Objava i vjera

HRVOJE KALEM

Progovori nam u Sinu

Kršćanska sadašnjost

PRIRUČNICI

SVEZAK 114

OBJAVA I VJERA

PROGOVORI NAM U SINU

OBJAVA I VJERA

Progovori nam u Sinu

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2023.

Uvod

Recenzenti:

doc. dr. sc. Branko Murić

izv. prof. dr. sc. Vili Radman

izv. prof. dr. sc. Davor Vuković

izv. prof. dr. sc. Boris Vulić

Korektura: Nera Meštrović

Grafičko uređenje: Marijan Tkalec

Oprema: Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN 978-953-11-1708-1

Tiskano u ožujku 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001166511.

AG Drugi vatikanski sabor, Ad gentes

BosFra Bosna Franciscana, Sarajevo

BS Bogoslovska smotra, Zagreb

CivCatt La Civiltà Cattolica, Roma

Comm (hr.) Communio, hrvatsko izdanje, Zagreb

Con (it.) Concilium, talijansko izdanje, Brescia

CTF Kern, Walter – Pottmeyer, Hermann Josef – Seckler, Max (ur.), Corso di teologia fondamentale, 1-4, Queriniana, Brescia, 1990.

CuS Crkva u svijetu, Split

DA Papinsko vijeće za međureligijski dijalog – Kongregacija za evangelizaciju naroda, Dijalog i navještaj

DCE Benedikt XVI., Deus caritas est

DE Calabrese, Gianfranco – Goyret, Philip – Piazza, Orazio Francesco (ur.), Dizionario di ecclesiologia, Città Nuova, Roma, 2010.

DH Denzinger, Heinrich – Hünermann, Peter, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002.

DI Kongregacija za nauk vjere, Dominus Iesus

Diac Diacovensia, Đakovo

DT Barbaglio, Giuseppe – Bof, Giampierino – Dianich, Severino, Teologia (Dizionario), San Paolo, Cinisello Balsamo (Milano), 22003.

DTF Latourelle, René – Fisichella, Rino, Dizionario di Teologia Fondamentale, Cittadella Editrice, Assisi, 1990.

DV Drugi vatikanski sabor, Dei Verbum

EG Papa Franjo, Evangelii Gaudium

ES Pavao VI., Ecclesiam suam

ETR Enciklopedijski teološki rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

EV Enchiridion Vaticanum, Bologna

FR Ivan Pavao II., Fides et ratio

Greg Gregorianum, Roma

Kratice

GS Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes

KKC Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 2016.

KR Međunarodno teološko povjerenstvo, Kršćanstvo i religije

LF Papa Franjo, Lumen fidei

LG Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium

NA Drugi vatikanski sabor, Nostra aetate

NDR Waldenfels, Hans (ur.), Nuovo Dizionario delle Religioni, Cinisello Balsamo (Milano), 1993.

NU Nuova Umanità, Roma

OŽ Obnovljeni život, Zagreb

PF Papa Franjo, Porta fidei

RBT Xavier, Léon-Dufour (ur.), Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, 41993.

RM Ivan Pavao II., Redemptoiris missio

RTČ Riječki teološki časopis, Rijeka

SacDoc Sacra Doctrina, Bologna

Sem Smeinarium, Città del Vaticano

SS Benedikt XVI., Spe Salvi

Sth Akvinski, Toma, Summa Theologiae

TTB Penna, Romano – Perego, Giacomo – Ravasi, Gianfranco (ur.), Temi teologici della Bibbia, (Dizionario), San Paolo, Cinisello Balsamo (Milano), 2010.

UR Drugi vatikanski sabor, Unitatis redintegratio

VD Benedikt XVI., Verbum Domini

VDJOS Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije

VG Papa Franjo, Veritatis gaudium

Vrh Vrhbosnensia, Sarajevo

UVOD

Magna charta fundamentalne teologije nalazi se u Novom zavjetu i glasi: »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama« (1 Pt 3, 15), »ali blago i s poštovanjem« (1 Pt 3, 16). Vjerni ovom pozivu, već i kršćanski apologeti, pozivajući se na razum i potrebu obrazlaganja onoga što kršćani vjeruju i čemu se nadaju, ističu nadmoć kršćanske objave nad poganskim naukom, braneći tako kršćansku vjeru pred onima koji su je držali opasnom. Time oni ukazuju na teo-logičnost nade koja nije iracionalna, nego u sebi duboko razložna. Imajući ovo na umu, možemo reći da je apologetska funkcija kršćanstva postojala od samih njegovih početaka. Odatle se kasnije razvila apologetika kao sustavna obrana vjere. Razvojem sveučilišta i teologije kao akademske discipline, apologetska funkcija kršćanstva, koja se razastirala kroz različite teološke discipline, sve više je poprimala obrise autonomne teološke discipline kakvom je poznajemo tek u XIX. stoljeću. Tu teološku disciplinu od sredine XX. stoljeća nalazimo pod imenom fundamentalne teologije.

