To je za tvoje dobro

U Hrvatskoj su se nekada primjenjivale tradicionalne i strože metode odgoja, no unatoč liberalizaciji društva tjelesno kažnjavanje djece kao odgojna metoda i dalje se koristi.

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Marta je od rođenja bila živahno dijete koje se teško uspavljivalo, njezin ritam je bio neujednačen, a određene stalnosti u ritmu spavanja i hranjenja njezinoj je majci bilo gotovo nemoguće postići. Kako je Marta rasla, tako se i njezina količina energije povećavala pa je u dobi od 4 godine bila jedina u vrtiću kojoj poslijepodnevni odmor uopće nije bio potreban. Njezina silna količina energije, radoznalosti i istraživačkog duha ponekad su iscrpljivali njezine roditelje koji su svakodnevno u prosjeku radili i po 12 sati. Jednog dana Marta je sa svojim roditeljima bila u slastičarni. Onako vesela i živahna neprestano je trčkarala oko stola iako ju je majka nekoliko puta upozorila da to prestane raditi. U jednom trenutku Marta je zapela za nogicu od stola i uhvativši se za stolnjak da ne padne, povukla sve sa stola. U tom trenu Martina mama osjetila je silnu navalu ljutnje pomiješane s umorom te je udarila Martu. Udarac nije bio jak, ali je bio dovoljan da se Martine okice zacakle od suza. Premda je Martinoj mami bilo žao što je tako reagirala, vrijeme više nije mogla vratiti, a kako bi na neki način samoj sebi opravdala taj postupak rekla je Marti da je to bilo za njezino dobro i da to ubuduće ne smije raditi jer će se ozljediti.

Priča sličnih ovoj je i u današnje vrijeme mnogo. U Hrvatskoj su se nekada primjenjivale tradicionalne i strože metode odgoja, no unatoč liberalizaciji društva tjelesno kažnjavanje djece kao odgojna metoda i dalje se koristi. Roditelji često osjećaju nemoć, žele reakciju i rezultat odmah, a tjelesnim kažnjavanjem zapravo i uspijevaju postići kratkoročni efekt. No, uglavnom je taj efekt samo privremen i djeluje dok su roditelji prisutni. Dugoročno, posljedice fizičkog kažnjavanja su vrlo štetne: istraživanja su pokazala da su djeca koju se fizički kažnjava agresivnija i pokazuju asocijalno ponašanje, češće imaju kognitivne probleme i razvojne poteškoće, skloniji su depresiji

i zloupotrebi droga. S druge strane, dijete se na taj način identificira s roditeljem te uči i razvija stav da je fizičko kažnjavanje normalna tehnika discipliniranja, što u odrasloj dobi može voditi u zlostavljačko roditeljstvo. Uobičajeni rezultat je da mnoge žene izabiru muževe i partnere koji im pokazuju ljubav na isti način na koji je to činio njihov roditelj u djetinjstvu – batinama. Savršeni i bezgrešni roditelji ne postoje. Nemoguće je uvijek i u svakoj situaciji reagirati potpuno ispravno – nismo strojevi. Moguće je da se i roditeljima koji nisu skloni fizički kažnjavati djecu dogodi da u iznimnoj situaciji kada je život ili zdravlje njihovog djeteta u opasnosti, ishitrena i jača fizička reakcija (primjerice kada dijete dira utičnicu, vruću peć i slično). No, važno je znati da ako se i takvo nešto dogodi, uvijek postoji isprika. Dijete treba dobiti poruku da nije u redu tući druge, da se batinama ne rješavaju problemi i da to nije prihvatljiv obrazac ponašanja. Redovito korištenje batina pretvorit će dijete u prkosnu ili istraumatiziranu osobu koja će se sve više inatiti ili se zatvoriti i postati nesigurna u sebe. Dijete neće naučiti razlikovati poželjno od nepoželjnog ponašanja jer vidi samo kažnjavanje nepoželjnog. Također, moguće je i da dijete kojemu nedostaje roditeljske pažnje, batine počne doživljavati kao nagradu jer privlači barem nekakvu pažnju roditelja (a iz djetetove perspektive bolja je i negativna nego nikakva). Konstantnim nasiljem ne stvara se zdravi autoritet, već diktatura od koje će dijete “pobjeći” čim bude moglo. U odgoju djece, roditeljima nije potrebna cijela svita stručnjaka koji će ih usmjeravati i nuditi im svakojaka rješenja kako bi djecu naučili razlikovati ispravno od pogrešnog i donositi pametne i mudre odluke. Dovoljno im je reći da su zapravo najmoćniji načini kojima djeca uče primjereno ponašanje nagrade. Nagrada ne mora i ne treba biti materijalna; nagrade poput pohvale i nježnog dodira su puno snažnije od materijalnih i usto pokazuju djetetu da se uvažava njegov napor i pokušaji, pomažu u razvijanju djetetovog samopouzdanja, dobre slike o sebi, pokazuju da je dijete važno. Djeca će učiniti više zbog nagrade nego što će nešto izbjegavati zbog straha od kazne. Najveća nagrada djetetu je pohvala – pohvala njegovih postupaka i njega kao osobe. U situacijama kada kritiziraju dijete, roditelji trebaju

obratiti pažnju da se kritika isključivo odnosi na djetetove postupke, a ne njegovu osobnost (npr. radije recite da vam se ne sviđa što nije pospremio sobu nego da ga okarakterizirate kao neurednu osobu). Korištenjem „ja poruka“ dajete djetetu jasno do znanja što mislite i osjećate, što očekujete od njega a da ga pritom ne procjenjujete niti izazivate kod djeteta otpor i potrebu da se brani (npr. „Ne volim kad se igraš blizu ceste jer se bojim da ne dođe do nesreće“). Na kraju, važno je još napomenuti da se nikad ne smije kažnjavati malu djecu (djecu ispod tri godine) zato što: niti još imaju kognitivne sposobnosti da razlikuju dobro od lošeg

• oni ne rade štetu namjerno, oni samo istražuju okolinu.

Roditelji su svojoj djeci uzor, modeli od kojih uče i bez obzira na vaše riječi djeca će najviše upijati i oponašati vaše postupke. Pokažite im primjerom, zadobijte njihovo poštovanje, povjerenje i neka se jednog dana kada i sami budu imali svoju obitelj s ponosom prisjećaju kako njihovi roditelji nikada nisu primjenjivali batine kao metodu odgoja!

budisvoj.eu

Mr.sc. Nataša Šunić Vargec, prof.logoped Stručni suradnik na projektu OrdyBee

Svladavanje vještina čitanja i pisanja

Postoje dvije glavne komponente vještine čitanja, a to su razumijevanje i dekodiranje.

