SALAŠ POD SREĆNOM ZVIJEZDOM by Ljubav u siframa

Marija Reljan

SALAŠ POD SREĆnom ZVIJEZDOM*

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdm

POGLAVLJE 1. Hodala je žustro noseći veliki cvijet u naručju. Em je bio težak, em joj je njegov razgranat zeleni dio zaklanjao vidik i škakljao je po licu. Pripremala je narudžbu za danas da to ne bi morala raditi kad bude gužva. Na praznom parkingu poluzaklonjenom živicom stajao je sivi auto. Vrata su bila otvorena. Kako se približavala kroz lišće je primjetila muškarca kako stoji sagnut pored zadnjih vrata i vadi stvari iz kola. Izgleda da je i on nju primjetio. Prolazeći pored njega na dva metra, Dunja mu se samo šeretski poluosmjehnu pomaknuvši cvijet u stranu i nastavi dalje prema radnji. - Dobro jutro - on je zbunjeno pozdravi već kad je dobrano odmakla. - Dobro jutro i Vama - veselo je odgovorila ne stajući i ne osvrćući se. Nije se ni sjetio da joj ponudi pomoć. Šta li radi sama ovako rano? Od zbunjenosti opet škljocnu ključem, i ostavi otključanu Škodu. Nosila je biljku u saksiji tešku barem šest, sedam kilograma. Prošao je pored prodajnog dijela u kojem je ona nestala i produžio prema skladištu. Od danas je trebalo da tu provede nekoliko narednih mjeseci, utvrdi stanje i podnese izvještaj. Bio je privremeno smješten u kancelariji iznad skladišta, preko puta Prodajnog centra i staklenika. Između je bilo samo nekoliko metara lijepo uređenog prostora okruženog zelenilom. Kad se popeo u kancelariju koja je pripadala šefici Dragici, odmah ode do prozora.

Djevojka je ispred njega ušla u radnju koja je bila naknadno podignuta uz staklenik, veličine oko pedesetak kvadrata. Tu se odvijala direktna prodaja cvijeća i sadnica iz njihovog asortimana. Po njenoj opremi razumio je da radi tu. Pitao se ko je ona. Do sad je nije viđao, iako je povremeno dolazio u Rasadnik. Možda je nedavno premještena ili zaposlena. Izgleda da radi baš u prodajnom centru. Bila je nekako sva pozitivna i vedra. Sa prozora će moći neometano da je pogleda jer su često izlazile napolje. I zbog posla i zbog odmora. U prodajnom centru je cvijeće jako mirisalo, pa bi izašle napolje da udahnu čist vazduh Dunja je spustila cvijet i stala uz stakleni izlog da ga vidi kad bude prolazio. Sakrila se iza jedne police pune cvijeća. On prođe ispred radnje, gledajući prema njoj iako nije mogao da vidi. Unutra je bilo mračnije, a svjetla nisu bila upaljena. Ušao je na vrata skladišta. Po tome ona zaključi da mu nije prvi put. Poznavao je teren. Cijelo vrijeme je radila, i pogledavala napolje očekujuči kad će izaći. Ali nije uspjela da ga vidi. Vjerovatno joj je promakao dok se bavila kupcima. Bio je nakako fin i miran. Svijetlije smeđe kose, kraće, ne skroz kratke i svijetlih očiju, nije mogla da vidi tačno boju. Rekla bi da su bile negdje između zelenih i sivih. Bio je obučen fensi, ležerno ali maksimalno dotjerano. Uzdahnula je, nije ona baš bila njegov tip.Teško da se družio sa djevojkama koje pola dana nose gumene čizme, rukavice i čeprkaju po zemlji. Pogledavši žalosno svoje nokte, zaključi da ga jedino može pitati bi li je njegov pedikir primio da joj sredi nokte ako uopšte ima nade za njihov spas... A imao je lijepu građu, mada Dunja nije nikad padala na to.

Bio je vitak, visok preko 185 cm, sa prekrasnim dugim nogama. Malo krivim. To joj se najviše svidjelo u njegovom izgledu. Dunji se taj “model” nogu oduvijek sviđao. A njemu je baš fino stajao. Nije do sad izlazila sa momkom koji je imao tako lijepe noge kao ovaj tip. Nije bio baš "glavat", nježnijeg lica, da pusti kosu skoro bi mogao proći kao da je žensko. Ali zato mu je građa bila muška... Bio je obučen po posljednjoj modi, zaključila je. U fini džemper sa košuljom ispod, i klasične ali moderne, uže pantalone. Cipele su mu vrijedile poprilično. U ruci je nosio torbu i još neke fascikle. Izlazila je do sada i sa niskim i sa visokim. I sa lijepim i manje lijepim... Veći je bio problem uskladiti njene i njihove želje. Danas niko nije imao strpljenja da ide korak po korak. Svi su željeli preskakanje faza i što brži odlazak u krevet. A njoj to nije odgovaralo. Sve bi počelo manje više na isti način. "Ej Dunja jesi za piće, ajde idemo negdje". Ili "hoćeš da idemo na koncert" ili slično. I prihvatila bi ako bi joj se učinilo da je momak normalan. Na prvom i drugom sastanku nije dozvoljavala intimiziranje nego prijateljske priče i druženje da vidi je li momak stvarno zainteresovan (zaljubljen u nju) ili pita svaku zgodniju pa koja pristane. Koji bi bili ozbiljniji otišli bi i na treći, četvrti sastanak... Pao bi pokoji poljubac, ali vrlo brzo bi oni pokazivali da žele dalje... Nije znala koga da pita ko je on. Morala je čekati da ga neko drugi pomene. - A šta vrijedi i da znam ko je, kad on nije moja liga - slegnula je ramenima pričajući tako sama sa sobom. Šefica Dragica je bila na godišnjem. Bila je jako dobra starija žena, Dunju je obožavala. Gledala je koliko može da je nagradi, i da joj olakša. Nažalost, radila je kod njih preko privatne agencije.

Plata joj je bila skoro trećinu manja nego njihovim radnicima a radil a je duplo više. Od njih šest u radnji, jedino je Dunja bila preko agencije, ostalih pet žena su bile radnice firme. I to joj je dodatno otežalo stvar. U prodajnom centru završila je igrom slučaja. Inače su njene kolegice i z agencije većinom radile u rasadnicima. Njihov klijent je birao neke sadnice za dvorište, pa nije mogao da se odluči šta želi. Da bi ga se rješile, poslale su ga k njoj. I ona mu je pomogla predlažući mu šta da uzme i kako da rasporedi. Nakon nekoliko dana opet su joj poslali novog. I nakon toga počelo se dešavati da joj po dvoje, troje ljudi dnevno dođe. Jedno jutro Dragica je došla do nje i pitala je bi li radila u Prodajnom centru. Nije mogla odbiti, a količina posla je dodatno porasla. Često nije imala vremena ni za deset minuta pauze. ********* Ponovo ga je ujutro srela dok je dolazila na posao. Siva Škoda sa naljepnicom firme je prošla pored nje i skrenula na parking uz stazu. Kad je vidjela ko izlazi iz nje srce odjednom iz čista mira počne da joj lupa ubrzano. - Opet on! - nesvjesno prokomentariše naglas. Izgleda da radi kod njih. Juče ga je valjda iznenadila, pa je primjetivši je ukipljeno stao i netremice gledao u nju. Već kad je odmakla sjetio se da joj poželi dobro jutro. Dešavalo joj se to. Kao i druge djevojke privlačila je pažnju muškaraca. Bila je lijepa, srcolikog lica, finog pravilnog nosa, vedrih crnih očiju i blistavog osmjeha. Visoka 172 santimetra, skladno građena sa poludugom kosom zapadala je često muškarcima za oči. A sad je i ovaj njoj zapao za oko... Ubrzao joj je rad srca kao nijedan momak do sada.

Znači, on je stvarno "njihov"... Pomislila je juče da nije možda novi klijent? Ali nije ga vidjela u radnji. Gužva se smanjila, pa su njih tri izašle ispred radnje. Danijela je pušila, Gabi doručkovala, a ona pila kafu. Nije bilo nikog u blizini. Protegnula se pruživši ruke iznad glave i zijevnula. Ustajala je svako jutro u pet. Sad je bilo blizu jedanaest i već je bila umorna. Od jutros je već preko ruku prebacila sigurno preko trista kilograma. Digavši pogled prema sunčanom nebu ugleda neku siluetu na prozoru Dragičine kancelarije. On! Od iznenađenja ruke joj ostanu tako u vazduhu, što je izgleda njega nasmijalo. Gledao je i smješio se. Ona mu zbunjeno uzvrati osmjeh i brzo spusti ruke. Gabi je primjetila gdje gleda. - A, vidjela si novog momka iz uprave. Biće nekoliko mjeseci s nama, tako sam čula. Dunja nije smjela ništa da pita. A da je mogla pitala bi je li oženjen i ima li djevojku, i kako se zove...

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 2. Sutra i prekosutra Dunja je imala slobodne dane. Radila je četiri dana po deset časova pa bi bila dva dana slobodna. Prvi put se nije baš radovala tome. Inače bi jedva dočekala da se naspava i odmori. Ujutro čim se probudila prva, iznenađujuća, misao bio je on. I sutra isto tako. Pokušala je da se spusti na zemlju i prestane misliti o njemu i njegovim nogama . Ali dva dana su joj protekla u tom neuspješnom pokušaju. A Mihajlo je doživio blagi šok kad je shvatio da nje tog jutra nema. Kud je nestala? Nije bio ni svjesan da se čudno ponaša. Cijeli dan je bio zabrinut i dekocentrisan. U filijalu je poslao dva ista izvještaja. Zvali su ga da pitaju šta mu to znači... Onda je došao sebi i poslao im i drugi koji je zaboravio. Vidjevši da su radnice kao i juče izašle malo na pauzu pred radnju, skoči i otrča da ih upozna. Ljubopitljivo su ga slušale, a onda ih je ispitivao koliko ih radi u prodajnom centru, kako im je... Saznao je kako se zovu njih tri, i da je Dunja dva dana slobodna, a da Suzana i Dušica rade u popodnevnoj smjeni. Znači, zvala se ili Dunja ili Dušica ili Suzana... Morao je da sačeka drugu smjenu i vidi koje će doći. Ona nije došla. Ni sutra nije došla. Znači, zvala se Dunja! Ko još djeci daje takva imena? Ranije kad su ljudi imali buljuk djece, pa im je nedostajalo ideja, to se i moglo razumjeti...Otišao je kući uzrujan. A još ga je čekao izlazak sa Teodorom... Glavu i tijelo mu je potpuno obuzela nepoznata djevojka. Stalno mu je bila pred očima slika nje sa velikim cvijetom.

Crne kose skupljene u rep, sa ispalim pramenovima i krupnim okruglim minđušama. Cvijet je bio razgranat, pa je skoro virila kroz njega. Nešto mu nije dalo da prestane gledati u nju. Nije bio siguran ni kako se zove. A večeras je trebao je da izađe sa djevojkom koja je očekivala da se oženi s njom. Pitao je sam sebe šta mu bi da pristane na to. Kad mu je to predložila, on je bio u stanju neke rezigniranosti, umoran od traženja žene koja bi mu odgovarala. Razgovarao je s ocem o tome da vjerovatno bolje od Teodore izgleda ne umije naći. Otac ga je upozorio da ne žuri, da pokuša izlaziti s njom ali da se ne zbližava. Neka sebi da jedno šest mjeseci pa onda definitivno odluči šta će. Upoznavši ovu djevojku u Rasadniku shvatio je koliko ga je taj očev savjet spasio. Pristao je, on i Teodora su počeli izlaziti. Ali na žalost, i njegovo nezadovoljstvo i nervoza su počeli rasti. Bio je u dilemi je li ova djevojka samo borba njegovog unutarnjeg bića protiv odluke da se oženi Teodorom. Možda mu se i ne sviđa toliko, samo traži izlaz od onog u šta se upetljao. Na početku, rekao je i Teodorinu ocu (a ovom to nije bilo pravo) da će polako i oprezno pokušati, ako uspiju. Rekao mu je da mu je Teodora drugarica od djetinjstva i da treba da vide može li ona njega prihvatiti kao muža i on nju kao ženu. Prekosutra je ustao u četiri. Veći dio noći je slabo spavao. U Rasadniku je osvanuo u 6! Onda shvati da je skladište jutros zaključano. Sjeo je ispred na klupu preko puta Prodajnog centra. Ako bude kao prošli put, ona će stići prva. I stigla je. Već u 6 i 15. Mučena istom željom kao i on. Da ga vidi. Skrenuvši sa glavnog puta prema radnji ugledala ga je kako mirno sjedi na klupi. U ranu zoru! Nije bilo baš ni toplo. Imao je doduše, jaknu na sebi.

Kad je opazi, hitro ustade. Oči im se zalijepe za ono drugo. On nije mogao da prestane gledati nju, a ni ona njega. Smješio se on njoj, ali i ona njemu. - Dobro jutro! - vedro je pozdravi suzbijajući nervozu koja ga obuzela. - Dobro jutro – odgovori mu ona mirno sa širokim osmjehom. Šta sad da joj kaže? Nije imao pojma. Gledala ga je čekajući objašnjenje. Kad je vidjela da on neće ništa reći, pomože mu. - Zaključano Vam je skladište? - Hmm...otkrio sam to kad sam stigao... Danas sam previše poranio. - Da poranili ste, ali ja imam ključ u radnji – osmjehnu se s razumjevanjem. Izgledao joj je prilično odsutan i neraspoložen. - Dođite, daću Vam ga. - Ušli su u radnju. Ona spusti torbu na pult i otvori ladicu. - Evo izvolite. - Hvala... Dunja. Je li tako? - Jeste, zovem se Dunja. - Ja sam Mihajlo. Pruži joj ruku, blago stiskajući njenu kad je stavila u njegovu. Nježno joj se smješio. Gledali su se nekoliko dugih trenutaka prije nego se trgnuo i otišao otključati skladište. Čim je otključao vrati joj ključ. - Ako ćete tako raniti, pitajte da Vam daju rezervni – posavjetova ga. - Ili možda da i ti dođeš ranije pa da mi otvoriš – šaljivo je podbode gledajući je izazivački.

Nije ništa rekla. Crne, vesele i vedre oči ga toplo pogledaju. Samo mu se osmjehnula nježno... Imala je široki, vedar osmjeh. I neku vatru u sebi. Vatru koja je grijala a ne pržila. Energija koju je ujutro primio od nje dok ga je gledala vedrim očima držala ga je cijeli dan. Sam pogled na nju bio je dovoljan da ga razvedri i oraspoloži. Naravno, i taj dan je ko zna koliko puta prišao prozoru ne bi li je ugledao. Trebao je da ode do upravne zgrade ali je birao trenutak da i ona bude napolju. Prilika se ukaza dok je ona jednu mušteriju opremala i slagala joj cvijeće u kola. Vidjela ga je jer je prošao na metar od nje. Osmjehnuo joj se i prvi javio. Osmjehnula se i ona njemu, i klimnula glavom nekako ga blago gledajući. Val vrućine koji ga je zahvatio još je bio jači nego jutros. Jutros ga je bar hladan vazduh obuzdao. Smjestivši se u Škodu nekoliko puta je duboku udahnuo i izdahnuo vrteći glavom. I pitajući se šta ga je spopalo. Dok se uveče nije sjetio Teodore hodao je cijeli dao kao po oblacima. Uveče se nervoza vratila, opet je slabo spavao misleći i sanjajući jedan široki vedri osmjeh...

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 3. Sutradan, bio je četvrtak, i Dunji je počeo loše. Odmah ujutro, na sabajle, došao je dosadnjaković koji je volio gnjaviti svojim pričama. I volio se vrtiti oko nje. Mislila je neku drugu gurnuti da ga usluži ali čim je opazio, odmah je jurnuo k njoj. Suzana je brzinski pogledala, jedva se uzdržavajući od smijeha. Više od pola časa je gnjavio s pričom. Poklonio joj je opet cvijet. Bila je uslužna i ljubazna iako joj nije bilo pravo. To joj je pokvarilo jutro. Njega nije vidjela, a nije imala vremena da provjeri na parkingu je li Škoda stigla.Svaki pogled na orhideju koju je dobila dizao joj je živce. Oko devet je došao još jedan “udvarač”. Ovaj se “dvoumio” između Dunje i Danijele. Pošto nije bilo Danijele, vježbao je svoje udvaračke tehnike na Dunji. Slažući mu narudžbu pogledala je prema kancelariji. Prozor je bio otvoren. Taj tren nije bio blizu, međutim dok je ona stavljala na sjedište kutije sa sadnicama on je prišao prozoru i bacio jedan namršteni pogled prema njima. Ona to nije to uspjela vidjeti. Za vrijeme pauze opet su bile ispred radnje. Tad je naišl a jedna starija gospođa, njihova stalna mušterija. Nije bila zahtjevna nego strpljiva i puna razumjevanja. Dunja se u poslijednji tren sjeti orhideje. I iskoristi priliku da je se riješi poklonivši je gospođi . Odmah joj je bilo bolje. Samo što je malo odahnula slažući novu narudžbu, ugleda njega kako ide prema radnji. Obuze je neka vatra i radost gledajući ga kako dolazi . Šta će da joj kaže? U radnji je bila samo ona. Suzana je imala mušteriju s kojom je otišla u jedan plastenik, a Gabi je bila u stakleniku, iza radnje.. - Dobar dan... Dunja.

- Dobar dan - odgovori mu mirno koliko je mogla. Dlanovi su joj se oznojili. - Vidim imate jako puno posla, a danas posebno... - Pripreme za Sajam cvijeća, pa smo svi u gužvi. - Baš ste ljubazni sa mušterijama, jako Vas vole. - Trudim se – nasmješila mu se na pohvalu. - Ovoj staroj gospođi ste čak poklonili i cvijet. Prilično skup cvijet. - Jeste... poklonila sam cvijet – Dunja se uozbilji i utiša shvativši da on možda nije došao da je hvali. - Često to radite? Poklanjate cvijeće, mislim? – upita je s laganim osmjehom. Ali glas mu je bio ozbiljan. - Aha! Kad god mi se ćefne! – reče prkosno, nakon što se pribrala. Dunja posumnja na šta on aludira i živci joj skoče do neba. Imala je osjećaj kao da je kori ali ufino. Nije mogla da vjeruje šta čuje. - Hmm... Dunja vidim da Vas klijenti obožavaju. Posebno... muški klijenti. Možda i previše... – reče zamišljeno. Vidite, ja sam došao iz glavne filijale da ustanovimo šta se događa. Troškovi rastu, prihodi padaju. Možda moramo da mjenjamo asortiman ili da uvedemo neke novitete. Razumijete? - Ma kako ne bi razumijela?! Sad ćete da bankrotirate! Meni se po svemu čini da će razlog biti moji poklonjeni cvjetovi! Ma neeemoguće da razlog budu vaše plate do neba, ili vaša razbacivanja i putovanja! F irma će u bankrot zbog Dunjinog poklonjenog cvijeta! Sad je meni jasno zašto ja ne dobivam platu! – promrsi ironično kroz stisnute zube. Vilica joj se ukočila od napora da zaustavi suze. - Dunja... – osmjehnu joj se blago vidjevši da su je pogodile njegove riječi .

Pa to je i vaša firma. Nisam htio da Vas korim i da Vam prigovaram. - Šipak je moja! Da me barem plaćate! Pa ajde onda da me i kritikujete! Dugujete mi već dvije plate a radim kao tri vaše radnice. Al ' ja sam preko agencije pa ko me šiša! - Niste dobili platu – upita on zabrinuto. Tek sad postade svjesan šta je uradio svojim nepromišljenim postupkom. Nije znao da je ona preko agencije. Ni da ne prima platu. - Eto sad bar znate kakvo je stvarno stanje! Vama se ćefnulo da mi ne platite, pa se meni ćefnulo da dijelim cvijeće zabadava! - Dunja... nemojte se ljutiti, ozbiljno Vas pitam. Polako joj je prišao bliže. - Koji si mi ti faktor u životu da ja tebi išta objašnjavam! – izdera se na njega izgubivši zadnju mrvicu strpljenja. Ko si ti?! - Imam akreditaciju – reče joj nježno, smješeći se. Nije se uopšte naljutio što se izderala. U tom trenutku nije ni mogao da misli o tome. - Ćorava sam! - Bolje skloni kosu – nježno joj reče pitajući se hoći li se uspjeti suzdržati da je ne poljubi. - Nemam vremena za to! Ni da šetam prekrštenih ruku i za frkavam sve okolo zato što sam ustala na lijevu nogu! Ipak mu ljutito priđe i vukući njegovu akreditaciju namršteno pročita. - Mihajlo... inžinjer šumarstva i zamjenik šefa službe za kontrolu... Auu! Pa ti si pun titula! Nije čudo što si tako nadrndan! Dok se samo sjetiš šta ti je u opisu posla...

Gledao ju je kako neprestano oduvava pramenove kose koji su joj padali na oči i lice. Ličila je na bijesnu ždrebicu, samo što joj para nije i zlazila kroz nos. Šta je to s ovom djevojkom pa ga tako ludački privlači… Ona je gorjela od ljutnje, a on od njene blizine. Bila mu je na tridesetak santimetara. Od njenog pogleda počeo je odmah teže disati. Gledala ga je ljutito dok su joj iskre kao varnice vrcale iz očiju. A on je nju gledao nasmješeno, netremice, ne reagujući što ona bjesni. To je vjerovatno zbunilo. Vidio je kako joj se počinje mjenjati izraz u očima. Kad je pročitala strast u njegovim očima, od ljutitog pogled joj postade nesiguran i iznenađen. Opet je od zbunjenosti počela da duva u pramenove, zabacujući lagano glavu čas na jednu čas na drugu stranu. On se osmjehne vidjevši to, lagano joj uhvati jedan pramen i skloni iza uva. Zatreptala je, a u već rumene obraze počelo je nadirati još crvenila pa joj se razlivati po vratu. Okrenu se od njega i izađe kroz vrata koja vode u staklenik. Morala je pobjeći. Sakrila se čeprkajući oko Bude da neko ne naiđe i vidi da plače. - Vidiš ti moj Budo kako je meni... Šta me snađe! Ja se poradovala, sad će da mi se udvara, da me pozove na kafu, reći će mi nešto lijepo a on ovako... I to baš on! A ja se moj Budo zapalila, srce poludjelo za njim! Do sad sam ih sve zafrkavala i vukla za nos a sad on mene zafrknu pošteno! - jecala je jadajući se svom nijemom drugu. A Buda je bio filadendron visok skoro dva metra. Htjeli su ga baciti kad je ona došla. Bio je mali i zakržljao. Njegovala ga je i čuvala, a on je rastao i rastao... Satirala se od posla, svaki dan je prenosila nekoliko stotina kilograma, a on ovako da je napadne. "E Dunja, Dunja, kad ćeš se opametiti i shvatiti kakvi su ljudi. Što više imaju, više grabe, što im je bolje to su nezahvalniji... sad se isplači i da ti on više nije pao na pamet! Nadrndani nezahvalni kilavac!"

********* Gledao je već deseti put za dva sata na prozor. Nema je. Gdje li je nestala? Stvarno se ponio kao namćor. Nije nikad bio tako ohol i nerazuman. A ražestio ga onaj tip što joj se motao oko nogu dok mu je slagala sadnice u kola. Još bi je zagledao pozadi kad bi se nagnula da nešto stavi u prtljažnik. Osjetio je poriv koji nije nikad do sad. Kao da nije bio on. Pogrešio je, ali nije vrijedilo da joj sad pokuša objasniti. A sve zbog ljubomore! Sve je počelo jutros kad je onaj glavonja ušao, a prošlo je više od petnaest minuta dok nisu izašli napolje i dok mu ona nije počela slagati narudžbinu u kola. Ona je pažljivo stavljala saksije, a on je koristio to vrijeme da je šarmira i zapričava. Oko jedanaest časova ugledao je stariju gospođu koja se spremala da sjedne u kola kad je Dunja istrčala za njom. Gledao je šta se dešava. Izgleda da joj je poklonila cvijet! Vidio je da je gospođa je bila iznenađena i dirnuta, čak ju je pomilovala po obrazu. To mu je bio povod da je napadne. A pravi razlog je bila njegova nervoza i ljubomora. I prije jutrošnjih događaja je bio nervozan. Teodora mu je sinoć nagovjestila da bi trebali početi ozbiljnije planirati zajednički život što ga je dodatno unervozilo. Ustvari postao je nervozan od kad je pristao na aranžman s njom... Pitao se šta ako mu se poslije stvarno svidi neka žena a on već bude oženjen Teodorom? Šta bi uradio? Upoznavši Dunju, ekspresno je dobio odgovor na pitanja koja su ga mučila. Shvatio je da Teodora nije dobro rješenje za njega. Tako nervozan i rastrzan, gledao je svaki dan kako neko oblijeće oko Dunje. I pukao. Iskalio se na osobi koja to nije zaslužila.

Nije pomoglo što su isto tako oblijetali i oko ostalih djevojaka, on je samo vidio da se vrte oko nje. Ni ona pojedine “udvarače” nije podnosila pa se odmah rješavala poklona koje je dobijala od njih. Ali njegovom iracionalnom mozgu to nije pomagalo da se sabere. Netipično za mirnog i sabranog Mihajla izgubio je živce... U kacelariju mu uđe jedna od radnica iz staklenika. Reče da ga zovu u skladište...

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 4. Dunja je dobar dio noći proplakala. Strašno ju je pogodilo njegovo nepovjerenje. Kako je samo mogao to da joj uradi. A činilo joj se da su “kliknuli”, da se razumiju... Zar je tako mislio o njoj? Šta mu je onda značio onaj pogled? Učinilo joj se da će je zamalo poljubiti. Ili je ona to samo umislila. Ma umislila, kao i ovo do sad. Mislila je da mu se sviđa, a eto na kraju šta ispade. Tako se završilo njeno romantično sanjarenje o njemu. Bilo je vrijeme da ozbiljno razmisli o odlasku. I do sad a je bilo teško, a sad je postalo nepodnošljivo. Da se zatreska u šefa, kome je ona bila nevidljivi mali šraf i nije mu značila ništa, bilo je ipak previše i za izdržljivu i pozitivnu Dunju. Čim je vidio da je došla na posao, Mihajlo udahne i siđe do radnje. Pokuca na vrata. Ona se raspremala. Pogleda prema njemu ne odgovarajući na njegovo kucanje. - Dobro jutro Dunja – reče joj ozbiljno. Imaš li malo vremena? Htio bi još jednom da ti se izvinim i da mi oprostiš za ono juče. Ništa nije govorila. Spremala je neke saksije, papir i ostali pribor na stol. Bilo mu je jasno da neće da razgovara s njim. - Znači nisi raspoložena da razgovaraš? Dobro... ako se odobrovoljiš znaš gdje sam – reče joj uzdahnuvši. Samo ga je hladno pogledala. I to je bilo nešto. Bar su komunicirali pogledima. Kad je došao do vrata čuo je da nešto mrmlja sebi u bradu.

Razabrao je samo da je rekla "nadrndani". Zastao je osmjehnuvši se, a onda mirno, ne osvrćući se, nastavio dalje. Barem je bila raspoložena da se svađa s njim. Bolje i to nego da ćuti. Znao je da ne želi dodatno da je naljuti i zakomplikuje odnos, pa ju je pustio da se iskali. Cijeli dan je gledala u njegov prozor i sipala vatru iz očiju. Nakon nekoliko časova banula je u njegovu kancelariju sa keceljom, gumenim rukavicama i čizmama. On je pričao telefonom. Nije progovorila ni riječ, samo je bacila neki papir ispred njega bijesno ga gledajući. To je bila fotokopija fakture na kojoj je bila zaokružena orhideja. P oslije mu je Gabi rekla da je to njen cvijet, i da joj je to poklonio klijent koga ona ne voli i zato je htjela da je daruje nekom. Nadao se da je i to što je ljuta, dobar znak. Svađali su se kao par, nije ga smatrala nadređenim pa da se izvinjava ili da ga se plaši. A svi muškarci su rado svraćali kod njih. Svih šest su bile mlade, četiri neudate, pa su bile mamac i za slobodne i za one druge. Neki su dolazili češće nego bi trebali, a drugi bi možda poslali nekog drugog ili bi kupovali na drugom mjestu da nije bilo njih. Sve do juče ga je g ledala ljubazno, vedro mu se osmjehujući. Nisu to bili zavodljivi niti koketni pogledi kakve je znao dobivati. Ali je ipak shvatio da joj se dopao jer ne bi sklonila pogled kad bi je pozdravio ili joj se osmjehnuo. Na neke bi se dobro namrgodila. Očito je bila iskrena prema svima. Ipak mu nije prilazila. Mislio je da će tako vesela pronaći razlog da mu se obrati, da ga startuje pod nekim izgovorom, ali nije. Vidio je da je ljudi vole, imala je talenta da sluša i pogodi šta žele. I danas pola radnog vremena proveo gledajući kroz prozor. Odlučio je da ponese kući papire i da tamo radi. Jer ovdje nije mogao da uradi puno. Pitao se kako će da gleda u nju kad dođe Dragica i kad budu dijelili kancelariju.