Fundamentalna teologija, ili temeljno bogoslovlje, teološka je disciplina čije je područje djelovanja određeno u dva smjera: ad intra i ad extra. U svojoj okrenutosti ad intra ona se bavi temeljnim teološkim pitanjima kao što su otajstvo i događaj objave kojom Trojstveni Bog zapodijeva razgovor s ljudima kao s prijateljima (usp. DV 2), vjerodostojnost objave i njezino prenošenje, vjera kao osobni pristanak uz objavu,

Objava i vjera. Progovori nam u Sinu

te Crkva. Fundamentalna teologija proučava i živu Tradiciju ili Predaju vjerničke zajednice, kao i ulogu te značenje crkvenog učiteljstva. U svojoj okrenutosti ad extra danas se fundamentalna teologija bavi onima koji ne vjeruju ili onima koji vjeruju na drugi način, religijskim pluralizmom, izazovima postmoderne i nevjere, te odnosom vjere i kulture. Ove se njezine središnje teme na našim katoličkim bogoslovnim fakultetima artikuliraju uglavnom kroz četiri obvezna kolegija: Kršćanska objava, Ekleziologija, Znanost o religijama i Teološka epistemologija.

Temeljno teološko shvaćanje kršćanske objave od odlučujuće je važnosti za čitavu kršćansku teologiju, jer ona počiva upravo na objavi kao svome temelju. Svaki pokušaj teološkog mišljenja koji bi apstrahirao od ispravnog shvaćanja objave bio bi unaprijed osuđen na promašaj. Možda bi se takvo promišljanje pojavilo kao nešto zanimljivije, pitkije, očaravajuće, prijemčljivije ili pak lakše razumljivo, ali to više ne bi bilo kršćansko teološko mišljenje. Poznato je da postoje određene prijeporne točke u kršćanskim konfesijama, a time i u kršćanskim teološkim promišljanjima, koje su posebno izražene između katolika i protestanata. Ne ulazeći u pojedinosti i razloge mimoilaženja koja se tiču teologije i vjere, ovdje želimo spomenuti samo instancu crkvenog učiteljstva, koja je prisutna na katoličkom području, a koju ne poznaje protestantska konfesija. Za katoličke je teologe instanca crkvenog učiteljstva neizostavna, jer čuva objavu od manipulativnosti, odnosno od tumačenja koje je nespojivo s cjelinom Pisma i s Predajom. Učiteljstvo nije neki organ koji je pridodan objavi izvana, nego joj unutarnje pripada. Učiteljstvo izrasta u krilu Crkve tako da je za katoličko teološko promišljanje važna i eklezijalna dimenzija. Čitava bi teologija, zajedno s crkvenim učiteljstvom, trebala biti u službi prenošenja, produbljivanja i tumačenja objave (naravno teologija u svome stupnju, a učiteljstvo u svome stupnju i prema svojoj naravi), te služiti izgradnji i rastu Crkve kao zajedništva Božjeg naroda. Biskupska konferencija Jugoslavije 1971. godine u svome dokumentu Crkveno učiteljstvo i rast vjere u broju 25 ističe međusobnu ovisnost teološkog istraživanja i učiteljstva. U njemu se teologija apostrofira kao znanost i kao izraz vjere koja, kao takva, nužno utječe na stvaranje suda crkvenog učiteljstva. Budući da je teolo-

gija znanost koja je izrasla iz vjere i znak koji pokazuje vjeru te budući da učiteljstvo može učiti samo ono što se nalazi u pologu vjere (depositum fidei), a ne primati neku novu objavu, ono je na osobit način vezano uz teologiju. Slikovito rečeno, crkveno je učiteljstvo vezano uz čitavu zgradu teologije, a osobito za objavu kao temelj te zgrade nad kojom treba neprestano bdjeti.