Razumijevanje se odnosi na razumijevanje semantičkog (značenje jezičnih znakova unutar riječi) i sintaksičnog (odnos riječi u rečenici) značenja riječi, dok se dekodiranje odnosi na glasovnu i slogovnu analizu i sintezu te pretvaranje pisanih komponenti u odgovarajuće fonološke reprezentacije. Jezične sposobnosti uključuju vještine morfološke svjesnosti (korištenje prefiksa i sufiksa), fonološke svjesnosti (glasovna i slogovna analiza i sinteza) i sintaksične svjesnosti (upravljanje rečeničnim strukturama). Mnoga istraživanja pokazuju da djeca s poteškoćama u čitanju i pisanju imaju poteškoće u jeziku kao npr. odstupanje u stjecanju vještine čitanja, razumijevanju ili ekspresiji govornog i pisanog jezika. Sam poremećaj može uključivati sve komponente jezičnog sustava ili samo jednu. Kada dijete krene u školu, može naići na socijalnu situaciju u kojoj se razdvajaju formalni i neformalni govor, a naglašavaju se standardi pravilnoga govora. Dijete tada uči čitav niz novih jezičnih vještina (čitanje, pisanje i pravopis). Postoji tzv. aktivno čitanje, gdje se naglašava potreba da se dijete motivira za čitanje tako što će mu se dati zanimljivi materijali ili zadati nove aktivnosti te će na taj način moći brzo vježbati kognitivne vještine koje su djetetu prijeko potrebne za učinkovito čitanje. Takav pristup traži upotrebu kartica s riječima i sastavljanje rečenica po modelu koji se zatraži od djeteta. Spremnost za čitanje podrazumijeva razvoj pojmova, dobru memoriju, pozornost, inteligenciju, orijentaciju lijevo-desno, jezične sposobnosti kao što su: dobro razlikovanje glasova unutar riječi, govorni jezik koji je još uvijek u razvoju i razumijevanje (Downing et al. 1983.). Početak razvoja svladavanja leksika teče usporedno sa svladavanjem tehnike pisanja. Obje aktivnosti zasnovane su na sposobnostima

prepoznavanja grafema, unutarnjem govoru kojim se ostvaruje simbolički preobražaj grafema u foneme (ono što dijete „čuje“ može reproducirati i pisanjem). Za odvijanje tih aktivnosti prijeko je potrebno uspostavljanje veza između određenih kortikalnih područja gnostike (nedefinirani dio u temporalnom, okcipitalnom i parijetalnom režnju) i praksije ili motornog planiranja u mozgu (sposobnost preciznog planiranja ili izvedbe), kao i njihovo međusobno nesmetano funkcioniranje. Usavršavanjem vještina čitanja i pisanja, kinestetička aktivnost (osjet držanja olovke) pisanja se osamostaljuje, bez potrebe za stalnom verbalnom kontrolom, odnosno bez stalnog verbalnog upozoravanja djeteta. Znači, možemo reći da čitanje kao leksička sposobnost pripada grupi gnostičkih sposobnosti. Za leksičku sposobnost odgovoran je temporo-parijetookcipitalni dio mozga te je razvoj leksičkih funkcija postupan. Djevojčice uče brže čitati i ovladavaju čitanjem oko četiri mjeseca prije dječaka. Kinestetička i senzomotorna aktivnost u djevojčica je bolje izdiferencirana i prikladnije razvijena u svim razvojnim fazama tijekom djetinjstva. Na početku čitanja, najvažnije je dekodiranje vizualnih simbola, a kada se svlada tehnika čitanja i potpuno razumijevanje pročitanog teksta te odgovaranje na određena pitanja (vještina tečnog čitanja).

ŠTO PODRAZUMIJEVA „TEČNO ČITANJE“? Tečno ili fluentno čitanje obuhvaća dvije aktivnosti. Prva podrazumijeva pozornost prilikom čitanja, potpunost u čitanju i čitanje na glas, a druga se odnosi na brzinu, selektivnost i bezglasnu tehniku (tzv. brzo prelijetanje preko riječi/rečenica).

U nastavi se većinom koriste modeli na fonološkom

pristupu, pristupu cijele riječi (globalno čitanje) i kombinaciji oba modela.

ŠTO JE FONOLOŠKI PRISTUP? Fonološki pristup zasniva se na načelu prepoznavanja veze glas-slovo unutar procesa pisanja, kao i na učenju djeteta kako da te odnose upotrijebi za stvaranje riječi ili dekodiranje. Često fonetska svijest djeteta nije na razini zadataka fonološkog dekodiranja te je tada proces glasovne, odnosno slogovne sinteze usporen. Pristup cijele riječi (globalno čitanje, tj. dijete obuhvati pogledom riječ i pročita je cjelovitu) zasnovan je na načelu prepoznavanja pojedinačnih riječi kao cjeline, bez rastavljanja na slova ili slogove. Cilj je zapravo izbjeći upotrebu nizova slogova i odmah započeti s cjelovitim iščitavanjem duljih riječi te se to nastavlja i na rečenice, u početku kraćih rečeničnih iskaza, a poslije sve duljih i s konsonantski složenijim riječima i rečenicama.

Programi čitanja koji se koriste u školama sadrže golem sustav tekstova iz različitih udžbenika, radnih bilježnica, testova. Djeca upoznaju likove u zadanom tekstu, mjesto i vrijeme radnje. Prednost takvih programa je sveobuhvatnost i postupnost, ali programi su vrlo kruti. Postoje i tzv. programi jezičnog iskustva koji su više usmjereni na slušanje, govor i pisanje te zahtijevaju upotrebu raznovrsnih materijala i aktivnosti namijenjenih djeci. Takvi programi više vode računa o individualnim razlikama, potiču kreativnost, samopouzdanje i aktivnosti prema kojima dijete pokazuje sklonost. Nedostatak im je što se njima teško procjenjuje napredak, nisu dovoljno postupni te premalo potiču dijete na čitanje izvan djetetova školskog okruženja. Važno je naglasiti da postoje individualne razlike u brzini učenja čitanja, a pritom je važan čimbenik predznanje koje dijete ima kada dođe u školu. Ako postoji kakvo odstupanje, to znači da dijete počinje zaostajati dvije ili više godina u vještini čitanja od svojih vršnjaka.