Kako objasniti ženi zašto toliko visi na prozoru. Opet je pomagala mušterijama stavljati biljke u kola. Primjetio je mlađeg muškarca kako se vrti oko nje. Kao da je namjerno danas bila “preljubazna” ili se to njemu činilo. Nije ga više primjećivala ili se pravila da ga ne vidi. Nije čudo što je pošizio. Bila je previše “susretljiva” po njegovom sudu. ********* U kacelariju mu uđe jedna od radnica iz staklenika. Reče da se zove Dragana. - Zanima me ko će ove godine biti na aranžiranju? - Aranžiranju? Čujte... sačekajte još malo, Vaša šefica Dragica će se tada vratiti pa se s njom dogovorite. - A ne može - reče veselo i koketno. - Zašto? - Pa za pet dana mora neko biti u gradu na našem štandu. Počinjemo pripreme. Sajam je ubrzo. Ako nemate ništa protiv ja bih išla. - Nije još niko određen? Kako su to ostavili za posljednji tren? Ko je to radio prošle godine? - Ne znam, ja tad nisam radila. - Znate li taj posao? - Pa snaći ću se. - Snaćićete se? - Pa to je samo malo umotavanje i neki aranžmančići, sadnice, cvijeće u saksiji...

- Meni izgleda prilično zahtjevno. .. Dobro, neka za sad ostane da vi to radite, još ću provjeriti, ako bude gužve još ćemo nekog poslati ili ako vaša šefica ima nekog za to. Imao je osjećaj da ga je djevojka izradila. Ali nije bio upoznat s tim. Imao je prečih problema sada. A još ga je mučio i problem s njom. Oko podne izvela je specijalnu predstavu za njega... Kad ga je spazila na prozoru, ljutio ga pogleda, dunu kroz nos kao bik što se sprema napasti toreadora, vrati se u radnju, i opet se nakon pola minute pojavi noseći neki cvijet. Odmah je shvatio da je nešto naumila. Istrese ljutito jadni cvijet na travu pokraj staklenika i izgazi ga. Gabi je izletjela iz radnje zapanjeno gledajući u nju pa u izgaženi cvijet. - Dunja, šta te spopalo? Zašto uništi cvijet? – čudila se žena. - Eto tako! Ćefnulo mi se! - srdito je rekla gledajući direktno u njega na prozoru. Kosa joj je ispala, pramenovi su opet lepršali pa ih ona bjesno oduva zabacujući glavu ko ždrebica. Kad je to dovršila, odmaršira u staklenik. - Jao Dunja... šta mi radiš... – smijao se. Poludjeće ovako je gledajući svaki dan. Sve više i više ga je palila. Izgleda da je opet dobila cvijet na poklon. I umjesto da ga dalje nekom proslijedi iz protesta ga je izgazila očito čekajući da ga vidi na prozoru. Pa je specijalno za njega izvela perfomans... Taj dan kiša je u nekoliko navrata padala. Krenula je sa Suzanom kući, na stazi su srele koleginicu koja je preko agencije radila u stakleniku, pa su se uputile zajedno na bus. Na pola puta siva Škoda se zaustavi pored njih. Dunja se odmah nakostreši. On otvori prozor i ponudi im da ih poveze. Naravno, Suzana i Jela to odmah prihvate.

Opet se spremao pljusak, imale su još dosta do busnog stajališta i bile su već umorne. Nije mu mogla pred njima reći da se nosi... Ćuteći je sjela iza Suzane i stisla se u svoj ćošak. Srećom Suzana je odgovarala na njegova pitanja, dokle da ih odveze. Ona cijelim putem nije progovorila ni riječi. - Inžinjeru, znate li Vi išta oko naših plata? Ja nisam dobila još platu za prošli mjesec. Niko ništa ne zna da nam kaže. Dragica nam je rekla da je ona sve uredno ispunila i otpremila a ovi naši kažu da papiri još nisu stigli? Jela je bila udata žena od četrdesetak godina sa dvoje djece. - Ni Vi niste dobili? - zabrine se on. Gledao sam papire koje ima Dragica u kancelariji, sve izgleda normalno, ne mogu da ustanovim u čemu je problem. Čekam da dođe Dragica pa da vidimo u čemu je stvar. Tražio sam već od računovodstva papire. Iskrcao ih je gdje su htjele, a nju je pogledao ozbiljnim pogledom dok je stajala pored auta i čekala da cure izađu ( jer je ona prva, skoro naglavačke izletjela iz auta). Srce joj je odmah reagovalo na to.

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 5. Jedva je dočekala dva slobodna dana, a onda je opet bila nezadovoljna jer je stalno mislila na njega. Razum je govorio da je bolje da su razdvojeni a srce je htjelo biti blizu njega. Stotinu puta je vraćala onu scenu iz radnje. Gledao ju je kao da će je pojesti. Da je još malo potrajalo to gledanje... pitanje ko bi se na koga bacio. Je li moguće da je bio ljubomoran pa je zato našao razlog da joj prigovara? Kad god bi ona razgovarala sa muškim klijentima ili kolegama on je imao namrgođeno lice. Je li mu to smetalo? Kako bi bilo divno da je to... “Ajde Dunja ne budali! Smeta njemu što ti dangubiš, on bi da radiš badava dvadeset i četiri časa. Boli njega uvo što ti “ašikuješ” sa momcima!” Ali nije mogla da spreči sebe da uzdiše za njim... Fino su mu stajale klasične pantalone, nekad bi poželjela da ga iznenadi, obgrli s leđa, da nasloni glavu na njega. Neki dan je skoro uništila jednu ljubičicu gledajući u njegova leđa i noge umjesto u ono što radi... Sutra, kad je malo došla sebi, zvala ju je Suzana. I onda su joj potonule sve lađe... - Dunja, zar ti ne ideš ove godine na Sajam? - čudila se. - Ne znam još, Dragica će reći kad dođe. Što pitaš? - Dragana iz “Četinara” mi reče da od naših ide ona. Da joj je tako rekao inžinjer... - Mihajlo? - Navodno on, mada mi se čini da ona nešto mulja.

Znači, tako. Odlučio je da je kazni. Neće se ona njemu joguniti i rušiti autoritet... “E, kad je tako inžinjeru, idemo do kraja! Otkaz!” Pokušala je svim silama da ne plače, ali na kraju je popustila. Jecala je u jastuk da je niko ne čuje. Ujutro je krenula na posao sa jakom glavoboljom.

********* Ona je to jutro došla na posao, a on je odahnuo vidjevši je. Stajao je već na prozoru čekajući da se pojavi. Otključavala je radnju podigavši glavu gore. Pogledi im se sretoše. Na njegovo dobro jutro nije rekla ni riječi. Nije kasnije mogao da ocjeni koliko je trajalo to gledanje. Bila je ozbiljna. Još je bila ljuta na njega osjetio je to, ali to jutro gledala ga je i nekako tužno. Odmah je sišao do nje. Čim ga je vidjela, namrštila se i krenula put staklenika. Išao je za njom vrteći glavom. Sva sreća što je dolazila prva pa su mogli da se vijaju po stakleniku ”neometano”. Svjedok je bilo samo šokirano cvijeće... - Dunja... stani! Ne treba da pitam jesi li danas bolje volje? Možemo li ipak da popričamo? - Da budem bolje volje? - zapanji se. Jesi li ti normalan ?! – vrisnu na njega. Začuđeno ju je gledao. - Dunja, ja sam pogrešio, možemo li da krenemo iz početka... - Kakvo počinjanje! Nije ti dosta što si do sad uradio! Nema nikakvog početka! Je li ti to jasno? Dajem otkaz! - Dunja! Zašto? - Još pitaš! Izluđuješ me! Kako možeš biti tako smiren? - nije joj bilo jasno.

Rekoše da si završio šumarsk i fakultet, a meni se čini da ti se smje r zvao sirova bukovina! Dugujete mi dvije plate a vrijedim za troje vaših zaposlenih! Izvikao se se na mene ni krivu ni dužnu a onda si tražio da to zaboravim! Kad sam mislila da pređem preko toga ti si krenuo da se inatiš sa mnom! I mrtav ladan se još praviš nevinašce! E, sad ćeš tek da vidiš koliko mogu biti tvrdoglava i nerazumna ulickano puvalo! - Ne razumijem – zbunjeno je pokušao da pohvata nit. - A šta razumiješ? Ajde da pričamo ako ima išta šta ti razumiješ! Ma razumio, ne razumio, meni je dosta! Rekla sam, dajem otkaz... i tačka! - Dobro... šta želiš od mene da se uvjeriš da mislim ozbiljno? Ajde reci! - Nikad! - pjenila je Dunja ko na opernoj sceni. Staklenik, odnosno pozornica je bio ogroman, mogla je pravo da se razmaše... - Šta nikad?! - sad je i on gubio živce. - Nikad neću biti pod tobom! - Pod...menom? Ne razumijem... - trudio se ali je pričala totalno nesuvislo i iracionalno. - Neću da mi ti budeš nadređeni! Nemaš povjerenja u mene! - nije odustajala. Šta sad da radi? Bila je neviđeno tvrdoglava. Vidio je da mu ne vjeruje.

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 6. Sutra je došla njena šefica Dragica. On nije puno ulazio u njen djelokrug rada, samo je rješio neka dva, tri tekuća problema što su bila hitna. I onda je saznao za svoju drugu grešku. Opet se ogrešio o nju... - Dragice... napravio sam jedan problem... - Da čujem? - Jedna djevojka... nam je dala otkaz – reče oklijevajući. - Otkaz? - začudi se žena. Ko je dao otkaz? - Dunja... - odgovori stisnuta grla. Teško mu je bilo izgovoriti naglas. - Joj, kako ti se to desilo? Kud baš ona! A ona mi najviše vrijedi! Pa šta si to uradio? Jesi li joj se udvarao? - upita šaljivo na kraju. - Ama naljutila se zbog cvijeta... Nisam znao da je cvijet koji je poklonila, ustvari, dobila od jednog kupca. - Pa se naljutila? - nasmija se Dragica. Vatrena je! Iskrena i vrijedna, ali temperamentna Bosanka. Kad zatvrdoglavi ne popušta. Ajde pričaću ja s njom... - Imamo i jedno nerješeno pitanje. Rasporedio sam jednu radnicu, mislim Dragana da se zove, na Sajam cvijeća. Rekao sam da ćeš ti donijeti konačnu odluku. - Jooj! Stavio si Draganu na aranžiranje? A jooj! Pa sad je mnogo jasnije zašto je Dunja ljuta na tebe. Nije to samo zbog cvijeta. Opet si se ogrešio o nju! Ona radi na Sajmu dvije godine. Degradirao si je potpuno.

Dragana nema pojma o tome, samo gleda da se izvuče. Došla je preko Mitketa. Ništa ne radi, više smeta. Dunja je radila aranžiranje i svoj posao. Ja bi joj spojila 4 slobodna dana d ok je Sajam, pa bi joj to dodatno platili. Dobro njoj i nama. Ima smisla za to. Inače je završila za profesoricu. - Profesorica je? - Ne može dobiti posao. - Ne podnosi me – reče neraspoloženo. - Dunja? Ma samo ti se učinilo, super je cura, jako ljubazna i sposobna. Vidiš ove flajere, ona ih je osmislila. Ima puno ideja. Ja govorila ovima iz marketinga, nikog nije briga. - Kažem ti da me ne podnosi! - Napravio si ozbiljne greške, pa možda misli da si se okomio na nju. I ovako joj je jako teško. Ona ne umije da radi polovično. Daje sve od sebe, iscrpljuje se, a ima platu za trećinu manje nego naše. - Dobro pokušaću da se izvadim. Nije m i jasno zašto nije dobila dvije plate. Sad je tek shvatio koliko je pogrešio . Doduše, ne namjerno, ali ona to nije znala. Postalo mu je mnogo jasnije njeno ponašanje od juče. Bila je ljuta jer je mislila da je to namjerno uradio. Ljutito je nazvao računovodstvo a onda njenu agenciju. Rekao im je da hoće u roku 48 časova da se to riješi. - Šta vam je odjednom stalo do njih? Primili ste pet drugih u stalni radni odnos, našu niste ni jednu, a kažu da naše tri vrijede više nego vaših deset – mrtvo ladno mu odreže ženski glas sa druge strane žice.

********* Nije mogao da izdrži. Želio je biti blizu nje. Nije smio da joj se približava da je još više ne naljuti. Čekao je spreman da ona krene kući. Odlazila je sama jer je danas radila dva časa kraće. Vidio joj je raspored. Sinoć za malo da nije rekao Teodori. A šta da joj kaže? Oprosti, meni se po glavi vrti druga žena, ništa od spajanja naših imanja? Želio je da joj to što skorije kaže, da traži da prekinu, ali nije htio mješati nju. Nije ona kriva za stanje u kojem je. Požurio je za njom. Sreo ju je na pola puta, opet je žestoko marširala... Osmjehnuo se. Nije se plašio reakcije, muškarac u njemu nije imao namjeru da joj dozvoli da ga odbije... Stao je pored nje. Zastala je trenutak, učinilo mu se da će ga ignorisati i nastaviti, ali se ipak predomislila. - Izvolite? - Dođi, odvešću te. Pogledala ga je pomalo iznenađeno. Mislila je da ga je dobro isprepadala i da sad više neće smjeti da joj priđe. Izgleda da ipak nije bio toliko plašljiv. Danas je bio u svijetlosivom džemperu i tamnoplavim pantalonama klasičnog, ali modernog uzanog kroja. Vidjela ga je jutros kad je dolazio . Bezobrazno i neposlušno srce je uporno željelo da ga vidi bar na tren. Bilo joj je žao kad joj je šefica rekla da nije on kriv, da je Dragana iskoristila priliku, iako je on tražio da mu kaže ko je prošle godine radio aranžmane... I da joj je rekao da će konačnu odluku donijeti šefica kad se vrati na posao.

Dragica je htjela da povuče odluku i nju pošalje, ali ona je pukla, i dala otkaz. Nije joj bilo žao. Dvije godine se smrzavala i pržila, primili su nekoliko njih u radni odnos, naravno preko veze. Njoj niko ništa nije spominjao. Bila je previš e kvalifikovana nažalost. Dosta je bilo, njena odanost i vrednoća nikog nisu zanimali. Jedino je boljelo što više neće vidjeti njega... -Treba nešto da se dogovorimo – nagovarao ju je polako... - O čemu? - Sutra ćeš izaći ranije s posla i idemo do tvoje agencije da vidimo šta se dešava. Danas mi je obećavala, obećavala i onda na kraju rekla da je radno vrijeme završeno. - Pa eto... dogovorili smo se. - Nismo sve, uđi u kola. Uđe u kola čudeći se sama sebi. Jedan dio nije htio da čuje, a drugi je odmah potrčao da bude blizu njega... Vjerovatno je i njega iznenadila njena poslušnost jer je digao obrve i pogledao je onim svojim sivozelenim očima kad je mirno sjela do njega. A nju je grizla savjest jer ga je napala nedužnog. - Mogu li ovo protumačiti kao primirje? Nesigurno ga je pogledala... - Srećan sam zbog toga – reče on smiješeći joj se, iako nije ništa odgovorila na njegovo pitanje. Ali je razumio njeno ćutanje. Nakon toga ona se zavali u sjedište i zaplovi po oblacima sreće. Krajem oka je gledala njegove ruke na volanu, pa na mjenjaču, vitke noge... Prošlo je desetak minuta dok je on iz tog sna nije probudio.

- Gdje ono stanuješ? Ona mu objasni kratko. Dok mu je objašnjavala prvi put od kad je sjela u kola pogledi im se sretnu. Naravno, varnice su odmah sjevnule. Uskoro su došli ispred Dunjine zgrade. - Hoćeš da ujutro dođem po tebe? - upita je iznenada. Vidio je koliko se iznenadila, ali se ipak lagano osmjehnula na to. - Ne treba, doći ću sama... Gledajući se u oči, nerado se rastanu... Dunja zamišljeno i opijeno krene prema zgradi nabasavši na oca koji je isto išao kući. - Dunja, ko te ovo dovozi? Čiji je to auto? - Jedan kolega tata, iz firme. - Kolega? - sumnjičavo upita Mile. Ima li taj kolega ime? Da ti nije momak? - Nije tata. Znaćeš sve kad budeš trebao! - Šta sam ja, fikus, pa da mi niko ništa ne govori! - Tata, ako postane ozbiljnije izmeđ u mene i nekog momka tebe ću prvog obavjestiti. - Kako nećeš! Obavjestiće me neki komšija da bi mi se naslađivao! Slatko će mi u povjerenju reći da mi je vidio kćer kako se ljubaka s nekim momkom! Eto ko će me obavjestiti. Ti ćeš mi reći kad budeš u petom mjesecu trudnoće! - Tata, sram te bilo! - smijala se Dunja znajući oca koji je volio da se šali. To popodne i veče Dunja je bila u oblacima. Vrtila je svaku njegovu riječ svaki pokret u glavi stotinu puta. Mihajlo... uzdisala je...

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 7. Sutra je sa srcem u petama jurišala na posao. Taj dan su se dva puta sreli i gledali. Onako gledali. Bez riječi, samo sa osmjesima. Nije znala da je razočaran jer je ostala pri svom stavu da ne povuče otkaz. On se nadao da će je Dragica nagovoriti da se predomisli. Ipak, danas se nadao kad nije Dragica uspjela da će uspjeti on. Došao je po nju u radnju. Suzana ih je začuđeno gledala. On joj se malo približi i šapnu: “ajde vatro moja, spremi se, isteklo ti je radno vrijeme povešću te kući...” Nije mogla da izusti ni glasa na to. Kako se spakovala nije imala pojma. Probudila se sjedeći pokraj njega u tijesnoj Škodi. - Prvo ćemo svratiti do te tvoje agencije da vidimo zašto nisi dobila dvije plate. U Agenciji je radila jedna neljubazna bucka srednjih godina. Kad su stigli tamo, ona ga je hladno odmjerila. Rekao je bucki da je Dunjin šef, i da hoće da to odmah riješe. - Šef? - pogled joj je pitao gdje joj on to šefuje. Možda u krevetu? Dunja je bila svjesna ženinih misli pa je žestoko pocrvenila. Šta sve mora trpjeti zbog bijedne plate... Mihajlo se nije obazirao na njenu neljubaznost. Rekao joj je da će uporediti podatke pa ko bude kriv snosiće posljedice. Nakon toga se ona uozbilji vidjevši da ga se ne može rješiti.

- Hoćeš da odemo zajedno na ručak. Ima i ovdje blizu Spensa fin restoran – reče joj kad su napokon izašli iz agencije. Raspravljao se sa buckom skoro pola časa. Mirno i uporno. Dunja bi podivljala nakon dvije minute. Kad je vidjela da ga se nikako ne može otarasiti pristala je da joj napiše vanredni nalog za obračun plate na osnovu njegovih papira. On je potpisao da su podaci tačni pa je i to napokon bilo rješeno. Dunja ga pogleda. Nasmješio se kad je vidio da ju je uspio zateći nespremnu. - Upravo sam kopala po zemlji... teško da bi se oduševili vidjevši me u otmenom restoranu. - Restoran je normalan, nisu snobovi. Gurmani idu tamo, baš ih briga kako ko izgleda. - Ti si prikladno i šminkerski obučen a ja sam u farmerkama i sportskoj jakni. Pitaće se gdje si me pokupio. - Dobro, izvešću te drugi put tamo. Idemo onda barem na kafu? - Ajde dobro... - tiho mu odgovori. U kafiću nije bilo puno gužve jer je bilo vrijeme ručka. Kad su sjeli i ostavili stvari na treću stolicu, on joj opet uze jedan pramen kose i zataknu iza uva. Tek tad je postala svjesna da je takva raščupana izašla iz Rasadnika. - Joj – smijala se - pa što mi ne reče da hodam tako raščupana! Kad dođem u Rasadnik skupim kosu u rep da mi ne smeta, a kad idem kući pustim je. Sad sam potpuno zaboravila na to! A ti bi me još ovakvu vodio u restoran. Nježno joj se osmjehnu. Za njega je bila najljepša žena u gradu. Nijedna nije oduvavala tako pramenove i vrtila glavom kao ždrebica.

Još joj to nije smio reći... - Profesorica si? - Aha. Hoćeš da te nešto naučim? - zafrkavala ga je napokon se opustivši i shvativši da nije san, da sjede zajedno, gledaju se i pričaju. - Sve što želiš da me naučiš... Biću dobar i poslušan učenik. Obožavaću profesoricu... - Kako ti je išla matematika? - Matematičarka si? E da si mi ti predavala bio bi vunderking. Nažalost, predavao mi je neki bezvezni tip pa nisam baš volio matematiku. Konobar im je donio narudžbu, on stavi šećer u njenu kafu i fino joj servira. Kad je htio da stavi šećer sebi, ona uzme kesicu i polako zašećeri njegovu kafu. Nijedno nije gledalo u kafu... Polako su pili gledajući se. - Idem prekosutra privatno u Suboticu. Imam jedno dva sata posla. Hoćeš li sa mnom? - upita je nježno. - A šta ću ti ja? Mene ćeš predstaviti kao sekretaricu? - Mogu i to, ali sam mislio da te povedem da se malo odmoriš. Nećemo ići rano, kad se naspavaš, onda ćeš ti malo pričekati u restoranu ili u šetnji gradom. Pa bi zajedni ručali i odveo bi te do Ergele, da malo vidiš konjiće... - I onda će nam se kola pokvariti baš ispred poznatog salaša... Pući će nam guma pretpostavljam. - Zašto da nam pukne guma? - Pa gdje ćemo prenoćiti? - Prenoćiti?

- Jesi li ti robot ili papagaj? Znaš ono, pukne nam guma a u hotelu samo jedna slobodna soba! I za čas eto mene povr' tebe ili eto tebe povr ' mene... Imaš čudna kola za barenje riba. Meni su za ovih petnaest minuta sažuljala koljena. Čudi me kako nemaš rezervnu varijantu? - A to bi bilo? - Pa kola karavan! Znaš... svira fina muzika, odjednom naslonjač padne dolje i eto tebe povr' mene. Moja baba je uvijek govorila ako vidim da muško ne zna šta će, da se ja popnem na njega i preuzmem inicijativu... Smijao se slatko i srećno. Morala ga je stišavati, ali se i ona smijala s njim. Ruke na stolu su im se blago dodirnule. Dunju kao da je udarila struja. - Ovaj put ti si na prvom mjestu, drugi put će moje želje biti na prvom mjestu ako budeš htjela da mi ih ispuniš. Ipak mu je rekla da će ovaj put ići sam. Da Škoda ne može da izdrži njih dvoje zajedno cijeli dan. Shvatio je šta mu govori. Parkirao je kod parka u njenoj ulici. Malo dalje od zgrade u kojoj je stanovala. Kad je otkopčao pojas, o djednom se on skoro nagnu nad nju. - Ej šta radiš! Vidjeće nas pola komšiluka. I djeca što idu u školu... -Ti si kriva. Ti si mi dala ideju - reče ljubeći je ozbiljno i strasno. Usne su mu bile, meke tople, nekako odlučne, znale su šta rade. Svu ju je sludio i omađijao. Sva se uspuvala, topeći se od sreće i miline. Nikad joj se to nije desilo. Nije željela ništa drugo osim njega. Kao da je bila u raju. Zaprepastila se kako je brzo bila spremna za slijedeći korak. Nije imala pojma gdje se nalazi. Postojao je samo on i njegovi poljupci. - Da spustim naslon? - upita je šaljivo sklanjajući joj kosu s lica. - Da se nisi usudio!

- Vidiš, kad bi ja sad spustio naslon i pritisnuo te, ne bi mogla ništa. Noge su ti uklještene, znači mogao bih da te ispipam do mile volje. - Ala si bezobrazan! -Ti si prva počela... okrivljavao ju je između poljubaca.

********* Čim je došao kući nazvao je Teodoru rekavši da želi pričati s njom. Nije više mogao da izdrži ovu situaciju. A tek kako bi se ona osjećala kad bi znala... nije smio ni da misli o tome. Onda je nazvao kolegu i prijatelja Petra. On je bio šef prodaje u firmi... - Slušaj, treba mi usluga... Ima jedna sposobna djevojka... Ja sam pogrešio, naljutila se i dala otkaz. Radi u Rasadniku i to preko privatne agencije. Bi li je mogao staviti kod sebe na prodaju? - Oho, već imaš švalerku a tek si tri mjeseca u vezi ? - Nije mi ona švalerka! - Dobro, dobro. Ajde, pošalji je. Baš me zanima kakva je. -Ma kakvi, moraćeš je ti sam potražiti... Ako sazna da sam te ja poslao neće prihvatiti. - Pa šta si to uradio? - Ma pogrešno sam sve povezao. A ona osjetljiva, temperamentna i tvrdoglava. - I nema ništa između vas? - Nema...

Znao je šta ga Petar pita. Na muškom jeziku pitao ga je jesu li spavali. Nije ga pitao voli li je, znači li mu... Zato je rekao da nema ništa između njih...a u sebi je dodao “još”... A Dunja je ta dva slobodna dana bila u raju. Nije se usuđivala da mu pošalje poruku, da ga pita je li otišao u Suboticu, je li se vratio... Sve joj je bilo divno samo da je još on bio kraj nje... Nakon dana raja dolazili su problemi... Mihajlo je pozvao Teodoru, sastali su se i on joj saopšti kako stvari stoje. Nije rekao da mu se sviđa druga. Nego da je njemu neprirodno i neobično da oni budu par. Za Dunju će saznati kasnije... ako bude ima la šta. Na samu pomisao da neće uspjeti da je osvoji srce mu je ludilo. Bila je njegova zadnja šansa. Teško da bi i jedna žena više uspjela tako da ga zagrije, da ga digne u nebesa i tako osvoji. To nije uspjela nijedna prije nje, a teško da bi i u dalekoj budućnosti mogao sresti još jednu takvu. Pa makar čekao i do četrdesete ili još duže. Bio je pravi trenutak i ona je bila žena koju je čekao. Sve više je bio siguran u to.

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 8. On je stvar sa Teodorom smatrao završenom. Međutim, ona je smatrala da on samo ne zna šta želi pa da ga to buni. I to mu je došla reći u ponedjeljak u firmu. Doživio je šok kad ju je ugledao. Shvatio je da je morao biti jasniji. Trebao joj je odmah reći da mu se sviđa druga. Prvo je pomislio na nju. Ako sazna ko je ona, gotov je. Sledeći cvijet koji bude razbila, razbiće o njegovu glavu. Dunja nije vidjela kad je Teodora došla, ali je vidjela kad je odlazila. On je išao s njom. Odmah ju je obuzela ljubomora. Ko je to? Izgledala je kao manekenka. Nakon dva sata došla je Dragica i rekla da mu je to izgleda djevojka! Kad se nije taj tren stropoštala, neće nikada. Brzo se uputila prema stakleniku. Suze su je zaslijepile. Došlo joj je zlo. Oblio ju je hladan znoj. Sjela je na stoličicu u stakleniku pokušavajući da se povrati. Tek nakon deset minuta mogla je da ustane. Koje je samo štipanje za srce osjetila. Zgrčila se od tog iznenadnog bola. Mislila je da joj srce puca. "Joj, Dunja, joj… a ti mislila sviđaš mu se... A vidi kakva se njemu sviđa... Nisi ti u njegovoj ligi... Trebalo bi ti tri mjeseca kozmetičkih tretmana da izgledaš kao ona." “Izdrži Dunja izdrži! hrabrila je sebe. Nemoj sad da napraviš neku glupost. Izdrži samo dok ne dođeš kući.” I izdržala je. Ali čim joj je majka otvorila vrata brizne u plač i otrči u sobu. Ridala je ne obazirujući se na majku. Na majčina pitanja kroz plač je odgovarala da joj nije ništa. Kad je Teodora otišla, Mihajlo je obilazio oko prozora ne bi li je ugledao.

Ništa. Do kraja radnog vremena nije je uspio vidjeti. Rasadnik je bio veliki, mogla je biti ko zna u kom dijelu. Dragica mu je rekla da one malo odmore kad ih niko ne vidi, zato ne vole da rade u radnji. Ali nju kupci traže pa je morala staviti tu, i time joj je još dodatno otežala situaciju. Je li primjetila Teodoru? Uzdahnuo je. Kako da je umiri? Nikako. Šta se tu ima reći što nije očigledno. Potreslo ga je ovo. Želio je da rješi odnose sa Teodorom a da ne upliće nju. Nije ona kriva što je on pošizio za njom. Šta sad da joj kaže, kada i kako? Nekako mu je promakla, vidio je drugu smjenu da je već došla. Izgleda da je otišla kući. Htio je sačekati kad krene da je poveze i objasni joj. Poslao joj je poruku. Znao je kako je temperamentna i da joj treba malo vremena da se prvo ohladi pa da joj onda objasni. U poruci je napisao: “Dunja, otišla si kući a da se nismo vidjeli. Htio sam da razgovaramo. Znam kakva si, da bi sad, da sam ti blizu, dobio saksiju u glavu. Kad mi dopustiš da ti sve objasnim prestaćeš se ljutiti na mene. Nedostaješ mi.” “Nedostajem mu”?! Dunja je podivljala na to. Bacala je sve stvari koje su joj bile pri ruci. I jastuk i odjeću i telefon... Naravno, ujutro je bila ona prkosna i vatrena Dunja. On za nju više nije postojao. Još samo da to utuvi ludo srce... ******** Mihajlo je krenuo prema njoj, međutim na nekoliko metara od nje stao je kao ukupan. Kakav je pogled imala... Bilo mu je jasno da ne treba da joj prilazi. Nemoćno je zavrtio glavom šireći ruke. Samo se okrenula i otišla.

