BILJEŠKE S HRVATSKE NIZBRDICE by Luka Vuco

MR. LUKA VUCO BILJEŠKE S HRVATSKE NIZBRDICE

------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 32(497.5)(046) VUCO, Luka Bilješke s hrvatske nizbrdice / Luka Vuco. - Kaštela : vlast. nakl., 2010. ISBN 978-953-98738-4-2

MR. LUKA VUCO

BILJEŠKE S HRVATSKE NIZBRDICE

KAŠTELA

Mr. Luka Vuco 21 216 Kaštel Novi Bilješke s hrvatske nizbrdice Vlastita naklada Grafičko uređenje ovitka: Tisak: Dalmacija - papir Split Naklada: 200 primjeraka Kaštela - kolovoz, 2010. 4

PREDGOVOR Kao suputnik vremena u kojem živim nastojao sa dati svoj doprinos rastu demokracije na hrvatskom prostoru na dobro ljudi u konačno dočekanoj i sanjanoj Hrvatskoj. Već su stari Latini rekli, što se od tada nebrojeno puta pokazalo točnim, da vlast kvari ljude, jer ih psihički izdiže iz mnoštva jednakopravnih i uzdiže na vladalački pijedestal. Tada se u njihovoj glavi događa promjena kad se odjednom smatraju pametnijim i sposobnijim od mnoštva ispod njih. Njima zapravo odjednom nitko i ne treba,a tako su do jučer vladali i komunisti. Oni su se držali ljudima „ posebnog kova“, tj. neusporedivo uzdignutim iznad svojih podaniika. Kako su novi vladari u Hrvatskoj uglavnom bili do jučer komunisti, koji su se odjednom „obratili“ i uletjeli u najhrvatskije stranke da se bolje skriju i nastave živjeti privilegiranim životom, jasno je da je njihova promjena bila zavjesa koju mnogi birači nisu, nažalost, otkrili. U svojim javnim nastupima, ponajviše u novinama, pokušao sam kroz desetak godina razotkriti njihovu opsjednutost vlašću i nesposobnost da shvate kako su izabrani da ljudima omoguće rad i život, a ne da ih samo „hrane“ hrvatskim zastavama. Sebi su naravno pribavljali privilegije s dobrim zaradama. Vlast se, nažalost, uspješno zamatala u nacionalne zastave prozivajući one u oporbi da su komunisti, a oni to nisu. A svi su uglavnom do jučer bili. Normalno je što ti ljudi nisu znali voditi državu i brinuti se za dobro naroda, nego su ga hranili uvijek sve većim novim dugovima koje će generacije nakon njih morati vraćati, ako htjednu ostati u ovoliko prezaduženoj državi. Naravno da takvim „vladanjem“ nisu otvarali nova radna mjesta nego zatvarali. A to ponovno otvara stare putove iseljavanja koje traje preko jednog stoljeća. A što će tek biti kad uđemo u Europu? Vjerovali smo da će vlast slobodne države Hrvatske tome stati na kraj. Tako je stavljen u pitanje opstanak Hrvata i same države. Narod se na ovim prostorima održao usprkos iseljavanju, jer je selo rađalo i hranilo mnogobrojnu djecu. Danas toga sela više nema. Nema ni djece ni hrane. Sav život se svodi na dohodak iz zaposlenja u nekoliko gradova koja vlast svojom nesposobnošću nije uspjela održati i umnožiti. Tako je najprije izumrlo selo, a sada i gradovi u kojima nestaje posla i zarade. Zato je sudbina ovoga naroda stavljena na rub nestanka upravo kad je izvojevana krvlju slobodna Hrvatska. Može se reći da je ipak sve 5

vrijeme do dolaska premijera Ive Sanadera kritiziranje vlasti bilo medijski dopušteno, iako se ta kritika nije jako uvažavala. Njegovim dolaskom na vlast stvari su se, što se tiče medijske slobode, bitno promijenile. Umišljen u svoju sposobnost uspio se autoritarno nametnuti svojoj stranci. Državnoj novini Vjesniku je nametnuo urednika koji nije trpio nikakve kritike vlasti. Druge medije uspio je svojom nametljivošću ili privilegijama pridobiti. Odjednom svi bili puni hvale za vlast. Zato je posvuda kritika vlasti mogla ići na kapaljke. Kako svi propadaju kad pomisle da su jedino oni pametni, ne uvažavaći i ne trpeći kritiku, tako je on morao naglo odstupiti jer je doveo državu na rub bezdana, a onda je i njegova novina došla do ruba nestanka. Drugi mediji su preko noći postali njegovi najogorčeniji kritizeri i protivnici. Tako je to kod nas. U ovoj knjizi donosim tekstove koji su ipak većim djelom našli mjesta u našim tiskovinama u ta vremena, djelomično ili cjelovito, a druge objavljujem kao bilješke i reakacije na događaje kad sam, rijeđe nego ranije, ipak morao reagiratii. Usuđujem se na koncu povjerovati da smo došli do dna i da će konačno vlastnakon njega uvidjeti da se treba okrenuti pametnim ljudima, poslušati ih, da bi konačno otpočela za ovaj narod njegova uzbrdica. Ove bilješke izražavaju moje mišljenje o pojedinim događajima s kojim sam se susretao kod nas te podliježu argumntiranom sudu čitatelja. U svakom slučaju želim da ovi retci čitateljima donesu zadovoljstvo i učvrste u njima demokratsko pravilo: Narod nije podanik, nego gospodar koji ima pravo kritike te bira i smjenjuje one koji on izborima postavlja na čelo svoje države. Ovo je posljednja knjiga o moralnosti naše politike, jer mislim da sam u tri knjige o događajima u Republici Hrvatskoj i okruženju sve rekao, a i ponovio. Tekstovi su raspoređeni u šest tematskih cjelina. Iako su nastali u raznim vremenima, oni sadržavaju poruku vrijednu i danas. U Kaštel Novom, kolovoza, 2010.

Luka Vuco

I. IDEOLOGIJE IDEMO LI USUSRET NOVIM IDEOLOGIJAMA Film »Da Vinciev kod« i medijsko populariziranje toga filma koji je izveo prvorazrednu senzaciju u svijetu, usprkos tome što mu, i prema riječima svojih tvoraca, radnja ne odgovara stvarnosti, pokazuje nešto veoma važno u današnjem svijetu. Ako je istina da su Hrvati zainteresirani za taj film, onda i to pokazuje kako je kršćanstvo kod Hrvata površinska stvarnost, što nije ni čudno kad se ima na umu polustoljetna ateistička vladavina kod nas. Kad je riječ o bitnim stvarima kao što su smisao ili cilj života, čovjek nije nikada posve siguran, pa traži podršku drugih ili društvo istomišljenika, kao što to grozničavo čine sekte. Budući da kršćanska vjera daje smisao života, jasno je da oni koji nisu njen dio traže pojačano društvo svoje ideologije, koja navodno daje bolje odgovore za život. Tako možemo razumjeti snažnije okupljanje oko nekih vjera i netoleranciju prema drukčijima, jer se ponegdje osjeća ugroženost snažnijom konkurencijom. Razne ideologije komunizma, nacizma, tajnih društava su bile religiozne imitacije ili parareligije. Kako je danas vrijeme poznatih ideologija prošlo, preostalo je ateistima okupljanje oko kritike kršćanstva, njegove prakse i njegovih početaka s porukom: Ako kao agnostici ne znamo cilj života, ni vi niste u boljem položaju, jer nemate vjerske vjerodostojnosti. Zato neki mediji objavljuju i najmanji ispad u Crkvi, čak i to da je jedan vjeroučitelj malo jače stisnuo ruku đaka koji je problem svim nastavnicima u školi. Svaka neprilika u Crkvi je hrana za opravdanost njihovoga okupljanja u oporbi prema Crkvi. Naravno da Crkva ima nesavršenosti, ali one su periferne, a ne pravilo, čim ih vjerski oporbenjaci hoće prikazati. Ista je stvar s filmom »Da Vincijev kod«. To je udar na samo srce kršćanstva, Isusa Krista, koji je za svakog čovjeka moralni model, ako to kršćani ponekad nisu bili. Čak je i komunistima bio ideal, pa su znali ponekad reći da je Isus bio pravi komunist. U medijskom su prostoru pojedini mediji postali zatvorena sekta ili agnostičko društvo u kojem nema mjesta za one koji mu ne pripadaju. A sve to zapravo služi opravdanju novoga očevidnog nem7

orala, kao što su primjerice nove slobode na seksualnom području. Kad je komunistička ideologija bljedila tada su poticali spolnu razvratnost mladih preko filmova i televizije s porukom: Kad ih mi ne možemo zadržati za sebe neka ih nema ni Crkva. Nešto se sličnoga događa i danas. 24.5.06. KOMU TREBA DRUŠTVO ATEISTA Danas u doba svjetskog ili globalizacijskog privrednog takmičenja kad se traže posvuda pametni i sposobni, o čemu ovisi opstanak mnogih naroda, ozbiljni političari ne mogu sebi dozvoliti trošenje vremena na nebitne i ideološke izlete. Ako neki političari iz vrha političke stranke tako razmišljaju onda se stavlja pod znak pitanja sposobnost te stranke da se suoči s problemima vremena. Ovih dana novine donose da jedan od čelnika SDP-a osniva društvo ateista. Ako znamo da je matična partija te stranke bila komunistička partija koja je svojim pripadnicima branila javni vjerski život, ali nije osnivala društvo ateista, onda se čovjek mora priupitati, je li se ta stranka uspjela riješiti svoga komunističkog ideološkog naslijeđa ili ga radikalizirala? Je li ona društvo «komunjara» kako ih ponekad posprdno nazivaju njihovi protivnici? Što će društvo ateista, ako je Hrvatska laička država u kojoj niti jedna vjera ne smije imati političku ulogu? Vjernici se okupljaju u zajednicu da skupa molitvom slave Boga i čuju nauk koji im On daje. Oko čega i radi čega bi se mogli okupiti ateisti? Ako imaju neke vrijednosti drugačije od vjerskih zar nije svakome dozvoljeno da s njima iziđu na javnu scenu? Zar bi valjanost nekih stavova bila veća ako ih zastupa neko društvo? Ni vjernička razmišljanja ne ovise samo o veličini vjeri, nego o njihovoj usklađenosti sa ljudskim razumom. Nije Bog dao ljudima pamet da se s njome balotaju, nego da se sva neslaganje riješe dijalogom, ljudskim argumentima i logikom. Ako je isti čelnik kao ministar trošio državni novac da osigurava gay-parade kroz Zagreb, onda se čovjek mora pitati, što je time želio postići? Ako on zastupa da je takva orijentacija normalna zar je drugačija nenormalna? Nitko nema ništa protiv invalidnih ljudi bilo u tijelu bilo u psihi. Ali ovi krivo rade kad imaju potrebu da svima dokažu kako su jednako normalni kao prevladavajuća većina zdravih. Trebamo li se suočiti sa monstruoznim zahtjevima takvih ljudi u Nizozemskoj o potrebi pedofilije da bi shvatili da s tim ljudima nešto nije u redu? Zdravi nemaju dužnost aplaudiranja invalidima, nego im trebaju pomoći da se njihova invalidnost ukloni ili makar smanji. 8

Jedan drugi mladi čelnik iste stranke, inače uspješan gradonačelnik, želi svojim dobrovoljnim trgovačkim radom u nedjelju dokazati da je rad nedjeljom normalan. Opet gaf! Kao da su ljudi životinje bez duše i potrebe za tjednim odmorom i vremenom za ljudsko druženje i duhovnost, kako nas uči tisućljetno ljudsko iskustvo. I sam se njihov čelnik i previše bavi «likom i djelom druga Tita», koji nam kao mrtvac ne može pomoći da i hoće, umjesto da okupi ljude oko sebe koji će znati Hrvatsku spasiti od novih zaduživanja, besposlice i demografske katastrofe Hrvatske. Ovako izgleda da njegov «piranski gaf» nije slučajnost, nego pravilo čemu se ne trebamo čuditi kad se zna kakvi ga ljudi u stranačkom vrhu okružuju. 18. 6.06. NE ĆU GLASOVATI ZA SDP U Slobodnoj Dalmaciji od 25.9.06. ponovno se svojim tekstom „Istinskih vjernika ima u svim strankama“ javio gosp. Ivan Špika. Ovim naslovom je zapravo sve rečeno. Dužan sam mu reći da se istinska vjera zapravo osniva na posluhu ispravnoj savjesti koja čovjeka nagovara da služi pravednosti i zakonitom služenju drugima. Ipak mu kažem da ne ću glasovati za SDP, i to samo zbog jednoga od čelnika te stranke, koji se stalno na televiziji ničim drugim ne bavi nego zauzimanjem za gay brakove, kao da Hrvatska nema važnih problema koji bi čelnike ozbiljne stranke morali zaokupljati, a ne šačica ljudi s krivom spolnom orijentacijom koji nisu od nikoga ugroženi. Tim više što je američki znanstvenik Robert Spitzer, kako pišu jedne naše novine (Jut.list od 25.9.), ustanovio ono što je svakome normalnom čovjeku jasno, da je to bolest koja se može liječiti. Inače taj doktor je bio strastveni zagovarač gay-brakova, ali je psihijatrijskim liječenjem stotine takvih ljudi u dva mjeseca izliječio te su postali normalni heteroseksualno orijentirani. Jedna ozbiljna stranka ne može dozvoliti svom čelniku da zastupa ono od čega dolazi povraćanje, kako reče jedan gledalac. Takve ljude dr. Mlinarić dijeli na one koji se mire sa svojim stanjem i one koji se s tim ne mire i traže liječenje. Ako bi smio još nešto dodati, onda sam očekivao da će stranka makar preuzeti od svoje matične partije poštivanje neradne nedjelje jer se tisućljetni napredak zapadne civilizacije osniva na jednom neradnom danu posvećenom duši i tjelesnom odmoru. Ozbiljna stranka se mora baviti time da ljudi imaju što raditi šest dana, a ne da rade i sedmi, a mnoštvo nema posla ni u ostale dane. 25.9.06 9

TEMALJ KRITIKE DANAŠNJEGA STANJA NE SMIJE BITI PIJESAK Nije svakome da sudi sudove u Hrvatskoj, ali je ipak svakome jasno da Glavaš ne bi doživio ovu sudbinu da se nije pobunio protiv Sanadera. Ipak polazište kritike politike Vlade je tobožnji ideal Hrvatske države, koji je ostvario predsjednik Tuđman od koga je Vlada odstupila. Međutim oni ne vide da im taj ideal nije od granita nego pijeska. Prije svega Tuđman je dozvolio izvoz oružja JNA iz Hrvatske, što nije bilo teško uzeti, kako su mu savjetovali generali, te tada rata ne bi moglo ni biti, ne jer je to „rekao Kadijević“, nego bi se imali s čime suprotstaviti agresoru. Ne bi bilo ovolikih žrtava ni razaranja. Druga je njegova velika pogreška neznalačka pretvorba u vrijeme rata koja se pretvorila u devastaciju narodnih dobara tako da je Hrvatska time još više opljačkana nego od neprijateljskog razaranja. Nije čudno kad se zna da on nije pojma imao o privredi, a grabežljivci oko njega, zamotani u hrvatske zastave, su progurali zakone koje samo njima odgovaraju. Tako je netko za rata u borbi dobio metak, a veliki Hrvati oko Tuđmana imetak. Treća pogreška, možda čak i najveća, je podrška Daytonu. Hvalio se čak da je ga je u posljednji čas spasio. A što je spasio? Da Srbi imaju po prvi put preko Drine uzevši najbolji i najbogatiji dio Bosne, Bosansku Posavinu. Čak ni Tito nije dozvolio Srbima da državno prijeđu Drinu, a Miloševićev sugovornik to jest, i još time se hvalio, jer „treba voditi računa da Srba ima jedna trećina izvan Srbije“. Danas je zapravo Srbija nadomak Zagrebu, a time je i rijeka Sava mrtva rijeka. Milošević mu je dao Krajinu preko „otvorenog telefona“, a on njemu pola nabolje Bosne pred pet svjetskih sila. Borisav Jović je prije rata rekao da je „pola Bosne“ i cilj srpske ratne politike. Danas Tuđmanov nasljednik vraća u Krajinu svakog tko hoće, a Srpska republika nikoga. Stvorena je „mala Velika Srbija“, a sutra će prodorom iz Srpske biti lako osvojiti ponovo „Krajinu“ i stvoriti konačno Veliku. Četvrta strašna pogreška je sukob s Muslimanima, na koji ga je Milošević nagovorio, jer su oni dva „odlučili da se Srbi i Hrvati zauvijek pomire“. Kad je bitka s Muslimanima izgubljena onda je počeo govoriti o njihovim „posebnim“ odnosima sa Hrvatskom, kako bi „Srpska“ imala takve odnose sa Srbijom. Izručio je decimirane bosanske Hrvate u Federaciju s dojučerašnjim ratnim neprijateljima. Zato danas u Bosni Hrvate predstavlja čovjek koga su 10

Bošnjaci izabrali. Otišao je u Dayton sa „hrvatskom“, a vratio se iz nje samo sa srpskom republikom. Siguran sam da niti jedan vodeći hrvatski političar ne bi učinio ovakve ustupke Srbima uništivši svoj narod, Bosnu i tradicionalno prijateljstvo s Bošnjacima. Treba upozoriti srdite generalove kritičare današnjeg stanja da to ne čine u ime dr. Franje Tuđmana. Neka puste mrtvoga mrtvima! Najveći dio takvih se „opernatio“ za njegovo vrijeme pa ga, zauzeti samo svojim interesima, zazivaju da im to „perje“ ne otpadne. Nažalost je Hrvatska njegovom politikom ostala za dugo vremena očerupana, nezaposlenošću decimirana s malim izgledima za budućnost. 13.11.06 NEMA GENOCIDNIH NARODA ALI IMA GENOCIDNIH IDEOLOGIJA To da većinska Srbija ne pokazuje kajanja za zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te ne namjerava pronaći i kazniti zločince osim onih u medijima najočitijim, da zamaže javnosti oči, ima svoj uzrok ne u genetskoj strukturi neke nacije, (nema zlih nacija), nego u ideologiji koja je preplavila neku naciju. Najjači pokretači nekog plemena kroz povijest i danas su religiozni ili parareligiozni motivi. Religije su bile oduvijek snažan društveni faktor koji je određivao moralne zakone i pravila ponašanja plemena i društva. Komunizam i nacionalsocijalizam je odbacivao religiju jer je sam htio nametnuti pravila društvenog morala, tj. bio je neka vrst religije koja je uključivala vjeru u njihovu budućnost. Krist je poslao svoje učenike svim narodima te je cijela zemlja za kršćane područje Božje. Odvajanjem Pravoslavne Crkve od Katoličke i njezino cijepanje na državne ili nacionalne Crkve odjednom se Božje područje suzilo na nacionalno koje je postalo dio vjerske svetinje. Svetinju treba čuvati i proširivati , ako bude moguće, jer se tako proširuje i Božja svetinja. Nacionalno i crkveno je postalo isto. Rusija se stalno povećavala stravičnim zločinima nad okolnim narodima što su blagoslivljali ruski patrijarsi. Širenje srpskog imperija je zaustavilo tursko osvajanje pa je ono iznova započelo odlaskom Turaka po geslom: „Srbi svi i svuda“. Područja koja su jednom bila pod srpskom vlašću i dio Srpske Crkve su po nepisanom članku vjere zauvijek srpska. Tragom toga srpska politika se nikada ne odriče aspiracija na teritorije koji s jednom bili dio vlasti Srpske Crkve. Ona ne pristaje da Makedonija nije Južna Srbija, da Crna Gora, čija je nezavisna Crkva uništena 1920., nije „Srpska 11

Sparta“ i da područja zapadno od Drine nisu „srpske zemlje“. Još će se manje moći odreći Kosova odakle je počela srpska pravoslavna ekspanzija. Ne govore kako su se proširili na Vojvodinu, gdje je prije stotinu godina bilo nekoliko stotina Srba. Čak je i sadašnji predsjednik „Srpske Republike“ gosp. Dodik, kome su neki Hercegovci dali nagradu kao čovjeku dijaloga, prije tri godine rekao da je „južna Dalmacija srpska zemlja, jer je bila pod vlašću Nemanjića“. Zato se ne treba čuditi što srpske politika ne pokazuje želju da se uistinu pomiri s granicama susjeda i nadoknadi stravičnu štetu koje su učinila njena politika na očuvanju velike Srbije. U svijesti tih ljudi nisu oni bili agresori nego svi drugi koji su „oteli srpski teritorij“. General Mladić poslije osvajanja Srebrenice ulazi u Crkvu, ljubi ikonu i kaže kako je vratio Crkvi teritorij oslobodivši ga od Turaka Crkvi To izražava predstavnik Srbije pri haškom sudu gosp. Stojanović na HRT-u da Srbija ima drugačiju „percepciju“ ovoga rata od Hrvatska što ustvari znači da je Hrvatska napala srpski teritorij. To, dakako, proizlazi iz „svete ideologije“ o svetom narodu („nebeski narod“) i njegovoj svetoj zemlji kojoj su granice omeđene srpskim manastirima. Ne treba se zato čuditi kako srpska politika trijumfira haškim oslobođenjem od osude za genocid. Kako promijeniti imperijalnu matricu nacionalne Crkve pitanje je svih pitanja? Austro-ugarska monarhija, stoga, nije dala vlast nad pravoslavnima u Hrvatskoj Srpskoj Crkvi nego ih stavila pod vlast pravoslavne Crkve u Rumunjskoj ili Vlaškoj. Dok srpski pravoslavni čelnici ne prihvate da su i druge Crkve dio Božjeg teritorija i da nisu poslani samo svome narodu, okolni narodi će stalno biti na meti aspiracija velikosrpske politike. Hrvatska osuđuje na duge godine robije one koji su u žaru rata počinili zločine nad nekoliko ljudi, a Srbiji ne pada napamet pronaći zločince tisuća ubijenih i mučenih i nestalih u logorima po Srbiji i srebreničkih ubojica. Nema zlih naroda, ali ima zlih ideoloških i izopačenih religioznih dogmi koje čine njihove države opasnim. 8.3.07. RAZOČARANJE JE MAJKA MUDROSTI Obično naši ljudi kažu da bi kod nas sve bilo u redu da političku vlast imaju mudri ljudi. Odnedavna je na HRT-u ustanovljena „Emisija opće prakse“ od iskusnih ljudi iz kulture koje uprava HRT-a smatra mudrima. No, kako ta serija teče dalje čovjek sve više doživljava da to TV- društvo priča o svemu i svačemu, a rijetko se u čemu složi. Obično jedan kaže svoje mišljenje, a Igor 12

Mandić se po svom starom običaju na to bez obrazloženja obruši, a treći u skupini pokušava pronaći nategnutu sintezu iz prethodne teze i antiteze. Čovjek bi se nadao da će se ti kulturnjaci makar u pitanjima definicije kulture složiti. Ali od opisa kulture nema ni spomena. Kulturno djelo je njima jednostavno ono što ljudi prihvaćaju. Ako nešto jednom prihvate, a drugi put ne prihvate onda je to djelo tada kulturno, a drugi put nije. Kad je postavljeno pitanje opisa života, sva tri su ostala bez teksta. I tako redom. Čovjek na koncu mora ustanoviti da naši političari ni malo zaostaju za našom kulturnom elitom, da je kod nas sve ispod prosjeka i da nam je zato ovako kako je. Neko vrijeme jedan od njih kanio je biti kandidat predsjednika RH jedne političke opcije, a sada se vidi istina o njemu. Mudrost se iskazuje u riječima. Sada smo svi mi postali mudriji slušajući njihova „ćaskanja“ u vrijeme noćobdija u skladu s izrekom da mudrost dolazi nakon razočaranja. U tomu je nažalost jedina vrijednost ove emisije. 10.4.07 ZABORAVIMO IDEOLOGIJE Nedavno je jedan od čelnika hrvatske političke stranke na kritiku njegovih izjava odvratio da on vrlo dobro poznaje ideologiju svoje stranke. Zasmetala me je riječ ideologija. Smatram da tu riječ treba zaboraviti poslije toliko nesreća koje su ideologije prouzročila kod nas i u svijetu. Politički pokreti prošlog stoljeća ponajprije su izmislili ideološku formulu, ili smisao i cilj ljudskoga života, a onda trpali ljude u tu „vreću“ koja nije za njih bila prikladna. Tko nije mogao i htio u tu „vreću“, bio je državni neprijatelj. Prvo mjesto u političkom djelovanju mora biti dobro ljudi, a onda se pronalaze putovi kako to ostvariti.Nije zamišljeni ideološki put k dobru važniji od dobra i slobode ljudi. Zbog toga je riječ ideologija danas zao pojam kao i nacizam, komunizam i fašizam, jer su svi oni bili ideologije. Danas se političari svih boja u Europi trude ostvarivati svojim programima na najbolji način opće dobro.Programi mogu biti ovakvi i onakvi, ali uvijek podložni promjenama političkog djelovanja u svrhu boljeg ostvarivanja općeg dobra čovjeka, koje stoji u središtu političkoga djelovanja. Zbog toga i naši političari moraju, kao i oni na Zapadu, govoriti o ciljevima njihove politike i putovima njihova ostvarenja. Zaboravimo ideologije i njihove krvave tragove. 5.9. 07. 13

POŠTENA VLAST SE NE BOJI NI KRITIKE NI KRITIČARA To, da urednica informativnog programa gđa Hloverka Novak Srzić ne želi Latinicu na HRT-u, kako piše jutarnji list od 28.2, nije iznenađenje, jer je nekoliko mjeseci prije izbra i postavljena uz još neka imena na vodeća mjesta na HRT da odrade što je potrebno kako bi Sanader bio ponovno izabran. Latinu su nuđena razna diplomatska mjesta da bi zamukla svaka kritika vlasti. Kada to nije prihvatio žele ga maknuti, kao gosp. Dubravka Merlića, da nestane s HRT-a kao jedan od rijetkih preostalih kritičara uz Bagu. Posebno je to sada aktualno kad se iza mnoštva slatkih obećanja mora vlast suočiti s gorkim plodovima svog nerada u pretekle četiri godina kad se mora posuđivati da bi se otplatile kamate dužnicima, što znači da je Hrvatska zapravo ekonomski bankrotirala. Da ne govorimo da od obećanoga porasta proizvodnje imamo samo pad životnog standarda. Naravno da čelniku vlade, koji se ponaša kao južnoamerički El Presidente, nije po volji da netko pokopava temelje njegove umišljenosti. Zato se javnost mora svom žestinom suprotstaviti da se Zagreb ne pretvori u Moskvu ili još gore u Caracas. Samo se oni vođe boje kritike koji, osim što ne postupaju ispravno, ne žele ni da se poprave pa im je svaka kritika neprijateljski čin. Ispravna kritika je čin ljubavi prema domovini i njenim stanovnicima, a kritizerstvo ili lažna kritika govori u prvom redu o moralnoj razini kritičara pa ih se vlast nikada i ne boji. 28.2.08. SVI SU LJUDI I NARODI JEDNAKI Srpski političari uglavnom osim rijetkih iznimaka govore kako je Kosovo srpska zemlja. To dakako preuzima od njih i većina u srpskom narodu. I Hitler je započeo svoj pohod okupljanjem naroda oko njemačkog tla i krvi (Blut und Boden) koje uključuje teritorije gdje živi njemački narod, makar bili tamo u manjini. Ispod takvog stava krila se ideologija o „višem narodu- arijevskoj rasi“, baš kao što mnogi govore o nebeskoj srpskoj naciji. To je bilo polazište Miloševićevog rata protiv svih u bivšoj Jugoslaviji. Takva ideologija nije u stanju uzeti u obzir činjenice i po njima doći do ispravnog političkog stava. Ne može se glavom kroz zid. Kosovo je područje gusto naseljeno Albancima, gdje Srba ima samo pet posto, a Albanaca preko devedeset posto. I taj postotak nije od jučer, nego sve od 1912. kad je Kosovo pripalo Srbiji. Srpska moćna politika je cijelo pokušavala zločinima prognati Albance, a 14

naseliti Srbe i promijeniti srpski postotak, ali bez uspjeha. Ovaj posljednji Miloševićev rat je htio sasvim otvoreno pred očima cijelog svijeta zločinom i progonom posve iskorijeniti Albance, što je bio razlog intervencije NATO-a. I sada bi srpski političari htjeli da Kosovari kažu Americi da ih napuste i da će oni biti dio Srbije poslije stogodišnjeg srpskog tlačenja toga naroda. Da se ćud srpskih političara nije promijenila pokazuje se i danas, jer nisu u stanju Albancima priznati nečovječno postupanje srbijanskih vlasti kroz obje Jugoslavije. Mi, koji smo služili u JNA znamo koliko su Albanci bili predmet poruge i prezira od strane oficira i vojnika te pretežno srpske vojske. Srbi stalno pričaju kako je Srbija nastala u Kosovu, što nije istina, jer je Kosovo pripojeno Srbiji tek 1912. g. Konačno je i Rusija nastala u Kijevu, a on je danas glavni grad Ukrajine. Srpski arhijereji i narod su međutim Kosovo napuštali već za turskih vremena i naseljavali Vojvodinu u kojoj su prije stotinjak godina Srbi bili manjina. Sada isti ne kažu kako Vojvodina, koja vrijedi više od deset Kosova, nije bila srpska nikada. Što bi Srbi rekli da države naroda koji su do jučer činili većinu u Vojvodini zatraže tu zemlju za sebe? A to Srbi rade u slučaju Kosova. Narod bi rekao: Hoće ovce i novce, kao da su oni jedino vrijedni zemlje i države te stoga njihova manjina može vladati na Kosovu većinom. Kosovo je ustvari od samog pripojenja Srbiji bila srpska kolonija, kako napisa ovih dana jedan izbjegli srpski političar, a vrijeme kolonijalizma je davno prošlo kod razvijenih naroda. Kosovo je postala država kao što su se i druge kolonije uz veliko protivljenje imperijalne države odcijepile. Amerika, koja je i sama bila kolonija, htjela je zaštiti Kosovare od osvajačke politike Srba koji se još nisu rastali sa mitom o velikoj Srbiji i „uzvišenoj i nebeskoj“ srpskoj naciji čije granice određuju srpski grobovi. Očito su te mitske tvorbe, nastale u srpskim manastirima, postale stvar vjere i zatrovale srpsku politiku. Ona se, stoga, nije u stanju suočiti sa stvarnošću te je naškodila svim susjedima, a najviše i samom srpskom narodu. Srpska Crkva bi trebala uzeti u obzir da je Isus Krist poslao apostole svim narodima da navijeste Kraljevstvo nebesko, a političarima („caru carevo“) ostavio da mirno i razumno utanače granice zemaljskih država poštujući prava svih naroda. Pišem ovo u dobroj namjeri, a ne iz neke nelagode prema Srbiji, nego joj želim dobro koje ne će zadobiti ovakvom politikom. 14.4.08.