Dijagnoza specifične razvojne disleksije ne bi se smjela postavljati prije kraja drugog razreda, odnosno oko devete godine.

Cilj čitanja je zapravo razumijevanje pročitanog i aktiviranje značenja riječi u semantičkom sustavu. Radi boljeg razumijevanja, dijete bi trebalo znati gramatiku i sintaksu (i gramatička pravila), razlikovati sintaksične odnose kojima su riječi povezane te da se pritom može osloniti na znanje koje ima. Prepoznavanje značenja riječi bit će mnogo brže ako je riječ više prisutna u govoru ili samom čitanju.

Proces čitanja uključuje tri sustava koji se međusobno koriste i ovise jedan o drugome. To su: grafički sustav (dijete koje čita reagira na niz grafema i povezuje grafičke i glasovne simbole u skladu s materinjim jezikom),

sintaksički sustav (traži analizu jezične strukture) i semantički sustav (uključuje ne samo značenje riječi nego i iskustvo). Prema Hariss & Sipay (1980.) postoji pet faza u svladavanju čitanja: spremnost za čitanje, početno čitanje, brzi razvoj vještine čitanja, proširivanje čitanja, usavršavanje čitanja. Spremnost za čitanje podrazumijeva da dijete poznaje govorni jezik kako bi moglo razumjeti poruku teksta, da zna rastavljati riječi na slogove i glasove, da poznaje vezu između slova i glasova, da je svladalo orijentaciju lijevo-desno, da je pojmilo kako je pisana riječ znak za izgovorenu riječ koja ima isto značenje i da može razumjeti pisanu poruku. Djetetovo vladanje govornim jezikom važno je za svladavanje vještine čitanja, kao i dječji vokabular koji je zapravo osnova svakog razumijevanja i mogućnosti komunikacije te vladanje rečeničnom strukturom i dobra artikulacija u djeteta.

Spremnost za čitanje kombinacija je više različitih sposobnosti. Neke se od njih mogu dobiti ispitivanjem uz pomoć standardiziranih testova, a neke se mogu procijeniti na temelju informacija koje se dobiju od roditelja ili obitelji, dok se neke mogu dobiti na temelju promatranja svakodnevnog dječjeg ponašanja.

POTEŠKOĆE UNUTAR VJEŠTINE ČITANJA U djece s nesavladanom tehnikom čitanja pojavljuju se nesistematične pogreške koje se lako otkrivaju, dok se djeca s disleksijom otkrivaju teže. Disleksična djeca ne mogu pratiti i svladavati školski program usporedno sa svojim vršnjacima te unatoč uloženom trudu ne postižu uspjeh. Njihove pogreške unutar čitanja su brojne i vrlo česte, poput zamjene slova b i d (najčešća) te p i g, m i n. Metateze (grč. metateza, lingv. premetanje ili obrtanje, mijenjanje poretka glasova) su jedna od tih pogrešaka, primjerice KAZALIŠTE - LAKAŠTELIZ, što znači nemogućnost praćenja slijeda prilikom čitanja. Dijete može jednu te istu riječ više puta pročitati na različite načine, u početku pravilno, a zatim nepravilno, pri čemu svaki put kada nepravilno pročita riječ, ona zvuči drugačije. Dijete u drugom razredu, koje nije naučilo čitati, iako ima normalnu inteligenciju, dobar vid i sluh, dobru edukaciju i dobre socijalne uvjete, ima subjektivnu poteškoću disleksične prirode.

Važno je spomenuti da čitanje sa zastajkivanjem ili netečno čitanje, čitanje po slogovima ili slovkanje, isključuje čitanje s razumijevanjem. To znači da su za razumijevanje pročitanog odlučujući faktori tečnost i pravilnost pročitanog.

Greške unutar čitanja mogu se razlikovati prema broju i vrsti, što znači da treba utvrditi ne samo količinu grešaka, nego i vrstu grešaka u jednoj riječi. To omogućuje otkrivanje mogućih uzroka zbog kojih je i došlo do grešaka kako bi se dijete što prije i kvalitetnije uključilo u terapiju. Analiza grešaka omogućuje da se utvrde pojedine vrste grešaka koje se ne pojavljuju samo prilikom čitanja, nego se mogu pojaviti i pri pisanju i sricanju.

KADA POSUMNJATI NA DISLEKSIJU I DISGRAFIJU?

Posumnjati treba kada prilikom čitanja i pisanja po diktatu dolazi do metateza, ispuštanja, dodavanja, zamjene glasa/slova; postoje metateze glasova, izostavljanje dijelova riječi, dodavanje dijelova riječi, zamjena, dijelovi riječi pišu se odvojeno, značenje riječi se ne razumije, postoje poteškoće s rastavljanjem riječi na slogove, dodavanjem riječi, zamjenom riječi, metatezama riječi, pisanjem više riječi zajedno, nedovršenim rečenicama te greške u interpunkciji. Važno je dijete pravodobno uključiti u logopedsku terapiju, s prethodno učinjenom obradom, gdje će se točno utvrditi tip i vrsta poteškoća unutar vještina čitanja i pisanja.

LOGOPED - Terapija glasa i govora Belostenčeva 3, Zagreb Mr.sc. Nataša Šunić Vargec, prof.logoped Stručni suradnik na projektu OrdyBee logoped9@gmail.com 091/ 321 9777, 01/ 46 66 222

Pišem, šaram, režem, stvaram

Grafomotorika je sposobnost držanja olovke i pisanja. Ako malo zakompliciramo onda ćemo reći da je to usmjeravanje pažnje i pogleda na pokrete šake i prstiju kako bi se pismeno izrazili.

Nataša Čičin – Šain, mag.rehab.educ. Stela Horvat, mag.rehab.educ.

Govorili su vam: „To nije rukopis. To je švrakopis!“ ili „To što ti pišeš nitko ne može pročitati!“ Ili možda to izgovarate vi, dok se trudite dešifrirati što je to u školi vaš školarac prepisao s ploče. On vam pri tome ne može pomoći jer više ni sam ne razumije što je pisao. Gotovo svakodnevno trgate listove iz teke i zajedno sa svojim mališanom iznova i iznova prepisujete školsko gradivo. Prepoznali ste se u ovim primjerima? Onda sasvim sigurno imate dijete koje se muči s nezrelom ili nedovoljno razvijenom grafomotorikom.

ŠTO JE GRAFOMOTORIKA? Najjednostavnije rečeno to je sposobnost držanja olovke i pisanja. Ako malo zakompliciramo onda ćemo reći da je to usmjeravanje pažnje i pogleda na pokrete šake i prstiju kako bi se pismeno izrazili.