Nikako nije mogao da dođe sebi i nađe rješenje. Da smisli šta treba da uradi. A htio je juče da je polako nagovori da odustane od otkaza. Ili možda da pređe kod Petra da bi se mogli slobodno viđati. Mada ju je želio pored sebe dvadeset i četiri časa. Vidjela je da Gabi nosi kafu u skladište. Dragica nije pila kafu, a pošto je bio sam dok Dragica nije došla kuvale su i njemu da ne mora on da se snalazi. Znači, kafa je bila za njega, zaključi. Prije nego što je stigla razmisliti, jurne za njom i sustigne je na stepeništu. - Za koga je kafa? - Za Mihajla. - Aha, stani sekund. Zaustavi Gabi kad je izašla na vrh stepeništa. Bile su oko tri metra udaljene od njegovih vrata. Dok je Gabi došla sebi, ona je već zgrabila kafu i... pljunula u nju. - Dunja! - zapanjeno izusti Gabi. Dunja bez riječi gurnu sleđenu Gabi prema njegovim vratima. Dok se ona osvjestila već je bila u kancelariji gledajući zbunjeno u Mihajla. A Mihajlova kancelarija je imala i unutrašnji prozor, sa kojega je imao pogled na skladište i stepenište. Hodao je po kancelariji i razgovarao telefonom, kad je spazio njih dvije kako se penju. I onda je otvorenih usta gledao šta radi. Povukla je Gabi, zgrabila kafu, pljunula u nju i onda doslovce ugurala zapanjenu Gabi u njegovu kancelariju. Kad se pribrao, mirno se zahvalio Gabi i rekao da može da ide. Ona je još malo nesigurno stajala, očito razmišljajući treba li mu spominjati da je kafa "začinjena”. Onda slegnu ramenima i ode. Znao je da je bila strahovito ljuta kad je ovo uradila.

Nakon nekog vremena zaključi da je to u stvari, dobro. Svađala se s njim. Nije ga ignorisala, nije ga kao jutros zaustavila samo jednim pogledom. Strašno ga je zabolio njen jutrošnji pogled. Sad je mogao da nastavi igru sa njom. Vratila mu je, i sad je bio na njemu red. Imao je izgovor da joj priđe. Napokon uzdahne malo se opuštajući i mirno popije svoju “začinjenu kafu”... Poslije je još jednom vidio sa prozora. Pogled joj je bio hladan, ali ga ipak nije sklonila. Jutros ga je gledala kao da ne postoji. Morao je još malo sačekati da se smiri. A vrijeme mu je isticalo. Još samo nekoliko dana je trebala raditi do kraja mjeseca. Uveče ga je nazvao Petar. Izašli su na piće. - Ja sam spreman sutra da dođem do one tvoje djevojke. Mogu li? - Možeš, nazovi me kad kreneš za svaki slučaj. - Mihajlo... mislim da se ona tebi ipak sviđa. Ništa mu nije odgovorio na to. - Šta ti se svidjelo kod nje? - Nemam pojma – odgovori umorno. - Je li lijepa? - zafrkavao ga je Petar. - Jeste. Ako voliš prirodan izgled drčne Bosanke. Crna kosa, rumeni obrazi, lijep nosić, bez trunke šminke, kad hoda gazi kao da je cijeli život učila marširati... Nosi neke krupne okrugle minđuše, pa kad se nasmije, kad joj se zanjišu, oči joj sjaje nekom toplom vatrom... Ko da me plamen dovati. Zove se Dunja a usne su joj ko one velike tamno crvene trešnje što beremo kod djeda na salašu... - Auu...hmm... - Petar nije očekivao pjesnički opis dotične.

A opis je rekao sve što Mihajlo osjeća za nju... -Ti bi izgleda miješao ravničarske i bosanske gene. Ti si Banaćanin, hoćeš li moći da obuzdaš njen temperament? A šta ćeš sa Teodorom? - Raskinuo sam sa Teodorom. - Jesi? Kad? - Prije nekoliko dana. Nije joj pravo i ne vjeruje mi. Misli samo da se predomišljam pa me nastoji nagovoriti da razmislim. Nisam joj rekao da mi se sviđa druga, nego da ne vidim nas dvoje zajedno. Moraću joj jasno reći u čemu je stvar, ali ne mogu još jer imam s Dunjom velikih problema. - Kakvih? - Nije znala za Teodoru. Sad sam na ledu. - Dobićeš svoje! Daće ti Bosanka po repu! - slatko se smijao Petar. Ako pristane da radi kod mene, m ogu li je pozvati na kafu? Da vidim šta će ona da kaže... - Bolje nemoj... u moju je juče pljunula. Cvijet što joj je poklonio jedan glavonja je izgazila... Ako pomisli da sam te ja nagovorio da je ispituješ, nadrljaćemo obojica. - Ahahaha... pa mala nije dosadna!

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 9. Sutra je Petar dojezdio da upozna zanimljivu Dunju. Vidio je da je ipak lijepa, i da to nije samo mišljenje zaluđenog Mihajla. I da umije sa mušterijama. Sad je imao pokriće da joj ponudi posao... - Dobar dan, vi ste Dunja? - Jesam, izvolite? - Ja sam Petar. Radim u prodaji... Vaša šefica Dragica mi je preporučila Vas, kad je saznala da ćemo primati još radnika... - U kojem odjelu rekoste da radite? - upita oprezno. - Ja sam šef prodaje – osmjehne se on na njenu sumnjičavost. Jeste li zainteresovani? - Pa ne znam šta da Vam kažem... iznenadili ste me. A šta bi tačno trebala da radim? - Pa trenutno zapošljavamo u gradu, u lokalu gdje se vrši prodaja cvijeća i sadnog materijala. Kasnije ćemo još zapošljavati i na drugim lokacijama. - Šta rekoste ko me je preporučio... On se poluosmjehnu i čudno je pogleda. - Vaša šefica Dragica, jako joj je žao što više nećete raditi kod njih... Gledala ga je nepovjerljivo. - Poznajete li Mihajla, inžinjera...

- Ako mislite na ovog iz naše firme, poznajem. Zašto? Igra li to neku ulogu – upita je dvosmisleno. A Dunja po njegovom pogledu opet posumnja da je on umješan u ovo. - Ništa...ništa – odvrati zamišljeno. - Pa dobro, Vi razmislite. Evo vam moj broj, pa ako želite javite se. Nazvao je Mihajla. - Šta je rekla? - nestrpljivo upita. - Bogami, opasna je! Tvrd orah. Pitala je za tebe. - Za mene? - iznenadi se. - Jeste, pitala je poznajem li te. Gledala me je vrlo sumnjičavo. Izgleda da se pitala jesi li ti nešto rekao. Moraš reći Dragici da joj kaže da je ona preporučila. Ako bude provjeravala. Moj Mihajlo, izgleda meni da između vas dvoje opasne iskre vrcaju. Pazi da se ne opečeš na vatrenu Bosanku – smijao se Petar i tražio da ga izvještava o razvoju situacije.

********* Mihajlo više nije mogao da čeka. Morao je nešto da preduzme. Radila je taj dan, onda je imala dva slobodna. Zadnji radni dan joj je bila nedjelja. A u nedjelju on nije radio. Znači, danas je bilo posljednji put da se vide na poslu. Odlučio je da je pritisne u ćošak pa šta bude. Došao je ujutro odmah iza šest. Čim je vidio da dolazi, stao je pred nju. Zastala je gledajući ga ljutito. - Idemo u staklenik. Odmah.

Ona na to začuđeno diže obrve. - Ideš li, ili da ovdje napravimo scenu? - upita je opasno mirno. Nekako se pokrenula, sve oklijevajući. Ali je ipak išla. Kad su ušli unutra, odmače se nekoliko koraka od njega. - Raskinuo sam sa Teodorom... Odjednom ona vrisnu. On je zapanjeno pogleda... - Da je nisi spomenuo! Inače vrištim! Da se nisi usudio! - Hoćeš li mi dozvoliti da ti objasnim! - sad mu je bilo dosta njene tvrdoglavosti. - Neću! Ne zanimaju me tvoja objašnjenja! - Dunja! Ili se smiri ili ću te ovdje pritisnuti pa da vidiš posljedice svoje tvrdoglavosti! Saslušaj me, pa se onda ljuti ako želiš! - Dobro! Jesi li bio s njom u vezi kad si došao u Rasadnik? Odgovori! vrisnu na njega. - Jesam. Ali... - Ništa ali! Znači mutio si i sa mnom i sa njom! Eto ti odgovora, zavodniče! - Mogu li ja išta da kažem? - Ne možeš! Krenula je prema izlazu iz staklenika. Kad je htjela proći pored njega on je zgrabi, povuče sebi i poljubi. Otimala mu se, ali je uspio da je blokira. - Mrtav si! Mrtav si čovjek kad te se dočepam – režala je ljutito. - Neka sam – mirno uzvrati. Kad sam gotov bar da te se naljubim...

I nastavi da je ljubi i pritiska uz sebe. Osjetila je njegov jezik u ustima, i da joj gricka donju usnu a onda jezikom prelazi po njoj. Usne su joj već bile utrnule koliko je pritisao svoje uz njene. U ušima je čula silnu zvonjavu. Nije imala ni dovoljno vazduha da diše koliko ju je stisao uz sebe. Prepustila se zaboravivši na sve. I odgovarala mu. Poljupci su nakon nekog vremena postali nježniji. Napokon, nekako je pusti. Kad su se razdvojili svako onako zapuvan i rumen odbaulja na svoju stranu... Sa Dragicom se dogovorila da dođe u kancelariju, da bi zajedno sredile njene papire. Bojala se susreta s njim. Toplo se nadala da on neće biti unutra kad je pozove. Vidjevši je s prozora oko podne, Dragica joj reče da dođe za deset minuta. Išla je hodajući ko po iglama. Pokuca na vrata i ču njega kako odgovara. Bio je sam. Srce joj se opasno uzlupa i ruke oznoje. Uto iza nje stiže Gabi sa kafom. Svi troje su gledali u tu kafu. - Hvala Gabi! - zahvali on vedro ko da mu je donijela elksir života. Tu ispred njih dvije on krene da srče i poteže kafu ko da šmrče nešto teže. A i da se ponaša kao da je nešto ušmrkao. Dunja je treptala ko semafor. Ovaj je lud! A tako je izgledao smiren, a opet čvrst i nepokolebljiv. To joj je najviše sviđalo, miran, fin... Al' vidi ga sad kad zapne...i poludi! Uh joj.. Njih dvije se u čudu pogledaju. Onda Gabi sleže ramenima i ode. Nije razumjela to njihovo natezanje s kafama. - Dooobra kaaafa.... Bašššš dobra kafa! - reče, sve uzdišući i vrpoljeći se na stolici. "Koji li mu je? Šta ga odjednom spopade?" - Oćete li Vi malo Dunja? - odjednom postade sav svilen i poče da joj persira.

- Ja? - Nećete malo kafe od mene? Baššš je dobra! - Prestani više! Šta te je spopalo? - Dunja izgubi živce i zaboravi da s njim više “ne komunicira”. Odjednom, on se uozbilji. Odmjeri je strogo i hladno. - Ti si meni poslala kafu koju si ti "začinila" - reče opasno strogim glasom. Sad smatram da je red da ti probaš moju! Postade joj jasno šta ga je spopalo! - Pa dobro, crko dabogda, daj je ovamo! Dunja zgrabi šoljicu ispred njega, i okrene je baš s one strane s koje je i on pio. I počne ljutito da srče. Malo se zakašlja kad od srkanja povuče i soc. Gledali su se u oči netremice a požar se širio! - Vatro... prošaputa on sladostrasno. I krene da ust aje od stola. Ona, vidjevši da će k njoj, vrisnu i skoro baci šoljicu na tanjir. Kako je tresnula s njom, soc iskoči i poprska finim kapljicama sve što se našlo na stolu u blizini šoljice. Usput poprska i njegov bijeli džemper na stomaku. Dok je on gledao štetu ona pobježe glavom bez obzira... - Vatro...vatro moja... mrmljao je, napokon se nasmijavši. Sjeo je tako uflekan, digao noge na stol i zavaljen u fotelju uzdisao. “Nismo mi još gotovi... Tek smo na početku...”

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 10. Sutra ona nazove Dragicu i zamoli je da u nedjelju ne dolazi na posao. Da joj jučerašnji dan bude posljednji. Dragica se složila, obećavši da će joj ipak nedjelju upisati kao da je radila. Valjda je toliko zaslužila... I tako je Dunja postala slobodna kao ptica. Nije imala posao, nije imala momka... Imala je vremena da plače i rida do mile volje. I da sanja duge noge jedne budale... Srećom, njeni su svi bili zauzeti pa je mogla barem prijepodne da provede u pidžami i krevetu. Nakon pet dana nazvala ju je Suzana pitajući sprema li se za koncert. Već su odavno kupile karte za taj koncert. To je Dunju probudilo. Dosta je bilo izležavanja. Svaki dan joj je bilo gore, umjesto da joj manje nedostaje ona je svaki dan bila sve očajnija. Tjelom bi joj prošao drhtaj kad bi pomislila da je poslao Petra k njoj. Nešto joj je reklo da bi teško šef prodaje jurio nepoznatu prodavačicu. Cijeli taj dan je bila u nekoj vrućici. Nije se usudila da prihvati ponudu. Nit koja ih je vezivala, i koju je ona uporno pokušavala da prekine on je pokušao stalno da obnovi. Nemaš sreće Dunja, govorila je sama sebi . Šta ćeš, zgrabila ga druga. Zaboravi ga više... ********* Otišla je do žene koja je držala cvjećaru. Kod njih u rasadniku je nabavljala dosta materijala, pa su se znale. Tražila je nekog ko bi je odmjenjivao u cvjećari, ali nije joj se isplatilo da uzme stalnu radnicu. Dunja je zaključila da je bolje i to nego da sjedi kući.

Neće joj biti toliko naporno kao u Rasadniku. Na koncert je išlo njih pet. Dunja, Gabi i Suzana iz Rasadnika i dvije njihove prijateljice koje nisu radile tamo. Iskreno, Dunja nije imala volje ni za šta. Nije mogla da kaže da neće, a najradije bi se zavukla pod pokrivač i prespavala sve dok je ne popusti ova bol za njim. Spremila se, i krenule su na koncert. Opet je mislila o njemu. Osjećala se još usamljenije u toj gomili. Je li on sa napirlitanom? Nije imala koga da pita. I bolje je tako. Ali n edostajala joj je njihova razmjena pogleda. Bio je običan kilavi nadrndani kreten a njeno blesavo srce umislil o je nešto drugo... Da je najtoplije muško na svijetu, najljepši, najzgodniji, najslađi... Njegova Škoda je čudno djelovala na nju. Čim bi sjela u nju osjećala se kao da je zakoračila u neki drugi svijet. Sjetila bi se mira i sreće koja bi je preplavila dok je on vozio. Zatvorila bi oči, zamišljala da su bračni par koji zajedno ide kući, usput bi pokupili djecu koja su bila kod bake i djeda... Poželjela je da spusti ruku na njegovu nogu, ili da mu dodirne ruku dok je mjenjao brzine... Izgledalo joj je da je on potpuno nesvjestan njenih čežnji. A ona bi iz Škode izašla kao iz zamračenog bioskopa. Danima se s vako jutro budila u pet kao da će ići u Rasadnik... ********* - Još se nije javila? - Nije. A ti se moraš ozbiljno zapitati šta se dešava s tobom. Šta ćeš ako se ne javi? Hoćeš li je moći ostaviti na miru? Meni se čini da ćeš je dalje proganjati. - Ne proganjam je, samo sam pogrešio... - Aha, očito si u fazi poricanja... Čovječe, i ona te je pročitala!

Svjesna je šta se dešava između vas. Vidio sam kad je pitala za tebe. Odmah je osjetila da si me ti poslao. - Ne poričem da mi se sviđa, ali sam kriv što sam joj otežao položaj. Umjesto da joj pomognem, morala je da ode. Bila je... na koncertu – reče oklijevajući. -Vidio si je? - Jesam. - Je li ona vidjela tebe? - Kako da me vidi? - Pa ti si nju potajno pratio! - A kako drugačije? Nisam se više mogao suzdržati. Rekla mi jedna djevojka koja još radi kod nas da idu na koncert. - Au! Na niske si grane pao. - Šta misliš sad kad sam slobodan kak o da joj priđem? - Ne znam brate, jako je inteligentna. Predlažem otmicu i odvođenje na djedov salaš. - Jesi li normalan? Zadavila bi me! - Ja mislim da ne bi! Možda bi njeni bosanski geni zaključili da joj se udvaraš! - Kakvo je to udvaranje? - Šekspirovsko?! Pa valjda si čitao " Ukroćenu goropad". A možda je prije bosansko. Kao Pepo Bandić iz "Osme ofanzive". E ova mi tvoja liči na to – smijao se zafrkavajući ga.

- Zafrkavaš me? Tebi se ne sviđa? Lako je tebi, oženjen, žena igra oko tebe.. - Igram i ja oko nje! Ma slušaj... nije da mi se ne sviđa, samo me je iznenadilo da si pao na takvu žensku. Ti si dijete ravnice, kod vas je sve ufino, niko nikad nije podigao glas. Sve generacije tvojih su se ženili da prošire imanja. Ja imam samo babu Bosanku pa je cijeli rusvaj napravila. Čim je došla, sjela na traktor, posvađala se sa po la sela, niko joj ništa nije smio. A moj jadni djed, jedinac, ostao s majkom, nježan, mio. Svi su gledali da im otmu dok baba nije došla. Bila je jedna od šestoro djece djeda sa Grmeča. Čim bi se u selu začula puška odmah bi rekli "eno Stana juri nekog"! - Sviđa mi se... ko ni jedna do sada. Nekako joj vjerujem... - iskreno prizna prijatelju. Pravio je i ranije ludosti zbog žena ali simpatične. A ovo sad što ga je obuzelo nije se dalo više izdržati. Dobio bi nekad takav poriv da je vidi da bi mu se usta osušila, srce uzlupalo a hladan znoj bi ga oblio. U jednom takvom momentu saznao je da je počela raditi u cvjećari. Odmah je krenuo u potragu... Nekoliko puta je bio u kafiću preko puta njene cvjećare. Sjedio bi na visokoj stolici uz izlog. Dijelile su ih dvije trake i parkirani auti s obe strane. Srećom cvjećara je bila s prednje strane sva u staklu pa je mogao gledati cijelo vrijeme...

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 11. Njih dvije su se vrlo brzo uhodale. Gazdarica je bila zadovoljna, a i Dunj u je nekoliko mušterija častilo za lijepo urađene aranžmane. Samo da je mogla zaboraviti njega. Kad god bi prošla siva Škoda, pretrnula bi. Nekoliko dana nakon koncerta, kad je došla kući, primjetila je da je njeni čudno gledaju. I da se nešto smješkaju. - Dunja, stigao je poklon za tebe – reče otac smješeći se. - Pokon? - začudi se. - Aha. Eno ti ga u sobi... Čim je otvorila vrat sobe ugleda svoga Budu... Neko joj je poslao Budu... Ko joj je to poslao? Dragica? Djevojke iz radnje? Dok je tako sleđeno razmišljala čula je da je zovu. - Dunja... stiglo je i pisamce uz tvoga Budu... - sad su se svi četvoro jedva uzdržavali od smijeha. Onda majka teatralno izvuče karticu iz koverte i počne da čita. “Dunja, mnogo mi nedostajete. Žao mi je što više ne radite. Bez Vas ovaj Rasadnik nije više isti. I biljke tuguju što Vas nema. Kao i ja.” Vaš tajni obožavalac Svi prasnu u smijeh i krenu da komentarišu u isti glas. Zanimalo ih je ko je “tajni obožavalac”. Utišaše se kad joj vidješe lice. - Dunja šta ti je?

- Ništa majko... - Kako ništa? Pa plačeš! - upita otac. - Ništa! - i otrča u svoju sobu briznuvši u plač. Taman se malo navikla na život bez njega kad je stigao Budo i sve vratio na početak. Gledajući svaki dan cvijet nije mogla da ne misli na njega. Prošlo je petnaest dana od kad je prestala da radi u Rasadniku. Njoj je činilo da je to bilo prije petnaest mjeseci... Nakon toga dani su se zaredali. Gledala je njegove slike koje je krišom napravila. Žalila je što ga nije slikala dok su bili u dobrim odnosima. Ovako su sve bile u pokretu ili je on stajao i pričao sa nekim. Najljepše su bile one na kojima je stajao na otvorenom prozoru Dragičine kancelarije i pričao sa jednim radnikom koji je gledao odozdo u njega. Telefon joj je bio pri ruci, pa je uspjela napraviti nekoliko fotografija. Na fejsbuku je vidjela da ima dosta prijatelja i poznanika. Nije stavljao mnogo slika, većinom su bile sa nekih poslovnih događaja i proslava, a na mnogim slikama nije ni bio on. Uskoro je nakupila mjesec dana rada u Cvjećari. Nije mogla dugo ostati tu. Morala je da nađe nešto trajnije. Ovako nije imala ni zdravstveno ni socijalno. Pitala se da li da opet traži posao preko agencije. ********* - Hoćete da zamolim komšije da sjednu za drugi stol? - upita uslužno konobar muškarca koji je odnedavno počeo da svraća u njihov kafić. - Zašto? - Pa da možete gledati... predmet Vašeg interesovanja - zaključi konobar mudro. Mihajlo začuđeno podigne obrve.

- Sviđa vam se Dunja? Tako se zove. Počela je nedavno raditi u cvjećari. Dođe kod nas po kafu ili da joj rasitnimo pare. - Radili smo zajedno. Bila je na određeno vrijeme... - A tako... - Nemoj slučajno da joj kažeš. Nisam joj stigao reći što sa m trebao. Ja ću joj reći... Dva mjeseca su prošla kad je shvatio da više ne može. Radio je, sam sebi stvarao gužvu, išao na službeni put sve ne bi li se sabrao, a nikako nije mogao da prestane misliti na nju. Saznao je dosta toga do sada, da ima brata i sestru, da je iz skromne porodice. Sestra joj je studirala a brat završavao srednju. Imali su trosoban stan i neku kuću od djeda što su naslijedili. Roditelji su često boravili na selu. Ono što mu je smirivalo srce je da nije bilo nijednog muškarca u blizini. Dva tri puta je primjetio da momci i gosti iz picerije do nje pričaju s njom, i odmah bi se sjetio Prodajnog centra... Bila je mirnija nego kad su zajedno radili. To na njoj nije djelovalo prirodno. Izgledala je ponekad tužno i zamišljeno. Ili se njemu to činilo.

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 12. Tu noć je Dunja sanjala kako su njih dvoje zajedno, kako on negdje odlazi ali joj obećava da će se vratiti. Cijeli dan ju je držao taj osjećaj napuštanja, čežnja za njegovom blizinom, želja da se vrati. Danas je trebala da svrati Suzana i donese joj neko cvijeće. Jedna gospođa ga je tražila pa je obećala da će joj nabaviti. Obično je to donosila gazdarica, ali je sad sa porodicom otišla na more, pa je Dunja radila po cijele dane sama. Zbog vrućine radila je dvokratno. U podne bi otišla kući a onda u četiri opet otvorila Cvjećaru. Mogla bi... možda bi mogla da ode do Rasadnika, u nabavku. I da se javi curama... Gazdarica joj je ostavila auto, tako da je sama išla i u nabavku i obavljala sve drugo. Ipak je odustala. Bilo je strah da se ne sretnu. Nije znala kako bi reagovala. Možda bi ispalo da ga juri. A možda je na godišnjem, možda je s njom otišao na more... Mučila je sebe raznim razmišljanjima. Poranila je u Cvjećaru zbog Suzane. Rekla joj je da će vidjeti ako je neko s autom da je prebaci, da ne nosi cvijeće po autobusu. Osvježila je cvijeće i izašla pred radnju. Unutra je radila klima pa je izbjegavala da tamo puno boravi. Napolju je bilo iznad trideset, a u radnji mnogo manje. Sebi je napravila mali improvizovani štand da bi mogla da radi napolju. Na cesti je bila gužva, ljudi su išli s posla. Zato joj je promakla siva Škoda koja je stala nekoliko metara prije radnje. Provjeravala je vlažnost u saksijama koje su stajale napolju kad spazi Suzanu.

Dolazila je sa gajbicom u rukama. A Pored Suzane... išao je on. Obučen u krem košulju i lagane ljetne pantalone. Izgledao je zamišljen. Stajala je sleđeno, nesigurno držeći cvijet u rukama. I on je za trenutak usporio i stao kad je primjeti. Gledali su se netremice . Sivo zelene očima su bile nekako blage i tužne. - Ej, zdravo! Evo mene! Šta si se ukupila? Donijela sam ti cvijeće. Mihajlo nas povezao usput. Evo ti – pruži gajbicu Dunji, koja je pokušala da ostane na nogama. Gledala je u gajbicu kao oduzeta, mahinalno pruživši ruke. - Dobar dan – reče joj on, izgleda isto malo uzrujan. Samo je klimnula glavom. Nije imala snage da otvori usta. Bol koji je osjetila vidjevši ga nije mogla opisati. Širio se cijelim njenim bićem. Da ga je bilo taj trenutak dotaknuti, ne bi žalila umrijeti... Oboje su u očima onog drugog pročitali tugu. Suzana je nešto dalje pričala, ušla sama u radnju, donijela stolicu, nudeći je njemu. On odbi, pa ona sjede teško se svalivši. Žalila se na vrućinu, ispitivala nju, čudila se da radi dvokratno... - Hoćete li sok ili kafu? - upita on mirnije dok je Dunja mahinalno odgovarala na Suzanina pitanja. - Uf, jedan ladan sok bi dobro došao – obradova se Suzana. - Dunja je zaustila da kaže “ne, hvala”, ali je Suzana pretekla. - Šta ćeš ti Dunja? - upita je prividno mirno ne skidajući pogled s nje. Nije imala snage da prozbori ni riječi. On je pogleda značajno i mirno ode do kafića preko puta. - Šta ti je danas? - čudila se Suzana.

- Ma pusti, nisam sva svoja... - Aaa... vidim da si čudna. Misliće čovjek da je to zbog njega. Slučajno nas povezao, kad je vidio da nosim cvijeće reče mi da će me odbaciti kući. Onda sam mu rekla da idem do tebe, pa me dovezao. To malo osvjesti Dunju. Nije htjela da prijateljica zna da je u takvom stanju zbog njega. Došao je sa tacnom na kojoj je nosio sokove, dvije kafe, mineralnu, vodu... Već je spremila mali sklopivi stolić a njemu stavila na metalno malo stepenište jastuk da sjedne. Bio je krupan ništa drugo ne bi izdržalo njegovu težinu. Pogledi im se sretnu, nježan poluosmjeh se pojavi na njegovom licu kad vidje da je došla sebi i da mu je pripremila klupicu i stol. Briga i ljubav koju je nosila u srcu za njega u ta dva mala gesta izbiju iz nje. Shvatio je i on to. Nakon toga oboje su bili malo mirniji, opet ih je ona nit povezala i iskre su planule. Bili su tu dvadesetak minuta, onda je odvezao Suzanu. Dunja je ostala u stanju lebdenja poslije njih. Sve je radila kao robot, nesvjesna okoline i dešavanja oko nje. U pola osam je počela da sprema radnju da bi mogla da zatvori. Pola noći otvorenih očiju je gledala u plafon i svjetlost što je dolazila sa ulice. Je li i on tužan ili joj se samo učinilo? Je li mu neostajala kao i on njoj. “Ma šta umišljaš! On je muško, ide od jedne do druge! Nije uspio da te obrlati, sad će tražiti neku novu da je smota! Ti si za njega svršeno prošlo vrijeme. A da mu je žao što nije uspio da te sredi, to stoji! Ne vole oni neuspjehe!” Sutra je bila subota. Vikendom je radila jednokratno do dva. U deset do dva bila je u radnji namještajući temperaturu kad začuje zvonce na vratima. Okrene se i sretne njegov pogled. Nekoliko trenutaka niko se nije pomjerio.

A onda on napokon dođe sebi i žurnim joj koracima priđe. Ruke mu se nađoše na njenom licu a usne gladno pokriju njene... Očaj i glad su izbijali iz svakog poljupca. Držao je objema rukama za lice, između poljubaca gledajući je u oči i govoreći joj pogledom da mu je jako nedostajala. Kad je očaj malo popustio nastavi da je ljubi nježno. I to mu je dozvolila grleći ga oko struka. Odmah ga je smirila jer se nije bunila, nije krila da i nju boli rastanak. Bojao se da će biti ljuta, ironična, da će ga napasti, prigovarati mu... Ali nije, bila je potrešena, meka i nježna... Oči su joj bile pune suza i ljubavi. Napokon je odahnuo, čudeći se sam sebi zašto to nije uradio i prije. - Uh Mi..hajlo promucala je između strasnih poljubaca. Bila je u njegovom zagrljaju, naslonjena na njega. I potpuno vam kontrole. Ženski hormoni su proradili, i bila je spremna da zaboravi na cijeli svijet samo da bude uz njega. Zato su žene smatrane opasnim bićima. Kad bi voljele zaboravile bi na sve ostalo... On napokon jedva stade isprekidano dišući i gledajući je ozbiljno u oči. - Idemo! - naredi joj. Pitala se kuda, iako ništa nije rekla. Uze j e za ruku i povuče za sobom. Čim je zaključala radnju, odvede je do Škode. Otvori joj vrata i sačeka da sjedne. Prateći kuda vozi, shvati da idu prema Petrovaradinu. Najradije bi se naslonila na njega i zagrlila ga ali nije smjela, već je dovoljno bio van sebe. Stadoše kod neke novije zgrade. Čim su ušli u lift on pritisnu dugme z a treći sprat i navali da j e opet ljubi. Na vratima stana izvadi ključ a ona vidje njegovo prezime na vratima. Znači kod njega su... "E, pa Dunja nema ti spasa!" pomisli pomalo zabrinuto. Na žalost, na tu konstataciju njeno blesavo srce se silno obraduje i istopi od miline. "Želim njega, spas me ne zanima” zaključi oduvavši svu logiku iz glave.

