Ljudima Prijatelj br 2 2008 by ljudima prijatelj

GODINA XXXVI

BROJ 2 (141)

Srpanj 2008

Cijena 10 kuna

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA ISSN 1331-6354

NOVI BLAŽENIK fra Jakov iz Ghazira NACIONALNO HODOČAŠĆE FSRA i FRAME svetoj Elizabeti u Jalžabet KAUZA fra Ante Tomičića

Svetac kojega ljudi vole o. Ante Antić

Prvi životopisi sv. Leopolda “Pater Leopold - sveti život jednog Hrvata” GODINA SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA Časopis za vjersku informaciju i kulturu God. XXXVI Br. 2/2008. (141)

ISSN 1331-6354

Iz sadržaja izdvajamo: GODINA SVETOG LEOPOLDA 4 Leopoldov put do svečanih zavjeta Prije 120 g. Leopold Mandić položio je svečane zavjete

6 Prva dva izdanja životopisa svetog Leopolda Mandića 10 Proslave blagdana Svetog Leopolda NAŠE TEME 14 Sluga Božji kojega ljudi vole - otac Ante Antić 18 Tko su to kršćani? Što bi trebala biti osobna iskaznica svakog pravog kršćanina?

20 Beskonačnost i vječnost...

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića Uredničko vijeće: Nikola Bašnec, Miljenko Vrabec, Zlatko Josip Safarić, Ante Kukavica, Stjepan Novoselec Stalni suradnici: Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik) Suzana Peran (Zagreb) Juro Šimić (Zagreb) Dubravka Rovičanec (Zagreb) Mira Šincek (Varaždin)

Administraciju vodi: fra Ante Kukavica 31000 OSIJEK Kapucinska 41 Tel/fax 031/20 11 83; 091/766 98 45 E-mail: kukavical@net.hr List svetog Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem: Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. godine. Cijena pojedinom primjerku 10 kn Godišnja pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD Naziv i broj žiro-računa CENTAR “LEOPOLD MANDIC” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 2340009-1100209229 Devizni račun 703000-1282800-760985 PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB P. J. 12 OSIJEK

VIJESTI 22 Svečano izloženo tijelo sv. Pija iz Pietrelcine 23 Mala braća pomažu 23 Hrvatski martirologij XX. stoljeća 24 Spomen hodočašće u Ričice, župu i crkvu krštenja Sluge Božjega, fra Ante Tomičića 25 Kauza fra Ante Tomičića GODINA SV. ELIZABETE 26 Nacionalno hodočašće svetoj Elizabeti u Jalžabet 29 Sveta Elizabeta kao primjer i opomena današnjem svijetu SUBRAĆA REDA U KOJEM JE ŽIVIO SV. LEOPOLD 34 NOVI BLAŽENIK: fra Jakov iz Ghazira MLADI ZA MLADE 36 Bog ima cipele! 37 Budi ljudima prijatelj! 38 Je li potrebno nekome biti potreban? PISMA ČITATELJA 40 Dragi Ljudima prijatelj... 42 GLAS USLIŠANIH

Grafička priprema i dizajn: Miljenko Vrabec Lektura: Zdenka Šopar Fotografija (suradnici): Alojzije Fitz; Mario Majkić “MITstudio” Osijek Tisak: IBL d. o. o. Kolodvorska 132, Osijek

Kapucinski samostan Uredništvo e-mail: „Ljudima prijatelj“ ljudima.prijatelj@gmail.com fra Nikola Bašnec Kapucinska 47 10040 Zagreb

kontakt adrese:

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Miljenko Vrabec Kapucinski trg 7 42 000 Varaždin

Ljudima prijatelj OSVRT UREDNIŠTVA

Po primjeru sv. Leopolda još i danas ima svetih duša...

ragi čitatelji, sa stanovitim zakašnjenjem dolazi naš list u vaše ruke, ali nadamo se da ćete ga primiti s radošću. U ovom broju možete upoznati Leopoldov put do svečanih zavjeta, jer navršava se 120 godina otkako ih je 28. listopada 1888. godine položio u Padovi. Isto vas tako upoznajemo s prva dva hrvatska izdanja o njegovu životu. Vrijedi ponovno spomenuti da je prvi promicatelj štovanja oca Leopolda bio tadašnji zagrebački nadbiskup a danas blaženi mučenik, Alojzije Stepinac. U vidu prvih izdanja snimili smo i tadašnju “tehniku” za tiskanje, kao i same snimke naslovnih stranica i nešto tekstova tada tiskanih životopisa. Svake godine u drugom broju najviše prostora posvećujemo proslavi blagdana Svetog Leopolda koji se slavi diljem domovine. Ovdje donosimo proširene vijesti o proslavi u Zadru, Zagrebu, Orehovici, Prudu na Neretvi i Dubrovniku. Neke smo vijesti preuzeli iz Informativne katoličke agencije (IKA), a neke su nam poslali vjerni štovatelji. Svima srdačno zahvaljujemo. U ovom broju također imate vijest o svečanom izlaganju tijela svetog Pija iz Pietrelcine koji je većim dijelom svoga života nosio biljege Isusove, tj. stigme (rane).

Kad govorimo o proslavi našeg svetog kapucina, onda vam s radošću obavještavamo, da smo mi kapucini dobili još jednog blaženika u osobi fra Jakova iz Ghazira u Libanonu. O njegovu životu i požrtvovnoj djelatnosti možete ukratko doznati u izvješću pod naslovom: Novi blaženik u Kapucinskom redu. Znamo da je naš današnji Svetac nakon svoje smrti 1942. godine u Padovi trebao proći stanoviti put do oltara. Početkom njegova procesa za proglašenje blaženim i kasnije svetim, on je najprije bio Sluga Božji. U tom vidu donosimo kratak životopis Sluge Božjega fra Ante Antića, koji će uskoro, nadamo se, biti proglašen blaženim. Kada je blaženi Leopold bio proglašen svetim, onda se o njemu govorilo da je svetac kojega ljudi vole. To se isto može reći i za fra Antu Antića, na čijem se grobu u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu vjernici stalno mole i tako svjedoče da ga vole. Osim fra Ante Antića imamo još jednog kandidata za oltar, a to je kapucinski brat Sluga Božji fra Ante Josip Tomičić, čiji se posmrtni ostaci nalaze u kripti crkve Gospe Lurdske u Rijeci. U listu donosimo izvještaj s hodočašća u njegovu rodnu župu Ričice u Lici. Još se uvijek nalazimo u Godini svete

Elizabete, zaštitnice FSR-a, čiju 800. obljetnicu njezina rođenja (1207. 2007/8.) slavimo dvije godine. Tom smo prilikom hodočastili u jedinu župu u Hrvatskoj posvećenojsv. Elizabeti na spomen, a to je Jalžabet u Podravini. Budući da je to bilo jedinstveno hodočašće, o njemu donosimo dvije reportaže. Uz ovdje navedeno, donosimo i druge sadržaje, kao npr. Tko su kršćani, Beskonačnosti i vječnost, Humanitarni projekt Male braće u Dubrovniku, Mladi mladima, Pisma čitatelja i Glas uslišanih. Moramo priznati našim čitateljima i štovateljima našeg Sveca da nam je za ovaj broj pristiglo mnoštvo članaka. Nismo mogli sve objaviti te ćemo neke sadržaje objaviti u sljedećem broju. Raduje nas što su se javili novi suradnici za naš list. U Godini svetog Leopolda, tj. 25 godina nakon njegova proglašenja svetim 16. listopada 1983. godine u Rimu, bilo bi nam drago da istog datuma, tj. 16. listopada ove godine, bude proglašen blaženim onaj koji je Leopolda Mandića proglasio svetim, a to je blagopokojni papa Ivan Pavao II. Nadajmo se! Svim dragim čitateljima i štovateljima svetog Leopolda Mandića želim da u dobrom zdravlju provedu ovo ljeto i da ih prati zagovor našeg Sveca! fra Nikola Bašnec

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina sv. Leopolda Leopoldov put do svečanih zavjeta Prije 120 godina Leopold Bogdan Mandić položio je svečane zavjete

Godina novicijata

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

odina novicijata kod kapucina bila je veoma stroga. Dugi postovi, kratak san na slamnjači, neprekidna molitva, trajna šutnja, siromaštvo, nedostatno odijelo i bose noge. Postovi su bili dugi i strogi. Ujutro nisu smjeli ništa uzeti za okrepu. Objed je bio obilan, a večera se svodila samo na komad kruha i čašu vina. O praznicima, putovanjima i odmoru na brdima ili na moru nitko nije ni sanjao.

U travnju 1884. godine mladi je Bogdan došao u samostan u Bassano del Grappa gdje je nakon desetodnevnih duhovnih vježbi započeo novicijat, tj. godinu kušnje. Tom je prilikom, točnije 2. svibnja, obukao redovničko odijelo i promijenio svoje ime u fra Leopold. Kao kapucinski novak vježbao se u svim dužnostima redovničkog života; podvrgnut je posebnoj stezi kako bi potpuno upoznao život koji kani prigrliti; tu se očituje njegovo zvanje za Red. Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/ Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

U takvom načinu života fra Leopold je, slabašan i nježan, tako reći, sav izgubljen u gruboj haljini, jedva vukao svoje slabe noge u siromašnim sandalama. Ali u tom sitnom tijelu bila je velika i junačka duša koja se nije ničega plašila. On se jednostavno podložio svim strogostima novicijata te je i najmanje propise najtočnije obdržavao. O. Odorik iz Pordenonea o tome tvrdi: »Mogu ustvrditi da je bio uzor svima: još se sjećam njegova stava kad su ga drugi poticali da govori kad je vladala šutnja. Prekrižio bi ruke na grudima i tako davao do znanja da se tome opire i da želi obdržavati šutnju.« Za fra Leopolda to nije bilo tek izvanjsko obdržavanje samostanske stege, nego duhovna izgradnja u kojoj su

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim se nazirali temelji njegove svetosti, u koju je stavio poniznost, vjeru, ljubav prema svima, pobožnost prema presvetoj Euharistiji i sinovsku odanost prema Gospi. Kad je prošla godina novicijata, samostanska je obitelj za fra Leopolda zaključila da je vrijedan i da može položiti jednostavne zavjete u Kapucinskom redu. Izdržao je kušnju i sad se konačno mogao posvetiti Gospodinu. Četvrtoga svibnja 1885. godine u istoj je kapeli gdje je obukao redovničko odijelo, podrhtavajućim glasom, sav uzbuđen, položio jednostavne zavjete.

Samostan franjevaca kapucina i svetište sv. Leopolda u Padovi

Studij u Padovi i svečani zavjeti

an kasnije primio je iz Venecije pismo poslušnosti od svog provincijala o. Eduarda iz Verone koje je glasilo: Budući da ste posebnom milošću Gospodnjoj završili godinu kušnje i položili jednostavne zavjete i tako postali pravi redovnik, pod svetom Vam poslušnošću određujemo da prijeđete u naš samostan u Padovi gdje ćete se pod vodstvom svojih poglavara i otaca učitelja svom dušom predati učenju humanističkih znanosti te ćete sve više usavršavati duh svoga tek prihvaćenog zvanja i tako se pripremati da se sasvim posvetite Gospodinu polaganjem svečanih zavjeta. Neka vas ojača naš blagoslov koji Vam očinskom ljubavlju podjeljujemo, preporučujući se ujedno Vašim mo-

litvama. Fra Leopold je poljubio to pismo i prema tadašnjem običaju sačuvao ga za čitav život kao prvo svečano očitovanje volje svojih poglavara kojoj se uvijek želio ponizno podlagati. U Padovi je započeo studij filozofije i tako obogaćivao svoj razum znanjem, koje je potrebno svakome svećeniku, a neophodno je za poslanje o kojem je on toliko sanjao. Njegov školski drug, Sebastijan Cuccarollo tvrdi o njemu: Kakva sam fra Leopolda upoznao prvih godina u sjemeništu, takva ga opet nađoh za vrijeme zajedničkog studija u Padovi i kasnije u Veneciji, samo što je još više uznapredovao u kreposti i pobožnosti. Bijaše doista marljiv učenik; iz knjiga i predavanja svojih iskusnih učitelja učio je i razmatrao. Za odmora se rado bavio školskim predmetima: tražio bi razjašnjenja i s velikom poniznošću priopćavao drugima spoznaje do kojih je došao. U raspravama do kojih je dolazilo, nikada se nije ljutio, niti je podcjenjivao mišljenja drugih. Znao je vladati sobom i svojim nagnućima te se činilo kao da ih nema, a ipak je u njegovim žilama ključala dalmatinska krv, kao i u žilama svetog Jeronima. Nije volio čitati knjige koje nemaju unutarnje znanstvene vrijednosti. Volio je samo velike pisce i mislioce. O njima je rado razgovarao, premda mu je mana u govoru donekle otežavala izricanje misli. Ove riječi jasno određuju duhovni značaj našega Sveca: misaon, veoma pronicljiv duh, duh koji prezire sve što samo izvana izgleda lijepo i teži samo za čistom i svijetlom istinom. Takav način života i rada doveo ga je do toga da je 28. listopada 1888. godine, tj. prije 120 godina, položio u Padovi svečane zavjete i tako se konačno potpuno posvetio Gospodinu.

knjizi „Spisi svetoga Leopolda Bogdana Mandića” na samom početku imamo zapisan dokument njegova zavjetovanja: Padova, u kapucinskom samostanu, 28. listopada 1888. Ja, brat Leopold iz Herceg Novog, kapucinski klerik, koji sam se u svijetu zvao Bogdan Ivan Mandić, sin Petra i Dragice Carević, rođen 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, kotar Kotor, u pokrajini Dalmaciji – pošto sam navršio tri godine redovništva nakon polaganja jednostavnih zavjeta propisanih odlukom Sv. Zbora od 19. ožujka 1857., i pošto sam prije obavio (duhovne) vježbe od deset dana, položio sam jutros, 28. listopada 1888. u 10,00 sati svoje svečane zavjete u Kapucinskom redu u ovom samostanu u Padovi, u ruke mnogopošt. oca Joakima M. iz Limina, definitora gvardijana, pred glavnim oltarom Preobraženja N. G. I. K., u prisutnosti redovničke obitelji. Svečano izjavljujem sa zakletvom da sam se za to svoje zavjetovanje odlučio sâm, svojevoljno, ne iz straha, niti pod prisilom ili prijetnjom bilo koje osobe iz svijeta ili Reda, bez zapreke koja bi se protivila njegovoj valjanosti, nego uz pun, slobodan i potpun pristanak, kako sam rekao u svojoj pristupnoj izjavi i sada opet potvrđujem. U potvrdu toga napisao sam i potpisao ovu izjavu svojom rukom i potpisom u prisutnosti potpisanih svjedoka. F. Leopold iz Herceg Novog, kapucinski klerik F. Joakim iz Limena, defin. gvard. kapuc., F. Faustin M. iz Modegliano, vikar, svjedok, F. Fortunat iz Cedore, kapuc. svjedok

akon položenih svečanih zavjeta, fra Leopold je pošao u samostan u Veneciji da uči bogoslovne nauke i da se sprema na svećeništvo. To je trajalo dvije godine, točnije do 20. listopada 1890. godine kada ga je u znamenitoj crkvi Gospe od Zdravlja u Veneciji zaredio za svećenika kardinal Agostini.

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina sv. Leopolda Prva dva izdanja životopisa svetog Leopolda Mandića

Da bi se nekog svetog čovjeka moglo što bolje upoznati, neizostavni korak na tom putu je čitanje njegova životopisa. Kada je načinjen prvi životopis Sv. Leopolda na hrvatskom “PATER LEOPOLD - Sveti život jednoga Hrvata” jeziku? Do sada je izašlo šest izdanja životo- opold svjetlo Božje koje je Božjom milošću zabljesnulo Božjem narodu u pisa, a u ovom broju mračnom razdoblju nakon rata. prikazujemo samo prvo Nadbiskup je uspio iz Italije dobiti izdanje životopisa Patra Lei drugo. Oba su izdanja drugo opolda Mandića i priopćio narodu da smo dobili dobrog nebeskog zaizašla pod naslovom štitnika i velikog uzornika. Vrijedi naglasiti da se radilo o svega dvije i “PATER LEOPOLD”. Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Bl. Alojzije Stepinac o sv. Leopoldu

eopoldovu veličinu prvi je otkrio tadašnji zagrebački nadbiskup, a danas blaženi mučenik, Alojzije Stepinac. Mjesto na kojemu je u Hrvatskoj započelo štovanje svetog Leopolda bila je i ostaje Župa svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Naravno da to treba pojasniti. Zahvaljujući Alojziju Stepincu, za nas hrvatske vjernike i štovatelje svetog Leopolda Mandića, povijesni događaj zbio se na Staru godinu 1945. Tada je Nadbiskup u Zagrebačkoj katedrali na večernjoj svečanosti govorio o Leopoldu Mandiću, a to su prenosile sve tadašnje radiostanice. Rekao je da je o. Le-

pol godine nakon Leopoldove smrti, jer preminuo je u Padovi 30. srpnja 1942. godine.

Nadbiskup je, od svoja dva talijanska primjerka životopisa pod naslovom „Un apostolo del confessionale” (Apostol ispovjednika), povjerio Kapucinskom samostanu svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi da se prevede na hrvatski jezik i tiska za naš narod.

Prvi životopis na hrvatskom

od naslovom PATER LEOPOLD - Sveti život jednoga Hrvata, od talijanskog kapucina, oca Petra iz Valdiporra, hrvatski kapucini su 1946. godine prema drugom talijanskom izdanju priredili prvo izdanje na hrvatskom jeziku. Danas u doba računala i tiskovne tehnike, gotovo smiješno ispada činjenica da je životopis Leopolda Mandića izišao u svega 100 primjeraka (jer

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

»tehnika« nije više izdržala), i to (šapilografom) ciklostilom, na papiru kojega je poklonio jedan mesar iz zagrebačke Dubrave koji je živio u neposrednoj blizini današnjeg tramvajskog okretišta. Doista, skromno je počela povijest Božje poruke preko svetog Leopolda u dušama našeg naroda. No štovanje se brzo proširilo po domovini i cijelom svijetu, čemu smo i mi svjedoci. Životopis je izdan dozvolom redovničkih poglavara i Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu. Prema

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim tadašnjim crkvenim propisima vrijedi navesti i ono što stoji ispod te dozvole: »U smislu dekreta Urbana VIII. i Sv. Zbora Obreda izjavljujemo da stvarima, koje se u ovoj »knjizi pripovijedaju, ne mislimo pridati nikakvo značenje koje bi prelazilo vrijednost običnih ljudskih svjedočanstava. Nećemo nipošto preteći sud Apostolske stolice«. Za životopis oca Leopolda Mandića na hrvatskom jeziku ništa nije bilo prirodnije nego da sâm zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac napiše Uvodnu riječ prvom hrvatskom izdanju. S nadnevkom od 12. srpnja 1946. godine ona u cijelosti glasi: “Što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami jako!« Tako govori sveti Pavao u poslanici Korinćanima (1 Kor 1,27). Te riječi možemo primijeniti i na dragoga našega oca Leopolda kapucina kojega nalazimo u matici krštenih u Herceg Novom pod imenom Bogdan Mandić. Taj čovjek malena tijela i krhka zdravlja bio je pravi orijaš duhom kojim se dobri Bog poslužio da nebrojenim dušama olakša breme života, oduševi ih za vječne ideale i učvrsti u dobru. Tko pročita biografiju o. Leopolda, mora se zadiviti i slaviti Boga koji je nedokučiv u svojim osnovama, silan u njihovom izvođenju, svet u djelima svojim, beskrajno dobar stvorenjima svojim. Svima će, koji priznaju Boga, biti ovo štivo od velike duhovne koristi, ojačane vjere, ufanja i ljubavi u danima, kad se nastoji izbrisati i spomen Boga na zemlji. A čitavom hrvatskom narodu bit će na veliku radost što se je dobri Bog udostojao jednog skromnog sina naše zemlje ovako voditi kroz život, da bude divan uzor svojim zemljacima kako treba ustrajati u dobru. Kod priređivanja ovoga životopisa, hrvatske kapucine vodila je želja da naš narod upoznaju s jednostavnim, ali čudesnim životom jednoga sina naše zemlje koji je u skromnoj tišini

ispovjedaonice razvio neprocjenjivi rad na spas duša. Ovaj životopis je isto tako zahvalnost Svemogućem Kralju vjekova, koji je opet iz našega hrvatskog naroda izabrao jednoga muža, da bude »sol zemlji« i »svjetlo svijetu«. Osjećali smo, kaže se između ostalog u Predgovoru, da nam je kao redovničkoj subraći velikoga Hrvata dužnost da upoznamo naš narod s njegovim milosnim životom. A tu dužnost osjećali smo osobito zato jer je o. Leopold Mandić, premda daleko od domovine, bio srcem uvijek među svojim hrvatskim narodom - kako je to sam istakao, - a nadasve je težio da bi se mogao posvetiti misionarskom radu za sjedinjenje naše pravoslavne braće s pravom Crkvom Kristovom. No Providnost Božja namijenila mu je drugo polje rada.” Na kraju Predgovora navodi se da je o. Leopold jednoga dana rekao nekom svome prijatelju: »Iz neba ću nastaviti svoj rad oko spašavanja duša!« Neka se te riječi velikog i svetog Hrvata ispune i na našem hrvatskom narodu, kaže se na kraju.Vrijedi navesti da je Nadbiskup Uvodnu riječ u životopis knjige Pater Leopold napisao tri mjeseca prije montiranog političkog procesa na kojemu ga je komunistički sud 11. listopada 1946. osudio na 16 godina robije. Danas hrvatski kapucini posjeduju samo jedan primjerak toga životopisa koji se brižno čuva u provincijalatu Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića u istoimenoj ulici br. 41 u Gornjoj Dubravi.