RAZVOJ GRAFOMOTORIKE KOD DJECE Danas mnoga djeca već i prije polaska u školu poznaju sva slova i brojke. Veliki broj djece znat će ta slova i brojke i lijepo napisati iako većina djece tehniku pisanja uvježbava u prvom razredu. Grafomotorna aktivnost, odnosno motorička sposobnost izvođenja grafema (slova), sastoji se od više sposobnosti i počinje se razvijati još u ranom djetinjstvu (negdje oko 18 mjeseci starosti djeteta). Ona obuhvaća vizualnu percepciju, okulomotornu koordinaciju te glasovnu sintezu i analizu. Da bi dijete moglo u određenoj fazi svoga razvoja uspješno svladati pisanje mora proći kompletan motorički razvoj koji započinje razvojem grube motorike (sjedenjem, puzanjem, hodanjem, penjanjem, trčanjem. . . ), a nastavlja se razvojem fine motorike koja se odnosi na fine pokrete ruku i šaka (hvatanje cijelom šakom, zatim kažiprstom i palcem). Preduvjet za uspjeh u grafomotornim aktivnostima je razvijena fina motorika ruku.

ZA USPJEŠNO PISANJE POTREBNO JE... Prije nego dijete počne pisati slova mora: - odrediti dominantnu ruku (ruku koju će koristiti za pisanje) - pravilno držati olovku - držati tijelo u pravilnom položaju - imati vizualnu predodžbu zadatka - moći nacrtati prepoznatljive crteže - bojati unutar zadanih okvira

Tabelarni prikaz razvoja grafomotorike

RAZVOJ GRAFOMOTORIKE

DOB DJETETA

10 – 18 mjeseci 2 godine 3 godine

4 – 5 godina

5 – 6 godina Precrtava trokut, piše vlastito ime, prepisuje većinu velikih tiskanih slova. Dobro se služi olovkom.

AKTIVNOST DJETETA

Šara potezima naprijed – natrag po papiru.

Šara radeći horizintalne, vertikalne i kružne linije na papiru.

Precrtava horizontalnu, vertikalnu liniju i krug.

Precrtava križ, dijagonalne linije i kvadrat te neka slova i brojke. Neka djeca pišu svoje ime.

- precrtavati oblike (krug, kvadrat, trokut).

Do pete godine 90% djece pokazuje sklonost upotrebi jedne ruke u većini aktivnosti koje se vrše rukama. Pružite djetetu mnogo prilika za crtanje i bojanje, ali pustite ga da samo odluči u kojoj će ruci držati kist, olovku.... i ne pokušavajte od ljevaka napraviti dešnjaka.

Djeca pokazuju interes za olovku u dobi od godine dana i tada je grabe cijelom šakom te šaraju po podlozi. S otprilike dvije godine hvat olovke sazrijeva i tada djeca olovku drže prstima, ali još uvijek nepravilno. U dobi između 3,5 i 4 godine olovka se drži s tri prsta, ali se prilikom pisanja miče cijela šaka. S otprilike 4,5 godine (a najkasnije do šeste godine) hvat olovke postaje pravilan. Olovka se tada drži vrhovima prstiju (kažiprsta, palca i srednjaka), a prilikom pisanja pomiču se samo prsti. Ovaj hvat omogućava maksimalnu kontrolu i fleksibilnost prilikom pisanja.

Obratite pažnju na ispravan hvat olovke odmah u početku djetetovog hvatanja jer je mnogo lakše poučiti ga ispravnom hvatu nego ispravljati pogrešno naučeni hvat.

PREDVJEŽBE ZA RAZVOJ GRAFOMOTORIKE Danas su djeci dostupne razne igre na računalima i tabletima koji će ih naučiti poznavanju slova, ali neće razviti njihovu finu motoriku zbog čega će grafomotorna izvedba biti skromna ili manjkava. Predvježbe grafomotorici skrivaju se u čitavom nizu aktivnosti svakodnevnog života i igara kojima se zabavlja. Manipulacija raznim predmetima, samostalno hranjenje, oblačenje, kopčanje gumbića, vezanje vezica, listanje knjige… sve su to aktivnosti koje prethode držanju olovke i pisanju, ali su neizostavan dio cjelokupnog razvoja. Još neke ideje za razvoj grafomotorike su: - crtanje kažiprstom po pijesku, brašnu - nizanje perli, prelijevanje vode u posudicama, nizanje štipaljki na košaricu - trganje papira i formiranje loptica - presavijanje papira, maramica - rezanje škaricama, lijepljenje, oblikovanje plastelinom

- slaganje puzzli, gradnja kockama - slikanje prstima, kredom, pastelama, kistom, crtanje prema uzorku.

Postupno, kroz pravilnu izmjenu aktivnosti, dovest ćete dijete do faze kada mu hvat olovke i kontrola nad njom više neće predstavljati problem. Tek tada će biti spremno za razne grafomotorne materijale, bojanke i pisanke.

DIJETE ODBIJA CRTATI, PISATI, BOJATI Ukoliko dijete pokazuje interes za aktivnosti olovkom, njegov razvoj fine motorike i grafomotorike biti će znatno jednostavniji od djece koja ne vole ovakve aktivnosti. Najčešći razlog odbijanja aktivnosti olovkom je vezan uz neku teškoću koje dijete doživljava provodeći ovu aktivnost. O tome bi trebalo voditi računa ako vaše

dijete ne želi crtati i bojati. Tada nemojte odustati od poticanja takvih aktivnosti već mu aktivnosti učinite interesantnima, zabavnima i dodatno ga stimulirajte dogovorenim nagradama.

NEZRELA ILI NEDOVOLJNO RAZVIJENA GRAFOMOTORIKA Teškoće u razvoju grafomotorike nastaju kao posljedica nedovoljno razvijene veze između pamćenja i pokreta prstiju (npr. dijete će imati teškoće u prisjećanju oblika i pokreta prstiju potrebnih za reproduciranje oblika) te perceptivnih i motoričkih teškoća. Djeca s teškoćama u razvoju grafomotorike se često percipiraju kao „lijena“, „tvrdoglava“ i „nemotivirana“ jer odbijaju sudjelovati u aktivnostima crtanja i pisanja.