U hodniku joj pomogne da se raspremi, uzme je za ruku i povuče prema spavaćoj sobi... A onda kao da se predomisli, nježno joj se osmjehne, i povuče je nazad – prema dnevnoj sobi. Dunja začuđeno podignu obrve. Šta je sad? "Sad će stati? Nema više?" onaj bezobrazni glas u njoj se skoro razočara. - Dunjice... valjda se nisi prepala... oprosti...skroz sam poludio... Juče kad sam te vidio... mislio sam da ću iskočiti iz kože... - A sad ti je dobro? - Nije dobro...ali ću se još uzdržati... - Zašto? - Šta zašto? - Zašto ćeš se...uzdržati? Zašto smo sad stali? Da se ja sad bacim na tebe? Znaš, po onom babinom savjetu?! On je pogleda začuđeno, a onda prasne u smijeh i privuče je sebi u zagrljaj. - Ooo... voljena ženo - šapnu joj u kosu. Strašno si mi nedostajala... Neopisivo... Dunja se zapanji kad to ču.Voljena? Bože je li on to stvarno misli? - Oh Mihajlo... - potok suza krene nezaustavljivo. - Nemoj da plačeš dušo! Zašto plačeš? Nastavićemo, ne brini, ali kako treba. Ovo je izbio očaj iz mene, kad sam te vidio... - Mihajlo... zašto moraš otezati ko Lala? Uradi nešto malo brže ko normalan svijet! Zašto ste tako usporeni! Sad samo dangubimo! On se srećno smijao, vrteći glavom. A on se bojao da ju je prepao.

Čim je bila u blizini osmjeh mu nije silazio s lica. - Nadoknadiću ti to... Ali sam odlučio da se to desi negdje drugdje. - I to mora biti po planu? A šta da sam ja skočila na tebe u stakleniku? - Branio bi se - reče joj vedro. - E pa spori Lalo meni nije dobro... Ajde, kad si me gladnu i žednu dovukao ovamo obećavajući mi svoje "vrelo tijelo", sad mi daj vodu ili sok da bar dođem sebi. On ode do frižidera, naspe joj domaćeg soka, i stavi na stolić ispred nje. I sjede opet uz nju. - Digao si me u nebesa pa tresnuo na zemlju - durila se, milujući mu lice i namjestivši se opet u njegovom krilu . - Oprosti, poljubi joj ruku. Nadoknadiću ti to. Obećavam. Hmm...opasna si... Čudi me da se nisi prepala... - Jaa?! Ma treba ti da se prepadneš! - isprsi se drčno. Nasmijao se, nježno je privlačeći još bliže sebi u zagrljaj. Držao je čvrsto i tako su u tišini zagrljeni uživali u sreći i blizini onog drugog razumeći se potpuno srcima, bez riječi. Nakon desetak minuta Dunjin telefon zazvoni. Majka. “Majka? Jao Bože! Pa to je žena koja te rodila, glupačo! Već si zbog njega zaboravila rođenu majku i oca. Sram te bilo!” korio je strogi glas u glavi. Javi se ustreptalog glasa. - Mama, ne brini... malo ću zakasniti. Tata ti si? Nije mama? Nemojte brinuti. Ključ? Koji ključ? Aaa od auta... Kod mene? Možda je kod mene... - odgovarala je nesuvislo na očeva pitanja.

Čeprkajući po torbi nađe ključ od auta. - Jeste, tata kod mene je. Doći ću za pola sata... Proveli su još nekoliko minuta u zagrljaju a onda ju je on odvezao kući.

********* - Jooj, tata je ispred zgrade! - ugleda Dunja oca dok su prilazili parkingu. Stali su ispred ulaza u zgradu. Vidjela je da otac podignutih obrva iznenađeno gleda u njih. I on je pogleda o nasmješeno u nju, pretpostavljajući da joj je neugodno. - Idem ja. Hvala ti na prevozu. Ona izađe iz kola. - Zdravo tata - reče zbunjeno. - Zdravo Dunjice - mirno joj uzvrati Mile. On ugasi kola i isto izađe. Mislila je da će otići. Gledala je začuđeno kud je krenuo. - Dobar dan! – pozdravi radoznalog Milu. - Dobar dan! – odgovori mu veselo Mile. - Ja sam Mihajlo... Dunjin momak. Drago mi je da smo se upoznali. Pruži mu ruku i izljubi njenog zaprepaštenog oca. Dunja i M ile su zinuli. - Mihajlo! - Molim? - izgleda da se on dobro zabavljao.

- Neka, neka Dunja. Lijepo se mladić predstavio. Znači to ti je momak? - Ma... - Jesam ili nisam? U kolima mi se činilo da jesam. - Mihajlo! Sram te bilo! Pa ti mene zafrkavaš! Dobićeš svoje kad ostanemo sami! Na taj dvosmislen izbor riječi njih dvojica se pogledaju. Aaa brate mili! Ko bi to očekivao od Lale! Dunja nije znala gdje bi gledala od zbunjenosti. - Ajde bježi tamo dok me nisi naljutio! - reče mu ni malo se ne ljuteći, nego ga milo i sa smješkom gledajući. On shvati da nije ljuta, sagne se, nježno je i lagano poljubi... - Čućemo se kasnije. - Doviđenja i vama – pozdravi Milu koji je bio vrlo pažljiv gledalac. Možda je po prozorima još bilo publike... - Hoćete li da svratite u stan? - Bolje drugi put, Dunja će odlučiti i reći Vam. Bilo bi mi drago da upoznam ostale. - Dobro. Idem ja po kola, neka Dunja Vas isprati. Mladiću... jesam li ja ovaj vaš auto već vidio? - Jeste, prije dva mjeseca. - Pa koliko ste to u vezi? Zašto si ti onda dva mjeseca tužna? - pogleda začuđeno u kćer ne shvatajući da nije vrijeme za utvrđivanje detalja... - Tata! Ne zapitkuj više!

- Poznajemo se skoro tri mjeseca. Nismo se vidjeli zadnja dva mjeseca a od danas smo zvanično u vezi – mirno mu sa smješkom odgovori Mihajlo cijelo vrijeme nježno gledajući u nju. - A tako... Zbunjeno čovjek uzdahnu i krenu prema garaži. - Tata, tata - viknu Dunja za njim kad je već odmakao. Nemoj sad sjedati u kola! Malo si ... zbunjen! Mile se veselo nasmija. - Nije mi ništa. Ovo je tek početak, imam troje djece, ko zna šta me još čeka... Njih dvoje se nasmiju vidjevši da je Mile, bez obzira što ne prizna je ipak u "nokdaunu"... - Ajde još malo da prošetamo kad smo već “uhvaćeni”... - predloži on. S rukom u ruci polako su se uputili dugačkim šetalištem. Kad su malo odmakli on zastane i privuče je k sebi. - Bezobrazniče slatki! - gledala ga je Dunja dok je milovao po licu. - Uh Dunjička... Mislio sam da se rastajem s pameću od kad si otišla. Strašno si mi nedostajala. Onaj rasadnik postao je odjednom jedino mjesto gdje sam trčao. Nisam mogao dočekati da svane. - Ma ko bi pomislio da ti mirni Lala možeš biti ovako opasan. - Nužda zakon mjenja. I čežnja... Bila si tužna? Nedostajao sam ti? - Maloo... - Mislio sam da si me otpisala.

Prvih desetak dana sam tugovao i nisam mogao da prihvatim da nećeš doći. Onda sam zaključio da sam uništio šansu da ti priđem iako sam ocjenio da ti se dopadam. Gledala bi me nekako radosno, iskreno. Ja bi proključao... Onda više nisam mogao izdržati, nisi htjela doći kod Petra a morao sam da te vidim. Čuo sam od Suzane da idete na koncert pa sam te špijunirao. - Bio si na koncertu? - Nisam na koncertu. Bio sam ispred ulaza... Vidio sam te. I meni se učinilo da nisi srećna, bila si previše mirna. Sutra sam ispitivao Suzanu, rekla mi je da radiš u cvjećari u centru grada. Rekla mi je ulicu ali nije broj ni naziv cvjećare. Nisam mogao dalje da je ispitujem. Obišao sam tri dok nisam našao tvoju. Čistila si ispred, bila si mi okrenuta leđima, prepao sam se, prešao ulicu i završio u kafiću. I tako sam svako malo dolazio da te gledam. Prateći ti raspored vidio sam da radiš cijelu subotu i nedjelju a da te drugih dana odmjenjuje gazdarica. - Zašto nisi došao? Bio si mi tako blizu – tužno ga je gledala. - Žao mi je što si bila tužna. Učinilo mi se da nisi ona prava Dunja ali sam se bojao da ne umišljam. - I ti si meni nedostajao. Ali ništa nisam mogla. Bojala sam se da te je to samo trenutno obuzelo, da ćeš se osvjestiti i vratiti Teodori. - Ne mogu vjerovati gdje sam te našao. Bila si mi ispred nosa. Bio sam u Rasadniku bar pet puta za dvije godine i nismo se sreli. Još kad se sjetim da sam prije petnaest mjeseci trebao doći ali zbog drugih poslova to je odgođeno. Gdje sam sve bio, tražio te i kad sam se pomirio i pristao na rješenje u vidu Teodore, došla si. Ali sam jako sretan i zahvalan što smo se sreli na vrijeme. Stresem se sav kad pomislim šta se moglo dogoditi. Ne smijemo ovo zaboraviti, da se neka sila smilovala na nas, posebno na mene. Dužan sam životu i gledaću da budem zahvalan i da se nekako odužim.

To sam se zarekao. - Najdraži... - bila je dirnuta koliko je ozbiljno shvatio sve što su preživjeli. - Dunjice, uskoro bi mogla da dođeš k meni. Na djedov salaš. I da znaš da onda nisam imao nečasne namjere. Samo sam htio da se malo odmoriš i provedeš, meni bi bilo dosta to što smo zajedno. - A too... Vidjećemo, još je rano za to. - Kako rano? Skoro tri mjeseca se mučimo. - Danas si me povezao, nismo čak izašli ni na spoj a ti napreduješ frapantnom brzinom.Već si mi i oca upoznao. Još me ni kafom nisi častio. - Nemam živaca jedina za sitne poklone, spreman sam da dajem i uzimam samo krupno – reče joj saginjući se da je poljubi. - Mihajlo... - srećno je uzdisala odgovarajući mu i namještajući se u njegovom naručju. - I da znaš... Tvog Budu sam ti ja poklonio. Onako tužan stalno sam se vrtio oko radnje, kad sam čuo Gabi kako pita nekog "šta ćemo sa ovim Dunjinim cvijetom?" Ušao sam da vidim o čemu se radi. Pitao sam je li za prodaju. Rekao sam da mi majka voli cvijeće. Sutra su mi rekle cijenu i ja sam ti ga poslao. - Znači ti si poslao Budu?! Zašto mi nisi napisao? Mislim da ti ne bi zahvalila ali bi Budu zadržala. I... bilo bi mi lakše. Mislila sam da si se sabrao i ohladio. - Nisam računao na to. Vidio sam kako si ljutito bacil a onaj cvijet. - To je drugo, onaj mi je poklonio cvijet uz... uz nečasne namjere. Plus što to nije cvijet za poklanjanje. Bio je prvi na polici pa ga je zgrabio. Da bi se pokazao. Zato sam pošizila.

A onu orhideju sam poklonila onoj baki jer mi je to poklonio klijent koji u Rasadniku dosta kupuje pa ga nisam smjela odbiti. Inače je oženjen a izgleda da voli da švrlja. Zagrlio je oko ramena a ona njega oko struka i mirno su nastavili šetnju...

********* - Ružo! Ružo! - Evo me, šta je? - Daj rakiju! - Rakiju? Sad u pet popodne? - Bogme nek je i ponoć! I to za oboje! - Ja da ti pijem sad rakiju? Pa šta ti se desilo? Otišao si normalan prije dvadeset minuta, sad izgledaš skroz trknut?! - Eto vidiš kako čovjek može da prolupa za samo dvadeset minuta… E pa Ružo moja, ovo je tek početak. Ko zna šta nas još sve čeka. Pa da nazdravimo i pomolimo se da Bog bude milostiv prema nama. I da nam ovo troje djece ne popiju krv na slamčicu. Ja sam uživao dok sam ih pravio, pa da mi to uživanje sad ne prisjedne… - Ma šta sad lupetaš? Ma ko da si dobio ciglom u glavu! - Ma dobio sam "lalskim zetom" u glavu, eto šta mi je. Dosta više tog zapitkivanja! Daj mi rakiju, mineralnu, može i nešto slatko da se povratim pa ću onda sve da ti objasnim. Kad je Mile malo došao sebi, dok se Ruža uzdržavala od smijeha gledajući ga tako poluizbezumljenog, krene da objašnjava.

- Dođem dolje, gledam nema mi ključa. Vratim se gore, nema ih ni gore. Pitam onog našeg zalizanog zna li gdje su, kaže išle Dunja i Kristina juče autom. Zovem Dunju, kaže jeste u nje su, dolazi za pola časa. Ajde, rekoh da ne dangubim, idem pred nju na busnu stanicu. Kad ja iz zgrade, stade neka siva Škoda na parking preko puta ulaza. Vidim Dunja u njoj. Izađe vani, ja gledam sve joj neugodno. Kad kola se ugase, izađe neki visoki za njom. Biće je mislila da će on otići čim je iskrca, tako bi izbjegao mene. Iznenadio i nju. Mirno, on lijepo direktno priđe meni, pruži ruku reče da se zove Mihajlo i da je Dunjin momak... I ne'š vjerovati izljubi me… - Eeee.. izljubi te?! Ma nije moguće! - E reci sad je li mi trebala rakija? - Jedna će biti malo ako je tako bilo… - Tako, tako. Smireno, ni malo zbunjen, a Dunja se sledila. Mislio sam, pašće u onu živicu uz parking. Drčna je, nisam ni znao da se može ovako uplašiti. Sad kad dođe u kuću daj i njoj jednu rakiju da dođe sebi. - Pa momak vas je oboje iznenadio. - Uh… Da ti kažem da je ovo najživlji Lala kojeg sam ikad vidio. - I baš tebi dopade? Jadniče moj! - Pa bolje da je živahan! Vidi nje! Ne bunim se što je živahan nego me iznenadilo jer sam mislio da tako nešto ne postoji! - Ajde više odlijepi se od tog živahan pa živahan! Opiši mi ga! Koliko ima godina? - To mi nije rekao. Oko trideset možda malo više. - Je li zgodan?

- A to tebe muči! Je li zgodan?! Kako odmah nisam shvatio šta gospođu interesuje! Drugi put ti izleti na vrata pa gledaj je li zgodan! Šta ja znam je li zgodan! Ja ne bi s njim u bioskop! -Ih kakav si! Nema veze pitaću Dunju. Sigurno ima njegovu sliku. - Pazi samo da i on nema njenu! I to uslikanu na njegovom krevetu ko za Plejbojev kalendar! -Ajde bezobrazniče! To je moja kćer! Koga voli tome će i pripasti! - Je li? Pa ti si tvrdila da ne voliš mene! Da ti idem onako sirov na živce! Pa vidi gdje dođosmo.. - Pa kad si bio sirovina, morala sam te malo spustiti na zemlju… Pa gdje je Dunja do sad? - Pa ispraća “dragoga”! Vidiš koliko to traje! On nju dovezao kolima, biće sad ona njega prati pješk e do njegove kuće! - Prestani više piti rakiju i lupetati! - Rekla mi Dunja da sam “zbunjen”, pa da je bolje da ne sjedam u kola. Ja rekoh nije mi ništa. Dok nisam pokušao izaći iz garaže kroz zatvorena vrata. U zadnjih tren stadoh. Al' sam razbio žmigavac. Z aključih da je stvarno bolje da se vratim kući nego da sjedam za volan. Eto to je sve. -Pošto si pod šokom, imam nešto za tebe… Trebalo je da sutra to dobiješ… ali situacija je takva da ti treba utjeha. I ode nešto donijeti iz frižidera. On je pokušao da vidi šta je u ovećoj poklopljenoj šerpi. Kad je ona otklopi… -Pihtije! - uzviknu srećno, momentalno zaboravivši na sve ostalo… - Odakle ti tolika šerpa pihtija?

- Čije ti pihtije najviše voliš? - Slavkine! - E pa ja se dogovorila sa Slavkom da ti dobaci nekoliko kila kad su već spremali prasiće po ovoj vrućini . I pihtije stigle sinoć! -Pa gdje sam ja bio kad su stigle? Pa ja bih ih dočekao sa trubačima, sve mašući crvenom maramom! - Prošli put si ih tako dočekao, pa je cijela zgrada saznala i dva dana nisam imala mira dok se svi nisu izredali i pojeli ih! Sad sam bila pametnija. Slavka me zvala telefonom, pa su Dunja i Kristina usput otišle po njih. Dunja joj je poklonila jedan cvijet koji je ona htjela, poslala sam joj i kafe, da joj se odužimo. -I meni ništa nisu rekle! Majkine ćeri! - Sad imaš šerpu od deset litara za sebe! - Moram podijeliti sa komšijama! - Može, dijeli, ali onda odnesi šerpu dolje u zajedničku prostoriju pa se danas ili sutra popodne gostite. Da mi se nisi usudio dovlačiti onoliki svijet u stan. Cure se nisu mogle odmoriti, Darko nije mogao učiti, stan je bio u neredu… - E pa baš si me usrećila! Svaka ti čast! Dođi da te cokim… -Ma kako ne! Samo mi treba da me ljubiš tako bazdeći ko bure! Zabavljen svojim poklonom Mile bar za to veče zaboravi na stres uzrokovam pojavom mogućeg zeta pod prozorom i da je razbio žmigavac pokušavajući izaći kroz zatvorena vrata…

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 13. - Znači došao dragi, a Dunja? - upita je Zoki dok je čekala da joj skuva kafu. - Molim? - Došao dragi, vidio sam juče da je stigla siva Škoda po tebe... - Šta si ti vidovit? - Jok, samo iskusan. - Pa kako si vidjevši Škodu zaključio da imam momka? - E... to nisam zaključio po Škodi. - Nego po čemu? - Tip dolazi u kafić skoro od kad si počela raditi. Shvatio sam nakon trećeg puta. Sjedne čovjek na stolicu, okrene leđa svima i bulji kroz staklo. Jednom si izašla napolje slagati neko cvijeće, a on se unervozio i prolio kafu. Ne haje čovjek što mu kafa curi u krilo samo gleda u tebe. - Ma stvarno? - E onda sam shvatio u čemu je fora. A drugi put on dođe, a dva tipa sjede uz staklo. Pitam njega hoće li da ih zamolim da sjednu za stol, jer su stalne mušterije, poznajem ih. On se čudi zašto bi ja to uradio. Kažem mu da bi on mogao da te posmatra. Onda mi reče da ste zajedno radili, da ti ništa ne govorim, da će ti reći on. - Svašta! Pa od kad dolazi? - Rekao sam ti da je počeo kad si ti počela raditi.

- Svaštaa... Uh Mihajlo! Kako ti mene umiješ da središ. Uh... šmrcala je Dunja. Tad obeća sebi da će iščupati pincetom sve evriće što ima u kasici prasici, kupiti sebi neki pristojni (a ne turski, bapski) veš, i baciti se na njega. Pa poslije nek propadne cijeli svijet. Ako je šutne, kad se izdovolji, lijepo će umrijeti. Pa šta, ionako svi umiru, dan prije, dan poslije... Bolje i to ako će bar malo moći da uživa da je njegove oči nježno gledaju i one lijepe ruke miluju. U podne kad je zatvorila radnju, otišli su zajedno na ručak. Uputio se prema Fruškoj gori. Dok je on vozio ona je opet uživala u pogledu na njega. Opet je bio lijep i zgodan, duge vitke noge u skučenoj Škodi mamile su joj uzdahe. Iako je pomjerio sjedište do kraja ipak su mu koljena dodirivala komandnu tablu. - Uživaš? Izgleda da je predugo "uživala” pa je primjetio. Nije ništa rekla samo ga je pogledala. Nije imala volje ni da se ruga sama sa sobom. - Sviđa ti se... nešto na meni? - upita je tiho senzualnim glasom. Bila je okrenuta prema njemu, i nije primjetila da je stao na stajalištu za bus. Zašto su stali na pustom stajalištu, čudila se. On joj se lagano osmjehne odvezujući pojas i naginjući se prema njoj. Privuče je sebi otkopčavši i njen pojas. - Mihajlo... - Kaži najdraža... Ali njoj se nije pričalo. Osjećala je njegov miris kolonjske vode, njegovu blizinu, nije željela da iziđ e iz čarobne Škode i njegovog zagrljaja.

- Oh Mihajlo... Čvrsto je grlio, lice zaburivši u njenu kosu. Zagrlila je i ona njega. Ruke joj završe na njegovim leđima a glava na njegovom ramenu. Ćutali su tako zagrljeni, srećni blizinom onog drugog kad se odjednom začuj e zvuk kamionske sirene. Oboje se trgnu. - Ometamo promet - prošaputa joj. Samo se osmjehnula puštajući ga nerado i z zagrljaja. Nakon ručka krenuli su u šetnju šumom. - Hoćeš li da te prebacim kod Petra u prodaju? Tamo će ti biti mnogo lakše a po svemu sudeći imaš više dara od većine zaposlenih. - Neću da me proglase tvojom švaljerkom! - Švaljerkom? - Moja baba Bosanka kaže švaljerka. - Hahaha... Pa i drugi svoje zapošljavaju. - Švaljerke? - Vjerovatno i to, ali mislio sam žene, djevojke, djecu, rodbinu. - Ti mene nećeš. Imam još neke ponude od prije. - Možda od onog glavatog bezobraznika? - Kojeg sad bezobraznika? - Onog glavatog što te zagledao i od naprijed i od straga. Ne želim da radiš to. - Nešto moram.

- Daj mi malo vremena, da ti nađem posao u struci, ili nešto lakše. Nije ništa rekla. A u sebi pomisli "Ja bi da se brinem o tebi i našoj djeci"... - Usput, ja i Teodora smo raskinuli. Bili smo tri mjeseca u vezi. Kao da sam nešto predosjećao nisam htio odmah... spavati s njom. Zahvalan sam i ocu jer me je upozorio da nam je ona komšinica, a i odrasli smo zajedno, vršnjaci smo i dok nisam siguran sto posto da hoću da je oženim, da izbjegnem moguće komplikacije. I da dam sebi najviše šest mjeseci da odlučim. Imam trideset i dvije, mislio sam da sam već prešao fazu zaljubljivanja. I brat mi se oženio sa ćerkom porodičnih prijatelja. Srećom, upala si na vrijeme. Šta bi bilo da smo se sreli za godinu, dvije... - Kako je to ona podnijela? - Bila je pomalo razočarana. Bio sam joj sigurna varijanta i dobra prilika. Pitala me jesam li siguran da mi se ti sviđaš. Rekao sam da se ne viđamo ali da ne mogu prestati misliti na tebe. Interesovalo je i jesmo li... se zbližili. Ona je realna i pametna, naći će ona neku priliku. Sad je navalila da se uda jer joj je vrijeme. A nekako je i meni bila zgodna opcija, oboje smo bili svjesni da nismo baš gorjeli od ljubavi ali nismo ni potpune suprotnosti. Jedino mi je djed rekao da se nije dobro ženiti zbog mlake ljubavi osim ako nemaš 45 i više. I rekao mi je da je prije godinu ipo dana milo gledala jednog na Poljoprivrednom sajmu ali da joj roditelji nisu zadovoljni s njim. Nema zemlju. To mi nije htio reći dok smo hodali, nego sad kad sam mu rekao da sam prekinuo s njom. Da poslije on ne bi bio kriv ako nešto loše krene... Nisam to znao. A ja nisam mogao da te zaboravim od kad sam te vidio. - Nisam ni ja tebe - prošaputa potrešeno kroz suze. Nikad, nikad kao ova dva mjeseca nije se osjećala tako nemoćno, tako nevažno. Nije mogla da dobije svoj posao, nije imala vezu...

Mučila se dvije godine u Rasadniku jer je obožavala cvijeće, zemlju. A sad i onaj koji joj je za srce prirastao nije mogao biti njen. Inače vesela, optimistična, ova dva mjeseca kao da nije bila ona. Nije mogla da se natjera ni na šta. Sve je radila preko volje i bez zadovoljstva. Njeni su vidjeli da joj je nešto. Mislili su daje tužna jer ne radi, tješili su je. A njoj je život opalio šamar pokazujući joj da je mala i beznačajna, i da samo jednim potezom može da je uništi. Da je njeni ne bi gledali takvu zaposlila se u Cvjećari. Sa Fruške Gore spustili su se do njegovog stana. Juče nije stigla ni da primjeti kakav mu je stan, nije znala ni gdje se nalaze. Danas joj je sve polako pokazivao. Reče da su kupili stan prije četiri godine, a da je do tad stanovao s roditeljima. Razgledala je slike njegovih roditelja i porodice. Po priči vidjela je da najviše obožava djeda. Pokazao joj je slike sa salaša. - Dunja... sad kad budeš imala vremena ja bi da odemo na salaš, da se javimo djedu. I da onda možemo da se... volimo – mazno dodade. - Pa kako ćemo... pred svima... Neugodno mi je. Sramota me da ljudi znaju šta ćemo raditi... - Ne brini, kad budemo išli neće biti nikoga. Samo djed. - Djed? Pa to je još crnje. Stari čovjek, da se šokira... - Neće. Rekao sam mu za tebe. Jedino on za da ću te dovesti. Želi da te upozna. Njega najviše volim i ne želim da se stidiš pred njim. Nas troje smo sad tim... - Ma vidi ti tebe! Ti nisi mamin sin ti si djedov unuk... Pa dobro, kad ga toliko voliš... onda se slažem.

Ali ako mi bude neprijatno, onda ćemo to morati malo odložiti dok se ja ne naviknem na ideju da nam djed drži svijeću. Na jednoj slici je bio predivan starinski krevet sa posteljinom od čipke i velikim perjanim jastucima. - Gdje je ovo? - To je kod mene, ustvari kod djeda na salašu. Namjestio sam ga i čeka tebe. - Imate ovakve krevete? - Ostao je još ovaj i jedan manji. Ovaj je moja baba donijela u miraz. Imamo novu kuću, srednje novu i staru. U toj staroj su živjeli baba i djeda kad su se vjenčali. Tu su se rodili moj otac i njegova sestra. Ja sam dobio dio te stare kuće, babinu i djedovu spavaću sobu i još jednu prostoriju. Donio sam iz ove novije kuće u koju su se preselili baba i djed krevet i sobu uredio za nas. Tu bih volio da te vodim i da tu postaneš zauvijek moja. - Mihajlo... gledala ga je ganuta iskrenošću i ozbiljnošću kojom joj je sve objasnio. Voljela bi ići tamo. - Znači, slažeš se za salaš? Sad vidiš da nisam mislio na švalerski, kako ti kažeš. - Slažem se. - A... kad bi to bilo? upita oklijevajući. - To prepuštam tebi... - Dobro najdraža... - uzdahne sretno, zadovoljan njihovim dogovorom. A dotle, možemo malo vježbati ovdje... - reče ljubeći je. Bilo je divno biti u naručju voljenog bića. Dunja se pitala koliko će uspjeti “samo vježbati” ovako sami u stanu...

Teškom mukom uspjeli bi stati. Divila se njegovoj volji. Ali vidjela je da ima žarku želju da se to desi baš na salašu. Svaki dan su se viđali, već u srijedu nagovjestio joj je da bi za vikend išli na salaš. Njegovi su otišli na more, djed je bio sam. Morala je zamoliti gazdaricu za slobodnu subotu i nedjelju. Žena se složila, vratila se s mora, bilo je vruće, pa je bilo i manje posla...

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 14. U petak je Dunja bila spreman za odlazak na salaš. Ali je prije toga imala još jednu obavezu... - Kud si ti krenula s tim cvijetom? Iskilavićeš se - upita je Zoki iz kafića kad je vidio da ide prema njemu sa velikim cvijetom. - Tebi? - Šta meni? Pa nije valjda cvijet za mene! Smijaće mi se cijeli grad, a žena će me zadaviti. - Cvijet je od mene za tvoju ženu. Da ti zahvalim što si mi pazio dragog. - A to! O, pa onda fala Dunja! - Još ti je tu jedna lijepa bombonjera i miris. Reci da sam ja to dobila dok sam radila u Rasadniku. - Od njega? - Ma ne od njega, od drugih mušterija. - O pa tebi je tamo bilo lijepo, imala si udvarača. - Ma kakvi udvarači, napuvani blesani! - Samo on valja? - On je nešto drugo. Nije mi se nabacivao. - Hehehe – zacereka se Zoki. Nije? Samo je trčao po gradu za tobom! - To ti je ljubav moj Zoki...

