izražene između katolika i protestanata. Ne ulazeći u pojedinosti i razloge mimoilaženja koja se tiču teologije i vjere, ovdje želimo spomenuti samo instancu crkvenog učiteljstva, koja je prisutna na katoličkom području, a koju ne poznaje protestantska konfesija. Za katoličke je teologe instanca crkvenog učiteljstva neizostavna, jer čuva objavu od manipulativnosti, odnosno od tumačenja koje je nespojivo s cjelinom Pisma i s Predajom. Učiteljstvo nije neki organ koji je pridodan objavi izvana, nego joj unutarnje pripada. Učiteljstvo izrasta u krilu Crkve tako da je za katoličko teološko promišljanje važna i eklezijalna dimenzija. Čitava bi teologija, zajedno s crkvenim učiteljstvom, trebala biti u službi prenošenja, produbljivanja i tumačenja objave (naravno teologija u svome stupnju, a učiteljstvo u svome stupnju i prema svojoj naravi), te služiti izgradnji i rastu Crkve kao zajedništva Božjeg naroda. Biskupska konferencija Jugoslavije 1971. godine u svome dokumentu Crkveno učiteljstvo i rast vjere u broju 25 ističe međusobnu ovisnost teološkog istraživanja i učiteljstva. U njemu se teologija apostrofira kao znanost i kao izraz vjere koja, kao takva, nužno utječe na stvaranje suda crkvenog učiteljstva. Budući da je teolo- gija znanost koja je izrasla iz vjere i znak koji pokazuje vjeru te budući da učiteljstvo može učiti samo ono što se nalazi u pologu vjere (depositum fidei), a ne primati neku novu objavu, ono je na osobit način vezano uz teologiju. Slikovito rečeno, crkveno je učiteljstvo vezano uz čitavu zgradu teologije, a osobito za objavu kao temelj te zgrade nad kojom treba neprestano bdjeti.

Promašeno shvaćanje objave, koja je temelj zgrade teologije kojoj je u središtu kristologija, dovelo bi, i često je u povijesti teologije dovodilo, do potresa čitave zgrade. Stoga u ovoj studiji nastojimo dati obrise temeljnog teološkog shvaćanja objave i vjere kao čovjekova čina kojim uz Božju milost koja ga pretječe, odgovara na taj Božji govor. Slojevitost samoga pojma objave prisutna je kao njezina oznaka od samoga početka pa do danas, kada se pojavljuje teološki pluralizam koji ‘prisiljava’ teologiju da više ne govori o objavi u jednini, nego o objavama u množini. Upravo ovakvo zadiranje u temelje vodi podrhtavanju čitave zgrade teologije, jer iz toga proizlazi i pitanje spasenja i Spasitelja – može li se govoriti o jednom Spasitelju ili o više njih koji se samo različito očituju, te o pitanju istine – postoji li jedna ili više istinâ, te o pitanju Boga – je li svim ljudima Bog jedan i isti ili postoji više njegovih utjelovljenja, čime se relativizira stvarnost utjelovljenja Logosa. Pogrešno shvaćanje objave dovodi u pitanje temeljne istine kršćanske vjere: spasenje, utjelovljenje, Trojstvo, otkupljenje, uskrsnuće i druge. Stoga je nakana ove studije donijeti barem teološke obrise za ispravno shvaćanje objave i vjere. Toj nakani smo nastojali pristupiti sustavno i koliko je bilo moguće temeljito, pri čemu smo svjesni da nismo donijeli neko posve novo, do sada nepostojeće teološko promišljanje o objavi i vjeri, jer to u konačnici nije ni moguće, ali smo nastojali neka teološka promišljanja dovesti u korelaciju s ispravnim shvaćanjem objave i vjere. Iz literature na koju smo se referirali jasno je da ova studija nije ni iscrpna, ni prva, a vjerujemo ni zadnja o shvaćanju kršćanske objave i vjere.

Studija je podijeljena na tri dijela. U prvom se dijelu bavi povijesnim nastankom teološke discipline koju danas poznajemo pod imenom fundamentalne teologije. Polazište nam je svetopisamski tekst koji se tradicionalno uzima kao magna charta fundamentalne teologije. Prelazeći

Objava i vjera. Progovori nam u Sinu preko različitih povijesnih etapa, u prva dva poglavlja svjedočit ćemo o ‘obraćenju’ apologetike u fundamentalnu teologiju. To se obraćenje ne odnosi samo na ime ove teološke discipline nego i na njezine metode, narav, zadaće i konačno na sâm identitet.