Stappeldrucker- jednostavan ručni tiskarski stroj na kojem je umnožavan prvi hrvatski životopis žen na vlastitom Stappeldruckeru, koji se dandanas čuva u kapucinskom samostanu Svetog Mihaela u Zagrebu (vidi sliku). Za ovo je izdanje dozvolu dao Kapucinski provincijalat tadašnje Ilirske provincije sa sjedištem u Škofji Loki (Slovenija). S nadnevkom od 12. kolovoza, tj. na blagdan Svete Klare, tadašnji provincijal fra Odilon Mekinda napisao je: »S veseljem dajem dozvolu, u smislu kan. 1385, § 3, za drugo izdanje biografije patra Leopolda, koji je bio čitavo vrijeme mojega boravka u kapucinskom sa-

Drugo izdanje

rugo hrvatsko izdanje pod istim nazivom »PATER LEOPOLD«, s podnaslovom »Životopis Sluge Božjega P. LEOPOLDA MANDIĆA, kapucina iz Herceg Novog«, pripremio je o. Alojzije Novak, kapucin i provincijalni definitor. Izdavač je bio o. Ignacije Cafuk, provincijalni definitor i župni vikar u Rijeci. Ovaj je životopis tiskan u Zagrebu 1959. godine i umno-

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina sv. Leopolda

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim

mostanu u Padovi moj ispovjednik i susjed u blagovaonici i on mi je uvijek davao osokoljenja i ufanja da će sve dobro i sretno završiti. Do sada je imao pravo. Nadam se da će njegova riječ i dalje vrijediti.«

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

Uvodnu riječ s nadnevkom na blagdan Velike Gospe 1959. godine napisao je tadašnji zagrebački nadbiskup, koadjutor Franjo Šeper, koju ovdje donosimo u cijelosti.Mnogo se puta sa žaljenjem govori da hrvatski narod nema svetaca. Ta je tvrdnja međutim samo u tom smislu ispravna što nemamo svečano kanoniziranih svetaca. S ponosom možemo tvrditi da je hrvatski narod sve do najnovijeg vremena dao Crkvi mnoge duše koje su u nasljedovanju Isusa Krista postigle stupanj heroizma. Samo ih mi nažalost premalo poznajemo i premalo poštujemo. Stoga s radošću pozdravljamo novo izdanje životopisa Sluge Božjega o. Leopolda Mandića, dragog sina našega naroda, kojega je Bog tako čudesno blagoslovio i koji je na herojski način odgovorio poticajima i vodstvu Božje milosti. Dublje poznavanje njegove svetačke pojave mnogima će biti putokazom kako treba u kušnjama ustrajati u nepokolebljivoj vjeri; primjer svećenika koji je veliki dio svoga života proveo u ispovjedaonici, mnogima će biti poticaj i ohrabrenje da se s puta grijeha obrate k Ocu milosrđa i praštanja; njegova će pojava biti pobuda za iskreno i požrtvovnu međusobnu ljubav. Sv. Otac Ivan XXIII. neumorno poziva sav kršćanski svijet da se sjedini u jednoj Kristovoj Crkvi. To je i o. Leopold smatrao svojim životnim pozivom. Zato će poznavanje njegova života potaknuti mnoge plemenite duše da se mole i žrtvuju za taj veliki cilj te da s ljubavlju pristupaju nesjedinjenoj kršćanskoj braći. Otac Leopold je vođen redovničkom poslušnošću gotovo čitav život proveo izvan domovine, ali se ipak s ponosom priznavao sinom hrvatskoga naroda. U tom nam daje krasan primjer domovinske ljubavi.

Molimo nebeskoga Oca za uskori dan njegove beatifikacije i kanonizacije da možemo svoga sunarodnjaka častiti i liturgijskim štovanjem, koje pripada posebnim Božjim ugodnicima. To će biti na veliku utjehu čitavom našem narodu. A bit će i na iskrenu radost svoj našoj slavenskoj braći, koja će, kad ga upoznaju, sigurno zavoljeti o. Leopolda Mandića. U Predgovoru drugom izdanju o. Alojzije Novak napisao je između ostalog da je životopis o. Leopolda doživio velik broj prijevoda na različite jezike…, a naročito su se umnožila talijanska izdanja velikog životopisa, kojemu odgovara i ovaj naš. Još prije ovog izdanja, bila je tiskana velika količina jednobojnih sličica s kratkim pogledom na život o. Leopolda pod naslovom »Apostol crkvenog jedinstva«. Nešto kasnije Kapucinski je samostan u Zagrebu otisnuo sličicu prema talijanskoj sličici u boji s kratkim pregledom Leopoldova života i molitvom Presvetom Trojstvu za njegovo proglašenje blaženim. U nastavku Predgovora o. Alojzije navodi katoličke listove koji su pisali o ocu Leopoldu, kao i da je generalni vikar i upravitelj zagrebačke nadbiskupije preuzvišeni g. dr. Franjo Salis izdao kratku okružnicu o njegovu životu kojom je dozvolio da se u cijeloj Nadbiskupiji poslije svete mise i kod večernjih pobožnosti moli molitva za njegovo proglašenje blaženim.Ovo naše drugo izdanje, piše o. Alojzije, utoliko se razlikuje od prvog što su neke stvari izostavljene, a neke dodane na temelju trećeg talijanskog izdanja, četvrtog njemačkog, francuskog i slovenskog te na temelju pojedinih brojeva lista »Bolletino Francescano« što ga u Padovi uređuje o. Petar Valdiporro, kao i na temelju nekih materijala iz korespondecije o. Leopolda što je posjeduju njegovi rođaci i znanci u Hrvatskoj. Vrijedi naglasiti da je u ovom izdanju novo poglavlje pod naslovom: »Uspomena na pravednika ostaje dovijeka«. U njemu je letimično prikazana ra-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

sprostranjenost štovanja o. Leopolda diljem svijeta i tijek procesa za njegovo proglašenje blaženim, kao i o uslišanjima. Preuzvišeni mons. Hijacint Ambrosi, nadbiskup gorički i venecijski kapucin, nekoć provincijal o. Leopolda, piše u Uvodnoj riječi slovenskog prijevoda životopisa (Gorica, 1953.): »Pater Leopold je još posebno toplo ljubio svoj hrvatski narod… Iskreno je želio da bi ga poslali djelovati među narod iz kojega je potekao. Božja je providnost odredila drukčije. Morao se odreći želje da među svojima djeluje kao apostol i da s njima moli.« »Neka ovo izdanje životopisa bar malo pripomogne tome da o. Leopold može sada poslije smrti, vršiti ono što nije mogao za života: djelovati kao apostol u svome hrvatskom narodu i moliti s njim«, završava o. Alojzije Novak u svom predgovoru drugom izdanju.

Ovo izdanje u ciklostilu ima 220 stranica. Na kraju se donosi Leopoldov kronološki pregled života. U dodatku je propovijed koju je u kapucinskoj župnoj crkvi Svetog Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi 30. srpnja 1959. godine, tj. prigodom sedamnaeste obljetnice smrti o. Leopolda, održao znameniti hrvatski teolog dr. Tomislav Šagi-Bunić (1923. - 1999.) pod naslovom: »Otac Leopold i ujedinjenje svih kršćana«, koju donosimo u sljedećem broju. Sasvim na kraju ovog izdanja nalazi se i Devetnica Presvetom Trojstvu da se isprose milosti i proslava Sluge Božjega OCA LEOPOLDA MANDIĆA, kapucina.

Centar

Leopold Mandić CENTAR “LEOPOLD MANDIĆ” VAM NUDI SVOJA IZDANJA ZA BOLJE UPOZNAVANJE LIKA SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA Pietro Eliseo Bernardi: LJUDIMA PRIJATELJ LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ, SVETAC POMIRENJA, veliki i mali životopis fra Hadrijan Borak: SPISI SV. LEOPOLDA BOGDA MANDIĆA MALA KNJIŽICA molitvena devetnica Sv. Leopoldu s relikvijom odijela (moćima) RELIKVIJA ODIJELA (moći) svetog Leopolda, plastificirana SLIČICA s molitvom devetnice Sv. Leopoldu , NALJEPNICE SVETOG LEOPOLDA OSTALI NABOŽNI PREDMETI: - KIPIĆI SVETOG LEOPOLDA- RAZLIČITE MEDALJICE, MAGNETI, PRIVJESCI, KIPIĆ OD METALA, KEMIJSKE OLOVKE, ZASTAVICE I OSTALO S LIKOM SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA!

Za narudžbe kao i za sve informacije u vezi sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem obratite se na adresu:

CENTAR “LEOPOLD MANDIĆ” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 Tel. 031/201-183, fax: 031/ 201-181

MINI MOLITVENIK u čast sv. Leopolda Bogdana Mandića Don Anto Baković, župnik u miru, tiskao je već peto izdanje malog molitvenika s relikvijom odijela sv. Leopolda. U njemu su kratke molitve za isprošenje milosti po zagovoru sv. Leopolda, molitva za one koji su se udaljili od Boga, molitva Duhu Svetom, Gospi od pobjede, za duh apostolata i druge… Molitvenik se naručuje: Anto Baković, Ul. grada Vukovara 226E, 10000 ZAGREB

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina sv. Leopolda VIJESTI

Komentiraj članke na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Blagdan Svetog Leopolda Bogdana Mandića u Zadru

lagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića svečano je proslavljen u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru, koju je zadarski nadbiskup Marijan Oblak godine 1978. proglasio nadbiskupijskim svetištem sv. Leopolda. Učinio je to zbog činjenice što je sv. Leopold od 1897. do 1900. godine bio tu poglavar kapucinskog samostana i čuvar svetišta koje je, kao i samostan, u II. svjetskom ratu bilo razrušeno. Na zadarskom poluotoku ta ulica nosi njegovo ime. Zadrani se utječu zagovoru sv. Leopolda pred njegovom slikom u prirodnoj veličini na pokrajnjem oltaru. Na Svečev se blagdan vjernicima izloži na štovanje i relikvija sv. Leopolda koju je nakon proglašenja te crkve Leopoldovim svetištem, darovao Nadbiskupiji postulator njegove kauze. Jedno od tri misna slavlja predvodio je generalni vikar Zadarske nadbiskupije, mons. Ivan Mustać, započevši propovijed poticajem: »Razmišljao sam kako ljudi reagiraju kad dođu u moj ured. Najprije izraze divljenje ljepoti njegova smještaja jer mu je pogled na lijepo pročelje katedrale Sv. Stošije i Kalelargu; osobito još kad je osvijetljen suncem i

svjetlost ga obasja za sunčanog dana. A onda sam se upitao, u kakvim je uvjetima radio svetac Leopold. Naš bi čovjek rekao da je to bio prostor u kojem se ne vidi ni sunca ni mjeseca. No, usprkos toj skučenosti i siromaštvu, sv. Leopoldu su dolazili ljudi iz cijeloga svijeta. Ljudi žele optimalne radne uvjete, svu opremu, a u kakvim je uvjetima djelovao sv. Leopold? Taj primjer otkriva što je to činjenica vjere kad se nešto s vjerom čini. S vjerom se sve gleda u drugačijem svjetlu. « Dodao je da Zadar ima privilegiju što je sv. Leopold u njemu živio, ispovijedao i spomen na njega tu će uvijek ostati. I u Zadarskoj se katedrali na jednom od pokrajnjih oltara nalazi kip sv. Leopolda. Mons. Mustać najavio je da će se i za vrijeme jesenskog hodočašća u Lurd, 1000 hodočasnika Zadarske nadbiskupije zaustaviti u Padovi, gradu u kojem je svetac najdulje živio i djelovao, a u crkvi njegova samostana slavit će se misa. S obzirom na izuzetnu karizmu sv. Leopolda kao ispovjednika, mons. Mustać je rekao da čovjek ima potrebu Božjeg milosrđa, a ono se susreće preko Crkve. Svijetu treba naviještati Božju ljubav za grješnike. Ljudi se međusobno razumijevaju samo do određene granice, ne

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

prihvaćaju se s njihovim manama i vrlinama. »Bog nam dopušta da imamo iskustvo slabosti da bismo mogli lakše razumjeti slabosti drugih, jer često nemamo razumijevanja za druge. Imati razumijevanja ne znači opravdavati slabosti drugih. To je loše. Ali spasonosno je pred Bogom priznati svoje slabosti. « »Zato su ljudi dolazili sv. Leopoldu na ispovijed«, rekao je mons. Mustać, dodavši da je jedno živjeti u Božjoj milosti, a drugo u grijehu. Čovjek različito reagira i razmišlja u stanju milosti, odnosno, grijeha. »U grijehu ne može ništa i nikog trpjeti. Kad nas netko ponižava i nanosi nam zlo, on to čini iz stanja svog grijeha. U nedostatku mira tako reagira, grijeh uznemiruje srce i savjest, daleko od Božje milosti. Naše reakcije prema drugima nekad su javne ispovijedi«, poručio je mons. Mustać. Istaknuo je i Leopoldovu osobnost u molitvi za jedinstvo Crkve. »Nekad se pitamo zašto naše molitve nisu uslišane. Ne znamo to. No i Isusova molitva Da svi budu jedno izgleda da nije do kraja uslišana. Kako ćemo moliti za jedinstvo Crkve kad ni naše obitelji nisu u jedinstvu, uže zajednice«, rekao je mons. Mustać, moleći Leopoldov zagovor za jedinstvo Crkve i da možemo imati milosrđa prema ljudima koji traže Božje milosrđe. fra Stjepan Novoselec

proslave blagdana Svetog Leopolda

Leopoldovo u Orehovici

lagdan svog nebeskog zaštitnika sv. Leopolda Bogdana Mandića mnogobrojni vjernici Orehovice svečano su proslavili 12. svibnja godišnjim proštenjem. Prva jutarnja misa slavljena je s već brojnim Leopoldovim štovateljima u 8 sati, a procesija je od “farofa” do župne crkve pošla u 11 sati. Uz župnika Ivicu Šestaka i desetak svećenika, u procesiji sa svečevim kipom sudjelovalo je i četrdesetak ovogodišnjih prvopričesnika, sedamdesetak krizmanika, brojni ministranti, sva školska djeca i vjerničko mnoštvo iz Orehovice te mnogobrojni Leopoldovi štovatelji iz bližih i daljih zagorskih župa. Svečano podnevno misno slavlje u župnoj crkvi svetog naslovnika predvodio je i propovijedao nekadašnji kapucinski provincijal, o. Mirko Kemiveš. Koncelebriralo je desetak svećenika Zlatarsko-belečkoga i Krapinskoga dekanata te svećenici rodom iz župe, a pjesmom ga je pratio mješoviti župni zbor pod ravnanjem školskog vjeroučitelja Zdenka Kobeščaka.

oslije mise o. Mirko Kemiveš blagoslovio je kip sv. Leopolda Bogdana Mandića, postavljenog u perivoju kraj ulaza u crkvu. Visok je 1,80 m, a podignut je u čast prošle godine preminulom dr. Tomislavu Zdenku Tenšeku, kapucinu, dekanu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, rodom iz župe. Duhovna priprava za proslavu župnog proštenja bila je u sklopu svibanjskih pobožnosti, te krizme koju je u prijepodnevnom euharistijskom slavlju u nedjelju prije blagdana župnog patrona podijelio mons. Milan Pušec, duhovnik u zagrebačkoj Bogosloviji.

Leopoldovo u Zagrebu-Dubrava

godini kada se navršava 25 godina od njegove kanonizacije, blagdan Svetog Leopolda Bogdana Mandića u novoj, ali još nedovršenoj Leopoldovoj crkvi u Zagrebu-Dubravi slavio se iznimno svečano. Za sam blagdan župa i štovatelji sv. Leopolda pripremali su se velikom zavjetnom devetnicom tj. devet srijeda prije blagdana Svetog Leopolda i trodnevnom duhovnom pripravom neposredno prije blagdana. Trodnevnicu su vodili kapucini iz župe, a Leopoldove srijede franjevci iz Franjevačkog samostana s Kaptola. Na sam blagdan mise su bile po nedjeljnom rasporedu: 7.30, 9, 11 i 19 sati. Svečanu koncelebriranu misu u 11 sati i proslavu župnog blagdana predvodio je dekan Remetskog dekanata i župnik u Markuševcu, Zlatko Golubić. U propovijedi je istaknuo sv. Leopolda kao čovjeka koji je znao slušati druge i u tome je primjer modernome čovjeku. Liturgijsko pjevanje predvodio je dječji župni zbor Anzelmini. Svečanu koncelebriranu zavjetnu misu u 19 sati predvodio je provin-

cijal Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, fra Željko Železnjak. U propovijedi je govorio o sv. Leopoldu kao vjernom Kristovu svjedoku. »Premda je želio biti i dobar propovjednik, boraviti u svojoj domovini Hrvatskoj, raditi za sjedinjenje svih kršćana – Leopold se kao Kristov svjedok posvetio u ispovjedaonici, posredujući Božje milosrđe po sakramentu pomirenja«, istaknuo je, među ostalim, fra Željko. Liturgijsko pjevanje predvodili su župni zbor Anzelmo Canjuga i zbor mladih Anzelmo.