- Ih, kako se nisam sjetio odmah... - lupi se Zoki po čelu. A za svog dragog spremala je drugi poklon... Imala je još jedan problem. Nije znala kako da kaže svojima da ide na salaš sa Mihajlom. I da će tamo biti preko vikenda. Nekako je to jedva saopštila majci. Ruža ju je ozbiljno gledala. Znala je da ona mora saopštiti mužu to polako. Ako, ne daj Bože, izbije kakav problem, znalo se, Ruža će biti kriva... Razmišljala je da mu ne kaže odmah gdje ide Dunja nego kad se vrati da mu to saopšte. Srećom, u četvrtak su ih zvale komšije iz sela. Majstor koji im je izrađivao kuću je htio da nastave posao. Tako su njih dvoje u subotu, rano ujutro prije Dunje krenuli na selo. Pa je Mile nastavio da živi u blaženom neznanju idućih nekoliko dana dok se “Lalinski zet” nije pojavio na vratima...

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 15. Na salašu ih je dočekao samo djed. Nikoga nije bilo u blizini, bio je sam u kući. Dao je i svojoj domaćici slobodan dan da ne ometa Dunju i Mihajla. Mihajlo ih je upoznao, i ostavio ih same dok je on otišao da razgovara sa nekim čovjekom koji je došao ubrzo za njima i to u vrlo prašnjavom autu. Isidor je bio stariji, malo pogrbljen čičica veselih ispitivačkih očiju. Nije bio ni debeo ni bucmast kako ga je Dunja zamišljala. Svi su Lale zamišljali malene, rumene i okrugle. Vidjelo se da je u sasvim dobroj kondiciji s obzirom na njegove godine. Radoznalo ju je i veselo gledao, srdačno je dočekavši. - Dunja? - čudio se Isidor kad je sjela do njega. Tražio je da mu bude “bliže”. - Možete me slobodno zvati po kojem želite voću ili povrću! Ili po broju, zavisi koja sam po redu koju je doveo. Možda 007? Ili možda 017 ili čak 077? Isidor je prasnuo u smijeh iznenađeno digavši obrve. Uštinuo ju je za obraze. - Ma vidi ti nje! - Znam šta radite! Oćete da vidite imam li silikonske obraze i usne? Kladim se da ovo niste smjeli Teodori da uradite! - Hihihi - smijao se slatko. Znaš Teodoru? - Znam. Znam da ste kućni prijatelji, bude li mi ovaj Vaš pravio probleme, konsultovaću se s njom.

A moram vidjeti kad se odljuti na mene kakvu je ocjenu zaslužio kod nje... - Ljuti se na tebe? - Aha, otela sam joj sigurnu i isplativu investiciju. Ona jadna toliko troši da izgleda ko manekenka, a on se odlučio za lajavu Bosanku... - Dunja, da ne grešimo dušu, Teodora je dobra djevojka. - Nije loša, ne kažem, ali ga ne voli dovoljno. Nadrdani zaslužuje da se više voli. - Nad..."Nadrndani" - jedva je izustio od smijeha. Ajde budi poštena, šta ti se najviše sviđa na njemu? - Pogled odzada a i od sprijeda – reče šaljivo nakon nekoliko trenutaka. Ono što je prvo pomislila nije mogla da kaže. - Ahahaha! Varaš trešnjice... - pripretio joj je prstom. Varaš! - Kako? - začudi se ona. - Pa meni se učinilo da si htjela da kažeš sve, pa si se posramila! Dunja pocrveni od stida, shvativši kako ju je stari čovjek pročitao. - Mogu li ja nečim da Vas podmitim da Vi to ne kažete nikom? - Opasnice! Dogovorićemo se. Moram biti bolje obavješten od ostalih. Kako napredujete, oće li skoro biti dječice... - Ne znam Vam ja ništa. Morate sve to pitati njega. O n je čudni mučaljivi Lala, ništa me ne obavještava – šalila se Dunja. - A ti ne bi imala ništa protiv? - Pa, ne bi. Ne znam šta mi bi, al' eto, slaba sam na Nadrndanog...

- A koliko? - Koliko sam slaba? - Ama ne to...To sam izmjerio i sam - podbode je. Nego koliko djece? - Pa, sad... ja bih bar troje. Inače volim djecu. Nas je troje i lijepo se slažemo. Jako sam srećna što imam sestru i brata. Ne znam on... nismo stigli tako daleko. - Troje?! Dođi 'vamo da te poljubim! - nagne se i poljubi je u kosu. Uh, pametnice moja. Joj, kako bi ti mene usrećila kad bi dočekao da vidim praunuče! Bojao sam se da ćeš kao ova druga... - misleći izgleda na ženu od Mihajlovog brata. Nikakav nagovor ne vrijedi! Ne vrijedi! Ispilila tu jednu kćer pa je oblači ko lutku. A da mi ovoliko imanje ostane nekoj u miniću i sa onom... onom plastikom u ustima... Dođe mi da crknem od jada... Dunja je začuđeno gledala starog čovjeka koji se odjednom ispred nje podmladi dvadeset godina! I to samo zato što je ona raspoložena da rodi troje djece! - Ovako ćemo ja i ti sunce moje! Deran te voli, vidim na kilometar da je srećan. Srećan je jer je našao pravu ženu, laknulo mu je. E, ti meni rodi praunuka a ja ću tebi sve da prepišem! - izdeklamova Isidor i lupi šakom o sto. - Ju djede! Što ne rekoste o'ma! Pa udaću se ja za Vas! Da skratimo proceduru! - Hihihi... nisam se ovoliko nasmij'o od kad je Papan upucao mog sina u onu uštagoljenu gu... u debelo meso. - A ja bi nešto drugo... - Je li? A šta?

- Pa da mi poživite da dočekate da se sva naša deca slikaju sa vama. Da mi se nađete, posavetujete me, ako negde zapne. Da me obučite... i mene i njega sve što treba. Možemo i da budemo s vama... - Stanovala bi na salašu? - zapanji se Isidor. - Bi, što ne bi... vidim da imate super modernu kuću i sve što treba. Ništa nam ne bi falilo. Ne znam bi li se Mihajlo složio... da ne bude da ja odlučujem. Moji stanuju u stanu, lijepo se slažemo ali dok se nas petoro izredamo, nikad mira nema u kući. A i otac mi je veseljak, pa često imamo i goste. Ovdje ima prostora, djeca bi se mogla do mile volje igrati... - E, sad to trebaš reći budućoj svekrvi! - Čekajte, još je nisam ni upoznala. A z ašto da joj kažem? - Ako čuje da neće morati ona iz grada na salaš, nego da ćete vi doći... Postaćeš joj najomiljenija osoba! Vidim joj na licu da pozeleni svaki put kad pomisli da će doći ovamo. - Pa to znači da sam i nju sredila na neviđeno... - Ahahaha, jesi, jesi... Pa su se onda oboje zajedno smijali toj ideji. . Mihajlo se vratio. Vidjeli su ga dok im je prilazio. - Vas dvoje se izgleda dobro zabavljate, pa da ja vidim kakve razgovore vodite. Izgleda da djed ima isti ukus kao i ja. Da nije krenuo da ti se udvara... - nježno joj se osmjehne. - E pa derane, ja sam malo ispit'o Dunjicu, i ovako sam zaključio... Ja i ona bi začas završili stvar al ' nas ti usporavaš! - Ja vas usporavam? - reče smješeći se i gledajući je cijelo vrijeme u oči.

- Mi smo za pola ure došli do bar troje djece! I plus toga neću morati gledati tvoju namrštenu majku svaki dan. - Troje? - nježno joj se smješio. Već si mu obećala troje? - Šta ću... navalio - šalila se ona. Ako nećeš ti, onda smo se dogovorili da se ja udam direktno za njega. Sad je i on prasnuo u smijeh. - Već me nagovara da se doselim na salaš... - E, da mi je vidjeti kako će te nagovoriti... - Pa...ja sam pristala. - Pristala si? Već? - Jesam bo'me! Samo još ne znamo s kim bi živjela s tobom ili s njim. Slatko se smijao saginjući se prema njenim usnama. - Ti si moja, ja sam te prvi našao, nek on sebi traži dalje. Znači troje djece i život na salašu. - Bar... - Šta bar? - Bar troje, ako nam to bude lijepo išlo možemo još. - Još bi? Može, koliko budemo mogli, s tim da radimo po jedno svake tri godine, nikako češće. Neću da mi skaču po glavi jedno drugom do uva. Pa dokle doguramo... - Djed je odlučio da sve ostavi meni ako rodim troje, a ako bude više nasljediću i tvoju majku. Što bi me naročito razveselilo. Pa ne bi valjda da joj unučad budu siromasi.

Moraće mi dati sve a valjda ću dobiti i njene čuvene bunde o kojima si mi pričao. - E bundama se Dunjice nemoj nadati! Njih će Dana ponijeti i na onaj svijet - razočara je djed. - A djecu ćemo gurnuti tvojoj majci da ih čuva... - E da mi je to vidjeti! Da je natjeramo bar da promjeni po jednu pelenu na svakom, na konju smo! Ne znam kako ju je otac nagovorio da rodi i nas dvojicu. A zafrkale je babe u selu. Rekle da sam je žensko, pa računala da nije loše imati kćer. Kad sam se rodio odmah je zaprepašćeno pitala, prije nego što je doktor uspio išta izustiti, "doktore pa jel' to ona ima pišu?" A doktor će njoj; "ima pišu gospođo, ali ne brinite, sve je u redu jer nije ona nego je on!" - Ma nema veze, moja će majka i sestra. One vole djecu. - Bolje ti je da se uzdaš u njih. A mi ćemo im se odužiti. - Ma šta ćemo im se oduživati moja majka je presretna kad može pomoći i učiniti nešto za nas. Kad je pitamo odakle joj snaga. Kaže od vas troje. I tjera dalje. - Znači, uglavnom sve si utanačio s njom! Hvala ti djede, sad ne moram ja “ispipavati” teren. - Tebi ostaje samo da plan sprovedeš u djelo! Usput, a kad sam ja to bila neiskrena moliću lijepo? Da si pitao što te interesuje odmah bi ti rekla. I svima sam prethodnim tako rekla... Isidor je opasno pocrvenio od silnog smijanja. - Šta si im rekla? - zanimalo ga je. - Pa to, da hoću troje djece ili više, da muž mora da nas rani i sluša ženu...

Da ćemo se bar jedno pola godine vodati za rukice, onda će mi upoznati familiju... Pa su (ne znam stvarno zašto), pobjegli glavom bez obzira. - Ajde diži se! Idemo prošetati, da usput utvrdimo detalje, inače će djeda udariti kap nastavi li se ovoliko smijati.

********* Bili su usred ravnice, nedaleko od šumarka. Hodali su prema njemu. Kroz stabla se nazirala neka stara kuća. - Znači, djed te ispitao. - Nije. Malo smo se šalili. Više smo razmjenili mišljenja. Slažemo se oko bitnih stvari. Doduše, tek se četiri mjeseca poznajemo. Nisi mi ni stigao reći šta želiš. Ovo je s djedom lijepo ispalo. On je stariji čovjek, zna da mu niko neće zamjeriti ako pita što ga interesuje. - Nisam te htio još pritiskati. Tek smo rješili svoje probleme. Treba malo da uživaš. Jako sam sretan ovim vašim razgovorom. Djed je jako nesretan što bratova žena neće više djece. A zaključio je da se ni Teodora neće pretrgnuti oko toga. - Nisi mi ništa govorio da je to problem u porodici. Mislila sam da ti brat za sada ima samo jedno dijete, a da će imati još. Nisam shvatila da ne žele više djece. Djed je jako razočaran. Eto, meni nije bilo teško da ti razvedrim djeda. Sad šta će od svega biti... - Ali sad se bar nada. To mu jako puno znači, dala si mu volju da još poživi. Baka mi je umrla prije deset godina. A ja sam proveo djetinjstvo s njima. S njim i bakom. Skoro do početka škole. I kasnije sam stalno dolazio. Brat je bio stariji i više je bio s roditeljima. A oni su mene pazili i mazili.

- Milo moje... Što se mene tiče, spremna sam da ti ispunim sve želje koje mogu... Pa ti sad vidi. - Kako si me usrećila... ne mogu ti opisati... od prvog dana – ljubio ju je uzdišući i goreći od nestrpljenja jer je njihova prva noć tek bila pred njima... Cijelo popodne su pro veli u obilasku kuće i salaša. Izgleda da je to bio nekad fini mali salaš, a da je Mihajlov djed, pa onda i otac uradio dosta da to postane oveće porodično gazdinstvo. Večerali su rano, oko šest uveče sa Isidorom, nakon čega ga je Mihajlo odvezao do nekog starijeg komšije da se malo druže. Kad se vratio ona je sklanjala suđe i prala, ne usuđujući se da upali mašinu za suđe jer nije bila sigurna kako to radi. Oni je nisu imali u stanu. Majka se uporno bunila i nije željela da je kupe. To je bilo to. Bili su sami. Osmjehnula mu se i stavila im po još jedan kolač na tanjir. - I šta si odlučio? Hoćemo li pričekati da Isidor dođe na spavanje ili da ja počnem “kao” bježati a ti me “kao” počneš vijati... - A šta bi ti htjela od toga? - smijao se. - Pa mogu ti reći da mi uopšte ne bi smetalo da prvo Isidora smjestimo, ko bebu u krevet, pa da smo onda mirni. Sramota je reći, ali nije me uopšte sramota što će nas djeda možda slušati dok ...hm.hm.. -Znači ne trebam mu paliti radio da nas ne bi čuo? - smijao se slatko. - Pa čuo je tvoje ostale djevojke pa se već navikao! - Nije čuo ništa! - rekao joj je to pomalo namrgođeno i ozbiljno. Djevojke sam dovodio u novu kuću, ali nismo se bavili tim... aktivnostima. Doveo bi ih da vidim sviđa li im se salaš i bi li mogle živjeti ovdje.

Kao što vidiš morao sam čekati tebe, jedina si izrazila želju da živiš na salašu... - Pa kako si znao da ću pristati na to? - Znao sam da mi odgovaraš od prvog trenutka. Jednostavna si, vesela i vedra. Zaboravljaš da sam te prvi put ugledao u Rasadniku kao nosiš veliki cvijet. Vidio sam da to voliš da radiš, iako si profesorica. I ja sam zato izabrao šumarski fakultet a brat agronomiju. - Jao, pa da! Vidi mene! Pa sreo si me među zemljom i biljkama. U pravu si. Odmah si mogao primjetiti da nisam tip princeze koju drugi služe. Idemo malo na terasu da uživamo, pa mi onda pričaj malo o salašu i porodici – predloži mu. Dva sata su sjedili jedno do drugoga, držeći se za ruke i dodirujući. Noć je bila divna, topla, ali ne prevruća. Neki blagi povjetarac je lagano njihao grane. Salaš je bio lijepo osvjetljen. Po noći je izgledao kao sa starih razglednica. Ispričao joj je kako su mu se majka i otac upoznali. - Otac joj je skoro upropastio dva zuba. Majka mi je lijepa i zgodna. Došla je u Dom zdravlja kad je bila na zadnjoj godini fakulteta. On kaže kad mu je sjela na stolicu potpuno se raspametio. Oblio ga znoj, vrućica. Bilo ljeto, ona u pripijenoj majici, uskoj suknji koja se popela iznad kolena kad je sjela... Još onako zgodna,bogata, kakvu je Bog dao... Na kraju joj je rekao da on nije u stanju da joj opravlja zube i da će je preporučiti starijem kolegi pred penzijom koji neće imati probleme s njom koje ima on, a da on može jedino da je izvede na večeru ili u bioskop ako želi. Ona mi je rekla da su tad mnogi oblijetali oko nje, ali da se nijedan nije skoro šlogirao kao otac. Gledala ga je dok je radio prethodne pacijentkinje. Sve je obavio mirno, profesionalno, a kad mu je ona došla skoro se stropoštao.

Dala mu je vodu iz svoje zubarske čaše da se povrati. Prije nekoliko godina, kad je malo popio, priznao je da mu se nikad više ništa slično nije desilo. - Divna priča! Znači iskreno su se voljeli. E, to je prava stvar! - Mene je skoro isto zadesilo onaj prvi dan kad sam znao da više nećeš doći. Skoro mi je pozlilo. Znao sam, ali nešto u meni nije htjelo da to prihvati. A onaj put sam ti prigovorio za cvijet iz čiste ljubomore. Tri dana sam gledao kako se motaju oko tebe i pukao sam. Izgleda da nam je to porodično da napadamo žene koje nam se sviđaju. Nježno se smješila gledajući ga uvjerena da je u raju. Oko deset je nazvao djeda da će doći po njega, a ona je otišla da se spremi u novoj kući, jer u staroj nisu imali kupatila. Čekala ga je na osvjetljenom tremu naslonjena na ogradu. U sobi je sve pripremila, upalila im jednu malu mirisnu svijeću i izašla da ga sačeka. U toj kući su se voljeli njegova baka i djed, možda otac i majka, a sad će i oni... Jesu li i one, kao sad Dunja čekale voljenog na ovom trijemu? Vidjela ga je kako dolazi stazom. Polako joj je prišao zagrlivši je oko ramena. Svoju bradu je naslonio na njeno čelo i nježno je poljubio u kosu. Stajali su tako zagrljeni. Ovaj trem je nekako čudno privlačio Dunju. Morala mu je nešto reći, pa odluči da to bude ovdje... - Volim te – reče mirno pogledavši ga. Progutao je knedlu i sklopio oči. Počeo je teže da diše. Smatrala je da to treba da zna prije nego krenu dalje. Nježno ga pomiluje po licu, da ga opusti i ohrabri. Znala je po svom ocu da muškarci ne vole slabosti. Često bi i njena majka umirivala ili ohrabrivala svog muža. Dunja bi vidjela da to ocu jako pomaže.

Mihajlo je bio pažljiv i osjećajan. A to nije volio pokazivati. Ispruži svoju ruku i dotaknu njegove prste. Drugom rukom je dodirivao vrhovima jagodica po licu. Polako ispreplete svoje prste s njegovim i povede ga u sobu. Čim su došli tamo kao da se probudio, vatra je planula obuzimajući ih polako oboje. Na sebi je imala laganu ljetnu haljinu, koju joj je sašila majka. Na bretele koje se vežu i koja je, kad bi se bretele malo labavije svezale isticala grudi. Dunja ju je svezala tako... Osmjehnuo se vidjevši haljinu. Danas je imala drugačiju, na okrugli izrez i sa rukavićima, vrlo smjernu. Ova je zvala skini me, skini me... Nježno samo sa kažiprstom i srednjim prstom razveže jednu bretelu, pa onda drugu. Haljina nije pala. On polako počne da ljubi meka ramena, lagano usput gurajući i ostatak haljine. Popustila je s jedne strane. Onda to lagano učini sa druge strane. Stajali su na pristojnom razmaku. Ona je mirno držala ruke na njegovom struku. Haljina polako poče da klizi. A on da prati njen pad. Začudi se kad vidje da ona ispod ima i kratki kombinezon. Pogleda je. - Hladno na 33? - Jok...to da te malo mučim – prošaputa mu nježno samo se očima smješeći. - Hm... on polako ponovi postupak, ljubeći joj ramena, i dio poprsja i grudi koji nije bio pokriven. Lagano zavuče ruke ispod kombinezona. Polako, objema rukama prateći liniju tijela, preko glave joj skine kombinezon. A onda žestoko spusti usne na njene. - Dunja... stenjao je sad već u vrućici. Ima još materijala... prošaputa jedva kad je vidio da je ostao grudnjak i gaćice. - Aha...možda ima i katanac... - Katanac?

- Sigurnosni sistem... - Teško meni...šaputao je. Sad mu je već odgovarala strasno na poljupce čvrsto mu stežući ramena. - Ne boj se ničega mili moj... sve je ionako samo tvoje... - Dunja, Dunja... šaputao je izgubljen, privukavši je čvrsto uz sebe. Tad se vjerovatno sjetio da je on obučen. - Pomozi mi...ja srećom nemam katanac... Pomogla mu je. Skinula je majicu i bez stida očarano spusti poljubac na njegove grudi. Imao je svijetlije smeđe malje po grudima. Dunja ga je sad prvi put vidjela bez majice. Uzdahnula je očarano, p rvi put ga dodirujući. Osjećala je kao da dodiruje nešto svoje, nešto što joj pripada . - Želim da vidim te noge...Mihajlo. Želim da ti vidim noge, izluđuju me otkad sam ih vidjela... - sjeti se odjednom. On se slatko nasmijao. - Opasna si mila... - Jesam mili. Nema ti spasa. Ako misliš da ne možeš izdržati, zovi Isidora da te spasi – šaputala mu je ne prestajući da ga ljubi i prstima prelazi po njemu. - Ne, ne...mrmljao je ljubeći joj usne i skidajući pantalone. Njemu sam rekao da ko god od nas dvoje bude zapomagao da ne dolazi... - E onda... On dovrši skidanje pantalona, i ona tad prvi put ugleda ono što je zamišljala od prvog dana. I kad je bio u pantalonama i sad kad je bio golih nogu pogled na njih ju je ostavljao suvih usta. Da nije bilo lagane krivine, čvrstih mišića i malja mislila bi da su noge neke zgodne ženske.

Ona lagano čučne a on polako izvuče jednu pa drugu nogu iz nogavica. Polako je rukom prešla po jednoj a onda po drugoj nozi. - Dunja... trzao se od tih dodira. Sad nije bilo vrijeme... ali prvom prilikom dotaći će usnama svaki santimetar tih nogu...odlučila je. - Tvoja sam mili...vrati se njemu u naručje. Podigne je i spusti na njihov starinski krevet. Tu Dunja osjeti miris starih vremena, osjeti da se na tom krevetu volio neko prije njih i da ta ljubav još stanuje tu... - Srećo moja...šaputala mu je ganuto. Bila je sad na ivici suza koliko ga je željela. Ljubeći je cijelu, skinuo ju je, dozvoljavajući joj da dotiče sve što želi na njemu, pogledom je pitajući ima li kakvu želju jer je on bio tu, spreman da joj je ispuni sve što poželi... - Mihajlo mišu moj... tepala mu je kose razasute po jastuku dok je grlila njegova čvrsta ramena. On privuče njene bokove uz svoje i prostenja od njene topline. Izvila se da mu bude bliže. Mišu moj slatki... tepala mu je u bunilu. - Vatro moja. samo moja... grleno joj je šaputao, ljubeći joj grudi dok ga je milovala po kosi. Kad više nije mogao izdržati zastade trenutak i pogleda je onako toplu i predivnu. - Jesi li spremna... nježno je upita. Bez oklijevanja, samo zaklima glavom čvrsto ga zagrlivši. On krenu i ponese je sa sobom u predjele nepoznate, gdje ljubav spaja bića koja se vole. Suze joj krenuše od straha da će na tom putu ostati sama bez njega, i da je sve kratak san.

Čvrsto ga je držala ne dajući mu ni na trenutak da se razdvoje. On se uspravi na koljena i povuče nju za sobom. Oči im se sretnu, a njegove usne se spuste na njene u posljednjem činu. Pritisnuo ju je uz sebe, jedn om rukom pridržavajući je na leđima, a drugom je obglivši oko struka. - Mihajlo... Mihajlo... - Najdraža ženo moja! - vatreno joj prošaputa vodeći je, voleći je i dajući joj sve od sebe i uzimajući sve što je imala i nudila mu... Njihovo spajanje, dovede da zvijezde nad njima na trenutak zasjaju jače, šaljući tako poruku sa neba tek rođenoj ljubavi koja se širila jednim malim Vojvođanskim salašom... Dok se nova ljubav rađala, u kući do njih stari čovjek je ispred Ikone i slike svoje pokojne supruge molio milost od Gospoda za svoga voljenog unuka i njegovu dragu. Njegovo vrijeme je bilo na zalasku, ali u srcu mu je vladao mir. Produženje života i sreću svoje porodične loze ostavljao je u sigurnim rukama... A ona je bila spremna sve želje da mu ispuni. Tražila je samo ljubav i odanost. Milovao je nježno po mokroj kosi gledajući je ozbiljno očima punim ljubavi. Čekao je da se oporavi, da se povrati, pitajući se je li srećna kao i on. Kad je sanjivo otvorila oči i protegla se, ugleda ga podbočenog na lijevu ruku kako je ozbiljno gleda. Nekako je izgledao zamišljen. Kosa mu je bila raščupana i simpatično mu je stajala. Kao da je tinejdžer. Osmjehne mu se veselo i ohrabrujuće pruživši mazno ruke prema njemu. To mu vrati osmjeh na lice. Gledali su se u oči osmjehujući, ona rukom nježno pomilova njegov obraz.

- Da, zaslužio si bedž.... - prošaputa mu i dalje ga milujući. - Bedž? Iznenadi se. Kakav bedž? - Pa na kojem će pisati npr. "Ja sam Dunjin voljeni" ili "Dunja voli mene i ja volim nju". Ili, "Ne gledajte u moje noge pripadaju jednoj Dunji"... - Šta?! - smijao se ne vjerujući. - Kad smo bili mali tako nas je majka kažnjavala ili nagrađivala. Dobili bi bedž na kojem bi pisalo : "Dunja vadi pare iz kasice", " Kristina baca hranu pod krevet"," Davor je loptom razbio luster"...ili "Dunja je najbolja kćer u naselju"... - I onda bi tako osramoćeni ili nagrađeni morali svuda da odamo taj dan. Svi smo se bojali bedža. Čak ga je i otac nekoliko puta morao nositi kad je naljutio majku. - Šta bi ti napisala o meni? - upita radoznalo. - Mihajlo je moja ljubav i moj cijeli svijet... - Onda mogu i ja nositi jedan na kojem će pisati "Dunja jedina žena na svijetu za mene"... - Mišu moj mili... - Vatro moja slatka i divlja... šaputali su tako jedno drugom. Vatrene riječi zapališe novi plamen i odvedoše ih do nove ljubavne igre...

********* Kad se pijetao oglasio ko zna koji put to jutro, jer je odavno svanulo, Dunja se probudi. On je još mirno spavao. Prošlo je 7.30. Polako se iskrala i obukla. Odlučila je da vidi je li Isodor ustao pa da se umije i skuva im kafu.

On je već sjedio na terasi. Ona ga pozdravi i nježno poljubi. - Dobro jutro djede! - Pa ako ti kažeš da je dobro, ko sam ja da kažem drugačije? - filozofirao je zadirkujući je. Znači lijepo jutro Dunjice? - Jeste, djede predivno. - Hm..a gdje je deran? - Spava. Skuvaću mu kafu pa ćemo ga onda zvati. Hoćete li da Vama nešto spremim? - Može, meni napravi bijelu kafu. Rakiju ćemo popiti kad se Mihajl o ustane. Pristavila je kafu i otrčala da se istušira na brzinu. Kad je postavila sve na sto, ode po njega. Nije željela da nađe praznu sobu kad se probudi. Sjela je na krevet pored njega gledajući ga pogledom zatelebane žene i uzišući koliko je savršen. - Ooo... jel' se to moja Dunja navadila na me ' ko medo na košnicu... Ležao je na stomaku i proškiljio otvorivši oči. - Gospodine vi ste nešto sanjali. Ja sam vaša kućna pomoćnica Desa od 120 kila i sad sam u dilemi... Pošto ste neobučeni, jel' me to zovete u krevet da vam se pridružim? - Brrr! - strese se on od te ideje . To je ružan san! Ti si moja slatka, prekrasna Dunja. Ali ipak lezi pored mene da vidim da ne sanjam. Obgrli je oko struka privlačeći sebi. Ona se polako spusti pored njega a on se okrenu na stranu. - Dobro jutro najdraža, zašto si obučena?

- Morala sam, da ne šokiram Isidora. Drugi put ćeš dobiti golu kuvaricu. - Oćuu? Kad? - obraduje se. - Pa možda kad budemo sami, u stanu... - Onda idemo u stan! - Danas ne, drugi put. Sad ćeš lijepo ustati jer te čekamo na kafi. Otišli su zagrljeni do terase. Ugledavši Isidora, Mihajlo mu poželi dobro jutro. - Dobro jutro i tebi derane djedov! Je li i tebi dobro? Dunja kaže da je jutro “predivno” - zafrkavao ih je. Svo troje su veseli i srećni proveli taj dan. Vodio je opet u š etnju oko salaša i pričao joj o porodici. Zajedno su spremali ručak. Isidor joj je pokazivao slike. Kad je stari čovjek otišao da drijema, i on nju odvede u sobu... - Ne spava ti se? - upita ga kasnije. Kažu da svi muškarci, nakon... zaspu. Nekoliko trenutaka je ćutao. - Previše sam srećan. Ne želim da spavam. Ne želim da te večeras vraćam u grad. Pitam se jesi ti ona djevojka koja je nosila cvijet u rukama... Dunja ga je gledala upitno. Bio je pomalo zamišljen i odsutan. Vidjevši da ga zabrinuto gleda osmjehnuo joj se ohrabrujuće i objasnio u čemu je stvar. - Prije tri godine, ja sam raskinuo vezu sa jednom svojeglavom i sebičnom apotekarkom. Tražila je muža koji bi bio krpa. I tad je prvi put Isidor pokazao razočarenje mojim izborima djevojaka. A meni je već dojadilo, htio sam da se skrasim a ne stalno da počinjem ispočetka. U stvari, tad sam počeo da primjećujem sve te bračne i ostale probleme u vezama ljudi oko mene.

