Ljudima prijatelj br 3/2007

GODINA XXXVI

BROJ 3 (138)

Rujan 2007

Cijena 10 kuna

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA ISSN 1331-6354

TEMA BROJA

Biti milosrdan?

PRILOG LISTU: IN MEMORIAM - fra Zdenko Tomislav Tenšek

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA Časopis za vjersku informaciju i kulturu God. XXXVI Br. 3/2007. (138)

ISSN 1331-6354

Iz sadržaja izdvajamo: 5 NAŠE TEME - Tko su izmoreni i opterećeni?

8 O SAKRAMENTU POMIRENJA - 2. DIO

14 LEOPOLDOVA PRISUTNOST - Župa i svetište Svetog Leopolda Mandića u Osijeku na razmeđi istoka i zapada

16 BITI PRIJATELJ LJUDI - Oko je prozor u svijet

20 IN MEMORIAM Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića Uredničko vijeće: Nikola Bašnec, Zlatko Josip Safarić, Ante Kukavica, Stjepan Novoselec, Miljenko Vrabec Stalni suradnici: Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik) Suzana Peran (Zagreb) Juro Šimić (Zagreb) Dubravka Rovičanec (Zagreb) Mira Šincek (Varaždin) Administraciju vodi: fra Ante Kukavica 31000 OSIJEK Kapucinska 41 Tel/fax 031/20 11 83; 091/766 98 45 E-mail: kukavical@net.hr List svetog Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem: Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. godine.

Cijena pojedinom primjerku 10 kn Godišnja pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD Naziv i broj žiro-računa CENTAR “LEOPOLD MANDIC” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 2340009-1100209229 Devizni račun703000-1282800-760985 PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB P. J. 12 OSIJEK Grafička priprema: Miljenko Vrabec Tisak: IBL d. o. o.

Kolodvorska 132, Osijek

- fra Zdenko Tomislav Tenšek

26 GODINA SVETE ELIZABETE - „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“

33 Leopoldovi osobni zavjeti na slićicama svetaca 34 FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED - Božja blizina

38 UPOZNAJMO SVETOST REDOVNIČKE SUBRAĆE SV. LEOPOLDA - Sveti Pio iz Pietrelcine

41 PISMA ČITATELJA 42 GLAS USLIŠANIH

isprika uredništva Ispričavamo se cijenjenim čitateljima zbog kašnjenja predhodnog broja za lipanj - srpanj zbog tehničkih poteškoća. Zahvaljujemo na razumjevanju!

Također, u prošlom broju na str. 41 objelodanjena je pjesma pod naslovom «Karol Voytila», a tehničkom omaškom nije navedeno autorovo ime. Naše čitatelje želimo naknadno upoznati da je pjesmu napisao gospodin Dujmović Stipe, Švica 71, 53 220 OTOČAC. Uredništvo.

OSVRT UREDNIŠTVA

Biti milosrdan poput svetog Leopolda...

J

este li se kada u životu sreli s kakvim liječnikom, profesorom, odgojiteljem, nekim voditeljem neke organizacije, ili poglavarom neke zajednice; u svakom slučaju, s nekom osobom kojoj su povjerene osobe i koji za njih nosi neku odgovornost? Jeste li se prilikom toga susreta možda zagledali u njegovo ili njezino lice?

Svako čovjećje lice odrazuje stanje njegova unutarnjeg duha. U određenim trenucima ono može biti izmoreno i opterećeno ili pak blago i milosrdno, ovisno kako svaki čovjek pristupa svome životu i kako prihvaća svoj križ života, koliko u svoj život i rad ugrađuje vjeru i pouzdanje u Boga, u njegovo milosrđe i providnost. Svetom Leopoldu dolazili su ljudi svih staleža, manje ili više opterećeni, manje ili više odgovorni, s manjim ili većim pouzdanjem u Boga. On ih je sve radosno primao, jer su za njega bili svi jednaki, od malene djece, jednostavnih ljudi, do onih visoko obrazovanih i pozicioniranih. Svi su oni za njega bili Božja djeca i stoga jednako potrebiti Božjega milosrđa. Radosno ih je čekao u svojoj ispovjedaonici, okrijepljujući ih i jačajući Isusovim riječima iz Matejeva evanđelja: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“ (usp. Mt 11, 28.)“ Stoga vam, dragi čitatelji, donosimo u ovom broju nekoliko raznmatranja o „izmorenima i opterečenima“ današnjega vremena, i potrebi radosnog prihvaćanja križa života, da bi smo ga mogli nositi. Sve se to postupno može postići i kroz sakramenat pomirenja, kojeg je Sv. Leopold tako radosno volio vršiti, pa se u ovom broju nastavlja i naše razmatranje o tom sakramentu, kojim vam želimo pomoći da tome sakramentu sigurnije i radosnije pristupate. U tom smislu razveselilo nas je i jedno pismo našeg čitatelja, koje vam donosimo pri kraju lista u rubrici „Pisali ste nam“. Kroz njega se vidi da je velika prisutnost duha Sv. Leopolda među našim vjernicima, stoga, kao i u prošlom broju, u rubrici Leopoldova prisutnost donosimo reportažu o prvoj župi i svetištu posvećenu sv. Leopoldu Mandiću na našim prostorima, župi Sv. Leopolda Mandića u Osijeku.

Ovih nas je dana sve iznenadila i pogodila iznenadna smrt našega brata, dugogodišnjeg profesora i u poslijednje vrijeme dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dr. fra Zdenka Tomislava Tenšeka. Poput sv. Leopolda, on je okupljao u svojoj redovničkoj zajednici, župi, i fakultetu oko Isusa Krista i njegovog Božanskog milosrđa sve ljude, od onih najmanjih do onih visoko obrazovanih u sveučilišnim krugovima. U znak zahvale Bogu za njegov plodonosan život i rad posvećujemo nekoliko stranica u prilogu ovog broja lista.

U našem životu, posebno u životu onih odgovornih koje smo naveli na poćetku, postavlja se, vjerujem pitanje potrebe i vrijednosti milosrđa prema svim ljudima.

Vrijedi li danas biti milosrdan i koliko se danas cijeni milosrđe? Vezano uz tu temo donosimo nastavak crtica iz života sv. Elizabete Ugarske, te kratko razmišljanje iz života jedne medicinske sestre. Ako smo vjerni kršćani, tada bi imperativ našega života trebala biti ona Isusova rećenica iz Mt 25,40 „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Ako se danas pitamo kolika je vrijednost toga, i isplati li se biti milosrdan, dovoljno je da pažljivo promotrimo na naslovnoj stranici našega lista fotografiju mladog lijećnika. Odgovor na to pitanje pronaći ćemo u njegovom zamišljenom licu, na kojem se resi blagi i ponosan osmjeh, dok u dnu bolničkog hodnika vidimo siluetu čovjeka koji vjerojatno ponovno hoda, koji je zdrav i živ, a u čije je ozdravljenje on vjerojatno utkao dio svojeg života i rada. Želimo vam ugodne trenutke uz listanje naših stranica, do ponovnog čitanja u slijedećem broju. Mir i dobro!

M.V.

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

3

NAŠE TEME

“Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni ...”

Cijenjena gospođo, Vaše sam pismo primio. Dobro mi je poznato da Vaša obitelj u posljednje vrijeme živi u doista velikoj, dapače vrlo teškoj zabrinutosti, ali nemojte zbog toga izgubiti pouzdanje. Naš Gospodin – koji je predvidio sve naše nesreće – rekao je: bit ću s njima do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20). I osim toga još je rekao: Dođite k meni i ja ću vas utješiti (usp. Mt 11,28). Cijenjena gospođo, molite koliko možete usred tolikih zabrinutosti. Naš Gospodin Vas dobro shvaća kao majku tolike djece i on će Vas utješiti prema tome kolika je Vaša potreba.

F. Leopold

I

z života svetog Leopolda znademo da je mnogim svojim prijateljima pisao pisma. U njegovim Spisima ta se pisma nalaze u prvom poglavlju od 21.-141. stranice, a ima ih ukupno 263, u pretpostavci da ih je napisao i više, ali ova su ostala sa-

4

čuvana. Otac Leopold je u svojim pismima, da bi utješio žalosne, najčešće navodio gore navedene Gospodnje riječi. Ovdje donosimo jedno njegovo kratko pismo koje je 20. svibnja 1937. godine u Padovi napisao gospođi Josipi Cremonesi.

O

vim Gospodnjim riječima utjehe, koje je sveti Leopold u svojim pismima najčešće navodio izmorenima i opterećenima, posvećujemo tumačenje njemačkog teologa Dietricha Bonhöfera (1906.

– 1945.) prema njegovoj knjizi na njemačkom jeziku: Propovijedi, tumačenja, razmišljanja – Sv. I, Čovjek koji za druge misli i živi, str. 465471. na slijedećim stranicama našeg lista...

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Tko su izmoreni i opterećeni?

odbojnim, jer osjećaju da im se pod svim time raspada i propada duša.

Tako se može reći da nitko nije osamljeniji od «sretnih». Ali samo još oni, koji u opijenosti prolaznog života ne osjećaju ni svoju napuštenost, koji

O

tkako je Isus izrekao svoje riječi, “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti!” (Mt 28,20) više se nitko od ljudi na zemlji ne bi trebao osjećati tako napuštenim da bi mogao o samome sebi tvrditi: Za mene nitko nije pitao. Mene nitko nije htio.

Meni nitko nije pružio neku pomoć.

Isus je pozvao sve ljude koji su izmoreni i opterećeni. On nije suzivao svoj krug, a niti je oko sebe okupljao neku duševnu ili duhovno-religioznu aristokraciju, tj. viši sloj plemstva.

Koliko god je bilo moguće, on je svoj krug proširio toliko, da nitko po savjesti ne može reći kako se na njega nije mislilo, jer ne pripada izmorenima i opterećenima. Štoviše, Isus u svom pozivu začuđuje, jer sve ljude dovodi u nepriliku te moraju priznati kako i njih poziva i na njih misli; možda baš njih. U Isusovu pozivu nije izrečena nijedna riječ koja bi nešto ograničavala i sprječavala. Izmoren i opterećen je onaj koji se tako osjeća – a ustvari i onaj koji se tako ne osjeća, jer to ne želi. Istina, izmoreni i opterećeni su oni koji moraju raditi pod teškim uvjetima, koji su se rodili u životnoj tmini, koji su materijalno i moralno potlačeni, koji svoj rad za preživljavanje doživljavaju kao prokletstvo. No mi smo u opasnosti da uvijek tražimo i nalazimo samo one ljude koji žive u krajnjoj bijedi, te samo njih smatramo izmorenima i opterećenima.

Z

ačudo, Isus nije među takvima tražio a niti nalazio izmorene i opterećene, nego među tzv. bogatašima. Sjetimo se bogatog mladića kojega je, kako se kaže, Isus zavolio, a on ode od njega «žalostan, jer imaše velik imetak» (Mt 19,22),

tj. bio je preslab da ga slijedi. Jedva da za čovjeka postoji teža spoznaja, negoli kad uvidi da na izvana ima baš sve što zaželi, a uz sve to ipak ostaje unutarnje šupalj i prazan te ostaje površan; da uz sav svoj imetak ne može potplatiti najvažnije sadržaje ovozemaljskog života: nutarnji mir, duševnu radost, ljubav u braku i obitelji. Koliko neizrecive nutarnje patnje, koliko opterećenosti osjećajem krivnje koju donosi bogatstvo?

A sve je to prisutno upravo u kućama prividno sretnih.

uopće ne pomišljaju na to da žele biti izmoreni i opterećeni, oni također spadaju tu. No obratno je. Ta oni na dnu svoga srca ipak znaju ili slute, da i oni spadaju tu, a jer se boje to priznati, zato se to dublje strovaljuju

N

e, izmoreni i opterećeni ne izgledaju da su siromašni, bijedni, bolesni, gubavi, ljudi u dronjcima i izborenih obraza.

Izmorenih i opterećenih ima i pod maskom sretnog i mladolikog lica kao i blistavog uspješnoga života.

To su ljudi koji se u visokom društvu osjećaju potpuno opuštenima, kojima se sve pričinja ispraznim i šupljim, dok im se ovaj život čini

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

5

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

u svoju tobožnju sreću i izbjegavaju svaku riječ koja im govori istinu. Oni ne žele biti izmoreni i opterećeni, a u Isusovim očima oni su to dvostruko više. Svi, svi su to. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni. Ovo posljednje nije neko ograničenje u odnosu na «svi», nego je njegovo tumačenje. Pa tko bi onda želio reći, kad Isus tako zove, da se to njega ne tiče? Tko može reći da zaista ne zna što znači izmoren i opterećen?

Potraga za čovjekom koji olakšava breme

(Rückert). On treba čovjeka pred čijim se očima ublažava naša patnja i kojemu se naše srce otvara u nečujnoj ljubavi. Čovjeka koji pomalo skida s nas teret i oslobađa nas svakoga grča i svake bojazni, te tako oslobađa našu dušu od ovoga svijeta.

N

o pitanje je, tko ima takvog čovjeka? Gdje se on nalazi?

To je čudo svih čuda, što svaki čovjek ima ovog čovjeka i može ga naći. Jer on ga sam od sebe poziva k sebi, nudi mu se i poziva nas. Ovaj čovjek, koji je naš spokoj, naš mir, naša okrepa, naše oslobođenje, jest sam Isus Krist. On, koji je sam čovjek, koji je u ovom pravom čovještvu Bog i Otkupitelj i mir i spokoj: «Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti!» O ovome «ja» se radi. To nije neka ideja, neka riječ, neki propovjednik, nego ja, čovjek Isus, koji nas sve poznaje, koji je pretrpio sve što mi trebamo pretrpjeti i probio se do pobjede, čovjek Isus, naš Spasitelj.

P

K

ad jednom čovjek prispije izmaku svojih nutarnjih snaga, kada samome sebi postane teretom, kad ne želi dalje, kada se boji brda koje pred njim leži, kad ga vlastita krivnja pritišče na tlo, kad se od cijelog svijeta osjeća izigranim i prevarenim, onda mu više ne pomažu nikakve riječi, nikakvi ideali ni snovi o budućnosti što se pred njega stavljaju, nego mu je potrebno samo jedno: čovjek kojemu se posvema i bez pridržaja može povjeriti. On treba čovjeka koji sve razumije, sve sluša, sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada i koji sve oprašta; čovjeka kojemu može reći: «Ti si spokoj, blagi mir, ti si čežnja što sve pomiruje»

6

ostoje dvije mogućnosti da se pomogne čovjeku koji je opterećen. Ili mu se skida sav teret, tako da ubuduće nema što nositi.

Ili mu se pomaže nositi, čime mu se ovo nošenje olakšava. Isus ne želi s nama ići prvim putem. Breme nam se ne oduzima. Isus, koji je sam nosio svoj križ, znade da čovjek po svom određenju mora biti nositelj bremena, nositelj svoga križa. I da se čovjek posvećuje jedino ovim bremenom, a nikako bez njega. Breme koje je Bog položio na čovjeka, Isus ne oduzima čovjeku. No on olakšava čovjeku breme time, što mu pokazuje kako ga treba nositi.

nu, a koje ipak na sebi svojstven način olakšava teško breme. Jedno breme, koje bi čovjeka moglo naprosto srušiti na tlo, jarmom postaje podnošljivo.

Možemo si iz prošlosti predočiti slike žena koje na glavi nose posude pune vode, a ispod njih stave platnenu podlogu. Time voda ne postaje lakša, ali lakše ju je nositi. Isto nam je tako poznato da životinje, koje trebaju iz nepristupačnog mjesta izvući neki teški teret (npr. stablo), trebaju za to imati jaram da im pomogne, kako ne bi osjetile bol i da se ne izrane.

U

takav jaram Isus želi u stanovitom smislu «upregnuti» i nas ljude, kako nam breme ne bi bilo preteško. «Moj jaram!» kaže Isus. Dakle, jaram u kojemu je on učio nositi svoje breme, a njegovo je breme tisuću puta teže negoli naše, jer on nosi i naše breme koje je breme svih bremena. Kad nas poziva da uzmemo njegov jaram, zapravo nam govori da pođemo s njim u njegov jaram, da budemo pritiješnjeni s njim i svim onima koji žele nositi ovaj jaram; dokle god jaram ne bude s nas skinut.

Jaram koji olakšava teško breme

U

zmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj u dušama svojim» (Mt 11,29), nastavlja Isus u sljedećem retku svog poziva. Jaram je sam po sebi breme; štoviše, breme koje je dodano breme-

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Isus, uz svoj poziv da uz- Naći spokoj svojim memo njegov jaram na dušama ko će ovaj jaram tako nositi, sebe, govori da učimo tko od njega tako učiti, taj ima veliko obećanje: i naći ćete od njega, jer on je krotspokoj dušama svojim. To je svršeka i ponizna srca. To je tak. Ovaj spokoj je posljednje. Svakako da je on već ovdje pod Isusovim jedino mjesto u Evan- jarmom, priklješten s njim u blagosti đelju gdje Isus govori o sebi kakav je. Drugim riječima: Pogledajte kako nosim svoj jaram, a vi ga trebate isto tako nositi. Koji je to jaram?

To je njegova krotkost i njegova poniznost. To je ono što trebamo uzeti na sebe, to je jaram za kojega Isus znade da nam pomaže olakšati naše breme.

T

B

iti «blag» ne znači da trebamo poželjeti žalac, da se ne trebamo oslanjati na breme i doticati ga se, pa čak o njega se i ranjavati, nego u svemu ostati strpljiv i spokojan. A nositi trebamo ono što nam se postavi, jer znademo da je sam Bog onaj koji nam stavlja ovo breme i koji nam i dalje pomaže. Biti «ponizan» svakako znači posvema predati svoju volju, ne htjeti isticati samoga sebe, nego se uvijek radovati kad se ispuni volja drugoga. Biti ponizan znači znati, da smo mi sluge a Bog Gospodar, i da sluge svakako trebaju nositi breme. Isto je tako važno znati da imamo dobrog Gospodara koji će nam jednoć skinuti breme s leđa, ukoliko nas je ovo breme posvetilo, ponizilo i očistilo.

i poniznosti, on je gotovo tu. Ali tek ondje gdje će pasti svako breme, bit će potpuni spokoj za kojim težimo. A u pogledu na takvo blaženstvo nade, na takvo oslobađanje od izmorenosti i krivnje, već se danas može reći: «Moj jaram…»

J

ao onome koji se s ovim riječima poigrava kao da je time rečeno, da je Kristovo djelo neko lako djelo. To bolje shvaća onaj koji se pred strahotom, pred ozbiljnošću i plodnošću ovog Kristova djela trgne od straha, koji se u strahu pred onim što ono znači za naš život, ne zagrize na nj.