Promašeno shvaćanje objave, koja je temelj zgrade teologije kojoj je u središtu kristologija, dovelo bi, i često je u povijesti teologije dovodilo, do potresa čitave zgrade. Stoga u ovoj studiji nastojimo dati obrise temeljnog teološkog shvaćanja objave i vjere kao čovjekova čina kojim uz Božju milost koja ga pretječe, odgovara na taj Božji govor. Slojevitost samoga pojma objave prisutna je kao njezina oznaka od samoga početka pa do danas, kada se pojavljuje teološki pluralizam koji ‘prisiljava’ teologiju da više ne govori o objavi u jednini, nego o objavama u množini. Upravo ovakvo zadiranje u temelje vodi podrhtavanju čitave zgrade teologije, jer iz toga proizlazi i pitanje spasenja i Spasitelja – može li se govoriti o jednom Spasitelju ili o više njih koji se samo različito očituju, te o pitanju istine – postoji li jedna ili više istinâ, te o pitanju Boga – je li svim ljudima Bog jedan i isti ili postoji više njegovih utjelovljenja, čime se relativizira stvarnost utjelovljenja Logosa. Pogrešno shvaćanje objave dovodi u pitanje temeljne istine kršćanske vjere: spasenje, utjelovljenje, Trojstvo, otkupljenje, uskrsnuće i druge. Stoga je nakana ove studije donijeti barem teološke obrise za ispravno shvaćanje objave i vjere. Toj nakani smo nastojali pristupiti sustavno i koliko je bilo moguće temeljito, pri čemu smo svjesni da nismo donijeli neko posve novo, do sada nepostojeće teološko promišljanje o objavi i vjeri, jer to u konačnici nije ni moguće, ali smo nastojali neka teološka promišljanja dovesti u korelaciju s ispravnim shvaćanjem objave i vjere. Iz literature na koju smo se referirali jasno je da ova studija nije ni iscrpna, ni prva, a vjerujemo ni zadnja o shvaćanju kršćanske objave i vjere.

Studija je podijeljena na tri dijela. U prvom se dijelu bavi povijesnim nastankom teološke discipline koju danas poznajemo pod imenom fundamentalne teologije. Polazište nam je svetopisamski tekst koji se tradicionalno uzima kao magna charta fundamentalne teologije. Prelazeći

Objava i vjera. Progovori nam u Sinu

preko različitih povijesnih etapa, u prva dva poglavlja svjedočit ćemo o ‘obraćenju’ apologetike u fundamentalnu teologiju. To se obraćenje ne odnosi samo na ime ove teološke discipline nego i na njezine metode, narav, zadaće i konačno na sâm identitet.

Drugi dio ove studije nastoji na sustavan način, od niza niti, istkati smisleno i zaokruženo shvaćanje kršćanske objave. Prije sustavnog studija objave uvodno poglavlje nudi neke antropološke pretpostavke koje pokazuju čovjeka po svojoj konstitutivnosti sposobnim za Boga te kao onoga koji posjeduje elemente koji su mu dani po stvaranju, a koji mu omogućuju percepciju i recepciju Božje objave. Također, jedno se poglavlje ovoga dijela bavi temeljnim pojmovima o objavi, etimologijom riječi »objava«, te njezinim fazama i dimenzijama. U tom se smislu, imajući na umu jedinstvenost objave, ukazuje na razliku između univerzalne i povijesne ili partikularne objave, te konstitutivne i eksplikativne faze objave, kao i na distinkciju između javne objave i privatnih objava. U sljedećem koraku studija se bavi istraživanjem objave u Svetom pismu. Najprije studira načine i etape starozavjetne objave, te biblijske kategorije objave koje uključuju objavu po podrijetlu, objavu po stvaranju, po Savezu te po mudrosnoj i proročkoj riječi. Novozavjetna se pak objava, kojoj je u središtu Krist i njegov događaj, prikazuje kao ispunjenje svih starozavjetnih kategorijâ objave. U Kristu je objava dosegla svoju puninu tako da je cijelo jedno poglavlje ove studije posvećeno Kristu kao punini i hermeneutskom središtu čitave objave u Svetom pismu. Za studij objave iz fundamentalno-teološke perspektive neizostavno je ono što se naziva fundamentalnom kristologijom i vjerodostojnošću objave. Ovdje se donose samo obrisi takva proučavanja u kojima su istaknute neke važne povijesne danosti s obzirom na Isusovu osobu, te kristološki naslovi koji odgovaraju na temeljno kristološko pitanje: tko je Isus? Posebna je pozornost posvećena znakovima novozavjetne objave, pri čemu se eksplicitira Isusovu objavu riječima i djelima ( gestis et verbis) stavljajući poseban naglasak na njegov navještaj kraljevstva Božjega, prispodobe i znamenja, a osobito na njegovo pashalno otajstvo koje stoji u središtu objaviteljskog događaja. Nakon svetopisamskog promišljanja o objavi, studija se bavi povijesno-teolo-

škim shvaćanjem objave. Središnje mjesto u ovome poglavlju zauzima dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o božanskoj objavi Dei Verbum, kao temeljnica za svako daljnje proučavanje objave. S obzirom na sustavno promišljanje o objavi jedno je poglavlje posvećeno modelima objave u teologiji nakon posljednjeg Sabora. Ti su modeli postavili različite naglaske na teologiju objave pridonoseći tako širem i dubljem shvaćanju same objave. Drugi dio naše studije završava poglavljem o objavi i religijama. Polazeći od Božje univerzalne spasenjske volje dolazi se do nekih temeljnih postavki u današnjoj teologiji religijâ te do specifičnosti kršćanske objave.