Velika zavjetna devetnica svetom Leopoldu

o blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića, 12. svibnja, u svečevu svetištu u zagrebačkoj Dubravi (Sv. Leopolda Mandića 41) održana je velika zavjetna devetnica sv. Leopolda srijedom koja je počela 12. ožujka. Pobožnosti vode i na večernjim misnim slavljima propovijedaju, franjevci iz samostana na zagrebačkom Kaptolu. Pobožnosti srijedom počinju u 18.15 sati, u 19 sati je misa s propovijedi. Ovogodišnje Leopoldove srijede održavaju se u Godini sv. Leopolda, koja je počela 16. listopada 2007. i traje do 16. listopada 2008., uz 25. obljetnicu Leopoldova proglašenja svetim. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1983. godine.

(IKA)

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina sv. Leopolda VIJESTI

Blagdan Svetog Leopolda Bogdana Mandića, Dan Dubrovačkoneretvanske županije

redinom mjeseca svibnja u Dubrovniku je obilježen dan zaštitnika Dubrovačko-Neretvanske županije, blagdan Blaženog Leopolda Bogdana Mandića. Taj svećenik, malen rastom, a velik i bogat duhom, rođen u Herceg Novom 1866. godine, u obitelji koja je brojila dvanaestero (prema novom revidiranju matica – petnaestoro) braće i sestara, u sebi je s Božjom pomoći razvio dar strpljivog ispovijedanja. U svojoj životnoj rijeci obiteljskih turbulencija, gdje se njegova mnogobrojna uža obitelj, iako bogata, u skoro vrijeme osiromašila, njegova vjera u Boga nije opadala. Kao Ispovjednik Leopold je ispovjedio na tisuće ljudi, njegova požrtvovnost, strpljivost i nadasve pribrana tajnost kod ispovijedanja, odavala je sigurnost svakom čovjeku koji je hrlio svećeniku izreći svoje grijehe. Sveti Leopold Bogdan Mandić odabran je za zaštitnika Dubrovačkoneretvanske županije. Ovaj dio Hrvatske znan po manirama duhovnosti i žuljevima umornih radinih ruku, sredinom je svibnja duhovnom trodnevnicom kršćanske pobožnosti slavio svog zaštitnika. Središnji dio liturgijskog slavlja bio je 12. svibnja kad se svečanom misom u 19,00 sati u Dubrovniku u crkvi Gospe od Milosrđa skupilo dosta ljudi dobre volje da slave ovaj blagdan. Lahor duhovnosti osjećao se posvuda u crkvi i oko nje jer vjernici, znajući da je Leopold bio Ispovjednik, a

imajući na umu krhkost i ranjivost života ako je bez ljubavi, osjećaju privrženost skromnosti, blagosti i bezopasnoj tajnosti, kakav je bio život Sveca. Svetu misu slavio je svećenik fra Diego Deklić, a glazbeni zbor časnih sestara uveličao je liturgijsko pjevanje. Poslije Svete mise sam događaj uzveličao je i glazbeni ansambl Plazarius. Svojom umješnošću sviranja srednjovjekovne i renesansne glazbe te svojim instrumentima toga vremena ansambl je ukazao na bezvremenske vrijednosti ljubavi i glazbe. Spomenimo da je tijekom toga dana održano niz zbivanja i u gradu Dubrovniku. U Kneževom dvoru odana su priznanja sportašima za njihove sportske dosege i promicanje Dubrovnika u cijelom svijetu. Također je održana i svečana sjednica Županijskog poglavarstva u Kazalištu Marina Držića, gdje su podijeljene nagrade osobama od kulturne, društvene i prosperitetne važnosti u Dubrovniku. Leopold Bogdan Mandić, Ispovjednik Božjeg stada, Isusov sljedbenik i čovjek s Marijinim srcem, još jednom je slavljen u Dubrovačkom - neretvanskom kraju, još jednom je mogao vidjeti očima Nebeskog pomazanika da Dubrovnik čuva tradiciju glasnog promicanja vjere. Hostija skromnosti i poniznosti još jednom je dodirnula ljudska nepca svjedočeći o vjeri kao blagodati

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Božjih perivoja. Dubrovnik je još jednom pokazao ljepotu svojih vitraja, priznajući srdačnost sunca... Dubrovnik je još jednom pokazao mjeru Orlandovog lakta, jer... Orlandov lakat iznosi pedeset i jedan centimetar, a onaj jedan centimetar je toplina srca. A priznajmo... što je mjera, ako nije za ljubav?! Sveti Leopolde, čuvaj naše tajne vjere, čuvaj naša jedra. U križanjima Božje mudrosti, blagoslovi ljubavi bedra! Maro Jović, Prijeko

proslave blagdana Svetog Leopolda

Blagdan Svetog Leopolda u Prudu

lagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića svečano je bio proslavljen u Prudu kod Metkovića na Neretvi. Svetu misu s procesijom predvodio je don Drago Šimundža iz Splita. Misno slavlje održano je na novouređenom okolišu ispod crkve u Prudu. (Fotografije: Vicko Marušić)

SVETOM LEOPOLDU ZA ROĐENDAN Sveti Leopolde, sveče moj, sretan ti rođendan Tvoj. Sretna majka koja te rodila i nama za zaštitnika odgojila. Ti si dika i ponos našeg roda hrvatskog naroda. Niskog rasta bio si Ti, a velikog srca, sveče naš predobri. Čuvaj, brani domovinu nam svu, i čuvaj nam našu dječicu. Majci Božjoj preporuči ih Ti, Tvoj mili glas ona će čuti. Neka prigrli i čuva sve nas, i kod Oca nebeskoga izmoli nam spas! Halapa Katica, Prugovec Vitraj Sv. Leopolda na crkvi u Košutama

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Prije 43 godine, 4. ožujka 1965. godine u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu preminuo je Sluga Božji, o. fra Ante Antić koji će, nadamo se, uskoro biti proglašen blaženim.

odio se 16. travnja 1893. godine u Šepurinama na otoku Prviću u Šibenskoj biskupiji. Godine 1905. ulazi u Franjevačko sjemenište u Sinju, a 1911. u novicijat na Visovcu. Za svećenika je zaređen 1917. godine u Šibeniku, nakon čega mu je povjerena služba odgojitelja klerika koju je revno obavljao u Makarskoj do 1947., i do 1956. u Zagrebu. Preminuo je 1965. godine u Zagrebu na glasu svetosti. Vrijedi naglasiti da se fra Ante Antić, kao i sveti Leopold Bogdan Mandić, isticao i kao vrstan ispovjednik. Naše čitatelje i štovatelje svetog Leopolda želimo upoznati s likom ovog Sluge Božjega, s osobitim osvrtom na ovogodišnji spomendan njegove svete smrti »Antićevo 2008« u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Trinitarna dimenzija molitve oca Antića

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Sluga Božji kojega ljudi vole OTAC ANTE ANTIĆ 1893. - 1965. pri Svetoj Stolici, dr. Nikola Eterović, generalni tajnik Biskupske sinode i član Kongregacije za biskupe. Nadbiskup je neposredno prije mise posjetio siromašnu sobicu Sluge Božjega i kratko se zadržao u molitvi kao i vjernici koji su se tu našli. Nakon toga je obišao Vicepostulaturu u kojoj se čuvaju svi bogati spisi i pisma o. Antića, kao i njegove pobožne molitve. Na euharistijskom slavlju s Nadbiskupom je koncelebriralo dvanaest svećenika, a bilo je i mnoštvo vjernika. Pozdravljajući predvoditelja i sve nazočne, vicepostulator Tadić istaknuo je da se oko Antićeva života i smrti na njegovu grobu razvio živi pokret i vijenac molitelja za Crkvu, Svetog Oca, kler i redovništvo po primjeru Sluge Božjega koji je tijekom cijeloga života bio uzorni i sveti lik Crkve i

svoga Franjevačkog reda. O. Ante je bio vrsni i karizmatski odgojitelj, traženi ispovjednik, duhovni voditelj, karitativni djelatnik, pisac duhovnih pisama za život po Evanđelju, pronicatelj srca i duše…, žrtvujući cijeli svoj život za veću slavu Božju i spas duša. A i sâm nadbiskup Eterović je kao dječak u rodnim Pućišćima na Braču bio upoznat s Antićevim duhovnim pismima koje je fra Ante iz Makarske i poslije iz Zagreba slao učiteljicama i školovanijim vjernicima.Ovi su ih prepisivali u svoje bilježnice te ih na taj način širili u župi kao izabrano i sveto duhovno štivo - pomoć za zreliji i pobožniji kršćanski život. U svojoj propovijedi nadbiskup Ete-

a »Antićevo 2008.« održana je trodnevnica koju su predvodili i propovijedali: fra Vladimir Tadić, vicepostulator Antićeve kauze, fra Petar Runje, samostanski poglavar u Ogulinu i bolnički kapelan te fra Domagoj Runje, magistar franjevačkih bogoslova u Splitu. Svečano euharistijsko slavlje na sâm spomendan 4. ožujka predvodio je i propovijedao naš hrvatski nadbiskup

Misnom slavlju predsjedao je naš hrvatski nadbiskup pri Svetoj Stolici, generalni tajnik Biskupske Sinode i član Kongregacije za biskupe, dr. Nikola Eterović koji je u propovijedi Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008. iznio velike poruke Sluge Božjega, oca fra Ante Antića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

rović je najprije iznio nekoliko podataka iz života o. Antića, naglasivši da je kršten dvadeset dva dana poslije rođenja (8. 5. 1893.) i da je od rane dobi okusio blagodat krštenja. Taj je Božji dar u sebi vjerno gajio, osobito kad je 29. lipnja 1917. primio Sveti red, sjedinivši se s Isusom Kristom, istinitim i pravim svećenikom. Otac Ante nam također pokazuje čudotvorni učinak sakramenta pomirenja, posebno potreban današnjem čovjeku koji je često otuđen ne samo od Boga nego i od samoga sebe. Kršten u ime Presvetog Trojstva, otac Ante svoj je život utkao u to otajstveno zajedništvo života osobe i crkvene zajednice. Iz njegovih se spisa često razabire trinitarna dimenzija molitve. Često započinje obraćanjem Bogu, ali lako prelazi na molitvu Ocu po Isusu Kristu u zajedništvu Duha Svetoga. Tako npr. piše: Molim se, želim, čeznem da uvijek budem sjedinjen s Presvetim Trojstvom i da Ga u Njemu, s Njime, po Njemu, savršeno ljubim, živim u Njemu, s Njime, za Njega, vršeći Njegovu svetu volju, živeći životom Isusovim, nastavljajući Njegov božanski život. U nastavku piše: Ja bih htio da na sve odgovorim Isusu, s Isusom, po Isusu u Ocu, da je sve u meni odraz milosti Duha Svetoga, života sjedinjenja s Kristom, u Kristu i da nemam više svoje volje nego da slijedim volju Božju, kao što Isus nema svoje volje nego vrši volju Oca nebeskoga. Njegova molitva Bogu Ocu uskoro postaje zaziv Duha Svetoga: Bože naš, Oče naš, ljubavi naša, sve dobro

naše, sve što u nama nije od Tebe, molimo Te, izbriši, uzmi, odnesi, uništi, očisti, operi i ispuni nas Duhom Svetim! U Duhu Svetome Tebe jedino ljubimo, hoćemo, za Tobom u Duhu Svetome žeđamo, gladujemo, gledamo, čeznemo, težimo. Smiluj nam se i posveti nas u Duhu Svetome da ispunimo Tvoju svetu volju i spasavamo duše, k Tebi ih vodimo, a mi da se priznajemo beskorisnim Tvojim slugama! Bože naš, mi Te ljubimo! Živjeti u Bogu znači živjeti po Duhu Svetom. Zato se otac Ante obraća Bogu Ocu prošnjom: Udijeli mi da mislim, osjećam, govorim, radim, izvršavam svoje dužnosti, po Duhu Svetom. Daj mi svoga Svetog Duha koji neka prethodi, prati i dovršuje svaku moju misao, želju, osjećaj, riječ i djelo.

Antićev odnos prema Božjoj ljubavi

resveto Trojstvo je izvor vječne ljubavi koja želi obuhvatiti svakoga kršćanina i preko njega proširiti se po cijelome svijetu. Naš Sluga Božji želi biti posrednik dinamizma te božanske ljubavi koja preobražava osobu i društvo, te kaže: Božju ljubav smatram i cijenim kao jedino, pravo i najveće blago i dobro. Više od toga ne može mi udijeliti ni sâm Svemogući. To je ono što od Gospodina najviše tražim i što bih najviše želio postignuti prije negoli me On pozove k sebi. Ništa drugo ne želim negoli Njegovu ljubav kojom ga želim proslaviti, od svega se

Mnoštvo štovatelja dobroga oca Antića na trodnevnici i na »Antićevo ‘08.« s posebnom pobožnošću i pažnjom za vrijeme propovijedi

očistiti, duše posvetiti i Njega svima dati. Tvoja ljubav mora biti univerzalna – prenosi nauk Sluge Božjega blagopokojni splitski nadbiskup, Frane Franić – bez obzira živi li u tvojoj biskupiji onaj koji vjeruje ili onaj koji ne vjeruje, onaj komunist, onaj liberalac ili onaj agnostik, onaj pravoslavac ili onaj musliman. Iz ovih se misli očituje da je fra Ante bio potpuno spreman na ispunjavanje Božje i Isusove volje jer se uistinu radi o Božjoj ljubavi koja nema granica.

Novi putevi evangelizacije i pobožnost prema Majci Božjoj

svojoj domišljatosti otac Ante je tražio nove puteve evangelizacije, a to je pastoral pismima. Vrijedi naglasiti da je to važno poglavlje u povijesti Crkve u Hrvatskoj jer pokazuje njegovu jednostavnost i učinkovitost djelovanja u obraćanju konkretnoj osobi, čovjeku u njegovoj posebnoj životnoj situaciji. Kada je Crkvi u našim krajevima bila oduzeta mogućnost javnog nastupa, fra Ante je duhovno vodio vjernike brojnim pismima. Ta su pisma bila poput zrnja koje sijač posija na plodno tlo kako bi u svoje vrijeme donijelo obilan, ponekad i stopostotni plod (usp. Mk 4,20). Otac Antić je posebno bio pobožan Majci Božjoj. Ne samo da je iz Svetoga pisma dobro proučio Marijinu ulogu u životu Isusa Krista i prvotnoj Crkvi, nego je duhovno prodro i u njezinu majčinsku skrb za suvremene vjernike. To se vidi iz jednog poticajnog pisma koje je uputio prosvjetnim djelatnicima, a u kojima prevladavaju Marijine misli: Tvoja briga u odgoju učenika i moja je briga. Ja ću ti uvijek pomoći gdje ti bude trebalo. Budi jak(a) i slijedi me u tihoj, neznatnoj

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

nazaretskoj tišini (Marija – ideal učiteljice – nastavnice). Predvoditelj euharistijskog slavlja nadbiskup Eterović završio je svoju propovijed riječima: »Zagovoru presvete Djevice Marije preporučimo nas ovdje okupljene, poštovane članove Reda svetog Franje, sve vjernike drage nam domovine Hrvatske, kako bismo bili otvoreni Božjoj riječi i po primjeru Sluge Božjega, oca Ante Antića nastojali živjeti sve više suobličeni Isusu Kristu, u Duhu Svetome na slavu Boga Oca. Amen.«

Vjernici štuju Slugu Božjega

vih nekoliko misli koje je iznio nadbiskup Eterović, dovoljno govore kako su one nadahnjivale dobroga i vjernog Slugu Božjega za njegov skromni, ponizni i djelotvorni život sina svetog Franje Asiškog. Najprije su ga još za života smatrali svetim i Bogu odanim njegovi klerici koje je odgajao, a kasnije i hrvatski biskupi, bezbrojni svećenici, redovnici, redovnice i laici Crkve. Antić je bio silni »duhovni magnet«, i to najvećim siromasima i najtežim bolesnicima nakon Prvog i za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, jer u svemu je želio vršiti volju Božju po životu prema Evanđelju.

Antić« pod ravnanjem gospođe Marije Rogošić Pajić. Nakon svečanog blagoslova na kraju mise, nadbiskup Eterović je pred grobom Sluge Božjega, kamo svakodnevno dolaze njegovi brojni štovatelji da mu se molitvama preporuče za zagovor, predmolio molitvu za proglašenje blaženim i svetim istinskog apostola Božjeg milosrđa. Na kraju je u duhovnom raspoloženju dodao da će sve doživljeno liturgijsko i svečano slavlje prenijeti i Svetom Ocu Benediktu XVI. Na kraju se treba podsjetiti proglašenja svetim oca Leopolda Bogdana Mandića (16. listopada 1983.). Tada je naš hrvatski teolog Tomislav Šagi Bunić napisao da je Leopold svetac kojega ljudi vole. Iz gornjeg se priloga također vidi da je i otac Antić, Sluga Božji kojega ljudi vole. Dao Bog da stanu jedan uz drugoga kao nebeski zaštitnici koji su svoj život posvetili službi Božjeg milosrđa, a mi da ih volimo i da im se molimo. Fra Nikola Bašnec Napomena: Tekstove za gornji prikaz Sluge Božjega i izvješće o proslavi »Antićevo 08.« poslala nam je vicepostulatura (VAT). Iskreno zahvaljujemo i računamo na daljnju suradnju. Uredništvo.

Ovogodišnje »Antićevo« govori o mnoštvu njegovih štovatelja; jedni su došli iz istočne Slavonije, drugi iz Bosne i Hercegovine te iz južne Hrvatske. Njihovim dolaskom bili su počašćeni svi Antićevi štovatelji diljem Hrvatske i svijeta - na čemu treba zahvaliti Presvetom Trojstvu i Blaženoj Djevici Mariji, kao i dolasku visokog službenika Svete stolice i vjernog štovatelja Sluge Božjega, nadbiskupa Eterovića koji se interesirao za završnu fazu Antićeve kauze na Svetoj kongregaciji za proglašenje svetih u Rimu. Ovo je slavlje svojim pjevanjem uzveličao mladi zbor Majke Božje Lurdske koji nosi naslov »Dobri otac

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

“Misliti, osjećati, živjeti i djelovati sa Svetom Majkom Katoličkom Crkvom” “Molite se... neka naši Biskupi ispune svoju pastirsku dužnost, jer ih je Duh Sveti postavio za pastire svoje Crkve” o. Ante Antić Grob Sluge Božjega oca fra Ante Antića u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu svakodnevno okuplja brojne štovatelje koji se mole nebeskom Zagovorniku za svoje potrebe: obitelji – djece – života

ROĐENJE I NOVO ROĐENJE

Rođenje je čudo koje Kraće ili duže traje. Novo rođenje, čudo u čudu Ono nikada ne prestaje.

Svako rođenje imade Početak, Sredinu, Kraj, S novim rođenjem započinje Beskraj, razotkriva se Raj.

Mladenko Spahija, Zagreb

Samo kroz jedno rođenje Jače od sunca blista novo rođenje Uz komadić kruha i kapljicu misna vina Lako se shvati Tu riječ je o rođenju Božjeg Sina

Ljudima prijatelj srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

NAŠE TEME

Tko su to

KRŠĆANI? Što bi trebala biti osobna iskaznica svakog pravog kršćanina?

ove naše dane, u ovo naše vrijeme “novog poretka” kada se sve vrijednosti napose izvrću, često puta metom toga izvrtanja i medijskih napada bivaju i sami kršćani širom svijeta. Slika kršćanstva kao cjeline i kršćana kao pojedinaca danas biva vrlo često izvrnuta, i to vlastitom krivnjom nekih samih kršćana koji nisu svijetli primjer “posvećenog života”, ili pak neznanjem, bilo namjernim ili slučajnim, ili zavišću “onih drugih”. Promatrajući sve ove pojave, ljudi se danas mogu, na žalost možda i s pravom, pitati - pa tko su to i što su to zapravo danas kršćani? Da bismo odgovorili na to pitanje, zanimljivo je koliko je i dan danas aktualna “poslanica Diognetu” iz prvih kršćanskih vremena... Stanoviti Diognet vjerojatno je bila neka ugledna osoba koja se u svoje vrijeme raspitivala o kršćanima pa je u »Poslanici (pismu) Diogenetu« dobila odgovore na svoje upite. Poslanica (Pismo) je pisana vrlo biranim grčkim jezikom negdje u Aleksandriji nešto prije 200. godine. Nosi označnice Pavlove i Ivanove teologije te neoplatonizma. Očit je apologetski stil naspram judaizma i poganstva. Ima 12 poglavlja.