S

vakako, ako je netko to tek tako shvatio, što se odnosi na Isusa Krista i njegovu volju, onda

mu moramo reći: Idi k samom Isusu i uzmi njegov jaram na sebe i vidi, da je odjednom sve, baš sve postalo drugačije; da nestaje svaki strah, svako zastrašivanje i da odjednom za onoga koji je kod Isusa, odjednom vrijedi; «Moj je jaram sladak». No na kraju se postavlja pitanje među nama,

koje moramo nazvati imenom, kako nas ne bi zbunilo. Oni kažu: Isus je mrtav. Kako da idemo k njemu?

Kako da nas on utješi? Kako da nam pomogne?

Š

to možemo drugo odgovoriti negoli ovo: Ne, Isus živi, on živi među nama. Samo ga potražite ovdje ili kod kuće. Pozovi ga, pitaj ga, zamoli ga. I on će odjednom biti kod tebe. A ti ćeš znati da On živi. Ti ga ne vidiš, ti ga osjećaš. Ti ga ne čuješ, ali znadeš da je on tu, on pomaže, on tješi, samo On. I ti uzimaš svoj jaram na sebe i postaješ radostan te čekaš. I čezneš za posljednjim spokojem kod njega.

Nikola Bašnec

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

7

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Sveti Leopold Bogdan Mandić proveo je svoju svećeničku djelatnost i poziv pretežito u službi sakramenta pomirenja, pokore ili ispovijedi.

Tada nije bilo Pokorničkog bogoslužja i sve do postkoncilskog vremena osobna ispovijed bio je jedini sakrament bez obreda i bogoslužja.

Sve se događalo u ispovjedaonici, a za svetog Leopolda znademo da je u Padovi kroz gotovo četrdeset godina ispovijedao u sobici. Za tu je sobicu, tj. svoju ispovjedaonicu, još 23. ožujka 1932. godine rekao da ona, prigodom bombardiranja kapucinske crkve i samostana, neće biti pogođena.

Tako se i dogodilo. Naime, 14. svibnja 1944. godine, gotovo dvije godine poslije njegove smrti, pet velikih razornih bombi silne razorne snage pogodilo je kapucinsku crkvu i samostan. Crkva je bila gotovo posve srušena, a bio je također razoren i veliki dio samostana. Čudesno je ostao neoštećen kip Blažene Djevice Marije i sobica u kojoj je ispovijedao otac Leopold. «Ta je sobica ostala neoštećena, jer je Gospodin Bog u njoj pokazao toliko milosrđe dušama. Stoga ona mora ostati kao spomenik Božje dobrote», tvrdio je otac Leopold. Čitatelje našeg lista želimo i u ovom broju pobliže upoznati sa sakramentom pomirenja. Taj je sakrament, u čijoj se službi otac Leopold posvetio, zadnjih desetljeća doživio i stanovite promjene, time da je osobna ispovijed ostala. U ovom broju riječ je o pozivu na neprestano obraćenje i pomirenje kao duhovne stvarnosti, te o moći obreda, kojega stoljećima nije bilo jedino u ispovijedi.

8

Pomirenje (2) Neprestana potreba pokore, obraćenja i obnove

U

Odredbi Svetog zbora za bogoštovlje od 2. prosinca 1973. kaže se između ostalog: «Crkva živom željom pozivlje svoje vjernike neprestanom obraćenju i obnovi. Želi da krštenici, koji nakon kupelji krštenja posrnu, priznaju svoje grijehe, počinjene protiv Boga i braće, i da u srcu gaje istinsko obraćenje. Zato ih brižljivo pripravlja na slavljenje sakramenta pokore pa ih potiče da češće sudjeluju i u pokorničkim slavljima».

Č

lanovi Crkve su podložni kušnji te često jadno padaju u grijeh. Krist, koji je ljubio

Crkvu i sebe predao za nju da je posveti, je svet, nedužan i neokaljan (Heb 7,26); on nije okusio grijeha (2 Kor 5,21), nego je došao da okaje grijehe naroda (Heb 2,17). Ali Crkva, jer u svom krilu obuhvaća grješnike, u isti mah je i sveta i uvijek potrebita čišćenja pa neprestano treba pokore i obnove (LG 8).

B

ožji narod svojim trpljenjem sudjeluje u Kristovim patnjama i vrši djela milosrđa i ljubavi, i tako se iz dana u dan sve više obraća i vjeruje Evanđelju. Crkva to izražava životom, a u svom bogoslužju slavi kad se vjernici priznaju grješnicima te u Boga i u braće mole oproštenje. To se zbiva u pokorničkim slavljima, u naviještanju Božje riječi, u molitvi i u pokorničkim dijelovima euharistijskog slavlja.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

U

odnosu na pokorničke dijelove euharistijskog slavlja vrijedi naglasiti, da smo već na samom početku svete mise pozvani da se sjetimo svojih grijeha, za njih se pokajemo i molimo Gospodina da nam se smiluje i da nam ih snagom svoga milosrđa oprosti. U Slavi se spominje Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta i prošnja da primi našu molitvu. Evanđelje u misi završava, ili barem može završiti, riječima koje su se kroz stoljeća koristile: Po riječima svetog Evanđelja uništili se naši grijesi. U Vjerovanju ispovijedamo jedno krštenje za oproštenje grijeha

N

adalje, u središtu svake euharistijske molitve spominje se krv Kristova, koja se prolijeva za sve ljude na otpuštenje grijeha. U molitvi Gospodnjoj molimo Oca da nam otpusti duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, a nakon toga svećenik moli Gospodina da nas oslobodi od svih zala i da svagda budemo slobodni od grijeha.

Prije neposrednog pružanja mira, predsjedatelj moli Gospodina da ne gleda na naše grijehe, nego na vjeru svoje Crkve. U misnom dijelu koji se zove lomljenje kruha, svi vjernici zazivaju Jaganjaca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta, da im se smiluje i da im daruje mir. Neposredno prije pričesti, podižući tijelo i krv Kristovu, svećenik pokazuje Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.

N

o ova bogata ponuda oproštenja grijeha u svakom euharistijskom slavlju, nikako ne nadomješta pristup sakramentu pomirenja u osobnoj ispovijedi, jer time bi se ukinuo sakrament pokore.

U Prethodnim napomenama u obredniku Red pokore (KS 1975.) kaže se da vjernici u sakramentu pokore - a ne u euharistijskom slavlju -, primaju od Božjeg milosrđa oprost uvreda Bogu nanesenih i ujedno se pomiruju s Crkvom koju su grijehom ranili, a koja u njihovu obraćenju surađuje ljubavlju, primjerom i molitvom.

U odlomku o pomirenju s Bogom i Crkvom kaže se da je grijeh uvreda Bogu nanesena koja raskida s njime

prijateljstvo. Stoga pokora u konačnici smjera tome da Boga uzljubimo te mu se posve povjerimo. Grješnik, koji se po milosti milosrdnog Boga daje na put pokore, vraća se Ocu koji nas ‘prije uzljubi’ (1 Iv 4,19), Kristu koji sama sebe za nas preda (usp. Gal 2,20; Ef 5,25) i Duhu Svetomu koji je obilno u nas izliven (usp. Tit 3,6).

N

o, po tajnovitom i dobrostivom otajstvu rasporedbe spasenja, ljudi su među sobom povezani nadnaravnom uzajamnošću: grijeh jednoga škodi drugima, kao što je i svetost jednoga drugima na dobrobit. Tako i pokora vazda uključuje i pomirenje s braćom, kojima je grijeh uvijek na štetu. Štoviše, ljudi često udruženi čine nepravdu. Neka se stoga i u obraćenju međusobno pomažu te, milošću Kristovom oslobođeni od grijeha, zajedno sa svim ljudima dobre volje tvore pravednost i mir u svijetu.

Milostivost Božja, otkrivena u pomirenju, razotkriva nam da opraštanje nije nešto što se može zaslužiti.

Ono se pruža slobodno iz Njegove milosti.

K

ristov učenik koji, nakon grijeha, potaknut Duhom Svetim, pristupa sakramentu pomirenja, treba se prije svega svim srcem obratiti Bogu, jer Bog je onaj koji pokreće i dovodi do pomirenja.

On daje oproštenje grijeha po Crkvi koja djeluje po svećeničkoj službi.

Pomirenje je duhovna stvarnost

V

rijedi naglasiti da se proces pomirenja ne može svesti na racionalno-tehničko rješavanje problema. Pomirenje je prije svega duhovnost, svjetonazor koji prepoznaje Božje pomirbeno djelovanje u svijetu i na njega odgovara. Zato se pomirenje u velikoj mjeri otkriva a ne postiže. Služba pomirenja postaje pozivom, neprekidnim zovom da se uđe u pomirbenu djelatnost. Milostivost Božja, otkrivena u pomirenju, razotkriva nam da opraštanje nije nešto što se može zaslužiti. Ono se pruža slobodno iz Njegove milosti.

Oproštenje sviće kao spoznaja da se ono već dogodilo.

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

9

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio, ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo, dakle, poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini, da mi budemo pravednost Božja u njemu» (2 Kor 5 17-21).

O

vdje je Pavlova riječ pomirenje mogla najprije podsjetiti Korinćane na jednu posve određenu povijesnu uspomenu. Naime, grad Korint je 146. pr, Kr. razrušio Mumije, a nanovo ga izgradio Julije Cezar 44. godine prije Krista pod imenom Colonia Laus Julia Corinthiensis te je onda naglo postao velegrad s veoma izmiješanim stanovništvom i glavni grad pokrajine Ahaje, tj. rimske pokrajine koja odgovara staroj Grčkoj. Prigodom obnove grada Cezar je proglasio pomirenje: primao je iz Grčke i iz cijelog Carstva ljude opterećene prošlošću, koji su također uživali pomilovanje.

Slika je ovdje primijenjena na Krista.

Ali r. 21 označuje koliko je Boga stajalo to pomirenje: Njega Bog za vas grijehom učini. Bog je usko povezao

Krista s grješnim čovječanstvom da bi ljude usko povezao s njegovim posluhom i njegovom pravednosti.

P

omirenje, prema Pavlu, sažima djelo spasenja izvršenog po Isusu Kristu. Taj izraz očituje lice milosrdnog Oca, puna ljubavi i oproštenja, sliku Krista prijatelja ljudi – grješnika. Pavao tvrdi da Bog govori po njemu i da je on poslanik Kristov. Od Pavlovih vremena Crkva je na sebe preuzela službu pomirenja, pozivajući ljude na mir, na okončanje otuđenja, rušeći zidove neprijateljstva, ali i svjesna vlastite grješnosti i ograničenosti. Jer samo kao takva ona može naći svoje mjesto u procesu pomirenja, tj. kao ona koja priznaje da smo svi grješnici i da svi trebamo Božju pomoć i brigu. U spoznaji vlastite grješnosti i grješnosti onih do kojih ona dopire, leži stanovita ravnoteža na kojoj se može naći put ka službi pomirenja.

Moć obreda

C

rkva ima mnogo duhovnih sredstava kojima može pomoći službi pomirenja. To je u prvom redu moć obreda. Što je obred? Obred je kulturno duhovno dobro kojim čovjek ispovjeda svoju vjeru u onostrano. Obredom čovjek

P

omirenje je više od pukog ispravljanja krivice i pokajanja zbog grijeha. Ono nas dovodi na mjesto na kojem ranije nismo bili.

Naime, Bog nas pomiruje po smrti svoga Sina Isusa Krista. Tijelo, krv i križ simboli su koji se neprestano ponavljaju. Bog otkriva snagu tamo gdje je moćnici ovoga svijeta najmanje očekuju, a najočitije u samom pomirenju tijekom kojeg slabi, slomljeni i potlačeni ukazuju put onima koji su upotrijebili silu.

Z

ato se kršćanin treba stalno stavljati u službu pomirenja, kojoj se Pavao tako zanosno raduje kad kaže: «Je li tko u Kristu,

10

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

dobivanja odrješenja. Osim toga, bio je i spirtualizirajući, tj. postao je prigodom za «duhovno vodstvo». Stvara se razlika između «mase vjernika» koja se ispovijeda jednom godišnje i elite koja to čini češće. slavi svaku novu pojavu života: rođenje, prijelaz u odraslost, ženidba, smrt... Svako društvo ima svoje obrede u kojima se čovjek izražava znakovima i simbolima. Obrednost je neizbrisivo utkana u ljudsko biće.

Pretpostavljam da su nam još svježe slike «prvomajskih» i drugih komunističkih parada. Sve ljudske težnje prema obrednosti izražavaju se preko tzv. simboličkog govora i posredničke uloge znakova.

Z

a nas vjernike obred je zajednički vjernički čin kojim se iskazuje štovanje Boga, i koji je u svim religijama shvaćen kao ‘nadahnut’ ili čak točno određen od Boga. Božanska inicijativa ili nadahnutost bitno je za razumijevanje pojma «obred». Bez tog vanjskog znaka nema očitovanja vjere.

Ne može postojati vjera koja je posve nutarnja, bez simboličkih pravila, bez bogoštovnih čina, bez izražavanja izvanjskim znakovima. Kako na antropološkom području, tako je i za područje vjere vanjski simbolički govor uvjet njezina postojanja. Tu su u prvom redu sakramenti, čiji obredi su nam uglavnom poznati.

M

noge su ispovijedi zbog toga bile tek pobožna djela koja valja učiniti, bez dubokog odnosa prema vjeri, daru, zajednici Crkve. Kroz duga stoljeća nije bilo okupljanja zajednice, slušanja Božje riječi, obrednog slavlja Kristova otajstva smrti i uskrsnuća, aktivnog sudjelovanja, osim izmjene pokornika u kazivanju grijeha, i svećenika koji je u tome bio odviše promatran kao sudac između Boga i ljudi. Premda je vrijeme pokore u prvim stoljećima gradilo mostove među ljudima koje je grijeh porušio i osposobljavalo pokornika da iskorijeni ono što navodi na grijeh, ipak se zanemarivala socijalna dimenzija tog sakramenta, koji bi trebao biti izvrsna škola vježbanja najveće od svih zapovijedi: Ljubi Boga i bližnjega! (usp. Lk 12,28-34).

N

o vrijedi naglasiti da dosadašnji način podjeljivanja sakramenata, samo sakrament pomirenja nije imao nikakav obred sve do 1973. godine. Sve se odvijalo u «ormaru». Obrednik iz 1614. slijedi duh Tridentinskog sabora (1545.– 1563.), koji u nauci o sakramentima u sakramentu pokore dopušta i predviđa samo pojedinačno odrješenje.

Nema službe Božje riječi niti dijaloga; nema sakramentalnog prostora za slavlje i pokoru, a niti sudjelovanja zajednice. Sve je usredotočeno na juridizam. Nema spomena vazmenom otajstvu, krštenju, euharistiji. Taj je obrednik odražavao svijet kazuistike i juridizma s najvećom brigom oko

nosu na današnje stanje u mnogim crkvama kod nas, u kojima se uopće ne provodi u praksu novi Red pokore, vrijedi zapitati: Kako je moguće slaviti sakramentalna slavlja u kojima izostaje Božja riječ? Je li moguće da se u mnogim crkvama ni prije velikih blagdana ne upriličuje slavlje pomirenja? Čemu toliko zaziranje od obreda u tom sakramentu?

U Z

bunjujuće je pomalo, da današnja mladež većinom misli da ispovijed treba ostati kakva jest, tj. bez ikakvog slavlja, i da sakrament pomirenja formalno bude «proslavljen» u nekoliko minuta. Je li to slavlje?, pita nas tekst pripremnog razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koji je bio poslan u svaku župu. Zato se u od-

kršćanskom načinu razmišljanja i doživljavanja, obred – napose sakramentalni obred – postaje spasenjski događaj, misterij, otajstvo. Zato postoji bitna razlika između poganskog i kršćanskog «obreda». Dok se u poganstvu evocira neki događaj iz prošlosti koji ne mora imati neke jasne oznake…, u kršćanstvu se radi o posve određenom događaju, a to su smrt i uskrsnuće Isusa Krista. (Tvoju smrt, Gospodine naviještamo…!). Vrijeme ovdje nije neki vječni povratak (cikličko vrijeme) nego povijest spasenja koja se događa u osobnom i slobodnom vjerničkom ispovijedanju prvobitne stvarnosti što je temelj obreda.

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

11

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Kršćanski obred ima tri bitna obilježja: 1.temelji se na postojanju prvobitnog događaja spasenja (smrt i uskrsnuće Isusa Krista), 2.taj događaj je uobličen u određeni obred (npr. u sakramente) i 3.čovjek-vjernik preko obreda u svakom vremenu posadašnjuje svoju i opću povijest spasenja.

Š

to se tiče sakramenta pomirenja, Crkva ne smije podcijeniti moć svojih obreda da obilježi prijelazne trenutke u pomirenju. Za pokajničko pomirenje obred postaje sredstvom da se ode dalje od razrješavanja individualnog grijeha i da se prigrle obrasci javnog pokajanja koji su obilježavali ranu Crkvu. Ovo se može pokazati naročito korisnim u slučajevima kada i sama Crkva ustanovi da je griješila i da se treba pokajati. U tom je vidu i blagopokojni papa Ivan Pavao II.

na svojim apostolskim putovanjima po čitavom svijetu stalno pozivao na potrebu opraštanja i pomirenja. Crkva u tome treba prednjačiti i zato je potrebno «čišćenje pamćenja». U tom smislu papa se u nekoliko navrata kajao za sve grijehe što ih je Crkva tijekom svoje povijesti počinila i za zlo što je nanijela ljudima. U tom bi vidu trebalo ponovno naći bogatstvo sakramenta pomirenja, a Crkva nam ga nudi u novom Redu pokore, koji u liturgijsko-pastoralnom smislu predstavlja stvarnu novost.