ISKLJUČUJU LI SE NACIONALIZAM I INTERNACIONALIZAM U Hrvatskoj se političari stalno dijele, ali ne kao u Europi na one koji bi gospodarstvo vodili ovim pravcem ili nekim drugim, nego na one koji daju prednost nacionalnom i domovinskom ili općeljudskom i internacionalističkom humanizmu. Sigurno je da su te podjele plod ili odraz neriješenih događaja iz II. svjetskog rata, kad se naš narod praktički našao podijeljen na dvije strane, od kojih su obje bile loše. Povijest mora biti što prije sanirana da ne bi dalje zadržavala narod u hodu naprijed. Čak su se i obični ljudi podijelili prema već davnim ideološkim, a ne stvarnim razlozima. Ako jednima zabrane ideološke simbole, morat će zabraniti i drugima. U Domovinskom je ratu došlo do kratkog ujedinjenja, kada je obrana zemlje bila važnija, ali nakon toga podjela ponovno stupa na svjetlo dana. Na kraju su se podijelili i književnici, lučonoše naše kulture, stvarajući dvije posvađene udruge. U čemu je zapravo razlika između nacionalnoga i internacionalnoga? Kad Evanđelje govori o poštivanju drugoga, Isus govori: »Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe«. Čovjek je u prvom redu, prema toj zapovijedi, dužan ljubiti onoga tko mu je najbliži, dakle svoj narod i prostor na kojem se živi, svoju domovinu. To je pogotovo uočljivo u Bosni i Hercegovini. Tamo je manjeviše trajao osvajački rat naroda, pogotovo Srba, što je potaknulo i druge da se brane na račun drugih. Budući da u osvojenoj srpskoj državi danas nema ni jednog izabranog zastupnika iz nesrpskoga naroda, jasno je da je to etnički najčistije područje u Europi, iako su Srbi na tom teritoriju prije agresije uglavnom bili manjina. Jasno je da se zbog tog šovinizma i mržnje prema drugima i drugi narodi zbijaju oko svojih nacionalnih vođa. Bošnjaci tako ne daju katolicima graditi nove crkve u Bosni, kako se žali kardinal Puljić, jer misle da je Bosna podijeljena i da je onaj dio njihov, koji nije srpski, pa Hrvati kao manjina nemaju tu što tražiti. Zato su i Hrvati na izborima morali dati glas najglasnijim braniteljima nacionalnih prava. Tako je propao pokušaj svijeta da u Bosni oblikuje vlast od tolerantnijih stranaka. Stranci još misle da se na nepravdi može izgraditi mir. Bosna se ponovno podijelila oko plemenskih vođa kao i u ratu, što je sasvim normalno. U ratu se osvajalo, a sada se želi, ponajprije srpska strana, zadržati ono što je zločinom osvojeno. O ljubavi i toleranciji, priznavanju tuđih prava ne može biti govora. 16

Svako osvajanje mora imati ideološki temelj koji daje razlog takvom ponašanju. Zato je u srpskom djelu BiH državna vjera SPC, u Bosni islam, a u Hercegovini prednost ima Katolička Crkva, iako je od nje teško dobiti glas za netoleranciju prema drugima. Budući da je Bosna srce Balkana, na tom području neće biti mira dok tri naroda ne sjednu ponovno za stol, daytonski ili neki drugi, i ponovno se ne dogovore o svom suživotu i toleranciji, tako da ni jedan narod ne zauzima tuđa područja u kojima nije bio većina. U tom pogledu najprije vjere moraju promijeniti ponašanje, da ne budu podloga za zlo nego da uče narode da su svi djeca Božja koja imaju jednaka prava. Čim neka vjera misli da Bog daje veća prava »pravovjernima«, ona postaje ratni zov. Čini se da su jedini uzrok svih nedaća u Bosni zapravo vjere koje su se uskladile s ljudskim nagonom za grabežom, a izdale zov Božji, koji kaže da narodi svoje nesporazume moraju rješavati sami ili na međunarodnom sudu Ne može čovjek djelotvorno ljubiti onoga koji je daleko i koga pravo niti poznaje, niti je s njim u razgovoru. Zato u Bosni, ali i kod nas, ljudi moraju sklopiti mir i razumijevanje sa susjedima. Zar ne zarate uvijek ponajprije susjedi? Nacionalizam prelazi u šovinizam ili mržnju prema drugome narodu kada se ljubav zaustavi na vlastitom narodu, a prema drugima vlada ravnodušnost, lukavstvo ili čak mržnja. Isusova poruka ljubavi kaže da jedan narod mora ljubiti najbliži narod, tj. susjedni narod. Ne smije se ponajprije prema toj zapovijedi ljubiti nekakav daleki narod i njegovu domovinu više nego susjedni narod i njegova prava koji bolje poznaje i s kojim se živi u dodiru. Naravno da ljudi sa susjedima imaju i više problema nego s onima koji su udaljeni, ali zato i zapovijed ljubavi vrijedi ponajprije prema njima, da se u ljubavi rješavaju problemi o kojima ovisi mir ili rat. Zar ne zarate uvijek ponajprije susjedi? Ljubav prema svome narodu je, dakle, uvjet da čovjek može ljubiti i susjedni narod. Tko ne ljubi svoju obitelj neće moći ljubiti tuđu, jer se sposobnost ljubavi i poštovanja razvija u obitelji. Svi su veliki šovinisti naškodili i svome narodu. Tako je nacionalizam, u zdravom smislu shvaćen kao ljubav prema svome narodu, uvjet da možemo i druge poštovati, da budemo tolerantni internacionalisti. Nezdravi nacionalizam, koji veliča samo svoje, zaustavlja protok ljubavi i nije u stanju poštivati svoje sugrađane ako ne misle isto. Tako se on poistovjećuje s nezdravim internacionalizmom koji 17

tobože poštuje druge narode, a ne narod s kojim živi. To se u prošloj državi zvalo bratstvo i jedinstvo, dakako lažno, kao što je rat pokazao. Ljubav nema granica niti se zaustavlja na tuđim granicama, ali nastaje u vlastitim granicama. Onaj tko ljubi rado vidi dobro u drugome, a na zlo se sažali i prašta. Pripadnici drugoga naroda čak imaju prednost ako su u nevolji. Tako se zdravi nacionalizam pretvara u internacionalizam kao tijek jedne ljubavi koja od Boga istječe preko čovjeka na sve ljude. Komunizam je gledao u svakom čovjeku potencijalnog narodnog neprijatelja koga treba mrziti. Njegova ostavština je pritajena mržnja. Međutim pravi patriotizam, domoljublje, čovjekoljublje i internacionalizam postaju sinonimi, različita imena jedne ljubavi koja ujedinjuje sve ljude u veliku obitelj nacija i država. Na potezu je Bosna, kao balkanska Švicarska, da iz tolerancija i poštivanje drugih iz nje zavlada i drugima oko nje. Zar ne bi Njemačka, Italija i Francuska bile ratni neprijatelji kad bi u Švicarskoj bilo ono što je u Bosni? Zato je vrijeme da ideologije iz II. svjetskoga rata, koje su podijelile narode, nestanu zauvijek. Tim više što se velika većina građana u nas i u Bosni naziva vjernicima Božjim, čija su djeca svi ljudi. Autor je magistar znanosti, svećenik, publicist iz Kaštela POVLAČENJE TUŽBE ZA GENOCID JE UVOD U NOVI GENOCID Olako povlačenje tužbi za genocid i žrtve agresije može imati sa sigurnošću loše posljedice za Hrvatsku. Političari koji to protežiraju ne rade promišljeno jer se istine o žrtvama rata boje samo oni koji se boje suda. Istina je da na Balkanu lako nastaju mitovi nakon ratova, naročito poraza. Tim mitovima se želi protivnički narod držati pod pritiskom kolektivne krivnje zbog umnoženih zločina te tako zamagliti vlastite zločine protiv toga naroda. Klasičan primjer je mit Jasenovca koji je trebao zbog mitomanskih žrtava pripisati krivnju Hrvatima i istovremeno im zabraniti govor o poslijeratnim žrtvama Bleiburga, smaknućima bez suda i Križnoga puta, i u svrhu pokoravanja Hrvata. Mitovi ukidaju vremenske granice te se krivnje pripisuje sadašnjem stanovništvu zbog čega potječu ratovi i genocid kao sredstvo osvete i osvajanja. Zato nemali broj srpskih ratnika napad na Hrvatsku drži osvetom za Jasenovac. To svjedoče izjave Karadžića i sadašnje izjave u „Srpskoj“ Dodika koji želi izdati o „700 tisuća srpskih žrtva u Jasenovcu“ da bi time 18

opravdao progon Hrvata i sadašnje bespravlje nad malobrojnim povratnicima. Genocidom u Srebrenici i diljem Bosne željelo se osvetiti poraz na Kosovo polju muslimanskom stanovništvu, koje uglavnom takvi nazivaju Turcima, u skladu sa zloglasnom parolom: Tko se ne osveti taj se ne posveti. Oni žele napraviti mit od odlasku srpskog stanovništva iz Hrvatske, kao činu izgona i tako steknu razlog da jednoga dana napadnu ovu zemlju, a šute kako je velikosrpska politika u sto godina propagande uvjerila taj narod da ne može živjeti izvan Srbije, a pogotovo u „genocidnoj“ Hrvatskoj. Međutim kada se na sudu pretresu tijekovi rata i zbroje ratne žrtve tada više nema prostora za izmišljanje žrtava i izjednačavanje obrane i agresije. Zato je prešućivanje zločina i genocida siguran uvod u nove mitove i zločine. Povlačenje „Tužbe za genocid“, stoga, ne će nikada dobiti većinsku podršku u Hrvatskoj, jer je narodu dosta one: „Tko nas posvadi“, i „Svi su oni bili jednaki“. Tužba nije upravljena protiv današnjih stanovnika nekog naroda i to nije neprijateljski čin, nego je upravljen samo protiv sudionika i vođa rata. Ratna zbivanja moraju proći kroz sita pravednog suda. Stranke koje daju podršku povlačenju Tužbe za genocid u Hrvatskoj rade protiv sebe jer nikada ne će dobiti značajniju podršku naroda. Sve to nalikuje na neko novo “bratstvo i jedinstvo”, jer je Predsjednik optužene države odmah nakon takve najave s hrvatske strane izjavio kako ćemo svi ujedinjeni ući u Europu. Kao da je on Poglavar neke nove zbratimljene države. Sud o posljednjem ratu na Balkanu je potreban da sadašnji stanovnici osude djela vođa svoga naroda u prošlosti što je nužno za mirni dobrosusjedski odnos naroda. Sigurno je da istup predsjednika Josipovića o mogućem povlačenju Tužbi SDP-u može donijeti samo siguran poraz! Nedovoljno promišljeni potezi predsjednika Josipovića od imenovanja savjetnika, čak jedan od njih govori o zajedničkom ulasku u Europu sa Srbijom, do ovih gafova sa lukavim Tadićem garantiraju ostanak sadašnje vlasti jer je narodu draža svaka vlastita država od bratstva i jedinstva s Tadićevom Srbijom koji nije spreman govoriti o napadu na Hrvatsku i o povratku pravnih granica na Dunavu. SDP-u će se Josipović, u koga su uložili ogroman novac, obiti o glavu. 2.3.10.

KOMUNISTIČKI RAT U DRUGOM SVJETSKOM RATU NIJE BIO ANTIFAŠISTIČKI Zahvaljujući televizijskom prikazivanju filmske serije „Tito“ Antuna Vrdoljaka može se i posljednji vjernik u jugoslavenski antifašizam uvjeriti u laž takvog „antifašizma“. Iz filma koji se sastoji od svjedočenja proizlazi da se nije tu radilo ni o kakvom antifašizmu, nego o običnom fašizmu druge, crvene boje koji je žarko žudio za vlašću i nemilosrdno žrtvovao tolike mlade ljude u nejednakim bitkama i ubijao sve za koje je mislio da mogu omesti njegovu vladavinu kao i fašizmi druge protivničke boje. Likvidirao bez suda na svirep način civile i razoružanu vojsku, što po svjedočenju istraživača na poratnim stratištima najvjerojatnije pola hrvatske mlade populacije, tj. pola hrvatskog naroda. Razlog tog genocida mladih ljudi bio je dvostruk: S jedne strane komunistički vrh nije želio nikakvu smetnju u preuzimanju vlasti te je naredio ubijanje, a vojni zapovjednici, koji su dolazili s istoka, na volju Srbima, kako je sam Tito rekao, koji su u tom su vidjeli zakonitu osvetu za stradanja svojih sunarodnjaka od ustaša, mrskih Hrvata. To ne znači da se osudom komunističkog fašizma želi opravdati ustaški fašizam. Ustaše nisu bili „hrvatski proizvod“, jer nisu u Hrvatskoj nikada imali u narodu više od dva posto pristalica. Pavelića je proizvelo velikosrpsko nasilje u staroj Jugoslaviji koje je kulminiralo ubojstvom hrvatskih vođa na čelu s narodnim tribunom Stjepanom Radićem u beogradskoj skupštini, kada se je Pavelić odmetnuo i u inozemstvu osnovao ustaše koji su i sami prihvatili nasilje kao jedino sredstvo otpora istom teroru. Hrvati ne mogu nikada današnju Hrvatsku temeljiti ni na Pavelićevoj Hrvatskoj, nastaloj Hitlerovim dekretom, koja je pravila zločine, što nam podmeću velikosrbi otvoreno i uvijeno, kad govore odgovornosti današnje Hrvatske za Pavelićeve zločine, jer se ne mire s njenim postojanjem. Ali Republika Hrvatska ne smije svoje postojanje temeljiti niti na „antifašističkoj Hrvatskoj“, koja je bila oruđe jugoslavenskog komunističkog fašizma koji je genocidom prepolovio hrvatsko stanovništvo. Uostalom, ne bi nam pomagao „antifašizam“ pri oslobođenju od velikosrpske agresije na koji se poziva preambula u našem ustavu da se hrvatski vojnik nije izborio u Domovinskom ratu za svoju slobodu. U Hrvatskom ustavu treba stajati da se Republika Hrvatska temelji na pravu Hrvatskog naroda na svoju državu koju je imao za narodnih vladara, na pobijedi u Domovinskom ratu i postojanjem tisućljetnog Hrvatskog sabora, koji je kao suveren i u doba Austro-ugarske monarhije 20

upravljao zemljom. Taj Sabor je Srbija, ujedinjenjem bez narodne volje u jednu državu 1918. g., ukinula. Hrvati se ne smiju opredjeljivati ni za nikakvu Hrvatsku iz svoje bliže prošlosti, jer su obje nastale na zločinu i završile u zločinu. I Pavelićeve i Titove Hrvatske se moramo radije stidjeti i najbolje ih ne spominjati te ih izbrisati iz narodne memorije. Stoga je svakome danas jasno da spominjanje antifašizma u ustavu ove države uvlačimo u temelje Republike Hrvatske stotine tisuća nevinih žrtava komunističkog zločina. Nedopustivo da jedna zemlja ima zločin u svojim korijenima, što može biti uzrok za neuspješnost iste države, pa predlažem, kad se već radi na promjeni ustava, da se spomen antifašizma izbaci i ustavne preambule. Danas je konačno svakome jasno kako se komunistički fašizam na Balkanu nastoji, kao i Staljinov, zaogrnuti antifašizmom da se ne saznaju njegovi stravični zločini, koje uostalom veoma okrutnim sredstvima prikrivao uspješno čak do danas. Komunistički rat u Drugom svjetskom ratu nije bio antifašistički nego su se komunisti svrstali kao i Staljin u koaliciju protiv Hitlera. Može se reći da je Tito bio u antihitlerovskoj koaliciji. Kao što Staljin nije bio antifašist jednako to nije bio ni Tito. 15.5 10. DJECA “ANTIFAŠIZMA” Donosim jedan primjer koji je klasičan za djecu tzv. antifašizma koji je pokazao svoje pravo fašitičko lice u posljednjem ratu, o kome piše sarajevsko Oslobođenje, a ime i prezime prozvanoga skrivam iza kratica: Zahvaljujući jednoj nerazumnoj, ali smišljenoj i politički provokativnoj odluci odbornika Skupštine opštine Foča, V. M., pomalo već izblijedjeli lik sa grupnog portreta Radovana Karadžića i njegovih najbližih saradnika, ponovo je uznemirio svoje žrtve. M-iću je nedavno uručeno najviše zavičajno priznanje – Povelja opštine Foča. U političkom magazinu “60 minuta”, vidjeli smo ga i čuli kako se u aprilu 1993, u vojničkoj uniformi, obraća aktivistima SDS-a u sablasnoj, poluspaljenoj Foči, tada već bez ijednog Bošnjaka i bez prelijepih fočanskih džamija: “Bolje nam je da uništimo sve naše dušmane nego da djeca naša i potomci budu pod nečijim nogama. Mi ne možemo biti mirni ako nećemo živjeti u samostalnoj Republici Srpskoj, a kamoli ako nećemo biti u zajednici srpskih zemalja.” 21

Sedamnaest godina kasnije, penjući se na pozornicu na kojoj će mu biti uručeno pomenuto priznanje, M-ić će pozdraviti prisutne s podignuta tri prsta. Da ironija bude potpuna, avetinjska ceremonija održana je na Dan pobjede nad fašizmom. Iz M-evog prigodnog govora moglo se zaključiti da on ne priznaje nikakav sud istoričara, “ni onih koji će doći iza nas da nam sude ili opraštaju”, priznaje samo “uvjerenje nas današnjih, kao svjedoka i učesnika u zbivanjima”. Seosko dijete iz ljevičarske srpske porodice, koja je uživala veliki ugled među komšijama Bošnjacima, M-ić je u bivšem režimu ostvario zavidnu akademsku i političku karijeru. Bio je profesor jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ambiciozan u struci i prodoran kao partijac, koji je postao i član Udruženja književnika BiH, mada nije poznato da mu je knjige itko čitao. Gotovo svi njegovi prijatelji u Foči bili su Bošnjaci. Obrazovan i mlad, socijalno snažno vezan za muslimanski živalj, uživao je veliku popularnost među fočanskim Bošnjacima. Najviše zahvaljujući njihovim glasovima, M-ić je 1974. izabran za saveznog poslanika, kao najmlađi u tadašnjem sazivu Skupštine Jugoslavije. Sve u svemu, bio je kao stvoren za intelektualca kakvog je trebao “socijalizam sa ljudskim likom”. Međutim, devedesetih godina prošlog vijeka, nakon pada komunizma i propasti Jugoslavije, od takvih intelektualaca stvorena je bulumenta moralnih nitkova, koji su preko noći svoj internacionalizam zamijenili ultranacionalizmom, a marksizam lažnom predanošću religiji. Bila je to najveća procesija konvertita ikad viđena na ovim prostorima. Uskoro će se pokazati da je ova ideološki presvučena elita gora od svake rulje. U njen stroj je među prvima stupio i V. M-ić, sin partizanskog ilegalca, i odmah postao šef Poslaničkog kluba Karadžićevog SDS-a u Republičkoj skupštini BiH. Izdao je sve što je do tada bio, ili se pretvarao da jeste, uključujući i vlastitog oca, i stupio na put bez povratka, koji je vodio pravo u društvo četničkih koljača. U već pomenutom političkom magazinu FTV-a vidjeli smo kako, obrevši se u Foči, drži ratnohuškačke govore, sada kao najautoritativniji čovjek tamošnjeg Kriznog štaba. Zaboravio je svoj akademski poziv i knjige koje je objavio i navukao vojničku uniformu, koja mu je davala moć. Videozapis nas potom vodi u neku prostoriju u kojoj dvojica bradatih četnika žvaču i jedan drugom dodaju bocu s rakijom. Jedan od njih, M. T-ić, bio je komandant četničkog bataljona, a drugi, D. T-ić, predstavljao se kao ratni reporter. T-ić je danas SDS-ov odbornik u Skupštini opštine Foča, a iza T-ića je 22

ostao sljedeći komentar jednog njegovog ratnog snimka: “Foča je bila i ostat će srpska. Na zemlji Nemanjića nikada više neće okuisati mujezin, niti nići džamija. Drina nikada više neće biti granica između braće.” Komunistički režim je izdašno nagrađivao V. M-ića. Dobio je Šestoaprilsku i Dvadesetsedmojulsku nagradu, uz nekoliko književnih. Odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrenim vijencem. Odlikovanje se dodjeljivalo za “osobite zasluge u širenju bratstva među narodima, u stvaranju i razvijanju političkog i moralnog jedinstva naroda”. Mnogo godina kasnije, Radovan Karadžić će mu na Palama uručiti Orden Republike Srpske sa lentom, drugi po važnosti u tom entitetu. Ovim ordenom su odlikovani još samo Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Jovan Rašković i sam Karadžić. Orden bratstva i jedinstva i Karadžićev Orden sa lentom imaju potpuno suprotno simboličko značenje – prvi je dodjeljivan za jednu humanu, iako utopijsku misiju, a drugi za etničko čišćenje i koljačke zasluge. Ne može drug V. nositi oba ta ordena. Neka onaj prvi vrati! Haški tribunal je mimoišao M-ća, kao uostalom i desetine njemu sličnih propagandista najvećih zločina počinjenih u proteklom ratu. Možda on, prema sudskim kriterijima, nije ratni zločinac, ali da između političkog djelovanja ovog srpskog akademika i pokolja Bošnjaka u fočanskom kraju postoji čvrsta sprega, u to nema nikakve sumnje. Tom kontekstu treba dodati još jedan zanimljiv podatak: M-ićev otac je nakon Drugog svjetskog rata bio član Komisije za isljeđivanje ratnih zločinaca. Nije baš išlo sve kako je V. M-ić propagirao. Srbi ne uništiše “sve svoje dušmane”, niti ostvariše san da žive u “zajednici srpskih zemalja”. A ne ostvari se ni prorokovanje onog četničkog reportera, fašiste T-ića: sa obnovljene fočanske džamije u Donjem polju opet se čuje glas mujezina, a Drina ostade državna granica između Srbije i Bosne. *Tekst iz sarajevskog „Oslobođenja“

UČI LI POVIJEST LJUDE Već su stari Latini govorili da je povijest učiteljica života. Poznata je međutim i izreka da povijest nije nikoga naučila. Nema sumnje da je povijest temelj na kome je nastao današnji život. Povijest svakoga naroda je temelj njegova postajanja. Čovjek se okreće u prošlost i ona ga zanima ne samo iz radoznalosti, nego da izvuče pouku za svoj život, uči na uspjesima i neuspjesima drugih da sam ne mora proći istu školu. Čovjek je moralno biće te ne ocjenjuje prošlost samo po tome koliko mu je donijela materijalna dobra, nego se pita, je li se ona odvijala po moralnim načelima. Zločini predaka nalikuju na loš temelj kuće, tj. života čovjeka. U duhovnim pokretima danas je poznat zahtjev da se mora moliti za izlječenje korijena čovjeka. Čovjek se mora pokajati za moguća nedjela predaka da bi njegovo današnje postojanje bilo zdravo. Na prijelazu u 21.stoljeće papa Ivan Pavao II. je molio za oproštenje grijeha Crkve u prošlom tisućljeću. Tako se još jednom razvrstava ljudska povijest na dobra i loša djela. Samo tako povijest postaje učiteljica današnjeg života. Ako to narodi nisu spremni učiniti, onda sigurno mogu činiti iste pogreške, pa i zločine. Povijest tada postaje uzrok i učiteljica zla. Narodi na Balkanu uglavnom nisu spremni vidjeti svoju prošlost kakva je ona bila. Već narodne pjesme veličaju zločine junaka svoga naroda i vjere sve do današnjega dana. Tragom toga ovi narodi nisu ni danas spremni osuditi zločine svoje vojske ne samo u Drugom svjetskom ratu, nego i u obrani od srpske agresije u posljednjem ratu. Ako čovjek nije u stanju osuditi zločine i one koji su ih naredili i dozvolili, onda se ti zločini mogu i danas ponoviti. Tako zlo prelazi iz prošlosti u sadašnjost. Da su na ovom području bili osuđeni ne samo zločini ustaša i četnika nego i partizana i njihovih vođa, ne bi bilo ovolikih zločina u ovom ratu. Zato je važno za zdravu i perspektivnu sadašnjost osuda svih zločina i zločinaca. Ako se kod nas još uvijek ne osuđuju zločini ljudi u partizanskoj uniformi, a imena njihovih vođa nose nazive naših putova, cesta i trgova, onda je sigurno da je naša sadašnjost na klimavim nogama. Ova nedjela se mogu svakog časa ponoviti. Ako u Bosni ne žele osuditi genocid u Srebrenici i posvuda gdje su došle njihove osvajačke horde, onda ih oni smatraju dobrim pa ih mogu i danas ponoviti. A to znači da Bosna ne živi još uvijek u miru nego u stanju rata koji tek što nije ponovo otpočeo. Isto vrijedi i za Bošnjake, ali i za Hrvate, koji su uglavnom bili žrtve naoružanih zločinaca. Međutim su i oni su počinili zločine nad protivnicima. To da su 24

bili žrtve ne opravdava počinjene zločine. Oni se moraju istražiti i kazniti, a ne kriti zločince od suda. A postoji mnogo mjesta na kojima je napravljen zločin nad ljudima, a sud ne poziva krivce. Bosna ne može do mira jer narodi ne mjere svoju prošlost istim ljudskim moralnim mjerilima. U Bosni i Hercegovini vole na TV postojama prikazivati filmove prošlih ratova pod vodstvom komunista. To ne doprinosi miru. Oni zamagljuju prošlost i umnožavaju mržnju. Zašto se zločini ne istražuju i ne kažnjavaju? Zato jer se smatraju korisnim za svoj narod, a to znači da zločin nije zločin nego dobar pothvat. Tko smatra da je zločin bio koristan, a onda i dobar, taj se razlikuje od zločinca samo po tome što taj zločin sam nije počinio. Ali zločin zločinaca stanuje u njihovim dušama. Kakva je naša hrvatska vlast ako ni do dana današnjega nije osudila komunističke zločine i uklonila s ulica i trgova natpise komunističkog vođe? Sigurno je da crvotočina, ili bi stari rekli prokletstvo, prošlosti stanuje u temeljima ove države koja ne uspijeva svojim malobrojnim stanovnicima osigurati mir i život nego iseljavanje. Još uvijek zločin lebdi nad našim ulicama kao prokletstvo onih koji su se okrvavili zločinima, a od koji se vlast još nije i duhovno rastala. Postavlja se pitanje, smije li birač birati političare koji nisu spremni osuditi sve zločine, zločince i njihove zle ideologije? Sigurno je da to ne smije. Svaka vlast želi imati ideološku vodilju svoje vlasti. Budući da kršćanstvo i njegov moral uglavnom do sada nije svojina naših vođa, zato se teško duhom rastavljaju od prošlih ideologija krvavog „komunističkog antifašizma“ koji se nalazi u ustavnim temeljima nastanka ove Hrvatske. 4.7.10. PS. 27. srpnja 2010.god. predsjednik RH Ivo Josipović je prisustvovao svečenosti ustanka u Srbu, što je izazvalo veliko čuđenje i protivljenje. Toga dana su Srbi, koji su u to vrijeme bili čas partizani, a čas četnici, pobili mnoštvo hrvatskih hodočasnika koji su vraćali s blagdana sv. Ane iz Knina. Nije se radilo ni o kakvom ustanku, nego čistom ubojstvu Hrvata iz mržnje. Tom prigodom je dr. Josipović osudio zločine ustaša i četnika, a na to je reagirao srpski tisak što ih je izjedačio. Četnike je srpski zakon rehabilitirao, pretvorivši ih u ustanike protiv Njemaca, a bili su suradnici. Izvan Srbije su klali Hrvate i Muslimane gdje su doprili šireći srpsku državu. Nažalost Srbi, uglavnom, ni danas nisu u stanju vidjeti ispravno svoju povijest. Četnici su rehabilitirani jer su se borili za veliku Srbiju, a zločine nad drugima su smatrali nevažnim. Većinom i danas sebe drže narodom više vrijednosti i dostojnim života i velike države, dok su drugi nedostojni postojanja. Zato ne žele s nikim živjeti

II. VJERA I POLITIKA

i posvuda imati svoju državu.