Prema poslanici Diognetu

ao stanoviti komentar i odgovor na postavljeno pitanje i na općeniti govor o kršćanima u današnjem svijetu i medijima, vrijedno je ponovno i ponovno posvjestiti se i iščitavati ovu poslanicu Diognetu (skraćeno preuzetu iz Lexikon für Theologie und Kirche, svezak 3, 238 sl., Freiburg 1965., treće izdanje).:

ršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastanjujući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive u tijelu. Provode život na

Ljudima prijatelj

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svog života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji. Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u

svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde. Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici,ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost.

Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći!

oista, bilo bi nam potrebno, svima nama koji se kršćanskim imenom dičimo, vjerujemo, činimo i u kršćanskom duhu radimo da si svakog dana, a posebno u trenucima kada nam je teško, pročitamo ovu Poslanicu, koja je, mogli bismo reći, kao „osobna iskaznica“ svakog „pravog“ kršćanina. Neka nam bude Gospodin uvijek na pomoći, a bit će ako se njemu iskrena srca otvaramo, da u teškim trenucima ostajemo postojani, da shrvani problemima ipak ne bježimo s onog mjesta na koje nas je u svijetu Bog postavio i tako ostanemo vjerodostojni svjedoci Radosne vijesti, da sol ne obljutavi, svjetlo se ne ugasne. Mir i dobro! Priredio, fra Miljenko Vrabec

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

O Gospodine, koliko sam sićušan pred Tvojom veličinom. Tko sam i zašto Tebi postavljam takva pitanja? A duh moj kao da je beskrajan jer neprestano teži prema toj spoznaji...

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Beskonačnost i vječnost...

romatram nebeska prostranstva, tu dubinu i udaljenost zvijezda od Zemlje. Gledam, ali kraja ne dokučujem. Koliko ih samo ima na svodu? Je li ih netko do sada pokušao izbrojati? I sâm mi se odgovor nameće – ne, nitko ih do dana današnjega nije prebrojio. Kada uzmeš teleskop, otkrivaš ih još više i više. Tada postaju veće, nadohvat ruke, ali broja čovjek ne zna. Pa dokle to one sežu – dokuda – gdje li je kraj tome nebu? I netko kaže, pa kraja nebu nema. Svuda je beskraj. Zvijezde su udaljene jedne od drugih mnoštvo svjetlosnih godina. Za neke u našoj galaksiji i izračunasmo za koliko bi vremena stigli do njih i to su naše sadašnje spoznaje o udaljenostima. I sada opet pitanje pred moj razum.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Što je beskraj? Koja je to udaljenost? U enciklopediji je napisano – beskonačno je preko svake mjere, pretjerano dugo. I stalno želim da mišlju dosegnem kuda je taj beskraj – do kuda? O Bože moj, do kuda je beskraj? Udaljenost je to pred kojom ljudski razum ostaje nemoćan spoznati tu stvarnost. Ne možemo to shvatiti, niti mišlju obuhvatiti svu dubinu te beskrajnosti. I koliko god naprezao duh svoj da doživim u sebi, ostajem nemoćan. A želio bih se u taj beskraj uputiti, po njemu putovati, sve vidjeti i spoznati. Promatrajući osvijetljeni svod, mišlju prelazim od zvijezde do zvijezde i pitam se: Bože moj, zašto se sada ne mogu vinuti u ta prostranstva, zašto sam prikovan

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

za tu Zemlju? A toliko bih te još više želio upoznati i doživjeti.

nema, sve je nedokučivo i nigdje ne postoji kraj.

sebi nosim težnju za dalekim svjetovima, za nepreglednošću nebeskog svoda, ali stalno neke prepreke. Beskraj ne mogu spoznati. A sada u mojoj glavi vrluda još veće pitanje. Ako i ima negdje kraj svemu tome, a što je iza toga kraja?

A koliko dugo možemo mjeriti taj beskraj? Satima, danima, godinama, stoljećima, milijunima i milijardama bilo kojih vremenskih razmaka, drugim riječima, beskraj ne bismo mogli izmjeriti vječno.

U knjizi Postanka stoji: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« (1,6). A taj svod Bog prozva nebo. Nebo je nada mnom, u njega upirem svoj pogled, ali gdje li su vode iznad neba? O Gospodine, koliko sam sićušan pred Tvojom veličinom. Tko sam i zašto Tebi postavljam takva pitanja? A duh moj kao da je beskrajan jer neprestano teži prema toj spoznaji. Od voda pod nebom nastade kopno i more jer tako reče Bog. Ali do kuda sežu vode nad nebom i svodom? Beskraj, beskraj…, to odjekuje u mojoj duši koja teži k njegovoj udaljenosti i dokučivosti, ali saznanja u meni nema. Kao da mi je duh ograničen i ne mogu u potpunosti uroniti u tu stvarnost. I tako možemo mjeriti taj svijet raznim mjerilima, ali dužine za beskraj

I eto nas pred još jednom novom bitnošću, a to je vječnost. U Novom zavjetu evanđelist Ivan kaže: »Tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni« (6,40). I ne samo Ivan, nego i drugi evanđelisti navješćuju da je čovjek stvoren za vječnost. Poslanje Sina Božjega rođenog na zemlji je radosna vijest o vječnom životu. Smrt kao kazna za naš grijeh je pobijeđena te nećemo samo ovaj kratki zemaljski život proživjeti, nego ćemo u budućem svijetu primiti život vječni. Koliko ćemo dugo onda živjeti po tome? Stalno i neprestano, uvijek i vazda u vječnosti. Koliko je to? To je beskonačno trajanje, tj. vrijeme bez početka i kraja.

to je vrijeme? Sveti Augustin reče: »Kad me nitko ne pita što je vrijeme, onda znam, a kad to moram objasniti drugome, ne

znam.« Vrijeme? Neopipljivo, nevidljivo i gotovo imaginarno, a sve jedno – stvarno. Ipak se za nas ljude sada na zemlji sve događa u vremenu i s vremenom. U Bibliji čitamo: »Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme«(Prop 3,1). Tko zna što je vrijeme? Nije li to naše postojanje? Naše življenje i umiranje? Nastajanje i nestajanje svega? Vrijeme? Znamo li uistinu što je vrijeme? Je li to možda protjecanje svijeta? Trajanje Svemira kroz milijune i milijarde godina? Rekli bismo, vječnost prije nas i vječnost poslije nas. Ali ja ne mogu pojmiti koliko je to dugo. Dvije su, dakle, bitnosti postojanja: beskrajno i vječno - za koje ne možemo naći riječi da ih opišemo niti da ih svojim umom dokučimo. I ne samo sada, nego od rane mladosti kada počinjem donositi logične zaključke, kad promišljam o beskrajnosti i vječnosti. Ulazim u dubinu duha i svoje misli naprežem već pedesetak godina, ponirući u činjenice koje postoje tu pored mene i koje su nam objavljene od Sina Božjega, ali odgovor ne nalazim. Sada ne, ali u nekom drugom obliku, da. Marijan Vuković, prof.

IZRAEL, SVETA ZEMLJA: Pogled s brda “Nebo”

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Vijesti

Ljudima prijatelj Komentiraj članke na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Svečano izloženo tijelo sv. Pija iz Pietrelcine San Giovanni Rotondo, (IKA)

isuće osoba okupilo se 24. travnja u talijanskom mjestu San Giovanni Rotondu gdje je svečano izloženo tijelo sv. Pija iz Pietrelcine. Svečanu misu u bazilici Sv. Marije od Milosti predvodio je pročelnik Kongregacije za kauze svetih, kardinal Jose Saraiva Martins. Prisutnost tijela ovoga franjevca poziva nas da se, dok promatramo njegove posmrtne ostatke, prisjetimo svega dobra koje je on po tome tijelu učinio među nama, rekao je u homiliji kardinal Martins. Relikvije onih koji snivaju u Gospodinu, a napose svetaca, pozivaju nas da upravimo svoj pogled prema budućnosti, da obnovimo svoju vjeru u uskrsnuće tijela. Sveti je Pio bio otac plodan dušama, ispisao je originalnu stranicu okupivši oko sebe mnoštvo kao članove svoje molitvene skupine, rekao je pročelnik Kongregacije za kauze svetih. Kardinal Martins u homiliji je podsjetio da je lik toga kapucinskog sveca privlačio i još uvijek privlači

milijune osoba koje žeđaju za istinom i dobrom te traže utjehu i obraćenje. Nakon misnoga slavlja, kardinal Martins se s koncelebrantima spustio u kriptu svetišta gdje se pomolio pred posmrtnim ostacima sveca iz Pietrelcine, a odmah zatim kripta je otvorena za javnost. Kripta je svečano otvorena početkom ožujka. Tom je prigodom otvoren i lijes koji se sastoji od tri sanduka, čeličnog, drvenog i cinčanog, u kojem se tijelo oca Pija čuva od njegova ukopa u rujnu 1968. Do sada se za posjet grobu sv. Pija prijavilo 750.000 ljudi koji žele vidjeti izloženo svečevo tijelo. Događaj je pratilo 100 novinara i nekoliko radio-televizijskih postaja, među kojima i nekolicina iz arapskog svijeta.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Za posjet kripti u bazilici u San Giovanniu Rotondo u kojoj je izloženo tijelo sv. Pija do sada se prijavilo 750.000 ljudi.

Vijesti

Ljudima prijatelj

Mala braća pomažu Humanitarni projekt Franjevačkog samostana Male braće Dubrovnik

Dubrovniku se tijekom zadnjih nekoliko godina provodi humanitarna misija pod nazivom “Mala Braća pomažu”. Franjevački samostan Male braće pokrenuo je ovu humanitarnu notu dobrote i ljubavi želeći pomoći misionarima franjevcima na njihovom misionar-

skom putu van granica države Hrvatske. Tako valja napomenuti da je franjevac fra Ilija Barišić, član Franjevačke provincije sv. Jeronima iz Zadra, već duži niz godina humanitarno djelovao u Kongu, Africi. Rat, pljačke i ostale druge strane medalje života, nisu uspjele spriječiti fra Iliju da se njegova djela nošena porukama Sv. Franje, ne ostvare. Često je znao biti i ranjavan u svojim misionarskim pohodima, često opljačkan... No, Božja ruka providnosti pratila je i omogućila da se jedan Kongo, jedan Nyatende opsluži potrebitim lijekovima, tehničkom opremom i hranom. Franjevački samostan Male Braće Dubrovnik, pod geslom “Mala braća pomažu”, prikupio je nekoliko desetaka tisuća dolara za

HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA

i z d a nju Ma rtyrium Croatiae d.o.o. iz Zagreba, pod gornjim je naslovom objavljena knjiga, na kojoj je punih sedamnaest godina radio svećenik don Anto Baković. U prvom dijelu naveden je broj mučenika-svećenika po nadbiskupijama i biskupijama, a u dodatku je navedeno i sedam slovenskih svećenika. U drugom dijelu su redovnici i u trećem redovnice. Ukupan broj mučenika Crkve u Hrvata iznosi 663. Crkva u Hrvata po broju mučenika – žrtava komunističkog terora – dolazi na prvo mjesto. Na drugom su mjestu Nijemci (330), a zatim slijede Slovenci (220), Poljaci (187),

Albanci (67), Česi (oko 20), Slovaci (14) i Mađari (10). Autor se pita: “Kakav je to bio komunizam kod nas Hrvata da na pet milijuna stradaju 663 crkvene osobe, a npr. u Slovačkoj, koja također ima pet milijuna katolika, strada samo 14 osoba?” Naši bi povjesničari trebali odgovoriti na to pitanje. Tako je u godinama bezbožnog komunizma Crkva u Hrvata, osim velikog i neponovljivog blaženog mučenika kardinala Stepinca, imala na stotine “malih Stepinaca”, koji su po njegovu uzoru znali prije strijeljanja uskliknuti: “Živio Krist Kralj!”. Neki su godine svoje robije provodili svetačkom strpljivošću na teškom fizičkom radu, gladni i žedni, na zbunjenost svojih

pomoć misiji u Kongu. Dubrovački puk se rado odazvao ovoj akciji mira, dobrote i ljubavi. Dubrovačka Mala Braća i dalje pozivaju sve ljude dobre volje da pomognu ovu plemenitu nakanu. Zato nošeni Isusovom riječju: “Što učiniste ijednom od ove moje moje najmanje braće, meni ste učinili”, te isto tako nošeni porukom sv. Franje: „Bože, evo odjeća moja, odjeni siromaha...”, franjevci nastavljaju sa svojom misijom. Neka tiha poruka dobrog djela, bude najbučnije oružje u Božijim rukama! Maro Jović, Prijeko progonitelja. Ovo je knjiga koja mijenja službenu povijest ratnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu na prostorima povijesne Hrvatske. Ona ujedno otkriva dosad nepoznate zločine partizana i četnika nad biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjemeništarcima (gimnazijalcima) i časnim sestrama Crkve u Hrvata. Iza ove zamašne knjige, koja ima 1020 stranica, stoji preko šest tisuća dokumenata: arhivske građe diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Beograda, iskaza vjerodostojnih svjedoka, izjava očevidaca, novinskih izvješća i starih fotografija. U ovom martirologiju, tj. popisu mučenika, navedena su i dva hrvatska kapucina - mučenika. To su veliki glazbenik fra Anzelmo Canjuga, i ravnatelj Svetišta te prvi župnik župe Gospe od Pojišana u Splitu fra Pavao Ivakić. O Canjugi je izvještaj,

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Vijesti

Ljudima prijatelj Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

SPOMEN HODOČAŠĆE U RIČICE, ŽUPU I CRKVU KRŠTENJA SLUGE BOŽJEGA FRA ANTE TOMIČIĆA

pomen hodočašće povodom 3. obljetnice proglašenja fra Ante Tomičića Slugom Božjim 19.travnja 2oo8. godine u Ričice, organizirao je vicepostulator cause za proglašenje Sluge Božjega fra Ante Tomičića blaženim, fra Stanko Dodig. Bilo je to prvo hodočašće u njegovu rodnu župu i u crkvu krštenja u Ričicama otako je fra Ante Sluga Božji. Župnik župe Ričice, fra Branimir rado se odazvao i prihvatio poziv i molbu fra Stanka za ovo hodočašće i dao mu veliku važnost poprativši ga s dosta propagande o Sluzi Božjem u podneblju njegova rođenja među vjernicima i župljanima Ričica. U ovo hodočašće, kojeg smo zajednički pripremali mjesec dana, na zamolbu vicepostulatora, uključile su se župe Otočac, Gospić, Sv. Rok, Lovinac, Ričice, Gračac sa svojim župnicima i župljanima, a sudjelovao je i naš brat, župnik iz Karlobaga, fra Stjepan Bergovec. Hodočasnika iz Rijeke, koje je vodio viceposulator, bila su puna dva autobusa. Vrijeme do 10:30 sati bilo je loše, s jakom kišom i vjetrom, ali nitko nije odustao. Naziv hodočašća je bio: “Putevima Sluge Božjega fra Ante Josipa Tomičića.” Kada smo stigli pred crkvu, negdje oko 10:45, razvedrilo se i nastalo je sunčano i toplo vrijeme. Po dolasku hodočasničkih autobusa iz Rijeke, župnik fra Branimir uključio je sva zvona crkve da zvone u čast hodočasnika.

Pred crkvom i u crkvi našli smo puno Ličana iz spomenutih župa i skoro sve njihove župnike, a neki su još hodočasnici osobnim automobilima dolazili i iza nas. Svečana hodočasnička euharistija započela je procesijom u 11,00 sati. Misu je predvodio generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. Tomislav Šporčić, a propovijed je održao vicepostulator, fra Stanko Dodig. Domaći je župnik, fra Branimir na početku mise pozdravio sve okupljene vjernike emotivnim riječima: Na početku ove, usudio bih se reći, Svete spomen- mise za našega Slugu Božjega, franjevca kapucina fra Antu Josipa Tomičića, koji je sin ove grude i sin ove župe, pozdravljam sve prisutne. Dobro nam došli, hodočasnici iz Rijeke s vicepostulatorom cause o našem Josipu fra Anti Tomičiću, dobro nam došli, dragi župljani ove župe, i svi vi, hodočasnici ovog dijela Like sa svojim župnicima! Vicepostulator, fra Stanko Dodig nazočnimaje u propovijedi uputio sljedeće riječi: Draga braćo svećenici, poštovani hodočasnici i vjernici ovog ličkog podneblja, a osobito, župljani ove časne Župe sv. Marije Magdalene ovdje u Ričicama, sve vas i ja iskreno pozdravljam. Uzvraćam na pozdrav župniku domaćinu fra Branimiru koji

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

je uputio bratsku dobrodošlicu svima nama. Iskreno zahvaljujem za ovaj kršćanski prijem župniku fra Branimiru i vjernicima ove župe koji su još ostali u Ričicama. Ovdje smo se našli u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Ričicama, u fra Antinoj rodnoj župi i crkvi njegova krštenja. Još jedanput, moram zahvaliti župniku domaćinu, župljankama i župljanima te njegovim suradnicima i na onom što su nam pripremili i nakon Svete mise. Braćo svećenici i poštovani vjernici i hodočasnici, zašto smo mi danas u ovoj crkvi? Tu smo u imenu Uskrslog Krista i okupljeni smo u duhu vjere oko Sluge Božjega, fra Ante Josipa Tomičića u duhu zahvalnosti Bogu, kojega je kao duhovnog velikana iznjedrila vjera ove, Bogu vjerne župe, i vjera ovoga ličkog podneblja. Ona je na diku i ponos ove župe, biskupije, naše Hrvatske kapucinske provincije i Riječke nadbiskupije, koja treba biti za uzor svima nama, fra Antinoj duhovnoj braći kapucinima, vjernicima ove župe, biskupije i riječke nadbiskupije i Crkve u Hrvata. Povod ili razlog ovoga hodočašća danas je 3. godišnjica od kako je fra Ante, Sluga Božji. Sluga Božji je od 12. srpnja 2005. godine, pa je današnje hodočašće prvo hodočašća iz Rijeke i ovoga podneblja ovdje u Ričice od kako je fra Ante Josip Sluga Božji. Ovdje smo svi srca ispunjenog zahvalnošću