K

ršćanski obredi su liturgija, bogoslužje. Naziv liturgija je djelo što čini ili izvodi zajednica u narodu; svečanost u narodu, narodna svečanost... Mi pod liturgijom smatramo bogoslužje.

Liturgija je djelo čitavog Krista i njegove zajednice krštenih koji su posvećeni, koji slave i koji prinose duhovne žrtve. U liturgiji se Bog služi govorom čovjeka, njegovim riječima i znakovima da uspostavi s njim vezu. Svaki liturgijski znak Crkve je znak djelatne prisutnosti Krista-Čovjeka u Božjem djelu spasenja.

N

aravno da u kršćanske obrede, tj. u liturgiju, ne spadaju samo sakramenti, nego i pučke pobožnosti, kao što su: križni put, krunice različitog sadržaja, devetnice i drugo. Sve te pobožnosti imaju svoj oslonac na životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, i nipošto ne smiju pružati sliku nejasnog, maglovitog ili čak magijskog bogoštovnog čina.

12

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

„Na ovaj dan, u koji po očinskom običaju moja obitelj Mandić slavi početke vjere, ja Leopold Marija, nekoć Bogdan, Ivan Mandić, na vječni spomen svojih obaveza prema Blaženoj Djevici Pomoćnici za otkup robova, obnavljam svoj zavjet koji potkrepljujem sa zakletvom u ruke svojih ispovjednika, da ću se potpuno istrošiti za spasenje svoga naroda.“

„Kad bijah dječak od osam godina, počinih neku nepodopštinu koju nisam smatrao teškom i takvom je ocjenjujem još i danas.

Moja me sestra prekorila, a zatim me odvela k župniku da me ispravi i kazni. Ja sam priznao župniku svoju krivnju, a on, pošto me je oštro prekorio, odredio

Sv. Leopold Mandić Sc 58

Sv. Leopold Mandić

Ljudima prijatelj

mi je da klečim na sredini crkve. Ostao sam duboko rastužen i rekoh u sebi: Ali, zašto treba postupati tako oštro s djetetom zbog neznatne pogreške? Kad odrastem želim biti fratar, postati ispovjednik i biti vrlo milosrdan i dobar s dušama grešnika.“ Sv. Leopold Mandić,ASLM kut. T, br. 4

LEOPOLDOVA PRISUTNOST SVETIŠTE I ŽUPA SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA U OSIJEKU Na jugozapadnom obzorju grada Osijeka, okružena zelenim livadama i zlatnim poljima, uz njihanje ponosnih stoljetnih platana, u drugoj polovici prošloga stoljeća izvila je svoje gnijezdo današnja župa i svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Ova župa je prva župa, a župna crkva je prva crkva u svem svijetu koja nosi ime svetog Leopolda Mandića

Prvi župnik, fra Zvonko Marija Pšag

14

Na razmeđi istoka i zapada

U

drugoj polovici prošloga stoljeća, u vrijeme kad je ovo područje grada Osijeka pripadalo osječkoj župi sv. Josipa Radnika u današnjoj Industrijskoj četvrti, zalaganjem njezina mladog župnika sada msgr. Nikole Kerčova i u dogovoru sa osječkim franjevcima kapucinima tadašnji je đakovački biskup msgr. Stjepan Bauerlein 16. XII. 1968. g. ovdje osnovao novu župu Bezgrešnog Začeća Bl. Dj. Marije sa pismenom odlukom, da će se ona zvati po Leopoldu Mandiću, kad bude proglašen blaženim.

Ž

upa je otvorena 1. siječnja 1969. godine u siromašnoj dvorišnoj kapelici koju su od jedne štale dale napraviti časne sestre Usmiljenke sv. Vinka Paulskoga (Slovenke) koje su ovdje od 1906. g.

imale svoju kućicu i svoje zemljište.

U novoj župi je tada u 273 katoličke obitelji bilo oko 1060 katoličkih vjernika. Bilo je tu i oko 540 pravoslavaca. Župa je povjerena franjevcima kapucinima, a prvim župnikom imenovan je kapucin o. Zvonko Marija Pšag, koji je kroz 12 godina s velikim naporom radio na izgradnji župne zajednice i današnje crkve. Kad je 2. svibnja 1976. g. papa Pavao VI. proglasio Leopolda Mandića blaženim, župa je toga dana dobila svojega zaštitnika i svoje ime.

G

radnja današnje crkve počela je 3. svibnja 1971. godine na zemljištu koje su darovale navedene časne sestre. U njezinoj izgradnji sudjelovali osim hrvatskih kapucina i mnogi drugi dobročinitelji širom domovine i izvan nje. Crkva je velikom zaslugom P. Serafina Turči-

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVA PRISUTNOST te iz srijemskih krajeva (Kukujevci, Gibarac. Šid Novi Slankamen itd).

Ž

upa obuhvaća osječka naselja; Cvjetno naselje, u kome je samo svetište ( 429 obitelji), Briješće (331 obitelj), pustare Šeper i Ankin Dvor sa 34 obitelji i Livanu - naselje iza sela Čepin u kome su 192 katoličke obitelji. Pravoslavni žitelji su uglavnom odselili na istok.

Neumorni suradnik, Đuka

Sadašnji župnik, fra Krešo Borković na. kapucina i povjerenika za njezinu izgradnju, uglavnom dovršena 1989. g. kad ju je 30. srpnja posvetio tadašnji đakovački biskup msgr. Ćiril Kos, veliki štovatelj sv. Leopolda.

O

va župa je prva župa, a crkva je prva crkva u svemu svijetu, koja nosi ime sv.

Leopolda Mandića, najvećega sveca u Katoličkoj Crkvi zadnjih stoljeća i najslavnijeg čovjeka u hrvatskorn narodu. Leopold je bio svećenik,

Župni zbor pod ravnanjem g. Borisa Ljubića franjevac - kapucin, Hrvat iz Herceg Novog, poznati ispovjednik u Padovi, veliki molitelj za zajedništvo kršćana istoka i zapada i veliki prijatelj malih i skromnih ljudi. Umro je u Padovi 30. 7. 1942. godine. Ova crkva je tamo od 1976, g. pa sve do domovinskoga rata bila najpoznatije i jedino

hodočasničko svetište sv, Leopolda Mandića u Hrvatskoj, posebno u njezinu istočnom dijelu. Ovamo su dolazili brojni hodočasnici iz Zagreba, Splita, Varaždina i mnogih krajeva tadašnje Jugoslavije. Biskup msgr. Ćiril Kos je 1977.g, na propovijedi rekao: «Ovo mjesto i ovu crkvu proglašavam biskupijskim svetištem bl.

Leopolda Mandića».

P

remda su u mnogim mjestima osnovane župe posvećene sv.

Leopoldu, ipak - ova crkva je još uvijek najpoznatije hodočasničko mjesto sv. Leopolda Mandića u Hrvatskoj i ovamo prili kom njegove proslave 12. svibnja i u bližu nedjelju dolaze brojni veliki štovatelji sv.

Leopolda iz mnogih krajeva istočne K. Borković Hrvatske i šire.

S

ama crkva je sagrađena na katu cijelokupnog crkvenog prostora sa velikim korom.

Može primiti oko 1500 vjernika. U oltarnom prostoru se nalazi veliki moćnik sa moćima sv. Leopolda Mandića i prostrani mozaik (27,5 mz) kao oltarna slika na kome je umjetnik prof. Josip Bifei 1986. g. želio prikazati sv. Leopolda kao zagovornika zajedništva Istoka i Zapada u liku patrijarha Atenagore i pape Pavla VI. koji su se prije 40 godina susreli u Carigradu. Zbog velikoga broja pravoslavnih žitelja na području župe time se željelo pokazati znak želje za zajedništvom!

Ž

upa je 1987. godine imala 427 katoličkih obitelji sa 1343 vjernika. Prije domovinskog rata, tj. 1990. g, imala je 470 katoličkih obitelji sa oko 1550 vjernika, da bi 1997 imala 778 obitelji sa 2.300 vjernika. Danas - 2007. g , ima 986 katoličkih obitelji sa oko 2,950 vjernika. Zadnjih godina ovamo su doselile brojne obitelji iz Bosanske Posavine (Modriča, Pećnik, Garevac ...)

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

15

Ljudima prijatelj biti prijatelj ljudi

“Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40)

Oko je prozor u svijet Zapisi jedne medicinske sestre na bolničkom odjelu...

„Oko je prozor u svijet.”

Gdje je naš pogled, naše oči? Jesmo li spremni pogledati prvo sebe, a zatim svakog čovjeka kojeg susrećemo na životnom putu? Kakav je taj naš pogled? Da li se u njemu vidi svjetlost, radost, utjeha...ili je nastala magla kroz koju nema jasnog pogleda.

Ima Netko čiji nas pogled zove, prati nad našim životnim putovima i plače nad razvalinama našeg srca.

16

J

este li se već koji puta susreli sa medicinskom sestrom na nekom od bolničkih odjela? Toliko puta izrečene su riječi „ sestro, molim vas, samo malo, pomozite....“ medicinskoj sestri ili tehničaru unutar 24 sata na bolničkim odjelima, ambulantama i svim drugim mjestima gdje oni rade.

Poznate su nam karakteristike te osobe koju bi svatko od nas poželio imati u svojoj blizini u trenutcima kada se nažalost događaju zdravstvene promjene na našem tijelu, a zahtjevaju medicinsku intervenciju.

N

o, da li nam je poznat njezin radni dan? Sigurno, mogu reći, samo djelomično ili vrlo malo. Često dok čekamo u bolničkoj ambulanti ili na bolničkom odjelu primječujemo je kako ide gore – dolje po hodniku, telefonira, nosi „nekakve papire“, pije kavu, ne primječuje nas, ima vremena i tako stvaramo sliku o sasvim drugoj osobi „medicinske sestre“, od one koju bi smo zapravo željeli susresti i s njome željeli surađivati. No zapravo je stvarna slika, možda sasvim drugačija...

D

obro jutro“ izgovorene su riječi kojima jedna sestra započinje radni dan oko šest sati ujutro. Na sastanku sa kolegom iz nočne smjene i ostalim suradnicima sluša službu primopredaje o zbivanjima koja su se događala na bolničkom odjelu i o stanju bolesnika poimence kroz noć. Često puta jutarnju službu primopredaje već prekine poziv zvona iz bolesničke sobe. Sestra odlazi u tu sobu do bolesnika koji ju je pozvao, često puta prisutna je hitna potreba, bol zbog koje je bolesnik pozvonio, pomoć koja je potrebna dotičnom bolesniku, ili jednostavno često možda samo znatiželja – vidjeti tko je od sestara došao u jutarnju službu. Jednostavno pozvali su sestru, „da se malo vidimo“. Uključuju se potom i ostali bolesnici u sobi sa svojim željama i radostima, jer im je toga jutra možda još teže nego jučer, ili jer su toga jutra možda prvi put u životu progledali nakon operacije, pa se žele radosno pohvaliti da ih više ne boli. Po povratku iz sobe sestra susreće osobu u civilu koja bi „samo“ pitala kad radi ambulanta, ili određeni liječnik, kad se treba javiti na

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj biti prijatelj ljudi

N

a izlazu iz sobe često slegnemo ramenima i komentiramo: „Ljudi su različiti!“ i tako nastavljamo ići do svakog bolesnika. Pri dolasku u ambulantu puni smo informacija, komentara, a i sumnji. Vidjeli smo njihove poglede i lica koja govore više od riječi i ne mogu se sakriti. Na viziti ponavljaju se prizori iz bolesničke sobe, ali možda u blažem obliku.... Često puta bolesnici čuju „ono što žele čuti“ i što im trenutno odgovara, zato kasnije ponovo dođu na razgovor da „ponovimo gradivo“ prije nego treba poćeti dnevna terapija.

R

Uz svjetski dan medicinske prve pomoći (8. rujna) pregled, da li je dobro došla, a često u tom trenutku opet zazvoni i telefon.

U kratkom vremenu sve to medicinska sestra koja u jutarnjim satima još ima „pune baterije“ , uspjeva izvršiti, biti dobre volje za pružanjem usluga, davati pouzdane informacije, ili pak pružiti nekom bolesniku pomoć i utjehu. Vrijeme brzo odmakne i svatko od liječnika ili tehničara u „bolničkom timu“ na odjelu krene na svoje dužnosti.

V

rača se medicinska sestra tada ponovo do svojih bolesnika sa pozdravom i upitom „kako ste?“ Često je puta kao odgovor na to pitanje dočeka odgovor bolesnika „a što mislite kako bih mogao biti ako sam u bolnici?“ Moj odgovor je: „Ali vi ste došli ovamo potražiti pomoć, a mi smo tu da vam pomognemo, svatko na svoj način prema vlastitom znanju i vještinama.

Još jučer vi niste vidjeli, jer ste imali staračku mrenu, bili ste operirani i danas me primječujete, vidite, zar to nije predivno? Dakle, vidite svijet oko sebe ovisno o tome kako ga želite vidjeti, djelomično ili potpuno, često puta čovjek pored zdravih očiju ne

vidi, a pored bolesnih vidi, što ovisi o vama samima...“ Uz kimanje glave potvrđena je izjava, ali pogled je prazan, na licu nema osmjeha, zadovoljstva i često puta svaki daljnji komentar je suvišan. Možda će u susretu sa ostalim bolesnicima doći do boljeg raspoloženja... Postoji nada i idemo dalje do drugog bolesnika koji pak ne krije osmijeh od uha do uha i izgovara radosne riječi „Sestro, ja vas vidim! Uredio sam se, super je, idem li danas kući?“. Koliko različitosti u samo nekoliko minuta i u istoj bolesničkoj sobi.

adim na očnom odjelu. Na odjelu se zbrinjavaju bolesnici svih dobnih skupina, a najčešća je starija životna dob sa popratnim oboljenjima kao što su dijabetičari, nepokretne osobe, inkontinentne osobe, i osobe s raznim drugim dodatnim poteškočama i bolestima. Njima je često puta potrebna potpuna ili djelomična pomoć, koja ovisi o njihovom općem stanju. Predivan je pogled, stisak ruke, osmijeh i riječ „hvala“ liječnicima, medicinskom osoblju i kako kažu „Majčici Mariji i Sv. Vidu“ nakon što su ozdravili i izlaze iz bolnice. I mi, medicinsko osoblje, osijećamo i dijelimo tu radost. A što je s onima koji to nisu pokazali i na čijim licima još nema radosti, što ih mući? Da li se krije bol u duši koja se odražava kroz njihov pogled, izraz lica? Zasigurno kroz par riječi razgovora s bolesnikom u bolesničkoj sobi, otkrit ćete njegovu tjeskobu, on će poćeti priću: „Znate, sestro...“ Pažljivo slušate i nastojite mu pružiti barem malu utjehu...

P

oziv druge kolegice ili telefona često prekine razgovor, pa idemo dalje u operacionu salu, na preglede i obaveze se gomilaju...

Ulazite u kolotečinu svih poslova i obaveza i kraj vas juri vrijeme, izmjenjuju se bolesnici, posjete, često puta se morate izgovoriti „samo malo, doći ću, nemam sad vremena...“ Medicinske sestre i medicinski tehničari samo su ljudska bića koji imaju i svojih briga i boli, i svoj

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

17

Ljudima prijatelj biti prijatelj ljudi

život, oni su ljudi kao i ostali. Ali uvijek se vračaju svome bolesniku i nastoje ga i dalje nesebično njegovati, podučavati, bez obzira na druge obaveze, zvonjave telefona, pružanje informacija ljudima koji zovu. Medicinska sestra ili tehničar sa dobrim komunikacijskim vještinama potrudit će se dati što jasniju informaciju, bez obzira što je ta informacija možda već jasno istaknuta i ispisana na panoima ili plakatima u čekaonici, ali „lakše je pitati“. Tako se redaju obaveze tijekom radnog vremena.

Možda se uhvati malo vremena za „pauzu“ koju je poslodavac propisao, ali s druge strane hodnika i telefona često se ne prepoznaje ta potreba i „zakon“. Da se pogrešno ne bi shvatilo, na bolničkom odjelu nemoguće je da su vrata sestre zatvorena, možda su zatvorena za one bolesnike i posjete koji ih možda ne žele otvoriti ili na njih pokucati.

Z

a svakog bolesnika potrebno je evidentirati intervencije koje su tokom službe učinjene, evidentirati njegovo stanje, ali kako opisati odgovor bolesnika: „Ali što mislite, kako mogu biti ako sam u bolnici...?“ Ponestaju nam riječi,

18

no jutarnju službu privodimo kraju i čekamo kolegicu koja će nastaviti s radom na odjelu uz zbrinjavanje bitnih bolesnika koji traže liječničku pomoć od specijaliste. Do idučeg jutra pokriva se hitna ambulantna na specifičnim odjelima. Svi pacijenti evidentiraju se u računalo, upisuju šifre pregleda, pripremaju se pacijenti za pregled i pomaže liječniku kod pregleda, uz to pomaže se kod manjih kirurških obrada.

