FILOZOFI PRED ZAGONETKOM LJUDSKE SPOZNAJE

Pregled nekih objašnjenja spoznaje koja polaze od njezina subjekta

Ljudska spoznaja ima subjekt, onoga koji spoznaje, i objekt ili ono što je predmet spoznaje. U tom smislu njezin je izvor dvostruk: razum i iskustvo. U toj teoriji o dvama izvorima ljudske spoznaje reektira se antropološki dualizam između duše i tijela. Ali čovjek je, unatoč svome dualitetu, u svojoj spoznaji jedinstven. Zato je čudno "ako se zadovoljava time da se navedu oba međusobno različita momenta ljudske spoznaje (što naravno mora biti!), a da se ne ide za njihovim jedinstvom".1 Upravo zbog tog zanemarivanja jedinstva u čovjeku, koje postoji usprkos dualnosti njegova bića, od početka su se pojavila dva tipa gnoseologije: jedan koji uzima za temeljno polazište subjekt, i drugi koji polazi od objekta koji nam je posredovan iskustvom.

Ona lozoja koja uzima za polazište subjekt, naziva se nakon Kanta transcendentalnom, prema njegovoj deniciji transcendentalne spoznaje: "Ja nazivam svaku spoznaju transcendentalnom koja se uopće bavi ne samo predmetima nego i načinom naše spoznaje predmeta ukoliko to treba biti a priori."2 Ipak, transcendentalna lozoja nije isključivo Kantovo otkriće, budući da se već od Platona zna da je naša spoznaja predmeta uvjetovana našom spoznajnom moći ili, kako su skolastičari kasnije rekli: "Cognitum est in cognoscente secundum modum cognoscentis."3 Kant je tu spoznaju samo strogo metodički primijenio, ali je pritom zanemario činjenicu da objekt nije amorfna masa koju subjekt tek treba oblikovati. Zbog toga je svu pozornost usmjerio na subjekt spoznaje, u kojemu je vidio izvor njezine sigurnosti i univerzalnosti. Time se svrstao u red lozofa koji su na subjektu, tj. u njegovu duhu, u njegovoj svijesti temeljili sigurnu i općevažeću spoznaju stvarnosti. Cilj je ovog izlaganja ukratko predstaviti učenja nekih predstavnika takva načina lozoranja i razloge zašto su to izabrali. Na kraju ćemo se posebno zadržati na shvaćanjima Béle Weissmahra, novijega predstavnika toga lozofskog pravca, koji na tragu transcendentalnog tomizma pokušava pomiriti i povezati Kantov transcendentalni idealizam s gnoseološkim realizmom.

1. Antički i srednjovjekovni predstavnici učenja o izvoru spoznaje u subjektu

1.1. Sokratov odgovor na krizu izazvanu sostima

Među prvima od lozofa koji se okrenuo čovjeku kao samosvjesnom biću bio je Sokrat, nazvan i prvim istinskim lozofom i "ocem" zapadne metazike. S njime je počelo klasično razdoblje grčke lozoje. Za razliku od naturalista koji su tražili odgovor na pitanje što je priroda, odnosno što je posljednja stvarnost svih stvari, Sokrat se usredotočio na pitanje o čovjeku i o njegovoj najdubljoj prirodi. U tome je bio blizak sostima koji su se također bavili čovjekom. Ali Sokrat otkriva ono što oni nisu vidjeli: da je čovjek njegova duša. Po njoj se on razlikuje od svakoga drugog bića. Duša je sjedište čovjekova mišljenja i njegova moralnog djelovanja, ukratko: "duša je za Sokrata svjesno ja, odnosno intelektualna i moralna osobnost".4

A tijelo je u odnosu na dušu objekt. "Dakle, na pitanje što je čovjek, ne može se odgovoriti da je on svoje tijelo, nego da je ‘ono što se služi tijelom’."5

1 B. WEISSMAHR, Die Wirklichkeit des Geistes. Eine philosophische Hinführung, Stuttgart, 2006., 26

2 KrV B, 25.

3 Cit. prema B. WEISSMAHR, nav. dj., 124.

4 G. REALE – D. ANTISERI, Il pensiero occidentale dalle origini ad oggi, sv. I., 16. izd., Brescia, 1992., 62.

5 Isto.

O Autoru

Nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Devčić rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnu (Ličko-senjska županija), gdje je 1963. godine završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Rijeci i Pazinu te 1967. godine položio ispit zrelosti. Od 1967. do 1970. godine studirao je teologiju i lozoju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci (današnji

KBF Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci), a od 1970. do 1980. godine na Papinskom sveučilištu