Priprema za školu

mr. sc. Darko Sambol, prof. psiholog

U trenucima kad dođe vrijeme za razmišljanje o polasku djeteta u osnovnu školu, svaki roditelj se s više ili manje straha zapita: je li moje dijete dovoljno zrelo? Hoće li uspješno udovoljiti zahtjevima koji ga očekuju? Iako svaki roditelj izuzetno dobro poznaje svoje vlastito dijete, svjestan je mogućnosti da je subjektivan i da je uglavnom zaboravio koji su sve preduvjeti potrebni za uspješan početak osnovne škole.

Optimalno vrijeme za učenje pojedinih vještina znači i da najviši trud neće dati zadovoljavajuće rezultate ako se s učenjem kreće prerano, kad dijete još nije zrelo, a može doći i do otpora i odbijanja. S druge strane poznato je s koliko teškoća zreli ljudi usvajaju čitanje i pisanje i kako ne mogu postići razinu pismenosti onih koji su se opismenili kao djeca. Krene li dijete u školu u pravo vrijeme znatno su povećane mogućnosti da školsko učenje za njega bude zanimljiva i radosna aktivnost, a ne muka.

TJELESNA ZRELOST Prva briga roditelja je briga za djetetovo zdravlje, jer je ono preduvjet za pravilan razvoj svih aspekata razvoja. U tjelesnom pogledu dijete je doraslo za školu ako je zdravo i ako zadovoljava minimume standarda u pogledu visine (120/117cm) i težine (20/18 kg). Od posebne važnosti su osjetni organi sluha i vida, odnosno njihova normalna funkcija. Teškoće s vidom su lako uočljive; glavobolje, trljanje očiju, treptanje… dok su defekti sluha rasprostranjeniji nego što se smatra, a blaži se oblici naročito teško otkrivaju. Bitno je voditi računa o primjerenom ritmu i redovitosti hranjenja, spavanja i ovladavanja vlastitih tjelesnih potreba. Treba razmisliti može li dijete izdržati ritam hranjenja i spavanja koji ga očekuje u školi. Izdrži li cijeli dan u budnom stanju ili mu je još uvijek neophodan dnevni odmor. Nužno mu je osigurati 9-11 sati spavanja noću. Uz tjelesnu izdržljivost javlja se i pitanje koliko vremena može izdržati sjedeći bez da ustaje, govori ili bude nemirno te može li u određenom vremenu prijeći put od kuće do škole, a da nakon toga nije jako

umorno.

MOTORIKA Granično područje između tjelesne i intelektualne zrelosti su dječje tjelesne spretnosti- motorika: hodanje, trčanje, skakanje… Od izuzetne su važnosti razvijene ručne spretnosti koje se očituju u djetetovoj sposobnosti slaganja kocaka, mozaika, nizanja sitnih perli na nit, izrezivanje raznih oblika škarama itd. kao i grafomotoričke sposobnosti baratanja olovkom i crtaćim tehnikama - uvježbavanje vodoravnih, okomitih, kosih i kružnih linija kistom, flomasterom i olovkom, trganja traka od papira i sl. Vježbe za razvoj motorike:  Oblačenje, svlačenje, zakopčavanje, otkopčavanje, obuvanje, vezivanje uzica  Igre loptom: dodavanje, bacanje, hvatanje, gađanje  Ručne sposobnosti: rad s plastelinom, glinamolom, grafomotoričke vježbe

INTELEKTUALNA ZRELOST Značajna je iz razloga što su osnovne zadaće koje će dijete morati savladati u školi upravo one intelektualne prirode (usvajanje znanja i razvijanje sposobnosti njegove primjene u različitim problemskim situacijama). Intelektualna zrelost podrazumijeva adekvatnu govornu razvijenost, razvijenost opažanja, mišljenja i pamćenja, koji su

blisko povezani s opsegom i stabilnošću pažnje. Intelektualna zrelost očituje se u djetetovoj sposobnosti shvaćanja svijeta i njegovoj realističkoj usmjerenosti, baziranoj na spoznaji da ne može proizvoljno mijenjati svijet koji ima određena stalna i nepromjenjiva svojstva. Da bi ovo postigli dijete mora imati svestrano razvijeno opažanje: - uočavanje osobina predmeta i njihovih međusobnih odnosa (boja, oblik, veličina) - sposobnost uočavanja sličnosti i razlika (sortiranje i uspoređivanje prema svojstvima predmeta i materijala) - sposobnost rastavljanja cjeline na dijelove i obrnuto. Zrelost podrazumijeva i usvojenost nekih osnovnih pojmova i znanja: da dijete zna reći osnovne podatke o sebi, roditeljima, adresu stana, odnosno orijentirati se u vremenu (usvojeni pojmovi - dan, noć, jutro, podne, večer) i prostoru (gore-dolje, lijevo-desno, ispred, iza, ispod, u, na). Dijete uočava osnovne količinske odnose i vrši jednostavna uspoređivanja količine, što treba poticati kroz društvene igre: domino, čovječe ne ljuti se… Uz razvoj mišljenja usko je povezan i razvoj govora koji uključuje usvajanje rječnika koji se odnosi na svakodnevne događaje, bića i predmete iz djetetove okoline. To znači da je dijete sposobno riječima opisati što radi, što vidi oko sebe, da lakše izražava vlastite misli, želje i osjećaje. Pravilno izgovara sve glasove, iz govora može izdvojiti pojedine riječi, a u riječima pojedine glasove. Dakle dijete treba biti u stanju da jasno i razumljivo govori pred drugima kao i da pažljivo sluša i razumije što mu govore drugi.