VJERNICI I SVI GRAĐANI MOGU BIRATI SVAKU NAŠU STRANKU Bilo bi bolje da me je gosp. I. Š. nazvao, nego da razgovaramo preko novina („Oltar nije mjesto za građansku politiku“, Sl. Dalm. od 12.9.). Prije svega nisam zabrinut za stanje u SDP-u, nego obradovan da i ta stranka ima u svom vodstvu i vjernike te da je pojedinci ne mogu omalovažavati nazivima komunjare i ateisti. Tako se mogu sami biti prihvatljivim biračima, iako vjersko opredjeljenje nije najvažnije za politiku. Bilo je u Hrvatskoj toga i previše, kad su se neuspješni političari uzdizali ideološkim omalovažavanjem drugih. Stoga me je gosp. Š. sasvim krivo shvatio da ja podcjenjujem SDP. Nisam se sam začudio da je izrazito lijeva novinarka Jelena Lovrić najednom postala birač HDZ-a. To je dobro. Samo me čudi da se mnoštvo naših novinara i novina danas okreće prema stranki na vlasti. Isto je uočio prije nekoliko dana i kolumnist Slobodne Dalmacije g. Duško Čizmić Marović. Čini se da promjena mišljenja ima veze sa svojevrsnom korupcijom!? Taško je shvatiti razloge zbog kojih jučerašnji prijatelji ljevice odjednom postaju Sanaderovi prijatelji. Na pitanje, zašto biskupi ne bi glasovali za Savez komunista, odgovaram da ne bi to učinili jer je taj pokret nedemokratski i totalitaran. Da su bili vjernici ne bi mogli biti takvi, jer su ljudska prava kršćanska vrijednost. Vjerničko uvjerenje je privatna stvar i ne može biti politički čimbenik. Zbog toga se slažem da ima mnogo političara koji su paradni vjernici koji se deklariraju kao vjernici bez vjerničkih djela, kao što ima političara bez vjere koji nastoje oko ljudskih i evanđeoskih vrijednosti. Čudi me njegovo spominjanje „svećeničkog oltara u građanskoj politici.“ Crkveni zakonik zabranjuje svećenicima članstvo u strankama i podupiranje programa bilo koje stranke. Ako program neke stranke krši osnovna moralna prava ili kako kaže gosp. Š. zastupa „bogohulno i sablasno“, tada bi bila dužnost Crkve kao i svakog građanina ustati protiv te stranke. Takve stranke kod nas nema. Ako se izuzme podrška pobačaju koji podržavaju sve stranke. 13.9.06 26

MOŽE LI BITI KRŠĆANSKOG TERORIZMA U Jutarnjem listu od 5.10 kolumnist gosp. Inoslav Bešker piše o problemu vjerskog terorizma. On kaže da „kršćani svoje teroriste nazivaju luđacima i bolesnicima, a kada se radi o zločinima muslimana tada se smatra da je posrijedi zločin s pozicije zle vjere“. On potkrepljuje „kršćanski terorizam“ događajima iz povijesti kada su činjeni zločini protjerivanja muslimana s hrvatskih područja koji su oslobođeni od turske vlasti. On kaže da „najrudimentarnija pravičnost zahtjeva da se isti fenomen mjeri istim mjerilima.“ Kod muslimana i glavnog srednjovjekovnog turskog osvajača na Balkanu vjera je bila dodatni motiv za borbu da se širi Allahova vjera. Vjersko širenje i politički imperijalizam je kod muslimana do jučer bio jedno, jer su vjera i politika nerazdvojni. Budući da su muslimanska vjera bila dio tog imperijalizma jasno je da venecijanska i habzburška politika nije trpjela na svom teritoriju neprijateljski petokolonaški elemenat. Nije ih ubijala nego otpravila u Bosnu odakle su i došli. To se dogodilo i malobrojnim kršćanima u Bosni poslije poraza Eugena Savojskog . Slično se dogodilo sa sudetskim Nijemcima koji su mahom podržali Hitlera. To je bilo i ostaje političko, a ne kršćansko pravilo. Tvrditi kako turska vlast nije činila terorizam kao Venecija i Španjolska je van svake pameti i povijesti. Turcima su ipak trebali malobrojni katolici, koji su time bili neopasni, radi visokih poreza i janjičarske djece koji su bili udarna snaga islamskog širenja. Nitko ne trpi neprijatelja na svom teritoriju. Do najnovijih vremena postojao i postoji terorizam katoličkih Iraca i Baska. Ali on je nacionalni i njega ne podržava Crkva. Kad bi Crkva podržala zločine nad ljudima druge vjere onda bi to bio i vjerski terorizam. Islamski terorizam osvajanja sjeverne Afrike, Španjolske i Bosne se vršio uvijek kao džihad u ime širenja islamskog teritorija. Zato je nužno uvijek bio vjerski. Islamski juristi u vremenu od IX. do XI. st. dijelili svijet na dva dijela, naime na „kuću islama“, gdje su muslimani većina i njihov islamski zakonik šerijat, i „kuću rata“ dok se ne uništi kuća rata i ne osvoji svijet. Pod time geslom su Turci petsto godina vodili osvajačke ratove ne samo na Balkanu. Nema većeg oduševljenja za rat i osvajanje od vjerskog mučeništva te se po tome džihad razlikuje od drugih osvajačkih ratova. Car Nikofor je 963.god. tražio od carigradskog patrijarha da u predstojećem ratu s Turcima proglasi vojnike mučenicima koji će doći u raj, što je on odbio jer spasenje leži jedino u ruci Božjoj. Kršćanski mučenici nasljeduju Kristove patnje pasivnim trpljenjem i smrću, a musli27

manski mučenici su aktivni ratnici. Zločini u Ahmićima i drugdje u Bosni su ipak zločini u ime nekog plemena i naroda, a nikad u ime vjere, jer je to strano Katoličkoj crkvi u kojoj ne postoji blagoslov oružja i ratnika. Govoriti o Katoličkom terorizmu je isto kao kad netko govori o sukladnosti vode i vatre. -7.10.06 RAT NA ISTOKU PO BALKANSKOM RECEPTU Rat u Libanonu se nije razlikovao mnogo od rata koji je Srbija, preko JNA, vodila na ovom terenu. Libanonska oružana skupina Palestinaca želi ponovno zadobiti osvojena područja od Židova. Oni bi htjeli u ime islama uništiti Izrael, jer je oduzeo ˝islamsku zemlju˝. Njihov je cilj obrana područja islama pa Bog blagoslivlja takav rat, jer se vodi ˝za Božju državu i slavu˝. Kad se postave takvi ciljevi, onda nema napora i žrtvovanja koje pravi vjernik ne bi trebao poduzeti, jer ga čeka plaća na nebu. Ratovi koji imaju vjerske ciljeve ne spadaju u razumne radnje te se ne mogu razumom ni zaustaviti. Samo poraz njihov ili protivnika može donije ti mir. Naravno, privremeni, jer se čekaju novi Božji ratnici za slijedeće bitke. To je moguće, jer ta vjera nema vjerskog učiteljstva pa svaki ratnički raspoložen vjernik može u vjerskoj knjizi naći dovoljno uporišta da bude Božji ratnik. Vjerski ratovi su surovi i krvavi, jer protivnik, koji se “usprotivio Božjem pravu˝, ne zavrjeđuje dostojanstvo čovjeka. Nešto kao za vremena inkvizicija na Zapadu. Rat velikosrba u Domovinskom ratu imao je također religiozne razloge i ciljeve. Razlog rata bio je, po njihovom tumačenju, ˝obrana svete srpske pravoslavne zemlje˝. A to je zemlja ˝prave Božje vjere srpske˝. Nije bilo niti jednoga srpskog duhovnika koji tako nije gledao u ratu na agresiju Srbije na Hrvatsku i Bosnu. Mnoštvo arapskih mudžahedina u Bosni je također vodilo rat po istom vjerskom surovom receptu. Takvo je bilo stajalište borbe protiv ˝Turaka i zakletih papinskih neprijatelja srpstva˝ i najvećeg broja srpskih ratnika, koji o Bogu mnogo više od toga i ne znaju. Naravno, da po toj ideologiji Srbima pripadaju veća prava od onih koji nisu srpske vjere. Zato je ˝Srbija tamo gdje je i jedan srpski grob˝, dok prava Hrvata i njihova stradanja u ratu nemaju tu vrijednost. Premijer Koštunica je i najnovijom izjavom ustvari ponovio to velikosrpsko mišljenje, da je ˝Oluja nekažnjen zločin˝, jer je tobože time srpski narod izgubio svoju zemlju. Što su oni počeli ubojstvima i progonima drugih sa ˝svete srpske zemlje˝ ne zaslužuje pažnju, jer oni nisu pripadali pravoj 28

vjeri. Ne spominje on ni strahote Vukovara, Škabrnje, Srebrenice ni mnoštva znanih i neznanih masovnih grobnica srpskog okupatora za koje je malo tko odgovarao. Njihovi životi su daleko manje vrijedni, nego odlazak Srba sa ˝njihove svete zemlje˝. Naravno, da za njih rat nije ovim porazom završen. Tko sukob na Balkanu gleda kao na opravdani rat s ljudima zbog njihove vjere onda je jasno da je taj sukob vjerski, koji pozna samo pobjedu prave vjere. Zbog toga vjerski rat ne može ni na Balkanu nikada makar u glavama završiti, nego se odgađa dok ljudi ne shvate da to s vjerom nema veze. Vjera, koja se izjednačila s jednim narodom, ne može mijenjati zamišljene zemaljske granice, te stoga sukob mora trajati, po starom velikosrpskom receptu, ˝do istrage vaše ili naše˝. 8.10.06. SMIJE LI DANAS POLITIKA KORISTITI VJERU U SVOJE SVRHE Gosp. Zija S. iz Zagreba se osvrće u Jutarnjem listu od 18.10. na moj raniji tekst „Može li biti kršćanskog terorizma“ u istoj novini. On kaže, da se je moj tekst o „kritici islama izrodio u polemiku ili apologetiku“. Prije svega moj članak se odnosi na prijašnji tekst g. Inoslava Beškera, koji je želio izjednačiti danas islamski i kršćanski terorizam i nije kritika islama. Smatrao sam to nedopustivim, jer makar ovo danas nije jednako. Danas nitko ne pravi teror u ime kršćanstva. Ne smije se prikrivati istina ako se želi dijalog. Nisam tvrdio da u povijesti nije bilo vjerskih ratova u ime kršćanstva. U Njemačkoj je trajao tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata u ime vjere. U ime vjere su bili progonjeni mnogi ljudi u Srednjem vijeku za što se je papa Ivan Pavao II. pokajao na prijelazu u treće tisućljeće. Nitko danas ne slavi cara Karla Velikoga zato jer je Sase silom pokrštavao. Svi oni, međutim, nisu mogli tvrditi da ih je na ta nedjela ovlastio Isus Krist i Evanđelje. To je bilo barbarsko vrijeme, koga danas na sreću nema, koje je vjeru iskorištavalo u imperijalne svrhe. Jednako se tako moraju i danas oglasiti čelnici islama, kad se pozivom na islam prave najgnjusniji zločini. A upravo to manjka. Crkva nalaže da se u dijalogu ne smije ići u povijest koja se nikada ne će jednako tumačiti. Ako gosp. S. navodi sveuč. prof. von Gruenenbauma iz Amerike, koji piše kako je „sultan Mehmet Fatih osvojio Carigrad i dao povlastice kršćanima“, onda se može navesti i druge protivne 29

tekstove. Kakve povlastice je dao osvajač? Možda, jer je trebao zanatlije za daljnje ratove! Zbog čega se je dao na krvavo osvajanje Carigrada? Može li se osvajač u ime džihada hvaliti? Kakva su „prava“ u Turskom carstvu uživali ljudi neislamske vjere svima je poznato. „Nisu smjeli jahati na konju nego na magarcu, morali su dopustiti da ih musliman tuče, ali mu nisu smjeli uzvratiti. Ako su uzvratili ostali bi bez ruke. Svjedočanstva protiv muslimana su bila nevrijedna. Ako je učinio zločin musliman protiv nemuslimana kažnjen je polovičnom kaznom, a nikada nije mogao biti kažnjen smrću koja je bila samo predviđena za nemuslimane. Od 1360. god. u različitim razmacima petina sve kršćanske djece je bilo odvođeno u ropstvo i silom islamizirano i preodgajano u fanatične ratnike. Muslimani su bili gospodari, a drugi podanici“ (Egon Fiag). A da se ne govori kako su morali nositi na odjeći oznaku da nisu muslimani, plaćati velike namete ili spominjati etničko čišćenje onih koji nisu htjeli preći na islam. Sadašnje stanovništvo južne Hrvatske je iselilo iz Bosne pred turskim zulumom. Ima li smisla to danas spominjati? Nema. Zato je izlišno da gosp. S. sada navodi riječi nekog profesora o tobožnjem lijepom ophođenju sa nemuslimanima u turskom carstvu. Kad im je trebalo oni su se iz taktičkih razloga za kratko vrijeme i znali tako ponašati. Džihad im je to dozvoljavao. Mi živimo danas, a ne u tim barbarskim vremenima koja ne smijemo hvaliti, nego ih osuditi da ih današnje generacije ne moraju ponoviti što neki ekstremi pokušavaju tumačeći tako suru 9, 29. Danas je vrijeme kad su ljudi usvojili vrijednosti ljudske slobode vjere i uvjerenja koja ne smiju biti povrijeđena u ime nikakve vjere i ideologije. Do jučer je to činio nacionalsocijalizam i komunizam. Bog nije stvorio robove nego slobodne ljude. Tko smije čovjeku nanijeti zlo u ime Boga? Jednom prigodom se zapitao jedan arapski predsjednik (Libije Gadaffi): „Zašto bih ja trebao u ime Boga kažnjavati, ako to jednostavnije i lakše može Allah“? Radije se gosp. S. treba zapitati zašto kršćani u islamskim zemljama nemaju ista prava kao na Zapadu? Kršćani tamo ne mogu u mnogim zemljama sanjati ni o toleranciji. Zaključak bi iz ove diskusije bio: Danas nitko ne ratuje u ime kršćanske vjere, što je veoma dobro. Ima kršćana koji ratuju u ime svojih političkih ciljeva što Katolička crkva ne odobrava. Međutim, ima ljudi koji prave zločine u ime islama i zadatak je u prvom redu čelnika islama govoriti glasno i jasno da se danas ne može kao nekada vjera zlorabiti i džihadom praviti zlodjela koja s islamom nemaju veze. 19.10.06 .

TKO JE MUČENIK Ovih dana smo mogli čuti i vidjeti Osamu Bin Ladena koji hvali one koji su izgubili život u terorističkim akcijama širom svijeta nazivajući ih mučenicima islama. Na taj način on poziva i druge da to čine. Tko je zapravo mučenik? Može li nazvati mučenikom onoga koji u ime Boga ubija nevine ljude svoje i drugih vjera. Mora se znati da ljudski moral nije izmislio ni komunizam ni nacizam, niti ikakvi moćnik, niti utemeljitelj religije, iako su oni često smatrali svoju volju temeljem zakona. Ali niti jedna vjera kao ni ideologija se ne smiju suprotstaviti ljudskom moralu. Ljudski moral je rođenjem čovjeka ugrađen u ljudsku savjest i taj se zakon naziva prirodni moralni zakon. On nije ni na nebu ni preko mora u jednom drugom svijetu. One se nalaze u „našim ustima i u našem srcu“, dio su našega bića posve blizu nas, čovjekovo svjetlo i putokaz na njegovom životnom putu. Niti jedna vjera i država ne mogu propisivati zakone protivne ovom prirodnom zakonu u našoj savjesti. Deset zapovijedi u Bibliji nisu ništa drugo nego taj moralni zakon upisan ovog puta i na kamene ploče. Sam Mojsije kaže da su njegove kamene ploče zakon upisan u ljudsko srce, da su takoreći dio nas. A jedan od najvažnijih zapovijedi ljudskog moralnoga zakona glasi: Ne ubij. Čovjek ne smije ciljano lišiti nikoga života, osim u slučaju obrane kad je u pitanju vlastiti život. I tada treba protivnika onemogućiti u napadu, a ne ubiti. Režimi koji su ubijali ljude bez suda i dokaza, nego iz mržnje iz osvete bili su nečovječni. Čovjek treba razumno živjeti, tj.da njegov razum vodi prirodni zakonik savjesti, koji ne smiju nadvladati i potamniti ljudske zle strasti. Razumno djelovati i živjeti može se poštujući etički moralni zakonik u nama. A taj zakonik se može svesti na osnovno pravilo: Ne čini drugome što ni ti ne želiš da tebi drugi učini, i obratno. Temelj tog zakonika je čovjek s njegovim pravima koja su ista za sve ljude. Najveća opasnost za civilizirani i razumni život među ljudima su ideologije, ali i vjere koje polaze od svojih ciljeva ne poštujući prava svakog čovjeka na slobodan život do granice kad se slobodom ugrožavaju prava drugoga. Tako je, primjerice, ideja velike Srbije u kojoj bi samo Srbi smjeli živjeti, razlogom rata i progona nesrba, kao da oni nisu ljudska bića. Ako islamski ekstremisti misle da svijet mora biti islamski i pri tome ne biraju sredstva da potlače ljude druge vjere, tada se mora reći da se to protivi čovjeku i Bogu koji je u čovjeka stavio moralni zakon koji štiti svakog čovjeka. Vjera ne smije kvariti ljudski moral. Mnoge vjere, moćnici i ideologije su upravo željeli iskriviti prirodne moralne zakone u korist svoju, govoreći da oni pripadaju 31

drugoj kulturi i drugim vrijednostima. Ta „druga kultura sa svojim vrijednostima“ je ustvari prava nekultura obučena u nečovječji moral. Ne može biti mučenik onaj koji hoće ubiti druge i pri tome sam pogine. On je običan ubojica, a njihove žrtve su mučenici. Osama Bin Laden je očito preokrenuo vrijednosti nazvavši ubojice mučenicima. Ako se pri tome poziva na islam i ako se čelnici islama dovoljno ne brane od njegovih nastranih stavova to gore i po sam ugled islama. 1.8.07 SMIJE LI PREDSJEDNIK SANADER NOSITI GOSPINU SLIKU Mediji su prenijeli ovih dana sliku procesije za Veliku Gospu u Korčuli u kojoj se vidi da je jedan od četvorice nositelja Gospine slike premijer Sanader. Postavlja se pitanje, zašto je sliku nosio i premijer Sanader? On ne potječe iz te župe, a niti je po ijednoj osnovi sudionik župnog života u Korčuli. Lijepo je da predsjednik vlade pobožan čovjek, ali pripada li mu učešće u župnoj liturgiji koji drugi katolici sa strane nemaju? Ili je to samo, ne daj Bože, predizborni promidžbeni čin? Taj bi čin mogao biti poruka kako je on vjernik koji zaslužuje povjerenja dok je njegov protivnik ateist. Upravo zbog toga on je morao odbiti tu čast koju drugi vjernici sa strane nemaju, da ne bi netko shvatio kako on koristi vjeru kao izborni adut. A to, da političari rado koriste vjeru u političke svrhe, rabota je stara koliko i vlast. Car Franjo Josip je nosio je u naslovu među ostalim da je on car voljom presv. Trojstva. Tako se ovih dana pojavila slika ruskog predsjednika Putina s križem na lančiću oko vrata. Sad se jedan KGB-ovac, koji je i poslije pada komunizma desetkovao Čečene, pravi kršćaninom. To, koliko je on kršćanin svjedoče, naravno, i ta gnjusna zlodjela koja doduše unaprjeđuju veliku Rusiju, ali nemaju veze s vjerom u Isusa Krista i njegov križ. Slično su radili nedavno četnici koji su s tri prsta u zraku klali ljude radi velike Srbije. S druge strane u katoličkoj Poljskoj izbore je u dva navrata dobio Kwasniewski bivši komunist i ateist, a ne katolik Lech Valensa. I taj čovjek je Poljsku uveo u NATO i EU i omogućio da konačno jednom Poljaci žive standardom koji nisu nikad imali. Dolazili su ranije i kod nas da radom prežive. Bio bi i dalje biran da je to po ustavu mogao. To znači da vjerska ili ideološka pripadnost nije odlučujuća kad je u pitanju politika. Politika je zanat, kao i svaki drugi, koji se zna ili ne zna i tu ne može pomoći nikakva pobožnost pred drugima ili vjerski folklor. Vjera 32

je ipak u prvom redu nutarnji odnos čovjeka s njegovim Stvoriteljem te je ona stoga privatna stvar pojedinca i nije prvotno za javnost. Biblija naziva perzijskog cara Kira „slugom Božjim“, jer je Židove pustio iz sužanjstva i pomogao im ponovno podignuti hram u Jeruzalemu. Taj Kir uopće nije bio vjernik u židovskog Boga. Ne zna se koja je sve božanstva štovao. Ali on je dobrim djelima postao „sluga Božji“. To je dakako u skladu s Isusovim govorom o posljednjem sudu gdje je odlučujuće djelo vrijedno nagrade dobro djelo u korist čovjeka. Mi imamo kao malo koja država svu silu političara „vjernika i katolika“, a malo je gdje toliko takvih korumpiranih i nesposobnih i neuspješnih političara kao kod nas. Veoma je opasno kad netko ističe javno svoju vjersku gorljivost, jer to samo može značiti da time želi prekriti svoju političku nesposobnost. Birači u Hrvatskoj se ne smiju dati prevariti time koliko je neki političar vjernik ili nije, nego samo procjenom vodi li politiku u korist ljudi, ima li ljude za vođenje države i je li poštenje i ljubav prema općem dobru na prvom mjestu. Tek takvima treba pokloniti povjerenje. 18.8.07 JE LI KRŠĆANSTVO PLEMENSKA VJERA Na ovaj dopis me je ponukala jedna rečenica iz razgovora s hrvatskim znanstvenikom dr. Davorom Pavunom u Hrvatskom listu od 12.veljače o.g. Prije nego počnem pismo od te rečenice, pitam se, zašto naši znanstvenici ovako slobodno govore o svim mogućim svojim opredjeljenjima, i političkim, tek kad iziđu izvan zemlje? Znači li to da se oni koji žive kod nas boje za svoj položaj ako slučajno reknu nešto što se onima iznad njih ne sviđa. A to je onda prava tema za novine. No, prijeđimo na poticaj moga dopisa. Dr. Pavuna u svom razgovoru citira patra Linića: „Do JNA-agresije dovela je nevjera, a ne vjera, jer je dragi Bog svima isti i posvuda (baš kao i gravitacija na Zemlji).“ Ne znam što je pater Linić ovom istrgnutom rečenicom iz konteksta htio reći, ali je sigurno da nije nevjera dovela do agresije na Hrvatsku. Ovdje smo imali čak dvije vjere na djelu: prvo je „komunistička vjera“ u komunističko društvo uzrokovala zločine nad svim neprijateljima. Njih je trebalo kao narodne neprijatelje i kontrarevolucionare likvidirati. U ime te „vjere“ su se dogodili najveći dio zločini nad „narodnim neprijateljima“ od Bleiburga sve do kraja Domovinskog rata. Drugu „pravoslavnu vjeru“ koja je bila prisutna kod većine zločina u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini smijemo nazvati „vjerom u Veliku Srbiju“. Vjera u „komunistički raj“ 33

je proizašla iz Marksova nauka, a propovijedala se cijelo vrijeme Titove Jugoslavije. „Vjera u veliku Srbiju“ proizašla nažalost iz pravoslavlja, ali ne iz Biblije koja je službeno knjiga i pravoslavnog kršćanstva, nego iz nauka onih koje se svrstavaju u „propovjednike svetosavlja“. A ta „vjera“ nije vjera koju je donio Isus Krist na ovaj svijet. Obje se ove „vjere“ ipak se mogu nazvati nevjerom u Evanđelje i u Isusa Krista. Već je sveti Irenej, svetac drugog stojeća, rekao da je „nepoznavanje Isusa Krista izvor svih zala na svijetu“. Odakle je došla vjera propovjednika svetosavlja? Isus nije htio da njegova Crkva bude u posjedu samo jednoga naroda. On je i na oproštaju rekao svojim apostolima, što navode evanđelisti, kao važnu zapovijed: „Pođite po svemu svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Učinite mojim učenicima sve narode učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“. Crkva je već u četvrtom stoljeću poslije Rimskih progona u svoje vjerovanje stavila da je ona Katolička (sveopća, univerzalna tj, okrenuta svakom čovjeku). Sveti Pavao piše u poslanici Galaćanima (3,28) da u Crkvi: „Nema više Židov-Grk! Nema više : rob – slobodnjak! Nema više: muško-žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu“. Carigradski carevi iz želje da ovladaju Crkvom bili su glavni uzročnici odvajanja Istočne Crkve od Rima, jer to nisu mogli dok je nasljednik sv. Petra, papa njen vrhovni poglavar. Odvajanjem od Rima ta je Crkva postala igračka u rukama vladara. Raspadom Bizantskog carstva stvorene su u svim istočnim državama nacionalne crkve te su zatvorene u svoj narod u i postale političko sredstvo vlasti. „Srpska pravoslavna crkva je de facto, državna crkva, iako to nije de jure. U povijesti pravoslavlja, država je pak uvijek bila moćniji partner u tom odnosu“ (Milan Vukomanović- Politika 21.12.2008.). Te crkve su se odrekle Kristove zapovjedi da se okrenu svim narodima i tako zanijekale univerzalnost kršćanstva i svela ga nacionalno i Crkvu zatvorili u državne granice. Držeći svoju Crkvu kao pravovjernu (pravoslavnu) one su vidjele samo u svom narodu „nebeski narod“, a drugi su bili „jeretici i Turci“. Dakle nemaju prva i nisu od Boga zaštićeni. Oni kao pravovjerni imaju veća državna prava od drugih. Takve Crkve ne priznaju ni Crkve ni države susjednih naroda, koje su jednom bile u državno sustavu sa Srbijom, Rusijom ili Grčkom. Tako povezane s politikom stremile su svom povećanju i širenju vjere putem povećanja nacionalne države. Dok katolički svećenici kao misionari odlaze u poganske krajeve Afrike i Azije propovijedati Isusov nauk, ove se crkve bave širenjem svoje nacionalne države, a time i svoje Crkve. Tako su postale glavni duhovni i ideološki poticatelj agresivnosti poli34

tike tih naroda prema svim susjednim narodima do danas. Sam je Milošević rekao više puta da vrh Crkve želi krv. Život i prava drugih ljudi koji ne pripadaju njihovoj nacionalnoj crkvi su manje vrijedni ili posve nevrijedni. Njima je Bog i evanđelje posve iza brige za nacionalnu državu i njenu veličinu. Nacionalna država je njima kraljevstvo Božje. Srbima je i danas npr. najveći neprijatelj i zločinac i blaženi kardinal Stepinac, a sada general Gotovina, iako mu još ništa nije dokazano, samo zato što su se zauzeli za državu hrvatskog naroda. Zato general Mladić nakon masakra u Srebrenici ulazi u pravoslavnu Crkvu, ljubi ikonu i kaže da je to njegov dar Crkvi. Da se ne spomene veličanja u toj crkvi bandita Arkana. Stravične zločine ruskih careva prema azijskim narodima uvijek je pratio blagoslov ruskih patrijarha. Može se reći da su takve Crkve sijale šovinistički otrov u svoj narod. Ruski premijer Putin je rekao ovih dana da je raspada SSSR-a najžalosniji dan u ruskoj povijesti, a vjernici u jednoj maloj pravoslavnoj crkvi kraj Sankt Petersburga se mogu pokloniti ikoni s likom sovjetskog komunističkog diktatora Josifa Staljina. Svećenik Evstafije ne krije svoje simpatije prema bivšem sovjetskom diktatoru. “Za mene je on pravi otac naroda koji je stvorio jaku državu i moralno društvo. Poslije njegove smrti, nacija je izgubila oca i ostala siroče. Htio bih da se Staljin vrati”, kazao je on. Nije to bilo niti drugačije kod drugih čemu smo nažalost i mi bili svjedoci. Zato u pravoslavnom obredniku postoji i blagoslov oružja. Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu za njih vjerski i domoljubni čin širenja Srbije i Srpske crkve te stoga okupaciju tuđih teritorija prati rušenje tuđih „krivovjernih (nesrpkih) bogomolja“ i podizanje srpskih hramova na njihovim temeljima. Širenje nacionalne države je tako važna da nadilazi prava samih pojedinaca svoga naroda. „U malim nacijama jedino nacija može biti velika. U malim nacijama prva moralna dužnost je podređivanje pojedinaca zajednici, narodu, državi. Srbin je čovjek koji nije čovjek ako nije Srbin, ako nema svijesti o narodu; bilo da ga slavi ili da ga psuje” (Dobrica Ćosić, Promene). Oni surovost države uvijek opravdavaju državni razlozima. Budući da je komunizam nastao u takvoj velikodržavnoj Rusiji, on je preuzeo i njenu surovost. Komunizam nije bio previše odbojan tim crkvama jer su njeni arhijereji uglavnom surađivali s vlašću i od nje određivani. Stoga se još i danas crvene zvijezde nalaze na kremaljskim tornjevima. Ako kršćani zaborave Kristov nauk, lako se pretvore u plemenske poglavice koji nemilosrdno uništavaju druge u ime „svoga boga“ da samo oni vladaju i žive. 16.2.09.