Gregoriana u Rimu kao pitomac

Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum. Tu je 1974. diplomirao teologiju (gradus bakalaureata), a 1976. godine postigao akademski stupanj licencijata (magistra) lozoje, nakon čega je upisao dvogodišnji ciklus za doktorat iz istoga područja. U međuvremenu je, 1975. godine, zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije, a 29. studenoga 1980. obranio je doktorsku tezu Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten i stekao akademski gradus doktora lozoje. Poslije povratka iz Rima, 1980. godine počeo se intenzivno baviti znanstvenim i nastavničkim radom te predavati lozoju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Od 1980. do 1985. godine obnašao je službu vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci (danas Bogoslovno sjemenište "Ivan Pavao II."), a od 1985. do srpnja 2000. godine službu rektora i ekonoma Sjemeništa. Predstojnikom KBF-a Teologije u Rijeci potvrđen je 17. srpnja 2000. i tu je dužnost počeo obavljati početkom 2000-te akademske godine. Od 1995. je kao naslovni, a od 1997. kao sveučilišni docent na katedri za lozoju predavao gotovo sve lozofske predmete. U srpnju 2000. promoviran je u zvanje izvanrednog profesora lozoje na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – Teologije u Rijeci. Vodio je više seminara s temom: O biću i suštini prema sv. Tomi Akvinskom, Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva, Problem Boga u antičkoj i srednjovjekovnoj lozoji, Problem Boga u novovjekovnoj lozoji, Bog u lozoji racionalizma, Suvremeni etički problemi.

U znanstvenom radu bavio se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem Berdjajevljeve lozoje te je na hrvatskome jeziku objavio sljedeće znanstvene radove:

Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva, Subjektivizam i individualizam Nikolaja A. Berdjajeva, Etička misao Nikolaja A. Berdjajeva i Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva. Uz to, bavio se istraživanjem ruske lozofske i religiozne misli općenito. Plod toga je znanstveni rad Personalizam na ruski način. Shvaćanje osobe u ruskoj lozoji.

Proučavao je također fundamentalna pitanja etike i pitanja društvene etike objavivši znanstvene i stručne radove: Konstituiranje i osnivanje moralnih sudova. Uz problem odnosa između ontološkog i deontološkog reda, Društvena pravda, solidarnost i ljubav od enciklike 'Rerum novarum' do 'Centesimus annus', Društveno djelovanje Crkve i država, Etika društvenih medija. Svojim je stručnim prilogom s područja etike sudjelovao i u izradi višenamjenskog priručnika Etika – priručnik jedne discipline, koji je objavila Školska knjiga, Zagreb 1996. godine.

Proučavao je također povijest senjskoga i riječkoga bogoslovnog sjemeništa i objavio članke: Senjsko bogoslovsko učilište, Povijest sjemeništa u Rijeci i Bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom u periodu komunizma 1947. – 1990.

Na području lozoje, uz rečeno, bavio se proučavanjem pitanja o biti religije, spoznatljivosti Božje egzistencije, mogućnostima našega govora o Bogu, ateizmu, teodicejskome problemu, novoj religioznosti, odnosima među religijama i o međusobnom odnosu religije i lozofske antropologije. Rezultate tih znanstvenih proučavanja objavio je u člancima, raspravama u brojnim časopisima, zbornicima (Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Riječki teološki časopis, Obnovljeni život, Vrhbosnensia, Svesci – Communio,... )

Uz znanstveni i nastavnički rad, bavio se i novinarsko-uređivačkim radom. Od 1980. do 1996. godine bio je pomoćni, a od 1996. do 1999. glavni urednik Zvona – mjesečnika za kršćansku kulturu. Od 1999. do 2000. godine obnašao je službu glavnog urednika Riječkoga teološkog časopisa i od početka njegova izlaženja bio je i stalnim članom uredničkog vijeća. Bio je i član uredničkog vijeća Senjskog zbornika, suradnik Općega religijskog leksikona Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te autor oko 50 pojmova s područja lozoje.

Objavio je knjige: Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma, Rijeka 1995., Pred Bogom blizim i dalekim. Filozoja u religiji, Zagreb 1998., Osmi dan stvaranja – Filozoja stvaralaštva Nikola A. Berdjajeva, Zagreb 1999., Bog i lozoja, Zagreb 2003., Širenje obzora nade, Rijeka 2005., Raspiruj milosni dar Božji, Rijeka 2010. i Grad u naručju svetoga Vida. Nadbiskupove poruke i propovijedi 2001. – 2015., Rijeka 2015. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. riječkim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa je posvećen 16. prosinca 2000. u katedrali sv. Vida u Rijeci. Za svoje biskupsko geslo uzeo je riječi "Krist – naša nada".

Papa Franjo je 11. listopada 2022. prihvatio odreknuće mons. Devčića od službe riječkog nadbiskupa metropolita zbog navršetka kanonske dobi za odlazak u mirovinu, te je od 11. listopada 2022. mons. Ivan Devčić riječki nadbiskup u miru.