Vito ima druga koji je u braku, sad već pet godina, nemaju djecu. Jednostavno ona to izbjegava a njemu je sad blizu četrdeset. Zabavljali su se pet godina, pet godina su u braku, a ona uporno odugovlači. Rekao mi je nedavno razočarano da će biti srećan ako rodi i jedno, jer o više djece izgleda nema govora. Njega ništa nije pitala, samo ga je prevela žednog preko vode. Onda se isto ustanovilo da Vitina žena neće više djece. Srećom, Vito isto nije nešto naročito zainteresovan pa ne pati oko toga. Moja majka isto nije pristalica više od dvoje. Ali to kod nas nije bio problem jer smo nas dvojica sinovi. Sad se ispostavilo da ako žena hoće da ti rodi dvoje dobio si premiju. Pitao sam se kako smo do toga došli. Kao što vidiš, po mojoj majci Teodora bi bila idealna udavača. Bogata je, poznaju je i oni, slične su... Tako je možda mislio i djed do prije koju godinu, jer nas je zafrkavao dok smo bili manji da ćemo biti par. Međutim, vremena su se promjenila, i on je izgleda vidio da se može desiti da i ja i Vito imamo možda po jedno žensko dijete i to ga je natjeralo da se zamisli. Prije dvije godine na jednom ručku javno je rekao da je bolje da nađem ženu koja nije bogata ali koja mi neće ići uz dlaku. I koja će mi roditi sina. Odjednom su sav teret opstanka porodice prebacili na mene. Do tada sam ja bio slobodan, nisam imao nikakvih obaveza nego da sebe finansiram. Gledam djeda kako je svaki dan sve neveseliji, umorio se, naživio i želi ići svojoj ženi. To me počelo opterećivati. Godinu ipo nisam imao neku ozbiljniju vezu a onda je Teodora predložila da se udružimo. Pomirio sam se da bude jedno dijete, nadajući se da će bar biti muško, ne zbog mene, nego da djed umre srećan. Sad možda bolje razumiješ u kakvoj smo oboje situaciji i šta se od tebe očekuje. - Nažalost, što se tiče bogatstva, ne mogu ti puno pomoći. Otac nam je dobar čovjek, rekao nam je da smo obje dobrodošle sa svojim muževima u stan, ako ne budemo imale gdje. Što se tiče djece, da ću ti biti dobra žena i majka i da ću ti čuvati djedovinu, to ti mogu obećati.

- Nije ni važno. Ti nisi naučila ni puno da trošiš. A Vitina žena jeste. Svako dvije, tri godine nova kola, zimovanja, ljetovanja, skupa garderoba... Jeste da ona ima prihod i od svoje zemlje, ali troši više od toga. Dok nije bio oženjen sve pare su išle u zajedničku kasu, prihod od salaša nismo trošili nego smo investirali ponovo. Međutim od kad je došla ona, Vito uzima svoj dio, pa je djed odlučio da bi bilo nepravedno da nas trojica ulažemo a da dijelimo sva četvorica isto. I zato smo usporili. Niti otac, niti ja i djed ne trošimo to, ali ne znamo šta bi dalje. Ako kupimo nešto na oca dijelimo nas dvojica popola, ako kupimo na djeda on je star, ako stavimo na mene, ko zna kako ću se oženiti pa da onda i moja žena pravi problem. Eto ti, kad smo svi “ravnopravni”, tako to završi. Tako sam neplanirano kupio sebi stan od tih para. - Mihajlo... ne razumijem se u to. Ja ti neću praviti nikakve probleme, kako se vi dogovorite i odlučite. To me malo i zamara. Ovaj dio nije sporan, sve ću ti pomagati, ali ovo mi je naporno... Ako uspijem da se zaposlim kao profesorica... Rado bi ti pomogla da ti bude finansijski lakše. A ako ne, imam jednu ideju pa ti vidi ako ti se sviđa. - Koju? - Pa pošto smo se sreli u Rasadniku, oboje volimo zemlju, cvijeće, ti si šumarski inžinjer... možda bi mogli da napravimo sami neki rasadnik, ja to da održavam, a ti da nadgledaš... Možda cvijeće, sadnice, ne znam... Gledao je iznenađeno. Razmišljao je o onome šta je rekla. - Ideja mi izgleda jako dobro. Niko o tome nije razmišljao jer nismo pretpostavili da bi ja mogao imati ženu koja bi radila na zemlji... Ali sad ćemo zajedno da razmišljamo o tome. - Eto, jesam li ti olakšala? Da ne brineš previše. Sad je najvažnije da je Isidor srećan, jer ipak je stariji, bolje zna od nas.

Kad on kaže da smo na pravom putu, onda mislim da radimo dobro. Neće to biti baš sutra, ali za nekoliko godina... Ako se odlučimo na to, treba vremena da se sve spremi, da se obučimo, da sve razradimo... - Lijepa, dobra, pametna... Činiš me nevjerovatno srećnim – ljubio ju je oduševljeno. - I temperamentna sam... i jezičava... šta ćemo s tim? Hoćeš li to uspjeti savladati? - Ne brini, niko nije savršen. Normalno je da se nekad i ne slažemo, ali to ćemo rješiti razgovorom... ili u krevetu - smijao se. A onda je opet pogledao ozbiljno. - Dunja... Ne mogu ti možda tačno opisati kako se osjećam, nisam baš sklon pjesničkom izražavanju, ali... Moram ti reći koliko mi sve ovo znači. Pitam se stalno iznova, je li moguće da se nam se desilo ovako nešto lijepo? Jesam li te stvarno našao, jesmo li se stvarno ovako dobro slo žili i to srcem, dušom, tijelom... I je li moguće da smo na salašu, da ga i ti voliš, da nema izgleda ama baš nikakvih prepreka za nas u zajedničkom životu... Da si mi čak uspjela i djeda usrećiti i ohrabriti. Za njega ti posebno hvala. Sad može na miru otići svojoj dragoj ženi, znajući da mu je unuk voljen i srećan. Gledala ga je ganuto, milujući ga po licu i kosi dok joj je ležao u naručju. Predveče ju je odvezao u grad. Rekla mu je kad je odveze da se vrati djedu na salaš. Da ne bude sam sa svojim mislima. Neka malo srede utiske i neka čuje ako mu šta djed ima reći.

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 16. Kad je stigla, Dunja srećno zagrli majku. Ruža samo što nije prasnula u smijeh vrteći glavom. E zaljubljene žene... On ju je dopratio skroz do vrata, dalje nije smio jer još nisu rekli Mili gdje je Dunja bila. U ponedjeljak ujutro zvao ju je s posla, a kad je popodne išao kući došao je do nje u Cvjećaru. Radila je cijeli dan jer je gazdarica otišla u nabavku. Uzdahnuo je nezadovoljno jer je i sutra bio takav raspored... - Ne želiš me više... mrmljao je nezadovoljno, privlačeći je sebi. - Ih, mazo...kako ti to može pasti na pamet! - Ako ćeš još da radiš dok se ne vjenčamo, pređi kod Petra. Jeste li išta rekli Mili? Gledaj da me što prija prime. - Majka ga obrađuje... pominjala te. Mislim da si ti obavio onda veći dio posla kad si ga zaskočio pa je skoro izvalio vrata od garaže pokušavajući izaći kroz njih. Zna da imam momka, pa neće biti problem da dođeš. Samo će biti problem kad sazna gdje si me vodio. Majka je strogo naredila bratu i sestri da ne smiju zucnuti o tome pred ocem. Napokon, taj vikend dogovoreno je da im Mihajlo dođe u posjetu. Ipak, kad ga je čuo Mile se dobro iznenadio. Gledao je zbunjeno u ženu, pa u Dunju... - Mladiću, izgleda da ti baš znaš šta želiš! Pa tek ste počeli izlaziti, ima još vremena do ozbiljnijih stvari. Je li tako Dunja? - upita nesigurno kćer. Mihajlo ga je uhvatio potpuno nespremnog kad mu je u priči spomenuo da će “poslije vjenčanja živjeti na salašu”.

- Mile, ja bih volio da znate na čemu ste. A usput bih želio i da ona ide sa mnom. I na salaš... i u stan. - Pa dobro, možeš je odvesti da vidi... - Mile, ja bi da može i da ostane... i da noći... - Da noći?! - Jeste. Vjenčaćemo se, i volio bih da upozna život koji je čeka i moju porodicu. - Dunja... - šokirani Mile je tražio pomoć. Dunja, šta ti kažeš? - Pa, tata... ako mogu, ja bih išla s njim. - Išla bi? Ma vidi ti nje! Mile se nakon nekoliko dana smirio, trebalo mu je vremena da “svari” novu situaciju. Danima je pričao sa ženom i razmatrao opcije. Na kraju je shvatio da on tu ne može ništa, osim da se složi. I tako je Dunja mogla da zvanično boravi na salašu i da ide kod njega u stan. U stanu nije smjela da noći, majka ju je upozorila da ne prelazi granicu i iskušava očevo strpljenje. Mihajlo je bio zadovoljan postignutim dogovorom, rekavši joj da su se njegovi vratili s mora. I da im se Isidor pohvalio da je upoznao novu snajku. - Šta su rekli? - interesovalo je Dunju. - Čekaj da vidiš u čemu je caka! Rekao im je da je upoznao novu SNAJKU. Inače, prije bi rekao da je upoznao moju novu djevojku. Svi su uočili tu “razliku” i da je djeda nenormalno srećan. I sad naravno, svi gore od nestrpljenja da te upoznaju. Jedino im nije rekao da ćemo živjeti s njim. I da si mu obećala bar troje praunučadi. Te “poslastice” će im saopštiti kad dođemo svi zajedno na salaš.

- Moj Mihajlo, pa ko da sam čudo sa šest prstiju! - Ma dušo, ne brini. Nek im ta vijest još malo sjedne, ko tvom Mili. Pa te onda vodim na upoznavanje. Sad u oktobru imamo organizovan lov i druženje na salašu nekoliko dana. Mislim da je to prilika da ih sve sretneš. Mada, brat me je zvao i rekao da će doći k nama u stan kad budeš i ti da te vide. Radoznali su. Usput mogli bi ove nedjelje kad si slobodna jedno popodne do djeda. I da tamo prespavamo u našoj sobi... - Bolje da ti vidimo brata u gradu. Možemo izaći, pozovi ih negdje. A za salaš, gledaću ako bi mi opet roditelji otišli na selo. Mada... sada Mile zna za nas. Vjerovatno će provjeravati jesam li došla kući. - Može i tako. Ponudiću i Petru da izađemo. Mile se mora naviknuti. Neću ovako da se mučimo. Posao ti je težak, iscrpljena si, skrivamo se, vozim te, odvozim... Previše ti je to sve naporno. I tako su uspjeli dva puta u deset dana otići do salaša i noćiti. “Pazili su” kad Mile ide na selo... i onda to iskoristili.

********* Jedno veče su bili na Petrovaradinskoj tvrđavi, slušali muziku i uživali u večeri i pogledu na Novi Sad. On se smješkao i zafrkavao Dunju. Bila je u nekom romantičnom raspoloženju, tipično ženskom. Željala je da ti trenutci vječno traju. Kad su večerali, privukao je stolicu uz njenu i zagrlio je. Slušala je Tamburaški orkestar zaneseno, glave naslonjene na njegovo rame. On se osmjehnuo poljubivši je u kosu. - Šta si ono rekla da sam savršen? - pitao je šapatom uz njeno uvo, gledajući je tako zanesenu. - Aha.

- Kako si to ustanovila? - Ustanovila sam srcem. Možda nisi za druge djevojke ali meni odgovaraš savršeno. - Šta je falilo prethodnim momcima? - Aaa to tebe muči... Nisu bili pravi... Nisu bili ti. Većinom sam ih plašila svojim veselim bosanskim genima, dok je neke više interesovao ubrzani kurs anatomije. - Ja sam pravi? - Pravi i jedini. Ko krivi toranj u Pizi. - Pa jesam li pravi ili krivi? - Pa i jedno i drugo. Pravi si za mene, noge su ti savršeno krive, nije puno ali dovoljno da budu najljepše koje sam ja vidjela . - Imam li još šta pravo ili krivo? Ili najviše voliš moje noge... - Imaš, imaš mišu moj samo nije vrijeme sad za čas anatomije. Važno da sve što je pravo i krivo na tebi za mene savršeno.Volim sve na tebi – nježno mu reče ozbiljno ga pogledavši. Gledali su se očima punim ljubavi. - Stvarnoo... - prošaputa on napokon. - Aha. -Onda sam baš srećan... A ja bi te baš anatomski pregledao... - To mi je vrlo jasno. Ti si muško, vi bi da nam prvo pokažete svoju anatomiju... Ja sam žensko, prvo sam morala vidjeti mogu li ti dati srce a onda i ostalo.

100

- Oh, Dunjice moja slatka... - reče gledajući je i spuštajući usne na njene. - Mišu moj... To veče su odlučili da je ne vraća u njen stan. Nisu htjeli da se rastaju, a sutra je Dunja radila tek popodne. Pitanje je bilo samo kako će to Mile preživjeti ako shvati da Dunja nije spavala u svom krevetu. Srećom, u gužvi Mile nije registrovao tu činjenicu. Došao je kasno popodne umoran, otišao rano na spavanje i opet ujutro rano na posao.

101

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 17. Drugi put kad su išli na salaš desilo se nešto neplanirano. Čim su skrenuli na put, iza prvog drvoreda ugledaju poljoprivredne ma šine na putu i petoricu muškaraca. - Izgleda da se nešto pokvarilo – zaključi Mihajlo. Zaustavi auto iza njih i izađe. Nakon nekog vremena vrati se njoj u kola. - Dušo, odvešću te na salaš pa se moram vratiti k njima. - Dobro, samo ručaj pa idi. Ne brini snaći ćemo se ja i Isidor. Na brzinu je ručao, presvukao se i otišao. Ona je skuvala kafu i sa Isidorom prošetala do bašte. Taj dan je bilo oblačno, nije bilo vruće pa je on čeprkao po bašti. To mu je bila zanimacija rano ujutro i kasno popodne. Dunja mu je ponudila pomoć, pa su zajedno pregledali i oplijevili paradajz, nabrali paprika, zalijevali rasad... Tu ih je pronašao i Mihajlo. - Uživate vas dvoje? - veselo ih upita prilazeći. - Evo dušo polažem ispit kod Isidora! Ako ja ne budem znala raditi u bašti, krepaćemo od gladi kaž e mi... - Hahaha... uči se, uči. Je li ti lijepo? - upita je nježno saginjući se da je poljubi dok je čučala kod jednog paradajza. - Jeste, samo nam ti nedostaješ. Jeste li išta uspjeli? - Čekamo da dođe majstor, potrajaće. Nego... ljudi nisu ništa jeli od ručka. Kako stvari stoje nećemo biti gotovi do deset...

102

Bi li ti... i Isidor mogli da nam nešto spremite? - Pa naravno! Što me nisi zvao! Hoćeš li da ti sad spremimo da poneseš nešto? Pića, kafe? - Može. Ajde požuri, moram ići. Zaboravih ti reći... dolaze otac i brat. Muški dio porodice ćeš izgleda večeras upoznati. Dunja je otrčala da zajedno spakuju šta će povesti, dok joj je Isidor poslije pomagao oko večere govoreći joj gdje šta stoji i šta da spremi. Ispekla je i kobasice i šunke, otkrila da imaju veliki električni roštilj pa su ispekli još mesa i grilovali povrće iz Isidorove bašte. Po Dunjonoj procjeni hrane su napravili za bar četrnaest ljudi, a njih je sve skupa bilo sedam, osam. Međutim Isidor je tvrdio da su svi "ješni" i da ne štedi, samo da sprema. Prvo kola su došla oko 9 i 30. Isidor je izašao da vidi ko je. Čula je da se spominje riječ “tata". Bilu su to Mihajlov otac i brat. Otac je imao noge skoro preslikane kao Mihajlo. Osmjehnula se vidjevši to. Brat je bio drugačije građe. Nabijen, jak, malo niži od Mihajla. Ali isto smeđ. U licu je više ličio na oca i na Isidora. - Dođite, dođite, vukao ih je Isidor pod ruku. Snajka je tu - čula ga je Dunja. To je nasmijalo. Kad su ušli i srdačno joj poželjeli dobro veče, ona im pođe u susret. Radoznalo su gledali kako se vrti oko šporeta. - Dođite, dođite u kuhinju... na moj teritorij! - šalila se ona. Sjeli su za sto i posmatrali je kako radi. Bane je uzeo na sebe da se stara o piću, a Vitomir, zvani Pirga, je sjedio sa Isidorom i telefonirao. Nazvao je i Mihajla da je sve spremno i dogovarao s nekim majstorom da ujutro dođu k njemu. Ta živost u kući se prenijela i na Isidora. Kao jedino žensko između devet muškaraca nije se puno oglašavala. Zahvaljivala je majci koja je nju i sestru "muštrala" da pomažu u kuhinji.

103

Na selu su morale da kuvaju zimnicu. Obje su se bunile jer ih to nije zanimalo, ali ispostavilo se da je Ruža bila u pravu. Dunja je bila spretna u čišćenju i spremanju a Kristina je kao i majka voljela šiti. Najeli su se poprilično poluzagorenih i tvrdih Dunjinih i Kristininih ručaka, ali malo po malo naučile su. Jednom joj je, dok je čekala "ovacije publike", Mile rekao "da bi bilo bolje da je preskočila kuvanje". Ona je na to, onako temperamentna, pobjesnila. Zgrabila je šerpu i istresla sadržaj u sudoper, ljutito se izbečivši na oca "da od sada pa nadalje kuva sam ako mu se ne sviđa". Naravno, ostali su se valjali od smijeha. Tek oko jedan, njen "nastup" je okončan. Dok su jeli oprala je tave, tepsije i šerpe a onda tanjire i ostalo potrpala u mašinu. Bane joj je pokazao kako se rukuje s njom. Mihajlo je poveo za ruku u njihovu sobu. Vidjela je po pogledu da je položila ispit i da je ponosan na nju. Zaspali su umorni, a on je već u pet morao ustati. Trebali su do majstora on i Pirga. Naravno, ustala je s njim. Pomogla mu da je da se spremi i skuvala kafu za njih troje. Onda su ustali Bane i Isidor i za čas je kuća opet bila puna. Prije sedam došla je kuvarica Desa i zatekla nju i Isidora kako doručkuju i kafenišu. - Ooo... Isidore! Pa gdje nabavi tu ljepoticu ovako rano ujutro? Da nije zalutala k tebi? - zafrkavala ga je Desa. - Bogme nije! To je naša buduća snajka. Mihajlova. On ju je pronašao ponosno objasni Desi. I da znaš... razmišljam da ti dam otkaz! - Ajde? - neuplaši se Desa. Šta nisam ti više dovoljno zgodna? Nabavio si mlađu - namigivala je ona Dunji. - Mlađa, ljepša i zna kuvati - šalio se on.

104

- Pa bogme mogla bi ja onda u penziju... - Izdržite još jedno dvadeset godina Deso pa onda možete u penziju! - Još dvadeset godina?! - smijala se ona. Tako da je i to neplanirano upoznavanje prošlo sasvim dobro. Jedan dan, dok je bila na poslu Mihajlo je došao, ali ne sam. Došle su s njim Suzana i Gabi. Odmah su je napale što im je sakrila da je smotala Mihajla. Ostale su kod nje dvadesetak minuta pa ih je on odvezao kući.

105

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 18. U petak je Mihajlo prijepodne došao kod Dunje. Kad joj je javio da dolazi, otišla je do marketa i odlučila da ga pričeka ispred ulaza. Dok je stajala primjeti da komšija sa istog sprata viri kroz prozor. Bio je dokon i radoznao starčić i znao je sve šta se dešava u zgradi. Sad će sigurno zaskočiti Milu i tužakati Dunju da joj je u posjetu došao neki muškarac. Kad god bi njih troje nešto uradili, a stari ih vidio, tužio bi ih roditeljima. Ni oni njemu nisu ostajali dužni... Mihajlo je parkirao, a Dunja je stala ispod nastrešnice da ih komšija ne vidi kako se pozdravljaju. Prišao joj je i poljubio je, pa su zajedno ušli u zgradu. Umjesto na treći ona je stisla dugme za drugi sprat. On začuđeno diže obrve. - Objasniću ti... Kad su izašli iz lifta Dunja mu pokaže da bude tih. Polako su se peli uz stepenice. Onda mu na vrhu stepeništa daa znak da stane. On začuđeno stade. Ona priđe komšijinim vratima i nalijepi parče ljepljive etikete koju je dobila u marketu kad je kupovala voće. Pokaza mu rukom da krene. Zatvorivši vrata za njim baci mu se u naručje ljubeći ga. On je zagrli veselo se smijući njenim nepodopštinama. - Šta ovo bi? - Matori radoznali komšija. Onda mu mi stavimo papir na špijunku da ne može da nas gleda. Kud nas baš on dopade da bude vrata tačno nasuprot nas! Mihajlo se slatko smijao. - Znači, došao si mi u posjetu? - upita ga mazno i srećno.

106

Mogu da zaključam vrata... Imaš još malo vremena da se spasiš... Kad zaključam nema ti spasa, treći je sprat, ne možeš pobjeći, a ako pokušaš preko balkona do nas desno stanuje komšinica koja proždire muškarce... - Hahaha – slatko se smijao. Samo ti zaključaj vrata, da vidim ko će htjeti da se spašava. - Nažalost, nemamo puno vremena da se "igramo", Mile uskoro treba da dođe... - Šteta... baš bi se lijepo "igrali"... Saznala je da je obavljao neke poslove u upravnoj zgradi, gdje mu je i inače bila kancelarija. Bila je sama kući jer je taj dan trebala tek od četiri da radi. Nudio joj je da idu u grad, u kupovinu i na ručak. Skoro svako veče su izlazili. On bi se spremio, došao po nju i ako Dunja ne bi bila umorna izašli bi u grad, pa u stan i onda bi je vratio kući. Međutim, danas popodne je morao ići na salaš jer su imali posla preko vikenda pa je htio da je vidi prije nego krene. - Dušo, nešto sam razmišljao da ti treba auto... - Auto? - Da. Ovako ovisiš o nama, i prilično ti je naporno. Ako bi imala kola možeš sama da dođeš i u stan i na salaš... - O pa tebi je dojadilo da me vozaš! - Nije.. osmjehnuo se nježno. Nego bi mogli biti više zajedno. Neko malo polovno auto za tvoje potrebe. - Malo? Pa Mihajlo moje vozanje će ličiti na seobu naroda! Čas u stan, čas na salaš... Treba nam karavan! - Aaaa, to bi ti! Baš si zapela za karavan! - slatko se smijao.

107

Hoćeš da me tamo ispipaš... - Možda i to... Ne znam, možda da kupim neki jeftini mali pa da ga ostavim Kristini. - Pa šta ćemo sad? Hoćeš karavan ili mali? - A šta ćemo kasnije? Opet moramo mjenjati kola... - Kad nam se porodica uveća kupićemo tvoj ljubljeni karavan! Jel te to muči? - Pa da, sad jedno pa drugo... Previše para za kola. - A to te muči. Nikako da shvatim u čemu je problem. - A šta je sa tvojom Škodom? - Škodu mogu otkupiti nakon sedam godina. Firma je kupula auto na lizing, a ja plaćam gorivo. - A tako... Ja mislila da Škoda ide meni kad bude na rasprodaji... - Baš ti se sviđa Škoda! - smijao se slatko ljubeći je. - Aha, mislim da ni u jednom drugom autu noge ti neće izgledati tako seksi... Sjedili su na njenom balkonu zagrljeni. On je sjedio u pletenoj stolici držeći Dunju u krilu. Sa balkona je bio lijep pogled prema malom parku i centru naselja. Uživajući tako nisu čuli da je Mile ušao u stan. Ali je Mile čuo da ima nekog u stanu. Pa ih je tako zatekao na balkonu. Oni nisu vidjeli njega, ali je on vidio kako Dunja sjedi Mihajlu u naručju, grli ga ok o vrata i kako se cmaču. Zavrti glavom srećan što ih nije našao u još goroj pozi. Ali i ovo mu je bil o previše.

108

Vrati se u hodnik vičući "evo me, ima li koga"... Oni su ga lijepo pozdravili, i rekli da idu malo u grad. Kad je došla Ruža on je zaduži kao "goluba pismonošu" da prenese nekako mladom paru posebno "odobrenje"... Dozvolio je Dunji da povremeno može ostati s Mihajlom u njegovom stanu. Ruža je to uvijeno saopštila Dunji, a ona Mihajlu. Pa bi oni složili priču da su išli u grad, i kad bi se kasno vratili prespavali bi kod Mihajla. Htjeli su da budu pažljivi prema Milinoj "razbuktaloj" mašti...

********* Pošto ove godine neće moći da je vodi na more Mihajlo je odlučio da kupi i montira veliki plastični bazen na salašu. Dunja se čudila šta će mu to. Odgovorio joj je da želi s njom da se brčka u bazenu. I tako, dok je Isidor sjedio u hladovini na velikoj terasi njih dvoje su se brčkali u bazenu. - Je li ti lijepo? - upita je nježno dok su mirovali u vodi naslonivši se uz stranicu bazena. - Aha... a tebi? Možda bi pozvao još koju kupačicu u ovoliki bazen... - Svašta tebi pada na pamet... - smijao se. Imam dosta posla oko tebe, ne želim da se "pretrgnem". - Ma nećeš maco moja... čim primjetim da si lipsao ja ću malo do komšije da se ti odmoriš... - Hmm... Imaš li još kakvu ideju? Kao onda kad si mi pljunula u kafu... - Gabi ti je rekla? - Nije mi rekla...Vidio sam te sa prozora... I popio sam kafu...

109

- Mihajlo! Aaa...fuj! Popio si onu kafu?! A znao si! Pa jesi li lud? - Zašto? Pa to je bila prva razmjena između nas. Nadao sam se da ćemo razmjeniti...još neke "sokove"... - Aaaa! Fuj! Fuj! Ti nisi normalan! Ja sam strašno gadljiva. - E pa neka si. Kad voliš istinu, eto ti istina. - Baš si zafrkani Lala! Mirni, mirni, dok ne poludite! - Eto, sad sam se sjetio tvoje kafe pa sam se opet zapalio... Dolazi ovamo ždrebice, nemoj da moram da te vijam po bazenu, ovo je plastika, pući će pa će nas talas izbaciti na terasu pravo pred Isidorove noge... - reče pružajući ruke prema njoj. - Hahaha... - slatko se smijala bacivši mu se u zagrljaj. Vidjevši ih tako slatke, Isidor zaključi da je vrijeme da on ode na jednu dremku dok se oni tako fino brčkaju...

********* Iduće sedmice Mihajlo joj je saopštio da za nekoliko dana, u subotu mogu da izađu na predstavu pa onda na večeru sa Petrom i njegovom ženom. Opet je Ruža krenula da pregledava Dunjinu garderobu, prepravlja i dotjeruje kćer. Mihajlo je Dunji ponudio da idu u kupovinu ako želi da se dotjera. Bio je naviknut na modernu i dotjeranu majku i bratovu ženu, pa je želio da bude pažljiv i prema njoj. Čula je da često idu i u Segedin, Budimpeštu, a i u Austriju šopingovati. Dunja je to smatrala čistim zamlaćivanjem i pretjerivanjem. Odbila je da joj on kupuje garderobu, rekavši da je njen modni “stilista” njena majka, i da će se i dalje držati nje. Matrijali za šivanje nikad nisu bili jeftiniji i pristupačniji, a izbor je bio ogroman.

110

Nije bilo nikakve potrebe bazati po svijetu zbog toga. Ruža je dala sve od sebe prepravivši joj jednu crnu haljinu. Kupila je još istog materijala, ali tamno crvene boje. Napravila je haljinu u kombinaciji tih dviju boja. Isticala je lijepe Dunjine grudi i finu građu. Do bokova je bila uzana a onda se širila. Gore je bila uređena kao široka rol kragna, otvorena skoro do ramena i nabrana preko grudi. Divno joj je stajala. Složio se i Mihajlo da je Ruža majstorica.