JE LI RAT DEVEDESETIH GODINA BIO I VJERSKI RAT Obično se tvrdi da je do agresije JNA dovela nevjera, a ne vjera, jer je po vjeri dragi Bog svima isti i posvuda (baš kao i gravitacija na Zemlji). Međutim je sigurno da nije nevjera dovela do agresije na Hrvatsku. Nema čovjeka bez vjere ovakve ili onakve. Pitanje je samo je li ta vjera ispravna, je li krivovjerje ili možda ideologija koja je ipak neka vrst vjere. Tako i danas naše domaće medije uglavnom vode „proroci liberalizma“ koji jedino znaju što je za nas dobro, a što zlo. Oni žele upravo kao i nekada komunisti preodgojiti Hrvate za nove „vrijednosti“. Vidi se da te njihove vrijednosti su dovele Hrvatsku na rub ponora i privrednog i moralnoga, pa se ne moramo čuditi što su im se novine pretvorile u crnu morbidnu kroniku. Naši agresori su devedesetih imali „dvije vjere“: prva je „komunistička vjera“ u komunističko društvo uzrokovala zločine nad svim neprijateljima. Njih je trebalo kao narodne neprijatelje i kontrarevolucionare likvidirati. U ime te „vjere“ su se dogodili najveći dio zločini nad „narodnim neprijateljima“ od Bleiburga sve do kraja Domovinskog rata. Druga „pravoslavna vjera“ je bila prisutna kod većine zločina u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini smijemo nazvati „vjerom u Veliku Srbiju“. Vjera u „komunistički raj“ je proizašla iz Marksova nauka, a propovijedala se cijelo vrijeme Titove Jugoslavije. „Vjera u veliku Srbiju“ proizašla nažalost iz pravoslavlja, ali ne iz Biblije koja je službeno knjiga i pravoslavnog kršćanstva, nego iz nauka onih koje se svrstavaju u „propovjednike svetosavlja“. A ta „vjera“ nije vjera koju je donio Isus Krist na ovaj svijet. Obje se ove „vjere“ ipak se mogu nazvati nevjerom u Evanđelje i u Isusa Krista. Već je sveti Irenej, svetac drugog stojeća, rekao da je „nepoznavanje Isusa Krista izvor svih zala na svijetu“. Svakako da se nikada narodi ne će moći složiti ako budu različito tumačiti svoju prošlost, naročito ako je to nedavna. Isus je rekao da će nas „samo istina osloboditi“ ( Iv 8,32). Dakle, ne „moja ili tvoja“, nego naša zajednička i jedina istina. Niti između naroda na Balkanu ne može biti prave sloga bez zajedničkog i istinitog tumačenje sadašnjosti i prošlosti. A da je i najnoviji rat imao vjerski poticaj nitko ne smije skrivati. Bez toga je sloga samo skrivanje mača do prve prigode.Odakle je došla vjera propovjednika svetosavlja? Isus nije htio da njegova Crkva bude u posjedu samo jednoga naroda. On je i na oproštaju rekao svojim apostolima, što navode evanđelisti, kao važnu zapovijed: „Pođite po svemu svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. 36

Učinite mojim učenicima sve narode učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“. Crkva je već u četvrtom stoljeću poslije Rimskih progona u svoje vjerovanje stavila da je ona Katolička (sveopća, univerzalna tj. okrenuta svakom čovjeku i narodu). Sveti Pavao piše u poslanici Galaćanima (3,28) da u Crkvi: „Nema više ŽidovGrk! Nema više : rob – slobodnjak! Nema više: muško-žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu“. Carigradski carevi iz želje da ovladaju Crkvom, a to nisu mogli dok je nasljednik sv. Petra, papa, njen vrhovni poglavar, bili su glavni uzročnici odvajanja Istočne Crkve od Rima. Odvajanjem od Rima ta je Crkva postala igračka u rukama vladara. Raspadom Bizantskog carstva stvorene su u svim istočnim državama nacionalne crkve te su zatvorene u svoj narod u i postale političko sredstvo vlasti. „Srpska pravoslavna crkva je de facto, državna crkva, iako to nije de jure. U povijesti pravoslavlja, država je pak uvijek bila moćniji partner u tom odnosu“ (Milan Vukomanović- Politika 21.12.2008.). Te crkve su se odrekle Kristove zapovjedi da se okrenu svim narodima i tako zanijekale univerzalnost kršćanstva i svela ga na nacionalno te Crkvu zatvorili u državne granice. Držeći svoju Crkvu kao pravovjernu (pravoslavnu) one su vidjele samo u svom narodu „nebeski narod“, a drugi su bili „jeretici i Turci“. Oni stoga nemaju jednaka prava kao „pravovjerni (pravoslavni)“. Srbi ne mogu živjeti pod vlašću nekoga tko nije njihove vjere, te stoga streme uvijek da posvuda imaju srpsku državu i srpska vlast. Ne mogu zbog toga živjeti ni u Hrvatskoj ni u BH ni na Kosovu ako nisu u srpskoj državnoj tvorevini. Iz tog shvaćanja nastale je i prije rata parola da „Srbin ne može živjeti bez svoje države“. Takve crkve ne priznaju ni crkve ni države susjednih naroda, koje su jednom bile u državnom sustavu sa Srbijom, Rusijom ili Grčkom. Tako Srbin ne može biti nacionalna manjina jer je jedino on pripada pravoj vjeri. Zato su te crkve povezane s politikom stremile svom povećanju i širenju putem povećanja nacionalne države. Dok katolički svećenici kao misionari odlaze u poganske krajeve Afrike i Azije propovijedati Isusov nauk, ove se crkve podupiru osvajanje teritorija gdje ima srpskih grobova. Tako su postale one postale glavni duhovni i ideološki poticatelj agresivne politike tih naroda prema svim susjednim narodima do danas. Nije to zatajio ni sam Milošević. Zato je i ovaj rat bio ustvari vjerski rat kojim se širi pravovjerno srpsko i Božje kraljevstvo. Život i prava drugih ljudi koji ne pripadaju njihovoj nacionalnoj crkvi su manje vrijedni ili posve nevrijedni. Njima je čak i Bog i evanđelje od drugorazrednog značenja, posve iza brige za nacionalnu državu i njenu veličinu. Sve zločine autoritarnih 37

pravoslavnih vođa se opravdavaju brigom za državu. Nacionalna država je njima Kraljevstvo Božje. Srbima je i danas npr. najveći neprijatelj i zločinac i blaženi kardinal Stepinac, a sada general Gotovina, iako mu još ništa nije dokazano, samo zato što su se zauzeli za državu hrvatskog naroda na teritoriju koje oni smatraju svojim. Zato general Mladić nakon masakra u Srebrenici ulazi u pravoslavnu Crkvu, ljubi sliku i kaže da je to njegov dar Crkvi. Da se ne spomene veličanje u toj crkvi bandita Arkana. Stravične zločine ruskih careva prema azijskim narodima uvijek je pratio blagoslov ruskih patrijarha. Može se reći, da su takve Crkve sijale šovinistički otrov u svoj narod. Ruski premijer Putin je rekao ovih dana da je raspad SSSR-a najžalosniji dan u prošlom stoljeću, a vjernici u jednoj maloj pravoslavnoj crkvi kraj Sankt Petersburga se mogu pokloniti ikoni s likom sovjetskog komunističkog diktatora Josifa Staljina. Svećenik Evstafije ne krije svoje simpatije prema bivšem sovjetskom diktatoru. “Za mene je on pravi otac naroda koji je stvorio - jaku državu i moralno društvo.- Poslije njegove smrti, nacija je izgubila oca i ostala siroče. Htio bih da se Staljin vrati”, kazao je on. Nije to bilo ni drugačije kod drugih čemu smo nažalost i mi bili svjedoci.Zato u pravoslavnom obredniku postoji i blagoslov oružja. Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu za njih vjerski i domoljubni čin širenja Srbije i Srpske Crkve te stoga okupaciju tuđih teritorija prati rušenje tuđih „krivovjernih (nesrpskih) bogomolja“ i podizanje srpskih hramova na njihovim temeljima. To su naučili od turske vlasti. Širenje nacionalne države je tako važno i sveto da nadilazi prava samih pojedinaca svoga naroda. „U malim nacijama jedino nacija može biti velika. U malim nacijama prva moralna dužnost je podređivanje pojedinaca – zajednici, narodu, državi. Srbin je čovjek koji nije čovjek ako nije Srbin, ako nema svijesti o narodu; bilo da ga slavi ili da ga psuje” (Dobrica Ćosić, Promene). Oni stoga surovost države uvijek opravdavaju državnim razlozima. Budući da je komunizam nastao u takvoj velikodržavnoj Rusiji, on je preuzeo i carsku surovost. Komunizam nije bio previše odbojan tim crkvama, jer je njegovao pravoslavno velikodržavlje te su i njeni arhijereji uglavnom surađivali s vlašću i od nje određivani. Stoga se još i danas crvene zvijezde nalaze na kremaljskim tornjevima. Nije čudno da su se ponekad i žrtve njihove agresije ponašale po njihovim pravilima. Ako kršćani zaborave Kristov nauk, lako se pretvore u plemenske poglavice koji nemilosrdno uništavaju druge u ime „svoga boga“ da samo oni vladaju i žive. 7.3.09. 38

ZLOPORABA VJERE DA SE OČUVA VLAST Ovih dana Premijer Hrvatske ponovo izvlači iz rukava stare trikove da bi očuvao svoju vlast kao svoje najveće blago. Budući da je ona za njega najveća vrijednost, jasno je da vjera u Boga mora služiti njegovoj vlasti. Govori tako posve netočno, kako su njegovi politički protivnici komunisti, da žele ukinuti vjeronauk u školama i sličnim starim olinjalim trikovima želi svratiti pozornost od svoje posve neuspješne vladavine koja je Hrvatsku duboko strovalila u moralnu i dužničku provaliju pa žitelji ove sada tzv. „Lijepe“ moraju žaliti što žive u ovoj zemlji. Pokret na vlasti je svojom dugom vladavinom preopteretio djecu ove zemlje nesnošljivim dugovima i ukinuo im budućnost djeca drugih civiliziranih zemalja, samo da bi osigurali budućnost svojoj djeci. Ljudi bi rekli „zadužuju državu da bi imali sada još išta prisvojiti“. Bogohulno je kad se u tu igru uvlače Boga i vjeru kako bi se birače ponovo zavelo. U isto vrijeme u njegovoj pokretu-stranci ima više bivših komunista, i to na vodećim položajima, koji su se navrijeme tu skrasili i nastavili s onim što su činili i ranije. Tako on govori ono što bi narod rekao: „Reći ću ti - da mi ne kažeš“. Uostalom komunizam je i prije njegovog sloma kao pokret pao posvuda, osima na Kubi i Sjevernoj Koreji te se njega samo slijepci boje. Međutim korupcija i zloporaba zakona od strane vlasti je mnogo starija od komunizma i nikada to vrijeme nije prošlo, što se kod nas jako dobro vidi. Veoma čudi da vodeći ljudi Crkve ne ustaju protiv takve zloporabe svoga imena već dugo u individualne svrhe jednog političkog pokreta i njegova vođe. Francuski filozof Alexis de Tockeville prije 150 godina je pisao da se nevjera, što su naknadno pokazali uostalom pokreti prošlog stoljeća, protivi se ljudskoj naravi i dovodi ljudsku dušu i društvo u očajno stanje. On smatra zločine Francuske revolucije plodovima naraslog ateizma. Religija treba biti odvojena od države zbog svog temeljne uloge zaštite društva od političke korupcije, da ne bi njom politika manipulirala. Stoga taj filozof zaključuje da „civilizirano i slobodno društvo ne može opstati bez religije“. Naravno, ako ona vrši svoju kritičku ulogu soli koja čuva društvo od kvarenja i ako ne dozvoli da s njom politika manipulira ili je podmiti. A to je kod nas problematično. Isus govori da se vjera i nevjera jedino pokazuju u plodovima, a ne po riječima. Za vjernike Isus kaže: „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.” (Mt 5,13) Kakva su sol naši vrli „vjernici političari na vlasti“? 28.4.09 39

ODLUKA VRHOVNOG SUDA O RADNOJ NEDJELJI OTVARA MNOGE DVOJBE Vijest da je Ustavni sud RH ukinuo neradnu nedjelju za cijelu godinu, čemu se Crkva protivi, otvara mnoga pitanja, jer je jedan dan odmora civilizacijska stečevina od kada postoji Biblija. Čovjek je biće sastavljeno od tijela i duha. Biblija govori o potrebi rada za tijelo šest dana i o jednom danu odmora za tijelo, posvećenom čovjekovom duhu i svemu onome što obnavlja čovjekovu dušu. Čak je i komunizam taj dan poštivao kao dan odmora. Sindikalni radnički pokreti su u borbi s prvotnim „grubim“ kapitalizmom, koji nije vodio računa o zdravlju i životu radnika, izborili neradnu nedjelju kao dan odmora. Kako je kapitalizam kod nas tek sada otpočeo, on nosi velikim dijelom grubosti prvotnog kapitalizma kad je kapitalist nastajao što prije steći prvotnu akumulaciju kapitala na račun prava radnika. Ljudi koji posjećuju sjevernu Europu, npr. Njemačku, znaju veoma dobro da su sve trgovine nedjeljom zatvorene. I tamo su se kapitalisti žalili Ustavnom sudu, ali nisu uspjeli, jer je u njemačko zakonodavstvo ugrađena odredba o svetosti nedjeljnog odmora. Najnovija presuda Ustavnog suda RH o ukidanju nedjeljnog odmora govori dvije stvari:Kao prvo, većinu sudaca u tu instituciju je postavila stranka na vlasti, koja sebe smatra demokršćanskom strankom. Kako to da kadrovi koja je ta stranka u većini delegirala u taj sud ne vode računa kršćanskim stečevinama koje je preuzeo skoro cijeli svijet? Ili ta stranka treba uprijeti prstom pred izbore u suparnike kao „stranku komunista“, a svi vidimo da svitu oko premijera činili i čine uglavnom bivši komunistički čelnici. Takve su i delegirali u Ustavni sud RH. Kao drugo, ako Ustavni sud u dva navrata donosi istovjetnu odluku na temelju nekog zakona ili ustava, a ne svoga svjetonazora, onda bi tako trebalo oblikovati zakone i ustav tako da Ustavni sud ne može poništavati odredbu jedne države, kao što to ne može ni u Njemačkoj. Međutim, sada je i slijepcima jasno da je stranka na vlasti demokršćanska samo na riječima, kad treba ocrniti protivnika da se dobiju izbori, a Isus kaže da ljude i njihove udruge valja procjenjivati ne po riječima nego po njihovim djelima. A djela su im su skobu s kršćanstvom, moralom i dobrom ljudi. Svakako bi ubuduće trebali građani birati sve zastupnike u Saboru, sudce u Ustavnom kad se više nema što očekivati od stranaka. Saboru bi možda trebalo prepustiti izbor Predsjednika RH koji i tako nema važne ovlasti. 22.6.09 40

VJERSKA PRIPADNOST POLITIČARA NIJE NEVAŽNA U Slobodnoj Dalmaciji od 23.01. o. g. tiskan je razgovor s mladim franjevcem iz Sarajeva fra P. J. pod naslovom „Crkvi ne služi na čast kampanja protiv Josipovića“. Tema ovog članka nije propitivanje, je li se Crkva svrstala u toj kampanji uz njegova suparnika, što očito službena Crkva nije napravila. Još manje bih se upuštao u njegovu kritiku pisanja urednika Glasa Koncila vlč. Ivana Miklenića. On ima prostora da sam kaže svoje mišljenje o njegovoj kritici. Ovdje treba staviti pod povećalo njegovu tvrdnju kao odgovor na pitanje novinara Saše Horvata: „Koliko je važno pitanje vjeroispovijesti predsjednika?“ A ona glasi: „Radi se o privatnoj stvari svakog pojedinca. Ta činjenica je irelevantna (nevažna) za uspješno obavljanje dužnosti predsjednika demokratske države, jer se na ovim izborima nije biralo čovjeka na vjersku nego na političku dužnost. Važno je da predsjednik jedne države bude pošten i častan čovjek i kompetentan na svom području…“ Ovdje je važna tvrdnja da se predsjednik bira na političku dužnost. A politika nije vjerska djelatnost nego autonomna djelatnost koja je stvar prosudbe građana. Ipak ona nije izvan morala koje je vjersko područje. Crkva uključuje ljude u zajednicu s Bogom, ona je znak najtješnjeg jedinstva s Bogom, a politika uključuje ljude u zemaljsku zajednicu te se brine za materijalni i civilizacijski napredak državljana. Politika je autonomna djelatnost prepuštena izboru građana u demokratskim državama, ali nije od morala neovisna. Naravno da i Crkva stoji na usluzi ljudima u njihovim potrebama svake vrste, što demokratske države i potpomažu. Crkva nema politički mandat od Krista, što ne znači da ne smije reći kao i svi građani i njihove udruge svoj sud o pojedinim političkim djelima. Ako političari zađu u moralno vrednovanje određenih djela koja se suprotstavljaju moralnom nauku Crkve, tada politika prelazi u vjersko područje. Naravno da Crkva ne će podržati one skupine političara čije se stajalište u moralu sukobljava s crkvenim naukom. To je slučaj sa strankom SDP-a u pitanju npr. umjetne oplodnje više matičnih stanica koja je tu opciju predložila u Saboru. Nije se od njih vidjelo dosada neke prijedloge za gospodarstvo, što bi spasilo naš narod od novog iseljavanja. Sve je ovo pokrenuo u SDP-u dr. Mirando Mrsić, čelnik izbornog stožera predsjednika Josipovića. On je prije otprilike godinu dana tumačio ovaj projekt kao doprinos rađanju u neplodnim brakovima te ga smatra humanističkim djelom na jednom zatvorenom sastanku u Splitu 41

na kome sam bio prisutan. Za crkveni nauk cijeli pothvat takve oplodnje nije prihvatljiv, a još bi bilo neprihvatljivije oplođene stanice, koji su ljudski zametci, kao nepotrebne uništavati. Naravno, da Crkva ne smije podržati one političare koji smatraju da oni smiju stvarati moralni kodeks, što nije politička nego vjerska djelatnost. Stoga ne stoji tvrdnja fra P. J. da je „vjerska pripadnost predsjednika nevažna“. To ne znači, da se predsjednik Josipović u sličnim prilikama ne će savjetovati s crkvenim stručnim ljudima. 14.2.10. ŠTO JE TO IRACIONALNO KOD RADOVANA KARADŽIĆA Što se nalazi u glavi Radovana Karadžića i većine srpskih političara koji još uvijek upravljaju srpskim narodom kad tvrde kako Srbi ni u ovom posljednjem ratu nisu bili agresivniji od susjeda, nego su se branili od onih koji su htjeli srušiti očito „njihovu Jugoslaviju“? I to tvrde iako znaju kako su sve oružje iz svih republike bivše države povukli u Srbiju i njome naoružavale svoje ratnike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su učinili strašne zločine nenaoružanim ljudima. Zašto danas Srbija ne prizna Kosovo, iako zna da preostala mala manjina tamošnjih Srba nije razlogom da to i dalje bude velikosrpska kolonija, nakon genocida nad Albancima bivše vlasti koju je narod birao? Srbi su se iseljavali s Kosova i naseljavali Vojvodinu gdje su donedavno bili manjina, a koja vrijedi neusporedivo više od Kosova. Međutim oni hoće i Vojvodinu i Kosovo. Smatraju da im Vojvodina pripada jer čine većinu, a Kosovo jer su tu bili nekada većina. To nalikuje na trgovca koji bi htio novac i prodanu ovcu. Može li se ta grabežljivost jednostavno svesti na iracionalnost, na ono što ne može biti, kako to ocjenjuju ne samo vodeći hrvatski političari, nego i cijeli svijet? Mislim da je ta iracionalnost logični rezultat određenih krivih predodžbi tih ljudi o vrijednosti srpskog naroda. Te predodžbe proizlaze iz vjerskih aksioma njihove Crkve stečenih za vrijeme Turske vlasti o izjednačavanje vjere i nacije, što je ostalo do danas. Budući da je ona nacionalna onda se smatra jedinom pravom Crkvom i Božjom vjerom, katolici su „jeretici“ (krivovjerci) koje treba ponovo krstiti ako dođu u njihovu Crkvu, a Muslimani su Turci protivnici Krsta i Srbije. Iz toga proizlazi da je srpska Crkva i narod jedini Božji narod koji ima više pravo na opstanak od drugih. Slično je i Hitler započeo rat protiv svih jer je njemački narod smatrao narodom više arijevske rase. Druge su smjeli zato 42

protjerivati i uništavati iako nisu bili napadani. Tako su se u ratu ponašale srpske trupe. Progone drugih Karadžić je opravdavao historijskim pravom na životni prostor Srba, poput nacista. Njihova Crkva i danas smatra sve teritorije na Balkanu, koji su jednom potpadali pod srpsku vlast, zauvijek srpskim prostorom, što se pokazuje u nepriznavanju makedonske i crnogorske Crkve kao i oštrom protivljenju osnutka pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj, iako je poznato da svaka država po Pravoslavnom kanonu ima pravo na svoju državnu crkvu, kao što postoji u katoličkoj Poljskoj nevelika pravoslavna Crkva. Zato su većini svi prostori bivše Jugoslavije osim Slovenije srpski prostori, iako danas to ne će javno priznati. Tragom te zablude poistovjećivanja Kraljevstva Božjega sa zemaljskom državom, ide srpska politika pa se uglavnom granice država nekih susjednih naroda još uvijek smatra spornim, administrativnim ili privremenim. Takva politika uzrokuje loš odnos Srbije s njima i žarištem budućih sukoba. Politika je preuzele vjerske stavove, makar se oni iracionalni jer se protive naravnom zakonu, kršćanskom i svjetskom etosu da su svi ljudi jednaki i da svi narodi imaju jednaka prava. Budući da niti jedna vjera lako ne odstupa od svojih stavova, stoga novi Patrijarh obećava politici pomoć u ponovnog dolaska na Kosovo. Teško stoga očekivati drugačije stavove srpske politike jer je i pripadnost Kosova Srbiji nekakav članak vjere. Zato je razumljivo iracionalno Karadžićevo nijekanje zločina u Bosni i Hercegovini i još uvijek srpskog negiranja genocida u Srebrenici, što nanosi zlo i samoj Srbiji. 5.3.10. PRIPADA LI CRKVA KRISTU ILI DRŽAVI Odluka Rusije da proglasi državnim praznikom „Pokrštenje Rusije“ u svibnju 2010. je neočekivan obrat u zemlji koja je sedamdeset godina s komunizmom širila i ateizam, tim više što su i sada na čelu države ljudi koji su i sami bili dio istog bezbožnog pokreta. Plodovi tog državnog komunističkog ateizma su porazni za ljude i vjeru u Rusiju u kojoj je najmanji broj ljudi kršten. Očito je da se tim praznikom i uvođenjem pravoslavnog vjeronauka u škole želi pomoći Ruskoj pravoslavnoj crkvi u ponovnom pokrštavanju stanovništva. Kako ovo rastumačiti? Tim više što ovo nije samo slučaj u Rusiji. U susjednoj Srbiji i ministar preuzima riječ Srpske pravoslavne crkve kada Kosovo naziva „Srpskim Jeruzalemom“, iako politički progoni Albanaca traju, koji tu stoljećima većinski 43

žive. “SPC i srpski narod nikada nisu priznali avnojevske granice, i ničije nagodbe ne obvezuju narod kao cjelinu bez njegove suglasnosti i bez blagoslova njegove majke, SPC,“ izjavio je njihov čelnik. Tragom toga je i otpočeo krvavi rat 90-ih za nove granice. Iako srpska politika nema nikakvog izgleda da Kosovo ikada bude više dio Srbije, niti ona može biti dio Europe bez priznavanja Kosova, ona se toga ne odriče kao da se radi o članku vjere. Tako je Crkva zatrovala njihovu politiku i učinila je iracionalnom. Kako to da su se dojučerašnji komunisti i u Rusiji i u Srbiji preko noći prometnuli u pravoslavne kršćane koji zastupaju vjerske stavove i u politici, a u Sloveniji i Hrvatskoj, koje su pretežno naseljene katolicima, bivši komunisti uglavnom ostaju podaleko od Crkve koja je očito nevažna za njihov politički rad? U Hrvatskoj, a to je bio slučaj i Sloveniji koja čak do danas nema vjeronauka u školama, većinski je biran čovjek agnostik. Doduše vlast je u Hrvatskoj neke vjerske blagdane su proglasila državnim da dobije glasove birača, koje uostalom i Europa slavi. Pomoć župnicima od jedne plaće u godini rezultat je diplomacije Vatikana, a ne usluga Crkvi. Mnogi to ipak kritiziraju, a u Srbiji i Rusiji i drugim odvojenim Crkvama od Rima je samo po sebi razumljiv čin da država uzdržava kler. Kad se pogledaju zastave sjevernih protestantskih i anglikanskih europskih zemalja skoro posvuda se na njima nalazi križ, kao na islamskim polumjesec. Čak i Njemačka još taj križ ima na vojnoj tehnici još iz doba militantnih protestantskih Prusa. Slično je i kod pravoslavnih zemalja kao što je Grčka, Srbija… Od katoličkih zemalja jedino Slovačka ima neki dvostruki križ uobičajen kod Mađarske i Rusije. Je li taj križ obrana suvereniteta od susjeda ili njihova ostavština? Crkve odijeljene od Petrova nasljednika pape su uglavnom našle gospodara u državnoj vlasti koja njima upravlja legalno ili praktično. Stoga se križ ili drugi vjerski znakovi vijore na tim zastavama. Tu kršćanstvo nije kritičar vladara nego njegov podanik te Evanđelje zauzima sporednu ulogu i kod svećenstva. Čak ni zločini vladara država nisu nailazili na osudu tih Crkava, nego često i na pohvalu. Ovdje je kršćanstvo oblikovano u skladu s ljudskom voljom, a ne Božjom. A kršćanstvo je upravljeno protiv zla u čovjeku. Čovjek je uvijek u kušnji da gaji vjeru u Boga, a živi po svojim nagonima. Zbog toga su i nastale sve moguće podjele u kršćanstvu. Odijeljeno kršćanstvo postaje toliko dio države i politike da se vrše najgori zločini u ime vjere kao kod ekstremnih muslimana. Najekstremniji četnici su ubijali ljude s uzdignuta tri prsta koja 44

ustvari označuju vjeru u Tri Božanske Osobe kojima se svi ljudi djeca Božja. Srpskoj nogometnoj reprezentaciji nije dovoljan križ u državnom grbu, nego je na prednjem dijelu dresa ucrtan veliki bijeli križ. A sigurno je da najveći njihov dio nije bio godinama u crkvi kao što nisu spremni osuditi srpske zločine u ovom ratu. Koliko to ima malo veze s kršćanstvom vide samo oni, jer nisu poučeni u nauku Evanđelja. Komunističke vlasti su posvuda nastojale odvojiti Crkvu od pape kako bi je stavili u svoju službu, jer tako najlakše vladaju ljudima. U Izraelu su se proroci borili protiv zloće vladara, koji su podilazili onim religijama koje su podupirale njihovu tiraniju. Evanđelje je za ljude izazovno jer zahtjeva od čovjeka pravednost i moralnost; ne povlađuje zlim nagonima ljudi i stoga nije ljudima ugodno, jer ih stavlja pod Božji moralni zakon. Tako te vjere ustvari podupiru ljudske negativne nagone i mržnju prema pravima drugih. Naravno, da bez podrške vladara ne bi odvojene Crkve mogle ni nastati. One su politikom nastale i služe politici. Svepravoslavni koncil se nije nikada nakon odcjepljenja od Rima održao jer nacionalnim državama nije bilo u interesu da netko drugi upravlja „njihovim Crkvama“. Krist, međutim, nije svoju poruku predao nikakvoj državnoj vlasti nego neukim ribarima, ljudima koji nisu imali nikakve veze s vlašću. Glasovitom izrekom: „Caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt.22,22), Isus Krist je svoj pokret i službeno odijelio od svjetovne vlasti. Zato je Isus dao ribaru Petru prvenstvo i vlast nad dvanaest apostola, što je prešlo na njegove nasljednike u Rimu. Odvojene Crkve su nakon raskola otpočele svoje nacionalne države smatrati Božjim kraljevstvom, a svoj narod „nebeskim narodom“, po uzoru na Stari zavjet, dok su pripadnici drugih vjera smatrani manje vrijednim hereticima i poganima. Tu je Bog nacionaliziran kao bog svoje nacije, a ne svih ljudi. To je ideološka podloga za iskorjenjivanje i genocid drugih naroda. Zato su osvajanja tuđeg teritorija tumačeno službom Bogu i širenje prave Crkve u kojoj nije smjelo biti drugih bogomolja, što su Srbi činili i u najnovijem ratu. Kad se Crkve povežu s državom i njenim teritorijem one postaju politička ustanova kojoj prvotni interes veća država i potlačivanje drugačijih kao mogućih neprijatelja. Odvojene Crkve bile su, a mnoge su i danas, ideološki uzročnici najstrašnijih progona ljudi druge vjere. One redovito vide svoje granice u tuđim državama i tako potiču politiku svoje zemlje na agresiju. Često se govori o različitoj kulturi Istoka i Zapada. Na Istoku prava države imaju prednost pred pojedincem dok je demokratski Zapad usvojio pravilo da su prava osobe nepovrediva. To je razlog da ljudi lako opravdavaju zločine 45

Staljina, ali i Miloševića i njegovih sljedbenika, jer su oni tobože služili velikoj državi. Srbi, primjerice do dana današnjeg, nazivaju Srbima samo pravoslavne građane, jer se Crkva potpuno poistovjetila s nacijom. Stoga žele živjeti samo u svojoj državi, a vlast dijeliti s nikim. Poziv srpske vlasti u Bosni da se Hrvati povrate na svoja ognjišta u njihovu „državu“ je samo propaganda, jer se to protivi pravilima srpskog vjerskog nacionalizma. Odatle izvire i netrpeljivost i nepovjerenje prema Srbima u državama gdje su oni manjina kao skrivenim neprijateljima. I progonjeni katolici su znali takvu „tehniku“ tu i tamo od njih preuzimati. Pape su ipak garant da Crkva u nekoj državi ne potpadne pod nacionalizam. Naravno da je duhovnost tih Crkava malena te zastarjelo predugo bogoslužje na nerazumljivom jeziku ostavlja posjetitelje crkava bez razumijevanja Evanđelja. Vođe tih država sudjeluju, a ne samo prisustvuju, u bogoslužju na velike blagdane u nacionalnim crkvama, makar su do jučer bili članovi ateističke komunističke organizacije. Krivovjerna zabluda tih Crkava se sastoji u istini da Crkva Kristova nema svoga teritorija, jer je poslana navještavati evanđelje svim narodima i svim zemljama(Lk 24,47; Mt 24,14; Mk 13,10). Kad je Katolička crkva dobila papinsku državu u Italiji, kako bi se pape obranili od susjednih vladara, napravljeno je najviše zločina nad ljudima u povijesti Crkve. Vlast nad teritorijem budi u čovjeku gramzivost, a odatle potječu sva zla. Kad se govori o ujedinjenju Crkava onda treba jasno ustanoviti da je priljubljenost Crkava uz nacionalnu državu opasnija od krive vjere. Govoriti o vjerskoj sličnosti katolika s pravoslavnima i drugima, a da se ne vidi ova stvarnost, isto je kao liječenje raka čajem. Odvojenost od države nije lako postići i zbog materijalne sigurnosti oženjenog klera, tim više, jer ni države ne žele crkvenu neovisnost. 14.6.10. JE LI NASILJE BOŽJA VOLJA Rušilačka i ubojita eksplozija bombe podmetnute od ekstremnih bošnjačkih islamista u Bugojnu, da se ubije što više ljudi, govori kako se i to vjersko zlo primaklo nama. Nažalost, opijenost svojom vjerom na ovim prostorima nije rijetko bila uzrokom zla, mržnje i zločina. Prema jednom istraživanju u Njemačkoj, viša izobraženost u vjeri i dublje pripadnosti islamu je uzrok veće sklonosti nasilju kod tih ljudi. Čovjek bi očekivao baš suprotno: da veća povezanost s Bogom, Ocem svih ljudi, koji se i u Kuranu naziva „Milosrdnim“, 46

u ljudima budi humaniji odnos prema drugima i drugačijima. Zašto su se slične stvari događale i kod kršćanskih vjernika, kad Isus Krist izričito tvrdi da je Bog Otac svih ljudi, zlih i dobrih, i da je vladanje kršćana prema drugima treba biti vođeno pravilom da drugima čine ono što sami žele da oni njima čine? Sigurno je da osjećaj dublje pripadnosti nekoj vjeri kod ljudi budi osjećaj većeg jedinstva s Bogom. I tada nastaje ono što je izvor zla kod tih ljudi. Oni se najednom osjećaju toliko jedno s Bogom da oni određuju Božje djelovanje prema svojim zlim nagonima. Misle da Bog stoji iza njihovih nedjela. Slično je bilo za vrijeme inkvizicije. Inkvizitori su se toliko osjećali pravovjernima i jedno s Bogom da smiju prema onima koji drugačije vjeruju ili ne vjeruju postupati po svojim izopačenim mislima u vjeri jer da iza njihovih nedjela stoji sam Bog. To je bio i uzrok vjerskog Tridesetogodišnjeg rata u Njemačkoj između protestanata i katolika. To je bio razlog da su pravoslavni kršćani na Balkanu, stvarajući nacionalne države, progonili i ubijali muslimane, čak i sada u Srebrenici, a i drugdje one koji nisu pravoslavni. Pri tome su se takvi pozivali na slične postupke Židova u Starom zavjetu, kao da kršćanstvo nije započelo Isusom Kristom koji je takvo što odlučno odbacio. Katolicima i protestantima je trebalo dugo vremena da prihvate nauk Kristov o toleranciji i slobodi vjere među ljudima. Ekstremni islamisti opravdavaju svoja nasilja pozivom na neki sporedni tekst iz života prvih muslimana i zanemaruju nauk Kurana o „Allahu milosrdnom koji brani načiniti zlo ijednom čovjeku“. Oni bi htjeli nasiljem sve dovesti u svoj „pravovjerni tabor“. Slično se događalo za komunizma da su oni koji nisu dijelili njihovu političku „vjeru“ bili izvrgnuti progonima kao neprijatelji države. Odnosi se to i na one danas u Hrvatskoj koji su, došavši na vlast, shvatili vlast kao služenje sebi i svojoj samovolji, a kritičare nerijetko smatrali izdajicama. Stoga bi jedini lijek protiv ovakve zloporabe religije trebala izjava i stav svih vjerskih čelnika, da se nasilje koje ugrožava život nevinih ljudi protivi vjeri u Boga milosrdnoga, Oca svih ljudi. Ljudi i njihova imovina od koje žive nisu krivi, ako su neki ljudi ili vlade učinile nepravdu pripadnicima njihove vjere. Sve one vjerske čelnike koji nisu spremni odmah osuditi takva djela treba smatrati poticateljima zla i terora. Valjda je civilizacijsko vrijeme da se konačno i na Balkanu oslobodimo zlog pravila prošlosti da je osveta i nasilje Božja volja. 5.7.10.