Treći se dio studije bavi temeljnim teološkim shvaćanjem vjere kao čovjekovim slobodnim odgovorom na Božju objavu. Slično kao u shvaćanju objave i njezinog studija, i ovomu dijelu nastojimo pristupiti sustavno. Za tu se svrhu najprije donosi starozavjetna i novozavjetna sinteza shvaćanja vjere kao odgovora na Božju objavu, pri čemu se vjera apostrofira kao Božji dar i čovjekov čin. Nakon biblijske sinteze vjere slijedi povijesno-teološka sinteza u kojoj se proučavanje vjere kreće od shvaćanja vjere u patrističkom razdoblju do dogmatske konstitucije Dei Verbum. Nakon toga studija donosi teološku sintezu vjere koja svojim credere Deum, credere Deo i credere in Deum zapravo sažimlje biblijske vidove vjere. Teološka se sinteza vjere bavi dvama neodvojivim polovima vjere: sadržajem vjere i njezinim činom ( fides quae i fides qua), te analizom vjere (analysis fidei). U sljedećem poglavlju ovoga dijela studija donosi neka nosiva uporišta vjere pri čemu se naglašava povezanost vjere i razuma, potom se vjeru promatra kao plod slušanja Riječi Božje, ukazuje se na svjetlo vjere, te sigurnost vjere. Među središnjim vidovima teologije vjere studija ističe kristološki, soteriološki i eklezijalni vid. Posljednje poglavlje ove studije donosi shvaćanje vjere u izabranim teološkim refleksijama kod Johna Henryja Newmana, Paula Tillicha, Hansa Ursa von Balthasara i Josepha Ratzingera s ekstenzijom na njegov pontifikat. Na koncu su istaknuti neki modeli teologije vjere kako ih je sintetizirao Avery Dulles.

Na tragu prethodnih istraživanja, u Zaključnim mislima nastoji se ukazati na relevantnost kršćanstva i onoga što mu je u temelju. Kako bi

Objava i vjera. Progovori nam u Sinu

ostalo takvime, mora uvijek na nov način iznositi svoju poruku i tako donositi riječ koju nije moguće čuti na drugim mjestima postmodernih i neopoganskih areopagova. Time će ono, temeljeći se na objavi i izričući svoj odgovor tom Božjem govoru, grabeći iz riznice staroga, ostati uvijek svježe i relevantno.

Nadamo se da će ova studija, koja se bavi temeljnim teološkim shvaćanjem kršćanske objave i vjere, biti korisna prvenstveno studentima teoloških fakulteta i instituta, kako bi započeli ili pak produbili stvarnost objave na kojoj počiva čitava zgrada teologije, kao i drugima koji se zanimaju za ove temeljne teološke teme.

FUNDAMENTALNA TEOLOGIJA: POVIJEST, IDENTITET, OBJEKT, ZADAĆE I METODE

I. poglavlje

OD APOLOGIJE DO APOLOGETIKE: POVIJESNI PRESJEK

U prvom ćemo poglavlju prikazati povijesni presjek apologetike ili fundamentalne teologije, čije korijene možemo nazrijeti već u Novom zavjetu. Imajući na umu neke novozavjetne spise i oslanjajući se na 1 Pt 3, 15 moguće je uvidjeti apologetsku ulogu ranog kršćanstva koje se našlo u situaciji obrazlaganja svoje nade. U sljedećem ćemo koraku sažeto ukazati da se apologetska uloga kršćanstva očituje u gotovo svakom povijesnom razdoblju na drukčiji način, pa i danas. To će nas dovesti do nastanka apologetike kao autonomne akademske teološke discipline koja se takvom pojavljuje tek u XIX. stoljeću.

1. Korijeni apologetike

Povijest teološke discipline koju danas poznajemo pod imenom fundamentalne teologije čini se kompleksnijom nego povijest i nastanak bilo koje druge teološke discipline, pa i teologije općenito. Unutar same povijesti teologije, fundamentalna teologija ima svoju vlastitu povijest. Njezina povijest svjedoči o tome da fundamentalna teologija kakvu

Od apologije do apologetike: povijesni presjek

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode

danas poznajemo ne postoji prije sredine XX. stoljeća te da današnja fundamentalna teologija ima svoje korijene i početke u apologetici, zbog čega ipak nije posve nova teološka disciplina. Stoga držimo važnim pokušati osvijetliti korijene apologetike i tako doći do apologetike kao autonomne teološke discipline koja će od sredine XX. stoljeća biti poznata pod nazivom »fundamentalna teologija«. To implicira da fundamentalna teologija, iako mlada znanost, ima svoj kontinuitet koji se proteže već od novozavjetnog vremena, ali u isto vrijeme sadrži i diskontinuitet koji se odnosi na ton, metode i zadaće kroz koje se artikulirao njezin identitet.