********* Zato je jedan dan došao kod nje dok je Dunja radila, i navalio da idu kupiti materijale za šivanje. Da njemu i ostalima nešto sašije. Cijelo popodne su zajedno proveli. Vodio ju je na kafu i kolače. Ruži je bilo kao djetetu u prodavnici slatkiša. Kupili su materijala za sve, uz to i za zavjese i za prekrivač, Mili i Mihajlu za odijelo, njoj za komplet... Otjerao je jednog mladog prodavača i Ružu da slažu to u kola dok je on plaćao. Dao joj je iduća tri mjeseca posla. Ona se slatko smijala njegovom nestrpljenju, posebno kad joj je priznao kako se nekad jedva obuzda da ne kaže Mili da je Dunja njegova a ne više Milina. Ona mu je rekla nek sačeka dok bude imao kćer pa će vidjeti kako je to. Obožavaju oca dok ne odrastu, a onda ga preko noći zamjene “drugim” muškim primjerkom i oca zaborave. A ovaj se jadnik ne može naviknuti da nije više glavni kod svojih princeza... Uveče su došli po dogovoru da se nađu sa Petrom i Tanjom, njegovom ženom, vidjela je da se on široko osmjehuje gledajući je. Stidljivo se stisla uz Mihajla sjetivši se kako je prošao njihov prvi susret. - Ma je li to naša opasna Dunja? - smijao se slatko Petar zadirkujući je. Svaka ti čast! Pravi si majstor kad si opasnu Dunju uspio da središ...

111

Popili su piće pa otišli na predstavu u pozorište. A poslije predstave na večeru u jedan fini domaći restoran sa živom muzikom. Pustile su da njih dvojica vode razgovor. Malo je Dunja saznavala o njima, malo odgovarala na njihova radoznala pitanja. Vidjela bi ponekad kako je on nježno gleda. Nije krio da je ona kraljica njegovog srca. Njih dvojica su se dogovorili da se idući put sretnu u lovu, na salašu. Tad će biti Dunjino zvanično predstavljanje.

********* Nakon te večere priznala je majci da će ubrzo ići na salaš. I da će je tada službeno predstaviti. I da moraju Milu pripremiti jer će na salašu ostati nekoliko dana. Ruža je počela odmah da razmišlja kako da obuče i opremi kćer. Između ostalog, na spisak je dodala i svečanu haljinu. - Ma šta će mi svečana haljina? Idem na salaš! - bunila se Dunja. - Neka, neka! Svekrva ti je ko Engleska kraljica, jetrva isto, a ti bi išla u džins pantalonama! Vidiš kako se i Mihajlo lijepo uredi. Moraš da mu budeš ravna! Da budete lijep par! Kupila je opet materijala i sašila joj dvije haljine. Jednu večernju svečanu, a drugu šarenu za izlazak u grad. I usput je dobila jednu usku, jednostavnu ali provokativnu suknju sa šlicem. Na koju je on (ispostavilo se kasnije ) najviše kidisao... Čak je rekao i njenoj majci da joj suknja odlično stoji i da joj sašije još po tom kroju. Njih dvije su se pogledale pa se nasmijale, šta će...

112

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 19. U drugoj polovini septembra još je bilo vrućina. Po danu bi se temperatura popela i do trideset. On ju je zvao da će doći po nju nakon posla. Dogovor je bio da se Dunja presvuče kod kuće i nakon toga da idu u njegov stan. Došao je po nju, bilo je skoro podne. Dunja je radila ujutro a gazdarica popodne. Čekala ga je spremna, jer je bila vrućina pa da se ne sunčaju bez potrebe. Čim je sjela u kola iznenadi se vidjevši da su mu koljena gola. Usta su joj se odmah osušila. - Zdravo dušo... - poljubi je on nježno ne primjećujući ništa. Obavio sam do deset što sam imao. Ova tri dana su bila naporna... i jako si mi nedostajala. Već ranije joj je nagovjestio da će nekoliko dana imati dosta posla u firmi i na salašu pa je neće moći viđati kao inače. Samo bi u prolazu svratio na kratko da je vidi. Kad se smjestila u kola, krenuo je prema njenom stanu. Tamo je trebalo da se presvuče pa onda da idu do njega. Kratke pantalone na njemu bile su tamno plave, u safari stilu, sa jednim džepom sa strane a na drugoj nogavici bio je isto mali, više ukrasni džep prišiven naprijed. Dunja je pretpostavila da su dužine do koljena jer su se sad povukle kako je sjedio bar jedno petnaestak santimetara iznad koljena. Vidjele su se smeđe fine malje i zategnuti mišići. To Dunju podsjeti na njihove dodire i krevetske avanture. Kako bi bilo da sad spusti naslon njegovog sjedišta... - Mihajlo... kako to da si obukao kratke pantalone? - Šta, ne sviđa ti se?

113

- Ne sjećam se da sam ti dozvolila da hodaš u kratkim pantalonama po gradu... - Hahaha...to tebe muči... pa ajde onda više nešto uradi! Otkad si obećala, pa ništa! - pogleda je slatko se dureći. Izašao iz kola,a ona nije skidala pogled s njega. Smješkao se idući ispred nje i dozvoljavajući joj da uživa u pogledu. Obuo je fine sandale bez čarapa a gore majicu koja se raskopčavala na dva dugmeta. Pustila ga je da ide ispred nje da može da uživa u pogledu. Kad dođu u njegov stan... Ali, ni u Dunjinom stanu nije bilo nikoga... I tu se situacija zakomplikuje. Ustanovivši da su sami, on je zgrabi i privuče sebi. - Uf kako si mi nedostajala. Nikad nismo bili duže razdvojeni... Ruke su mu brzo i nemirno šetale po Dunji. - Mihajlo, Mihajlo čekaj može neko naići... - Ma neće... - nije htio da stane. Već joj je raskopčavao haljinu. Dok se on bavio svojim užicima zadovoljno mrmljajući, ona je poslala bratu poruku da vidi gdje su i kad dolaze kući. Davor je javio da je na bazenu a Kristina je otišla sa starcima na selo. Vratiće se večeras. Znači, stan je prazan do večeras... Dok je Dunja sve to ustanovila on je bio poprilično odmakao... I gdje će, šta će, završe u Milinom krevetu... Poslije je ona podgrijala ručak što je majka skuvala, pa su oboje ručali. Napravila im je i kafu jer nisu morali žuriti, a on je otišao prvi da se istušira. Okupala se i ona, a njega je našla u kuhinji kako sipa sok u čašu. Stajao je tako u peškiru ispred nje izbacivši jednu nogu i izazovno je pomjerajući. - Mihajlo...- opomenu ga Dunja. Zar ti nije dosta za danas iznenađenja?

114

Završio si u Milinom krevetu. - Obećavaš, obećavaš pa ništa. Da nisi kukavica sad bi zavukla ruke ispod peškira. - Jaa kukavica? Ja?! E pa Lalo da znaš da se nije rodio Bosanac koji je kukavica! Sad ćeš da dobiješ svoje! Dolazi ovamo! - naredi mu sa smješkom. Nije ga trebala nagovarati. Odmah se stvori ispred nje. Stade tik uz nju, gledajući je izazovno i stavljajući njene ruke na sebe. - Jao prelijepo moje... šaputala je dodirujući ga i milujući rukama po stomaku i golim grudima. - Dunja.. prošaputa muklo prislonivši joj glavu uz sebe. Ljubi me, ljubi... Ona osjeti slabost u nogama i sjede na stolicu iza sebe. Polako je izbacio jedno koljeno i njime dodirnuo njenu nogu. Razumjela je šta želi. Dunja napokon zavuče drhtave ruke ispod peškira. Dodirnu ga lagano prvo po koljenu a onda polako pomilovala i rukama ispita sve dio po dio, od listova do bokova... Bila je u potpunom transu. Onda ustane sa stolice i povede ga opet do kreveta. Legao je savinutih koljena a ona je sjela pored njega. Lagano, poljupcima kao povjetarac dotakla je svaki dio lijepih nogu od palca do butina. Bila je mirna, nije se obazirala na njegove uzdisaje. Sva koncentracija je bila posvećena da pregleda, dodirne i pomiluje te noge koje su je izluđivale. Kad ju je počeo vući sebi na krevet ona mu izvuče peškir i leže obučena po njemu. - Dunja...obučena si... - Aha..polako, još malo se strpi. - Joj... - protestvovao je.

115

Čvrsto ju je zagrlio oko struka dok mu je ljubila oči i lice. Onda se uspravi i poče da se skida. On pritisne njene bokove natjeravši je da sjedne na njegov stomak. - Teška sam ti... - Nisi nisi... želim da se dodirujemo. - Budi miran, sad ja uživam ti ćeš drugi put... - Oboje ćemo... oboje uživati - ječao je. Čvrsto držeći njene kukove uz sebe. Sagnula se milujući ga i ljubeći po licu i grudima. Suknju joj je svukao preko glave na brzinu. Dosta si me mučila dušo, dosta... - šaputao je. Nije mogao više da čeka. Ona mu dopusti da dalje vodi on. - Dođi, dođi ždrebice moja... dođi svom Mihajlu...namještajući je bliže sebi. - Mišu moj slatki... I tako se Milin krevet neočekivano nagledao "akcije" u režiji nestašne kćeri i budućeg zeta... Dunji je idućih dana svaki put kad bi pogledala roditeljski krevet iskakao osjećaj krivice...ali bi ga poklopio onaj vedriji kome se "akcija" svidjela...

116

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 20. Kako joj je i nagovjestio, sredinom oktobra vodio ju je na zvanično predstavljanje. Dunja i Mihajlo su stigli na salaš u četvrtak popodne. Otac mu je javio da su oni već tamo, a da će mu brat doći sutra. U subotu su dolazili ostali, tetka sa svojom porodicom, prijatelji s kojima su išli u lov... Na kraju ih je trebalo sve skupa sa Desom biti dvadeset i troje. - Jao Mihajlo! - zapanji se Dunja kad je vidjela svekrvu. Žena je bila, malo je reći lijepa. I da je sad u šezdeset i nekoj obukla minić muškarci bi popadali kad bi je vidjeli. - Šta je? - čudio se. - Pa nisi mi rekao da ti je majka ovoliko lijepa! Ti imaš njene oči. Na onim slikama u stanu se nije dobro vidjelo kad je na svakoj slici vas dvadesetoro. Jao, ako nam kćeri budu na nju... Moraćeš momke puškom razgoniti... - Hahaha... smijao se kad je shvatio šta ju je šokiralo. Svekrva je bila besprekorno dotjerana plavuša. Od frizure do kostima nježno lilave boje... Jedino joj izraz na licu nije izgledao kao topla dobrodošlica. Bila je ozbiljna i namrgođena. - E, da Mihajlo...imaš i njenu facu kad se namrgodiš. Vidiš, ovako ti isto izgledaš kad ti nešto nije pravo! On je nastojao da se suzdrži od smijeha jer su im se otac i majka približavali. - Šta sad da radim, da joj poljubim ruku? U obraz ne smijem, pokvariću joj šminku – mrmljala je sebi nervozno u bradu.

117

Kad ih je Mihajlo predstavio, majka je odmjeri s visoka i pruži joj mlako ruku. - Zdravo draga, dobrodošla – reče joj isto mlakim glasom ne pokazujući namjeru da je poljubi. - Dobar dan. Hvala na dobrodošlici... draga – veselo joj odgovori pomalo zbunjena Dunja. Njih dvojica se pogledaše, suzdržavajući se koliko su mogli. A svekrva na ovaj Dunjin humor podignu savršenu obrvu. Bane joj je srdačno pružio ruku, veselo joj se i ohrabrujuće smješeći. "Ova izgleda kao Teodora! Kao da ima neka mašina koja ih štanca sve na isti kalup... Al staću ja tebi nekako na rep" zarekne se Dunja u sebi. “Ako treba rodiću petoro samo da ti idu na živce! Nećeš ti tu meni izigravati princezu! Dva ribanja kupatila nakon muškog tuširanja i presvlačenje ukakanih pelena začas urade da princezi padne kruna s glave...”

********* Tako je u četvrtak je imala priliku da se upozna s roditeljima, da se malo navikne, jer ju je u subotu čekalo vatreno krštenje. Petak ujutro za doručkom ih Dana podsjeti da svi zajedno idu uveče u restoran. Mihajlo je zabrinuto ponudio Dunji da odu u grad i kupe joj nešto garderobe za večeras. Nije se sjetio da trebaju ići u restoran. - Ne treba da brineš. Ruža mi je sašila svečaniju haljinu. Poslužiće za tu priliku. Pokazaću ti kasnije. Oko deset su došli Vito, žena i kćer. Djevojčica je bila slatka a žena je bila jako uređena. “Još jedna Teodora” pomisli Dunja...

118

Međutim, imale su puno posla pa nije bilo vremena za velike priče. Dana im je podijelila zadatke i tako su skoro do ručka radile. Sve su žene u kući radile, kuvale, spremale... Desa i Danica su bile glavne a Marijana, Vitina žena, i ona pomoćnice. I Marijana je bila sličan tip kao svekrva i Teodora, ali ipak je radila s njima što bi joj rekle. Nije išla u baštu, za to je Isidor “ovlastio” Dunju i Desu, ali je znala oko kuvanja pa je tu pomagala svekrvi. Za pranje, čišćenje i raspremanje po kuhinji bila je zadužena Dunja. Dunja stvarno nije mogla Dani ništa da prigovori. Vidjela je da se ne buni na to što služi tolike goste, ali bila je previše hladna i racionalna, gledajući iz perspektive vatrene Dunje. Njoj je prigovorila da previše mazi Mihajla i da će joj se tako popeti na glavu. Ona je bez pardona tretirala svu svoju trojicu muškaraca, i sinove i muža. Svi su je slušali, radila je ona, pa je to zahtjevala i od njih. Dunji se učinilo da je ona u pravu. Svidjelo joj se kako je odgojila sinove. Bili su muškarci a opet su znali red i poštovali poredak u kući. Zaključila je da će biti dobra baka jer neće previše razmaziti djecu. Posebno će dobro utjecati na mušku unučad. Kad je to shvatila malo je odahnula. Bojala se da je Dana nije već unaprijed otpisala i da će joj praviti probleme jer je favorizovala Teodoru.

********* Pred ručak došla su njih trojica. Bili su u polju, došli su ručati i namjeravali su se ponovo vratiti na njivu. Dok su čekali da ručak bude poslužen Mihajlo nju odvuče na stranu. - Dunja, rekla si da ćeš mi pokazati haljinu...

119

- Sada? - Pa ima još pola sata do ručka. Mogu to i same završiti. Mihajlo doviknu majci da će se njih dvoje brzo vratiti. Kad su došli u svoju starinsku sobu ona izvadi haljinu iz ormara. On se izbeči vidjevši je. - Svaka čast! Majka ti je prava majstorica! Ajde navuci je na brzinu da vidim kako ti stoji – odjednom krene da je nagovara. - Mihajlo... nemamo sad vremena, kad se budem spremala večeras vidjećeš... - Ma ajde, to ćeš ti za minut... - svilenkastim glasom ju je bario. Dunja popusti, brzo se skine i navuče haljinu iza starinskog paravana. Oči su mu se sjajile kao dvije staklene kuglice. Samo što nije krenuo da se oblizuje... Dunji bi jasno da će se teško izvući. - Jao... kako lijepa haljina... a kako ti samo stoji... - polutiho joj je djelio komplimente dok joj se približavao. Obuhvati je oko struka i privuče sebi razgledajući haljinu. - Mihajlo izgužvaćemo haljinu... - Ma nećemo... vidiš da se ne gužva - stisnuo je materijal u ruci. Onda opet spusti usne na njen vrat povlačeći joj haljinu nagore polako uz nogu. - Mihajlo... ručak... tvoja majka - pokušala je da mu kaže. - Ššš... nemoj mi sad o njoj! - prošaputa nestrpljivo malo se sagnuvši da može da je ljubi po bradi ispod vrata. Jao... kako lijepa haljina... lijepa dahtao je zapuvano. Nije znao gdje bi radije pipkao haljinu gore ili dolje...

120

Kleknuo je odjednom ispred nje, zadigao jednom rukom haljinu iznad koljena dok je drugom prelazio po Dunjinoj desnoj nozi. Mrmljao je sebi nešto u bradu i uzdisao. - Mihajlo... - Dunja je nesigurno stajala na nogama naslanjajući se na komodu. Mihajlo... ne mogu više stajati... trebamo se vratiti... - A? Eto vidiš da moramo u krevet! - zaključi slavodobitno. Brže bolje raskopča joj cipzar i za čas se haljina nađe na podu. - Lijepa haljina, al' ti si još ljepša bez nje - zaključi oduševljeno kad shvati da nema grudnjaka. Haljina je imala na sebi ušiveni. I onda zaboravi da moraju požuriti pa se pozabavi natenane... Kad je nestrpljiva gospođa Dana htjela da pošalje po njih dvoje, skoči Isidor. - Ne! Doći će oni sami. Kad ogladne, doći će. Onda su i ostali shvatili na šta Isidor cilja, pa su se zafrkavali na njihov račun. Kasnili su samo dvadesetak minuta... Svi su se pravili nevješti i niko ništa nije komentarisao! Ručak je protekao u lijepoj atmosferi, očekivali su večeras prve goste. Trebala je da stigne Mihajlova tetka sa mužem i sinovima, i još dvojica Banetovih prijatelja. Sve je bilo spremno za doček i smještaj. U subotu kasno naveče prva grupa je namjeravala da krenu u noćni lov. Drugi su se radije odlučili za to u nedjelju ujutro. One su sve raspremile poslije ručka i obavile pripreme za subotu ujutro. Ostalo je da se malo odmore uz kafu na terasi i da se spreme za večeru.

121

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 21. Mihajlo i Dunja su u restoranu sjedili uz starinski zid od cigala. Ubrzo nakon što su stigli u restoran Banetu su prišla dva starija muškarca i započela priču s njim. Izgleda da su i oni imala poljoprivredna imanja jer se razgovor vodio oko toga. Bane ih je pozvao na piće za njihov sto, što su prihvatili. Mihajlo je bio miran, nije se previše oglašavao. A razlog tome je što se bavio drugim stvarima pa ga očev i bratov razgovor nisu zanimali. Njegova noga je bila uz njenu, ruka mu je bila na naslonu iza njenih leđa nježno je dodirujući prstima po leđima, ispod grudi, po ruci... Oboje su bili dekocentrisani i neraspoloženi za razgovor sa okolinom. Niko se nije obazirao na njih dvoje osim Dane. Svekrva bi ponekad pogledala upozoravajuće u njihovom pravcu. Al' se pravo izbeči na njih kad primjeti šta je Mihajlo naumio. On se samo mirno osmjehne vidjevši majčin pogled i spusti poljubac na njene usne. Nestašno joj se osmjehne i namigne, dok ih je Dana namršteno gledala. Ni Dunja nije hajala za Daninu namrštenost. "Bolje bi joj bilo da se manje mršti jer bi drugi put mogla doživjeti da vidi kako sjedam Mihajlu u krilo, pa da vidimo šta će onda vrla svekrva reći..." pomisli Dunja u sebi nestašno. Kad su se vratili s večere i povukli u svoju sobu, Mihajla je interesovalo kakve utiske ima. - Je li te majka preplašila ova dva dana? - Nije. Stvarno nije, malo sam se brinula... željela je drugačiju ženu za tebe... Jedino mi je prigovorila što te previše mazim.

122

Moj djed i stari ljudi oko njega govorili bi tako za nekoga po selu “bio dobar momak, al' kad se oženio učinila ga žena nizašta”... Pa ti se majka boji da i ja ne učinim tebe "nizašta”. Doduše, ovi stari su to govorili kad bi žena zajašila mužu za vrat pa nije smio pisnuti... Ja ne namjeravam to tebi uraditi, ali se tvoja majka plaši da sam popustljiva prema tebi. Moraće mi malo pogledati kroz prste što se tiče tebe, ali nemam ništa protiv da bude tako stroga i principjelna prema unucima. Doduše i ovaj drugi način odgoja, kao kod moje majke mi se sviđa, ona je nas mazila i pazila ali opet nismo ispali loše. - Niste dušo! Posebno što ste vas dvije, i ti i Kristina, ispale prave i tople žene. Mojoj majci je drugačije, ima sinove pa može biti i hladnija i oštrija, a Ruža je vas naučila da volite i da dajete onima koje volite. Ne bi volio da te je odgojila moja majka. - Slažem se. Ruža je bolja za odgoj kćeri a tvoja majka je za muške. Tako ćemo im i gurati unučad. Tvojoj majci dječake, mojoj djevojčice, ako ih bude više da ne stižemo sami... Slatko se smijao na taj raspored. - A osvojila sam ti majku najviše činjenicom da se neće morati preseliti na salaš. Mi ćemo biti tu, pa tvoj otac može biti češće s nama, a ona će biti u stanu pa dolaziti povremeno s njim. - Jeste, ostavila si je bez teksta... Dunja... ono o maženju... nećeš valjda slušati moju majku – durio se zabrinuto. - Ma ne brini... ti si moja maza... nek ona priča šta hoće – reče mu milujući ga po kosi. Na to on srećno uzdahnu i samo što ne zapjeva, pa je privuče sebi...

123

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 22. Rano ujutro, dok je ona mirno spavala, on je sjeo u kola i otišao u stan po prsten. Kad se probudila vidjela ga je da sjedi do nje na krevetu i gleda je. Osmjehnula mu se srećno i mazno pruživši ruke prema njemu. Sagnuo se sa osmjehom i poljubio je. - Jesi li se naspavala? Ajde ustani vodim te negdje... - Gdje? - Vidjećeš... Obukla se, popila malo kafe, a onda su s rukom u ruci krenuli preko salaša i njiva do šumarka. Nisu puno pričali, uživali su zagrljeni, gledajući se povremeno s ljubavlju i razumjevanjem. Izgleda da je htio nešto da joj pokaže. Kad su stigli do šumarka on odjednom stade, stisnuvši joj ruku da i ona stane. Gledao ju je nježno s puno ljubavi smješeći se. Zavuče ruku u džep i izvadi malu starinsku kutijicu. - Onda hoćeš li biti moja žena? - upita je nježno dok ga je gledala nasmješeno. - Ne bih to propustila nizašta na svijetu... Biću tvoje sve što želiš... - Prsten je bio gradu, mislio sam te odvesti na večeru... - Ih, to je bez veze. Ljepše je ovako, sad smo glineni golubovi ovim pijanim lovcima a ti me prosiš. Ma koja cura to ima.Još ako me popneš na svog konja sutra kad ludaci prestanu juriti jadne fazane i zečeve, biću u sedmom nebu.

124

Valjda nas neće upucati u guzu kao tvog oca... - Ma neće, djed kaže da stari vrti guzom ko žensko, a Papan čim vidi bar nešto slično žensku... Dobila je divan starinski prsten njegove bake, i obećanje koje mu je pročitala u očima da će imati divnog muža, oca svoje djece i prijatelja. Vrativši se na salaš sreli su već prve pridošlice. Kako je ko stizao Mihajlo ili Dana su predstavljali Dunju. Tokom cijele subote sve do kasnih popodnevnih časova gosti su pristizali. Dunja je pomagala u kuhinji najviše oko ručka i večere, jer je doručak već bio pripremljen. Uveče su se družili uz pjesmu i svirku a prva grupa, u kojoj je bio i Mihajlo, se spremala za noćni lov. Nakon što su se lovci otišli, Dunja isto ode na spavanje. Mihajlova tetka, Dana i još neka rodbina su ostali još malo da pričaju. Dunja zaključi da je bolje da ujutro bude odmorna i da pomogne ako treba.

125

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 23. U nedjelju ujutro Dunja se probudila iza šest časova. Mihajlo je spavao dubokim snom. U sobi je bilo predivno. Toplo, udobno, neka fantastična energija. Kao u onim idiličnim opisima života na salašima. Osjećala se srećno, voljeno, zaštićeno. Nježno ga je pogledala. Njoj najdraže, najvoljenije, najsavršenije biće na svijetu... Ta joj sreća daa elan da skoči, spremi se i usput složi i njegovu razbacanu odjeću. Malo podstakne vatru i nabaca drva u staru zidanu peć, da mu bude toplo. Nježno ga pomiluje i odluči da mu skuva kafu i pripremi doručak. I ako treba da nešto pomogne u kući. Osjetila je kad je legao nježno je poljubivši, samo nije znala koliko je bilo časova. Čim je otvorila vrata nove kuće osjeti miris pečenih kolača. Neko je već bio vrijedan. One su nedjeljom u kući imale slobodan dan. Taj dan Ruža nije dozvoljavala da išta rade, osim neophodnog kuvanja. Ostatak su provodili u šetnji, druženju... Nedjelja je bio dan odmora i dan za porodicu. - Već si ustala? - začudi se Desa kad je vidje. - Jesam, navikla sam da rano ustajem. - Hoćeš kafu, doručak? - Ma ne brinite, sama ću ja to! Ne treba niko da me služi. Pošto ostali spavaju mogla bih iskoristiti da nešto uradim dok je mir. Vidim da su malo zaprljali pod i tepihe pa šta mislite da ja malo sredim kuću? - Ti ćeš da sređuješ? - Desa je mislila da je dobila temperaturu i da joj se pričinja da je ovo čula.

126

- Pa da... Ja bih to dok nema gužve malo sredila, pomogla i vama u kuhinji... Desa nije ništa rekla. Pokaza joj usisivač, metlu, pribor, i pusti je sve gledajući i ne vjerujući. Ma gdje li onaj mali nađe ovu?! Nakon sat vremena došla je po malo kafe i parče štrudle. Nastavile su da sređuju kuhinju, ostavu, prave spisak za kupovinu. Kad je Desa počela da peče kolače Dunja je bila zadužena da modlom vadi kolačiće i puni štrudle nadjevom. Tako ih je našla Dana. Obje zaposlene i uigrane kao tim. Već je prošlo 8.30. Dana pogleda u Desu a ova samo slegnu ramenima. - Dobro jutro - ljubazno Dunja pozdravi Danu kad je spazi. - Vas dvoje već ustali? - Mihajlo još spava. Došao je pred jutro iz lova. Ja sam legla ranije pa sam se naspavala. Valjda će se sad brzo svi buditi. - Kako ko. Neki će tek prije ručka. I Mihajlo će bar do podne... - Podne? - začudi se Dunja. - Vidim da ste vi već daleko odmakle. Šta je još ostalo? - Kasnije samo treba pripremiti prilog i salate. Sad pečemo turu kolača. Dunja filuje i zamotava. Meso za ručak ćemo staviti za dva sata, a doručak treba samo servirati. - Pa onda ja mogu namiru popiti kafu! - Možete i vi i Desa da sjednete. Neka i ona odmori, cijelo je jutro na nogama. Ja ću pripaziti što treba i nabrati povrće u bašti . A onda za sat vremena idem probuditi Mihajla - ljubazno Dunja ponudi svekrvi nadajući se da će se napokon malo oraspoložiti. - Onda neće do četiri popodne izaći iz sobe - prošaputa Desa brzo Dani.

127

Dunja je za to vrijeme gledala kroz staklo šporeta jesu li kolači "krenuli”. - Vidjećemo kad ode. Do sad je on njima nosio kafu u krevet. Ovo je prva koja nosi njemu... - razglabale su one uz kafu kad je Dunja otišla do bašte da nabere povrće za supu. - Gdje je samo nađe? Oriba i usisa sve za sat ipo! Bogme ja ne bi stigla ni za tri! - Mladost, moja Deso, mladost... - Ako se "raskantaju" gledaj da je nekako zadržimo, ponudi joj pos'o! - Nema šanse, prije bi nas Mihajlo sve pobio! Jesi li joj vidjela prsten na ruci? Bane mi reče da je Mihajlo juče otišao negdje autom prije šest ujutro... A rekao je da babin prsten ne da a ni jednoj. Nego će kupiti drugi kad se bude ženio. Kad ono... Bilo mi je sumnjivo prije četiri mjeseca kad je odnio babin krevet u svoj dio salaša. Jesmo li se svi čudili kud će s krevetom? A on izgleda namjerio Dunjicu strpati u babin krevet! Izgleda da mu je trebalo više vremena nego što je mislio... A ti si crkavala od smijeha misleći da je nagovorio Teodoru da spava u staroj kući! Kad ono nije on mislio na Teodoru... - Vidiš ti kako je mudar. Ko bi rek'o... Sve druge je dovodio u novu kuću a ovu "spakovao" u staru... - Da je drugima ponudio da spavaju u staroj kući bez kupatila i da moraju same ložiti peć, odmah bi ga ostavile! Neke nisu ni dolazile na salaš, nisu htjele da čuju... - A ova jadnica pristala... Pa bo'me, zaslužila je da je onako pazi i mazi. A kako je samo on živno! Bio je dosta nervozan zadnje vrijeme. - Ljubav, moja Deso, ljubav...

128

- A kako ju je samo izdresir'o! Mi mislili Mihajlo fin, kad on izgledao znao šta traži... - Ma nije je on izdresirao, šta ti je! Takva je. Majka je izdresirala. Samo je baš zatreskana u Mihajla pa mu sve ugađa. Mislim da ga nijedna nije voljela kao ona. A briga njega hoće li ona išta drugo raditi osim da njemu udovoljava... Odmah bi on njoj unajmio kućnu pomoćnicu. - A, misliš da je tako? - Ma kad ti kažem! Već se saglasila za troje djece. Rogovi mi narasli kad sam to čula. Šta će im tolika dječurlija? Ali bojim se da ne vredi govoriti. Kako se gledaju, biće njih više od troje! Naskakaće ko zečevi jedno na drugo i samo izbacivati jedno po jedno. I eto ti za čas moj sin prešiša i kineski natalitet! - Ma ajde biće veselo! - Stari je poludio od sreće od kad je došla. Bude li prvo muško sve će prepisati na njega! A ja i Bane? Nas će preskočiti? Ona došla juče i on odmah da joj sve prepiše. - Aaa... nije Isidor lud! Em mu je obećala troje, em da će živjeti s njim na salašu. A još vrijedna... Zna on kao i Mihajlo šta valja... - Bar je mene oslobodila da se ne moram preseljavati na salaš! Rješila mi je veliki problem moram priznati. Ma ko bi se tome mogao nadati. N isam ni u snu pomislila da bi mogla dobiti snaju koja bi htjela živjeti na salašu! Sad izgleda da je moj samozatajni sin to cijelo vrijeme tražio. Svaki dan sve više liči na svekra. A mi smo tek od kad je ona došla shvatili šta mu se cijelo vrijeme mota po glavi. - Mihajlo, Mihajlo... - nježno ga je zvala pokušavajući da ga probudi. Nije se puno obazirao. Spavao je i dalje. To je nasmija.