Vijesti

Ljudima prijatelj Bogu, Bogu svi jednodušno izričemo hvalu za ovu treću obljetnicu od kako je fra Ante Josip Sluga Božji! Na Sv. Je misi sudjelovao i najstariji vjernik cijelog tog dijela Like i župe Ričice, Ivan Tomičić koji je zakoračio u 95. godinu života. On je na koncu mise u narodnoj ličkoj nošnji dao svjedočanstvo o Sluzi Božjem, fra Anti odgovarajući na pitanja vicepostulatora fra Stanka. Crkva je bila dupkom puna, neki od domaćih vjernika izjavili su da u crkvi Sv. Marije Magdalene u Ričicama nikada do danas nije bila toliko puna vjernika. Ispred crkve su nakon mise djeca iz osnovne škole u ličkim narodnim nošnjama započela ličko kolo, kasnije su se kolu priključile djevojke i zrelije gospođe, također sve obučene u narodne nošnje, a potom i neki od naših hodočasnika iz Rijeke. Župnik fra Branimir s vjernicima i suradnicima svoje župe pripremio je druženje uz bogati domjenak na 12 stolova. Svi se nasitiše i još je preostalo! Na odlasku riječkih hodočasnika prema Kninu, domaći i gostujući hodočasnici, nakon što su se tako sprijateljili, pozdraviše se uzajamnim zagrljajima. Postignut je i dogovor da ovakvo hodočašće iz Rijeke i dijela Like u Ričice na prvu subotu iza polovice mjeseca travnja postane tradicija. Za uzvrat će vjernici iz toga dijela Like hodočastiti u Rijeku, na grob Sluge Božjega fra Ante Tomičića u zadnju subotu mjeseca travnja ili na prvu subotu mjeseca svibnja. Doista, ovo hodočašće bijaše izvrsno i po mnogo čemu specifično i nezaboravno. Hvala Bogu i Sluzi Božjem, fra Anti Tomičiću koji su nas povezali u nezaboravno zajedništvo u molitvi, pjesmi i zahvalnosti Bogu. Bilo nam je svima na duhovnu korist i za uspješno, daj Bože, skoro proglašenje blaženim Sluge Božjega, fra Ante Josipa Tomičića. Fra Stanko Dodig (Uredio Miljenko Vrabec)

Kauza fra Ante Tomičića Sluga Božji, fra Ante Tomičić s velikom je vjerom osobito štovao Isusa Krista u presvetom oltarskom sakramentu. Kad je god imao slobodnog vremena ili ga je nastojao naći, bio je na koljenima ispred svetohraništa i toliko udubljen u Isusovu nazočnost i njegovu ljubav da se isključio iz svega što bi ga moglo rastresati te je izgledao potpuno predan Bogu i uključen samo u njegovu ljubav. Bio je odan i vjeran Majci Božjoj Lurdskoj kao svojoj majci, Kraljici i gospodarici u svom radu kao brat kapucin na samostanskoj porti. Častio je sv. Franju Asiškog, sv. Antuna Padovanskog i sv. Leopolda Bogdana Mandića, a osobito je često bio na koljenima pred kipom Presvetog Srca Isusova otkrivajući ljubav Kristovu za nas ljude iskazanu na drvetu križa. Iz fra Antina srca na njegova usta izvirala je zahvalnost, riječ hvala Bogu i ljudima, pa i prema onima koji su ga provocirali kada je prosio, njegove riječi bile su za sve samo hvala Bogu. Prema ljudima je iskazivao zahvalnost riječima “hvala brate, hvala sestro i Bog plati!” Svima koji su se s njim iskreno i dobronamjerno susretali, ostajao je u lijepom sjećanju, osobito njegova svetačka pojava i njegove blage, smirujuće, ohrabrujuće i proročke riječi. On je doista bio tihi svjedok vjere u gradu Rijeci. Glas o fra Anti u Rijeci među vjernicima još za njegova života bio je - on je svetački lik grada Rijeke, a osobito je to postao nakon blažene smrti. Nakon glasa naroda, naša provincijalna uprava zamolila je riječkog nadbiskupa Ivana Devčića da započne ili otvori informativni proces i ispitivanje glasa svetosti fra Ante

među vjernicima u gradu Rijeci. Uprava me predložila nadbiskupu za imenovanje u prikupljanju usmenih i pismenih svjedočanstava od živućih svjedoka. Ja sam odgovorno započeo svoj posao. Pismeno sam zamolio riječkog nadbiskupa potkrijepljeno sa svjedočanstvima nekih svjedoka da otvori nadbiskupijsku dijecezansku kauzu za proglašenje fra Ante Tomičića blaženim. Nadbiskup je otvorio kauzu 12. srpnja 2005. godine i tada je utemeljio crkveno nadbiskupijsko sudište za ispitivanje vjerodostojnih svjedoka, usmeno pod prisegom. Pred to sudište izišlo je 45 svjedoka razne dobi, profesija i staleža. Sudište je u Riječkoj nadbiskupiji završilo svoj odgovorni posao 12. lipnja 2007. godine. Sada se svi dokumenti, a ima ih podosta, prevode na talijanski jezik i kada prijevodi budu dovršenii, svi dokumenti službeno će se proslijediti ili odnijeti u Vatikan u Kongregaciju za proglašenje blaženih i svetih. Molitvom svi pratimo ovaj duhovni posao. Budite zahvalni Bogu, braćo i sestre, što je Josipa, fra Antu, pozvao na svoj put i vodio ga tim putem svetosti. Željeli bismo posvjedočiti cijeloj Crkvi da imamo još jednog velikana u duhu i vjeri. U Ričicama se rodio, u Rijeci je fra Ante Josip najduže živio i djelovao i uzdigao se do svetosti. Mi Hrvati, dakle, imamo ponovno na čemu zahvaljivati Bogu. Imamo još jednog malenog brata, ali velikana duhom, iz svog podneblja. Molite svi, i mi u Rijeci, i vi ostali, da fra Antu dobri Bog što prije učini blaženim pred licem Crkve na zemlji čašću oltara, a molite se i fra Anti u zagovor da Bog po njemu učini čudo, osobito da ozdravi nekog bolesnika ili bolesnicu koji boluju od teške i možda neizlječive bolesti. Ako se to dogodi, pošaljite mi svu potrebnu dokumentaciju o tome. Moja adresa je: fra Stanko Dodig, Kapucinski samostan, Kapucinski trg 7., 51 000 Rijeka

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Nacionalno hodočašće svetoj Elizabeti u Jalžabet

Prigodom proslave Godine svete Elizabete Ugarske, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda, u subotu 17. svibnja 2008. godine održano je hodočašće u jedinu župu u Hrvatskoj Kako su koja je posvećena Dubrovčani njoj na spomen, o doživjeli kojoj smo pisali u hodočašće? prošlom broju, a to je Jalžabet u Podravini. Put do Jalžabeta Hodočašće je pod alžabet! Bože, gdje je to mjesto u kojem će se održati Nacionalno motom »Zajedništvo hodočašće članova FSR-a i Frame sa sestrom milosrđa« pod motom »Zajedništvo sa sestrom povodom 800. obljetnice organiziralo Nacionalno milosrđa«, rođenja naše zaštitnice svete Elizabete? Ma koliko god bilo daleko, Bože, vijeće Franjevačkog mi idemo! Automobilom ili autobusom, udobno ili manje udobno. Ta kosvjetovnog reda liko se zbog nas sveti Franjo truskao na magarcu strmim puteljcima La (FSR) i Franjevačke Verne, Greča… i prokrvario tabane mladeži (Frama). neasfaltiranim umbrijskim cestama. Putujemo iz svih krajeva domovine; Ovim je hodočašćem kao krvotok smo što se slijeva u srce i kuca ljubavlju. Mi s mora, s juga Franjevačka obitelj domovine, putujemo sjeveru, Podravini. Molimo, blagoslivljamo, divimo obilježila 800. se ljepoti prostorã u koje uranjamo, njima se bogatimo, a ništa sebi ne obljetnicu njezina prisvajamo. Ljepote na pretek svima. rođenja (1207. – 2007.), Ispraća nas modro-zlatna površina mora, kilometarski sagovi dobroa ovako velike došlice, žuto-zlatne žuke i rascvali ljubičasti pelin prostrti uz autoput i obljetnice slave se ceste. U Gorskom kotaru dočekuju nas i ispraćaju visoke jele. Oku i srcu obično tijekom dvije nam se daruju potočići, rječice, rijeke godine.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

i zagrljene kućice na proplancima što liče stisnutoj šaci, a crkveni zvonik kao uzdignut kažiprst k nebu. O Bože, samo Tvojom milošću može srce spoznati i izdržati snagu Tvojih darova. Ma pitala bih te nešto, Bože! Oprosti mi! Kada si stvorio svijet i vidio »da je dobro«, jesi li se i sâm začudio svojoj čudesnosti, ostao bez daha, bez riječi, zanijemio od te ljepote u vjekove da nam po njoj govoriš darom svoje milosti? Do Jalžabeta imamo dva odmorišta: prvo, kod braće franjevaca u Zadru i drugo, kod sestre Ane Melnjak u Varaždinu. U Zadar stižemo u suton, u grad sa »najljepšim izlazom sunca«. Najprije smo na Svetoj misi, a potom na rivi. Kako biti tu, a ne čuti jedinstvene morske orgulje na svijetu što zvucima radosti i tuge otkrivaju daleke tajne morskih prostranstava. Čudesan je i »pozdrav suncu«. To je kompozicija svjetla što noću isijava prikupljenu energiju u lelujavim nijansama duginih boja.

Ljudima prijatelj Stižemo u Varaždin u kojemu se upravo održava izložba cvijeća. Ma, Varaždin i jest grad cvijeća. Cvijeće posvuda: po prozorima, u vrtovima, parkovima, na visokim rasvjetnim stupovima s bezbroj boja i mirisa. Tu nas dočekuje naša sestra Ana čiji smo gosti izdaleka prostorom, ali blizu u srcu po ljubavi. U kući žive tri generacije, a sve odiše vjerom, mirom, skladom, poštovanjem, ljubaznošću i dobrodošlicom. Blagost i ljepota krajobraza prelila se u duše ovih dragih domaćina i oni ih jednostavno proživljavaju. I ne samo obitelj Melnjak. Svi koje smo tih dana susretali, svjedočili su nam ovu spoznaju i dar.

Dolazak u Jalžabet

bilo zamijetiti osmijeh, lijepu riječ, plamen koje se gotovo razbuktao u požar ovog susreta.

U sportskoj dvorani

dlazimo na prvi dio susreta u sportsku dvoranu. Na zidu mreža (O, Bože, zar si pozvao mene), veliki znak TAU i ispod kip svete Elizabete kako pruža kruh, pa i nama. Premalo je sjedećih mjesta za sve »odazvane«, ali mladi, pa i braća svećenici, sjedili su na podu. Mladi su započeli pjesmu »Vijek hvaljen budi, o moj Gospodine«, koju smo svi prihvatili. Program vode framaši Siniša Pucić i Jasna Krapac. Iz listića molimo molitvu za početak

osunčano jutro 17. svibnja putujemo oko pola sata iz Varaždina u Jalžabet. Župa Jalžabet spominje se već 1334. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije. Mjesto se najprije zvalo Suhodol po tamošnjim plemićima. Od 18. st. nosi ime naše zaštitnice po kajkavskom nazivu za Elizabetu, »Jalža«. Prekrasna barokna crkva u mjestu jedina je u Hrvatskoj posvećena našoj zaštitnici. O, kako smo samo ponosni na nju, jer »oduševljena Franjinim učenjem, postala je jedna od najuzornijih sljedbenica franjevačkog učenja, pa joj je sâm Franjo, čuvši glas o tome, poklonio svoj plašt kojim se Elizabeta uvijek koristila kad se molila.« U crkvi je pet velikih drvenih oltara, a na glavnom kip svete Elizabete kako siromahu pruža kruh. Uz oltare, ljepotom se ističe i prekrasna drvena izrezbarena propovjedaonica. Uz vatrogasni dom stolovi su prepuni okrepe. Uz svu rascvalost ovoga mjesta, na stolovima su buketi cvijeća. Svi žitelji, njih oko dvije tisuće, zajedno s mladim i srdačnim župnikom vlč. Dominikom Vukalovićem svjedoče o otvorenosti srca koja su nam naprosto darovali kako bismo doživjeli radost zajedništva. Na licima svih organizatora: domaćih, zagrebačkih i svih drugih lako je

zbog ovog susreta. Svi koji su uzeli riječ, pozvali su nas i jače poticali da živimo ljubav i milosrđe i da ovaj svijet učinimo bratskim, uz pomoć i zagovor naših svetaca brata Franje i sestre Elizabete. Članovi KUD-a svete Elizabete izmamljuju nam suze radosnice pjesmom Dobro mi došel prijatelj. Pjevamo s njima, zahvaljujemo na dobrodošlici, ali pljeskom »uručujemo« i pozivnicu.

Procesija i sveta misa susreta… Na hodočašću su mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup i član FSRa, fra Ivan Matić, generalni asistent FSR-a iz Rima, fra Ljudevit Maračić, predsjednik Konferencije nacionalnih asistenata Hrvatske, fra Nikola Bašnec, član Konferencije, fra Željko Železnjak, provincijal Provincije sv. Ćirila i Metoda, fra Mila Krišto, predsjednik Konferencije asistenata Frame, brat Mato Batorović, nacionalni ministar, brat Lovro Sučić, nacionalni predsjednik Frame, dr. Josip Križanić, načelnik općine Jalžabet, te 26 svećenika – duhovnih asistenata mjesnih bratstava. Na ovim našim jalžabetskim rogožinama je i naš domaćin vlč. Dominik Vukalović kao simbol prijateljstva dvaju svetaca: Dominika i Franje.

Procesijom prolazimo mjestom do crkve. Na gotovo svim prozorima jednokatnih cvjetnih kuća izvješeni su prekrasni vezeni ručnici i izloženi kipovi svetaca. S našom pjesmom sjedinjuje se divna zvonjava crkvenih zvona tako da zvuk titra i putuje nebom do obližnjih brežuljaka, a vraća se jekom, pobirući na svom povratku svu ljepotu »ovoga dana što nam ga učini Gospodin« i prosipa nas ovom nebeskom manom. U crkvi nema mjesta za sve pa se smještamo okolo crkve po klupama i travi. Osunčani toplim zrakama

Župnik Vukalović nas ukratko upoznaje s poviješću i životom mjesta i crkve, a potom slijede pozdravi, iskazivanja dobrodošlice i radosti srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

putem svetog Franje Asiškoga, u čijoj je školi naučila živjeti u evanđeoskim vrlinama. Biskup je pred kraj citirao stihove iz pjesme Dragutina Domjanića: Zato si slavna čez leta i leta, Ti sveta Elizabeta. Za vrijeme pričesti mladi pjevaju Franjinu »Pjesmu stvorova«. Završetkom svete mise nije završila i radost zajedništva.

Suvišan ručak iz torbe

svibanjskog sunca, milovani čudesnim povjetarcem čarolija i mirisnih rascvalih ruža te okađeni mirisom tamjana iz crkve, predajemo se euharistijskom slavlju. Pjevala se Peranova misa, misa tog našeg divnog fratra. Služba čitanja je iz knjige Sirahove o čestitoj ženi, iz Pavlove poslanice Timoteju o udovicama i iz Matejeva evanđelja: »Što god učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učiniste.« Nad nama je vedro nebo s tek pokojim oblačićem poput jagnjadi. To se doima poput nebeskih loža iz kojih Franjo, Klara i Elizabeta plješću ovom oratoriju »Ljubav je ljubljena« u tisućama srdaca koja otkucavaju jednim predanje svetoj žrtvi na oltaru. »Sva djela Gospodnja slavite Gospoda; sunce, mjeseče, dani, svjetlo, ptice, sinovi ljudski… slavite Gospoda.« Slavimo, pjevamo, opijamo se ovom čudešnošću u koju uranja i čudesna propovijed dragog biskupa. On govori o Elizabeti prožetoj duhom Božjim po uzoru na svetog Franju, koja po žrtvovanoj ljubavi na zemlji, dobiva onu nebesku, vječnu. Biskup citira dio pisma pape Benedikta XVI. koje je povodom obljetnice svete Elizabete napisao primasu Mađarske uzoritom kardinalu Péteru Erdöu. Elizabeta je usvojila program Isusa Krista, Sina Božjega. Zahvaljujući pomoći najboljih učitelja, krenula je

Franjevačkoj obitelji za ovakve i slične događaje ne upriličuje se neki svečani ručak, nego svatko blaguje i dijeli s drugima ono što je donio sa sobom, a to se popularno zove ručak iz torbe. Ovoga puta takav je ručak bio suvišan pa ga vraćamo kući. Pred vatrogasnim su domom prepuni stolovi ića i pića te se nakon nebeske gozbe krijepimo ovom bratskom gozbom. Grlimo se s poznatom braćom i sestrama, upoznajemo novu, tek likom nepoznatu, razmjenjujemo adrese i telefone te se već sada radujemo nekim novim

Slušamo o predivnim iskustvima i svjedočenjima koja nas opominju, potiču i jačaju da odlučnije i s većim žarom idemo Franjinim i Elizabetinim stopama. Skupljena milostinja u iznosu od 11.130,00 kuna uručuje se predstavnicima triju domova za stare i nemoćne u Jalžabetu. Brat Mato Batorović iznosi da je prisutno više od 800 hodočasnika FSR-a i Frame te da predstavljamo četiri petine zajednica, ujedno najavljuje naše buduće susrete na nacionalnoj razini. Budući da se susret bližio kraju, a jedno je bratstvo već krenulo na put, naš simpatični brat fra Nikola Bašnec, inicijator ovoga susreta, uzeo je riječ i rekao da je sada pred svima nama putovanje svojim kućama. Naše su autoceste dobre, ali ima i onih po kojima nije najsigurnije putovati te nas je za potonje naučio pjevati: »Vozi me, vozi, ili me iskrcaj,ova je cesta, Bože me sačuvaj!«

i s juga ne znamo kakvom je on cestom došao, ali Dalmatina, kao i one druge, bile su izvrsne. Svi smo se sretno vratili kućama živjeti ljubav i milosrđe. Naših dubrovačkih 800 kilometara gore i dolje kao da se pridružuje broju 800, tj. obljetnici rođenja svete Elizabete.

franjevačkim rogožinama.

Završetak u sportskoj dvorani

avršni dio susreta opet je u sportskoj dvorani gdje nas mlada sestra Jasna upoznaje s domaćim KUD-om svete Elizabete, čiji nas članovi oduševljavaju pjesmom, plesom i nošnjama, a osobito njihovi najstariji i najmlađi članovi. Ministri Područnih bratstava upoznaju nas s radom zajednica i svjedoče koliko žive milosrdnu ljubav, tj. Isusovu riječ i Franjin poljubac.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Mlada djevojka u narodnoj nošnji našega kraja čitala je iz priručnika cijelu pjesmu »Spomen na sv. Elizabetu« od Dragutina Domjanića. Ovo svoje mucanje od izvješća završit ću i ja završnim stihovima te pjesme: »… Sedamsto let je prešlo prek sveta, Kaj si Ti mrtva, al leta i leta Rože te cveteju, žarko dišiju, V spomenih na Te živiju. I mi smo ih danas zbrali, Venec iz njih Ti dali Naj Ti veliju: Dok god bu sirota i srca i sveta I Tvoja bu živela slava, Ti srcem kraljica prava, Sveta Elizabeta!« »I MI SMO IH DANAS ZBRALI« i vama ih dali.

Ljudima prijatelj

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

Sveta Elizabeta kao primjer i opomena današnjem svijetu

ijepog jutra, 17. Svibnja 2008., hodočastili su Sv. Elizabeti, svojoj zaštitnici, članovi FSRa i Frame iz svih kraljeva Lijepe naše u Jalžabet, u to pitomo mjesto gdje su ih srdačno dočekali ljubazni domaćini. Ispred vatrogasnog doma bili su postavljeni stolovi na kojima je bilo ukusnih jela za drage goste koji su se ubrzo osjetili kao doma, jer došli su svoji k svojima. Prvi je svima zaželio dobrodošlicu domaći župnik, vlč. Dominik Vukalović koji je ukratko govorio o povijesti župe Jalažabet, za koju je teško nešto sigurnije utvrditi kada je osnovana. U Statutu Zagrebačkog kaptola s popisom župa Zagrebačke biskupije navodi se među župama Komarničkog dekanata crkva Svete Elizabete čiji su patroni plemići od Suhodola. Župnik je rekao da je mjesto Jalža-

Bratstvo FSR-a svetog Mihaela Arkanđela iz zagrebačke Dubrave

bet prije nosilo naziv Suhodol jer to mjesto nikada nije bilo poplavljeno; danas se samo ulica koja vodi prema crkvi zove Suhodolska ulica. Vrijedi naglasiti da je u Godini svete Elizabete na župnikovu inicijativu tiskana i prigodna knjiga o župi i crkvi u kojoj se nalaze i lijepe slike, među kojima dominira upravo Sveta Elizabeta. Na početku se nalazi Pismo Svetoga Oca pape Benedikta XVI. od 27. svibnja 2007. godine primasu Mađarske, uzoritom kardinalu Péteru Erdöu prilikom proslave 800. obljetnice rođenja Svete Elizabete Tirinške ili Ugarske.