1.1. Apologetska uloga kršćanstva

Apologetska uloga kršćanstva prisutna je od samih njegovih početaka. Iako novozavjetni spisi nisu prvenstveno apologetski, nego više pastoralni i kerigmatski i kao takvi upućeni zajednici vjernika, ipak je u njima moguće pronaći određene apologetske elemente iz kojih se iščitava kako su prvi kršćani u susretu s Grcima i Židovima branili (ἀπολογία) i opravdavali svoju vjeru te davali razloge nade koja je u njima (usp. 1 Pt 3, 15). Pojedini dijelovi Novog zavjeta, posebno Pavlove najvažnije poslanice, Djela apostolska, Evanđelja i Poslanica Hebrejima imaju u sebi apologetskih elemenata. To je vidljivo iz toga što sadrže odgovore na moguće prigovore protivnika, potencijalnih obraćenika i iskrenih vjernika koji nastoje razumjeti i prihvatiti središnju poruku Radosne vijesti – da je Isus Sin Božji i Mesija, koji je umro i uskrsnuo radi nas i radi našega spasenja te nam otvorio pristup Bogu Ocu.1 Kad god pisci Novoga zavjeta žele to istaknuti, u određenom smislu, iznose dokaze vlastitim svjedočanstvom i na taj način brane razloge nade koji su duboko u njima. Obrana tih razloga nade je toliko ozbiljna i egzistencijalno usvojena da su ih spremni posvjedočiti vlastitim životom, kako je to učinio prvomučenik Stjepan (usp. Dj 7, 60).

1 Detaljnije o apologetskim elementima u spomenutim novozavjetnim knjigama vidi u: A. DULLES, Storia dell’Apologetica, Fede&Cultura, Verona, 2010., 24-48.

Od apologije do apologetike: povijesni presjek

1.1.1. Razlozi nade (1 Pt 3, 15-16)

Prvo se kršćansko propovijedanje u Djelima apostolskim odnosi na dokazivanje i svjedočenje da je Isus, kao obećani Mesija, umro i uskrsnuo po Pismima. Razlog nade apostola i mladog kršćanstva u nastajanju leži u ovom nesvakidašnjem događaju kojemu su apostoli svjedoci (usp. Dj 5, 32). Naslovnici toga dokazivanja i svjedočenja bili su Židovi i pogani, kao potencijalni vjernici.2 Knut Backhaus drži kako je Luka s Djelima apostolskim postao prvi apologet Crkve koji uvjerava moćnike i one koji oblikuju javno mnijenje da je kršćanstvo »ofenzivno bezazleno«3 te kao takvo ne zaslužuje progone. Apologetske elemente možemo pronaći i u Lukinu evanđelju. Naime, početak evanđelja sugerira da je ovaj spis sastavljen s nakanom da se vrli Teofil osvjedoči kako je pouzdano i vjerodostojno sve ono u čemu je poučen te da je ta vjerodostojnost pomno ispitana, utemeljena i obrazložena: »Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen« (Lk 1, 1-4).

Odlomak iz 1 Pt 3, 15 »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama«, postaje magna charta fundamentalne teologije od novozavjetnog vremena pa sve do danas. Naše je uvjerenje, zajedno s drugima, da i sljedeći redak Prve Petrove poslanice čini integralni dio magna charta fundamentalne teologije. Taj redak govori o načinu davanja razloga nade, koji je izblijedio u klasičnoj ili tradicionalnoj apologetici: »blago i s poštovanjem« (1 Pt 3, 16). Time se izriče ton koji treba pratiti razloge nade zbog kojih kršćani vjeruju, a koji je puno uvjerljiviji od polemičkog i demonstrativnog tona. Ovaj redak upućuje na kategoriju svjedočenja, koja je

2 Usp. A. DULLES, »Apologetica: storia«, u: R. LATOURELLE – R. FISICHELLA (ur.), Dizionario di Teologija Fondamentale, Cittadella, Assisi, 1990., 60-69, ovdje 60.