No vjerujte mi, ovo zvanje ne bih nikada mijenjala i ne znam što bih drugo u životu radila. Isprepleteno je tolikim radostima, zadovoljstvom, osjećajem da ste učinili čuda jer ste pružili pomoć, ruku, dali osmijeh, pogled u kojem su „možda“ bolesnici mogli prepoznati ONOGA koji je rekao: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40) LJ. F. – jedna medicinska sestra

N

e zaboravlja sestra opet i bolesnike na odjelu, a i oni sami često svrate da vide „što se to događa“. Ima i ona druga strana – noćno dežurstvo. Osobito u noćnoj službi medicinske sestre izložene su koji puta i uvredama, ponižavanju, nekontroliranoj agresiji ili alkoholiziranosti pacijenta, naročito kad traže uputnicu, knjižicu ili „gotovinsku naplatu“. Jedna sestra vrlo teško izlazi na kraj s takvim pacijentima uz istovremenu brigu o bolesnicima na odjelu koji imaju pravo na „mirnu noć“. I tako svaki dan ispočetka kroz 24 sata izmjenjuju se smjene na radnom mjestu i u privatnom životu medicinske sestre ili medicinskog tehničara.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

„Postoje različite vrste pažnje Krista Gospodina za dobrobit njegova moralnog tijela koje je Crkva, a to smo mi. Gospodin pojedince izabire, ispunja ih svojim duhom, daje im širinu pogleda, čini ih ljudima akcije s određenim usmjerenjem.“ Sv. Leopold Mandić Mandić,, Lt 118

Budi

Ljudima prijatelj

IN MEMORIAM

Fra Zdenko Tomislav Tenšek 1943. - 2007.

Rano ujutro, u petak 31. kolovoza 2007. iznenada je, od snažnog srčanog udara, u kapucinskom samostanu u Zagrebačkoj dubravi preminuo dr. Zdenko Tomislav Tenšek, kapucin, poznati profesor i teolog, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Njegova iznenadna smrt sve nas je pogodila, a pred činjenicama njegovog plodonosnog života ne možemo ostati ravnodušni.

Z

denko je rođen 1. listopada 1943. u Zadravcu, u Hrvatskom Zagorju, od oca Stjepana i majke Amalije r. Koren, kao šesto od osmero djece od koje su još žive četiri kćeri. Sva četiri sina su umrla. Osnovnu školu završio je u Orehovici i u Sesvetama. Školu u Sesvetama pohađao je iz Zagreba, kamo je god. 1955. došao kao sjemeništarac

u kapucinski samostan u Dubravi. Tu je prvi put susreo pokojne Tomislava Šagi-Bunića i Alojzija Novaka koji su na njega imali velik utjecaj, jer su mu, kako sam kaže: „bili učitelji i više od učitelja, bili su mi duhovni očevi“.

S

rednju školu završio je u Osijeku (na Serafskoj srednjoj školi - prva dva razreda) i u Zagrebu (na Franjevačkoj srednjoj školi – druga dva razreda) gdje je i maturirao godine 1963. Kapucinski habit obukao je u Vipavskom Križu, u Sloveniji 19. kolovoza 1960. Privremene zavjete položio je 20. kolovoza 1961., a doživotne 4. listopada 1967. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen je 29. lipnja 1969. u Zagrebu. Teologiju je studirao na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je i diplomirao (1969.). Magisterij teologije postigao je u Strasbourgu, u Francuskoj (1971.) obranivši radnju na temu: „Srpska pravoslavna crkva između Zapadnjaštva i Slavofilstva“ a doktorat na Gregorijani u Rimu (1981.)

obranivši tezu: Asketizam na koncilu u Gangri. Eustatije Sebastijski u sirijskom asketskom ambijentu Male Azije u IV. stoljeću, pod vodstvom profesora Tomaša Špidlika, DI.

F

ra Zdenku je Provincija, po završetku studija, ubrzo povjeravala najodgovornije službe.

Nakon povratka iz Osijeka, gdje je kroz dvije godine (1971. do 1973.) predavao na Serafskoj srednjoj školi Vjeronauk i Povijest filozofije, u Zagrebu je četiri godine (1973.-1977.) vršio službu tajnika Hrvatske kapucinske provincije a ubrzo, u dva je mandata (1982. -1988.) bio provincijal svoje Kapucinske provincije; kasnije je više puta bio zamjenik provincijala, provincijalni definitor i samostanski poglavar. Kao provincijal bio je veoma strpljiv s braćom, uvijek spreman više slušati negoli govoriti, više poticati i usmjeravati negoli zapovijedati. Kao poglavar bio je pravi sluga svoje braće. Zapovijedao je samo u rijetkim slučajevima, kad baš nikako nije moglo drukčije.

fra Zdenko Tomislav Tenšek i na Hrvatskom katoličkom radiju (kroz više godina) sudjelovao je u emisijama posvećenim religioznim i religijskim temama, posebno teološkim esejima na nedjeljno Evanđelje.

Na različitim župama hrvatskog jezičnog područja propovijedao je petnaestak puta pučke misije i misijske obnove.Pismenim prilozima različite vrste (prijevodi, izvještaji, predavanja, itd.) redovito sudjeluje u provincijskom glasilu Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije.U dva talijanska Teološka leksikona napisao je 15 jedinica, a preveo je i više manjih znanstvenih radova od kojih neki još čekaju svoje izdanje.

K

ao provincijal bio je tri godine (1985.-1988.) predsjednik Slavensko-mađarske Konferencije Kapucinskog reda.

Od 1991. sve do smrti predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu više predmeta, a preminuo je kao dekan istoga Fakulteta.

Od 1988. do 1994. bio je član Ureda za istraživanje i refleksiju pri Generalnoj kuriji Kapucinskog reda u Rimu.

Od 1990./91. član je profesorskog zbora Papinskog ateneja Antonianum u Rimu, na Institutu za duhovnost gdje je predavao kolegij Počeci i razvitak prvobitnog monaštva.

Godine 1993. imenovan je sucem u kauzi sluge Božjega o. Ante Antića.

Od 1992. godine vrši službu profesora i predstojnika Instituta za teološku kulturu laika sve do 2005. Bio je član povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi.

A od 1996. član je Vijeća za nauk vjere pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

F

ra Zdenko je od mlade mise godine 1969., uz dvogodišnji boravak u Osijeku, stalno namješten u Zagrebu gdje, uz ostale službe, sudjeluje u redovitoj pastvi zagrebačkih kapucinskih župa. Na Hrvatskom radiju (od 1991. do 1995.)

Z

denko Tomislav Tenšek je doista bio skroman i jednostavan čovjek, redovnik i svećenik.

Vrlo angažiran, kao pastoralni i znanstveni djelatnik: jednom riječju neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem. Istodobno zahtjevan i strpljiv, radišan i odgovoran. Teško je pronalazio riječi kojima bi uskratio neku uslugu kad bi ga netko za nešto molio. Svojim djelovanjem otkrivao je duboku istinu o čovjekovu životu kao neprestanom rastu u istini, mudrosti i spoznaji. Služenje Bogu i braći ljudima je shvaćao kao neprocjenjiv dar, a ne kao zaslugu ili vlastitu vrijednost. Znao je razlikovati vrijednost mišljenja od vrijednosti osobe, a konačan sud o odnosu tih dvaju elemenata, jesu li oni međusobno kontradiktorni ili sinonimi,

znao je da ovisi jedino o Bogu i nikom drugom.

D

ušom sličnoj onoj sv. Franje, Zdenko je neobično volio prirodu i planine. Rado je odlazio u šetnju, u prirodu ili šumu, da obnovi svoju fizičku i duhovnu snagu. Kad god sam, posljednjih šest godina svraćao u Zagreb, uvijek smo odlazili pješice na Sljeme ili u Maksimir. Bili su to predivni trenuci druženja i izmjene misli o našemu Redu, o Provinciji, o Bogoslovnom fakultetu, o Crkvi u Hrvata, o Bosni koju je neobično volio, i o mnogim drugim pitanjima.Zdenko je volio glazbu i pjesmu, veoma je lijepo pjevao, i mlađu je svoju braću rado poticao da pjesmom salve Boga, osobito u zajedničkoj liturgijskoj molitvi.

Z

nanstveni interes prof. Zdenka Tomislava Tenšeka je bio mnogostruk, povijesno točan i teološki prodoran. Najradije se posvećuje svojoj specijalizaciji, tj. istočnoj teologiji i osobito počecima i razvoju asketsko-monaške duhovnosti otačkog razdoblja, a onda općenito patrologiji. Kao značajan koncilski teolog obrađuje velike koncilske teme, kao što su: Ekumenizam, Mariologija i Teologija posvećenog života. Pokojni Zdenko Tenšek je bio veoma osjetljiv za naše domaće teologe, među kojima je u središtu njegova zanimanja bila misao i djelo njegova predšasnika i učitelja Tomi-

IN MEMORIAM slava Janka Šagi-Bunića.

J

edna od posljednjih velikih želja profesora Zdenka Tenšeka bila da se što prije objavi doktorski rad Tomislava Šagi-Bunića iz godine 1951. za koji je sam napisao predgovor malo prije svoje smrti.

Imao je u planu da „KS“ objelodani tu Šagi-Bunićevu dizertaciju, koju je za tisak priredio u suradnji sa svojim asistentima s katedre, svjestan da će biti od velike koristi ne samo studentima i profesorima, nego i svima koji se zanimaju za kristološku problematiku.

U

svrhu promicanja teološke misli i djela pokojnog ŠagiBunića, poglavito Zdenkovim nastojanjem, u prigodi obilježavanja osme obljetnice Šagi-Bunićeve smrti, 21. srpnja o.g. u samostanu sv.

Mihaela u Zagrebačkoj Dubravi, otvoren je „Centar za promicanje ci-

vilizacije ljubavi – Mt 25,40“. Tom je prigodom fra Zdenko s ponosom govorio o budućim projektima koji su vezani uz Šagi-Bunićevo ime.

D

a bi ovaj presjek životnog puta pokojnog Zdenka bio koliko toliko kompletan valja kazati da je on svojim predavanjima sudjelovao na brojnim tribinama i skupovima domovinske Crkve, kao i na razini Kapucinskoga reda. Održao je dvadesetak turnusa duhovnih vježbi redovnicima i redovnicama, bogoslovima i laicima, te vodio mjesečne duhovne obnove i slične skupove sestrama franjevkama Hercegovačke, Bosansko-hrvatske i Splitske provincije te sestrama drugih družbi. Tom se službom, koliko mu je vrijeme dopuštalo, rado bavio sve do svoje smrti. Od god. 1996. i dalje drži mjesečne duhovne obnove sestrama »Kraljice svijeta«, čije je sjedište u Dubravi, a od jeseni iste godine ima dva puta mjesečno predavanja teološko-duhovne tematike kandidaticama i postulanticama kongregacije Klanjateljica Krvi Kristove na Razgledu i na Trešnjevci u Zagrebu.

B

iti dom ljubavi“ naslov je posljednje, od 21 knjige, koje je kao autor ili suautor objavio.

U njoj su sabrani njegovi radovi povodom 60. obljetnice njegova života.

U predgovoru knjige, koji je sâm napisao, tumači naslov knjige, te kaže da je za njega „Dom ljubavi“ svaka draga osoba koju je susreo na svom

životnom putu, „za koju zahvaljuje dobrom Bogu koji je“, kako kaže, „svima nama istinski ‘Dom ljubavi’ jer je sama Ljubav“.

I

mi danas, služeći se tim njegovim riječima, zahvaljujemo dobrom Bogu što nam je podario fra Zdenka, što smo imali priliku s njim živjeti, surađivati i radovati se. Vjerujem da nam je svima Zdenko, kao draga osoba, kao brat, kao sugovornik, kao prijatelj, kao duhovni otac i kao suradnik bio „Dom ljubavi“ bez kojeg smo iznenada ostali. Hvala ti, brate Zdenko, na svemu što si učinio za braću svoje redovničke Provincije i čitavoga Kapucinskoga reda, za Katolički bogoslovni fakultet i za Crkvu u Hrvata. Hvala ti za izvanredni primjer bratskog i duhovnog života, za prijateljstvo i veliki apostolski žar. Neka ti Gospodin bude vječna nagrada za tvoj neumorni i strpljivi rad, koji je iznenada prekinut tvojim preranim odlaskom u „Dom ljubavi“ našeg nebeskog Oca, dom u koji si svim srcem vjerovao, za koji si živio i o kojem si druge poučavao.

Hvala ti na tvojoj ljubavi za glazbu i pjesmu kojom si svakodnevno animirao svoju redovničku braću i sve sudionike liturgijskih slavlja kojima si rado predsjedao. Vjerujemo da te je Gospodin dočekao s anđeoskom pjesmom u svom očinskom „Domu ljubavi“.

Fra Jure Šarćević

fra Zdenko Tomislav Tenšek Možemo reći, svoju svojevrsnu duhovnu oporuku, Zdenko je napisao u predavanju što ga je održao na „Redovničkim danima“ u Splitu, 2. rujna 1999. U njoj piše: „Otac – govorio je sveti Irenej – ima dvije ruke; dvije ruke Očeve su Sin i Duh Sveti. S tim rukama on nas je tražio u tminama svijeta i sada kad nas je našao, privija nas k sebi. Sjedinjeni smo s Ocem, po Kristu, u Duhu Svetom, i to tako čvrsto kao što to nije bio nikad niti jedan sin uz vlastitoga oca, i to zato da ne ostanemo izvan njega, već da budemo privedeni u samu njegovu intimnost. Isus je kazao – bio je siguran da ga Otac uvijek čuje: Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja (Iv 17,24). A gdje Sin može ikad biti ako to nije u „krilu Očevu“? Tamo je, dakle, naše „pripravljeno mjesto“ i naša „konačna postaja“; tamo idemo, tamo ćemo biti svagda i motriti njegovu slavu te zavijeke u čudu govoriti: Oče!“

Učenik i učitelj...

V

jerujemo da mnogi bivši studenti KBF-a čuvaju u sjećanju sliku dvojice redovničke braće i prijatelja, naših profesora, kako se uspinju stubama stare zgrade fakulteta na Kaptolu. Jedan sa štapom, bijele kose i brade, a drugi uza nj strpljivo prateći već pomalo umorne korake svojega subrata.

Obojica su nam bili dragi. Tomislav Šagi-Bunić nam se na neki poseban način bio uvukao pod kožu. S jedne strane nedodirljiv autoritet, a s druge neodoljivo simpatičan starčić. Tomislava Tenšeka voljeli smo zbog njegove neposredne bliskosti koju nam se nije ustručavao iskazivati. Stoga smo i većom ljubavlju i pozornošću slušali gradivo koje nam je predavao.

D

vije su stvari koje bismo željeli istaknuti u Tenšekovu profesorskom radu, dvije vrline koje ga čine svima dragim učiteljem.Prva je njegov ozbiljan i ljubavlju prožet pristup predmetu kojega obrađuje. Znao bi nam s tolikim žarom tumačiti nauk crkvenih otaca, da se ponekad mogao dobiti dojam da je on jedan od njih i da smo se vratili u vrijeme oblikovanja i obrane kristoloških dogmi. Tako je probudio u nama želju da i mi razumijevanjem prihvatimo ono što je njemu toliko značilo.Druga je velika Tenšekova

vrlina odnos pun poštovanja prema svakom pojedinom studentu. Kao što smo iz njegovih predavanja mogli vidjeti koliko mu je važno ono što govori, jednako smo osjećali koliko smo mu važni mi, kojima govori. Ni na jedno naše pitanje ne bi odmahnuo rukom, sablaznio se nad njim ili ga pak odbacio kao besmisleno. Gotovo redovito ostajao bi raspravljati s nama nakon predavanja.

N

adamo se da su i današnji studenti doživljavali profesora Tenšeka kao bliskog učitelja, koji zrači očinskom prisutnošću. Njegov je pak profesor i učitelj, Tomislav Janko Šagi-Bunić, već četiri godine u zajedništvu Očeve prisutnosti. Vjerujemo da se on sada, iz doma Ljubavi, istinski raduje i ponosi, jer mu se, iako prerano u nebeskom domu pridružio i njegov učenik... Među nama, naš dragi profesor Zdenko ostati će uvijek živ i nezaboravljen svojom zbirkom radova u kojoj možemo uvijek prepoznavati nastojanje da ne ostane zaboravljen njegov toliko žuđeni put prema civilizaciji ljubavi. prema predgovoru iz zbornika radova Z. T. Tenšeka “Biti dom ljubasvi”

... vidimo se u domu Očevu!

G

ospodin Bog, u svome, a nama nedokučivom, promislu odlučio je našeg brata Zdenka Tomislava pozvati k sebi.

Postavljali smo si ovih dana mnogobrojna pitanja i pokušavali dokučiti ono što je nedokučivo i sada, prihvaćajući volju nebeskoga Oca, želimo se kao kršćani koji vjeruju u uskrsnuće i život vječni, sa zahvalnošću oprostiti od našeg Brata, i Ocu Stvoritelju i darivatelju života na svemu reći hvala.

D

ovoljno je bilo pogledati pogrebni skup i u njemu prepoznati mnogobrojne profesore, studente, svećenike, redovnike i redovnice, braću i sestre vjernike laike. Svi smo mi tu radi toga što je svakome od nas fra Zdenko nešto značio i što je svatko od nas, recimo jednostavno, imamo nekakve koristi od njega. Možda nijedan trenu-

tak u našem životu nije tako važan kao smrt, jer se tek tada vidi nečije značenje. Ovaj raznobojni skup braće i sestara, različitih profesija i usmjerenja, pokazuje da se fra Zdenko Tomislav Tenšek trudio u svom redovničkom i svećeničkom pozivu i profesorskom radu povezati vjeru i razum, kršćansko uvjerenje i znanstveni rad, pa i pokazati kako se to dvoje ne suprotstavlja jedno drugom nego međusobno nadopunjuje i obogaćuje.

K

olike god bile njegove obveze prema fakultetu, ili stručnim predavanjima, ili duhovnim vježbama redovnicama i redovnicima, ili mnogobrojna druga apostolsko-patoralna djelatnost, ne znam da li se ikada našao kod kuće, a da ne bi došao na zajedničku jutarnju molitvu časoslova i razmatranje s ostalom

braćom iz samostana. Kao promotor trajne formacije u našoj provinciji i kao samostanski poglavar trudio se i da provincija i da braća njegovog samostana ne ostanu bez duhovne animacije.

B

og mu je dao zdravi razum, intelektualne sposobnosti, propovjednički i pjevački dar, a on je te darove obogatio svojim marom, te je ono što je intelektom spoznao u liturgiju Crkve pretočio.