Tijekom svoje biskupske službe nadbiskup Ivan Devčić je više godina bio član Stalnog vijeća HBK, te predsjednik više odbora i vijeća, kao što su: Odbor HBK za sredstva društvene komunikacije, Odbor HBK za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeće za laike HBK. Bio je i član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog katoličkog radija i

Informativne katoličke agencije, te član Biskupske komisije HBK za odnose s državom i član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

Pregled nekih objašnjenja spoznaje koja polaze od njezina subjekta ....................................19

1. Antički i srednjovjekovni predstavnici učenja o izvoru spoznaje u subjektu .................19

1.1. Sokratov odgovor na krizu izazvanu sostima .............................................................19

1.2. Platonova "druga plovidba" .............................................................................................20

1.3. Augustinova "treća plovidba" .........................................................................................21

1.4. Ontološki argument sv. Anzelma iz Aoste kao rezultat "treće plovidbe" ................22

2. Novovjekovna religioznoga govora

3.3. Kritički osvrt na funkcionalnu analizu govora o Bogu................................................81

1. Dvije osnovne vrste dokaza za Božje postojanje

2. Antički počeci kozmološkog dokaza .....................................................................................97

3. Odgovori predstavnika monoteističkih religija na aristotelovsko učenje o vječnosti svijeta ......................................................................................................................98

3.1. Odbacivanje

4.

4.2.

IV. Religija i etika

1. Etika kao pokazatelj razlike između teocentričnog i antropocentričnog humanizma ... ......151

1.1. Razlika između teocentričnog i antropocentričnog humanizma .......................................151

1.2. Sukob između religiozne i etičke savjesti .....................................................................151

1.3. Ovisnost o Bogu čini čovjeka nesposobnim za djelovanje ......................................151

V. Bog: njegova nemogućnost i nestvarnost ...........................................................................152

1. Razlozi zbog kojih Bošnjak niječe Božju egzistenciju ....................................................152

1.1. Bog ne može postojati jer je bitak prostorno i vremenski određen ........................152

1.2. Razlozi zbog kojih Bog ne može biti stvoritelj svijeta ...............................................152

1.3. O logičkoj nemogućnosti apsolutnoga bića ...............................................................152

1.4. Božja svemoć je proturječan pojam ............................................................................153

1.5. Dokida li se Bog ukoliko sebe spoznaje? .....................................................................153

1.6. Bošnjakovo tumačenje Eurigenova učenja o Božjoj samospoznaji .........................153

1.7. Kako Henry Bett tumači Eurigenovo doktrinu .........................................................154 o Božjem nepoznavanju samog sebe (se ipsum ignorare) .............................................154

1.8. Trojstvo znači da jedno nije jedno ................................................................................154

1.9. Bošnjakovo tumačenje kršćanske dogme o Trojstvu .................................................155

VI. Podrijetlo religije i njezina neuništivost.............................................................................156

1. Religija i ateizam ne pripadaju čovjekovoj biti....................................................................156

2. Marks o podrijetlu religije ....................................................................................................156

2.1. Od spekulativne kritike religije do kritike svijesti i društveno-političke stvarnosti ..156

2.2. Nečovječnost religije .......................................................................................................157

3. Bošnjakova korekcija Marxova poimanja religije: subjektivističko-voluntarističko podrijetlo religije i njezina neuništivost .......................157

3.1. U čemu se Bošnjak slaže s Marxom? ............................................................................157

3.2. Religija kao veliki problem za socijalističko društvo ..................................................158

3.3. Religija nije uvjetovana društveno-političkom stvarnošću ........................................158

4. Bošnjakovo psihološko objašnjenje religioznog fenomena ..............................................158

4.1. Psihološki proces nastanka religije ..............................................................................158

4.2. Kako strah od Boga oslobađa vjernika od svakog drugog straha? ..........................159

5. Dijalog kao put do vladavine čovjeka ..................................................................................159

5.1. Praktični suživot ljudi različitih svjetonazora je moguć i nužan .............................159

5.2. Kako se može postići praktični suživot različitih svjetonazora? ..............................160

5.3. Kako ostvariti humanizam i antropokraciju? ..............................................................160

6. Prosudba ..................................................................................................................................160

6.1. Bošnjakov temeljni lozofski stav ...............................................................................160

6.2. Prostorno-vremensko određenje bitka ........................................................................160

6.3. Besmislenost i besciljnost bitka ....................................................................................161

7. Dijalektika kao odgovor na pitanje zašto nešto postoji ...................................................161

7.1. Što Bošnjak objašnjava dijalektikom? ...........................................................................161

7.2. Što je osigurano stvari koja je postojala?......................................................................162

7.3.

8.6. Bošnjakovo osporavanje dogme o Trojstvu ................................................................166

8.7. Što znači ako pojam apsolutnog bića nije nelogičan? ................................................167

9. Bošnjakova antropologija i kritika religije ...........................................................................167

9.1. Tragični položaj čovjeka u svijetu i Bog kao izraz njegove težnje za sigurnošću i vječnošću ..............................................................................................167

9.2. Kako tragična sudbina čovjeka motivira na što smislenije oblikovanje svoga postojanja? ......................................................................................167

9.3. Bošnjakovo kolebanje između umjerenog i radikalnog povijesnog pesimizma .....167

9.4. Što je prešutna pretpostavka pod kojom čovjek postoji i djeluje? ..........................168

9.5. Čovjek nosi u sebi neizbrisivu težnja za srećom i životom .......................................168

9.6.