3 Usp. K. BACKHAUS, »No apologies! Luka kao mjerilo „Apologia Christiana“«, u: Communio, 40 (2014.) 121, 4-13, ovdje 4.

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode

iznimno važna za identitet fundamentalne teologije. »Blago« podsjeća na Isusova blaženstva, kao i na čovjeka koji se pouzdaje u Gospodina, a »poštovanje« označava sposobnost razumijevanja onoga koji pita i traga možda za tom istom nadom koja nosi kršćane. 4 Stoga se i 1 Pt 3, 16 pridružuje osvjetljavanju identiteta fundamentalne teologije, jer pretpostavlja naslovnike i one kojima kršćani svjedoče na blag i na način pun poštovanja, tj. na one koji implicitno ili eksplicitno tragaju za kršćanskom nadom. Upravo će nakon antropološkog obrata u teologiji izraziti naglasak biti stavljen na mogućnosti subjekta u recepciji Božje objave, na što je zaboravila klasična apologetika koja je izlagala objavu ne mareći previše na njezinog primatelja.

Sami su se naslovnici Prve Petrove poslanice zatekli u situaciji opravdavanja i obrane vlastitog uvjerenja. Oni se nalaze u dijaspori u Rimskoj provinciji Maloj Aziji. Analizirajući Prvu Petrovu poslanicu, Elena Bosetti 5 drži kako se ἀπολογία ne odnosi isključivo na stanovitu sudsku obranu, nego se, i to je važno, radi o tome da su kršćani u svojoj svakodnevici spremni dati razloge nade koja je u njima. Prema našem shvaćanju, to upućuje na egzistencijalno, a ne prigodno svjedočenje razloga nade koja je u nama. Zahtjev za obrazloženjem nade ukazuje na to da nada o kojoj je riječ nije apsurdan, iracionalan ili samo produkt osjećaja ili pak iskustva, nego da ima unutarnju razumnost i logiku. 6 Nada koja je u nama nije isključivo stvar koju bismo trebali dokazivati sudskim, pravnim, empirijskim, prirodoznanstvenim ili matematičkim putem, nego se radi o življenju te nade u svakodnevici koju treba pokazati onima koji nas pitaju o njoj. Kršćani bi uvijek trebali biti spremni odgovoriti o podrijetlu nade koja je u njima, o njezinoj moći, logici i pouzdanosti. To je zadaća kojom se na izrazito temeljan način bavi fundamentalna teologija u svojim različitim povijesnim razdobljima. Pokraj teološke razine, i na svakodnevnoj vjerničkoj razini značenje riječi

4 Usp. R. FISICHELLA, »Mjesto apologetike u novoj evangelizaciji«, u: Comm, 39 (2013.) 117, 160-167, ovdje 167.

5 Usp. E. BOSETTI, »Apologia«, u: DTF, 74-77.

6 Usp. B. MURIĆ, »Vjera danas tumačena logikom paradoksa«, u: Diacovensia, 20 (2012.) 3, 339-363, ovdje 342.

ἀπολογία, koje donosi Elena Bosetti, može se primijeniti na današnji svijet koji je zaboravio na svoje kršćanske korijene, odnosno na kršćane koji su to samo deklarativno i tradicijski, ali ne i egzistencijalno.

Grčka riječ ἀπολογία, u značenju »dati odgovor«, pojam je koji općenito označava govor pred drugima s nakanom da se opravda vlastito ili ponašanje drugih. Također označava obranu filozofskih i religijskih uvjerenja. Kao terminus technicus unutar fundamentalne teologije, apologija je »poseban, kompleksan i aktualan čin legitimacije kršćanske vjere u obzoru pitanja istine i u svjetlu univerzalnog poslanja kršćanstva«.7 Apologija ne znači samo obranu, nego je ona i smislena informacija te opravdanje nade i smisla kojih se drži kršćanstvo kad naviješta svoju poruku svijetu koji nije kršćanski, 8 i koji je u današnjim okolnostima zaboravio na svoje kršćanske korijene. U tom smislu, može se općenito reći kako su novozavjetni spisi više smjerali širenju vjere, nego obrani od onih koji su drukčije mislili o vjeri.9

Obrazloženjem nade, na što pisac Prve Petrove poslanice poziva svoje naslovnike, želi se ukazati na to da se ne prianja uz hladnu heteronomnu doktrinu, nego se kani obrazložiti nove »postavke« života, odnosno uputiti na ponovno rođenje po Isusovoj smrti i uskrsnuću. Ako smijemo kazati rječnikom tehnologije, želi se ukazati na novu »aplikaciju« koja donosi novu, dublju i smisleniju nadogradnju ljudskoj egzistenciji koja biva prožeta nečim smislenim. To je egzistencija u kojoj se gleda drugim (prosvijetljenim) pogledom. Takav način življenja iznimno dobro opisuje jedan od prvih postnovozavjetnih spisa Pismo

Diognetu. 10 Ono navodi kako kršćani žive divan i po općem suglasju nevjerojatan način života: progone ih Židovi i pogani, ali ni jedni ni drugi ne znaju iznijeti razloge neprijateljstva. Nasuprot takvih bezrazložnih

7 M. SECKLER, »Teologia fondamentale: compiti e strutturazione, concetto e nomi«, u: W. KERN – H. J. POTTMEYER – M. SECKLER (ur.), Trattato di gnoseologia teologica, 4, Queriniana, Brescia, 536-615, ovdje 544.