Svaku je svetu euharistiju slavio dostojanstveno, svečano uvjeren da se nalazi u službi najvećeg otajstva ljudskog spasenja. Zato su ga mnogi tražili i željeli imati u svojoj sredini da se njegovim darom obogate, a on, ako je ikako mogao, nije znao reći ne mogu. Mi koji smo s njime živjeli više puta smo ga vidjeli u žurbi, pa i turobnog lica, pa se i pitali zašto je

fra Zdenko Tomislav Tenšek zabrinut, ne misleći uvijek dovoljno da čovjek koji ima mnoge odgovornosti i obveze ne može uvijek sjati od sreće, ali je onima kojima je bio poslan ili pozvan, svojom jednostavnošću i pristupačnošću donosio vedrinu i osvježenje.

S

vakom svom poslu pristupao je ozbiljno i odgovorno, ponekad možda i preozbiljno. Cijenio je rad drugih i radovao se uspjesima drugih. I u svojim kritičkim osvrtima trudio se da ne izgubi iz vida ono što je pozitivno i da kritički osvrt i drugačije mišljenje ne zatvore vrata daljnjem dijalogu i promišljanju novih mogućnosti. Njegovo najdraže godišnje doba bila je jesen. Puno puta je znao reći: „To je najljepše doba, jer čovjek ubire plodove svog rada“.

Svaki svoj slobodni jesenji trenutak iskoristio je za traženje gljiva i kestenja po šumama oko Zagreba, ili kupljenje šljiva i branje kukuruza i berbu grožđa, a bilo mu je drago kad su i mlađa braća išla s njim i u jesenskim danima otkrivala ljepote prirode, ali i upoznavala njegovu vedru narav.

B

raća koja su ga posljednja vidjela one večeri prije nego će mu Gospodin pokucati na vrata, kažu da je u dvorištu samostana ubrao dva grozda i rekao „To mi je za večeras dosta“. Iste večeri prije toga posjetio je svoju sestru, ispovjedio se kod jednoga subrata i bez ikakvih znakova bolesti povukao se u svoju sobu. Vjerujemo da ga je Gospodin ubrao u trenutku kad je jesen njegovog života dozorila i kad se kao dozreli grozd i on sam mogao pretvoriti u vino koje u sakramentu euharistije postaje Kristova krv po kojoj smo zadobili spasenje i vječno otkupljenje.

N

eka ga Gospodin primi u svoje zajedništvo kao ugodan prinos i ako nam je s jedne strane uzeo, neka nam na dru-

gu stranu udjeli po svojoj dobroti i ljubavi.Svima koji su došli oprostiti se od našeg brata Zdenka Tomislava, kao i onima koji su nam uputili izraze sućuti, u ime braće kapucina i njegovih sestara i rodbine, od srca zahvaljujem. fra Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije

Ljudima prijatelj

GODINA SVETE ELIZABETE - ŽIVOT SV. ELIZABETE UGARSKE (3)

Piše: fra Nikola Bašnec, kapucin

Povodom 800-te obljetnice rođenja svete Elizabete Ugarske, u Franjevačkoj je obitelji 2007. godina proglašena Godinom svete Elizabete, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda. U našem listu pokušavamo čitatelje upoznati s ovom znamenitom Sveticom, uz napomenu da u njezinu životopisu ima i legendarnih elemenata.

Legenda je književna vrsta koja tumači događaje sa stanovišta vjere i tako želi Božje djelovanje učiniti očevidnijim. Već u ranom kršćanstvu legenda je proizišla iz štovanja svetaca, u želji da na maštovit način govori o njihovu životu i djelovanju i tako potakne ljude na nasljedovanje Krista i jačanje osobne vjere. Tako je i Elizabetin život isprepleten legendama, što je plod štovanja, divljenja i mašte koje ističu važne vidike njezine osobnosti.

U ovom broju riječ je o Elizabetinom životu nakon oblačenja redovničkog odijela do njezine sahrane. Elizabeta se na osobit način brinula za bolesnike, pa je u tom vidu podigla i bolnicu.

26

“Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!”

(Lk 12,36)

O PROMJENI ELIZABETINOG ŽIVOTA OD OBLAČENJA REDOVNIČKOG ODIJELA DO NJEZINE SAHRANE

B

lažena Elizabeta imala je ranije jednu služavku kojoj je također bilo ime Elizabeta.

Ona je isto tako bila osoba od dobrog zapažanja, te je na pitanje o promjeni života njezine gospodarice pod zakletvom izjavila, da je nakon Elizabetinog primanja sivog redovničkog odijela boravila kod nje i da je zapazila mnoga njezina dobra djela ljubavi prema bližnjemu kao i njezinu veliku poniznost. Elizabeta je, naime, u svoju bolnicu u Marburgu pozivala najsiromašnije, najslabije, sasvim slomljene i najpobožnije ljude te ih je osobno posluživala.

S

a svojim bogu-posvećenim služavkama u sivoj odjeći, Elizabeta je pripremala hranu koja nije bila baš ukusna, jer nije mogla niti kuhati a niti je za to imala na raspolaganju sve što je bilo potrebno. Radi svoga sveprisutnog velikog siromaštva često se zadovoljila vodenastom juhom od mahuna i

biljnog lišća. Ova, već sama po sebi, skromna hrana, koju je zbog svoje molitve pripremala s ne baš s velikom pažnjom, kušala bi je tek zagrijanu.

Kada su joj služavke zbog toga zamjerile, ona je to podnijela s radošću.

Ukoliko je koji put bilo nešto dobro ili osobito ukusno, onda je to samoj sebi uskratila. Siromahe koji bi ostali u bolnici, posluživala je i prala, pravila im postelje i pokrivala ih. Tu je također bilo jedno jednooko dijete s puno izlučina, kojemu je iskazivala veliku dobrotu i češće ga nosila na obavljanje fizioloških potreba.

Molitva s jednim mladim čovjekom

N

akon izjave pod zakletvom ove služavke Elizabete, jednom je plemenita gospođa Gertruda iz Leimbacha posjetila blaženu Elizabetu. S njom je došao i jedan svjetovno obučen mladi čovjek imenom Berthold, kojega je Elizabeta pozvala nasamo i obratila mu se riječima: «Čini mi se da nisi baš pametan! Zašto ne služiš svome Stvoritelju?» Mladi joj čovjek odgovori: «O gospodarice, molim Vas, molite za mene da mi Gospodin udijeli milost da mu služim!» Onda ga ona upita: «Zar zaista želiš da za tebe molim?»

A on će: «Da». No ona mu odvrati: «Ti se sám trebaš pripremiti za Božju

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE godinu dana prije Elizabetine smrti.

Kao što je ista služavka Elizabeta izjavila, slično se događalo i s drugima za koje je blažena Elizabeta molila.

Dijeljenje novca i jedna kazna rezanjem kose

K

milost i isto tako moliti -, a zatim ću i ja to rado činiti za tebe».

I

odjednom se na jednom prikladnom mjestu u samostanu Wehrda – tamo je tada boravila – baci po svom običaju na koljena i započinje za mladog čovjeka postojano moliti.

I ovaj se od ostalih odvojio te je u istom samostanu potražio mjesto za molitvu. Kada su neko vrijeme oboje zazivali Boga, mladi je čovjek započeo glasno zazivati: «O gospodarice,

gospodarice, prestanite, prestanite sa svojom molitvom!» No ona je samo nastavila još gorljivije moliti. Tada je mladi čovjek vikao još jače: «O gospodarice, prestanite jer mi ponestaju snage!» Mladom je čovjeku od vrućine izbio znoj, iz njegovog je tijela izbijala para, sav je drhtao i mahao rukama oko sebe.

G

ospodarica ovog plemićkog sina i prije spomenuta služavka Elizabeta, kao i Imgard koja je to isto pod prisegom posvjedočila, požurile su do njega i čvrsto ga pridržale. Kako je služavka Elizabeta rekla, našle su ga punog ognjice a odjeća mu je sva bila bijela od znoja. Iznova je vikao: «Molim Vas u ime Gospodnje, prestanite moliti! Proždrijet će me oganj!» Žene koje su ga držale, jedva su na svojim rukama mogle podnositi ognjicu.

Kada je blažena Elizabeta prestala moliti, odmah mu je krenulo na bolje.

N

edugo nakon njihova rastanka mladi je čovjek ušao u Red male braće. Sve što je ovdje o njemu rečeno dogodilo se

ada je nakon gorkog siromaštva primila veliki iznos kao udovištvo, sazvala je jednog dana na nekom određenom mjestu siromahe i slabe iz područja od dvanaest milja oko Marburga i odjednom dopustila da im se razdijeli 500 maraka. Jedna marka vrijedila je tada 12. šilinga ili 144 pfeninga. Za jedan kölnški pfening mogla se kupiti kokoš, za 6 pfeninga prase, a za 20 maraka malo zemljište. Nije poznato koliko se siromaha okupilo na tom mjestu. Pretpostavlja se da je u Marburgu tada bilo oko 800 potrebitih, a s njegovom okolicom još više. Ako ih je došlo 2000, onda je svaki dobio 36 pfeninga – jedan priličan dar, s kojim se moglo vratiti dugove ili nabaviti hranu i sitnu stoku. Dijeljenje novca trajalo je cijeli dan.

K

ako bi sve teklo lagano i bez smetnje, Elizabeta je uokolo koračala pripasana i pozivala narod da sjedne, kako bi ga mogla po primjeru Gospodina obilaziti i posluživati. Naime, željela je da se ostvari ono što je na svom putu u Jeruzalem rekao Isus svojim učenicima, pozvavši ih na budnost: «Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol, pa će pristupiti i posluživati ih» (Lk 12,37).

A

li da primanje milostinje ne bi tko zlorabio, bila je objelodanjena odredba: Tko napusti svoje mjesto i svojim ponovnim primanjem milostinje zakida druge siromahe te time naruši red, morat će, na svoju sramotu, dati da mu se odreže dio kose. A slučajno se odjednom pojavila mlada djevojka ime-

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

27

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE nom Hildegrunda s lijepom kosom.

On nije ništa znala što se drugima objelodanilo, a nije ni došla da primi milostinju nego da posjeti svoju bolesnu sestru. Doveli su je Elizabeti, jer se navodno nije pridržavala spomenute odredbe. Elizabeta je pitala o što se djevojka ogriješila, a kada je vidjela njezinu lijepu kosu, dala ju je odmah odrezati. Potisnuta tim gubitkom, djevojka je počela jako plakati.

Tada su pristupili neki ljudi koji su znali da je djevojka nedužna, te rekli Elizabeti da je djevojka nepravedno osuđena. Na to im ona odvrati: «Ubuduće barem neće svojom sadašnjom kosom hodati tako često na ples!»

I

odmah naredi da joj dovedu djevojku te je upita, je li ikada imala nakanu da živi savršenijim životom. Djevojka joj odgovori da bi već odavna bila Gospodinu služila u redovničkom odijelu, da je u tome nije priječila lijepa kosa. Tada joj Elizabeta reče: «Milije mi je to što si izgubila svoju kosu, negoli da je moj sin postao car!»

I

Blaženica ju je odmah primila, da obučena u redovničko odijelo služi u bolnici cijeloga svog života. (Ona u stanovitom smislu i danas djeluje u marburškoj bolnici, jer u njoj se može pogledati i njezina zaista divna kosa). To je pod prisegom izjavila baš ova Hildegrunda; to je isto tako posvjedočio jedan ugledni gradski svećenik kao i više osoba.

T

og dana, u kojem se dijelila bogata milostinja od 500 maraka, nakon odlaska snažnijih ljudi sljedeće su noći ostale na mjesečini mnoge slabije i bolesne osobe, ležeći na ogradi bolnice i u kutovima dvora. Kad je došla Elizabeta i opazila ih, rekla je svojoj pratnji: «Vidite, najslabiji su ostali; hoćemo im još nešto dati». Dopustila je da se svakome isplati šest kölnskih groša, a nije htjela da bi se djeci dalo manje.

Tada je dopustila da donesu kruhove i podijele ih te reče: «Njihovo veselje želimo učiniti savršenim. Upalite za njih vatru!» I dopustila je da se uzduž cijeloga dvora upali vatra, da

28

se mnogima operu i pomazuju noge.

Siromasi su započeli pjevati i osjećati se dobro. Kad je to čula Elizabeta, reče: «Vidite, ja sam ipak rekla da bismo trebali obradovati ljude!» I ona se radovala s radosnima, kako je to već rekao Pavao: «Radujte se s radosnima…» (Rim 12,15).

Briga za novorođenče i neprilike s njegovim roditeljima

I

sto je tako služavka Elizabeta izjavila pod prisegom: Kad je blažena Elizabeta boravila kod grada Wehrde, jednoj je siromašnoj ženi došlo vrijeme da rodi. Jer je bila jako udaljena od bolnice, Elizabeta se za nju pobrinula u jednom sjeniku pokraj njezine kuće: Bilo je postavljeno jedno ognjište, upaljena vatra kao i nabavljeni madraci, jastuci i dostatno pokrivača. Nakon poroda dala je dijete krstiti imenom Elizabeta. Blažena je Elizabeta dnevno posjećivala majku, hrabrila je i brinula se za nju oko četiri tjedna. Kada ju je gospodarica mogla ponovno poslati kući, poklonila joj je vlastiti ogrtač (plašt) i cipele sa svojih nogu, dvanaest kölnskih groša i jednu odjeću. Nadalje je davala upute da joj se dade slanina i brašno, te da se od krznenog kaputa spomenute služavke Elizabete odrežu rukavi i da

se u to povije dijete.

Ali žena je zaboravila na sva joj iskazana dobročinstva, te je jednog ranog jutra ostavila dijete u bolnici i otišla odatle sa svojim mužem, kojemu je Elizabeta također poklonila jedan par cipela. Sutradan u crkvi, prije početka Jutarnje molitve, pozvala je svoju služavku Elizabetu i rekla joj: «U svojoj torbi imam nešto peciva, što ovoj ženi s djetetom može dobro doći za okrepu. Idi i odnesi joj!»

K

ada je ova stigla u bolnicu i povjerovala da će tamo susresti sirotu, ona je već otišla a dijete ostavila nasamo. Na to se služavka vratila i o tome izvijestila Elizabetu. Tada joj Elizabeta uzvrati: »Idi brzo po dijete i donesi ga da se pobrinemo za njega!» Dijete su donijeli i predali ga na njegu ženi jednog viteza u istome mjestu. Odmah je pozvala gradskog suca, da nekoliko glasnika pođe po svim cestama u potragu za djetetovom majkom. Nakon podosta vremena glasnici su se vratili, a da majku nisu našli. Služavka Elizabeta javila je to svojoj gospodarici i usrdno ju je zamolila da se pomoli, kako bi joj Gospodin otkrio mjesto gdje boravi djetetova majka.

Elizabeta se pobojala, jer je smatrala da se za jednu takvu molbu mora za dopuštenje pitati magistra Konrada te reče: «Ja ne znam nizašto drugo moliti Gospodina, negoli da bude njegova volja».

N

akon sat vremena vratio se muž jadne žene, bacio se ničice pred Elizabetu i javno priznao da sa svojom ženom nije više mogao ni korak naprijed i stoga je bio prisiljen na povratak. Na pitanje gdje mu je žena, točno je naveo mjesto. Odmah su bili poslani glasnici

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE

i doveli je. I ona je priznala da nije više mogla naprijed, te je zamolila da joj oproste njezinu skroz naskroz boležljivu nezahvalnost. Oni koji su uokolo stajali, s pravom su smatrali da bi joj zbog njezina nezahvalnog ponašanja trebalo oduzeti ogrtač i cipele i dati ih drugima, kako ona, kao žena na zlu glasu, ne bi koristila Elizabetin ogrtač i ostale stvari. Tada Elizabeta reče: «Činite ono što vam se čini pravednim!»

O

duzeli su joj ogrtač i dali jednoj pobožnoj djevojci, koja je na tome zahvalila i odmah obećala da će kao redovnica služiti Gospodinu u čistoći. No cipele su dali jednoj udovici. Puna sažaljenja sa siromašnom ženom, Elizabeta je dopustila da joj se daju druge cipele i krzna. Ova joj je zlonamjerno oduzela napušteno dijete i otišla.

Njegovanje bolesnika u marburškoj bolnici

J

edna redovnica imenom Imgarda, nekoć Elizabetina služavka a sada u sivom odijelu, bila je saslušana pod prisegom i izjavila da je kod Elizabete bilo uobičajeno, da nakon svoga oblačenja prihvaća siromašne u svoju bolnicu kod Marburga i da ih osobno poslužuje. U bolnici i izvan nje mnogim bi ljudima davala novac za podršku siromašnima. Potajice je prodavala zlatno prstenje, svilenu odjeću i ostale dragocjenosti, samo da može pomoći onima koji su u bijedi. Također je izjavila da je Elizabeta već spomenuto jednooko dijete zahvaćeno osipom držala šest puta noću na obavljanju nužde, vraćala ga u krevet i uvijek iznova pokrivala. Isto je tako sáma prala njegove uprljane plahte i obraćala mu se dobrostivo i prijateljski. Također je izjavila da je Elizabeta nakon osnutak marburške bolnice sáma pomagala kupati bolesnike, nakon čega ih je ponovno nosila u krevet i pokrivala.

J

ednom je razderala laneni zastor koji se obično koristio kao ukras kuća, na njega je nakon kupa-

nja polagala siromahe, pokrivala ih i kod toga zazivala: «Koje li sreće za nas, što našega Gospodina možemo tako okupati i pokrivati ga». Jedna joj služavka na to odvrati: «Zar se dobro osjećate kod ovakvih ljudi? Ne znam je li tako i ostalima». Nadalje je izjavila da je Elizabeta u bolnici njegovala jednu gubavu ženu punu zadaha i čireva. Svima ostalima bilo je gnusno samo ju izdaleka pogledati, ali Elizabeta ju je prala, pokrivala, povijala njezine rane, lijekovima ublaživala njezine boli, saginjala se pred njom na tlo da joj razriješi remenje na obući i skida cipele. No bolesnica nije na to pristala.

E

lizabeta joj je rezala nokte na prstima i palcima, te ju je milovala po licu koje je bilo pokriveno čirevima. S vremenom je žena bila izliječena, a Elizabeta ju je smjestila u jedan prostor dvorske zgrade i posjećivala ju. Više je puta bolesnicu pozivala i u bolnicu i s njom se šalila. Spremala joj je postelju i s puno se ljubavi zadržavala kod ove jadne žene. Sve je njezine želje ispunjavala pažljivom revnošću.