129

Kako je u snu imao lice nevinog djeteta. Nježno mu prstima dodirne lice milujući ga... - Mihajlo, mišu moj slatki - tepala mu je raznježeno. Nakon desetak minuta počeo je da se budi. Odmah se osmjehnuo vidjevši je. - Ustala si? - Odavno, slatko moje. Donijela sam ti malo kafe i kiflica da se razbudiš. - Koliko je časova? - Prošlo deset. - Pa još je rano! - Rano? - Aha. Sad znam zašto si me probudila... reče joj tajanstveno. Pogledao je po njoj. - Kad me budiš rano onda moraš biti i ti spremna... - Ja? - Aha. Trebala si biti neobučena. A ti imaš na seb i odjeće kao da smo na Antartiku. - Malo si se zafrkao. Vani je jedva deset stepeni, pa ćeš me teško nagovoriti da se skinem. - Onda ću morati sam da te skidam. Mnogo, mnog o bi me obradovalo kad bi ti to sama učinila i došla meni u krevet. - Je li? Mnogo bi se obradovao? - Strašno bih se obradovao, straaašno...

130

- E pa dobro kad je baš tako.. Kad se skinula u veš pružio je srećno ruke prema njoj... - Dođi, dođi, srce moje da tebi tvoj Mihajlo izmjeri temperatur u... Sva mi goriš... - mrmljao je zadovoljno. - Sram te bilo... Nekako je uspjela da ga prije podneva izvuče iz kreveta. ********* Bane je žurio preko terase, nisu mogli da pronađu nogare od kotlića. Neko reče da ih je posljednji uzimao Mihajlo. Kroz kuhinjki prozor ugleda Dunju kako mjesi rukama neko tijesto. A ugleda i Mihajla kako se izgleda muva oko nje. Obiđe s druge strane i uđe na verandu. Ušavši preko trpezarije u kuhinju vidje samo Dunju. Nešto je pogledavala prema podu. Izgleda da im je nešto ispalo pa Mihajlo traži. - Zdravo Dunja! Trebaju nam odmah nogari od kotlića. Mihajlo ih je uzimao. Upitno je gledao u nju, imala je neki čudan izraz lica. - Aaa...ovaj ne znam... nisam vidjela Mihajla... - Nisi? - Bane se pitao je li dobro razumio. Htio joj j e reći "pa eto ti ga čuči pored nogu" ali se uzdrža. Dobroo.. ništa onda... ako ga vidiš reci mu da tražimo nogare... Krenuo je da zatvori vrata kad začuje njega: "u Škodi su tata, u Škodi!" - Dobro hvala sine... ovaj, hvala Dunja! I ode da ne prasne pred njom u smijeh. Mangup jedan! Prolazeći preko terase čuo je kako ona viče : "Mihajlo! Kako ti mene znaš osramotiti! Izlazi odatle!"...

131

********* Gdje je Mihajlo upita Isidor. - To ti baš ne bi znao objasniti! - Kako ne bi? Znaš ili ne znaš! - Vidiš tata, kad sam došao u kuhinju vidio sam da Dunja mjesi neko tijesto a da on čuči pored nje, međutim kad sam pitao gdje je kotlić ona reče da ne zna ni gdje je Mihajlo. Da ga nije vidila! - Ma šta bulazniš, kako nije vidjela?! Jesi li rekao da joj je kraj noge! - Jeste tata to sam vidio ja! Ali ona kaže da nije tu gdje sam ga ja vidio! - Ajde popi jednu rakuju pričaćeš suvislije! - Ma tata, očito se vrtio oko nje, pa joj je rekao da ne kaže da je tu. Njoj ruke do lakata u tijestu a on je valjda koristio priliku što ne može da se obrani pa se zalijepio uz nju. - Ih, deran moj pametni... Kako se samo sjetio! - Mene bi više čudilo da nije...

132

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 24. To veče nakon kotilića imali su divno druženje. Dunja je primjetila da ih nešto zagledaju i da se nešto domunđavaju. Veče su divno proveli, uz veliki kamin, nije znala da lijepo svira gitaru. Mihajlo, brat, otac, djed, tetkin muž, sin, svi su nešto svirali. Mali salaški orkestar. Na jednoj pauzi on joj je prišao, sagnuo se, poljubio je, i uz sufliranje sa strane rekao joj da će nešto odsvirati za nju. Dopustila mu je da sam izabere i odsvira koju pjesmu želi. Kad su pošli na spavanje ona odluči da mu kaže. - Mihajlo... - Mmm - mirno je pogleda dok su držeći se za ruke išli prema svojoj sobi. - Nešto sam primjetila... - Šta? - Kao da ti se brat i ostali nešto dogovaraju. - Dogovaraju? - Postoji li mogućnost da nam naprave neku šalu? Nešto na naš račun, novi smo par pa da nas malo zezaju. - Vidila si ih da se domunđavaju? - Nisam sigurna, možda? Jesu li to radili do sad? I šta bi to moglo biti? - Lakše bi bilo reći šta ne bi moglo biti. Ali kad bi ja to radio, a radio sam ko zna koliko puta s njima, ja bih napravio zamku u našoj sobi. Izolovani smo, niko neće čuti..

133

- Pa šta ćemo? - Idemo prvo provjeriti sobu i krevet, ormar? - Ajmo. Pregledali su sve, ništa nije bilo sumnjivo. - Idemo razvući crevo za vodu, od štale do nas. Držeći se za ruke, baterijom odoše do štale, navidaše crevo i razvukoše ga do prozora. - Kad ih čujemo ti ćeš kroz prozor izaći, obići oko kuće do štale, a ja ću razvući ostatak creva preko sobe do prozora kraj ulaznih vrat a. - Dobro - sretno se kikotala. O, kako joj je bilo lijepo sa svojim voljenim... - Nađi deku pa ćemo staviti u krevet da misle da spavamo. I porazbacaj veša po sobi kao da smo se skinuli goli. - I to? - Ako ih čujemo na vrijeme još ćemo malo uzdisati... znaš ono "oh Mihajlo"... i slično. Dunja se zacenula od smijeha. - Jesu li ti već nešto ovako radili? - Nisu do sada, radili smo Pirgi, ocu, meni, ali nikad nekoj mojoj djevojci. Izgleda da su sad odlučili da je vrijeme i za mene i moju buduću. - Šta ćemo sad? - Ništa, leći ćemo obučeni i spremni. I tako su čekajući u zasjedi ležali zagrljeni pričajući o sebi...

134

Nakon skoro sat ipo u tišini se začuje škripa. Njih dvoje skoče na noge. Ona namjesti deku na krevetu, a on se prišunja prozoru. Vidio je da se pomjera nešto veliko. Kao da su kola. Nije mogao da razazna jasno. - Idi brzo pusti vodu već s u spremni. Pomože joj da izađe kroz prozor, a on uvuče crevo i razvuče ga do prozora pribivši se uza zid i uperivši crevo u praznu kantu. Ako voda krene da ne poplavi sobu. Čuo je da jedan govori "okreći, okreći". Onda drugi govori " ti pališ". Treći glas upita "spremni?". Voda još nije došla. Odjednom začuje neko šuškanje i shvati da neko petlja oko prozora. Lagano prozor popusti i rastvori se. "Gadovi bezobrazni" pomisli Mihajlo i tad osjeti da crevo otežava puneći se vodom. Odjednom se kroz noć prolomi zvuk sirene montirane na Ladi Nivi i dva ogromna reflektora za lov bljesnu obasjavši sobu kao da je dan. - Alooo, golupčići gdje ste! Ustajte! Zora svanula! - prodera se milo Papan.Vidjevši razbacan veš svuda po sobi počeše se smijati. Voda šiknu, Mihajlo kao revolveraš iskoči iz zasjede i krene da ih žestoko tušira. Od iznenađenja počeše se povlačiti, smijući se i vičući da su provaljeni. A Dunja je veselo stajala iza njih podbočivši se i previjajajući se od smijeha. - Šta je momci, ne odgovara kupanje? Bježeći vozač je pritisnuo sirenu pa je bježanija bila popraćena zaglušujućim zvukom zavijajuće sirene. U kući se počnu paliti svjetla, svi su izlijetali iz svojih soba. - Šta se dešava? - upita bunovni Isidor. - Opet su napravili neku papazjaniju! Čujete li kako ona idiotska sirena zavija – dosjetila se Dana.

135

U kuću grunuše njih petorica mokri do kože. S jedne strane uspavani i bunovni, s druge mokri. - Šta ste sad uradili? Biće nešto Mihajlu i njegovoj! A zašto ste mokri? - I ti mator konj u tome učestvovao? - začudi se Dana vidjevši Papana. - Provalili su nas i dočekali u zasjedi! Dovukli crevo i direktno u nas. - E neka su! Svaka čast – smijao se Isidor. - Sigurno nas ona provalila. A on se sjetio kako da nas sredi – javi se Vito. - Ahaha... - smijao se Isidor. Ajte 'vamo mokri momci na vruću rakiju da vas častim! Ih, sad bi je izljubio! Biće ona i deran proslavljaju pobjedu... A oni su stvarno proslavljali. - Dunjice, ovo me baš zapalilo. Jel' tebe? Žestoko je ljubio pritiskajući je na starinsku komodu. Onda je zagrli, zavrti i spusti na krevet. - Uh Dunjice, svidio mi se onaj zov sirena... Baš je djelovao na mene... - Mihajlo, mišu moj... - Dođi, dođi svom Mihajlu ždrebice moja! Uh, kako te volim! Bože, kako te volim! - I ja tebe ljubavi moja. Dođi, dođi mišu moj vreli i slatki... Ujutro ga je našla kako je gleda. Ona podignu obrve a on se sagne gledajući je u oči i poljubi je jako nježno. - Volim te. - I ja tebe volim.

136

- Svidjela mi se noćašnja priča. Dunjice, teško mi je kad pomislim da te večeras vraćam kod roditelja. Zato želim da se što prije vjenčamo. - Kad bi želio? - Onako kako smo razgovarali krajem januara. Ako ćemo imati malo vjenčanje. A ako ćemo imati veliko, treba vremena pa najdalje do kraja februara ili početkom marta. - Kako želiš. - Ti ne bi htjela veliko vjenčanje? - Nisam puno o tome razmišljala. - Mislim da moji žele veliku svadbu zbog prijatelja a nekako mi se čini da ti zaslužuješ lijepu svadbu. Samo mor a biti do početka marta. - Dobro. Moram reći svojima. Tvoji trebaju doći mojima i još dosta toga. - Sad da zepečatimo dogovor... Kad su ušlu u novu kuću bilo je već deset, trezarija je bila puna, svi su se skupili na doručku. Vidjevši ih, počnu aplaudirati a neki i zviždati. - Stižu golupčići! - Evo nas, evo. Imamo za vas jednu vijest... Odlučili smo da se ubrzo vjenčamo. Za otprilike tri, četiri mjeseca. Pljesak, zvižduci, čestitanje. Djed im priđe i izljubi ih. - Derane djedov! - oči su mu bile pune suza. - Pa Mihajlo kako ćemo se spremiti? Zašto tako brzo? - odmah je Dana reagovala.

137

- Zato što ne želim da počnemo živjeti u stanu, pa da se opet selimo za nekoliko mjeseci. Mi ćemo polako preći u novu kuću. Namještaćemo poslije vjenčanja. Dotle ćemo biti u staroj kući.

********* Dunju je Mihajlo dovezao sa salaša u ponedjeljak ujutro kad je krenuo na posao. Na salašu su ostali Vito, tetka sa mužom, Bane i Dana. Imali su još nekoliko dana posla na salašu pred zimu. Nevoljko se rastajući od nje, tražio je da obavijesti svoje. - Dunja... čini mi se da smo godinama već zajedno, neobično mi je da te dovozim kod Mile. Ne želim da ovo dugo traje. Reci svojima da moji hoće da dođu da ih upoznaju i onda da te isprose. Što prije. Nek se Mile što brže navikne. Tako je Dunja po zadatku obavjestila svoje da je dobila prsten i da Mihajlovi žele da se upoznaju i dogovore zvaničnu vjeridbu.

138

********* Jedan dan kad se vratila s posla našla je majku kako pegla i sređuje odjeću. Jedva se suzdržala od smijeha gledajući je kako pregledava zelenu haljinu da nije negdje zaprljana ili oštećena. Kad bi samo znala da je Mihajlo ovjerio njen ručni rad... Kad jednom bude prilika, obradovaće je tim podatkom... A dani koji su proticali bilu su za Dunju kao da ih provodi u raju. Srećni, složni s puno razumjevanja rijetko su se odvajali jedno od drugoga. Ona je na salašu prošla upoznavanje sa njegovom rodbinom, pa je onda i ona Mihajla vodila kod svoje rodbine. I Dana i Bane su ih još na salašu pozvali da zajedno dođu kod njih u stan. Mihajlo ju je ubrzo nakon toga odveo na večeru kod roditelja gdje su se skupili opet svi. Došao je Vito sa porodicom, čak je bio i Isidor. Potrudio se da dođe sa salaša i pruži podršku mladom paru. Poslije toga Dunja je dosta često sama ili s Mihajlom išla tamo. Morala je priznati da ju je svekrva primila kao da je s njima oduvijek. Pokazala joj je Mihajlovu sobu i rekla da je to sad i njena soba i soba njene djece. I da pazi koliko ih može natrpati u nju... Na šta je Dunja zabezeknuo pogledala Mihajla i Baneta koji su crkavali od smijeha... ali u sebi, jer nisu smjeli da pisnu pred Danom. Zbog priprema za svadbu često su njih dvije išle zajedno obavljati stvari. Dunja nije bila zahtjevna, ali je zato Dana mast vadila svakom ko je mislio da zbrlja nešto i ofrlje uradi. Insistirala je na svakom detalju, na svakoj sitnici... Neke prodavačice su zavrćale očima pokazujući na Danu i gledajući Dunju pogledom koji je govorio "kuku tebi s ovakvom svekrvom"... Ali, u stvari, sasvim su se lijepo složile. Jer je Dunja bila vrijedna i poslušna a Dana nije podnosila nedisciplinu i nered. Odmah nakon povratka sa salaša počeli su pripreme za zvaničnu prošnju ali i za svadbu.

139

Marija Reljan

Salaš pod srećnom zvijezdom

POGLAVLJE 25. Mjesec dana nakon zvaničnog predstavljanja na salašu, na red je došla prošnja. Mihajlo je ludio želeći da taj dan bude što brže. Otvoreno je rekao Dunji, čim je isprosi, da je odmah vodi i ne vraća nikome! Dunja se slatko smijala pitajući ga hoće li da Milu opali depresija zbog njegove brzine... Ipak, sve je lijepo dogovoreno i utanačeno da njegovi dođu zvanično da isprose Dunju. Po planu Mihajlo je došao sa svojima kod Dunje. Čim su izašli iz lifta na trećem spratu on izvadi komadić papira i zalijepi ga radoznalom komšiji na špijunku. - Šta to radiš? - Dana je otvorenih usta zbunjeno gledala u sina. - Ljepim radoznalom komšiji papir na špijunku. - Šta radiš?! - frapira se žena.To te sigurno naučila ona! S njom si nekoliko mjeseci i sve si pokupio od nje, a ja te odgajam trideset i dvije godine pa si sve zaboravio! - Njeni su aduti mnogo jači majko - zafrkavao je Pirga majku. Dana oćuti vrteći glavom i pogledavajući muža. Pozvonili su, a na vratima ih dočekaju Mile i Ruža. Lijepo se pozdrave i uđu u stan. Utom dođoše i Dunja i Kristina da ih pozdrave. Slijedeći prizor opet izbezumi Danu. Na dnu hodnika stajao je stasit momak u narodnoj nošnji. Ko da se sad spustio iz 18. vijeka i Bosanskih i Crnogorskih planina. Dana preplašeno pogleda u muža. Ruža i Mile su još razgovarali sa Vitom ne primjećujući šta se događa.

140

Dunja, kad ugleda brata predstavi ga njima, rekavši da je sad došao sa probe, i da igra i pjeva u folklornom ansamblu. - Ju, ju, kuku... neće valjda sad da ojka! - jedva izusti već dobrano šokirana buduća svekrva. - Ćuti Dano zaboga više! Neka ojka ako hoće šta te briga! - šapnu joj muž ljutito. Trebali smo povesti oca, on bi se s ovima odlično snašao. - Pa doći će Isidor – Pirga se stvori iza njih dok su oni sjedali u dnevnu sobu gdje su ih Mile i Ruža smjestili. - Šta pričaš gdje će doći? - izbeči se Dana. - Pa ovamo sa salaša – čudio se Vito činjenici da oni za to ne znaju. - Jao Bože da ovo izdržim! Jeste li svi pošandrcali danas? - Rekao je da neće s vama, sad ide brat po njega. Dok se vi upoznajete on će ga dovesti. Čuo sam djeda kako se dogovaraju – objasni im. Mihajlo je za to vrijeme otišao do Dunje u kuhinju gdje je ona sa majkom i sestrom spremala posluženje. - Dunjice, idem ja po Ikicu. - Samo polako nemoj žuriti, meni taman treba sat vremena da ispreskačem tvoju majku - Dunja ga brižno isprati i poljubi. U dnevnoj sobi Mile je bio domaćin, i lijepo ih je sve po protokolu počastio posebno zagledajući novu prijateljicu. Svi su bili fini i ljubazni a ubrzo je došao i Mihajlo sa Isidorom. Čim su oni stigli atmosfera je postala vedrija i opuštenija. - Pa prijateljice ti si pravo zgodna žena – reče Mile što mu je na duši, bez pardona, iskreno.

141

Dana se izbeči na njega, a svi ostali pokušaše se uzdržati od smijeha. Mihajlo je upozorio oca i brata da je Mile šaljivdžija pa neka se ne iznenade. - Pa Mile, Ruža nije plavuša i ne ide na kozmetičke tretmane ali je isto zgodna - na ženino zaprepaštenje oglasi se Bane. Od Mile su očekivali da se šali ali ovo od Baneta niko nije očekivao. - Bane! - prosikta Dana. - Pa ajte se onda malo zamjenite da uporedite iskustva! - doda Isidor ulje na vatru. Niko više nije mogao da se uzdrži osim Dane koja ih je gledala kao da su poludjeli. Ruža je navikla na muževa glupiranja pa se nije obazirala. Dok su se smijali Mihajlo pogleda u Dunju i pruži ruku prema njoj zovući je k sebi. Kad mu je prišla obgrli je oko struka. Skrenuo je svima pažnju na njih. - Vi radite kako hoćete, ali Dunja je samo moja. Mile, ja sam došao po nju a oko ostalih se dogovarajte kasnije. - Polako mali! Čekaj da stariji rješe svoje, šta misliš da je samo tebi hitno... Možda uz tvoju Dunju uspijemo još šta dobiti! - Isidor je bio u elementu. Evo i ova druga mlada dama je slobodna! - pokazujući Kristinu koja se posramila jer nije voljela biti u centru pažnje. Imamo li kojeg rođaka da joj ponudimo? A momak se ne mora brinuti ženskadije njegovih godina ima kol'ko oćeš! - Svekre! - Dana je bila u iskušenju da ih sve otjera kući. Pa jesmo li došli zbog Mihajla ili bi se sad svi odjednom ženili! A neki bi to ponovili povr' žive žene?! - ljutito pogleda muža i svekra. Nije bila svjesna koliko je to komično zvučalo. Baneta je pogledala posebno opominjuće. Dobiće svoje kad dođu kući... Mihajlo i Dunja su se pogledali.

142

- Ma ne brinite Danice muški se moraju malo pokazati. Dođite da se mi malo odvojimo pa nek se oni ispričaju... I nek vide koja će s kim... - šaljivo doda Ruža. Kad su one otišle razgledavati stan i nakon toga završile u trpezariji Ruža se još jednom izvini novoj prijateljici zbog Miline zafrkancije ali joj reče da tu nema pomoći. Takav je od kad ga zna. I da je bolje da se pripremi na to. - Ma pripremiću ja Milu na to da vidi kakva sam ja kad me ne slušaju! nepokolebljivo odgovori Dana. Šta bi to bilo da sam ja ovoj mojoj četvorici dozvolila da rade šta hoće! - Divni su Vam momci stvarno! - oda joj Ruža iskreno priznanje. Meni je bilo lakše, Dunja i Kristina su već bile velike kad se Davor rodio. Pa sam morala samo s Milom da izađem na kraj. - Previše ste Vi njemu dopustili! - iskritikova je Dana. A vidim sad od koga je to Dunja naučila. Previše je popustljiva prema Mihajlu i previše ga mazi. Kristina i Ruža su se pogledale a Dunja samo slegnu ramenima. - Svaka žena ima svoje metode. Teodora je slična Vama, pa to Mihajlu nije odgovaralo... - mirno spusti Dunja svekrvi. Možda ga previše mazim ali zaslužiće on to. Ako bude petoro djece naradiće se i on. - Petoro?! - vrisnuše zapanjeno njih tri izbečivši oči u Dunju. Dana pogleda Ružu kao da joj kaže "vidiš, šta sam ti rekla" a Ruža je zbunjeno treptala gledajući čas u Dunju čas u Danu... - Mihajlo! - proviri Dunja u dnevnu sobu. Dođi dušo, imam ovdje tri žene u polusvjesnom stanju... - Pa šta je bilo? - upita on ustajući iz fotelje.

143

- Ma ja i moj dugački jezik! Rekla sam im da ćemo možda imati petoro djece pa su mi se zato skoro ušlogirale. - Petoro?! - sad u dnevnoj nastade zaprepašćenje. Bane, Mile,Vito i zbunjeni Davor su gledali prema njoj otvorenih usta i dignutih obrva. Samo se Isidor slatko smijao. - Mile, Dunja je pokupila tvoj smisao za humor! Već je svojim izjavama dobro "nasikirala" svekrvu... Na salašu joj je obećala troje unučadi. Izgleda da je povećala kvotu... Bane i Vito su se isto smijuljili nastojeći da ih Dana ne čuje. - Pa prijatelju Bane ja ću morati često biti kod vas, da pomognem prija Dani oko tolike djece... Na ovo nisu mogli da se suzdrže pa su sva petorica prasnula u smijeh rizikujući da navuku Danin bijes na sebe. A Mihajlu su skoro suze potekle od smijeha kad je vidio majčino ljutito, Ružino unezvereno i Kristinino zbunjeno lice. - E, jesi majstorica da mi sludiš majku... - privuče je sebi jednom rukom i poljubi sočno. Moju izluđuješ a svoju si ušlogirala... - slatko se smijao. Dođite k nama da se zajedno smijemo, pozove ih, vodeći Dunju sa sobom. - Šta je bilo derane? Kako ti majka? - upita Isidor. Mihajlo zausti da odgovori, pogleda u Dunju a onda prasnu ponovo u smijeh. Pokrio je oči rukom. Nije mogao govoriti. Tako ga je uhvatila Dana kad se pojavila na vratima.Vrtila je ljutito glavom gledajući rezultate prevelikog Dunjinog maženja... - Samo se ti smij, čekaj dok počneš trčati za njima! Da ne misliš da ću ja! Da ti nije palo napamet da ih pokušaš utrapiti meni! Evo ti Mile i Ruža!

144

- Meni ih ne pokazuj dok ne budu znali pristojno sjediti za stolom i razgovarati! - Dana je nehotično ponovo izazvala salve smijeha i muškog i ženskog dijela. - Prijateljice ja ću tebi pomagati! - javi se Mile dobrovoljno. - Da znaš da hoćeš! Al ću te ja prvo prevaspitati! - I ja ću pomagati Dunjici! - javi se Isidor i dobi jedan "ubitačni" Danin pogled. Vjerovatno se komšiluk pitao šta je uzrok tolikom smijehu. Čuli su se daleko... - Dosta Dano, podavićemo se od smijeha - tražio je Bane. - Majko, ne sikiraj se. Čim primjetimo da nam je previše, staćemo. Možda ih bude, najvjerovatnije, troje. Ako nam se želja ispuni. To mi želimo a kako će biti... - umirivao je Mihajlo majku. I tako, popodne i veče je proteklo u zajedničkom ručku, večeri i druženju. Dunja i Mihajlo su se presvukli za vjeridbu, sve je lijepo urađeno po protokolu. Dunja je dobila lijepi vjenčani prsten kojeg su zajedno odabrali (a aminovala Dana). Kasno u noć kad su se rastali čak ni Dana nije imala velike primjedbe na to kako je sve prošlo. Čuvši gužvu kod njih i nekoliko komšija je svratilo da vide šta se događa, tako da su uspjeli usput upoznati i pola Milina komšiluka...

145

Marija Reljan

Salaš pod srećnomzvijezdom

POGLAVLJE 26. Oduševljen i umiren divnim danima koje su provodili zajedno u gradu i na salašu, shvativši da ih izgleda ništa neće omesti niti im zakomplikovati život, Mihajlo je postao mnogo opušteniji. I onako ga je voljela, a sad je vidjela i tu njegovu osjetljiviju stranu, nježniju. Nije je krio od javnosti. Bili su svjesni da uskoro dolaze nove obaveze, djeca, i da ovo vrijeme treba da iskoriste za sebe dok su još sami. Zato su još više uživali i maksimalno koristili svaki trenutak. Izvadili su Dunji pasoš pa ju je vodio malo do Mađarske, do Austrije, otišli su za praznike do neke rodbine na more... Plan za svadbu uradio je sam, naredio šta ko mora i provjeravao drže li ga se. Dvoumio se da li da svadbu održe na imanju ili u hotelu. Nije imao želju da mu trista gostiju tumara po salašu pa je postignut dogovor da on i njegovi krenu sa salaša po Dunju u stan, da se vjenčaju a onda u mjesnom domu naprave zabavu. Tako su bili blizu kuće. A kad su vidjeli zadružni dom, odnosno njihovu salu za vjenčanje, prasnuli su u smijeh. Izgledao je kao iz češkog filma "Gori, gori, moja gospođice"! Mihajlo se zafrkavao da onda mora pozvati i lokalno dobrovoljno vatrogasno društvo na svadbu, da sve bude kako treba. A to im je "sredio" Isidor preko svog prijatelja predsjednika mjesne zajednice. Njih dvojica su se ponašali i oduševljavali kao da su im ponudili svadbu u hotelu sa pet zvjezdica a ne u staroj zapuštenoj zgradi zadružnog doma. Smatrali su to vrhuncem komoditeta dok su se Dunja i Mihajlo pogledavali pazeći da ne prasnu u smijeh. Ali ih nisu mogli odbiti. Pa je Mihajlo morao prije da unajmi majstore da srede i okreče dom.

146

Još gomila sitnica je usput iskrsnula, ali dva starčića su pokazala nevjerovatan elan i volju da im pomognu pa ih je Mihajlo pustio, srećan i sam kad bi vidio koliko se njegov Isidor raduje njegovoj svadbi. Dunja ionako nije bila zahtjevna, što se nje tiče moglo je to biti održano i u štali. Zadužila je Ružu da brine o njenim obavezama mladenke i o njenom oblačenju. Uveselila je majku i sestru tim, a sebi obezbjedila da kao gledalac uživa u svemu. Do sada se ona brinula o svemu i svačemu, radila, umarala se a sad su oni željeli da joj se nađu i pomognu. Kad bi nešto bilo sporno gurnula bi majku da pregovara sa Danom i da one istjeraju stvar na čistac. Ona je jedino uredila još jednu prostoriju u staroj kući, uz njihovu spavaću sobu koju su koristili. Da ne moraju za svaku sitnicu ići u novu kuću. Dana je za njihovu "svadbenu dvoranu" isto mislila da to više liči na štalu, ali su je Mihajlo i Bane upozorili da joj nije palo na pamet da to kaže. Da ne uvrijedi i razočara Isidora. Bila je jako razočarana jer joj je bilo jasno šta će njihovi prijatelji reći. Vito se oženio baš po njenoj i Marijaninoj želji, u luksuznom hotelu, a Mihajlo će izgleda u ambaru, kukala je. Dunja je prestala da radi i većinu vremena je provodila na salašu i u pripremama. Kola nisu kupili njoj, nego je posuđivala čija je stigla. Ili je Mile, da bi mogao posjećivati prijateljicu Danu, vozao Dunju i izigravao šofera. A onda bi ga Dana tako izmorila da bi se jedva odvukao kući. Pa su se svi slatko smijali tome. A Bane ga je podržavao da što češće dolazi, zafrkavajući Milu da on nema ništa protiv da Dana ima dva muža, a možda i tri samo da njemu bude lakše s njom... I tako je, jednog divnog sunčanog zimskog dana Dunja zvanično postala Mihajlova gospođa, Danina snaja, i Isidorova miljenica...

147