Obnovili smo štovanje Svete Elizabete u Jalžabetu

ako se crkva Svete Elizabete spominje u 14. stoljeću, današnja župna crkva potječe iz sredine 18. stoljeća, a podigli su je vlasnici jalžabetskog plemićkog dobra i patroni župe. U knjizi je prikazan kratak životopis Svete Elizabete i Legenda o ružama. Nakon kratkog povijesnog prikaza mjesta, crkve i župe, župnik Vukalović je na kraju još jednom svima zaželio dobrodošlicu te da se osjećaju kao doma, što je već bio dio našega iskustva.

Djevojke u »šlinganoj« nošnji nosile su u procesiji sliku svete Elizabete Potom je prisutne pozdravio načelnik općine Jalžabet, dr. Josip Križanić, izrazivši radost što je u ovo mjesto došlo toliko hodočasnika. Spominjao je i činjenicu da je u općini zavladala bijela kuga, tj. da je više umrlih negoli rođenih. Naveo je da se već počeo graditi dječji vrtić i ujedno najavio da će se otvoriti gospodarska zona kako mladi ne bi imali razloga odlaziti iz ovoga kraja. Zato se nadamo da će i Crkva, koja se inače zalaže za obitelji, u tome dati svoju podršku, a pomaže i ovakvo hodočašće, rekao je između ostalog načelnik. Nakon ove dobrodošlice prisutne su pjesmom »Dobro mi došel prijatelj« pozdravili članovi tamburaškog sastava KUD-a sv. Elizabete iz Jalžabeta, a veliki pljesak na kraju bio im je nagrada. Nakon pozdrava i dobrodošlica, riječ su dobili članovi Frame koja ove godine slavi šezdesetu obljetnicu osnutka, a ujedno je i trideset godina od potvrde Pravila FSR-a u kojemu se spominje i Frama. Predstavnik Frame, Lovro Sučić, zaželio je svima da budemo znak vremena kao što je bila sveta Elizabeta, a to je znak ljubavi i Božje dobrote. U osvrtu na ovaj dan na kraju je

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

bila poznata i priznata, te se nadamo da će svijet slaviti i neke druge obljetnice njezina života.«

govorio ministar Nacionalnog bratstva, Mato Batorović koji je župnika Vukalovića posjetio već na blagdan Bezgrješne 8. prosinca 2007. godine i izrazio mu želju za ovo hodočašće. Na kraju je ministar pozdravio sve duhovne asistente, ministre i sve prisutne. Ovaj susret i hodočašće članova FSRa bio je prilika za trajnu formaciju članova, o čemu se često govori na našim sastancima. Ta bi formacija o franjevačkom duhu, kako prvog, drugog i trećeg reda, tj. samostanskih redovnika, redovnica i svjetovnih franjevaca (FSR), na osobit način trebala doći do izražaja sljedeće 2009. godine, tj. prigodom 800. obljetnice Franjevačkog reda. Neka nas u tome vodi Duh Sveti! U odnosu na upoznavanje Franjevačke obitelji, pred očima nam treba biti život prve kršćanske zajednice čiji su članovi bili postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42). Isto su tako bili jedno srce i jedna duša i sve im je bilo zajedničko (Dj 4,32). Na kraju programa u sportskoj dvorani, pristupila mi je u narodnoj nošnji toga kraja jedna članica KUD-a i rekla: »Joj, pak mi ne znamo kaj imamo!«

Euharistijsko slavlje

oga je dana crkva u Jalžabetu bila premalena da bi primila sve vjernike, a pogotovo nije mogla svima omogućiti da za vrijeme mise sjede. Oni koji nisu stali u crkvu te su ostali vani, nisu bili ni u čemu prikraćeni jer se župnik Vukalović pobrinuo za dobro ozvučenje te su svi mogli sudjelovati u slavlju molitvom, pjesmom, slušanjem riječi Božje i njezine poruke. Misni obrazac bio je od blagdana svete Elizabete. Slušali smo misao iz knjige Sirahove o čestitoj ženi koja je radost mužu svom…, zatim Pavlovu misao iz poslanice Timoteju o udovicama koje treba poštivati, a koje su posve same, pouzdaju se u Boga,

Misno slavlje s generalnim duhovnim asistentom fra Ivanom Matićem i franjevačkim provincijalom fra Željkom Železnjakom te dvadesetak svećenika predvodio je varaždinski biskup mon. Josip Mrzljak odane su prošnjama i molitvama noć i dan…, te iz Matejeva evanđelja o Posljednjem sudu, gdje se Isus izjednačuje s najmanjima: »Što god učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učniste«(Mt 25,40). Nakon Službe riječi predvoditelj slavlja mons. Josip Mrzljak počeo je svoju propovijed sljedećim riječima: »Braćo i sestre, prije 800 godina rođena je jedna djevojčica. Da li samo jedna? Vjerujem da ne! Tog je dana bilo rođeno puno dječaka i djevojčica, ali samo jedna svetica. Pitamo se kako ti ljudi postanu tako poznati da ih se sjećamo i nakon toliko stoljeća? S druge strane, kad bismo pitali ljude u našem društvu jesu li ikada čuli za svetu Elizabetu, mnogi bi sigurno odgovorili da nisu. Možda bi naveli neke druge osobe koje su tada rođene.

U nastavku je biskup ponovio misao pjesnika Domjanića da sve prolazi, i ljudi i vojskovođe, a ono što ostaje, jesu dobra djela. »To je svima nama velika utjeha, tj. da svoj život gledamo u svjetlu Božje riječi koju smo upravo čuli, tj. po čemu će Bog na kraju suditi čovjeka i kako se čovjek drži tih propisa i zakona, po kojima ćemo svi mi biti suđeni.

Bog je milosrdan

ako se ljudi samo boje nekih zemaljskih sudova, pa i kad se kod nas govori o pravosuđu, o sudstvu, o tome kako jedni druge sude. A kakav će sud biti na kraju? To nam je svima velika utjeha, tj. da dobra djela ostaju. Kad govorimo o Bogu milosrđa, onda znamo da je taj Bog bogat milosrđem i da oprašta naše ljudske slabosti, pa čak ih i zaboravlja, a ono što ostaje jesu dobra djela koja uvijek idu s nama. Zato kad razmišljamo o tome kakav će biti taj sud, onda to nije strah nego ohrabrenje. To je ohrabrenje da i mi idemo milosrdnim putem te da i mi možemo biti milosrdni prema drugim ljudima, da i mi možemo činiti ono što je dobro jer dobro je ono što ostaje.

Evo, mi danas okupljeni ovdje, dobro znamo tko je bila ta djevojčica, što je ona u životu kasnije postala i što danas znači nama. Zato smo danas ovdje, u crkvi koja je njoj posvećena. Mi kršćani obično posvećujemo naše crkve pojedinim svecima koji su nam poznati kao i otajstvima naše vjere. Od svetaca tražimo primjer u njihovu životu, ali isto tako tražimo i njihov zagovor.

Za ono što smo nekada pogriješili, imamo sakrament pomirenja u kojemu nam se oprašta i zaboravlja. To nam je jedna velika utjeha da imamo ohrabrenje te idemo tim putem, da ne malakšemo, da ne gledamo samo sebe, nego da gledamo i one pokraj nas, i to ne samo u našem okruženju, nego kao Crkva koja je jedna, sveta, katolička i apostolska po cijelome svijetu. Kao članovi Crkve moramo imati osjećaj za druge ljude. Zato se ne možemo zatvoriti u svoj uski krug i gledati samo ono što je za nas dobro.

Prije 100 godina svijet je na čast svete Elizabete obilježio 700. obljetnicu njezina rođenja. To znači da je ona

Današnji svijet u kojemu živimo – a ne možemo izabrati neki drugi, možda bolji, kojega želimo stvoriti jer u

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

ovakvom svijetu ne možemo navodno učiniti ništa – trebamo prihvatiti. Elizabeta također nije izabrala sâma, nego se rodila u tom svijetu. Njoj je bilo dobro, ali nije mogla mirno prolaziti pokraj ljudi koji su bili u nevolji. Uvidjela je poteškoće u kojima ljudi žive i pomagala im, i zato je postala poznata po čitavom svijetu, osobito u ovom dijelu Europe. Za nju nisu postojale granice kada je trebalo činiti dobro.

Uvijek se može iskazati milosrđe!

a nas kršćane i katolike isto tako neće biti granica kada činimo dobro. Mi ne možemo nekako ostati neosjetljivi za one koji su stradali u Mijanmaru, za one koji stradali u potresu u Kini. Jednostavno, Crkva ne može ostati neosjetljiva. Mi ne možemo reći: To je tamo, negdje daleko. Što ja imam s tim ljudima? Kako im ja mogu pomoći? Uvijek se može pomoći, uvijek se može iskazati milosrđe! Ako ništa drugo, onda barem svijest da smo pripadnici Crkve i da kao takvi moramo i njih imati na misli u svojim molitvama, a onda im i materijalno pomoći koliko je to moguće. Dakle, djela milosrđa koja je činila sv. Elizabeta, činila je dakako zato jer je bila prožeta riječju koju smo i mi slušali (Mt 25,40). Ona je isto tako bila prožeta duhom svetog Franje koji je ostavio bogatstvo da bi na drugačiji način postao bogat, da bi postao bogat milosrđem. Ostavio

S posebnom radošću svi su prisutni pratili program

je zemaljska dobra i bogatstva kako bi stekao neka druga dobra. Evo, braćo i sestre, to je ta milosrdna mudrost kako izabrati i gdje naći bogatstvo svojega života. Gdje je uporište našega života? To je ono što nas uče sveci, to je ono što možemo naučiti i od svete Elizabete; mi koji je na osobit način želimo slijediti, upravo u tom franjevaštvu, u toj jednostavnosti, u siromaštvu od materijalnih dobara, ali u bogatstvu duhovnih dobara koje crpimo i na primjerima svetaca. Oni su crpili snagu na Božjoj riječi te su nam u tome primjer i uzor, ali oni su nama zagovornici i pomoćnici jer nam pomažu da idemo tim putem, da imamo odvažnosti za taj put u vremenu u kojemu živimo. Evo, došli smo danas ovamo, u ovu župnu crkvu u Jalžabetu, koja je posvećena svetoj Elizabeti, a ona je sigurno bila nadahnuće mnogima. Tu se spominjemo njezinih djela i na neki način njezina života. Čuli smo kako je prije 100 godina hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić bio inspiriran njezinim životom… Zato sada slavimo 800. obljetnicu Elizabetinog rođendana, te djevojčice koja je postala žena svoga vremena, ali ne samo svojega, nego i svakoga vremena. U svom pismu primasu Mađarske, kardinalu Péteru Erdöu, Papa Benedikt XVI. spominje upravo tu Elizabetinu veličinu koja može biti nadahnuće mnogima u Europi, »jer ona i danas podsjeća svoje sugrađane kao i stanovnike europskog kontinenta na važnost neprolaznih evanđeoskih vrijednosti… Neka međunarodna godina svete Elizabete bude za Mađare, Nijemce i sve Europljane prava prigoda da se pokaže kršćansko nasljeđe koje su primili od otaca kako bi iz tih korijena i dalje crpili potrebnu hranu i davali obilate plodove u novom tisućljeću koje je nedavno počelo«, kaže između ostalo Papa. U tome mi vidimo jednu širinu, gledamo sve one koji su potrebiti i tako sljedmo svetu Elizabetu. Zato danas

ovdje molimo, u ovoj župnoj crkvi da i nama bude nadahnuće, ali i da nam bude zagovornica u našem svagdašnjem životu«, završio je biskup Mrzljak.

Članice KUD-a svete Elizabete Nakon Službe riječi molile su se Molitve vjernika s deset zaziva koje su predmolili članovi FSR-a i Frame iz svih područja Hrvatske. Sva milostinja koja se skupila na ovoj misi bila je u donesena pred oltar u košari s ružom, a članovi Vijeća FSR-a predali su je jednoj siromašnoj obitelji. Na misi je pjevao sastav Frame iz Zagreba, a Svetoj pričesti pristupili su gotovo svi sudionici ovog lijepog hodočašća.

Ponovno u sportskoj dvorani

akon ručka iz torbe, kako se to kaže u Franjevačkoj obitelji, nastavljen je duhovni program u sportskoj dvorani. Bratstva iz svih pet područja FSR-a i Frame govorili su kratko o milosrdnom djelovanju u svojim sredinama, a program su uzveličali članovi KUD-a svete Elizabete iz Jalžabeta te glazbeni sastav Frame. Lijepo je bilo pratiti domaći KUD, u kojemu ima članova iz svih generacija, a posebnu su simpatiju izazvali oni najmlađi koje su hodočasnici nagradili burnim pljeskom. Netko je od prisutnih predložio da se takvo hodočašće organizira i u Vukovaru - gradu mučeniku, što je burnim pljeskom i prihvaćeno. Program je bio predviđen do 16 sati, ali izgleda da se nikome nije žurilo

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj kući jer u pjesmi, gostoljubivosti domaćina i radosti susreta braće i sestara kao da je prestalo vrijeme. No, ovo je hodočašće ipak išlo kraju, a pod vodstvom asistenta fra Ljudevita Maračića, završilo je sljedećom zajedničkom molitvom svih prisutnih: Oče nebeski, ti si nam u svetoj Elizabeti Ugarskoj dao novi uzor kršćanskoga života, supruge, majke, udovice, pokornice i milosrdne žene, kontemplativne, brižljive i djelatne u svijetu. Daj da svatko od nas slijedi njezin svijetli primjer, te u svojim obiteljima i bratstvima očituje nazočnost Isusa Krista u siromašnima i onima koji trpe. Daj nam odvažnost da živimo, uz milost Duha Svetoga, savršenu franjevačku radost, vršeći mir i dobro, opraštanje i pomirenje, te tako usrećimo ljude svojega vremena. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. Primivši na kraju blagoslov svetog oca Franje, pomalo smo počeli izlaziti iz dvorane i krenuli prema autobusima koji su nas čekali u obližnjem parku. Sada, kad je stanovito vrijeme prošlo, izgleda da su svi hodočasnici sretno stigli svojim kućama i u svoje zajednice. Dobio sam informaciju da se jedna mlada sestra iz Karlovca, koja je također bila na hodočašću, dva tjedna poslije oprostila od svojih i svoje župe te krenula na malo dalji put i to na Siciliju. Naime, upoznavši duh svetog Franje u FSR-u, a sada i svete Elizabete, osjetila je Božji poziv kojemu se i odazvala te otišla u redovničku zajednicu misionarki ljubavi, tj. sestrama svete Majke Terezije. Bilo joj sretno i pratile je molitve svih članova FSR-a i Frame! Nikola Bašnec

Spomen na sv. Elizabetu LETA dohajaju Leta odhajaju, Sto ih – kak dan koji najkrajši mine, A čovek je kakti metul kakov droben Ili mušici maloj spodoben. Nit se ne spazi – vre zgine. I koji su v zlatu se rodili, I koji su hiljade vodili, I oni mogući i jaki, i koji su slavni junaki, Dušili dušmane v krvi, I oni po znanju prvi – Ni ih. – Pozabljen je vsaki, Kak najvekši siromaki, Prejdeju gradi i sela, Carstva se zrušiju cela, Ali živa su – dobra dela!

Svoje vse drugome daš, I da nigdar Te ni sram Iti v kolibu i tam, Kam se i habaju drugi. A ti si išla i v noći i dane Med betege hude i grde rane Nositi vračtva i hrane. Muž ti je to prigovaral, Pak Te i zato karal: Da si Ti grofica, kći od kraljice Da nisi Ti para kakve bogice. I bil je tak jenput jen dan Kad nigdo ni mogel van, Bila je zima, tak strašna zima, Koja kak z ledom do srca te prima, I oči suzi i zimlje ti dah. Al Elizabetu ni strah! Zna ona: vnogi još više sada stradaju, Pomoć od nje se nadaju. Gladnih i slabih je bilo joj milo, Išla je v zimu i vsega zela I kruha i drugo i v krilo si dela.

Onda v Tiringiji bil je vladar, Zemaljski grof i vsih gospodar, Ljudevit, njezin tovaruš i muž. Njemu ni nikoga kvar, Njemu ni nikoga žal. On svoje ljude i zdalka je zbral, V zimi toj lov je napravil, Da bi se on pozabavil. Onda je Elizabetu zatekel, Pak joj je rekel: »Grofice svetla, gospa preštimana, Al ne samo rodom. I lepa si bila Ni ih niš strah toga zimskoga Tak da su i starci i vučeni stali dana, i deca - i gledali vu Te, Kam Oni dostoju hoditi, Kad si na svoje plaščila pute, Susedni dvor koji pohoditi? Gledali lice lepotom kraljice. Kaj Oni to nosiju v krilu? Morti zlato i svilu A tvoje oči, te dobre oči, Za vanjkuš na glavni oltar Samo su čitale, I Majki Božjoj na dar? Samo su pitale, Il su sebe i danas zrobili, Gde bi potrebno bilo pomoći? Da bi pak bogci kaj dobili, A tvoje ruke, te fine i bele, Kaj nosiju hrane za siromahe Suze nesrećnim su brisati štele, I druge niškoristi vsake? A ne samo zlato i bisere dragale, Još moreju v grad naš koji beteg Neg i betežnom i gladnom donesti pomagale. Če se ne smrzneju negde na cesti. Al muž je Tvoj čovek bil grubi i Kaj oni muliju, strogi V zemlju glediju? Tak da pred njim su i drhtali vnogi Zakaj trepećeju? Hrabri vojaki i dušman mu vsaki, Bi Oni šteli tak dobri biti Kak ne bi bogci i siromaki. I svoje krilo odkriti?« I k njemu je došla Tvoja slava, Čul je da vsaki Te preštimava, A Tebi je bilo tak belo lice, Čul je da deliti samo znaš, Zato si slavna čez leta i leta Ti, sveta Elizabeta! Tebi je, kraljevskom srećnom detetu, Moglo bit vse, kaj je lepo na svetu, Ali za ljubav si Ti samo znala, Vsakomu srca i pomoći dala, Živela Ti si kak koja bogica, Makar si bila i rodom kraljica.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

iskrice srca moga...