S

talno je opominjala ljude da brzo nakon poroda daju krstiti svoju djecu, a bolesnike je poticala na ispovijed i pričest. Jednom je od jedne siromašne stare žene tražila da se ispovijedi. Kada to nije ništa koristilo, a ležala je kao da spa-

va te nije pokazivala nikakvo raspoloženje za ispovijed niti se obazirala na opomene, Elizabeta ju je kaznila šibanjem i tako je samovoljnu ženu ipak privela da se ispovijedi.

Predenje i pletenje vune za bolesnike

N

akon muževljeve smrti, Elizabetu je kroz neko vrijeme u raspolaganju njegovim dobrima sprječavao šogor. Ona je doduše od njega mogla nešto dobiti za svoje uzdržavanje, ali nije htjela živjeti od dohodaka, koji – kako se to često događalo na kneževskim dvorima – potječu od ucjena i pljački siromašnih. Stoga je odlučila živjeti u poniženju i svoju hranu zarađivati radom svojih ruku. Poznato je da se bavila pletenjem vune koju su joj slali iz samostana u Altenbergu. Od plaće koju je za to primala i koja je bila manja negoli je morala biti, namirivala je troškove za svoje životno uzdržavanje. Od utrška rada svojih ruku čak je nešto žrtvovala za milostinju.

Spomenuta Irmgarda također kaže, da je za bolesne često plela vunu, budući da nije mogla presti lan. Da bi Elizabetu poštedjela, ponekad joj je iz ruku istrgla predene suknje; a da ne bi bila posvema besposlena, čupkala (čehala) je i češljala vunu za buduće radove. Istodobno je prodavala velike ribe koje su joj slali. To je preuzeo brat Heinrich, sin grofa iz Weibacha, tada pustinjaka a kasnije manjeg brata.

Ribe je prodavala zato, da bi od onoga što razdvoji od iznosa, mogla nabaviti prikladne stvari.

J

ednom je mađarski kralj, Elizabetin otac, poslao grofa imenom Paviam s velikom pratnjom da njegovu kćerku vrate natrag u njegovu zemlju. On je, naime, čuo da ona živi očajno kao neka prosjakinja. Ovaj

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

29

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE ju je grof zatekao u Marburgu kako sjedi za kolovratom i prede vunu. Veoma začuđen, prekrižio se i zazvao: «Još se nikada nije vidjelo da jedna kraljevska kći prede». No budući da je ona na svaki način čeznula za siromaštvom i odreknućem od svijeta, nije se htjela ni pomaknuti da bi se sa glasnicima svoga oca vratila u domovinu. Imala je jedan sivi ogrtač koji je bio produžen krpom druge boje. Pa čak i poderane rukave svoga rublja ona je krpala sa štofom druge boje.

Više puta je u pomanjkanju dostatne odjeće, pa čak i zimi, legla između dva madraca, dakle ni na jednog od njih, i na to rekla: «Ležim kao u grobu», i radovala se u svojoj bijedi.

J

ednog joj je dana stigao poziv magistra Konrada da iz Marburga dođe u Eisenach i to upravo kad je radila, što je, kako je već rečeno, preuzela da stječe za svoje životno uzdržavanje. A budući da je već od Crkve u Altenburgu primila plaću za predivo, vratila je jedan kölnski groš sa još neispredenom vunom, jer nije htjela ništa više od onoga što je stvarno zaslužila. Isto je tako Imgarda izjavila da je od Elizabete čula riječi: «Život sestara u svijetu je omalovažavan; ali kad bi postojao još neki omalovaženiji život, ja bih ga izabrala. Svakako da bih mogla zavjetovati poslušnost bilo kojem imućnom biskupu ili opatu; no vjerujem da sam bolje postupila kad sam ovaj zavjet položila magistru Konradu, jer on je siromašan kao prosjak. Tako u ovome životu nisam mogla očekivati neku vanjsku pomoć». Nakon svoje izjave Elizabeta se obično jako bojala magistra Konrada, ali kao Božjeg predstavnika, te je k tome rekla: «Ako se već toliko bojim smrtnog čovjeka, koliko bih se više morala bojati svemogućeg Gospodina, Gospodara i Suca sviju!»

Elizabetino «prekoračenje» klauzure

I

mgarda nadalje kaže da je magister Konrad jednom Elizabeti dopustio da dođe u Altenburg, da

30

s njom razmisli, ne bi li ona trebala postati redovnica zatvorenog načina života (rekluzina). U želji da vide Elizabetu, redovnice su ga molile da Elizabeta prigodom svog dolaska u njihov samostan može prekoračiti klauzuru, tj. samostanski prag iza kojega borave samo one. Magister Konrad odvrati: «Neka uđe ako hoće!» To je rekao nadajući se da ona to neće učiniti. Ali u vjeri da ima dopuštenje i u povjerenju u njegove riječi, ona je ušla. Kada je to vidio magister Konrad, pozvao ju je van, predbacio joj je i držao je pred njom otvorenu knjigu Evanđelja: Ona bi se trebala zakleti da radi njegovih naredbi snosi posljedice izopćenja, kojima je potpala prijestupom klauzure.

P

oznata je uskogrudnost magistra Konrada koji je stvarno vjerovao, ali ne s pravom, da je Elizabeta izopćena zbog povrede klauzure. Od ovog izopćenja mogao je biti oslobođen samo onaj, koji je pod prisegom obećao da će izvršiti odgovarajuću pokoru i dobra djela i dao obećanje za budućnost. U obred odrješenja od izopćenja spada recitiranje Psalma 50.

S

lužavka Imgarda je ostala vani; ali jer je tamo uzela ključ i otvorila samostanska vrata, naredio joj je da se Elizabeta baci na tlo. Zatim je poslao brata Gerharda da

ih tuče s prilično jakom i dugom šibom. Uz to je magister Konrad pjevao pokornički psalam: «Smiluj mi se, Bože!»

Imgarda je rekla da je otada i nakon tri tjedna imala tragove udaraca a Elizabeta još dulje, jer ju je žešće udarao. Kasnije joj je Elizabeta ponizno rekla: «Nešto takva moramo rado primati. S nama je kao s trstikom koja raste u rijeci. Nabuja li rijeka, onda se ona potiskuje prema dolje i naginje se. Voda preko nje teče a da je ne lomi.

Prestane li bujica, trstika se ponovno podiže te ponovno ljupko i lijepo raste u svojoj životnoj snazi. Tako se i mi ponekad moramo sagnuti i poniziti, pa da se nakon toga ponovno ljupko i lijepo uspravimo».

Elizabetin odnos prema služavkama

E

lizabetas nije dala da je služavke oslovljavaju sa «gospodarice», iako su one bile posvema siromašne i ne od plemstva, i ne sa «Vi», nego sa «ti, Elizabeto».

Dopuštala je služavkama da na njezinoj strani sjede i jedu iz njezine zdjele. Jednom joj služavka Imgarda reče: «Vi na nama stječete velike zasluge, ali niste zabrinuti što se mi možemo na tome uzoholiti, tj. što s Vama možemo jesti i kraj Vas sjediti». Na to joj Elizabeta odvrati: «Gledaj, sada moraš sjesti na moje krilo!» I ona uze Imgardu u krilo. Ista Imgarda dalje kaže da je Elizabeta prala lonce, zdjele i tanjure, a služavke je često slala van kako je u tome ne bi smetale. Kad su se vratile često su svoju gospodaricu našle kako pere zdjele i ostalo posuđe. Povremeno bi sve našle već gotovo.

E

lizabeta je sa svojim služavkama također zalazila u kuće siromašnih, pritom im donosila

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE

kruh, meso, brašno i ostale živežne namirnice, ali podjeljivala ih je sama.

Brinula se za odjeću i posteljinu bolesnika. Na povratku kući je molila te tamjanom i svijećama iskazivala svoje štovanje svetačkih relikvija.

Bio joj je običaj da siromašnima odjednom puno dariva. Budući da joj je magister Konrad zabranio, da nekome tko je u bijedi ne smije dati više od jednog groša, revno se trudila da pomalo nadoknadi ono što nije odjednom smjela dati. Kada je on to primijetio, naredio joj je da ubuduće ne podjeljuje više novac nego kruh. A jer je ona umnažala darove za kruh, naredio joj je da poklanja samo male komade kruha. U svemu se pokoravala s najvećim predanjem volje.

izdatak primijenile za svoju odjeću i hranu negoli za zidove, budući da bi slikarska djela ipak trebalo nositi u svojim srcima!» A kada joj je netko pripovijedao o jednoj lijepoj slici, koju bi joj rado darovao, ona je rekla: «Ja ne trebam takvu sliku, ta nosim je u srcu». U svojoj tuzi bila je vedra, vesela i strpljiva, tako da nije nikada trpjela od neraspoloženja ili zlovolje. Tako nije mogla podnijeti da se u njezinoj nazočnosti vode beskorisni i žestoki razgovori; tada je odmah upitala: «Gdje je sada Gospodin?»

Elizabetina smrt

Posjet pustinjaku i redovnicama

K

ada ju je u nedjelju poslije svetog Martina (dan prije smrti 16. studenog) posjetio magister Konrad i pitao što će biti s njezinom imovinom, Elizabeta je odgovorila: «Sve što imam već odavno pripada siromasima. Sve im to treba podijeliti, osim moje skromne haljine u kojoj želim biti pokopana». Nakon molitve Hvale magister Konrad ju je ispovjedio, a u prvim časovima dana primila je tijelo Gospodnje. Sa osobljem bolnice razgovarala je o uskrisenju Lazara i kako je Isus nad njim plakao. Kada su braća i sestre počeli plakati, ona je citirala iz Lukina evanđelja: «Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom i djecom svojom» (23,28).

J

ednom joj je magister Konrad naredio da brzo posjeti jednog pustinjaka. Kad je došla do njega rekla mu je: «Mi smo poput kornjače koja se za vrijeme kiše povlači u svoju kućicu. Tako se i mi u poslušnosti povlačimo na putu kojim smo već bili započeli ići». Elizabeta je tako dopustila da se od nje oduzme njezino jednoipolgodišnje dijete, kako ne bi zbog prevelike ljubavi prema njemu bila priječena u služenju Bogu. Imgarda dalje kaže: «Kada je Elizabeta bila osobito vesela, ona je najviše plakala.

To je, istina, bilo rijetko: biti vesela i istodobno plakati. No kod plakanja nikada nije skrivala svoje lice; suze su tekle kao iz čistog izvora, pri čemu je njezino lice ostalo posvema vedro i veselo. Stoga je o onima koji u plaču kriju svoje lice rekla: «Izgleda da bi oni Gospodina htjeli takoreći zastrašiti. Svoj dar Gospodinu trebali bi ipak prinositi vedrije i veselije!»

K

ad je došla u jedan samostan redovnica koje nisu imale nikakvog vlasništva i živjele su samo od dnevne milostinje, a sestre su joj u crkvi pokazivale bogato pozlaćene figure, rekla im je – a bilo ih je dvadeset i četiri koje su je pratile: «Vidite, bilo bi bolje da ste ovaj

S

pomenuta služavka Elizabeta izjavila je: «Kada je moja gospodarica, blažena Elizabeta, nekoliko dana prije svoje smrti ležala na smrtnoj postelji, odasvud se čuo jedan mio glas, koji kao da je dolazio iz njezina grla. Ležala je okrenuta prema zidu. Nakon sat vremena okrenula se prema meni i zapitala: «Gdje si, ljubavi?» Odgovorila sam: «Tu sam», a zatim sam dodala: «O moja gospodarice, kako li si samo lijepo pjevala». Onda je ona zapitala, jesam li ja to čula. Kada sam to potvrdila, ona je nastavila: «Kažem ti: između mene i zida veselo je pjevala jedna ptičica. Njezin omiljen pjev prisilio je i mene da zapjevam». Ista služavka kaže: «Moja je gospodarica, blažena Elizabeta, s nama služavkama uvijek ljubazno razgovarala; nazivala nas je ‘moje drage’ ili ‘moje prijateljice’».

K

ada je u jeseni 1231. godine zavladala zarazna bolest, možda jedan val gripe, tada je oboljela i Elizabeta. Neki autori smatraju da je Elizabeta umrla od iscrpljenosti, što u odnosu na njezini samozatajni život nije isključeno. Za vrijeme njezine bolesti posjećivali su je mnogi, pa i od plemstva. Tri dana prije svoje smrti više nije dopuštala nikakve posjete. Samo je željela razmišljati o Posljednjem sudu.

N

jezine služavke nadalje izjavljuju: «Kada smo sjedile okolo smrtne postelje blažene Elizabete, rekla nam je: ‘Što bismo učinile kad bi nam se sada ukazao đavao?’» Nešto kasnije je glasno zazivala: «Odlazi! Odlazi! Odlazi odavde!» Zatim je nastavila: «Sada ćemo govoriti o Bogu i djetešcu Isusu, jer dolazi ponoć, čas u kojemu se rodio Isus, ležao je u jaslama i u svojoj svemoći stvorio novu zvijezdu, kakvu još nitko nije prije vidio!»

U takvim razgovorima bila je vedra

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

31

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE kao da uopće nije bila bolesna. Rekla je: «Premda sam slaba, ipak se uopće ne osjećam bolesnom».

S

lužavka Imgarda također kaže da je blaženu Elizabetu prije njezina preminuća čula ovako govoriti: «Već se bliži vrijeme, kada će svemogući Gospodin pozvati svoje prijatelje!» Nadalje, Blaženica je cijeli dan prije svoje smrti pobožno molila. U svom smrtnom času ležala je drijemajući i konačno se rastala od ovoga svijeta.Premda je Elizabetino tijelo ostalo nepokopano do četvrtog dana, ono nije širilo nikakav neugodan miris, nego naprotiv ugodan miris koji okrjepljuje srce. Ležala je obučena u sivo odijelo, lica ovijena koprenama. Iz poštovanja i u želji da od nje imaju relikvije, mnogi su ljudi uzimali ili otkidali djeliće od povoja, rezali joj kosu ili nokte, a neki su joj podrezivali uha. Kako li su povodom njezine smrti samo hrlili k njoj siromašni i kolika je bila njihova bol, kako li duboka njihova žalost, kako li su jaukali osobito bolesnici. Ona im je ipak svima bila druga majka.

Jedva da se od svakoga od njih može opisati bol, tuga i žalost. Ali kad se molila Večernja za pokojne, nazočna opatica iz Wettera začula je odasvud dragi cvrkut ptica. Začuđena, odakle taj cvrkut dolazi, napustila je kuću Božju i na visokom crkvenom krovu zapazila mnogo ptica i slušala ih kako višeglasno pjevaju kao za obred ukopa.

E

lizabeta je bila ukopana u svojoj bolnici ispred oltara u kapelici. Njezin su grob zatvorili nadgrobnom pločom. Dan poslije ukopa tu je od duševne bolesti ozdravio jedan cistercitski redovnik, koji je od toga bolovao 40 godina.

Deset dana kasnije jedan je slijepac iz Marburga opet progledao. Nakon toga uslijedila su hodočašća. Dolazili su obrtnici i seljaci, nadničari i sluge, prosjaci i siromasi, djeca i starci.

Tako je Elizabeta – kao i u životu – opet bila okružena potrebitima i ucviljenima. (nastavak u slijedećem broju)

32

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

Leopoldovi zavjeti na sličicama svetaca Je li otac Leopold štovao svetu Elizabetu i druge svece?

N

akon što smo u našem listu u nekoliko brojeva upoznali čitatelje o životu, djelatnosti i smrti svete Elizabete, postavlja nam se pitanje, je li otac Leopold štovao ovu Sveticu. O nekoj njegovoj osobitoj pobožnosti prema svetoj Elizabeti nemamo pismenog svjedočanstva, ali je na svom stolu imao njezinu sličicu.

Naime, u njegovim Spisima u poglavlju «Obnove zavjeta za pravoslavne» (str. 161-182) navodi se da je otac Leopold na sličicama Otkupitelja, Srca Isusova, Majke Božje i pojedinih svetaca ispisivao i dodavao datume svoga zavjeta za jedinstvo kršćana.

T

ako na 163 stranici pod brojem 10 u njegovim Spisima doslovno piše:

(Na sličici sv. Elizabete Kraljice) Padova, 27. studenoga 1911.

Kao David kralj, prorok, vjerujem, zato i govorim (usp. Ps 116 /115/ 1).

I ja, kao što mi kazuje riječ apostola Pavla, vjerujem, zato i govorim (2 Kor 4,13). Krist Gospodin i Blažena Djevica pred Bogom Ocem naši su zagovornici, svaki na svoj način.

A ja pred Bogom priznajem da sam službenik njih oboje. Za tu se službu obvezujem zavjetom i zakletvom.

Posebno želim biti žrtvom za svoje učenike.

F. Leopold

I

mamo li u vidu da je otac Leopold upravo ovaj zavjet ispisivao na sličice svetaca, onda također možemo prihvatiti istinu da je računao i na njihovu pomoć i zagovor. Zato ovdje donosimo imena samo nekih od tih svetaca. Prvi svoj zavjet Leopold je ispisao na sličicu svetog Nikole biskupa, 6. prosinca 1906. godine, kada je po domovinskom običaju njegova obitelj slavila početke svoje vjere. Na kraju piše: «Zavjetujem se i zakletvom potvrđujem da ću sav svoj život uložiti za spasenje svoga naroda. Tako. Tako». Zatim slijede sveti Franjo Ksaverski, Ignacije Lojolski, Franjo Asiški, već spomenuta Elizabeta Kraljica, sveti Petar i Pavao, sveta Justina, sveti Dominik od Majke Božje, sv. Paulin, biskup u Noli, sv. Jozafat, sv, Stanislav i sv.

Petar Klaver. Uz ovdje spomenute sličice svetaca, otac Leopold je i na raznim papirićima ispisivao svoje zavjete i na njima dodavao datume.