SOCIO-EMOCIONALNA ZRELOST Socio-emocionalna zrelost odnosi se na to kako se dijete uključuje u život među ljudima te kakve odnose pri tom oblikuje. Već spomenuta emocionalna stabilnost podrazumijeva da su djetetove emocionalne reakcije primjerene situaciji, da nema naglih promjena ni eksplozija emocija kao u ranijem periodu. Nije pretjerano osjetljivo i dobro se snalazi u novoj okolini među dotad nepoznatim ljudima - nije pretjerano prestrašeno ili povučeno, šutljivo ili plačljivo, ne traži pretjeranu naklonost drugih i njihovu zaštitu, prilično je strpljivo i u ispunjavanju vlastitih želja uvažava želje drugih. Od izuzetne važnosti je da dijete posjeduje određeni stupanj tolerancije na frustraciju što znači da dijete u susretu s ograničenjima ili teškoćama ne posustane i ne izgubi samopouzdanje, da na teškoće ne reagira tako da se rasplače, razljuti ili uznemiri - da se ne osjeća emocionalno ugroženo. Socijalna zrelost je uglavnom postignuta u zadovoljavajućem stupnju kod djece koja pohađaju vrtić. Dijete u kontaktu s vršnjacima pokazuje za njih zanimanje i spremnost na suradnju, spremno je dijeliti stvari s njima, obzirno je, a manje sklono prepirkama, tučama i tužakanju. Nažalost ova socijalna zrelost stečena u vrtiću, slobodno i spontano ponašanje, često u školi rezultira problemima discipline. Dijete koje je pohađalo vrtić ima određenu prednost i u razredu pred djetetom koje ga nije pohađalo (socijalizacija, govor, likovno izražavanje), ali ova prednost je mala i brzo se gubi. Ovo se naročito odnosi i na neka stečena znanja (npr. znanja čitanja, pisanja i računanja) koja djetetu ne daju nikakvu prednost niti garantiraju uspjeh u savladavanju školskih obaveza. I na kraju - za polazak u školu nije potrebno da dijete zna čitati i pisati, već dijete koje je znatiželjno, željno učenja i novih znanja, sposobni promatrač koji dobro razumije govor i sam se dobro izražava. Uz brižne učiteljice, roditeljsku podršku i ljubav, naš će prvašić vrlo lako ovladavati novim školskim izazovima.

Vrijeme je za školu

Polazak u školu velika je promjena kako u životu djeteta tako i u životu njegovih roditelja i obitelji. Do škole sve je ležerno, opušteno, neobavezno... Škola je prva prava obaveza u životu i samim time velika stepenica u odrastanju.

Nataša Čičin – Šain, mag.rehab.educ. Stela Horvat, mag.rehab.educ.

Mnoga se djeca vesele polasku u školu jer, preuzimajući obaveze, postaju „veliki“, ali ima i onih koji je se plaše ili bi se radije još igrali. Roditelji koji imaju više od jednog djeteta često su zaprepašteni razlikama među svojim potomcima. I tada se pitaju kako je moguće da dvoje djece s istim genima koja su odrasla u istom obiteljskom okruženju mogu imati toliko različitu narav. Jedno dijete može biti otvoreno prema vršnjacima i novim situacijama (kao što je npr. polazak u školu) dok se drugo radije igra samo i u tišini. Osim prvašića i roditelji, u pravilu, emotivno proživljavaju tu promjenu i često imaju mnoga pitanja. Dragi roditelji, prije polaska vaših mališana u prvi razred preispitajte sebe i svoje osjećaje. Djeca iznimno dobro iščitavaju vaše osjećaje i neverbalne signale koje „odašiljete“. Ukoliko ste zabrinuti kako će započeti školovanje vašeg djeteta i kako će se ono snaći u novoj situaciji tu brigu ćete najvjerojatnije prenijeti i na vaše dijete.

Kako bi polazak u školu bio što bezbrižniji možete učiniti sljedeće:

1. Trenirajte samostalnost Od „školarca“ se puno toga očekuje: treba se odvojiti od roditelja i provesti dan u školi, voditi računa o svojim stvarima, zadaćama i zaduženjima, samostalno obavljati higijenske potrebe, samostalno jesti, donositi odluke, poštivati autoritet i određena pravila funkcioniranja u grupi. No, ako dijete ima naviku da obavljate sve umjesto njega, ne možete očekivati da će prvi dan škole staviti torbu na ramena i odjednom biti netko drugi. Prije početka škole zajedno upoznajte put kojim će ići u školu, posjetite školu dok još nije puna djece i galame, upoznajte se s prostorijama i budućom učiteljicom. Na taj način smanjit ćete strah od nepoznatog koji će se javiti i kod onih najsamostalnijih.

2. Razgovarajte s djetetom Pričajte svom prvašiću o svojim iskustvima s polaskom u školu, ali i o promjenama u njegovom životu koje će se dogoditi kad krene u školu (npr. dio dana će ostajati sam u kući). Uputite dijete na osobe koje mu mogu pomoći u slučaju potrebe dok je samo kod kuće. Privikavajte dijete na situacije u kojima će trebati pokazati oprez. Uputite ga kako se dolazi do škole, upozorite na opasna mjesta (npr. prijelazi preko ceste).

3. Uključite dijete u sve „predškolske“ aktivnosti Zajedno s djetetom obavite kupnju školske torbe i školskog pribora. Neka dijete sudjeluje u izboru pernice, torbe, bilježnica... Svakako potičite pozitivne stavove djeteta prema školi i učenju. Pozitivne stavove razvit ćete tako da o školi uvijek pričate kao o mjestu na kojem će raditi zanimljive stvari, mnogo učiti i upoznati nove prijatelje. Nemojte dijete plašiti školom niti učiteljicom. Osigurajte vašem prvašiću radni prostor u stanu koji je uvijek isti i samo njegov. Zajedno uredite taj kutak ili sobu koja će, od sada, biti mjesto za učenje i pisanje domaćih zadaća.

4. Naučite dijete kako se nositi s neuspjehom Možda vam ovo zvuči kao nešto što nije važno ili vam se čini da nije potrebno pričati o tome. Međutim, škola je mjesto gdje se dijete vrlo lako može suočiti s neuspjehom. To može biti neuspjeh vezan za učenje i rezultate učenja, ali i neuspjeh u ostvarivanju prijateljstava. Svi mi, roditelji, skloni smo preduhitriti svaku mogućnost da nam dijete bude izloženo frustraciji i neuspjehu. Zadovoljavajući svaki njihov prohtjev i izbjegavajući svaku mogućnost da budu uznemirena i frustrirana oduzimamo djeci priliku da nauče kako svladati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovom, kako uzeti u obzir druge ljude. Pretjeranom brigom šaljemo djeci poruku kako je svijet jedno opasno mjesto kojega se treba bojati, ne dozvoljavamo im da se suoče sa svim izazovima koje život nosi (zbog čega djeca ubrzo počnu vjerovati da se sama s njima niti mogu niti znaju nositi), što može dovesti do nedostatka samopouzdanja. Vrlo često se odrasli smiju kada

se djeca nalaze u frustrirajućim situacijama jer im se čini da nema razloga da se dijete zbog takvih „gluposti“ ili „dječjih posla“ do te mjere frustira. Pri tome zaboravljaju dvije vrlo važne stvari: dječje emocije su snažne i intenzivne po svojoj prirodi te u tim frustrirajućim situacijama dijete uči što mora učiniti, kako drugi reagiraju općenito, a kako na njegove postupke. S druge strane, u želji da pozitivno utječu na samopoštovanje djeteta, neki roditelji pretjerano hvale i dive se svakom djetetovom postupku. Djetetovo samopoštovanje se ne razvija na ovaj način, već poštivanjem djeteta te poticanjem njegova truda da dođe do određenog uspjeha. Preveliko dodvoravanje nije nikome od koristi, već donosi samo frustraciju i niz psiholoških problema. Optimizam, samopoštovanje i samopouzdanje kod djece raste vježbanjem upornosti i samostalnog rješavanja zadataka. Na taj način pripremit ćete ih na kasnije rješavanje problema u životu.