Pak si ga gledala z okom svetice, V kojem je suza pekla, Al nisi niš rekla. Samo si opravu svoju raskrila, A tam je do vrha bila Roža do rože dišuća, črlena, Dok je vse bilo po dolu i bregu Mrtvo v ledu i snegu, A grof je, zemaljski vladar, pobledel, Vu Te kako čudo gledel I kleknul pred Tebe doli, Kakti da moli. I rože su teške i sladko dišuće, Kak da je leto vruće, Padale Tebi s krila, Da si vsa v cvetju bila. Sedamsto let je prešlo prek sveta, Kaj si Ti mrtva, al leta i leta Rože te cveteju, žarko dišiju, V spomenih na Te živiju. I mi smo ih danas zbrali, Venec iz njih Ti dali Naj Ti veliju: Dokgod bu sirota i srca i sveta I Tvoja bu živela slava, Ti srcem kraljica prava, Sveta Elizabeta Dragutin Domjanić

Ljubav... Sama u tišini noći. Lagani proljetni povjetarac miluje grane drveća, a opojni miris tek procvalog jorgovana širi se. Nebo obasjano s bezbroj zvijezda, a Mjesec umiljatog smiješka. Kao da me gleda. Nisam sama, pomislih, sve je uzvišeno, vrijedno divljenja, sve je od Boga. Razmišljam, a misli kao da se utrkuju koja će biti u središtu mog razmišljanja, kao da se natječu, stvaraju varijacije na temu, temu ljubavi. Ljubav! Da, osluškujem tišinu ljubavi u srcu. Miruje kao i priroda koja sada spava. Ljubav! Posuđena, dana od Boga. Ljubomorno je čuvam. Ona je samozatajna, duboka, iskrena. Moja utjeha, moja snaga, moje nadahnuće, moj život. Ljubav. Od Boga dana. Još jedan pogled na nebo. Zvijezde polako gube svoj sjaj, a Mjesec tromo odlazi na počinak. Sviće, u krošnjama drveća bude se ptice koje počinju svoj jutarnji koncertni pjev. Danas će biti lijep dan, dan pun ljubavi, ljubavi dane i posuđene od Boga. Vesna Levak

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Subraća Reda u kojem je živio sv. Leopold Mandić Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

NOVI BLAŽENIK Papa Benedikt XVI. već je 17. prosinca 2007. najavio da će Crkva iznova dobiti nove blaženike. Prigodom posebnog godišnjeg primanja voditelja, takozvanih postulatora, svih postupaka za proglašenje blaženih i svetih, priopćio je da će osmoricu Slugu Božjih proglasiti blaženima među kojima se nalazi također i jedan kapucin iz Libanona, Kahlil Baddad, u kapucinskom Redu poznat kao fra Jakov iz Ghazira, svećenik.

stog je dana Papa ovlastio Sveti Zbor za proglašenje svetih da se objave Dekreti koji se odnose na priznavanje njihovih herojskih kreposti. Iako tada još nije bio određen dan njihova uzdignuće na čast oltara, Crkva se radovala tom skorašnjem događaju. S punim opravdanjem, i mi franjevci kapucini.

fra Jakov iz Ghazira 1875.-1954.

aš brat, Sluga Božji, fra Jakov iz Ghazira, 22. lipnja 2008. proglašen je blaženim. I od toga se dana svatko od ljudi može obraćati Gospodinu po zagovoru fra Jakova i u njegovu životu nalaziti uzor za nasljedovanje.

Djetinjstvo i mladenačka dob

a bismo se bolje upoznali s tim novim uzorom, želimo ga upoznati na temelju njegova životnog djela, svetosti i kreposti, nošeni snagom istoga Duha Svetoga otkriti kako i svoj vlastiti život učiniti djelatnim i plodnim po svjedočanstvu u ovom našem vremenu koje ćemo davati u vjernosti Bogu, i po zauzetoj ljubavi prema braći ljudima bez obzira na različitost narodnosti, boju kože, kulturu i vjeru. Blaženi Jakov iz Ghezira rodio se u mjestu Ghaziru, tridesetak kilometara sjeverno od Bejruta, na području Kesrwan-Mont Liban, 1. veljače 1875. godine - od roditelja Petra Haddad i majke Shams, kao treće od četrnaestero djece. Na krštenju je dobio ime Kahlil. U djetinjstvu je bio dobro vjerski odgojen, u katoličkoj obitelji, što će se odražavati i u svim njegovim razvojnim godinama i cijelom životu. Takav mu je odgoj pružila, prije svega, vrlo pobožna majka koja je uvijek željela u srcu da joj sin jednom postane svećenikom. U dobi od sedam godina roditelji su

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Kahlila poslali u školu svetog Franje koju su vodili talijanski kapucini. Nakon osnovnog školskog obrazovanja, roditelji ga šalju u kolegij svetog Alojzija u Ghazir, a potom u kolegij Sagesse. Vrlo nadaren, radin, savjestan Kahlil nije nailazio na nikakve poteškoće u svom školovanju. Nakon što će otići iz kolegija u Sagessi, 1892. otputovat će u Egipat da nađe posao i da se zaposli kako bi štogod zaslužio i stekao za život. Budući da je postao profesor arapskog jezika, 17 je godina obavljao profesorsku službu u Aleksandriji egipatskoj. Bio je profesor u kolegiju svetoga Marka, a osim toga, neprestano je održavao tečajeve arapskog jezika, posebno po bogatim egipatskim obiteljima. Nakon toga se vratio u svoje rodno mjesto s čvrstom odlukom da postane kapucin. U proteklim godinama je mnogo razmišljao o tome da postane svećenik, kapucin. Njegov se otac protivio toj odluci i redovničkom pozivu. Kahlil je ipak s odlučnošću i odrješito odgovorio ocu i drugima koji su ga htjeli odvratiti od tog poziva: „Postat ću svećenik, pripast ću Bogu i nitko me neće od toga odvratiti“. I druga je

Ljudima prijatelj poznata njegova izjava: „E, pa dobro, postat ću svećenik i pokazat ću vam kako su dobri svećenici“. Družeći se od djetinjstva, za vrijeme školovanja i u odrasloj dobi s kapucinima, promatrajući njihovo apostolsku djelatnost, konačno se opredijelio za svećenika u kapucinskom Redu. Nadvladavši sva protivljenja, stupio je 26. ožujka 1894. u Kapucinski red pod novim imenom fra Jakov iz Ghazira. Za svećenika je zaređen u Bejrutu, 10. studenoga 1901.

Neumoran apostolski rad i zadivljujuća zauzetost

astala su teška vremena za Libanon s „novim idejama“. U ono vrijeme, biblijska društva i izaslanici, agitatori masonerije i laicizma ujedinili su se da unište katoličku vjeru u srcu tog vrijednog naroda. Kapucini su razmišljali i pitali se što im je činiti da preteknu „nove ideje“ prije nego se ukorijene? Odlučili su osnovati mnogobrojne škole na cijelom području Libanona. A tko bi to mogao bolje izvesti, nego domaći sin voljene domovine, otac Jakov iz Ghazira? Dao se bespoštedno na posao. Jedan od najvažnijih ciljeva bio mu je širenje katoličke vjere i obraćenje muslimana u duhu poštivanja svakog čovjeka, njegovih životnih opredjeljenja i stavova, u iskrenom dijalogu s Islamom. Otac Jakov odlučno izjavljuje: „škola je ključ koji otvara vrata našeg kapucinskog apostolata“. Već 1910. otvorene su 163 škole s 7.500 đaka u cijelom Libanonu, po selima i po manje pristupačnim brdskim krajevima. Na kraju Prvog svjetskog rata, 1918. s raspadom središnjih imperija, Turska je napustila Libanon i on zadobiva svoju samostalnost. Budući da je Libanon ostao razoren i spaljen, u njemu je zavladalo siromaštvo, glad i nemoral. Kapucini su se prenuli i uz vjersku poduku silno su se založili za uklanjanje gladi, bi-

jede i svake vrste nevolje. Otac Jakov je organizirao prehranu puka s osnivanjem petnaestak takozvanih „pučkih juha“ (pučkih kuhinja) u kojima je davao 18.000 obroka dnevno. Za ratnu siročad i napuštenu malu djecu otvorio je 24 sirotišta u kojima je bilo smješteno 24.000 dječaka i djevojčica kojima nije bila pružena samo ishrana, nego i pouka, školovanje i osposobljavanje u raznim vještinama obrta i kućnih radinosti. A otac Jakov je neprestano posjećivao sva središta školovanja, pješačenjem i do 30 kilometara na dan. Postao je slavan i zbog drugih društvenih ustanova. Dao je sagraditi prihvatilišta za starce, prosjake, siročad, savjetovališta za djecu, bolnice, posebno psihijatrijsku bolnicu s 1000 kreveta na brdu Oall-ed-Dib koja je prozvana „Mali Kotolengo“. Posebnu pozornost zaslužuje veliko djelo oca Jakova osnivanjem časnih sestara franjevki od Križa u Libanonu, koje su se posvećivale djelima ljubavi u korist najsiromašnijih i najpotrebnijih slojeva ljudi, osobito u mnogobrojnim bolnicama koje je osnovao naš novi blaženik, Jakov iz Ghazira. Libanon, želeći najsnažnije i u cijelosti izraziti zahvalnost za njegovo životno djelo, za dobro njegove zemlje i svih kojima je služio, sažimlje Blaženikovu veliku dušu njegovim riječima ovako: „Ja previše ljubim svoju

Zemlju; moja je to Zemlja! Njezinim stazama prolazim duž obale i sve do najviših brda. Predobro poznam jednostavnu vjeru svojih sunarodnjaka i opasnosti kojima su izloženi. Ne mogu, a da se ne založim svim sredstvima učiniti plodnim ovaj apostolat.“ To su prepoznali Libanonci. Zato mu je za njegov veliki doprinos Vlada dodijelila dvije zlatne medalje, tri srebrene i odlikovanje „Časnika Reda Cedar“.

U svemu čovjek Božji

rkva nije mogla ne zapaziti uzornost Božjega čovjeka, njegov apostolski žar i rad, svetost života i kreposti, nego je na „glas naroda“ pokrenula postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Jedan muslimanski novinar je zapisao: „Ako ovaj čovjek nije svet, u čemu je onda svetost? Nije važno kojoj vjeri pripada ako je netko svetac. Nije važno da li nosi na svojoj glavi kapicu ili turban kada čini dobro i sije bratstvo u srcima“. Postupak za proglašenje blaženim oca Jakova nisu tražili samo vjernici katolici, nego i svi najveći uglednici Libanona pa čak i muslimani i drugi. Započeo je 1960. u Bejrutu. Završen je i apostolski proces o herojskom stupnju kreposti. Otac Jakov iz Ghazira proglašen je u Bejrutu blaženim 22. lipnja 2008. Njegovi se posmrtni ostaci sada nalaze u staroj crkvici koju je sagradio Blaženik, u „Notre Dame de la Mer“ u Oall-ed-Dibu. Nikola Stanislav Novak

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj MLADI MLADIMA

Komentiraj članke na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/ Poštovani! Srdačno pozdravljam cijelo uredništvo našeg i vašeg lista „Ljudima prijatelj“.

Bog ima cipele! Anika Sačić, Jakopovec (Varaždin)

a redovitom susretu mladih koji se održava u okviru seoske kapele (u sklopu priprema za Suret hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu) mladi su dobili zadatak da na komadu papira nacrtaju Boga i sebe. Oba crteža morala su biti napravljena samo jednim potezom po crtežu. Mladi, njih desetak, odmah su prionuli na posao. Bilo je svakojakih crteža, svaki je od njih imao skrivenu poruku. Tako je jedna djevojka Boga nacrtala kao uskličnik, a sebe kao upitnik: druga, Boga kao križ, a sebe, kao grob. Jedan je mladić nacrtao dva čovječuljka - jedan čovječuljak prikazuje Boga, drugi je vrlo sličan njemu, jedino mu nedostaje ruka.

Uglavnom, svi su Boga nacrtali kao neko više, savršeno biće, a sebe kao osobu s nedostacima, pitanjima i ograničenostima. Napose mi je pred očima ostao crtež jednog petnaestogodišnjaka. Budući da je crtež morao biti jednostavan i u samo jednom potezu, i on je nacrtao čovječuljka. Dakle, sebe je nacrtao kao običnog čovječuljka, Boga isto tako, samo što je Bogu nacrtao i cipele. Upitah ga za značenje crteža. On reče da je obični čovječuljak, on, a ovaj drugi Bog i kako Bog ima cipele, a on ih nema. Zadivila me jednostavnost njegovih riječi. Nije mi bilo potrebno dulje objašnjavati jer sam uvidjela dubinu tih riječi. Naime, u današnje vrijeme napredne tehnologije, računala i mobitela, ta mlada osoba nije smatrala potrebnim Bogu nacrtati išta od toga. Njemu je bilo važno da Bog ima cipele. Mislim da na ovom istinitom primjeru možemo vidjeti kako Bogu ne trebaju zamršena sredstva da nam se približi. „Trebaju“ mu samo cipele, zapravo trebamo mu samo otvoriti svoje srce. Iako je Bog sve stvorio i sve može, ipak On neće doći tamo gdje ga ne žele. Isus je predivan Bog koji poštuje našu slobodnu volju i važno mu je naše mišljenje. Vjerujte mi,

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Vidim da puno radite i raduje me što su i mladi dobili svoje stranice. Pišem iz mjesta Jakopovec, to je filijala župe Varaždinske Toplice, 29 mi je godina i animator sam svoje Varaždinske biskupije. Milošću Božjom već skoro 4 godine vodim susrete mladih u svojoj filijali. Ima kojekakvih bisera, pa sam se malo potrudila jednog takvog staviti na papir. Ako smatrate da je moj rad u redu, bilo bi mi drago da ga objavite na stranicama koje su posvećene mladima. Mladi su mi posebno pri srcu jer su, eto, ranjivi i vidim kako zapravo u svemu traže neki dublji smisao. Traže nekoga tko ih neće odbaciti čim zataje i pogriješe. Pokušavam im nenametljivo i prijateljski dati do znanja kako u Isusu doista mogu naći i mir, i snagu, i utjehu, i razumijevanje. I kako On daje životu smisao, s Njim čovjek nikad nije izgubljen, niti sam. Ne forsiram ništa. Ja sam ionako samo ljudsko biće koje samo po sebi ne može puno toga. Tako kad Isusu dopustim da u meni i po meni čini što želi, događaju se divne stvari. Eto, toliko od mene. Čestitam vam na zanimljivim i vrijednim člancima. Želim vam svima vodstvo Duha Svetoga u svemu što činite. Puno uspjeha u daljnjem radu! nećete požaliti ako mu dopustite da vam dođe. Korak Božjih cipela nije baš glasan. Osobno, nisam ga ni čula kad mi je došao. Znam samo da sam poput psalmiste žeđala za njime kao zemlja suha, žedna, bezvodna (Ps 63), a Isus, naša raspeta ljubav, to je znao, ušao je u moje srce i od tada više ništa nije isto. Sve dobiva smisao, a ja više ne mogu i ne želim živjeti bez Isusa. Ako Njega nema, sve ostalo postaje nevažno. Bez Isusa život je samo velika praznina, ne živi se „punim plućima“. Zato, ne bojte se. Želim vam poput blagopokojnog Ivana Pavla II. reći da širom otvorite srca Isusu. Dopustite mu da vam dođe, sa cipelama ili bez njih!

Ljudima prijatelj K

ad sam bio prvi razred srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Tomo. Izgledalo je da nosi kući sve knjige. Pomislio sam: “Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber.” Imao sam lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje. Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli nogu tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega. Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima. U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu. Dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. Dodajući mu naočale, rekao sam: “Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala!” Na njegovom je licu bio velik osmijeh, jedan od onih koji izražava iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene pa sam ga upitao kako to da ga prije nisam viđao? Rekao je da je prije išao u privatne škole. Prije se ne bih nikada družio s nekim tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Pristao je. Družili smo se cijeli vikend. Što sam bolje upoznavao Tomu, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja. Došao je ponedjeljak ujutro i tamo je opet bio Tomo s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: “Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga koje nosiš svaki dan!” Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.

Budi ljudima prijatelj Tijekom sljedećih četiri godine Tomo i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Tomo se odlučio za Zagreb, a ja za Osijek. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije. Tomo je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zafrkavao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na pozornicu i govoriti. Na dan mature vidio sam Tomu. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe u srednjoj školi. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je puno više spojeva nego ja, curama se sviđao tako da sam ponekad bio ljubomoran. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!” Pogledao me je zahvalnim pogledom i nasmijao se. “Hvala”, odgovorio je. Nakašljao se i počeo govor. “Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Dopustite da

vam ispričam jedan događaj.” Gledao sam ga u nevjerici dok je pričao priču o danu našeg prvog susreta. Govorio je kako se namjeravao jednog vikenda ubiti te da je ispraznio svoj ormarić kako mu mama ne bi morala iz podstanarske sobe nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smiješak. “Hvala Bogu, bio sam spašen. Prijatelj me spasio od smrti.” Čuo sam uzdah koji je putovao kroz okupljene dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najtežem trenutku života. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom. Tek sam sada shvatio pravu dubinu onoga susreta. Rekao sam sebi kako nikad ne smijem podcijeniti moći djela ljubavi. Jednom malom gestom ljubavi možeš nekome promijeniti život na bolje ili zloćom na gore. Bog nas pošalje u nečiji život, a da i ne znamo da na neki način On djeluje preko nas da spasi čovjeka. Treba osjetiti poticaje Božje i prepoznati Krista u drugima. Tražiti Boga u drugima. “Prijatelji su anđeli koji nas čuvaju, podižu i daju snagu kada naša krila onemoćaju za let.” Međunarodni je tjedan prijateljstva. I sam si (možda) imao, na ovaj ili onaj način, ovo ili slično iskustvo, ali nisi bio senzibiliziran da prepoznaš Božju blizinu i njegovo djelovanje. Pokaži svojim prijateljima koliko ti je stalo do njih i u njima uvijek prepoznaj sliku samog Isusa Krista.

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj MLADI MLADIMA

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Je li potrebno biti nekome potreban?

azgovarah sa svojom prijateljicom od 14 godina. Starija sam od nje 15 godina, ali se razumijemo. Bog mi je udijelio taj predivan dar da s lakoćom komuniciram s mladima i da mi se oni sami obrate kad ih pritisnu problemi. Tako je jednom prilikom moja mlada prijateljica podijelila sa mnom svoja razmišljanja i poteškoće. Da, nije uvijek lako slušati i često se dogodi da se preuveličava. No, kako su mladi koji me okružuju u osjetljivom razdoblju života, trudim se strpljivo ih saslušati. Dakle, jednom mi ona prizna kako misli da je meni lako jer me uvijek netko treba. Da to kod nje, nije tako i kako joj to što ima veliku kuću, ne znači ništa jer nju doma nitko ne treba i da tu nema ljubavi. Rastužio me njen zaključak. Ali istodobno mi je bilo drago što njeno srce čezne za tim vrednotama.