Tim su datumima ponekad bile dodane po dvije tri riječi, i to uvijek na latinskom jeziku.Otac Leopold je sigurno štovao i druge svece, ali u Godini svete Elizabete, zaštitnice Trećeg reda ili Franjevačkog svjetovnog reda, kako se danas naziva, raduje nas što je na svom stolu imao i njezinu sličicu te na njoj ispisao svoj zavjet za pravoslavne.

V

rijedi naglasiti da je u njegovim Spisima (183-207) objavljeno jedanaest (11) članaka o poslanju Franjevačkog trećeg reda. Dva članka govore o samom poslanju, a zatim slijede: Treći red i neprijatelji Crkve, Istina – oružje Trećega reda, Pravednost - oružje Trećega reda, Riječ Božja – oružje Trećega reda, Borba protiv duha tame, Treći red – evanđeoska savršenost, Društvena uloga Trećega reda, Treći red i katolički tisak i na kraju Knjigom branimo Evanđelje.

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

33

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

Božja blizina

Uz svjetski dan čistih planina (26. rujna) i Dan zahvalnosti za plodove zemlje (10. listopada)

K

ad god se popnem na planinske vrhunce i srcem zagrlim uokolo dokle pogled seže poželim kliknuti poput orla u visine i daljine, da se čuje do nakraj svijeta:

Dođite i gledajte djela Božja, Dođite i zahvaljujte sa mnom Gospodinu!

U

planini je Gospodinova blizina tako očito prisutna, dodirljiva, vidljiva, bliska. Čini mi se, mogla bih Ga rukama obuhvatiti, Njega neizmjernog, nevidljivog, svesilnog.Dok koračam oštrim rubovima bijelog kamenja, ili oprezno po sklisku travnatu putu, strmom kosinom iznad zjapeće provalije ili se grčevito držim stijene da me vjetri ne odvuku u dubinu, dok me strahovi smućuju i umor usporava, vidim Ga u svemu oko sebe, osjećam Ga pored

34

sebe i znam da brine o meni, da me On vodi i čuva. I svakim mi novim korakom otkriva ljepote svojih djela, ljepote Zemlje što je stvori.

da osluškuju nježni lahor u mladim iglicama ariša, huk vjetra u raspuklinama stijena i gromoglasni urlik

N

jegova je ljubav stvorila sve te nezamislive, neopisive, neizrecive ljepote u kamenu, zemlji, vodi, oblacima. Utisnula čarobni cvijetak u sasušenu pukotinu stijene, razlistala gordo stablo i korijen mu mekom mahovinom prekrila, usred pustoši suncem presahle iznjedrila nit vode žive … Njegova je ljubav tako djelotvorna, mudra, nježna, maštovita i neizreciva.

N

jegova nam je ljubav darovala oči kojima možemo sagledati i maleno i veliko.

Oči da u njih stane i sićušna kapljica rose obojena dugom i čitavo obzorje zarumenjeno prvim jutarnjim cjelovom sunca. Oči da vide sklad boja i ljepotu oblika. Od Njega nam uši

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

groma u vrhovima. I nos nam dade za omirisati maglu, cvijet, vatru, skrivenu jagodu i gljivu …On mi dade i noge brze ko u košute i postavi me na visine čvrste (Ps 18,34) i vodi me rukom jakom i sigurnom, planinom kao velikom galerijom svoje ljubavi i mudrosti.

I

dok tako koračam ljepotama planine razgovaram sa svojim Stvoriteljem. Ne izgovaramo riječi, ali se razumijemo. On mene poučava, raduje, smiruje, odgaja djelima ruku svojih što ih, sa svakim novim korakom, sa svakim novim pogledom otkrivam i razaznajem. Ja mu bezglasno zahvaljujem i strahom i nadom i radošću ustreptalog srca.

K

ad se umorim ili ožednim, a čini se nigdje pogodna mjesta za počinak i vrelina dana isuši svaku poru i baš onda, kao što psalmist pjeva, i meni se dogodi:

„… na poljanama zelenim on mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.“ (Ps 23,2).

D

ao mi je i jezik i nebrojene riječi, ali su i one nedostatne da opišu ljepotu vidika, oblika, boja, pojava, slika … ljepotu Božje planine. I svaki put kad sam u tim Njegovim prostorima kamena i neba, pa čak i ponovno na istom mjestu, na istom vrhu ili stijeni, opet mi nešto novo otkrije, pokaže, podastre srcu, oku, uhu. Opet me iznenadi veličinom svoje mudrosti i silinom svoje ljubavi.

I

kao što je, stvarajući ovaj svijet, Gospodin stvorio čovjeka da gospodari svime stvorenome, ali i da se divi i zahvaljuje i podario mu družicu, jer nije dobro da čovjek bude sam, tako je i meni odabrao prijatelje

da zajedno hodimo planinom. Jer s prijateljima je lakše podnositi napore penjanja, žeđ, umor, opasnosti. S prijateljima se brige dijele, a radosti umnažaju. S prijateljima je i molitva radosnija.

P

osebno sam sretna, kad u planini naiđem na majušnu kapelicu ili raspelo, znak da su mnogi hodeći brdima na poseban način osjetili Božju blizinu i doživjeli veličinu ljepote njegovih djela i iz zahvalnosti podigli znak koji poziva na molitvu, zahvaljivanje i slavljenje Boga. Učini mi se da su to zapravo materijalizirane riječi psalma koji svakom biću poručuje:

„Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

I

kad zastanemo pod sjenom križa, moleći Anđeosko pozdravljanje, nad glavom mrmori vjetar, daleko u podnožju oglasi se zvono i zrak miriše čistoćom, pošaljem put nebesa cjelov, a jedan bezglasni HVALA! iz mog srca odnesu ptice u Njegove visine.

Mira Šincek, mjesno bratstvo FSR „Sv. Feliks“, Varaždin RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

35

Budi

Ljudima prijatelj

Na putu posvećenog života...

Zapisah davno u svojoj mladosti, oduševljena u velikoj radosti.

Ljubav me Njegova zvala, da to i nisam pravo znala.

«O da mi je pobjeći u svijet bijeli i zagrlit rukom svijet cijeli i takova biti zraka sunašca, koja vida rane ranjenih srdašca!»

Rado se sjećam tih dana i često tražim oduševljenja rana.

U mukama i tegobama života stalno me krijepi njihova ljepota.

Kad križ mi pritišće ramena i… u napuštenosti gotovo padam izmučena, ljubav prema Njemu i bližnjima me drži, uspravlja me i korak mi je brži.

Ljubav i milost Njegova me dariva, snagom i radošću me snabdijeva.

Ponizna zahvalnost korake mi prati, srce osjeća nemoć da mu uzvrati. Čitavo biće ispunjeno je htjenjem da ostvarim Njegovu volju.

Kad pogriješim i posrnem srce se moje ispuni bolju.

Duboko kajanje prožme mi biće…

Njegova milost ko sunce sviće!

Ponovno me ispuni polet i radost.

Njegova ljubav daje tu sladost!

Neva Radić

Ljudima prijatelj

UPOZNAJMO SVETOST REDOVNIČKE SUBRAĆE SV. LEOPOLDA

Sveti Pio iz Pietrelcine ljudi s Bogom i služenjem svete mise.

Sveta misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti.

Sv. Leopold i Sv. Pio

D

Svećenik i stigmatik

S

veti Pio se rodio 25. svibnja 1887. g. u Pietrelcini, u pokrajini Benevento na obroncima Monte Gargana u Italiji od roditelja Gracija Forgione i majke Marije Josipe rođ. De Nunzio. Već je sljedećeg dana kršten i nadjenuše mu ime Francesco, Franjo. Djetinjstvo i mladenačku dob proživio je u vedrom i mirnom okolišu: u kući, crkvi, na poljima i nešto kasnije u školi. U dvanaestoj godini primio je sakrament krizme i prvu pričest.

S

a šesnaest godina, 6. siječnja 1903. g. ulazi u novicijat Manje braće Kapucina u Marcane. S oblačenjem redovničkog odijela poglavari mu i krsno ime Franjo mijenjaju u fra Pio. Uspješno završivši godinu kušnje tj. novicijata, vremena preispitivanja sebe i svoje odluke o tome može li ustrajati u Redu kapuci-

38

na, položio je privremene redovničke zavjete, a potom, 27. siječnja 1907. g. i doživotne zavjete.

Z

a svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. g. u katedrali u Beneventu. Zatim je, radi zdravstvenih razloga ostao kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Totondo i tu osta, uz kraće prekide, sve do smrti pružajući ljudima primjer uzornog redovnika. Oni su od godine 1918. na njemu promatrali znakove muke Gospodinove i bili dionici drugih karizmatskih darova koje je on primio od Boga. Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bližnjima, fra Pio je živio puninu svoga zvanja doprinoseći svojim služenjem spasenju čovjeka kroz posebno poslanje koje je obilježilo čitav njegov život. Ostvarivao je svoj životni program pomoću triju sredstava: sebedarnim predanjem u vođenju duša, sakramentalnim pomirenjem

vojica subraće kapucina nisu imali nikada prigode da se sastanu i da se osobno upoznaju, niti su ikada izmijenili međusobno pisma, ali su bili tijesno povezani po čudesnim putovima duha.

Dobro su poznate teškoće s kojima se otac Pio morao sukobljavati: lažne optužbe, postupci često bolni, vatikanske kurije, ponašanje pretjeranog oduševljenja pojedinaca i kritičara s druge strane.

O

tac Leopold ga je poznavao po njegovoj glasovitosti i, kako piše glasnik oca Marka i oca Leopolda prigodom njegove smrti, „neću nikada izmijeniti svoj sud o subratu o kojemu su tako podijeljena mišljenja, ali je zaduživao svoje pokornike, one koji su mu bili najpovjerljiviji, da mole svakoga dana, da bi Gospodin uvijek sve obilnije davao milost dragom subratu i da mu dadne činiti mnogo, mnogo dobra za duše. Po gdjekoji pokornik oca Leopolda, slijedeći upute koje je od njega primio, nastavio je moliti za oca Pija kroz dobrih 40 godina svakog dana, sve do njegove smrti.

O

tac Pio sa svoje strane, gajio je veliko štovanje prema ocu Leopoldu, dok je još bio živ, a poslije njegove smrti zazivao ga je sa štovanjem. Svima koji su mu govorili o Sluzi Božjem ocu Leopoldu,

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj

UPOZNAJMO SVETOST REDOVNIČKE SUBRAĆE SV. LEOPOLDA uvijek je govorio da je bio velika duša i priželjkivao je njegovu proslavu da bi od njega zadobio snažniju zaštitu s neba“ (Portavoce, br. 11 – studeni 1968. str. 154).

Podudarnosti i različnosti Sv. Pija i Sv. Leopolda B. Mandića

N

jih dvojica bijahu združeni u mnogim stvarima. Naizvana, nosili su jednako kapucinsko odijelo; u nutrini bijahu odabrane duše, obojica žedni dobra za sebe i za druge, koji su k njima dolazili. Bijahu prije svega ispovjednici i u potpunosti svoje živote posvetiše apostolatu u sakramentu Pomirenja.

O

tac Leopold se nije isticao svojom vanjštinom kojom bi privlačio i ostajao je nezapažen kao čovjek zbog svojeg niskog stasa. Ocac Pio, (nekoć lijep čovjek i privlačnog izgleda prije starosti) imao je čak čudesne znakove Isusovih rana, koje su mogle biti različito tumačene, ali nikada zanijekane. Siromaštvo, također obiteljsko, bilo je zajedničko ocu Leopoldu i ocu Piju, premda je ovaj bio u središtu izvanrednih poduhvata. Njegove su mise bile posve osebujne po snazi sabranosti i unutarnjeg proživljavanja, tako da je zahvaćao sve koji su dolazili i sudjelovali na njima.

O

no što je pomalo zbunjujuće i neobično za ovu dvojicu svetaca jest ovo: obojica žive u gotovo istom vremenskom razdoblju uz neznatan pomak; obojica u pripadala kapucinskom Redu; u bitnome je njihovo životno poslanje bilo sakramentalno pomirenje ljudi s Bogom, sveta ispovijed; život im je bio popraćen bolestima i patnjama, svakome na svoj način; obojica su svojim vrlinama, svetim životom i sebedarnim služenjem za dobro drugih, privukli na sebe pozornost cijeloga svijeta.

N

jihova su imena danas poznata i zazivana na svim meridijanima naše planete, osobito među katolicima. U duhovnim potrebama vjernika, upućivali su i usmjeravali ljude jedan na drugoga.

Ima i još nešto što zbunjuje čojveka.

To je neočekivna podudarnost u vezi s proglašenjem blaženima. Otac Leopold Mandić proglašen je blaženim u nedjelju, 2. svibnja 1976. g., a otac Pio je također opet u nedjelju 2. svibnja 1999. g. proglašen blaženim. Radi li se o slučajnosti ili o proračunatosti?

U svakom slučaju, zbog tolikih zajedničkih obilježja ova podudarnost

je u najmanju ruku, znakovita.

Djelo sv. Pia iz Pietrelcine

N

a socijalnom ili društvenom području fra Pio se zalagao oko ublaživanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio „Casa Sollievo della Sofferenza“, tj. izgradnjom „Kuće za ublaživanje patnji“. Svečano je bila otvorena 5. svibnja 1956. g. bila je to tada najsuvremenija uređena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.

N

a duhovnom planu počeo je organizirati „Molitvene skupine“ već 1940. godine, ali svoj prodvat skupine su zadobile između 1947. i 1950. g. s crkvenim odobrenjem i podrškom pape Pija XII. Fra Pio je svoje „Molitvene skupine“ prozvao „rasadištem vjere i ognjištem ljubavi“. Kasnije će ih papa Pavao VI. nazvati „velikom rijekom ljudi koji mole“. U tim molitvenim skupinama je ishodište i svim kasnije osnovanim molitvenim

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

39

Ljudima prijatelj

UPOZNAJMO SVETOST REDOVNIČKE SUBRAĆE SV. LEOPOLDA

V

eć za vrijeme zemaljskoga života uživao je veliku popularnost svetosti zbog svojih kreposti i svoga duha molitve, zbog žrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih duša. U godinama poslije smrti uvijek se sve više širio glas o njuegovoj svetosti i o čudesima koja su se događala po preporukama na njegov zagovor. Ta činjenica je postala nezaobilazni crkveni fenomen koji se proširio po cijelome svijetu i u svim slojevima ljudi. Tako Bog otkriva Crivi želju, da ga proglasi i na zemlji njegovim vjernim Slugom.

Nije prošlo mnogo vremena i kapucinski Red je pokrenuo korake prema propisima ckrvenog prava za početak procesa za njegovo proglašenje blaženim i svetim. skupinama pod različitim nazivima diljem cijeloga svijeta.

S

ve tamo od svoje mladosti fra Pio nije bilo nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama života. Smrt ga je zatekla vedrog raspoloženja, 23. rujna 1968. g. u dobi od 81 godine. Njegov život je bio obilježen patnjom, jer ga je Bog htio pridružiti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovom životu.

P

apa Pavao VI. u svom nagovoru višim redovničkim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost o. Pija rekavši: „Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio veliki mislilac? Ili možda zato što je bio veliki učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je – kažem to odgovorno – bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje“.

40

N

akon utvrđenih činjenica koje su se tražile, Crkva je o. Pija proglasila blaženim 2. svibnja 1999. g. na Trgu Sv. Petra u Rimu. Jedno je sigurno, da još nikada u povijesti Crkve nije sudjelovalo toliko vjernika na proglašenju jednog blaženika (milijun hodočasnika).

Obred proglašenja o. Pija blaženim predvodio je sam papa Ivan Pavao II., ali niti dva najveća trga u Rimu: Svetog Petra i Svetog Ivana Lateranskog nisu mogli primiti sve hodočasnike koji su za tu prigodu došli u Rim.

telj tijela i duše, tješitelj uznemirenih i slomljenih savjesti, daje pouku, da valja ponovno pronaći put do djelotvorne ljubavi i solidarnosti, koju moramo jedni drugima uzajamno iskazivati. O. pio nastavlja biti i ostaje za svakoga, ponizan brat koji svima daje nadu, koji želi obnoviti svoju vjeru, a onima koji su je izgubili želi biti pomoć da je ponovno nađu.

U

svijetu koji je prožet subjektivizmom, a koji neminovno dovodi do odbacivanja i isključivanja Boga iz ljudskog života, o. Pio ostaje poziv čovjeku da dadne prioritet Bogu i njegovu zakonu, ako želi preživjeti krize života. „Brat s Isusovim ranama“ pozivao je, zove i zvat će svakoga vjernika da svoju pažnju skrene na Kristovo čovještvo, na ona otajstva koja ispovijedamo u „Vjerovanju“: „Rodio se od Djevice Marije, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan i treći dan uskrsnuo!“ Put prijeđeni od o.

Pija, upozorenje je za nas ljude u trećem tisućljeću.

Liturgijski se slavi 23. rujna.

Poruka svetosti Pija iz Pietrelcine

T

eško je ukratko sažeti poruku o. Pija za naše vrijeme i ljude.

Ovaj svetac bio je i ostaje biti uzor tihog posvećenja redovničkom i svećeničkom životu: čovjek molitve i bratstva. Svijetu, koji je bolestan od sljepoće za sve što se ne može očima vidjeti, osobito na vjerskom i kršćanskom području, o. Pio sada želi još više biti blizu sa svojim nebeskim zagovorom.

U

svijetu koji je zaražen egoizmom i potrošačkim mentalitetom, Svetac kao ozdravi-

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Priredio: JŠ

Ljudima prijatelj PISMA ČITATELJA

Pisali ste nam...

Poštovani!

Ne znam biste li me se sjetili samo po imenu, budući da se, nažalost, nismo imali prilike puno puta susresti, ali kad bih Vam spomenuo moga oca Valenta Horvata, orguljaša i kantora iz Sv.Jurja na bregu u Međimurju, svakako biste znali o kome je riječ.