III. CRKVA MNOGO RIJEČI NE PREKRIVA POGREŠKE Tekst, odgovor gospodina D. M. u Vjesniku od 22. veljače »Udica po udica je parangal« kojim se pere od pogrešaka koje sam mu predbacio na raniji njegov člančić triput je veći od istoga. Da je veoma povrijeđen dokazuje i to što osim mnogo riječi unosi u tekst i moje zvanje, koje nikakve veze nema s mojim člancima dodajući pred moje ima prefiks »don«, kojim se nisam nikada poslužio. A sve to samo zato što sam njegove riječi: »Ako su vjerni sloganu HSS-a -Vjera u Boga i seljačka sloga-, onda savez s ateistima ne ide« rastumačio kao svođenje vjere na ideologiju i politiku, što je u Vjesnikovim Stajalištima prije nekoliko dana potvrdio i gospodin Čorlukić iz Pule. Gospodin M. kaže da pri tome nije mislio na SDP, s kojim je HSS u prošloj vlasti bio u koaliciji, jer je mislio na ateizam? Čiji? Nije valjda HSS nastavljač komunističkog ateizma. Kaže da mu pripisujem stav da samo vjernik može biti dobar političar. Zbog čega onda u političkom tekstu predbacuje HSS-u koaliciju s ateizmom? Da vjerska pripadnost ne mora biti po sebi prednost za političara naveo sam primjer bivšega poljskog predsjednika koji je bio uspješan predsjednik, a nije bio vjernik? On me pita »zašto uspjehe poljskog predsjednika HSS ne prizna predsjedniku Sanaderu«, kao da sam ja HSS. HSS nije zato stranka da bi birala Sanadera, nego gleda kako će dobiti najviše glasova i s kojom će strankom moći ostvariti najviše svojih političkih ciljeva, a ne vjerskih. To je politika i nije nikakav makijavelizam, kako kaže gospodin M. jer stanke idu u prvom redu za ostvarenjem svojih političkih ciljeva ne odričući se svojih bitnih stranačkih opredjeljenja. Budiši su, na primjer, birači dali mnogo glasova kad se odlučio za koalicijsku vladu kako bi lijevu vlast povukao prema centru. Kad je odlučio da se s HDZ-om natječe za to tko je »veći Hrvat«, bio je gubitnik. Da moj sugovornik razumije tu logiku vlasti, ne bi uvodio vjeru kao odlučan faktor politike. Uostalom, ni Radića se ne može istaknuti kao naročitog vjernika, a njegov slogan o vjeri i seljačkoj slozi je ipak bio više korisna politička parola. Inače ne bi predba48

civao sadašnjem HSS-u da je odbijanjem koalicije sa (HDZ-om) Sanaderom »izdao ostavštinu svojih slavnih vođa«. Na kraju teksta koji ništa ne govori, on kritizira Li Pengovu izjavu da nije važno koje je boje mačka nego lovi li miševe. On Li Penga miješa s Maom i njegovom komunističkom represijom da me uhvati na svoj parangal, kao da je ta izreka bila i njegov politički program. Li Pengova je izreka uvelike unaprijedila Kinu, a Mao ju je unazadio. Porast zaposlenja i dobar standard, a ne stalna zaduživanja i iseljavanje mladih iz Hrvatske nisu cilj politike. To ne mora postići vjernik nego onaj koji za to ima sposobnost. Za to, nažalost, imamo mnogo dokaza iz naše novije povijesti, kad su se samo oni koji su tražili da se posvuda škropi svetom vodom preko noći obogatili. Ne lovi ni mačka samo jedne boje miša. Sv. Benedikt je dao Europi pravilo: Moli i radi. Crkva treba unaprjeđivati molitvu, a država i politika omogućiti rad. S ovim završavam kritiku o jednom malom tekstu punom pogrešaka i velikom tekstu koji osim podmetanja i podcjenjivanja nije uspio ništa objasniti ni ispraviti. 24.2.06. CRKVA NE »GURA GLAVU U PIJESAK« Crkva ne zastupa vrijednosti koje bi samo za nju trebale biti valjane. Ona nije neko alternativno društvo posebno izabranih i getoiziranih ljudi po uzoru na neke sekte. Crkva promiče i naviješta, a ne nalaže, vrijednosti koje je i Isus zastupao, a drži da proizlaze iz ljudske naravi i od temeljne su koristi za svako društvo. Zato ne bježi od razumna razgovora, jer svako ugrožavanje vrijednosti ugrožava ne samo opstanak Crkve nego i naroda. Zato bi bježanje od problema nalikovalo guranju glave u pijesak. Zar, primjerice, g. Davora Butkovića koji je naslovio svoju kolumnu »Crkva u strahu« nije strah što se u našem malom narodu enormno šire kriminal, ubojstva i samoubojstva, droga, siromaštvo, iseljavanje, galopirajuće zaduživanje, demografsko potonuće? Zar nisu gospoda na Zapadu zabrinuta za svoju budućnost, jer su živjeli po liberalnim ili proizvoljnim vrijednostima, pa danas nemaju dovoljno svoje djece? Uvoze tuđu koja ne usvajaju njihove vrijednosti i ne jamče im mirnu starost. Isto je i s predbračnom seksualnom apstinencijom, zar je odista nemoguće i apsurdno očekivati da je mladi prihvate? Kojem je to mladiću ili djevojci svejedno je li im je bračni izabranik imao spolne avanture. U ljudskoj je prirodi upisano da bračno iskustvo 49

pripada braku. Bračni čin je izražaj potpunog jedinstva partnera koje ne postoji izvan braka, pa se moraju skrivati. Nije ni čudno što priroda sve opasnije reagira spolnim bolestima na takva iskustva. Jedna od posljedica jest i to što se sve manje sklapaju brakovi te to, kao i svako neprirodno ponašanje, ima štetne posljedice i za društvo. Brak i seksualni život nisu samo privatna stvar, jer u braku najčešće nastaje novi život - tako važan svakom društvu. No, čovjek osim tijela ima i dušu, koja treba svoj dan u tjednu koji je Biblija prije više tisuća godina uvela u ljudsko društvo. Životinjama je svaki dan isti. Dan odmora je potreban tijelu za odmor, duši za druženje, ali i povezivanja s Bogom, da bi stekao snagu da kao čovjek radi sljedećeg tjedna. Čovjek nije stroj, iako i strojevi trebaju stanke. Nedjelja je stoga dan čovjeka i Crkva nikad neće izjednačiti sve dane u tjednu, jer bi tada bila protiv čovjeka. Uostalom, sva kultura nastala je od nedjeljnoga kulta ili povezivanja ljudske duše s Bogom, nosiocem svih vrijednosti. Govoriti da svećenici nedjeljom rade obična je brbljarija, jer bi se to moglo reći i za vjernike koji dođu u Crkvu i mole skupa sa svećenicima, ali i za ljude kad posjećuju svoje prijatelje. 28. 4.06. PRETVARA LI SE BLAGDAN SVIH SVETIH U DUŠNI DAN Svake godine je sve manji broj vjernika na misama blagdana Svih svetih, a sve više ljudi odlazi na groblja. Naročito proslava Svih svetih opada otkada je postao državni praznik radi štovanja mrtvih. Crkva se bi smjela s tim pomiriti da praktično blagdan svih onih koji su došli u Nebesku slavu, vjernički trijumf i cilj kršćanskog života nestane, a vjernici se odaju štovanju mrtvih što je, konačno, prastari običaj kod svih religija u svijetu. Na blagdan Svih svetih 1.XI. Crkva štuje rajsko slavlje ljudi i moli se njima, a na Dušni dan 2.XI. je molitva vjernika upravljena svojim pokojnicima i dušama u čistilištu. Ako se sve više prakticira 1.XI. bogoslužja u grobnim crkvama, makar i u bijelim misnicama, a od toga nisu izuzeti ni biskupi, tada sama Crkva kod nas gasi štovanje Svih svetih, koji su dan još nedavno ljudi nazivali „prvim Božićem“. Krajnje je vrijeme da naši biskupi promisle, je li nužno da se toga dana drže mise na grobljima ili se u predvečerje molitvom za mrtve zadovoljiti potreba vjernika koji na Dušni dan ne mogu doći na groblje. Neki župnici već u 14 sati 1.XI. imaju na grobljima sv. misu. Blagdana se Svih svetih slavi u crkvama, a ne na grobljima. Kako će im vjernici doći dopodne na euharisti50

jsko slavlje blagdana Svih svetih u župne crkve? Zar nije dovoljno što taj blagdan ugrožavaju neopoganska slavlja „noći vještica“ iz keltskog poganstva koje u Europu dolaze iz Amerike, pa bi se uništavanju trebala pridružiti i sama Crkva. Ako se nastavi radi kulta mrtvih ovakva podilaženja ljudima, koji bi taj dan, umjesto molitvi svim svetima, njegovali štovanje svojih pokojne, onda bi trebalo prvi dan studenoga nazvati dušnim danom, a drugog dana štovati sve svete. 3.11. 06 JE LI ODOBRENJE SLAVLJENJA MISE PO STAROM OBREDU NA LATINSKOM JEZIKU PAPIN KORAK U PROŠLOST Mediji su u Europi popratili sa velikom pozornošću dokument pape Bendikta XVI. “Summorum pontificum” kojim se ponovo odobrava upotreba pretkoncilskog misnog obreda na latinskom jeziku u posebnim prilikama i za manje grupe koji je star 450 godina, a nakon Koncila 1970. je zamijenjen misnim obredima na oltarima okrenutim prema narodu na narodnom jeziku. Martin Luther je uveo njemački jezik u bogoslužje pa je latinski jezik bio znak pripadnosti katoličanstva u prostorima Europe gdje nastao protestantizam. Zato je razumljiva ljubav prema latinskom obredu na latinskom jeziku u tim prostorima čega nije bilo na našim prostorima, napose uz obalu, gdje je se je rimskim bogoslužjem na staroslavenskom jeziku borilo protiv talijanskog utjecaja. Tako je nakon uvođenje nacionalnog jezika u bogoslužje nemali broj katolika sjeverno od Alpa otjeralo pod okrilje francuskog biskupa Marcela Lefebre-a koji je ostao kod starog obreda na latinskom jeziku. K tome nije prihvatio mnoge koncilske zaključke i ređenjem biskupa bez dozvole pape odcijepio svoje pristalice šizmom od Crkve. Njemačke novine ocjenjuju najčešće taj korak pape Benedikta XVI. kao korak u prošlost, kao „povratak svetosti s obzirom da je bogoslužje na narodnom jeziku sve više Crkvu posvjetovnjačuje“ (Fr.N.P.), jer u današnjem bogoslužju sve manje ima sakralnoga i svetoga, jer su navodno svećenici svojevoljnim improvizacijama uzvišeni misterij profanirali (APA). Drugi kažu, da papa jača latinski jezik jer je bogoslužje na njemu “mnogo svečanije i uzvišenije“ (La Republica). Drugi govore kako se papa želi dopasti Pravoslavnoj Crkvi koja ima nepromijenjene obrede tisuću godina na starom jeziku. Ipak najčešće se piše da obred na latinskom jeziku bolje ljude uvodi u tajne ili misterij vjere. Prije svega treba reći da je tajnu vjere na najveće mogući način 51

objavio Isus Krist. Isus je ljudima otkrivao tajne Božje na narodnom svima razumljivom jeziku. Njegove riječi i djela su napisana na grčkom kojim je u vrijeme nastanka Evanđelja govorio najveći dio Crkve. Kad se je Crkva proširila na latinsko područje naš zemljak sv. Jeronim je po nalogu pape preveo Bibliju na narodni latinski jezik (Vulgata) kojim su ljudi onda služili u Italiji. Seobom naroda pape dozvoljavaju slavenski apostolima svetoj braći Ćirilu i Metoda bogoslužje na slavenskom jeziku. Dakle Crkva nije išla u povijesti za tim da se tajne vjere zaogrnu samo jednim službenim jezikom kao što je to slučaj kod islama i starih i nerazumljivih jezika kojim se tisuću godina služe Pravoslavne crkve. Tajna vjere ne dolazi od nerazumljivog jezika nego od otkrivanje te tajne Objave razumljivim jezikom kojim Bog želi ući razgovor s ljudima. To, da se je latinski jezik zadržao u Katoličkoj Crkvi tako dugo ima razloge u seobama naroda, stalnim borbama među narodima i nepostojanjem književnih jezika nego tisuća narječja. Latinski jezik je garantirao jedinstvo Crkve, ali na štetu nedovoljnog poznavanje Evanđelja u narodu. Taj nedostatak je veoma spretno iskoristio Luther prijevodom Biblije na njemački, što je mnoštvo dočekalo s oduševljenjem, te su se stoga i prozvali evangelici. Tako je narodni jezik u bogoslužju sjeverno od Alpa ostao svojina protestanata, te je nekim katolicima teško palo kad je Crkva uvela bogoslužje na narodnom jeziku. Čim su nastali književni jezici Crkva je slavlje svojih tajna u skladu sa svojom tradicijom morala slaviti na narodnim jezicima. Misterij Crkve ne dolazi od nerazumljivog jezika nego od razumijevanja Kristove poruke. Možda je Crkva dosta predugo s tim čekala. Papa Benedikt XVI., odgovoran za jedinstvo Crkve, ovim je dokumentom odobrio slavljenje obreda i na starom obredu latinskim jezikom za one koji to žele, jer nema smisla da netko napusti Crkvu jer mu je onemogućena misa na obredu kojim se Crkva stoljećima služila. I kardinal Lehmann, predsjednik Biskupske konferencije Njemačke, kaže da je papina inicijativa prilog pomirenju u Crkvi. To je jedini razlog ove dozvole. Naravno da je mnogima koji su odrasli u tom bogoslužju drago od prilike od prilike slušati riječi koje je proželo njihovo mlado doba. Ali zadržavanje jednoga jezika Crkve, koji je usto ljudima nerazumljiv, protivi se tradiciji Katoličke Crkve od početka 10.7.07.

NE MOŽE BITI CRKVA SVATKO TKO UZME U RUKE BIBLIJU U Jutarnjem listu od 11.9 pojavio se članak gosp. V.Ž., evangeličkog propovjednika u kojem on papi zamjera usko razumijevanje biblijskih pojmova. To „usko razumijevanje“ svodi on na pojam Crkve, u koji po papi ne spadaju protestantske zajednice. To međutim nije iznašašće ovoga pape, nego tradicionalna vjera Katoličke Crkve i na Koncilu potvrđena. Da bi potkrijepio svoje mišljenje kako je papa tu u krivu, navodi pokret protestantskih teologa i pastora pod nazivom Ispovjedajuća crkva koji je „kritično doba za Hitlera bio jasan glas protiv zloupotrebe vlast i holokausta“. To je bila mala grupa u okviru Evangeličke crkve koja je uglavnom podržala Hitlera. On zamjera papi što oduzima naslov Crkve onima iz te skupine koji su dali život u otporu Hitleru i hvali bivšeg papu Ivana Pavla II, iako je i za njegovo vrijeme s njegovim odobrenjem izašao isti tekst u dokumentu „Gospodin Isus“ (Dominus Jesus). Crkva naziva protestantske vjernike kršćanskim zajednicama, jer imaju ispravno krštenje i vjeruju da je Isus Krist Božji Sin i naš Spasitelj. Međutim prava Crkva se ne sastoji samo od naviještanja Božje riječi nego i od slavljenja sakramenta Euharistije kao središnjeg djela Kristova spasenja. Zar treba spomenuti da nije važno što iste kršćanske zajednice zabacuju sve druge sakramente koje je Isus ustanovio? Može li se nazvati Crkvom onu zajednicu koja je „prečula“ riječi Isusove apostolima da uz propovijedanje Evanđelja „praštaju ljudima grijehe i čine njemu na uspomenu ono što je on na Posljednjoj večeri ostavio kao spomen svoga spasenja“? A što se tiče mučenika Bonhoeffera i drugih iz “Ispovjedajuće crkve” treba reći da je samo u logoru Sachsenhausen bilo 700 katoličkih svećenika od kojih je 96 pogubljeno. A što se tiče otpora katoličkih svećenika zar je potrebno spominjati muensterskog biskupa von Galena koji je javno ustajao i s provjedaonice „grmio“ protiv Hitlera te dobio naziv „Lav od Muenstera“? Neki su svećenici i mučenici proglašeni svetima kao isusovac Delp i nekoliko drugih. Ne može svatko tko uzme Bibliju u ruke biti Crkva ili tko pogine za pravdu. Crkva vjeruje da svatko tko sluša svoju savjest ili pogine za pravdu na nevidljiv način pripada pravoj Crkvi, makar ne bio kršten, a još više, ako je kršten i k tome i mučenik kao Bonhoeffer. 17.9.07

ČINI LI SAKRAMENT SV. POTVRDE DJECU DANAS MUDRIJIMA Na sastanku vjeroučitelja i vjeroučiteljica koji se ovih dana dogodio u Splitu moglo se čuti kako krizma u osmom razredu nije najsretnije vrijeme za podjelu toga sakramenta. A to se prakticira skoro u svim biskupijama osim u splitskoj. Prije svega, zbog toga što se učenici spremaju na upis u srednju školu te su mislima uvelike time zaokupljeni. Drugi još važniji razlog je to što, prema riječima sudionika sastanka, ogroman broj novopečenih krizmanika upisuje u srednjoj školi etiku, čega u spomenutoj biskupiji nema, jer se ona krizmu dijeli u drugom razredu srednje škole i ne prepuštaju se krizmi oni koji su upisali etiku. Naravno da se smanjiva i potreba za zapošljavanjem vjeroučitelja i nanosi velika šteta mladima u vremenu kad se odlučuju hoće li vjera biti njihov izbor ili ne. Više vjeroučitelja,-ca se ne usude napisati biskupima pismo da se to promjeni. Malo mi je čudan i nerazumljiv njihov strah, jer se ovdje doista radi o korisnoj i važnoj stvari i za Crkvu i za odgoj mladih, a ne samo o gubitku radnih mjesta vjeroučitelja. 5.9.07 UČENJE MRTVIH JEZIKA - ELITNI STUDIJ Tekstom “Latinski i grčki - zar umjetne zapreke mladima?!” u Glasu Koncila od 3. rujna 2006 u Osvrtima gosp. V. V. iz Zagreba je podvrgao kritici moj raniji tekst o prevelikom učenju u školi grčkog i latinskog kao umjetne zapreke u spremanje mladih za svećeničko zvanje. Ustvrdio sam da su ti jezici mrtvi i da je sve što je n njima napisano već prevedeno te da učenje s mnogo sati je trošenje vremena na štetu učenja suvremenih jezika kojima se danas komunicira, ne samo u Crkvi. Gosp. V. piše da prijevodi ne mogu zamijeniti “poniranje u izvorni grčki i latinski jezik i tananosti smisla njihovih djela”. Koji svećenik danas čita Sofokla i Vergilija na originalu? To ne znači da ne trebaju stručne škole za izučavanja starih jezika koje će izobražavati posebne stručnjake za starinu. Ali se tim ne moraju opterećivati oni kojima taj jezik ne treba u životu. On kaže, da im ih ima na stotine onih koji su učili taj jezik i da nisu duševno poremećeni. To nisam ni tvrdio nego da učenje tih beskorisnih i mrtvih jezika sprječava učenje suvremenih jezika, što sam dokumentirao s činjenicom da malo svećenika, makar iz stare klasične gimnazije, vlada stranim jezicima. Ne uče se strani jezici da bi 54

se čitalo Shakespearea i Goethea na originalu nego radi komuniciranja sa misaonim kretanjima u svijetu i Crkvi. Što se tiče upoznavanje antičke kulture ona se upoznaje i po prijevodima. Jedini razlog za učenja grčkog jezika u školama u kojima se mladi spremaju za svećenike je činjenica da je Sv.Pismo Novoga Zavjeta napisano na grčkom. Ali koji ga svećenik može i čita na originalu? To čine profesori koji su naknadno obrazovani u specijalnim školama. Što se tiče liječnika i veterinara njima ne treba latinski zbog Vergilija nego minorno znanje za nekoliko stručnih izraza. Na koncu gosp. V. kaže da učenje mrtvih jezika spada u elitni studij, što i sam tvrdim, da je nužan specijalni studij za izučavanje jezika starine onima koji će se njome baviti. Crkva živi danas i mora izučavati svoje službenike da Radosnu vijest Isusa Krista u skladu s današnjim znakovima vremena razumiju i navijeste. Na koncu, možda se dogodila tiskarska pogreška kad piše, “da nije istina da je učenje stranih jezika uzaludno potrošeno vrijeme”. Ja sam tvrdio da je pretjerano učenje “starih jezika” uzalud potrošeno vrijeme na štetu upoznavanja suvremenih jezika toliko potrebnog u ovom globalnom svijetu. 17.09.06 “NEVALJALA ISPOVIJED“ U svojoj kolumni „Ispovjedaonica“ u Jutarnjem listu od 20.10.2007. kolumnist Darko Pavičić je u kolumni Misa za pokojnu nedjelju napravio „nevaljalu ispovijed“, ako uopće ta imenica, povezana sa svetim sakramentom, smije biti naslovom kolumne u sekularnim medijima. Budući da je on „novinski sekretar tog medija za vjerska pitanja“, onda je njemu normalno da smije „platiti misu zadušnice za pokojnu neradnu nedjelju“, što je za svakog vjernika profanacija važnoga sakramenta Katoličke Crkve. Nevaljala ispovijed se događa i kad pokornik ne govori istinu u ispovjedaonici . A toga je pun spomenuti tekst. Pođimo redom: On komentira izjavu nadbiskupa Ivana Devčića u kojoj ovaj kaže, da se Crkva zauzima za neradnu nedjelju ne samo iz „striktno iz vjerskih interesa nego i interesa čovjeka i obitelji, zadovoljstvom življenja kada je obitelj na okupu“. On to naziva sablažnjivim jer je ove razloge neradne nedjelje „stavio na prvo mjesto, a ne vjerska i duhovna načela“. Kaže on, da se Crkva skriva zbog kritike iza maske o nedjeljnom zajedništvu. Po njemu su čovjekovo slobodno vrijeme i nerad nedjeljom samo nusprodukt toga dana oslobođenog od svega osim od duhovnosti. 55

Tim se „Crkva zauvijek oprostila od vlastite akcije“ da se nedjeljom mora dati prigoda za duhovni život vjernika. U Bibliji, koja je knjiga Crkve, stoji u knjizi Postanka: I sedmog dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svog djela. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer taj dan počinu od svega djela koje učini (Post. 2,2-4). Kao što je vidljivo iz teksta, u kojem se Bog Stvoritelj opisuje kao radnik da bi se tako uputilo čovjeka da i on tako postupa, Bog je taj dana u prvom redu namijenio tjelesnom odmoru od tjednog rada. Čovjek će taj posvećeni dan odmora kasnijom objavom upotrijebiti i za druženje s Bogom. Tako pada u vodu sva konstrukcija „ispovjednika“ da je nadbiskup Devčić zanemario svoju zadaću. Biblija je uvela u čovječanstvo jedan neradni dan posvećen odmoru i povezivanjem ne samo s ljudima nego i sa svojim Stvoriteljem. Iz kulta Boga, koji podupire vlast duha nad negativnim nagonima, nastala je ljudska kultura kao plod plemenitosti duha. Niža bića nemaju ni neradni dan ni kulturu. Ni robovi nisu imali neradni dan niti su ostavili obilježja kulture, a kapitalizam od svog početka stremi k tome da zarobi čovjeka i učini ga svojim sredstvom zarade. Borba se za slobodan dan je osim toga plod radničkih borbi prošlih stoljeća za svoja prava da radnik otpočine od svoga djela. To je bila i borba za dostojanstvo čovjeka, a ponavlja se nažalost kod nas i danas. Pada u vodu i konstrukcija kolumniste da se Crkva bavi „samo početkom i krajem čovjeka“, ali ne i njegovim životnim brigama. Zar i nastojanje Crkve da se poštuje neradna nedjelja ne govori suprotno? Zar najbogatije zemlje nemaju nedjeljni odmor pa ipak nisu zbog toga osiromašile, nego odmoreni radnici prilaze s novim elanom poslu? Budući da Crkva kod nas nije uspjela to uglaviti u zakonodavni sustav, ona s pravom prigovara narodnim zastupnicima, ali i onima u medijima, koji to podupiru, jer je njena dužnost da se bori protiv rasčovječenja društva. Gosp. Pavičić predlaže da Crkva počne s akcijom odozdo, nagovorom da ljudi nedjeljom ne kupuju. Treba reći da Crkva nije doprinijela nestanku ropstva nagovaranjem na ustanak, kao kasnije komunizam, nego je budila svijest gospodara da poštuju ljudska prava, kao što to i danas radi protestom kod političara. Istina je da se izborima mijenjaju stvari, ali Crkva ne može preporučivati za koga treba glasati, jer se, nažalost, u ovom i drugim etičkim pitanjima stranke uopće ne razlikuju, što je odraz etičnosti našega „katoličkog“ društva. 24.10.07