Pokušah joj malo „obojiti“ njezin sivi svijet; rekoh da je i ona potrebna ljudima oko sebe, da samo treba biti na raspolaganju i kako se treba čuvati malodušnosti. Još joj spomenuh kako ne treba zaboraviti da postoji Netko tko je voli uvijek i bez obzira na sve (naravno, riječ je o Isusu). Ne, nije sve odmah bilo ok, niti su s neba njenog života nestali tmurni oblaci. Ali bilo joj je lakše i vratio se osmijeh na njeno lice. Prečesto zaboravljamo kakav je blagoslov kad smo nekome potrebni. Kad nas netko treba, izlazimo iz svog, ponekad sebičnog svijeta i otvaramo se drugima. Nadam se kako ćete se složiti da je poseban osjećaj kad znamo da smo potrebni drugima. Osjećamo se nekako drugačije, bolje, jer smo svoje vrijeme poklonili i drugima. Posvijestimo si da trebamo jedni druge. Tu, ‘dolje’, mi smo samo u prolazu, a tako nam je teško izaći iz okvira sebičnosti i komotnosti. Pa, riskirajmo jednom i budimo tu za druge. Posebno pak budimo tu za Isusa. Kad smo s Njime, sve se isplati i nijedna pomoć bližnjemu nije bez veze ni neprimjetna. Bitno je da činimo dobro i da ne očekujemo ogromne pohvale i zahvale. Ono dobro što činimo, poklonimo Isusu i bit ćemo sretni i zadovoljni. Na kraju ovog našeg razmišljanja, želim vam zajedno s našim sv. Leopoldom reći: »Mi smo ljudi koji idu protiv struje. Neka nas ništa ne obeshrabri, već uvijek naprijed, sa sigurnošću da Gospodin računa na sve napore i nagrađuje sve žrtve.« Anika Sačić

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Kalež Postoji oltar neoskvrnjene misli, i zalog vremena utažen rosom. Lahorom peluda ugnježđena bol, ne dopušta iskri sivog kremena, da utre zaljev vidljivog plamena, stvaran dlanom, nogom bosom. I kad palme ovinjanom uzdahu, uzmu Riječ kaljenu voskom… I kad jezera sinjem izvoru, uzmu šum potomkom mrena… Ostaje halja snježno bijela, ostaje nada poniznosti tijela, ostaje krotkost Njenih stijena, ostaje Ona… podno raspela. Maro Jović

Ljudima prijatelj

Pisma čitatelja Dragi Ljudima prijatelj...

Može li list izlaziti i Još i danas ima više puta u godini? svetih ljudi po uzoru na sv. Hvaljen Isus i Marija! Konačno se odlučih za ovo pismo. Leopolda... U glasniku sv. Leopolda uvijek se može naći zanimljivih stvari. Razmišljam kako bi možda bilo dobro da izlazi i više puta u godini! Neka dobri Bog providi, a vi odlučite da ili ne. Možda bi bilo dobro kada bi se u medijima, barem katoličkim, više govorilo i pisalo o sv. ocu Leopoldu. Što mislite o tome? Ujedno šaljem i svoj prilog za glasnik Ljudima prijatelj. Za ovaj puta, toliko. Neka vas sve blagoslovi i jača dobri Bog i B.D.M. da ustrajete u vašem radu, a sve neka bude na što veću slavu Božju i spas vaših duša. ZDRAVKO VERVEGER, DONJA LOMNICA Dragi g. Zdravko! Slažemo se s Vama da se u medijima, a i onim katoličkim, doista možda premalo govori o liku i svetosti sv. Leopolda Mandića. Upravo zato ovim našim listom želimo što više približavati lik sv. Leopolda svim čitateljima, a u isto vrijeme pokušavamo njime tom našem dragom i velikom/malom svecu dati više prostora u našim katoličkim medijima, te približavati ljude putem ovog našeg glasnika jedne drugima nudeći im raznolike duhovne i informativne sadržaje. Bude li naš započeti rad plodonosan na tom polju i bude li se dobri Bog pobrinuo da polako dobijemo i više suradnika, moguće je onda da i izlazi više puta godišnje nego do sada, (četiri puta godišnje) što je također i naša gorljiva želja

Poštovani urednici i dragi Osječani! List je kvalitetan i ima puno zanimljivih članaka. Počela sam ga čitati od 1976. godine zahvaljujući tadašnjem uredniku lista, uglednom fra Zlatku Šafariću koji je sastavio knjigu crtica iz života fra Ante Josipa Tomčića, strica moje mame. Na poklon sam od njega dobila tu knjižicu i knjižicu o sv. Leopoldu Mandiću. Vjerujte mi, od tada sam štovateljica i sv. Leopolda i preporučujem mu se u potrebama za uslišanja, a kroz veliki životopis Sv. Leopolda kojeg sam dobila u Rijeci od vlč. Dinka Popovića, sve više upoznajem lik Sv. oca Leopolda u ovoj „njegovoj godini“. U prilogu vam šaljem lampion za pokojnog patra Modesta Boraka koji je napisao lijepu pjesmu o fra Anti Josipu Tomičiću. Mojoj mami i meni izradio je, kako on kaže, „vječne krunice“, s krupnim zrncima. Molim na te krunice svaki dan i rado se sjetimo pokojnog patera Modesta s kojim sam se kratko dopisivala, a svojim me riječima mnogo obogatio. Molimo jedni za druge da se svi spasimo! Molila bih, ako je moguće, da se lampion koji šaljem, upali na grobu pater Modesta. S ovim bih privela pismo kraju i svima iskreno zahvaljujem. IKA ŠARIĆ (zapisala njezina kći NADA KULIĆ)SLAVONSKI BROD Iskreno zahvaljujemo na iskrenim riječima podrške i zahvale, a ono što nas molite, bit će izvršeno!

Malo svetište svetog Leopolda u stijeni kraj H. E. “Zakučac”

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

Mir i dobro! Eto, preko zajedničkog znanca, prijatelja, pok. fra Marka Srakića, ostala sam povezana s vama, dragi kapucini! List Ljudima prijatelj zaista je divan, iscrpan, poučan te pun lijepih i raznovrsnih članaka. Svakom broju od srca se veselim. Živim u Srinjinama (kraj Žrnovnice). Spuštajući se prema Omišu, prolazimo kraj H. E. „Zakučac“. Tu se nalazi prekrasno svetište uklesano u stijeni, a posvećeno je sv. Leopoldu. Svetište je malo, ali prekrasno. Ako Bog dâ, mi, žene iz Srinjina, planiramo oko 12. svibnja, blagdana Svetog Leopolda, hodočastiti do tog svetišta i moliti za naše mlade! Uzdamo se u zagovor naše Gospe i sv. Leopolda da će nam toga dana darovati lijepo vrijeme kako bi se mogli okupiti i ostvariti ovaj svoj naum, a i Vas ćemo preporučiti u svojim molitvama! Sve vas skupa pozdravljamo i želimo mnogo blagoslova u radu, za Gospodina, i za bližnje. Neka vas prati zagovor BDM i sv. Leopolda Mandića. Preporučujem se u Vaše molitve. Od srca vas pozdravlja MARE ĐAPIĆ I OBITELJ, SRINJINE Zahvaljujemo na iskrenim željama,

Ljudima prijatelj a nadamo se da ste uspjeli u svome pothvatu za blagdan sv. Leopolda. Možda je u današnjem svijetu izvrnutih vrijednosti posebno važno moliti za mlade koji se nalaze pred svojim životnim izazovima. Korijeni obitelji Mandić sežu upravo iz ovog malog lijepog mjesta Zakučac, odatle u tome mjestu i ovo malo svetište. Bilo bi nam drago ako biste nam mogli poslati koju fotografiju ovog malog svetišta o kojem govorite.

Molite se svetom Leopoldu!

Dragi čitatelji! Zahvaljujemo na vašim pismima! Željeli bismo povezati međusobno sve čitatelje našega lista i tako ostvariti povratnu komunikaciju našeg lista s vama te iz prve ruke prenositi svjedočanstvo koliko je sv. Leopold prisutan u srcima naših vjernika i koliko jedni drugima možemo po uzoru na ovog sveca postati doista “prijatelji ljudi.” STOGA VAS POZIVAMO DA NAM ŠALJETE : SVOJE LITERARNE RADOVE, RAZMIŠLJANJA, OSVRTE... SVOJA DUHOVNA RAZMATRANJA O SVETOM LEOPOLDU I DRUGIM SVECIMA... SVOJE OSVRTE KOJIM BI STE ŽELJELI SKRENUTI POZORNOST ČITATELJA I POMOĆI NEKOME U NEVOLJI...

Vaša pisma i radove možete slati: Poštom, na jednu od adresa: Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Nikola Bašnec Kapucinska 47 10040 Zagreb ili Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ Fra Miljenko Vrabec Kapucinski trg 7 42 000 Varaždin

Poštovani! Pošto sam od vas primila časopis „Ljudima prijatelj“, želim vam se na tome zahvaliti. Ponovno šaljem i svoj skromni dar za dobrotvorne svrhe, nadam se da će stići u prave ruke. Devetnicu sv. Leopoldu, zapravo skoro da i nikad ne prestajem moliti, a nadam se da i neću prestati do kraja svog života. Kome god je teško u životu ili je bolestan, neka samo čvrstom vjerom moli zagovor sv. Leopolda, neka moli jer on uslišava, on pomaže! To govorim iz svoga iskustva i ne moram na glas reći u čemu mi je sve pomogao jer on to zna! Svi su mi sveci dragi, ali naša Gospa, sv. Josip, sv. Ante i sv. Leopold su mi najdraži. Sveti Leopolde, moli za me i moju obitelj. Uvijek zahvalna štovateljica. DRAGICA BLAŽEVIĆ AUSTRALIJA.

ili E-mailom na našu novu adresu: ljudima.prijatelj@gmail.com Zahvaljujemo i nadamo se vašem odazivu! Vaši najbolji radovi bit ćeobjavljeni i prigodno nagrađeni!

POGLEDAJTE I IZDANJE NAŠEG LISTA NA INTERNETU NA ADRESI:

Ljudima -prijatelj .blogspot.com Uredništvo. srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

ZAHVALE ČITATELJA SV. LEOPOLDU

Glas uslišanih

vim putem želim zahvaliti svom rastu malom svecu, a velikom prijatelju, sv. Leopoldu Mandiću, Blaženoj Djevici Mariji i Presvetom Srcu Isusovu na primljenim milostima koje sam dobila po zagovoru sv. Leopolda. Kad mi je bilo najteže i više nisam znala kome da se obratim za pomoć svome bolesnom suprugu, sjetila sam se svog omiljenog sveca sv. Leopolda, čija sam štovateljica i kojemu sam se počela moliti devetnicom. Prije tri godine moj je suprug doživio moždani udar i bio je u teškom stanju i bez svijesti. Liječnik mi je rekao da nema nade da preživi, ali ja sam molitvama utekla sv. Leopoldu i moj se suprug, hvala Bogu, dosta dobro oporavio. Istina da malo teže hoda, ali normalno živi i samostalan je. Sada se preporučujem sv. Leopoldu, Majci Mariji i Presvetom Srcu Isusovu te molim njihov zagovor za svoju djecu i unučad moga bolesnog brata i bolesnu sestru. Zahvalna štovateljica, HALAPA KATICA

ahvala sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i svetoj obitelji za sve milosti koje smo primili. Ja se i dalje preporučujem, molim za sreću i zdravlje, mir i blagoslov Božji, meni i mojoj jedinoj kćeri koju imam, da nam bude i dalje u pomoći, da nas brani i čuva od svakog zla. Za sve milosti, pomoći za dobro i za sve darove koje mi daruju, bit ću im neizmjerno zahvalna.

VUKICA HORGOŠ oštovani prijatelji!

Htjela bih zahvaliti sv. Leopoldu na uslišanim molitvama za ozdravljenje moje unuke koja je imala zahtjevni operacijski zahvat i

bila u teškom općem stanju poslije operacije. Još jednom, hvala! ANDRINA BUZANIĆ SUZAK

oštovani!

Šaljem vam 100,00 kn kao skromni prilog za uređenje oltara dragog i ljubljenog sv. Leopolda Mandića. Puno ga štujem, cijenim i volim. Svakim danom mi uljepšava život jer živim sama. On me zagovara kod Gospodina. Poštuje vas: ANA RUŽIĆ

ahvaljujem glasniku Ljudima prijatelj na svim poticajnim tekstovima, a posebno mi je drago što ste u jednom od brojeva otisnuli litanije sv. Leopolda Bogdana Mandića. To ću sada moliti kako bi sv. Leopold bio u pomoći mojem najmlađem sinu u rješavanju njegovih problema u obitelji. U nadi se obraćam sv. Leopoldu da im bude na pomoći. NADA M.; USA

valjen Isus i Marija!

Štovatelji smo sv. Leopolda i ovim putem bih zahvalila na primljenim milostima po njegovu zagovoru. Muž mi je prije samog Božića završio u bolnici (oštećenje bubrega). Sada je puno bolje i hvala dragom Bogu! Proslavio je s nama Božić. Imamo šestero djece, a mlađi smo roditelji. Nismo se bojali života, a uz pomoć dragog Boga, ne bojimo se ni sad. Predali smo se u ruke Božje i čvrsto vjerujemo da će nam Bog dati ono što je najbolje za našu obitelj. Redovito molim devetnicu sv. Leopolda da nas zagovara kod Gospodina, i Bog je s nama! ZAHVALA OBITELJI GRUBEŠA. PROZOR, BiH

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | srpanj 2008.

ahvaljujem svetom Leopoldu Mandiću za uslišane molitve devetnice posvećene njemu te svjedočim njegovu svetost. VERA KOVAČEVIĆ, POPOVAČA

elim zahvaliti svetom ocu Leopoldu Mandiću, Gospi od Zdravlja, svetom Anti na njihovoj dobroti i milosti što su isprosili kod Gospodina da mi se zdravlje popravilo. I dalje se preporučujem u zagovor sv. Leopoldu, i svoju obitelj, da nas čuva od svake bolesti i napasti te da nas vodi pravim putem. Dragi Bože, prosvijetli svim vozačima pažnju da sačuvaju svoj i tuđe živote. Zahvaljujem uredništvu lista „Ljudima prijatelj“ na njihovom daru, na svetim sličicama koje su mi poslali i koje su me obradovale. ZAHVALNA ŠTOVATELJICA: A. B.

vim putem zahvaljujem Majci Božjoj, Isusu, sv. Lepoldu Mandiću za sve uslišane molbe i dalje se preporučujem u zagovor. DRAGOJEVIĆ MARE

oje je ime Marija i nezadovoljna sam svojim životom. Nesretna sam još iz djetinjstva. Život me nije milovao, naročito u ovoj tuđini bez svojeg ognjišta. Pomolite se Bogu da moj sin David skupi snage da se izmiri sa mnom i dade mi prilike da barem malo dođem do njega. Četvrta je go-

Ljudima prijatelj dina da ga nisam vidjela, niti postoje šanse da ga čujem. Oče moj mili i dragi, pomiluj mene grešnu da mi se moj sin izgubljeni vrati! Nikad, Oče, nisam bila sebična. Odakle je? Kakve je vjere? Za dobro, uvijek mi se zlo vraćalo. Takva su luda vremena nastala da više ne znam tko mi je prijatelj, a tko neprijatelj? Jednostavno, čini mi se da se cijeli svijet okrenuo protiv mene! Toliko mi zavide, toliko su ljubomorni da sam postala bolesna zbog toga. Bez razloga me mrze. Preporučujem se u zagovor ocu Leopoldu za mir i zajedništvo u obitelji. Unaprijed sam vam zahvalna! MARIJA

ahvaljujem sv. Leopoldu i Blaženoj Djevici Mariji što su mi uslišali molitvu za moje potrebe, za koje sam se ja zavjetovala. Zahvaljujem se posebno za svog unuka koji je bolovao od meningitisa, ali sv. Leopold je bio uz njega. Sve je dobro prošlo bez ikakvih posljedica. Ovo mogu reći svima: „Obratite se sv. Leopoldu i on će pomoći svakom tko mu se utječe.“ I dalje se utječem sv. Leopoldu za svoju obitelj, neka bude uvijek i na svakom mjestu s nama. Još bih zahvalila sv. Leopoldu i Blaženoj Djevici Mariji i za svog sina koji studira. ANĐA NOVAKOVIĆ

valjen Isus i Marija!

Šaljem prilog za crkvu u znak zahvale svetom ocu Leopoldu Mandiću koji je meni i mojoj djeci dosta pomagao u životu. Što smo god zatražili, to smo i dobili. I dalje se utječem u molitve svetom Leopoldu Mandiću, preporučujem i dalje, sebe i svog muža, svoju djecu i njihove obitelji da ih Bog prati na njihovim putevima i u životu.

BRIGITA DUVNJAK

ahvalni smo Bogu i Majci Božjoj, svetom ocu Leopoldu na njegovu moćnu zagovoru za našu obitelj. I dalje se utječemo u njegov zagovor. OBITELJ KATUŠA

ahvaljujem sv.Leopoldu Mandiću. Bila sam teško bolesna, molila sam devetnicu sv. Leopolda i želim mu se javno zahvaliti. Opet sam zdrava, hvala ti, sveti Leopolde! Budi meni, mome mužu, mojoj djeci i dalje na pomoći u svim našim poteškoćama. ZAHVALNA DRAGICA ŠOKČEVIĆ

avno zahvaljujem sv. Leopoldu što sam po njegovu zagovoru došla do ozdravljenja od teške bolesti koju sam trpila četiri godine. Sv. Leopolde, budi i dalje moj zagovornik kod dragog Boga.

vala ti, sv. Leopolde Mandiću, za sve uslišane molitve, osobito za moje zdravlje i zdravlje moje obitelji. Ovaj je mali novčani prilog za pretplatu lista „Ljudima prijatelj“ i za Crkvu. ZAHVALNA MARGARETA BOLTEK, CEROVAC, ZAGREB.

ahvalna sam dobrom i dragom sv. Leopoldu kojeg štujem i kojem se molim jer je moja molitva uslišana. U mjesecu siječnju dogodilo mi se nešto nevjerojatno. Išla sam ulicom i osjetila bol u križima, u predjelu bubrega te skoro pala. Stala sam, pogledala lijevo i desno, nikog nije bilo u blizini. U blizini je bila ambulanta, no ja nisam više ni koraka mogla učiniti. Stala sam da ublažim pad jer noge su mi već otkazale i rekla: „O, dragi moj sv. Leopolde, pomozi mi, zar da umrem na ulici?!“.Toga trenutka usporedno s mojom misli, brzo kao i ona, prošla je bol u predjelu leđa, osjetila sam vrućinu kao da me oblijeva topla voda. Sve mi se razbistrilo, krenula sam dalje i rekla još jednom HVALA TI, SVETI LEOPOLDE! R.V.

veti Leopolde! Moli za zdravlje moje obitelji, molim te. Preporučuje se i zahvaljuje: JANJA SIPIĆ, VODICE

ZAHVALNA ŠTOVATELJICA IZ ZADRA.

srpanj 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

NOVO! INTERNET IZDANJE GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

Ljudima -prijatelj .blogspot.com Na navedenoj adresi “Ljudima prijatelj” možete od sada pratiti i u elektronskom obliku. Internet izdanje donosi mnoge novosti: na svaki članak možete ostaviti komentar ili svoje razmišljanje, pogledati i poslušati razne video i glazbene dodatke, uredništvu postavljati pitanja o temema koje vas zanimaju. Putem internet izdanja možete steći i online prijatelje i postati pravi “ljudima prijatelj”!

Cijena pojedinom primjerku 10 kn

Ljudima prijatelj

NARUČUJEM POJEDINAČNU PRETPLATU (4 BR. GODIŠNJE)

GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

MJESTO:__________________ TEL: ______________

Godišnja pojedinačna pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD

PRETPLATITE SE!

IME I PREZIME:________________________________ ADRESA:_____________________________________

ZA ŽUPNE UREDE / SAMOSTANE: PRETPLAĆUJEM SE NA ________ KOMADA PO IZDANJU (cijena pojedinog primjerka 10 kn) ŽUPNI URED:___________________________________ ADRESA:______________________________________ MJESTO:___________________ TEL: ______________

PRETPLATITE SE NA BROJEVE ČASOPISA “LJUDIMA PRIJATELJ” ! Primajte redovito svoj primjerak lista na vlastitu kućnu adresu ili pak naručite veću količinu za svoj župni ured ili samostan! Ispunite priloženi obrazac, izrežite i stavite u omotnicu i pošaljite na adresu: „CENTAR LEOPOLD MANDIĆ“, za list Ljudima prijatelj, Kapucinska 41, 31 000 Osijek Uplatu ćete izvršiti po primitku uplatnice nakon narudžbe. INFORMACIJE NA Tel: 031 / 20 11 83