Eto, Japica (kako su ga mnogi zvali) se preselio Onome kome je cjeli svoj život pjevao i svirao. Budući da je on Toliko bio vezan uz vas kapucine (što dokazuje mnoštvo pisama i čestitki koje pronađoh u njegovoj osobnoj ostavštini i pismohrani), prije svega što su iz naše župe za njegova života iznikli trojica živućih kapucina (o.Krešo Borković,o.Nikola Stanko Novak i o. Zlatko Šafarić) i svima je pjevao i svirao na njihovim mladim misama, kao i na obljetnicama svećeništva, a osobito mu je drag bio pokojni o.Alozije Novak - dak-

PREMINUO VALENTIN HORVAT - JAPICA 25. srpnja 2007. godine u Županijskoj bolnici u Čakovcu blago je u Gospodinu preminuo Valentin Horvat – Japica, rođen 10. veljače 1940. godine u obitelji Jurja i Veronike Horvat u Malom Mihaljevcu. Kao orguljaš u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Čakovcu, a zatim u svojoj rodnoj župi Sveti Juraj na Bregu, desetljećima je zvukovima orgulja i svojim glasom mnoge dočekivao u Božjem hramu u prigodi slavlja sakramenata krštenja, pričesti, potvrde, vjenčanja, mladih misa i obljetnica, a mnoge je ispratio i na njihovo vječno prebivalište pjesmom moleći za njihove duše.

Cijelog je svog života slavio Boga glazbom nesebično ulažući sve svoje snage i sposobnosti u liturgijski i glazbeni život sredine u kojoj je djelovao. Osobito se zalagao za zborno višeglasno pjevanje u svojoj rodnoj župi, četrdeset godina vodeći žup-

ni mješoviti pjevački zbor, kao i za očuvanje međimurske pučke crkvene popijevke u liturgiji. Kao najbliži župnikov suradnik angažirao se u mnogim župnim aktivnostima, a s najvećim zadovoljstvom prihvaćao je pripremanje glazbenih programa za razne liturgijske svečanosti u župi, napose za mlade mise svećenika kapucina iz župe Sveti Juraj na Bregu, te za obljetnice njihova misništva, kojih se vrlo često spominjao u svojim sjećanjima. Uvijek vesele naravi, te uz međimursku popijevku u srcu i na ustima oduševljavao je oko sebe ljude, radujući se svakom danu u kojem je mogao nekoga razveseliti poklonivši mu pjesmu svog srca.

Uz podršku i pomoć svojoj obitelji i svojim najbližima, pola je stoljeća vjerno služio i svojoj crkvi radeći neumorno na području crkvene glazbe i očuvanju glazbene tradicije svoga kraja. Tužni zbog završetka njegovog ovozemnog boravka, ali s istinskom kršćanskom nadom u ponovni susret u Nebu, oprostili smo se od dragog pokojnika 26. srpnja na groblju župe Sveti Juraj na Bregu.

le uz ovakvu povezanost s braćom kpucinima i uz nesebično darivanje svoje energije za svaki događaj vezan uz njih, usuđujem se zamoliti Vas (premda moj životni put nema toliko poveznica s Vašom braćom!) da objavite u Vašem glasu “Ljudima prijatelj“ jedan moj kratki osvrt na život našeg Japice Valenta i na činjenice vezane uz oproštaj od njga.

Mislim da Japica zaslužuje nekoliko rečenica na stranicama Vašeg glasila zbog sveg onog dobrog što je u životu učinio, a godinama je među svojim pjevačima i župljanima promovirao upravo glasilo “Ljudima prijatelj“ održavajući vezu između župe i svih Vas koje je poznavao bez obzira u kojem gradu i samostanu u službi bili. Uz iskrenu zahvalu i srdačan pozdrav, Vaš Tihomil Horvat, Mali Mihaljevec

Svojim dolaskom na oproštaj pokojnika je počastilo veliko mnoštvo vjernika predvođenih sa četrnaest svećenika. Uz lijepe riječi zahvale na njegovom plodonosnom životu koje su uputili predvoditelj mise zadušnice i sprovodnih obreda, predstavnik Varaždinske biskupije vlč.

Antun Štefan, domaći župnik preč.

Ivan Kozjak, fra. Benko Horvat iz Vukovara i koprivnički dekan preč.

Blaž Horvat, svoju su pjesmu zahvale Japici poklonili i njegovi pjevači – župni pjevački zbor i njegovi unuci – dječji pjevački kvintet, izrazivši kroz suze misao da životu ne pripada samo radost, nego i tuga. Ali tuga će brzo nestati, jer dolazi sreća kakvu nitko od nas živih ne poznaje. Radost kakvu nam samo Izbavitelj naš može pružiti! Stoga, moramo biti radosni jer vjerujemo da zbog ruku prepunih dobrih djela Japicu očekuje zaslužena plaća ondje kamo ga je Gospodin pozvao. Jer vjerujemo da je ondje, onakraj puta i njegova i naša sreća.

Tihomil Horvat Mali Mihaljevec

RUJAN / LISTOPAD 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

41

Ljudima prijatelj PISMA ČITATELJA

POMOLITE SE SVETOM LEOPOLDU PRIJE OSOBNE ISPOVIJEDI! Hvaljen Isus i Marija!

Nakon dužeg razmišljanja odlučih se za ovo pismo, a radi se o sv. Leopoldu B. M. i sv. ispovijedi. Radi se o slijedećem: Sv. Leopold B. M. je bio junak ispovijedaonice, tj. posebno je volio vršiti sakramenat pomirenja, tj. ispovijedati: Zato ga se usuđujem nazvati zagovornikom i zaštitnikom svih onih koji ispovijedaju (svećenika) i svih koji se ispovijedaju (pokornika).

Već davno sam čuo i počeo primjenjivati slijedeće: Prije svake sv. ispovijedi nastojim izmoliti jedan Očenaš,

Zahvaljujemo na Vašim pismima, javljajte nam se i dalje na: nikola.basnec@zg.t-com.hr

sa svojim razmatranjima, komentarima, pripovijestima, literarnim radovima, ili na: miljenko.vrabec@vip.hr sa

svojim prijedlozima, komentarima i pitanjima,ili nam jednostavno pišite na adresu: Centar „Leopold Mandić“, Kapucinska 41, 31000 Osijek

Očito je da je i Duh Sveti obavio svoj „dio posla“ pa sam zato bio radostan u Gospodinu.

To je ujedno moj doživljaj ispovijedi.

Iz gore navedenog primjera predlažem slijedeće: bilo bi dobro kad bi svatko prije svoje ispovijedi izmolio jedan Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu te se preporućio svetom Leopoldu B. M. za uspjeh sv. ispovjedi kako za sebe, koji se želi ispovijediti, tako i za onog ispovjednika kod koga se želi ispovijedati.Vjerujem da će

svatko doživjeti ljepšu i veseliju sv.

Ispovijed!

I na kraju se osuđujem poručiti: kad bi svi ljudi dobre volje svaki dan po mogućnosti izmolili jedan Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, na nakanu sv. Leopoldu B. M. Kako bi izmolio u hrvatskom narodu (a i u cijelom svijetu) dobrih ispovjednika, da bi im sv. Leopold bio zaštitnik na zemlji i zagovornik kod Presvetog Trojstva, te da bi se Presveto Trojstvo, Blažena Djevica Marija i sv. Leopold B. M. proslavili kroz sakramente sv. ispovjedi. Neka sve bude na što već slavu Božju i spas naših duša.

Sveti Leopolde, moli za nas grešnike!

Zdravko Verveger Donja Lomnica

OSIJEK

GUNDINCI

Štovani!

Velika hvala Isusu i presvetom oltarskom sakramentu i njegovom Presvetom srcu i svetom i bezgrešnom srcu Marijinom za sve primljene milosti što sam primila po zagovoru i svih onih za koje sam se molila svetom Josipu, svetom Judi Tadeju, svetom Ocu Leopoldu, velikom prijatelju i pomoćniku koji mi je puno puta pomogao svojim zagovorom za zdravlje u velikim problemima. I dalje preporučujem tom velikom svojem prijatelju i zagovorniku sebe i svog supruga, svoju djecu i njihove obitelji, svog brata, sestre i svoju milu unučad.

Neka ih Božja milost čuva i prati u sve dane njihova života. Za sve Bogu zahvalna hodočasnica

Zovem se Sandra Rajković i ovim putem bih vas zamolila životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića, čiji zagovor mi je pomogao u životu. Nekako se u životu najčešće opredjeljujemo za „kraći put“, a zaboravljamo one tihe, ali snažne duše koje imaju jedan i isključivi cilj, a to je: proslaviti Gospodina i spas zalutalih. Pa kad se i ja „novopečena vjernica“ okrenem iza sebe, vidim da me je Sv. Leopold imao „uvijek u vidu.“ Mislim da mi je njegov zagovor dva puta spasio život.

Hvala mu i slava! Hrvatska se može ponositi ovakvim svojim dragim sinom. Uvijek ga proslavljajte, jer je i on proslavio Gospodina. A zacijelo ga i sada stalno zagovara u našu korist i na naše spasenje. Sva slava Presvetom Trojstvu i našoj dragoj majčici Mariji, hvala sv. Ocu Leopoldu, a vama svaki blagoslov!

Sandra Rajković, Osijek

uredništvo

42

Zdravo Marijo i Slava Ocu da me Duh Sveti prosvijetli, te mi ispovijed bude iskrena i skrušena. Isto tako izmolim i za onoga svećenika kod kojeg ću ići na sv. Ispovijed, da ga Duh Sveti prosvijetli, da me znade poućiti i dati pravu pokoru. Mogu posvjedočiti da sam izašao iz ispovjedaonice posebno sretan i smiren.

M.K. iz Gundinaca.

LASTOVO Dragom svecu Sv. Leopoldu ili „sijedom djedici“ kako ga zovu moja djeca od srca velika hvala za zagovor i milost ozdravljenja mog djeteta i snagu koju nam je dao da se borimo sve vrijeme očaja i beznađa. Za-

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | RUJAN / LISTOPAD 2007.

Ljudima prijatelj ZAHVALE ČITATELJA SV. LEOPOLDU

Glas uslišanih hvalna majka i otac, Lastovo

VODICE

Zahvalni smo Bogu i Majci Božjoj, sv. ocu Leopoldu na njegovu moćnu zagovoru za našu obitelj.

Sveti Leopolde,

Katuša NJEMAČKA Sveti Leoplde Mandiću!

Ja se obraćam Tebi u mojem životu.

Tko se tebi utječe svaku pomoć naći će. Ja živim sama. Muž mi je pokojni.

Umro je prije par mjeseci. Neka mu dragi Bog dade pokoj vječni. Imam jednu kćerku nedaleko od mene. Sveti Leopolde čuvaj nas i brani od svakoga zla, budi nam u pomoći danju i noću. Zahvaljujem sv. Leopoldu na svakoj pomoći. I šaljem mali dar.

Horgoš Vukica, Rosenheim, Njemačka Obraćam se sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću da me svojom moći i molitvom pomogne jer u obitelji imam neslogu i nema razgovora. Sv. Leopoldu se molim da se stanje popravi molim dragoga Boga da nam pomogne da nam dade zdravlje, mir u duši i srcu, i svoj blagoslov. Zahvaljujem sv. Leopoldu na zagovoru.

Marija, Rosenheim

Tebi se molim za zdravlje i blagostanje mene i cijele moje obitelji Janja Šipić,Stablinac, Vodice Zahvaljujem svetom Leopoldu za uslišane molitve. Moja majka je doživjela moždani udar, a ostala bez ikakvih posljedica. Molim sv. Leopolda da je i dalje čuva. Zahvaljujem mu za uspješne zdravstvene pretrage moje sestre, neka sv. Leopold i dalje bdije nad njom. Sv.Leopolde zahvaljujem ti i za sebe, molim te oslobodi me od svake depresije i straha.

Katarina AUSTRIJA Hvaljen Isus i Marija!

Osjećam da se ovim putem trebam zahvaliti svetom Leopoldu što je pomogao da je moj sin Mario našao pravi put u životu, a isto se tako nadam i za svoju četrnaest-godišnju kćer. Želim za nju izmoliti pomoć od svetog Leopolda da se prihvati kakvu ju je Bog stvorio, da bude zadovoljna svojim životom i da joj Bog ublaži narav.

Puno pozdrava iz Beča Ljiljana AUSTRALIJA Poštovani!

Iskreno i od sveg srca se zahvaljujem sv. ocu Leopoldu, Majci Božjoj i svim svecima za pomoć koju pružaju meni i mojo djeci u životu. I dalje se molim za pomoć i svoje obitelji sv. ocu Leopoldu.

Vjerna štovateljica Ljubica Dusper.

Nakon duljeg vremena javljam Vam se i šaljem mali prilog za list «Ljudima prijatelj». Imali smo velike nepogode, ali vjerom u Boga, pobožnošću Gospi i svetom Leopoldu sve je prošlo u redu. Svima mogu reći da je sveti Leopold pun dobrote, i kad mu se netko moli ne ostaje neuslišan. Mene je pomagao i dalje pomaže u mojim teškim danima. Samo vjera u Boga

i štovanje svetaca daju mi snage da idem dalje. «Sveti Leopolde, nemoj me zaboraviti niti ostaviti!» Ovo su riječi koje sam i u snu izricala i dozivala svetog Leopolda.

Uvijek zahvalna Dragica Blažević iz Australije Zahvaljujem na primitku Ljudima prijatelj, koji me uvijek podsjeti na grad moje mladosti. Molim se Bogu i svetom Leopoldu da čuvaju moju brojnu obitelj. Šaljem mali prilog i pozdravljam sa Isusom i Marijom Obitelj Madjar Poštovani!

Približava se godišnjica smrti mojeg ljubljenog sveca Leopolda Mandića, koji je uvijek sa mnom, jer to osjećam. Još uvijek čekam red da idem na operaciju, i nadam se da će to biti za mjesec dana. Učinjeni su manji zahvati u bolnici u Lovranu.

Molim vas da mojim malim darom okitite oltar svetog Leopolda, jer sigurna sam da će on biti tamo sa mnom, te se neću ničega bojati. Hvala vam za sve što činite za sve nas.

Cijeni vas i poštuje štovateljica svetog Leopolda Ana Ružić TUČEPI Poštovani! Šaljem prilog za pomoć crkvi kao zahvalnost svetom Leopoldu za sva dobra koja sam od njega primila snagom molitve. I dalje mu se utječem i molim, a vama hvala na svemu.

Dujnmović Zlata

IZDANJA KOJA VAM MOGU POMOĆI DA POBLIŽE UPOZNATE ŽIVOT SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA Pietro Eliseo Bemardi: LEOPOLD MANDIĆ SVETAC POMIRENJA - mali životopis - 25 kn Pietro Eliseo Bemardi: LJUDIMA PRIJATELJ LEOPOLD MANDIĆ SVETAC POMIRENJA - veliki životopis - 120 kn Priredio: o. Hadrijan Borak: SPISI SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA - 35 kn Kapucin o. Anzelmo Canjuga ŽIVOT I DJELO ZBORNIK RADOVA ZNANSTVENOSTRUČNOG SKUPA - 40 kn Zlatko Josip Šafarić: FRA PAVAO IVAKIĆ - splitski mučenik - 10 kn Zlatko Josip Šafarić: FRA ANTE TOMIČIĆ - crtice iz Života -15 kn MALA KNJIŽICA molitvena devetnica svetom Leopoldu s relikvijom odijela (moćima) - 10 kn.

Otac Gerardo di Flumeri: BLAŽENOM OCU PIJU S LJUBAVLJU - Mali životopis - 20 kn.

RELIKVIJA ODIJELA (moći) svetog Leopolda, plastificirana, zgodno za nositi u lisnici - 5 kn.

SLIČICA s molitvom devetnice Sv. Leopoldu - 1 kn.

SLIČICE SVETOG LEOPOLDA I DRUGIH SVETACA s čistom pozadinom - 0,20 kn.

SLIČICA S KRATKIM ŽIVOTOPISOM I MOLITVOM ZA CIVILIZACIJU LJUBAVI - 1 kn.

SLIČICE BLAŽENOG P. PIJA S MOLITVOM - 0.50 kn SLIKE SV. LEOPOLDA: veličine RAZGLEDNICE; cijena 1 kn; veličine 35 x 25 cm - 5 kn. veličine 45 x 35 cm; cijena 10 kn; veličine 70 x 50 cm - 25 kn. veličine 95 x 75 cm - 40 kn.

NALJEPNICE SVETOG LEOPOLDA mala 1 kn, velika 2 kn OSTALI NABOŽNI PREDMETI KIP SVETOG LEOPOLDA, od nelomljivog materijala; 15 cm - 30 kn, 30 cm - 200 kn.

KIPIĆI SVETOG LEOPOLDA ZA LISNICU, PRIVJESCI ZA KLJUČEVE, KRIŽEVI, KEMIJSKE OLOVKE, MAGNETI, OLTARIĆI, KRUNICE, MEDALJICE VELIKE I MALE RAZNIH SVETACA,STILIZIRANI RELJEF SV. LEOPOLDA U OKRUŽJU HRVATSKOG GRBA (a/ sv. Leopold 41x3lem u zlatnoj matiranoj boji 120 kn i b/ sv. Leopold 41x31 cm u bojama 150 kn) SOBNE POSUDICE ZA DRŽANJE BLAGOSLOVLJENE VODE, 60 KN

ZIDNI I ĐEPNI KALENDARI ZA 2008. GODINU S LIKOM SV. LEOPOLDA PJESMARICE I NOTE ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA U ČAST SVETOM LEOPOLDU - FRA ZVONKO M. PŠAG: “TEBI SLAVU PJEVAMO” za pučko pjevanje uz pratnju orgulja - 3 kn.

- FRA VJEKOSLAV ŠUNJIĆ, “HRVATSKA MISA I HIMNA U ČAST SV. LEOPOLDU” za orgulje - 10 kn.

- O. ANZELMO CANJUGA, kapucin: LJILJANE BIJELI, izabrana djela - 270 kn Za gore navedeno i za sve ostalo u vezi svetog Leopolda obratite se na naslov: CENTAR “LEOPOLD MANDIĆ” 31 000 OSIJEK, Kapucinska 41, Tel./Fax: 031 20 11 83

Centar

Leopold Mandić