GOSPODIN M. JE PREVIDIO MNOGO TOGA IZ NOVOGA ZAVJETA U Vašem listu od 24.10. dr. J. M. kritizira moj članak od 18. 9. o.g. Mislio sam ne odgovarati i time ne ulaziti u svadljivost. Ipak sam dužan ispraviti dvije važne stvari poštovanog M-a. On prigovara da je Katolička Crkva nevjerna Bibliji jer ne zabranjuje uporabu slika i kupova kako je to zabranjivalo Biblija Starog Zavjeta. Stari Zavjet to zabranjuje da ne bi ljudi postali pogani štovanjem Boga u obliku kipa, a On je Duh i nema tijela. Treba reći da je Krist svojim dolaskom uzeo ljudsko tijelo i dovršio objavu započetu u Starom Zavjetu. Budući da je Bog uzeo u Isusu Kristu ljudski lik, a i Duh Sveti se pojavljivao u obliku goluba i vatrenih plamičaka, to je Crkva na Drugom Nicejskom saboru god. 787. odobrila štovanje slika u liturgijske svrhe. Nauk tih koncila su preuzele i protestantske zajednice kao našu zajedničku baštinu, pa se čudim da gosp. Mi. to ne prihvaća. Druga „nevjernost“ Katoličke Crkve prema Bibliji je prema g. M-u neodržavanje „biblijskog naputka da biskupi, svećenici i đakoni trebaju biti oženjeni“. Toga naputka u tekstovima Novog Zavjeta nema. Sv. Pavao u poslanici Timoteju govori o vrlinama koje treba imati biskup: da je trijezan razuman, sređen… i muž jedne žene (1Tim 3.2). Dakle ne bi biskup smio imati više žena, bilo da je u poligamiji, bilo da se rastavi i ponovo oženi. Da to nije naredba pokazuje njegova Prva poslanica Korinćanima kada on preporuča, vjerojatno vođama u Crkvi, da ostanu neoženjeni, jer je „to bolje“. Neoženjeni se brine kako da ugodi Gospodinu, a ne ženi. Oženjeni je razdijeljen (1 Kor 7,32…). Dakle niti Novi Zavjet ne upućuje da klerici „trebaju“ biti oženjeni niti im to zabranjuje. Katolička Crkva i danas ima oženjene svećenike istočnog obreda (grkokatolici), a vjera joj ne brani da ukine u slobodi preuzeto obavezno neženstvo, koje sv.Pavao preporuča, za svećenike zapadnog obreda. Što se tiče M-e tvrdnje da je Euharistija jedan od dva sakramenta, uz krštenje, koje protestanti priznaju, treba reći da bez sakramenta svećeničkog reda, koji protestanti nemaju, nema ni Euharistije. Ona nije samo uspomena događaja kada je Isus nahranio svoje apostole na posljednjoj večeri svojim Tijelom i Krvlju pod prilikama kruha i vina, nego slavlje kojim Krist isto čini današnjim vjernicimana sv. misi. To je nauk crkvenih koncila koji su zajednička baština i protestanata. 29.10.07 57

VAŽNOST VJERONAUKA U ŠKOLSKOM SUSTAVU U posljednje vrijeme neki ljudi u lijevim strankama pokreću pitanje vjeronauka u školama kao neprimjerenog u državama koje su laičke, tj. rastavljene od vjere. Meni je osobno jako žao da to čine, vjerujem na svoju ruku, a na štetu svojih stranaka koje su potrebne danas Hrvatskoj. Stvari nisu tako jednostavne kako pojedini političari misle jer vjeronauk u školama nije čisto crkvena stvar. To dokazuje i činjenica što države u zapadnim europskim demokracijama na ovaj ili na onaj način vode brigu o vjeronauku kao nečem veoma potrebnom u odgoju mladih ljudi. Kako se kod nas uzima Njemačka kao model demokratske država, treba znati da oni imaju vjeronauk u školama bez obzira što su đaci najčešće podijeljeni na dvije vjere. Tijekom vjeronauka za katolike, u isto vrijeme je u drugim učionicama vjeronauk za protestante. Pojedini naši političari zaboravljaju da čovjek nije samo biće razuma i znanja, nego i morala. Vjeronauk nije predmet znanosti, iako je potrebno i znanje o drugim vjerama, već premet koji daje viziju ljudskom životu i njegovom moralnom putu u skladu sa savješću, što se naziva potrebom za smislom života. Čovjek bez smisla života je izvrgnut lutanju i nezadovoljstvu jer svaki čovjek ne vidi dovoljni smisao života samo u ovozemnom životu. Stoga je civilna vlast dužna osigurati moralnu pouku mladih. A država nije stručnjak za moral, nigdje ni do sada nije bila niti je ozbiljno pokušala biti. Ako je tu i tamo država bila izvorom morala, ona je poslala izvor zločina, kao što je slučaj u Francuskoj revoluciji. Za vrijeme komunizma predmet je u školama bio ispočetka moralni odgoj, koji se sveo na lijepo ponašanje, a poslije je evoluirao u marksizam, koji bi navodno zadovoljio potrebu mladog čovjeka za smislom života. Normalno je da će država predati moralnu pouku mladih, koja daje misao cjelokupnom ljudskom životu, u ruke onih koji su stručnjaci za to područje, a to su vjerske zajednice koje roditelji žele za vlastitu djecu. Stoga je jasno zašto države bogoslovne fakultete koji obrazuju vjeroučitelje uvrštavaju u sveučilišne zajednice i financiraju ih. Mi smo još uvijek pod komunističkom ideologijom i misli se kako država ne treba Crkvu. Crkva je doduše rastavljena od države i to je dobro u prvom redu za Crkvu, ali je ona potrebna državi kad se radi o mnogim moralni pitanjima, pa tako i moralnom odgoju 58

mladih, a takav odgoj želi 90 posto roditelja u Hrvatskoj. Stoga je stavljanje u pitanje vjeronauka u školama izraz dubokog nepoznavanja stvari. Naravno da bi malobrojna djeca koja ne izabiru vjeronauk morala imati etiku kao svojevrsni odgoj u moralnim vrijednostima. Prema nekim pokazateljima mlada generacija kod nas je religioznija od satrijih što je normalno, jer mladi imaju u školi kakvo takvo vjersko obrazovanje dok su stariji odrasli u ideologiziranom komunizmu u kojem je vjersko znanje bilo nepoželjno i minimalno, ako su ga uopće imali. Kriza vjere na Zapadu upravo počinje baš od mladih koji su doduše imali vjersko obrazovanje, ali nedovoljno i daleko od svojih župa. Mnogi vjeroučitelji su širili među đacima svoje lijeve ideologije i time doprinijeli nesigurnosti u vjeri i manjku poznavanja vjere. Mladi su bili u stalnoj udaljenosti od župe i župnika, kojih sada niti nema dovoljno, osim nešto upisanih u udruge mladih. Krizi vjere su doprinijeli mnogi profesori neopravdanim kritikama sv.Pisma i neozbiljnim tvrdnjama slijedeći svoje protestanske kolege. Čini se da će i kod nas doći do istih rezultata, ako se zanemari vjeronauk u župama i prepusti cijelo vjersko obrazovanje vjeroučiteljima koji ipak ne mogu zamijeniti znanje i dužnost župnika. Kad papa danas poziva na potrebu evangelizacije Europe, onda sigurno misli na nedostatak poznavanja katoličke vjere koju im nije predao dosadašnji vjeronauk. 15.11.07 CRKVENI VOĐE SE MORAJU BAVITI ŠIRENJEM EVANĐEOSKE DUHOVNOSTI Veoma je neugodno što se javnost u ovo predizborno vrijeme. Prije svega vojska kao institucija je politički neutralna, a Crkva još i više bude u ovo osjetljivo predizborno vrijeme veoma oprezan, neutralan i nepolitičan radi svoga položaja. Prije svega tvrdnja da SDP nudi svijet bez Boga i da je protiv vjeronauka u školama je lažna i više puta demantirana. Druga je stvar jesu li političke stranke uopće tu da unapređuju vjeru ili je to u prvom redu stvar Crkve. Crkva se brine za duhovno, a politička vlast u prvom redu za ovozemaljsko i materijalno dobro. Niti jedna stranka službeno nema u programu ukidanje vjeronauka u školama, iako se protiv vjeronauka može poneko iz stranke izjasniti, ali na štetu stranke. Istina je da se svi članovi stranaka nisu dovoljno upoznali s vje59

ronaukom u svim europskim zemljama u kojim se drži do vjeronauka. Vjeronaukom se služe države kako bi mladi bili dobili moralno obrazovanje koje je važno, a koje se povjerava vjerskim zajednicama za što država nije stručnjak. Smeta mi uopće da se naši biskupi oglašavaju prije izbora. To je ostatak vremena kad su u Europi postajale katoličke stranke pa se nagovaralo slabo obrazovani svijet da se njima dade glas. Na sreću je to vrijeme iza nas. Biskupi, kao crkveni vrh, bi se morali prije izbora javiti u slučaju da neka opcija ugrožava osnovna moralna načela. Nažalost, sve naše stanke podržavaju pobačaj kao najveće zlo protiv Boga i naroda te Crkva ne može preporučiti ni jednu stranku. Treba pošteno odgovoriti na pitanje, tko nam to nudi svijet bez Boga, ako to netko poteže s oltara? Jesu li to oni, koji se stajali u prvim redovima na misama koje prenosio HRT, nepošteno se obogativši na račun hrvatske sirotinje, zaduživši naše potomke, a svoje obogatili ili su to oni koji se doduše nisu viđali radi promidžbe u crkvi ali mogu pokazati čiste ruke i čist obraz? Nije lijepo da se crkveni vođe upuštaju u politiku i u nju uvlače i Boga osuđujući druge umjesto da samo šire toleranciju i duhovnost, koju papa Benedikt XVI. stalno preporuča, kao prvenstveni zadatak Crkve. Kršćanin je svet ako se ponaša po nauku Isusa Krista, ako se trudi da mu on oblikuje nutrinu. „Crkva je Isus Krist ili ništa“, govorio je moj profesor dr.Ivan Kozelj. A Isus je smatrao da uprava ovog svijeta (politika) pripada ljudima, iako spada pod moralni zakon. Ako netko u Crkvi javno propagira neku stranku onda time vrijeđa Evanđelje, ponižava i ljude drži ih maloumnima. Da je duhovnost glavna briga Crkve ne bi Hrvatska bila poprište kriminala, ubojstava i samoubojstava mladih ljudi. 27.11.07 CRKVENI KONCILI SU TUMAČI BIBLIJE U Jutarnjem listu d 16.studenoga gosp. dr. J. M. službenik Protestantske reformirane kršćanske crkve se osvrće na moj raniji tekst od 19.10. te tvrdi da „protestanti nisu prihvatili nauk svih koncila rane Crkve. Oni priznaju prvih šest koncila u onoj mjeri ukoliko su vjerni biblijskom učenju“. Međutim Isus u Evanđelju apostolima kaže: Tko vas sluša mene sluša; tko vas prezire mene prezire. A tko mene prezire, prezire i onoga koji me posla“ (Lk 10,16). Očito da je Isus povjerio apostolima i njihovim nasljednicima svoj nauk i njegovo tumačenje. Sv. Pavao piše svom učeniku Timoteju upute za vladanje u „kući Božjoj, koja je Crkva (Zajednica) Boga živoga, 60

stup i uporište istine“( 1Tim 3,14). Tko može predstavljati Crkvu, ako ne koncili kad su svi nasljednici apostola okupljeni? Koji to pojedinac smije stavljati u pitanje ono što je Crkva na koncilima spoznala kao nauk Božji? Ako je Martin Luther teolog , tumač Biblije, zar nije bilo nakon njega na stotine boljih teologa koji se ne slažu s njim? Zbog čega bi njegov nauk bio nesporan, ako on ne prizna nauk Crkve prije njega? Zar je on pametniji od tisućljetnog naučavanja crkvenih koncila? Očito njega protestantski teolozi drže i nesvjesno za proroka kad njegov nauk drže sigurnom podlogom svog tumačenja Evanđelja. A proroka nakon Isusa Krista nema. Teolozi mogu samo tumačiti njegov nauk, a „Crkva kao stup istine“ može prihvatiti ili ne prihvatiti tumačenje teologa, jer je njoj Isus zajamčio nepogrešivost u tumačenju Evanđelja. Tko se to usudi reći da crkveni koncili nisu vjerni Bibliji? Kada i u čemu? Dr. M. piše kako se je Drugi Nicejski 787.g. koncil usprotivio biblijskoj zabrani štovanja slika. Prvi koncili se nisu sastajali da se usprotive Bibliji nego krivovjerju koje je izbilo. Crkva je u skladu sa Novim Zavjetom štovala slike Isusa i svetaca od samog početka jer su oni bili i ljudi. Štovali su naročito Krista u liku dobrog pastira, što se vidi na grobovima u katakombama. Kad su se neki usprotivili u osmom stoljeću toj praksi onda je isti koncil osudio nauk o zabrani štovanja njihovih slika. Stari Zavjet je samo najava Isus Krista, a nije iznad njega. Tako su već apostoli na prvom koncilu (DJ 15) odstupili od starozavjetnog obrezanja. Isus je stalno nadopunjavao Stari zavjet poznatim riječima: „Čuli ste da je pisano…, a ja vam kažem….“. Gdje bi Crkva došla kad bi slijedila Stari Zavjet gdje su se u ime Boga vodili ratovi i činili ratni zločini, jer je za Židove Bog bio plemenska svetinja u čije su ih ime činili? Isus tome odlučno suprotstavlja zapovijed ljubavi i praštanja, jer je Bog Otac svih naroda. Zar ne bi gosp. M. morao štovati starozavjetnu subotu kao dan Gospodnji ako bi ostao u Starom Zavjetu, a ne u novosti Evanđelja Isusa Krista i njegovom uskrsnuću, kao vrhuncu objave Starog Zavjeta, koje Crkva od početka slavi u nedjelju kao novi Dan Gospodnji. Drago mi je da je moj sugovornik konačno prihvatio da ženidba svećenika nije naređena. Crkva celibat „ne nameće“, kako on piše, već ga stavlja kao uvjet pristupu svećeništvu u skladu s već iznesenom preporukom sv. Pavla. Na koncu dr. M. piše da je nedvojbena činjenica da protestanti priznaju i slave Euharistiju. Samo u toj euharistiji nema prisutnosti Kristove, koju je prva Crkva pod prilikom kruha slala mučenicima u zatvore kao okrepa živoga Krista na njihovom mučeničkom putu. 61

Na koncu treba zaključiti da se nitko nema prava nazvati Kristovom Crkvom, tko bira koji će nauk njenih koncila prihvatiti. 13.12.07 JE LI VRIJEME DA SE POŠALJU U ARHIV NERAZUMLJIVE RIJEČI U LITURGIJI Nalazimo se u korizmenom vremenu. Već riječ korizma zapravo nitko ne razumije što je ona. Svi govore o nekom odricanju. Ali radi čega? Normalnom vjerniku ni nevjerniku nije jasna ni korizma niti korizmeno odricanje. Riječ korizma je skraćeni izraz latinske četrdesetdnevnice, tj, pokorničkog vremena koje u preduskrsno vrijeme traje četrdeset dana. Zatim se govori da se Crkva sprema Vazam. Što to znači? Niti svećenicima nije jasno što riječ vazam znači. Navodno dolazi od stare riječi Vuzem (uzmi?), kojim se prevodio stari izraz pasha. Ni riječ pasha nije ljudima razumljiva, osim ako im se svaki puta ne održi malo teološko predavanje. Liturgija treba svojim izrazima otkrivati sadržaj vjere, a ne skrivati ga. Nema poštovanje tradicijskih izraza prednost pred potrebom da su vjernicima razumljive liturgijske riječi. Inače se liturgija lako pretvara u „pojanje nerazumljivih riječi“, kao što je slučaj kod naših istočnih susjeda. Pogledajmo kako to prevode s latinskoga naši sjeverni susjedi njemačkog govora. Oni redovito korizmu nazivaju u liturgiji Oesterliche Busszeit (uskrsno pokorničko vrijeme). Tim izrazom je jasno da pokorničko vrijeme služi pripravi za uskrsni blagdan. Uskrs i uskrsni blagdan redovito nazivaju Oestern i Oesterliche feier. Oni nemaju drugog izraza za vazmene dane i nedjelje nego ih nazivaju uskrsnim danima i nedjeljama. Jasno je u vjerničkoj svijesti da uskrsu ne pripada samo dan uskrsnuća nego cijelo trodnevlje muke i smrti Gospodinove (nova pasha). Ali to je sve razumljivo, jer je to i sadržano u razumljivim riječima koje nisu nestale iz svakodnevnog govora. Predlažem našim liturgičarima da se ugledaju u veće narode u kojima je više razvijena teološka i liturgijska svijest i konačno pošalju u arhiv stare riječi u bogoslužju koje danas nitko ne razumije. Osobno se služim danas tim rječnikom. 27.2.08

POŠTOVANI PROFESORE CRNČEVIĆU! Poodavno sam dobio Vaš odgovor oko prijedloga da se zaboravi riječ korizma koja ne upućuje na pripremnu pokoru za uskrs kao što to njemačke riječ Oesterliche Busszeit. Također riječ vazam (vazmene nedjelje) nije ušao u vjerničku uporabu te je treba zamijeniti uskrsom (uskrsne nedjelje) kao što to uostalom upotrebljavaju Nijemci (Sonntagen in der Osternzeit). Vi ste odgovorili da riječ Ostern izvorno ne znači uskrsnuće, jer se ljudi spore je li to uopće germanska riječ jer nipošto ne sugerira jasan prizvuk na Kristovo uskrsnuće. Zatim „da to u verbalnoj (valjda u javnom govoru) govoru znači uskrsnuće Kristovo, ali ona to korijenski ne znači“. Međutim moram Vam reći da niti riječ uskrs ne znači korijenski na Kristovo uskrsnuće i da u javnom govoru se razumije kao Kristovo uskrsnuće. Treba reći da uglavnom sve što karakterizira riječ Ostern zapravo karakterizira i riječ uskrs. Moram osporiti da riječ Vazam (Pasha se ni ne upotrebljava u liturgijskom rječniku) označuje jasnije ono što izražava riječ Ostern, jer kod vjernika ta riječ ne označuje ništa. Jeste li čuli da netko čestita nekom Sretan Vazam? Nije dovoljno reći da je riječ vazam sposobna zbog svoje neobičnosti primiti jasna kršćanska značenja bez ikakvih negativnih prizvuka. Vi mislite da će se promijeniti shvaćanje vjernika (tj. da ćete ih preodgojiti- Malo sutra!) Riječ Ostern nema negativnih prizvuka, jer nitko se ne zabavlja porijeklom te riječi kao što se ni hrvatski vjernici ne zabavljaju porijeklom riječi uskrs (krijes!). Ta riječ ima isti sadržaj kao i Ostern. Naravno da se riječju uskrs ne misli samo na dan uskrsnuća, nego na trodnevlje, jer nema ni uskrsa bez Kristove smrti. Kažete da imam krive pretpostavke, čega nisam svjestan! Volio bih kad bi mi to objasnili. Ali nemojte misliti da vaš vazam znači išta kod vjernika. Jednostvno se tom riječju htjelo prevesti riječ pasha i to nije uspjelo. Narod je prihvatio riječ uskrs kao što su njemački liturgičari prihvatili od vjernika usvojenu riječ Ostern i ne žele ih preodgajati nekom novom riječju kao naši liturgičari. 14.4. 08.

KAD TREBA DIJELITI SAKRAMENT SV. POTVRDE Na nedavnom Svećeničkom tečaju u Zagrebu raspravljalo se i o sakramentu sv.potvrde. Mogla su se čuti raznovrsna mišljenja o ovom sakramentu. Tako je jedan profesor ustvrdio da ovo uopće nije sakrament, jer se već daje u sakramentu sv. krsta. Drugi je tvrdio da je ovaj sakrament neučinkovit stoga jer se ne daje prije sv. pričesti. „Treba ga davati odmah kako je to bilo u Prvoj Crkvi i prepustiti rast djeteta Duhu Svetom“, tvrdio je treći predavač. Bilo je govora i o vremenu kad sv.potvrdu treba dijeliti mladima. Uglavnom nije bilo niti u tome zajedničkog mišljenja. Jedan mi je ordinarij rekao, da on dijeli taj sakrament u osmom razredu osnovne škole, a u mojoj biskupiji u drugom razredu srednje škole, a da su rezultati jednako porazni što se tiče uključivanja mladih u liturgijski život Crkve. Kako je to važan sakrament, jer narod drži do dijeljenja tog sakramenta, trebalo bi doći do zajedničkog mišljenja u Crkvi kod nas. Prije svega znamo da su apostoli dijelili taj sakrament poslije sakramenta krštenja, kako nas izvještavaju Djela apostolska: „Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga“(Dj 8, 14-17). U prvoj Crkvi su se krštavali odrasli te je bilo normalno da se poslije krštenja dijeli sakrament potvrde i sv. pričesti. Kako svakom sakramentu mora prethoditi navještaj Božje Riječi ili pouka, bilo je jasno da se djeci ne mogu dijeliti temeljni sakramenti istim redoslijedom kao odraslima, kad se je prešlo na krštavanje djece. U sakramentima djeluje Bog u suradnji s čovjekom. Ako manjka znanje o onome što se prima onda sakrament ne djeluje. Teologija čovjekovo sudjelovanje u sakramentu naziva ex opero operantis. Stoga su roditelji i kumovi bili garancija kršćanske pouke, a Crkva je odgodila sakrament euharistije i potvrde za kasnije vrijeme. Budući da je Euharistija hrana duše, Crkva dijeli taj sakrament kad djeca upoznaju temeljne istine vjere, dakle u nižim razredima osnovne škole. Duhovno odrastanje treba hranu. Budući da danas roditelji i kumovi uglavnom zanemaruju dužnost uvođenja u kršćanski život svoje djece, jasno je da Crkva mora poučiti mlade o tajni kršćanskog života i ulozi krštenika u prihvaćanju dužnosti koje proizlaze iz sakramenta krsta. Sav problem se zapravo svodi na vrijeme kad mladi mogu svjesno 64

i odgovorno prihvatiti svoje dužnosti iz sakramenta krsta, kojim mladi čovjek svjesno potvrđuje prvi sakrament. Zar nije pojava raznih katekumenskih pokreta u Crkvi pokazatelj nedostatka pouke i pripreme mladih za temeljne sakramente? Kad se zapravo događa odraslost mladih, koja je u prvoj Crkvi bila neosporna krštavanjem odraslih? Prije se taj sakrament dijelio djeci ranije zbog kršćanskog ozračja u obiteljima. Danas bi svima nama u Crkvi trebalo biti jasno ono što je u svim zakonima država davno utvrđeno, da je čovjek odrastao s osamnaest godina. Zato taj sakrament nazivamo sakrament odraslosti kada je mladi čovjek u stanju prihvatiti potpuno svoje dužnosti i u društvu i u Crkvi. Da se to jednom prihvati, možda bi imali manje krizmanika, ali više svjesnih kršćana koji bi bili kvasac i za one koji su propustili sakrament sv. potvrde. 8.3.09 RADNA NEDJELJA JE ZNAK NOVOG ATEIZMA U novini koja bi htjela biti općeprihvaćena ne smiju biti tiskani prilozi samo jednog svjetonazora ili pogleda na život i svijet. A u Jutarnjem listu nažalost u posljednje vrijeme riječ vode, da ne kažem „kolo vode“, nemali broj glasnogovornika novog postkomunističkog ateizma. Na čelu tih ideologa relativizma ili liberalizma bez moralnih načela stoje Ante Tomić i Miljenko Jergović. Najčešća tema njihove borbe je zauzimanje za radnu nedjelja. Takvu nedjelju po njima treba sačuvati jer ona spašava mnoga radna mjesta i podiže prodaju dobara, iako to nigdje nije dokazano. Kako se osjećaju zaposlenici, naročito žene, koje nemaju prigode da se s obiteljima jedan dan druže, pa ako hoćete i duhovno obnove, a koje su uglavnom protiv radne nedjelje, nije predmet njihova ideološkog gledanja. Povod što ovo pišem je u najmanju ruku u kulturnim novinama koje drže do sebe nedoličan članak Ante Tomića u Jutarnjem listu od 22.kolovoza pod naslovom jednako neprihvatljivim u uvredljivim kao i sam tekst: „Bozanić s ruskim revolverom na čelu radnika“. Takve tekstove nije dozvoljavao ni komunistički ateizam. Bit toga teksta se sastoji u optužbi da je sada Crkva protiv kapitalizma radi svojim materijalnih interesa jer ne haje ni za ljude ni njihove svetinje, a do jučer su bili za kapitalizam. Tako bi se moglo jednako uzvratiti da su ti korifeji novog hrvatskoga ateizma i njihovi preci do jučer bili protiv kapitalizma, a danas ga zastupaju opet radi svojih interesa. Oni osjećaju da je slobodna neradna nedjelja srce duhovnosti društva i svakog čovjeka što 65

treba uništiti. Današnja postkomunistička ideologija relativizma ponavlja staru nauku materijalizma: Ne misli na sutra, radi i ne razmišljaj o životu jer se to ne isplati. Tako se vladaju niža bića. Crkva uči ono što je Isus učio. A On poziva čovjeka da ostvari ono što Biblija govori na svojim prvim stranicama: Čovječe ti si i materijalno i duhovno biće te stoga šest dna radi za tijelo, a sedmi posveti odmoru i duši. Ti nisi samo smrtno biće već je u tebe upisana čežnja za trajnim, vječnim životom. I po stremljenju za vječnim životom ljudi su slika vječnoga Boga. Međutim kod nas nije dovoljno samo šest dana raditi za tijelo, hranu smrtnoga tijela, već trebaju i nedjelju, kao da čovjek nema dušu koja treba svoju hranu, a tijelo odmor. Duša ne može probaviti materijalna dobra. Umjesto u crkvu, hodaju ljudi kroz velike trgovačke dvorane, koje mnogi nazivaju suvremenim lažnim katedralama, i site svoje oči šarenim, privlačnim proizvodima, najčešće stranim, koje čak ne mogu ni kupiti. Izlaze iz tih dvorana još gladniji nego su ušli. -Čovječe, ti nisi stvore za novac i potrošnju, ti si stvoren da budeš čovjek. (Bosmans).- Čak im i naši vrhovni sudovi daju za pravo. Kažu oni, da će bit manje radnih mjesta ako se ne radi i nedjeljom, opet bez dokaza. Mi međutim znamo da samo niža bića nemaju dan za dušu koje ni nemaju. Velike nacije, kao Njemačka, imaju u svojim ustavima članak kojim se štiti svetost nedjelje, pa ipak zapošljavaju najveći broj ljudi, imaju najsnažniju privredu, kamo i naši mladi nažalost odlaze. Svetkovanje nedjelje unapređuje poštivanje Boga i čovjeka, odgaja čovjeka da zna što mu je raditi kako bi svima bilo bolje, a nesvetkovanje je udar u prvom redu na duhovni i moralni lik čovjeka, koji time postaje potrošač, ali sve manji i siromašniji čovjek. Otkad je Biblije, čovjek pozna jedan neradni dan posvećen kultu duše i Boga, te je odatle potekla kultura. I onda se čudimo što kod nas ima toliko bezakonja, a tako malo kulture kao njegovanja plemenitih odlika duha! Stoga je bezakonje, korupcija, stravično nasilje i nerad rezultat nevjere da je Bog gospodar vremena i čovjeka, komu pripada jedan dan u sedmici jer bez Njega postajemo sve sličniji nižim bićima koja ne svetkuju dan Gospodnji. Koelnski kardinal Joachim Meisner je napisao: „Kad se tužimo zbog raskalašenosti, alkoholizma, narkomanije i korupcije treba znati da je to posljedica što su se ljudi u čežnji za Bogom, svojim Ciljem, od njega odvojili i zato pošli za drugim bogovima, kao što je užitak, stajao koliko hoće. Kad čežnja za Bogom umire, ona se izokreće u strast za posjedovanjem, da bi se tako postiglo blaženstvo koje samo Bog može dati. Ta izokrenutost čovjeka 66

može povući cijeli svijet u patnju kao što je to pokazala najnovija privredna kriza“, rekao bih, kod nas posebno. Crkva ne može drugačije, jer zanemarivanje dana za dušu čovjeka vodi u bolest , patnju i raspad društva i svega što je u njemu vrijedno. Čovjek nije rođen da samo radi i živi od sutra do jutra, nego i duhovno raste. Radničke borbe prošlih stoljeća su nama izborile neradnu nedjelju i nikako ne bi smjeli dozvoliti da kapitalizam ponovo radnicima otme stečevinu krvavih štrajkova prošlih stoljeća. Čovjek ne može živjeti bez nedjeljnog obiteljskog zajedništva i pogleda u budućnost. Pa ako hoćete, i bez Boga. Smisao ljudskoga života koji rađa radost i daje smisao životu mora trajati bezgranično i u mladosti i u starosti. A to je samo Bog. Čovjek bez Boga je sličan satu bez brojčanika, reče netko ili putniku bez kompasa, bez cilja. A to, ili makar dio toga, nedjeljni dan daje svim ljudima. Zato je borba protiv neradne nedjelje ustvari borba protiv čovjeka, jer tamo gdje se nedjeljni odmor poštuje i privreda cvijeta. Naši bi stari rekli: Nedjelja posvećuje čovjeka i ono što je u šest dana učinio. 30.8.09 VJERONAUK JE POTREBAN ZA PRAVILNO ODRASTANJE U Jutarnjem listu od 10.03.o.g. tiskan je članak Inoslava Beškera pod naslovom „Vjeronauk“. U tom članku se nalazi nekoliko neistina na koje bi trebalo ukazati. On tako piše : „Vjerska doktrina postaje školskom doktrinom vjeronaukom time što on postaje u sklopu držane škole obveza. Time se potire odvojenost države i religije u važnom segmentu obrazovanja.“ Prije svega vjeronauk u školama je slobodni izbor roditelja i đaka, a nije obveza. Tako ni vjerski nauk ne postaje školska doktrina, nego stvar opredjeljenja roditelja i đaka, koji na to imaju pravo. Budući da se vjeronauk bira u slobodi nije nikakva „diskriminacija manjinskih vjerskih grupa.“ Još je neshvatljivija i uvredljivija Beškerova tvrdnja da je „vjeronauk od prije 65 godina imao aspekt talibanskog odgoja za terorizam“. Koga je to Katolička crkva i kada naučila da se bavi terorom i ubijanjem? Neka to gospodin Bešker kaže! Kolumnist Bešker bi trebao znati da svaki čovjek razumno i moralno biće. Škola nastoji dati đaku potrebna znanja za njegov razum, ali ona nije stručnjak za moralnost i vrednote čovjekova života. To je jednostavno u svim društvima stvar religije. Normalno je da se obrazovni sustav u tom segmentu obraća Crkvi kao stručnjaku za moral, a 67

to žele i roditelji kojima nitko to pravo ne može zanijekati. Inače bi kao za komunizma trebalo uvesti moralni odgoj, što i danas škola prakticira za onu djecu koja ne žele vjeronauk, obvezom na predmet etike. Pred kraj komunizma je u bivšoj državi uveden kao obvezan predmet umjesto moralnog odgoja marksizam kao prisilna ideologiziranje djece, čemu se gospodin Bešker nije odupirao, nego je upravo on u to vrijeme bio medijska perjanica takvog odgoja. Nije čudo kad se on i danas opire vjeronauku koji uglavnom žele skoro svi roditelji. Uostalom on trajno uživa blagodati Italije, države svoga života, koja vjeronauk u školi drži normalnim i neupitnim predmetom. Ipak se može razgovarati, kako učiniti vjeronauk za đake zanimljivijim i sadržajnijim predmetom. 21.3.10.