Drugi dio ove studije nastoji na sustavan način, od niza niti, istkati smisleno i zaokruženo shvaćanje kršćanske objave. Prije sustavnog studija objave uvodno poglavlje nudi neke antropološke pretpostavke koje pokazuju čovjeka po svojoj konstitutivnosti sposobnim za Boga te kao onoga koji posjeduje elemente koji su mu dani po stvaranju, a koji mu omogućuju percepciju i recepciju Božje objave. Također, jedno se poglavlje ovoga dijela bavi temeljnim pojmovima o objavi, etimologijom riječi »objava«, te njezinim fazama i dimenzijama. U tom se smislu, imajući na umu jedinstvenost objave, ukazuje na razliku između univerzalne i povijesne ili partikularne objave, te konstitutivne i eksplikativne faze objave, kao i na distinkciju između javne objave i privatnih objava. U sljedećem koraku studija se bavi istraživanjem objave u Svetom pismu. Najprije studira načine i etape starozavjetne objave, te biblijske kategorije objave koje uključuju objavu po podrijetlu, objavu po stvaranju, po Savezu te po mudrosnoj i proročkoj riječi. Novozavjetna se pak objava, kojoj je u središtu Krist i njegov događaj, prikazuje kao ispunjenje svih starozavjetnih kategorijâ objave. U Kristu je objava dosegla svoju puninu tako da je cijelo jedno poglavlje ove studije posvećeno Kristu kao punini i hermeneutskom središtu čitave objave u Svetom pismu. Za studij objave iz fundamentalno-teološke perspektive neizostavno je ono što se naziva fundamentalnom kristologijom i vjerodostojnošću objave. Ovdje se donose samo obrisi takva proučavanja u kojima su istaknute neke važne povijesne danosti s obzirom na Isusovu osobu, te kristološki naslovi koji odgovaraju na temeljno kristološko pitanje: tko je Isus? Posebna je pozornost posvećena znakovima novozavjetne objave, pri čemu se eksplicitira Isusovu objavu riječima i djelima ( gestis et verbis) stavljajući poseban naglasak na njegov navještaj kraljevstva Božjega, prispodobe i znamenja, a osobito na njegovo pashalno otajstvo koje stoji u središtu objaviteljskog događaja. Nakon svetopisamskog promišljanja o objavi, studija se bavi povijesno-teolo- škim shvaćanjem objave. Središnje mjesto u ovome poglavlju zauzima dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o božanskoj objavi Dei Verbum, kao temeljnica za svako daljnje proučavanje objave. S obzirom na sustavno promišljanje o objavi jedno je poglavlje posvećeno modelima objave u teologiji nakon posljednjeg Sabora. Ti su modeli postavili različite naglaske na teologiju objave pridonoseći tako širem i dubljem shvaćanju same objave. Drugi dio naše studije završava poglavljem o objavi i religijama. Polazeći od Božje univerzalne spasenjske volje dolazi se do nekih temeljnih postavki u današnjoj teologiji religijâ te do specifičnosti kršćanske objave.

Treći se dio studije bavi temeljnim teološkim shvaćanjem vjere kao čovjekovim slobodnim odgovorom na Božju objavu. Slično kao u shvaćanju objave i njezinog studija, i ovomu dijelu nastojimo pristupiti sustavno. Za tu se svrhu najprije donosi starozavjetna i novozavjetna sinteza shvaćanja vjere kao odgovora na Božju objavu, pri čemu se vjera apostrofira kao Božji dar i čovjekov čin. Nakon biblijske sinteze vjere slijedi povijesno-teološka sinteza u kojoj se proučavanje vjere kreće od shvaćanja vjere u patrističkom razdoblju do dogmatske konstitucije Dei Verbum. Nakon toga studija donosi teološku sintezu vjere koja svojim credere Deum, credere Deo i credere in Deum zapravo sažimlje biblijske vidove vjere. Teološka se sinteza vjere bavi dvama neodvojivim polovima vjere: sadržajem vjere i njezinim činom ( fides quae i fides qua), te analizom vjere (analysis fidei). U sljedećem poglavlju ovoga dijela studija donosi neka nosiva uporišta vjere pri čemu se naglašava povezanost vjere i razuma, potom se vjeru promatra kao plod slušanja Riječi Božje, ukazuje se na svjetlo vjere, te sigurnost vjere. Među središnjim vidovima teologije vjere studija ističe kristološki, soteriološki i eklezijalni vid. Posljednje poglavlje ove studije donosi shvaćanje vjere u izabranim teološkim refleksijama kod Johna Henryja Newmana, Paula Tillicha, Hansa Ursa von Balthasara i Josepha Ratzingera s ekstenzijom na njegov pontifikat. Na koncu su istaknuti neki modeli teologije vjere kako ih je sintetizirao Avery Dulles.

Na tragu prethodnih istraživanja, u Zaključnim mislima nastoji se ukazati na relevantnost kršćanstva i onoga što mu je u temelju. Kako bi

Objava i vjera. Progovori nam u Sinu ostalo takvime, mora uvijek na nov način iznositi svoju poruku i tako donositi riječ koju nije moguće čuti na drugim mjestima postmodernih i neopoganskih areopagova. Time će ono, temeljeći se na objavi i izričući svoj odgovor tom Božjem govoru, grabeći iz riznice staroga, ostati uvijek svježe i relevantno.

Nadamo se da će ova studija, koja se bavi temeljnim teološkim shvaćanjem kršćanske objave i vjere, biti korisna prvenstveno studentima teoloških fakulteta i instituta, kako bi započeli ili pak produbili stvarnost objave na kojoj počiva čitava zgrada teologije, kao i drugima koji se zanimaju za ove temeljne teološke teme.