8 Usp. Isto, 604.

9 Usp. W. GEERLINGS, »Apologetica e teologia fondamentale nella patristica«, u: CTF, 4, 375-395, ovdje 375.

10 Usp. »Pismo Diognetu«, u: Ivan Bodrožić (prir.) Apostolski oci, III, Verbum, Split, 2011., 41-43.

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode

progona i neprijateljstava kršćani znaju iznijeti razloge svoje nade, razloge za sve što im je sve zajedničko; zašto ne žive po tijelu; zašto su građani neba iako žive na zemlji; zašto nadmašuju zemaljske zakone; zašto su siromasi, a mnoge obogaćuju; zašto ih se ubija a oni oživljuju; zašto sve ljube iako ih svi progone; zašto u svemu oskudijevaju, a ipak svime obiluju; zašto im se narušava dobar glas, a opet se svjedoči o njihovoj pravednosti; zašto se raduju u patnjama; te zašto ih se vrijeđa, a oni blagoslivljaju. Ti razlozi nade koji su u kršćanima, jači su od svih prijepora koji dolaze izvana. Prvi kršćani daju svjedočanstvo o tome koliko je važno egzistencijalno usvojiti razloge nade koja je u nama te ih iznijeti drugima, blago i s poštovanjem, »da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju« (1 Pt 3, 16).

Spremnost obrazlaganja nade koja je u nama uvijek je aktualna, jer kršćanstvo u svojoj cjelini, i pojedini kršćani, uvijek žive u trpljenjima i progonstvima. Uvijek su pritješnjeni. Drugim riječima, kontekst u kojemu se nalaze kršćani od novozavjetnog vremena pa do danas neprestano se mijenjao, no razlozi kršćanske nade ostaju trajno nepromijenjeni. Oni nose kršćane kroz ovaj svijet i razlog su vitalnosti i specifičnosti kršćanstva.

1.1.2. »Zašto?« kao mogućnost fundamentalne teologije Spomenuti dijelovi Pisma Diognetu pomažu nam izvući neke posljedice za apologetiku odnosno fundamentalnu teologiju. Zajednički nazivnik svih zašto koje spominje Pismo Diognetu je nada koja je u nama. Nada je jedno od glavnih obilježja u Prvoj Petrovoj poslanici. No, već Klement Aleksandrijski, Origen, Euzebije Cezarejski, Ivan Krizostom, Ćiril Aleksandrijski, a osobito Augustin i Jeronim, u svojim djelima pridodaju riječi nada u 1 Pt 3, 15 i riječ vjera, što nam daje za pravo uvidjeti apologetsku funkciju vjere u različitim varijacijama već od samih početaka kršćanstva.11 U tom smislu može se reći da kršćanska

11 Usp. S. PIÉNINOT, La teologia fondamentale. »Rendere ragione della speranza« (1 Pt 3,15), Queriniana, Brescia, 32007., 11. Navodeći latinski tekst Vulgate Sixtine, Augustin i Toma Akvinski ujedinjuju vjeru i nadu, tako da je u nekim tekstovima riječi nada pridodana riječ vjera, ili je njome zamijenjena. Usp. Isto, 50., 162.

nada odjekuje kao eho na svaki bezrazložni poriv protiv kršćana koji je dolazio u ono vrijeme od Židova i pogana, a danas od svijeta koji se bezglavo udaljava od istinskog smisla i krajnjeg temelja svoga postojanja.

Fundamentalna bi teologija, kao teološka disciplina koja se ne bavi samo onim što vjerujemo, nego i onim zašto vjerujemo, trebala trajno podsjećati na vjerodostojnost razloga kršćanske nade kojoj je temelj i središte Krist, kako svijet ne bi završio u pomanjkanju smisla, očaju, bezrazložnom strahu, tjeskobi i osjećaju promašenosti svoga postojanja. Podsjećanjem na nadu koja je u nama, fundamentalna teologija treba dovesti svijet pred stvarnost koja se ne iscrpljuje samo u pojavnom i kruto očitom. Fundamentalna teologija, utemeljena na objavi i vjeri kao odgovoru na tu objavu, pruža razumske odgovore na mnoga zašto današnjega neopoganskog svijeta. Još i više, ona bi prethodno trebala dovesti svijet pred pitanje o vlastitom zašto. Time pomaže i samoj sebi postajući sve relevantnijom, jer upravo kroz propitkivanje fundamentalna teologija dolazi do novih spoznaja o samoj sebi i svojim naslovnicima.