5. Imajte na umu... Polazak u školu podrazumijeva promjenu sredine i novu situaciju, a svaka nova nepoznata situacija može izazvati strah. Djeca se prvih dana ili tjedana mogu osjećati tjeskobno jer se susreću s mnogo novih stvari odjednom, upoznaju i tek stječu nove prijatelje, prilagođavaju se na nove situacije i zahtjeve. Iskren razgovor i zanimanje za promjene u njihovom životu, olakšat će novu situaciju.

Razgovarajte s njima, dokučite što ih najviše plaši. Možda ih samo plaši to što vide da ste vi u strahu.

6. Ako ste odgodili djetetov polazak u školu... Odgoda polaska u školu ima opravdani razlog ukoliko je procijenjeno da će ta odluka pozitivno utjecati na djetetov psihofizički razvoj, ako je dijete uključeno u rehabilitacijske i slične programe… Za dijete kojemu je odgođen upis u prvi razred obavezno se u sljedećoj školskoj godini ponovno provodi postupak utvrđivanja psihofizičkog stanja radi upisa u prvi razred. Tu godinu koju je dijete dobilo kako bi se bolje pripremilo na izazove koje će škola staviti pred njega treba iskoristiti na najbolji mogući način i stvoriti što bolje preduvjete za taj važan korak u životu djeteta.

7. Kratki podsjetnik Dijete prije polaska u školu ne mora znati čitati. Međutim, sam polazak u školu će mu biti nešto jednostavniji ukoliko ipak zna čitati. Za svladavanje čitanja posebno je važno da su kod djeteta prije polaska u školu razvijene sve „predčitačke vještine“ koje ne podrazumijevaju poznavanje slova već dobro razvijene govorne vještine (dobar izgovor svih glasova), bogat riječnik za dob, gramatično izražavanje, razumijevanje strukture rečenice koja se sastoji od riječi, a riječi od glasova, glasovnu osjetljivost, uočavanje rime. Važno je da dijete prepoznaje početni i završni glas u riječima. Najmanje godinu dana pred polazak u školu, trebalo bi obratiti pozornost na djetetov izgovor glasova i u slučaju da postoje teškoće uputiti se logopedu. Svako odstupanje u govornom i jezičnom razvoju ozbiljan je znak da bi dijete moglo imati teškoće u usvajanju čitanja i pisanja. Stoga, ukoliko to niste učinili, obratite sada pažnju na izgovor glasova vaših prvašića.

Savjet za kraj... Pohvalite dijete, pokažite ponos, ohrabrite njegovu znatiželju, izrazite uzbuđenje i veselje zbog polaska u školu. Sretno!

DIJETE TREBA STRUČNU POMOĆ U SVLADAVANJU ŠKOLSKOG GRADIVA AKO: − mu je pažnja kratkotrajna i lako ga se omete − ima veće teškoće u učenju čitanja i pisanja − zrcalno okreće slova − ima kratkotrajno pamćenje, otežano pamti pjesmice − ima veće teškoće u svladavanju računskih operacija − ne stiže prepisati sve s ploče − postiže loše rezultate u pisanju diktata − ne razumije pročitano − ulaže puno truda, a uspjeh i rezultati izostaju − poteškoće s detaljima (ne uočava detalje na slici, mijenja + i -, b i d i / ili pretjerano uočava nebitne stvari).

ODLIČNA OCJENA ZA LUPILU BABY ULJE

Lupilu baby ulje opravdalo povjerenje kupaca

U suradnji s portalom missMAMA, Lupilu je proveo veliko testiranje Lupilu ulja za njegu bebine kože, a recenzije i ocjene opravdale su dugogodišnje povjerenje mama u Lupilu asortiman za bebe i mališane.

U testiranju Lupilu ulja za njegu bebine kože, koje je trajalo 10 dana, sudjelovalo je 100 čitateljica. Kao najveću prednost Lupilu baby ulja mame su izdvojile omjer cijene i kvalitete (36,8 %), dugotrajan osjećaj mekoće koji ulje pruža (32,2 %) i činjenicu da ulje ne sadržava umjetne alergene (19,5 %). Lupilu ulje za njegu bebine kože koje su testirale missMAMA čitateljice razvijeno je u suradnji sa stručnjacima i dermatološki ispitano kako bi dječja koža bila meka, glatka i bez iritacija. Ne sadrži razna bojila, mineralna ulja i silikone koji mogu naštetiti koži bebe, već zbog svojih kvalitetnih sastojaka poput vitamina E njeguje, hrani i pruža antioksidativnu zaštitu nježne bebine kože.

Druga je ovo odlična ocjena za proizvod iz Lupilu asortimana – podsjećamo kako su u prijašnjem istraživanju i Lupilu pelene od čitateljica missMAMA portala dobile odličan (5). Najvišu kvalitetu i optimalnu udobnost Lupilu pelena preporučuje prof. dr. sc. Milivoj Jovančević.

Najlakša autosjedalica na svijetu - teži svega 2,5 kg! ADAC testirana - Avionaut Pixel!