IV. KAŠTELA NE UBIJA SE KULTURA, NEGO SPAŠAVA Čovjek se ne može načuditi kakve teške riječi kao kulturocid i sl. upotrebljavaju novinari u tiskovinama za rušenje ruševne gospodarske zgrade do tvrđave Cipicco u Kaštel Novom. Već godinama stoje ruševine te zgrade u srcu Kaštel Novog kao sramota, pogotovo za turističke sezone. Sadašnji i bivši vlasnik teško su dobivali dozvole, jer su pojedinci u vlasti imali svoje interese. Nije korupcija nepoznata riječ u Hrvatskoj. Osobno mi je g. Gradonačelnik na upit dokle će se sprječavati da ruševina i dalje bude ruglo mjesta, odgovorio da nema zapreke gradnji. Stvar je zapela kod konzervatora koji su se usprotivili obnovi zgrade iz nerazumnih razloga, jer nitko nije stavljao u pitanje već obnovljenu tvrđavu Cipicco koja je kulturni spomenik. Svi zidovi ruševine gospodarske zgrade do tvrđave stare stotinu godina nisu se mogle spasiti jer su se oni godinama bez krova iz temelja nagnuli. A da to i nisu, temelje je potpuno izjelo more, jer se oni uglavnom nalaze u moru. Razveselio sam se kad sam vidio da se je počelo s rušenjem i gradnjom nove građevine. Radost je, međutim, bila kratka vijeka jer su Župan i Gradonačelnik već drugog dana izdali zabranu daljnjih radova,o čemu su izvijestile sve novine kao o važnom činu. Zašto sada zabrana gradskih vlasti? Nikako ne mogu razumjeti silnu ljutnju konzervatora iz Trogira da se zidovi zgrade, koji uopće nije spomenik od kulturne vrijednosti, mora sačuvati. Ne može se sačuvati ono što su more, nebriga socijalističkih prisvojitelja i zub vremena jednostavno uništili. Ne može se mrtvac oživjeti. Da bi se mogle podići prikladne zgrade za današnju turistički privrednu namjenu, a ne za smještaj vinskih bačvi, čemu je u socijalizmu služila, potrebno je podići nove temelje sa suvremenom zaštitom od prodiranja mora bez čega nitko ne bi dao slini novac, stotine tisuća eura za tu ruševinu u moru. Koliko je Konzervator bio povrijeđen vidi se po tome što je tužio 69

vlasnika vlastima za pomorsko dobro što je par stijena pri rušenju upalo u more sa zidova koji su stršili iz mora koje će vlasnik ponovno upotrijebiti u podizanju zgrade. 16.3.2007. TKO TO PROSVJEDUJE PROTIV „UZURPATORA“ U KAŠTEL NOVOM Tko to prosvjeduje u Kaštelima, odnosno u Kaštel Novom protiv rušenja ruševnih zidova gospodarske zgrade do tvrđava Cipicco u Kaštel Novom, kako to ponovljeno piše novinar J. Ž. u Slobodnoj Dalmaciji 18.03.2007., i tko je tu „uzurpator povijesnih javnih dobara“. Zaprepašten sam takvim snažnim rječnikom kome manjka svaka osnova? Prije svega Kula Cipicco nije javno dobro nego zgrada od povijesne vrijednosti u privatnom vlasništvu obitelji Katalinić koja je prije stotinjak godina podigla do tvrđave gospodarsku zgradu radi trgovine vinom. To je iza rata uzurpirala država privatizacijom u kojoj se nalazila zadruga, a jedan manji dio je koristilo sportsko ribolovno društvo „Ugor“. Sama tvrđava je za socijalizma obnovljena jer su se u njoj nalazili uredi Mjesne zajednice i Kaštelanski muzej dok je zgrada do tvrđave nebrigom vinarske zadruge potpuno urušila , a najveći dio zidova se i temelja nagnuo i zato što se od četiri zida dva nalaze u moru. Kad je došlo vrijeme da se zgrada vrati vlasnikovoj obitelji najviše zapreka su upravo postavljali Muzej grada i Sportsko ribarsko udruženje, jer godinama nisu htjeli iseliti. Zato oni rado vlasnika nazivaju uzurpatorom što su upravo to bili, po onoj domaćoj: „Sve je to naše, ća tu ima vlaj tražiti“. Vlasnik je naime prodao tvrđavu Cipicco i ruševine oko nje obitelji Ćurković, a ovaj vidjevši na kakve sve zapreke nailazi gosp. Anti Samardžiću za silno veliki novac. Poglavarstvo grada se obvezalo da će dizalicu za izvlačenje brodica izmjestiti stotinjak metara na zapad i da ne će ometati podizanje zgrade privredno korisne uz tvrđavu po kojoj Kaštel Novi nosi ime. Te ruševine stoje godinama kao ruglo svim stanovnicima mjesta, jer nema snažnih mjesnih političara. Sam mi je g. Gradonačelnik rekao, da nema nikakve zapreke da radovi otpočnu. Druga je stvar što Grad nije dizalice prebacio na obećanu lokaciju. Sada se odjednom postavlja konzervator iz Trogira nešto što je nemoguće, da se sačuvaju zidovi. Prije svega ruševne zidine nisu od povijesne vrijednosti, a iz temelja su propale pa se ne može sačuvati. Ako se želi graditi uslužni objekt, a ne podrum za vinske bačve, on mora imati vodootporne jake temelje, budući da se najvećim djelom nalaze u 70

moru koje je ih potpuno potkopalo i pojelo. Ne može se mrtvaca oživjeti. To, da je netko rekao iz Pomorskog dobra kako su prevareni za koncesiju koju bi trebali povući, nije ništa nego neozbiljna šala. Tko bi za ruševinu bez koncesije izbrojio toliki novac. A što se tiče izjave dotičnog novinara koji žive desetak km. daleko od mjesta, da Kaštelani protestiraju zbog rušenja zidina, treba reći da on nije s nikim ni razgovarao nego s Ribarskim društvom koje žali za uzurpiranim prostorijama.Stanovnici Kaštel Novoga se raduju danu kad ne će više gledati to ruglo pred usred mjesta, a novinaru bih poručio da naslov „Rušitelj uz kulu (hrv.: tvrđavu) Cipicco blokirao sportsku lučicu“ ne odgovara istini kao ni cijeli njegov tekst. Trebao je napisati: Konačna izgradnja privrednih zgrade u centru mjesta raduje mještane i poziva Grad Kaštela da izvrši svoju dogovorenu obvezu i premjesti dizalicu za izvlačenje brodica. A i članovima vodstva kaštelanskog SDP-a koji su još uvijek protiv privatnog vlasništva i privrednog poduzetništva koje stvara radna mjesta i shodno tome i protiv koncesije, kako u istom članku izjavljuju, preporučio bih da još jednom čuju što govori njihov označeni „premijer Jurčić“ koji zagovara svim sredstvima privredni razvoj zemlje. 19.3.07. HOĆE LI I KAŠTELA POSTATI ISELJENIČKO PODRUČJE Uz proslavu dana grada Kaštela 4. ožujka u hotelu Resnik moglo se je čuti mnogo toga iz usta predsjednika gradskog vijeća dr-a M. B. sporednoga o događanjima iz zabave, sporta, života raznih udruga i kulture, ali se nije se moglo čuti ono najvažnijekako stoji s gospodarstvom u gradu, osim što je spomenuto da će Lećevica (!) biti proglašena gospodarskom zonom pa što bude. Bilo je govora o gradnji škole, ali gdje će ti mladi ljudi raditi nije se čula niti jedna riječ. Nije se moglo čuti ništa o broju zaposlenih u odnosu s brojem prošle godine. Kaštela su bila kao i sva Dalmacija iseljeničko područje u Amerike dok nisu niknuli ogromni pogoni za proizvodnju plastike i cementa koji zaposlili mnoštvo ljudi, napose iz kaštelanskog zaleđa. To je ujedno izgradilo sadašnja Kaštela. Nakon Domovinskog rata Kaštela su još naselili ljudi iz Bosne. Kad je zatvoren iz iracionalnih razloga Adriavinil koji je bio moderniziran i za okolinu neškodljiv, tada je najveći dio radnika otišao u preranu mirovinu i zavladala nezaposlenost. Sada je dr. B. zaprijetio i željezari i tvornici cementa da će ih stići ista sudbina ako ne 71

se budu držali norma koju on postavlja iako sva ogromna općinska administracija živi od tih pogona. Tako se dogodilo i sa tvrđavom u Kaštel Novom, koja je trebala biti skupi gospodarski objekt, a sada stoji kao sablasna ruševina samo zato što je vlasnik poslije čekanja od dvije godine srušio dotrajale zidove gospodarske zgrade i time prekršio općinsku naredbu. Očito je da taj čovjek i dalje nastoji plemenskim nagonom vratiti Kaštela u težačko doba svog djetinjstva, a sam živi od državne plaće. Samo što sada ne postoji ni polje. Tužno je gledati kako ljudi koji određuju sudbinu naroda u Kaštelima ne vode računa o budućnosti. Tako će ovo područje naseljeno nakon Drugog svjetskog i Domovinskog rata ubrzo postati iseljeničko područje i tako se pridružiti drugim umirućim područjima u Dalmaciji. 9.3.08. TKO JE KRIV ZA ZABRANU OBNOVE KAŠTEL NOVOGA Dozvola nezakonito ukinuta, a ruševina je samo još jedno ruglo naše vlasti U Slob. Dalmaciji pojavio se 28.3. članak dopisnika iz Kaštela gosp. J. Ž. o ruševinama oko kule (tvrđave) Cippico u Novome pod naslovom „Dozvola ukinuta, ruglo ostalo“. Članak započinje riječima, koje bi trebale pokazati važnost teksta, a ne odgovaraju istini. Tekst započinje ovako: „Za nezapamćeni vandalizam izvršen nad povijesnim objektima koji su nekada davno predstavljali (valjda bili!) vinske podrume obitelji Katalinić uz kaštelansku kulu Cippico nitko ne će odgovarati“ Naknadno piše da se taj „vandalizam“ sastojao u tome što je novi vlasnik „sravnio sve objekte bez dozvole“. Kaže da se taj objekt trebao „restaurirati“ prema zamisli konzervatora. Novinar navodi riječi glavara K. Novoga u kojem ovaj naziva tu ruševinu „nezapamćenim barbarizmom“ i traži kaznu jer taj objekt „predstavlja opasanost od urušavanja i prepreku za promet“. Na ove optužbe novinara treba jednostavno reći da rušenje dijela zidova koji su ostali bez čvrstog temelja, bila nužnost jer su zidani su prije 80-ak godina materijalom koji se ne može koristiti u današnjoj gradnji objekta u moru osim kamena koji je sačuvan. To stoga i nije povijesni objekt, kako kaže novinar. Budući da je po dozvoli Grada zidove trebalo restaurirati, tj. ponovo podići, vlasnik je morao ponajprije osloboditi kamenje od propala cementa što se ne može bez rušenja. Dakle nema govora ni o „vandalizmu ni barbarizmu“, o kojemu govore sudionici članka. Kao 72

druga neistina je tvrdnja da su zidovi srušeni, jer oni nekoliko metara od zemlje postoje, osim zapadnog zida. Inače ne bi prvi čovjek Novoga govorio kako postoji „opasnost od urušavanja“. Kolika je opasanost tek bila kad su zidovi bili viši? Govoriti da je ograda opasnost za promet je čista izmišljotina, jer su se ranije tu parkirala auta. Gospodin glavar umjesto što traži rušenje ograde koja čuva prostor od povreda djece koja bi se tu igrala po ruševini, trebao bi zapitati gradsku vlast, zašto nisu ispunili potpisani ugovor da će stotinjak metara zapadno maknuti dizalicu za brodove, a ne dva metra. Vlasnik Samardžić, a i raniji vlasnik M. Ćurković su godinama čekali da se to dogodi, pa su u neizvršenju obveze grada otpočela restauracija objekta. Gospodin Glavar mjesta se protivi koncesiji na zaštiti objekta od mora, bez čega sve skupa nema smisla. Dva zida utopljena u more su propala do u temelje i zato se nagnula i nema toga arhitekta koji bi učinio novi objekt bez rušenja svih zidova, a što vlasnik još nije učinio, jer je njegovo rušenje bilo djelomično. Što se tiče zabrane od strane nadležnih i poništenja potpisanog i neizvršenog dogovora sa strane grada stječe se dojam da se jedva dočekalo da se čovjeku, koji je dao za taj objekt blizu milijun eura, sve skupa oduzme. Ili možda nije dao toliko mita koliko se od njega tražilo? Tužna priča oko ove ruševne koja tjera turiste daleko od Novoga je tipična priča funkcioniranja vlasti kod nas koja nastoji da se ništa ne radi i k tome ljudima oduzme uloženi novac i imetak, ako nisu dobro platili. P.S. Nakon nekoliko godina sud je donio pravomoćnu presudu u korist gosp. Samardžića, koji sada traži nadoknadu štete. 28.3.08. ZATVARANJE TVORNICE JEDNAKO UBIJA LJUDE Veoma mi je drago što se konačno 5.travnja u Slobodnoj Dalmaciji javio .M. B. u svezi s mojom ranijom kritikom njegovog govora prigodom proslave grada Kaštela. On piše da nije spomenuo kaštelansku radnu zonu u Lećevici ni zaprijetio cementari i željezari. Možda nije zaprijetio nego priprijetio. S čuđenjem sam slušao kad je onda jedan od čelnika općine tom prigodom spomenuo Lećevicu kao radnu zonu. Još je gore da nisu spomenuli nikakvu zonu, jer nalikuju težaku bez polja. Nisu spomenuli broj nezaposlenih u usporedbi s lanjskim brojem. Neugodne se stvari rado skrivaju. A zašto vlast postoji ako se ne brine kako ljudi žive pomažući ot73

varanje radnih mjesta? Što se tiče njegove primjedbe da je klor otrovao sve radnike, sam kaže da je to bilo prije trideset godina i takvu tehnologiju nitko ne brani, iako moj prvi suradnik koji miješao dvadeset i pet godina kemikalije i danas živi i zdrav i sam je naveo još tridesetak poznatih koji su živi zdravi. Ali taj način proizvodnje je doista ipak bio štetan. Osobno sam na sprovodu jednoga radnika javno zapitao za komunizma zašto vlast ne ukine takvu štetnu proizvodnju, jer ljudi nisu samo sredstvo nečije dobiti. Takav pogon je još za komunizma zatvoren. Isti suradnik kaže da doktor navede jednog radnika koji je radio u toj novoj suspenzionoj polimerizaciji koji je obolio od maligne bolesti? A upravo je ona kao nova proizvodila 55000 tona PVC praha koji se sada uvozi, i uz pomoć dr. Biočića zatvorena i prepuštena da država otplaćuje ulaganje. Izgleda da su neki ljudi zbog oboljenja brojnih ljudi od klora, koji se već 30 godina ne proizvodi, oboljeli od svojevrsnog PTSP-a, jer u svakoj tehnologiji vide samo ranijeg štetnika i žele svaku tvornicu zatvoriti. Čak ni kugle za spremište sirovine, koje je grad otkupio za jednu kunu iz straha da ne bi slučajno novi vlasnik pokrenuo proizvodnju, nisu bile izvor opasnosti jer su bile svake godine testirane iz Zagreba. Po tom shvaćanju nitko ne bi smio niti auto voziti, jer se može još lakše zapaliti. U novom pogonu Adriavinila je montirana nova kompjuterska tehnologija zatvorenog tipa koja je isključila prisutnost radnika iz procesa proizvodnje i u kojoj nije bilo nikada nikakvog ekscesa. U starom pogonu, koji već davno ne postoji bilo je nekoliko oštećenja pogreškom radnika, ali nikada nisu bili uzrokom bježanja ljudi u okolini osim što je jedan radnik u termocentrali stradao svojom nepažnjom od vatre u kotlu. To tvrde dobri poznavatelji tvornice kao što je prof. dr. Čatić iz Zagreba. Nije rješenje u zatvaranju tvornica, koja se više ne može pokrenuti, nego u uvođenju nove tehnologije koja uklanja možebitne štete kao što se ovdje dogodilo. Ako se nastavi ovakvi neprijateljski stav prema industriji i potpuni nemar za otvaranje proizvodnih radnih mjesta prisutan kod vlasti u Kaštelima ne će imati tko nikamo bježati, jer ne će biti nikoga osim starih ljudi kao i posvuda u Dalmatinskoj Zagori. 9. 4. 08.

NEMA RAZGOVORA S NEKIM KOME NIJE DO RAZGOVORA Ponovno se javlja glavni strateg zatvaranja tvornice Adraivinila, jedan od čelnika HDZ-eove vlasti u Kaštelima, s tvrdnjom kako su u najmanju ruku u zatvorenoj novoj moderniziranoj tvornici „opasne bile kugle s vinil - kloridom monamerom“. Da bi to potkrijepio navodi što se činilo u Škotskoj kad je došlo do opasnosti od eksplozije, koje nije bilo. Strah od eksplozije opravdava potonućem broda „Brigita Montanari“ u šibenskom kanalu koji je prevozio istu sirovinu, a nije uzrokovala nikakvu nesreću, jer je ista sirovina ispumpana. Nije se čulo da je itko stradao kod incidenta u Bugarskoj. Već sam napisao da je svake godine stručno obrađivano stanje kugla iz Zagreba. Kad bi se sve uništilo što je opasno za okolinu u Njemačkoj, gdje su sve rijeke mutne, pola bi se tvornica zatvorilo. Pola grada obuhvaća slična industrija u Ludwigshavenu i Leverkusenu pa nikome nije palo na pamet kao našem političaru da sve to uništi i ostavi ljude bez posla. Mnogo je toga opasno, ali su zbog toga i jednako velike mjere da ne bude opasno. Opasno je držati flaše s butanom u kući kao i uvođenje plina u kuće. Čak su se dogodile neke nerijetke nesreće, ali nikome nije palo na pamet to zabraniti. Naravno da u Europi ne postoje zakoni koliko takva spremišta moraju biti daleko. U svakom slučaju se ista stara postrojenja drže dok ne prođe vrijeme njihove iskoristivosti. Čudim se da se čovjek drugog zvanja bolje razumije u kemijske procese od inženjera koji tvornicu poznaju, kao što je prof. dr.Čatić i ing. Markote iz Zagreba, a koji drže tvornicu posve sigurnom. Kad se pogleda tko je radio u tvornici, onda se može ustanoviti da u njoj nitko nije bio zaposlen iz obitelji bivših čelnika Kaštela. Njihove obitelji ta „krava“ nije hranila pa su je dali olako dali ubiti, a ona je hranila polovinu Kaštela i veliki dio Splita. I to samo zbog toga što bi mogla biti opasna, a ta se opasnost nije nigdje ostvarila. Time završavam ovu raspravu jer nema smisla slijepcu dokazivati da postoji dan i noć, kome je glavni argument da bi moglo doći do nesreće. Tipično je to za vlast u Kaštelima koja daje nagrade onima koji sade stabla uzgajaju vrtove, skriva porast nezaposlenih, ruši tvornice i zabranjuje sve što bi moglo dati ljudima posla. Nije čudno da već ove godine po prvi puta i u Kaštelima ima mnogo više umrlih nego rođenih. Život sam govori koliko je ta naša „vječna vlast“ u Kaštelima povećala prolaznost života ovdje. Ona manipulira brojem prijavljenih da bi bila “veliki grad”. Međutim, broj onih koji žive u Kaštelima taj bi račun pre75

polovio. A broj bi onih koji rade ovdje Kaštela učinio selima kao što to i jesu. I sve to zahvaljujući onima koji Kaštela hoće ponovo poseljačiti zatvaranjem industrije i proizvodnje. 14.4.08. POTRAGA ZA RAJSKIM VRTOM U posljednjem Portalu grada Kaštela pojavio se oveći tekst o namjeri gradnje luksuznih kuća za strance u predjelu Rudina, što se naziva podizanjem „rajskih vrtova“. Poglavarstvo grada to naziva privlačenjem stranog kapitala. Nije teško vidjeti kako takvo „privlačenje stranog kapitala“ ne donosi nikakvu pomoć stanovništvu nego je gola prodaju zemljišta strancima. Zar se može nazvati privlačenjem kapitala ako se strancu omogući da napravi luksuznu kuću za nevelik novac u kojoj će moguće boraviti mjesec dana u godini? Normalno da vlast nije od nastanka demokratske Hrvatske makla prstom da bi se otvorila mogućnost dolaska stranog kapitala koji bi otvorio radna mjesta za stanovništvo, osim što još uvijek slavi umrtvljenje prilično otrovne tvornice Jugovinila, koja je već bila umrtvljena za komunizma. Oni su se osvetili „mrtvacu“ tako što su zatvorili novi sigurni pogon Adriavinila koji je proizvodio za izvoz pravo bogatstvo od preko 55000 tona PVC praha u zatvorenim kopjuteriziranim pogonima u kojima nije bilo pristupa radnicima. Tako se uništilo tisuće radnih mjesta i onemogućio rad i tvornice plastičnih cijevi Adriachema. Posljedice protuproizvodne politike gradske vlasti se već vide. Iako su tri četiri velika pogona stvorila sadašnja Kaštela, koja su bila jedno od rijetkih mjesta u Južnoj Hrvatskoj gdje se je više rađalo nego umiralo, najnoviji pokazatelji govore kako su se Kaštela pridružila i drugima umirućim mjestima u Hrvatskoj gdje se sada više umire nego rađa, što je i normalan plod ovakve politike vlasti. Narod bi rekao: Kad nema trave nema ni ovaca – kad nema radnih mjesta nema ni života! Vlast se zabavlja raznim sadnjama „biblijskih“ i rajskih vrtova kao i pomaganjem svih mogućih sportskih i drugih udruga. Ali od toga se ne živi nego samo odgađa smrt. A prava i odgovorna vlast u prvom redu treba poticati život. Međutim života nema tamo gdje nema rada. Tako hrvatska vlast manje radi za ostanak u ovoj zemlji, za Hrvatsku, nego ona vlast od ranije, koje nismo nazivali hrvatskim. Ovako se ne će naći rajski vrtovi nego groblje naroda koji nije, zahvaljujući svojoj vlasti, bio sposoban preživjeti. 18.4.08 76

IDEMO U PROŠLOST Čelnik HDZ-a u Kaštelima, svoja neslaganja s novim gradonačelnikom Joškom Berketom, koji je izborima poslao u oporbu njegovu stranku, u nemoći prenosi to i u medije. Ta stranka bi se morala pokriti ušima od stida što je učinila Kaštelima uništivši sva proizvodna mjesta u svom dugovječnom poslijeratnom vladanju. No, kod njih toga nema, nego se sada M.B., glavni promotor uništenja svake proizvodnje plastike, nastoji da od toga ne ostane ni prašina, koja ga podsjeća na ono što su učinili. Između ostalih rušilačkih podviga bivše vlasti treba spomenuti prodaju hotela „Palace“ čovjeku koji se ne bavi hotelijerstvom i sad stoji kao sablast, a hranio je stotine obitelji. Ne treba nabrajati koliko je tisuća obitelji hranio i obnovljeni kompjuterizirani i za „okoliš neškodljivi“(dr.Igor Čatić-prof. iz Zagreba) „Adriavinil“. Svoju nemoć da se suprotstavi idejama i nastojanjima gradonačelnika gosp. Joška Berketa, koji želi pod svaku cijenu stvoriti uvjete za otvoranje radnih proizvodnih mjesta, on naziva gradonačelnika mitološkim bogom Janusom (SD od 9.4.), a ne shvaća da je njegova stranka poput biblijskog anđela Zatornika zatrla i dalje želi uništiti sve što u Kaštelima još nije uništeno, pa da se Kaštela vrate 200 godina unazad, kako bi turisti gledali kako se nekada živjelo. 18.4.10. KAD SE NE MOŽE ODGOVORITI, MOŽE SE PRIČATI Nisam očekivao da poznati čelnik HDZ-a u Kaštelma reagira na moj članak od 18.4., jer nema što ispraviti. Međutim on se po običaju ipak javio 22.4. „U Grčkoj nema HDZ-a“ i nije odgovorio ni na jednu primjedbu iz mog teksta. Stari bi Latini rekli, kad netko nema odgovor na predmet govora (ad rem), tada slijedi napad na osobu (ad hominem). Tako on piše kako „ žali svećenika koji vjerojatno teško i živi s tolikom količinom mržnje prema HDZ-u i prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu.“ Nisam spominjao da njegovo zvanje koje uopće nije važno za raspravu o zatvaranje tvornice. Ne spominjem ni dr. Tuđmana nigdje, a najmanje u tamo gdje je Bog domaćin. Neka mrtvi počivaju u miru, ali ni on ne može živjeti od njegova imena deset godina nakon smrti. Javio sam se ne radi sebe, kako to on podcjenjivački piše, nego radi ljudi koji zbog siromaštva i nezaposlenosti ne će doći njemu ni dobro uhlje77

bljenim HDZ-ovim političarima, te je jasno da on ne osjeća nevolje naroda. Ovdje nije riječ o mržnji na HDZ, nego je riječ o djelima te stranke u Kaštelima, a ne u Zagrebu kako to on tvrdi, iako se ni tamo nema naročito čime podičiti. Riječ je o stranci u Kaštelima koju on vodi i koja je pozvatarala mnoštvo radnih mjesta u sprezi s ljudima kako bi se domogli jeftinih parcela uz more. Javio sam se stoga što sadašnji gradonačelnik nastoji otvoriti radna mjesta, a on u nemoći da to spriječi, izlazi u medije. On stalno spominje otrovnu tvornicu koja je zatvorena prije rata, a ova nova, kako sam citirao dr. Igora Čatića, imala je i ceritifikat da je „neškodljiva za okolinu“. Međutim on je opsjednut starom tvornicom, za koju i sam javno rekao u komunističko vrijeme da truje ljude. Pa kad bi bila i škodljiva ne može se jednostavno tvornica zatvoriti i ljude poslati kućama. Što bi bilo od istih tvornica u Leverkusenu, Ludwigshavenu, koje se nalaze usred grada u kojima ljudi žive od svoga rada? Tvornice traže bolju neškodljivu tehnologiju, a ako je potrebno i premještaj, ali nikada zatvaranje, kao što je to HDZ napravio u Kaštelima. Ni loše stanje u Grčkoj, kojim on želi opravdati za isto zlo kod nas, nije nigdje usud nego plod loše politike što je cijela Europa utvrdila. Naš političar tvrdi da je on za budućnost. Lako reći, ali tko radi na zatvaranju radnih mjesta i priječi obnovu mnogih radilišta u Kaštelima, gdje je sve stalo, vraća mjesto u doba, kad se s magarčićem išlo u polje po smokve ili s barkom na more. Kad bi on i njegovi uvidjeli kakvo su zlo napravili Kaštelima i našoj županiji, koja ima najviše nezaposlenih, što je najbolji znak dobre ili loše politike, morali bi se pokriti ušima od stida, umjesto što se javljaju u medijima. Stid je ipak osnovna plemenita oznaka ljudskog roda. S ovim završavam ovu po ne znam koji put uzaludnu raspravu s ovim slijepim čovjekom u ovom predmetu. 22.4.10