Lijepo je to izrekao Rino Fisichella koji tumačeći Post 6, 20 uspoređuje fundamentalnu teologiju sa znanošću o zašto. Ona postavlja pitanja i propitkuje, poput najmlađeg člana obitelji koji o slavlju Pashe pita najstarijeg »Zašto činimo ove stvari?« Na to pitanje glava obitelji odgovara memorijom, jer memorija s jedne strane čuva tradiciju, a s druge otvara put prema razumijevanju budućnosti. Polazeći od ovoga tumačenja Fisichella ukazuje na temeljni karakter fundamentalne teologije, a to je propitkivanje koje se otvara uvijek novim spoznajama.12

To propitkivanje dok postavlja pitanja na neki način već implicira i odgovore, jer fundamentalna teologija pokušava dati na uvid nadspoznatljivo Otajstvo, odnosno Dužinu, Širinu, Visinu i Dubinu tog Otajstva, da se ispunimo do sve Punine Božje (usp. Ef 3, 18-19).

Vincent Carraud ovakvo miješanje drži pogrešnim. On drži da se apologija ne tiče vjere, nego nade, te da je prvotni smisao apologetike položiti račun o vlastitoj nadi, a ne iznijeti filozofska sredstva koja dokazuju Božju opstojnost. Usp.

V. CARRAUD, »Trebaju li vjeri pretpostavke? Netaknuta apologetika, aktualni apologetik«, u: Communio, 39 (2013.) 117, 134-146, ovdje 143.

12 Usp. R. FISICHELLA, Uvod u fundamentalnu teologiju, KS, Zagreb, 2015., 47-48.

Fundamentalna teologija: povijest, identitet, objekt, zadaće i metode

Promišljajući o tom Otajstvu, ona uvijek iznova postavlja pitanja: zašto, kako i čemu? Ta pitanja implicitno sadrže i odgovore, jer u njima odzvanjaju isto Otajstvo i ista Punina koji motiviraju ta pitanja. Bez prethodno danog nam Otajstva, ne bi bilo moguće postaviti nijedno pitanje, kao što ne bi bila moguća ni teologija, pa ni fundamentalna teologija.

Iz do sada rečenoga razvidno je da apologetska uloga kršćanstva ima svoje korijene već u Novom zavjetu, iako Novi zavjet ne sadrži apologetske spise. Ona se posebno razvijala u postnovozavjetnom vremenu. Također se i u židovstvu nalaze svojevrsni apologetski elementi koji daju obrazloženje nade i vjere koje su ih nosile na putu od egzila, kroz pustinju, pa sve do obećane zemlje. Njihova se nada hranila na iskustvu i dubokom uvjerenju u Božje izabranje, Božji Savez i trajnu Božju prisutnost u svom narodu. Ona se abrahamovski izoštravala: u nadi protiv svake nade. Nama je ta nada posve zasjala u Isusu Kristu, koji je vrhunac i punina objave te ispunjenje svih starozavjetnih iščekivanja.

2. Apologetika prije apologetike

U povijesno-teološkom razdoblju u kojemu ne postoji apologetika kao autonomna teološka disciplina (takvom se pojavljuje tek u XIX. stoljeću), akademski i povijesno-teološki je prikladnije govoriti o funkciji apologetike koja postoji otkad postoji i samo kršćanstvo.

2.1. Funkcija apologetike u patrističkom razdoblju

Funkciju se apologetike u prvim stoljećima kršćanstva može promatrati kroz dva razdoblja. Prvo je predkonstantinovsko, kad se Crkva morala braniti i boriti kako bi zadobila pravo na svoje postojanje. Drugo je postkonstantinovsko, u kojem su teolozi izlagali temelje kršćanske vjere te polemizirali s tadašnjim filozofskim postavkama. Iz toga možemo nazrijeti kako funkcija apologetike u ovome razdoblju nije samo obrana i pobijanje napada na kršćanstvo, nego se njezina funkcija arti-

II. DIO

3.1.1.

3.1.3.

4.1.1.

4.1.2.

4.1.3.

4.1.4.

4.1.5.

5.

6.

Umjesto

Hrvoje Kalem -

Cijena: 32,00 €

ISBN 978-953-11-1708-1