Uspjeh Avionaut Pixel autosjedalica na ADAC testiranju dokazuje njegovu kvalitetu! Nova verzija Pixel autosjedalice, Pixel Pro nasljeduje jednak nivo sigurnosti uz dodatan naglasak na udobnosti i luksuzu. Inovacija su izuzetno kvalitetni materijali, produženi krović koji učinkovito štiti dijete od sunca i presvlake s visokim udjelom pamuka koje poboljšavaju cirkulaciju zraka. Što je posebno kod Avionaut Pixel autosjedalice? AVIONAUT Pixel je jedna od najlakših autosjedalica na tržištu (grupa 0-13kg) sa samo 2.5kg težine. Unatoč iznimno malenoj težini, to je i jedna od najsigurnijih autosjedalica, što se dokazuju rezultati ispitivanja provedenih u nekoliko istraživačkih laboratorija osim ADAC testa. Ono što razlikuje PIXEL nije samo inovativna tehnologija vezana za sigurnost i ergonomiju, već i nagrađivani moderni dizajn. Opremljena s posebno prilagođenim pričvršćivačima koji se uz adaptere pričvršćuju na većinu okvira dječjih kolica koja su dostupna na tržištu. Ovo rješenje otvara širok raspon kolica koje možete izabrati, prikladna je za putovanja s djetetom i smanjuje količinu prtljage. Izrađena od visokokvalitetnih materijala, u širokom rasponu boja, koja odgovara ukusu i zahtjevima kupaca koji traže najbolje. Svi materijali tkanina ispunjavaju standard OEko-tex 100, što dokazuje da tkanina ne sadrži tvari štetne za zdravlje ili sigurnost djeteta. Avionaut PIXEL također krasi moderan dizajn. Suradnja s dizajnerima rezultirala je razvojem autosjedalice s vrhunskim dizajnom i presvlakama najviše kvalitete. Također smo stavili jednak naglasak na sigurnost, izgled, ali i da je također iznimno prikladna za korištenje. Ova kombinacija udobnosti i dizajna ne razlikuje samo autosjedalice tvrtke Avionaut od svih ostalih na tržištu, već prije svega čini ih popularnim izborom za djecu i roditelje. . ADAC test posebno hvali lagan dizajn te vrlo nizak rizik od bilo kojeg sudara. Prema ADAC testu rizik od ozljeda pri frontalnom

sudaru je vrlo nizak i zaštita glave i kralježnice djeteta je izuzetna, a također i pri bočnom sudaru zaštita je odlična. Stručnjaci pri testiranju navode i odličnu stabilnost sjedalice u automobilu zbog jednostavne montaže i laganog dizajna sjedalice od samo 2.5kg što znači da je i rizik od pogrešne montaže vrlo nizak. Uz sve to, sjedalica se lagano zakopčava, ima dobar oslonac i dosta prostora za noge i dijete ima dobar pogled izvan automobila pa može uvijek vidjeti što se događa vani, a to znači i zanimljiviju vožnju za dijete. Pozicija sjedenja je udobna i ortopedski ispravna, zahvaljujući jedinstvenom jastučiću koji podupire ispravan položaj kukova i kralježnice, te omogućuje pravilan položaj gornjeg dijela trupa i pluća za nesmetano disanje.

Avionaut PIXEL + IQ isofix baza

Autosjedalicu PIXEL osim što ju u automobil možete montirati i vezati sigurno pomoću sigurnosnih pojaseva nudi mogućnost priključivanja na isofix bazu što samo pridonosi dodatnoj vrijednosti PIXEL sjedalici te povećava vašu praktičnost i komociju u svakodnevnom korištenju. IQ baza je pouzdana ISOFIX baza razvijena za AVIONAUT Pixel, kao i za AeroFIX RWF i AeroFIX. ADAC test je u svom testiranju podvrgnuo i kombinaciju PIXEL sjedalice u kombinaciji s IQ bazom a rezultati su također izvrsni. IQ baza koristi patentiranu jednostruku utičnicu za izravno povezivanje dječjeg sjedala s automobilom. Smanjeni broj veza između pojaseva i ISOFIX sustava povećava sigurnost djeteta olakšavajući prenošenje više energije na strukturu automobila umjesto na dijete. Štoviše, zahvaljujući signalizaciji zvuka za pravilnu vezu s IQ ISOFIX bazom upravljačke jedinice Click n ‘Drive, nema opasnosti da se sjedalo pogrešno pričvrsti na bazu, što maksimizira njegovu učinkovitost.

Avionaut Pixel i ostale ADAC testirane autosjedalice poznatih brendova, te najbolja dječja kolica možete potražiti na webshopu BabyLand.hr ili u trgovinama BabyLand u Westgateu na prvom katu, trgovini BabyLand SPLIT u robnoj kući PRIMA 3., trgovini BabyLand Varaždin

wwwBabyLand.hr

Tena Bukna, prof. njemačkog i engleskog jezika

Usvajanje materinskoga i stranoga jezika

Usvajanje materinskoga jezika, tj. nesvjesno učenje, odnosi se na usvajanje nečijeg materinskoga jezika tijekom prvih 6 ili 7 godina života djeteta (otprilike od rođenja do trenutka kada dijete kreće u školu).

OBILJEŽJA USVAJANJA PRVOG JEZIKA Ono se odvija instinktivno. To je točno u tehničkom smislu, tj. pokreće se rođenjem i ima svoj vlastiti tijek, iako je, naravno, potreban jezični doprinos iz okoline da bi dijete usvojilo određeni jezik. Kao instinkt, usvajanje jezika može se usporediti sa stjecanjem binokularnog vida. Ono je vrlo brzo. Vrijeme potrebno za usvajanje materinskoga jezika prilično je kratko, vrlo kratko u usporedbi s vremenom koje je potrebno za uspješno učenje drugog jezika kasnije u životu. Ono je vrlo cjelovito. Kvaliteta usvajanja prvog jezika je daleko bolja od one drugog jezika (koji se uči kasnije u životu). Čovjek nikada ne zaboravlja svoj materinski jezik (iako bi mogao imati blage poteškoće s pamćenjem riječi ako ga ne koristi dulje vrijeme). Usvajanje materinskoga ili prvoga jezika ne zahtijeva upute. Unatoč činjenici da mnogi roditelji smatraju da su majke važne da bi djeca naučila svoj materinski jezik, upute roditelja su nepotrebne, unatoč psihološkim prednostima pažnje prema djetetu.

KOJA JE GRANICA KOJA RAZDVAJA USVAJANJE MATERINSKOGA I STRANOGA JEZIKA? Općenito, sposobnost usvajanja jezika u vidu znanja na razini izvornog govornika značajno se smanjuje oko puberteta. Dva su razloga zašto je to tako. Neposredno prije puberteta dolazi do lateralizacije mozga (fiksiranje različitih funkcija na dijelove mozga), što može dovesti do opće nefleksibilnosti. S druge strane, s pubertetom se u tijelu događaju razne hormonalne promjene (i tehnički postajemo odrasli) koje također uzrokuju određenu nefleksibilnost. Stoga krenite s usvajanjem stranoga jezika u što ranijoj dobi!

ŠKOLA STRANIH JEZIKA SMART Palinovečka 19 (Vrbani III), Zagreb 01/3874 355, 091/3874 355 info@smart-jezici.hr www.smart-jezici.hr

Hvala vam na čitanju ¤