V. HRVATSKA BITKA ZA RADNA MJESTA U globalizmu 21. stoljeća borba za opstanak naroda i država ne vodi se oružanim borbama, nego mnogo profinjenijom bitkom za radna mjesta. U tom smislu je i simboličan porazni rezultat na lokalnim izborima onih stranka koje su se vezivale uz povijesne hrvatske budničke, staleške i nacionalne stjegove. Narod je uvidio da to ne stvara radna mjesta i da opstanak jamči samo proizvodna djelatnost. Danas ne treba biti presudno ideološko opredjeljivanje s kim će neka stranka koalirati, nego je važno koja stranka svojim programom može otvoriti radna mjesta. Politika nije stvar prošlosti nego izazov za sadašnju generaciju. Samo ona stranka koja zna kako stvarati nova radna mjesta može se nazvati nacionalnom strankom, jer joj je do opstanka naroda i njegova države, a ne samo do svojih privilegiranih prihoda. Hrvatska može opstati jedino ako zadrži svoje stanovnike. Više nije važno ni lijevo ni desno, već ima li stranka ljude, odnosno znanja kojim će se omogućiti nova zaposlenja u domovini. Bez toga je uzalud pozivanje na nekakav patriotizam, nacionalizam ili socijalnu svijest. Neshvatljivo je da još uvijek neki političari to ne uviđaju, pa se uoči izbora bave veoma marginalnim temama kao što su istospolne zajednice, osobna vrijeđanja, a rad nedjeljom koji čak podupiru volonterskom prodajom u vrijeme odmora i sl., a u Hrvatskoj mnoštvo mladih ljudi ne radi niti jedan dan, ne stvara brakove, ne rađa djecu, cvijeta droga i iseljavanje; jednom riječju nestajemo. 19.4.06. NAŠI NOGOMETAŠI SU SLIKA NAŠEGA DRUŠTVA Dijete je onakvo kakvi su mu roditelji i odgojitelji, kaže stara mudrost. Nedemokratske države nisu mogle imati značajnijeg uspjeha u kulturi, privređivanju i rastu standarda pa su im športski uspjesi dobro posluživali kao paravan da se njihov državni sustav iskaže tobože nadmoćnim. Tako je to bilo u nacionalsocijal79

izmu i komunizmu. Ali i danas uspjesi u nogometu dobro dolaze vladama koje su zakazale u podizanju standarda i zapošljavanja. Zato manje-više neuspješni političari rado odlaze na takve priredbe da povećaju svoju popularnost. To se ne odnosi samo na političare nego i na obične građane. Kad se ne mogu pohvaliti dobrim plaćama i standardom u svojoj zemlji htjeli bi se makar pred svjetskom javnošću iskazati dobrim športskim rezultatima. Svatko želi biti viđen i poštovan. Ali niti športaši ne mogu u demokratskim zemljama uživati one privilegije koje su imali u nedemokratskim zemljama, nego su oni proizvod kulture jedne države. Ako političari neke zemlje nisu temeljiti u traženju najboljih stručnjaka u svom poslu, kako možemo očekivati da to budu športski izbornici? Ako političari zapošljavaju svoju rodbinu i stranačke pripadnike na posao u koji se mnogo ne razumiju, kako možemo očekivati da nogometni izbornik ne stavlja u momčad svoga sina, na mjesto gdje se mora mnogo trčati, a on to ne umije? Ako neka zajednica ne njeguje kolektivni duh rada, nego su uspjesi uglavnom plod znoja pojedinca koga nisu uspjeli omeli birokrati, kako možemo očekivati da nogometaši budu ujednačen tim u radu i znoju što jedino donosi rezultat? Hrvatski nogometna momčad je imala dosada mnogo sreće što su njene redove popunjavali igrači rođeni ili naučeni radu u inozemstvu. Na našim terenima vlada pravilo da je do rezultata lako doći nekim čarobnim potezom pojedinca, a ne stručnom i kolektivnom igrom, upravo kao što je u politici uglavnom važan vođa stranke i premijer, a ministar može biti tko hoće. Normalno je da uspjeh na svjetskom nogometnom natjecanju naših nogometaša izostao baš kao što uspjeha nemaju u svom radu ni političari. Jedino je pozitivno što naši nogometni izabranici nisu državu uveli u veći dug kao naši domaći igrači i političari. Dobro je i što se političari ne mogu više skrivati svoje neuspjehe uspjesima naših igrača. Morat će brzo izmisliti neku drugu zabavu za ljude da ne vide kako se dugovi i umirovljenici povećavaju geometrijskom brzinom, a nitko ne zna kako to zaustaviti. A morat će pronaći odgovor, jer u dogledno vrijeme ne ćemo imati zabavljača na svjetskoj sceni. I ne će moći stalno s novinarskim bosovima šetati po Njemačkoj da pokažu kolika je kod nas sloboda tiska. Ne uspijevamo, naime, naći igrače «naših korijena» naučenih da se ništa ne postiže samo vještinom pojedinca nego kolektivnim znojem najboljih. Dakle, pravilom koje vrijedi i za politiku. Naši nogometaši su slika i prilika našeg društva koje ne može više svoje neuspjehe, srećom, pokrivati uspjesima športaša. 30.6 06. 80

VLAST NE BRINE O HRVATSKOM NARODU Prije nekoliko dana je jedan dnevnik objavio da je Hrvatska u petnaest godina izgubila stanovništva u veličini grada Osijeka. Strašna vijest, ali ne i nenadana! Već dugo se piše kako Hrvatska ima svake godine stanovnika manje za jedan Čakovec. I na to ne reagira ni vlast ni oporba ni nauka ni mediji ni Crkva. Nitko! Kao da je na Hrvate došao sudbinski red da izumru, što se isto dogodilo s mnoštvom naroda dosada i sa milijardskim mnoštvom ljudi. A u središtu se svakog živog bića i čovjeka nalazi nagon da živi i preživi, a ako već mora umrijeti, brine se da preživi njegov rod, pleme i narod. Zašto je Hrvati nestaju? Moraju li narodi dijeliti sudbinu čovjeka pojedinca, koji jednom radi genetike mora nestati? Sve vrste živih bića nestaju onoga časa kad nemaju od čega živjeti ili su neprijatelji i slične okolnosti jače od njih te se ne mogu obraniti. Hrvati su se upravo obranili od neprijatelja, osnovali svoju državu i preuzeli svoju sudbinu usvoje ruke, a sada nestaju? A preživjeli su tisućljetnu povijest u stalnoj borbi za samoodržanjem! Doista čudno da nas nestaje tako brzo onda kad vanjskog neprijatelja nemamo. Onda ostaje jedini uzrok nestanka, a taj je, da narodi nestaju kad nemaju od čega živjeti. Tko se brine za sredstva života u državi? Pa valjda je država i nastala kako bi ona pomogla pojedincu da se obrani i prehrani. Veliku i nezamjenjivu ulogu u održanju jednoga naroda igra država, odnosno njena vlast. Ona mora omogućiti i poticati ljude da rade i od rada žive. A čim se bavi naša vlast? Budući da već više od desetljeća imamo više od trista tisuća nezaposlenih i njihov broj nikako da se smanji, iako mnoštvo odlazi u svijet, pokazuje da vlast ne radi svoj posao. Što radi vlast? Kako se nema čim hvaliti, jer je povećani broj radnih mjesta jedini pokazatelj dobre vlasti, onda nastoji svaku kritiku njene neuspješnosti ugasiti. Kad se ima u vidu da je vlast uspješno pretvorila do jučer protivne medije u svoje glasnogovornike, te njihovi šefovi prate našu vlast u Njemačku gdje su dio diplomatske pratnje kod Kancelarke, onda nije čudno da je sloboda medija u Hrvatskoj ponovo u podrumu. Ne na tako grubi način, ali jednako efikasno kao za komunizma. Na početku vlasti ove stranke broj općina se i gradova udvostručio da bi se steklo više glasova tako da ima mnogo općina s manje stanovnika od prosječnog sela. Logika je svakog poduzeća da se gasi kad ne može zaraditi plaću za svoje djelatnike, što za općine ne vrijedi! Ni taj broj im nije dovoljan, te dijele i dalje općine da se stekne glas za vlast, pa će Hrvata radi toga uskoro biti manje 81

od općina. Sada se vlast ulizuje svojim najžešćim kritičarima na HRT-u pa ih šalje u diplomaciju, na što nažalost oni pristaju, da ih se riješi i zadobije kontrolu na najvažnijem mediju nakon što je isto učinila sa središnjom informativnom agencijom. Tako se vlast svim snagama brine da se održi, a narod ne održi. Samo je jedno zaboravila, da je ista vlast radila slično prije novog tisućljeća, pa izgubila. Čudi me ponašanje Crkve, koja šuti dok hrvatski narodni brod tone. Tako se nisu vladali veliki proroci kad su se slično ponašali njihovi vladari. Ili se boje da bi mogli ostati i bez onog što pada sa stola naših gospodara. Hrvatska je uostalom naučila šutjeti, pa i sada kad tone. Umirući ne govore. 18.7.06. JE LI PLJAČKA HRVATSKE DRŽAVE POLITIČKI RUDNIK ZLATA Ne može se prešutjeti veličanje onoga što se veličati ne smije, pa budući je u Večernjaku Ivkošić „nedodirljiv“ molim uredništvo Nacionala za objavu. Pljačka Hrvatske nije „politički rudnik zlata“ kako tvrdi g. Milan Ivkošić u Večernjem listu , od 13.10. u kolumni „Devedesete u striptizu“. Općinstvo ne mora još jednom „isklolačiti oči pred bajkovitim svotama“ o kojima se govori o svađama na sudu dojučerašnjih kumova i Tuđmanovih doglavnika, jer ono živi u bijedi u koju su ih oni strpali. On tvrdi da sudovi ne će otkriti počinitelje da bi održala mit „o fantastičnim pljačkašima da se optuži i one koji su mu dali glavni biljeg: HDZ,Tuđman, Šušak & co“. Čudna je tvrdnja da HDZ na vlasti ne će poticati sudove da otkriju počinitelje, a danas je na vlasti i kao i u vrijeme navodne pljačke. I sve zato da bi dao oporbi materijala u borbi protiv HDZ-a. Ako je to vrijeme, u kojem su Hrvatskom bili apsolutni vladari Tuđman i njegova kasta, bilo čisto slobodno od milijardskih krađa, zašto njegova stranka nije stvari raščistila do sada. Zašto nije moguće bilo prozvati te „ljude imenom i prezimenom“, pita Ivkošić. Koji to lopov želi reći da je ukrao i koji ih sud, čije suce imenuju oni koji su u tome sudjelovali, smije procesuirati? Zašto to nije učinila koalicijska vlast, pita Ivkošić. Kao da on ne zna što bi se tada dogodilo u Hrvatskoj. Ta vlast, koja je bila proglašena komunjarskom, jednostavno nije smjela procesuirati radi bojazni od uličnih nemira. Možemo zamisliti kakvu bi katastrofu Hrvatska doživjela da su oni izručili generala Gotovinu Haagu? Bilo bi krvi na ulicama! Hvala Bogu što je koalicija izgubila vlast 2003.g.! Sve to 82

g. Ivkošić previđa kao da se je jučer rodio. Zašto oporba to pitanje nije postavila dolaskom Sanaderove HDZ-a na vlast na scenu? Da ne onemogući dobivanja kandidature za ulazak u Europu koju je premijer Sanader stavio kao svoj najveći cilj, od koga naravno ne će biti ništa, što je svakome jasno osim njemu. Ovako bi se sva krivnja neuspjeha svalila na oporbu. Sada su tu temu postavile na scenu međusobna sudska optuživanja „kumova“ i suradnika predsjednika Tuđmana. A prilike u kojima se sve to događalo, stvarala je vlada HDZ-a na čelu s predsjednikom Tuđmanom u kojoj je sudjelovao i sadašnji premijer Sanader. U emisiji HTV-a „Otvoreno“ 12.10. prvi njegov suradnik g. Šarinić je izjavio, da ga je predsjednik nazvao bodulskim škrtcem kad mu je predbacio da se s državnog računa iz Klagenfurta od preko tri milijuna maraka prebacio na HDZ-eov račun. Njemu je to bila sitnica s kojim ga ne moraju zamarati, kaže Šarinić. Upravo je to bio razlog nestanka novca s inozemnih računa i stvaranja milijunaša koji do jučer nisu imali ni za cigaru. Velšanska poslovica kaže da onaj lopov koji prvi ukrade postaje kralj. Hrvatska se ne može riješiti ni danas tih „kraljeva“ jer imaju posvuda svoje sluge. Ivkošiću je uvijek za sve kriva oporba, a ne HDZ, jer ona „prezire javnost i blokira njen mozak i partizanski juriša na tu stvarnost“. Da bi se HDZ i njegova ondašnja i današnja svita zaštitila od objeda, onda je upravo HDZ na potezu koji vlada i danas, pa se to lako može ustanoviti, tim više što su osumnjičeni počinitelji bili članovi te stranke. Ali HDZ za to nema volje, jer „supruga lopova stalno mora imati pred očima mogućnost da postane udovica“ (ind. posl.). U ono vrijeme sam napisao da bi država morala nacionalizirati sav njihov imetak pa neka dokažu sudski porijeklo novca kojim su to stekli. Ne treba imati fantaziju kako bi to HDZ proglasio komunističkom ujdurmom iz 1946. g. Ako se danas mora vratiti vlasnicima ono što je njima oduzeto prije šezdeset godina, zašto bi trebalo zamrznuti progon onih koji su oteli prije petnaest godina, pa makar za to bila kriva i država nepravednim zakonima. Gosp. Ivkošić mora jasno reći tko to „frustrira javnost tajnovitošću zla umjesto da se razotkrije“, a ne sve po običaju predbacivati oporbi koji žele njegovim „svetcima“ dignuti aureolu. Oni su u to vrijeme zacrnili Hrvatsku od koji se ona još nije prosvijetlila. Gosp. Šarinić u istom razgovoru kaže kako „Tuđmana nije zanimala nacija nego država(!)“ Zato je nepoznatim tokovima isisan život nacije. On se „bavio državnim stvarima(!)“ kaže nadalje Šarinić, kao što je primjerice stvaranje srpske države u BiH koju ni Tito nije dozvolio. Hvalio pred milijunskim gledateljstvom kako je samo on osobno spasio Dayton od 83

neuspjeha. Za taj „državotvorni“ posao u Hrvatskoj kao i Bosni ne zaslužuje niti on niti njegovi doglavnici, inače stručnjaci za tajne račune, ni najmanju zahvalnost, nego osudu! 23.10.06. ČIM SE BAVE NAŠA GOSPODA Čovjek se ne može načuditi čim se zabavlja intelektualni sloj grada Splita. Grad tone u bijedu i neimaštinu jer ima više desetaka tisuća nezaposlenih. Ako im se pribroje umirovljenici sa socijalnom mirovinom i prijetećim kolapsom brodogradilišta, onda je to ravno sudnjem danu. Dok se grad nalazi pred to provalijom intelektualci, koji bi trebali po svom zvanju tražiti rješenje ovih sudbonosnih problema,oni se prepiru, kakvim bi materijalima trebalo popločati Rivu? Vjerojatno je to za njih najvažnije mjesto u Splitu na kojem bi dnevno boravilo besposleno stanovništvo Splita. I pri tom zahtijevaju uporabu skupih kamenih ploča, vrlo skliskih za kišnog vremena, kao da još uvijek u Splitu stanuje moćni car Dioklecijan bogatog Rimskog carstva. Stoga prizivaju bogatu Europu kao suca za našu osiromašenu provinciju. Čovjek se ne može načuditi sljepilu tih ljudi. No, problemi Splita poput sunca nisu nestali jer ga slijepci ne vide, nego dnevno poprimaju obrise katastrofe . Nedavno netko dobro napisa u ovoj novini, da je Split metropola sunca i nezaposlenosti. Intelektualci svijeta koriste medije da dođu do rješenja najvitalnijih problema rada i zaposlenja, a kod nas se, kao u „malom mistu“, bave učena gospoda „prevođenjem, don Kihota“. 7.11.06. BEZ TUĐMANA BI BILO I SRETNIJE HRVATSKE Već sam deset godina sam prisutan svojim dopisima u hrvatskim novinama, ponajprije u Vjesnikovim Stajalištima, a zatim sam postao 1997. g.. kulumnist Jutarnjeg lista, pa mi direktor Vjesnika Ivanković zabranio pisanje u Vjesniku, a nastupom koalicijske vlasti, zbog moje kritike vlasti, nisam bio više poželjan u Jutarnjem te sam se vratio Vjesniku za Koalicione vlade u kojem je pisao i gosp. Gojko Borić. Malo nakon dolaska premijera Sanadera dolaskom na uredničko mjesto gosp. Đuretka mi je rečeno da sada mogu samo pisati o ekologiji. Ali ni Borića više nema tamo. Danas Vjesnik čita i financira jedino Sanaderova vlada. „Šapa“ 84

Tuđmanova stranačkog nasljednika je stjerala Borića i mene u Hrvatski list koji mi je objavio, po Boriću sporni tekst, na čemu listu zahvaljujem, jer je to dokaz slobode koje u današnjem tisku skoro i nema, a koje je u Tuđmanovo vrijeme bilo. Izdao sam dvije knjige od preko 300 str. mojih izabranih tiskanih članaka. Kritičkih osvrta na moje pisanje je bilo malo. Dvaput sam bio predmet kritike i na središnjem dnevniku u vrijeme predsjednika Tuđmana, ali me nitko nije tako bahato i neargumentirano napao kao gosp. Borić iz Koelna u Hrvatskom listu od 7.12.06. Prije svega pišam kao građanin ove zemlje, a ne kao „seoski pop“, u kojoj i boravim za razliku u gosp. Borića iz Koelna, emigranta, koji nam čita lekcije iz svoje bogate zemlje. Onaj tko ovdje ne živi može poznavati ovu zemlju samo iz novina. No, ja gosp. Boriću ne zabranjujem i takvo površno pisanje kojim obiluje emigrantski tisak, što on meni zabranjuje. Očito bi on htio da mi ovdje čitamo samo njegove poslanice iz dalekog svijeta. Kao građanin imam pravo se osvrnuti na sve nepravde i nemoral u društvu u kojem živim bez obzira na moje zvanje. Moje zvanje je moja privatna stvar i moje župe, a to nema veze s argumentima mojih članaka. U skladu s mojim zvanjem nisam član niti jedne stranke niti promoviram program nijedne stranke, a ni u Feral Tribunu, koji mi Borić predbacuje, nisam napisao ni jedan članak. Moje ljudsko pravo glasa i govora mi Crkva ne uskraćuje. To su samo za komunizma tražili. No pređimo na argumente njegove kritike moga članka. 1.Uzeti oružje iz kasarni nije tada bilo „neizvedivo“, nego veoma lako bez velikih sukoba s JNA, što dokazuje uzimanje oružja u Varaždinu (Čačić) , Bjelovaru i Pločama što nije odobrio g. Tuđman, a ono je veoma naoružalo hrvatsku vojsku. Nisu Tus i Špegelj mala djeca kad su mu to savjetovali, jer su bolje znali kako se to radi i što se nalazi u skladištima. On je vjerovao Kadijeviću koji mu je obećao da rata ne će biti, ako JNA izveze oružje. JNA nije mogla u ono vrijeme raspada vojske „frontalno napasti“, a još manje bi mogli sva skladišta istovremeno obraniti, što bi ubrzalo naoružanje hrvatskih vojnika i otpor agresoru. 2. Drago mi je što i sam Borić prizna da je pretvorba vlasništva bila neznalačka, ali niti u jednoj tranzicijskoj zemlji nije bila mizernija, nakon koje je zemlja iza rata ostala kao kuća praznih zidova, kako reče jedan urednih prekjučer na HR. Zar nam o dubini naše privredne krize ne govori podatak da iz male Makedonije uvozimo triput više roba ? Naravno da u ovom svemu igra ulogu i precjenjivanje vrijednosti kune što je sve skupa dovelo da smo danas dužni dvaput više nego prijeratna država, jer se ništa ne is85

plati ovdje proizvoditi. Borić hoće umanjiti kriminalnu pretvorbu sa riječima da „možda nije takav kakvom je prikazuje žuta štampa“. Broj nezaposlenih i mladih umirovljenika to najbolje pokazuju, a ne „žuta štampa“. 3. Borić kaže, da se u Daytonu „nije moglo isposlovati više“, jer su Srbi tvrdili da imaju vlast na 65 posto. Kad su Amerikanci zapucali po Bosni Srbi su bili u mišjoj rupi. I prije toga ujedinjenim udarom Bošnjaka i Hrvata su napuštali Banja Luku. Oni su bili „junaci“ samo tamo gdje nije bilo nikakvog otpora. Uostalom, i sam se Tuđman hvalio kako je on spasio Dayton. Amerika je mogla i morala zahtijevati podjelu Bosne na dvadesetak kantona kako je to jednom već bilo u Portugalu i prihvaćeno. Srbi bi sve prihvatili, jer je njihovom ratovanju bio kraj kad su Amerikanci zapucali iznad njihovih glava. Ali majstor diplomacije Milošević, a ne Tuđman, je iz poraza izvukao pobjedničku Srpsku republiku. 4. Već je danas priznata činjenica da su Hrvati surađivali sa bosanskim Srbima u preprodaji goriva i da su Hrvati u Bosni prvi otpočeli sukob s Muslimanima. Blaž Kraljević je ubijen samo zbog toga jer je u pratnji imao podjednak broj Muslimana. Možda su ponegdje i oni bili prvi, ali se nije smjelo nikako dozvoliti rat između slabijih i napadnutih od Srba. Ja sam slušao na svoje uši kad je Tuđman govorio kao će on i Milošević ustanoviti trajno izmirenje Srba i Hrvata. E, odatle je i počeo sukob s Muslimanima, koji je donio katastrofu Hrvatima tamo gdje su bili slabiji, a da se ne spominje da je Tuđman volio govor o preseljenju naroda. Posavina je Srbima predana bez ispaljenog metka na užasnutu reakciju generala Tusa. Nije „teško tvrditi, kao što kaže Borić, da će Srbi toliko ojačati za novi rat protiv Hrvata i Bošnjaka“, nego lako. Ne računaju oni za nekoliko godina nego na stoljeća, jer žive od velikosrpskog sna. A da im je Srpska republika odskočna daska protiv Hrvatske samo slijepci ne vide. I Tito je to vidio. 5. Istina je da je na početku, kao što Borić kaže, Tuđman tvrdio kako su Muslimani-Hrvati. Ali je kasnijim razvojem od toga odstupio i počeo govoriti o prijetnji islama za cijeli svijet. I to je činio po nagovoru Miloševića kome se samo “srpsko-hrvatsko savezništvo može oduprijeti”. I pred samim Clintonom, koji je posjetio američke vojnike, govorio je o sukobu civilizacija, koje je na djelu ovdje. To, da su Hrvati lijepo primili bošnjačke izbjeglice je potpuna istina. I sam se brinuo za više stotina takvih iz Foče, a onda iz drugih krajeva koje su zauzimali Srbi. Silno su se razočarali kad su čuli za sukobe u Hercegovini između Muslimana i Hrvata te su pomalo odlazili na sve strane svijeta. 86

Na koncu moram dodati da vodstvo BH-Hrvata nisu krivi za tragediju svoga naroda, jer je njihovo izabrano vodstvo Tuđman mijenjao (Kljuić)! i svojim poslušnicima u Bosni naređivao te je tragedija u Bosni djelo svih tih ljudi. Na temelju svega ovoga tvrdim argumentirano da bi i bez Tuđmana Hrvatske bilo. Nisu Srbi takva sila. Ni milijun Čečena ne mogu zgaziti 250 tisuća Rusa , a još bi to manje mogli Srbi, kojima se također nije išlo u rat sa svim narodima. Bez Tuđmana bi bilo još bolje Hrvatske. Ovako će gosp. Borić još dugo primati u svoju novu domovinu brojne svoje sunarodnjake koji odlaze trbuhom za kruhom, jer je ovakva Hrvatska zemlja bez budućnosti za mnoštvo svoje djece zahvaljujući onima koji su je stvarali. Nije narod radi države nego je država radi naroda. Država nije ništa, ako ne može hraniti svoj narod. 13.12.06 SLAŽEM SE DA OVAKVE HRVATSKE NE BI BILO BEZ TUĐMANA Iz broja u broj Hrvatski list povećava broj povrijeđenih člankopisaca zbog moga teksta u istom listu kojem sam tvrdio da je ova Hrvatska sagrađena na pijesku, a ne na granitu; i da bi Hrvatske bilo i da nije bilo Tuđmana. Ta tvrdnja je bila slična diranju u osinjak vjernika u političkog vođu te se čini da bi bez njihovih ljutitih reakcija list ostao bez teksta. A napisao sam da su se poslije raspada komunističkih država sve njihove federacije osamostalile. Njih je držala skupa komunistička ideologija i diktatura. Nakon propasti komunističke ideologije i njene diktature i ulaska u demokratski svijet nije bilo više sile koje bi te federacije držale na okupu. Kosovo je bila polufederacija ili još bolje srpska autonomna oblast pa se i ona ovih dana osamostaljuje. Nakon rađanja demokracije u Europi ne može niti jedan narod s federalnim statusom biti prisiljen protiv svoje volje živjeti s drugima. I Belgija je stekla federativni ustav koji pomalo klizi prema cijepanju. Tako bi bilo i s Hrvatskom. To je jednostavno slijed činjenica koje bi vrijedile i za Hrvatsku. Kad smo već odlučili skupa sa Slovenijom napustiti Jugoslaviju onda je moralo biti jasno da će Milošević i četničke i komunističke usijane glave ići u rat. Stoga se je moralo uzeti oružje iz skladišta, kao što su predlagali generali koji su tek prešli na naš stranu i dobro poznavali strukturu raspadajuće JNA, da bi se on uvelike spriječio ili ne započinjati ništa. Kritičari uče kako bi to bilo pogubno. Nije to moja tvrdnja, nego generala da je su87

protan put za nas bio još tragičniji. I zdravi razum kaže da se ne smije dati neprijatelju oružje, ako ga možeš oduzeti kad se već želiš od njega odijeliti. U ratu se ne daje tako lako oružje onome tko će te napasti. Umjesto toga mi smo pekli volove u slavu nove vlasti. Pa ne može neki novinar i diletant znati bolje od generala i vrhunskih poznavatelja struke. A Tuđman nije bio nepogrješiv kao što to misle njegovi obožavatelji. U ovom listu se uvelike suprotstavlja aktualnog premijera bivšoj HDZ-ovoj vlasti. Pa tko je gospodina Sanadera pozvao u politiku i dao mu visoki položaj nego upravo pokojni Tuđman, a izabrali ga oni ljudi koje je on okupio oko sebe. Je li tada isti predsjednik pogriješio? A kad je Srbija bila svima neprijatelj zar nije trebalo tražiti saveznike, u prvom redu Bošnjake? A ja sam pozorno slušao sve što je u to vrijeme govorio predsjednik Tuđman. Na HRT-u se Bosna nije smjela imati boje kao druge zemlje inozemstva. Govorio je kako bi Federacija BiH imala iste odnose s Hrvatskom kao Srpska BiH sa Srbijom, jer da se mora uzeti u obzir da jedna trećina Srba živi izvan Srbije. Govorio je da je Hrvatska slična perecu koju bi trebala podebljati bosanskim teritorijem. Zar se tako stječe saveznike? Jedan moj kritičar prigovara kao se je Izetbegović zauzimao za asimetričnu federaciju. Što je tu čudno? Čovjek je htio spasiti svoj narod bilo kako od jačeg neprijatelja kada u Tuđmanu nije našao saveznike. Pa i Tuđman je nudio konfederaciju. Sve su to bili mali ustupci Miloševiću koji nije htio nikakvih ustupaka. Nekidan je na HTV bivši predsjednik Makedonije gospodin Kiril Gligorov izjavio da je prije rata EU nudio da se izbjegne rat veliku pomoć u novcu da budućoj preuređenoj državi Sarajevo bude glavni grad, da postane članom EU i da se svaka federacija može izdvojiti iz sastava poslije mirno nakon referenduma. Milošević nije pristao da vlast ode iz Beograda, a Tuđman je to odbio jer da on treba obnoviti hrvatsko kraljevstvo. Drugi su šutjeli. Jedan članak piše kako je Hrvatska zemlja mladih penzionera i nezaposlenih. Taj čovjek ne zna da je upravo Tuđman zatvarao tzv. „nečiste“, ali veoma rentabilne pogone uz more kao bakarsku koksaru, crnu tvornicu ferolegura u Šibeniku, koje su odlično radile i u ratu, a poslije i Jugovinil, jer „da će radnici biti zbrinuti“. A da se ne govori o mnogim drugim pogonima koji su razgrabljeni od njegovih podobnih ljudi, jer je vlast bila u njegovim rukama. Kako su zbrinuti radnici vidimo danas po generaciji koja je izgubljena što u ratu, iseljavanjem, samoubojstvima branitelja razočarani državom za koju su se borili poslije rata i navalom u udruge domovinskog 88

rata kada su ostali bez posla. Moji kritičari u Hrvatskom listu pišu da naša zemlja ima tužan izgled. Pa to sam i ja tvrdio kad sam napisao da je Hrvatska utemeljena na pijesku zbog čega su me oni napali. Da je na granitu osnovana ne bi T.P. iz Splita napisao u ovom listu da „se Hrvatska izgubila i da je zbog toga žalostan“. Nema smisla više odgovarati na članke usplahiranih ljudi koji ne uspijevaju pisati razumom i ovladati čuvstvima, jer sam im tobože povrijedio kultni lik, koji je mrtav, i time puniti strance lista toliko potrebne za mnogo pametnije i potrebnije stvari u ovoj teškoj sadašnjici. Konačno se i ja slažem s mojim kritičarima da ovakve Hrvatske ne bi bilo bez Tuđmana. 8.2.07. MLADEŽ POKAZUJE KAKVA NAM JE BUDUĆNOST Ovih dana su objavljeni rezultati istraživanja „Ženske sobe“ i Centra za seksualna prava mladih studentske mladeži Sveučilišta u Zagrebu koji su pokazali poraznu sliku moralnog i vjerskog stanja studentske populacije. Gotovo 87 posto studentske mladeži je seksualno aktivno, naravno izvan braka. Studentice to čine s najmanje tri partnera, a studenti sa 5-7 partnerica. Skoro 50 posto više puta je spolno aktivno po utjecajem droge i alkohola što je prevažno na mentalno stanje u kojem se nalazi naša mladež. Mladi drže dvostrukih mjerila izraženih u našem društvu i na drugim područjima: biti katolik i iskoristiti užitke koji se mogu dohvatiti. Tako je studentima „važna vjera i seks“. Njihova vjera očito nije ona vjera koja isključuje takav način života, nego ona „vjera“, u ovom slučaju pripadnost Katoličkoj Crkvi, koja daje određeni sociološki identitet ili pripadnost određenom narodu. Vjere su oduvijek u državama bivše Jugoslavije istog govora dijelile ljude i uključivale ih u određenu nacionalnu zajednicu. Ovdje se zato ne radi o vjerskom uvjerenju da vjerom netko pripada Isusu Kristu kao svom učitelju i vođi, nego više o pripadnosti određenoj Crkvi. A to, da netko osjeća pripadnost određenoj Crkvi, a u isto vrijeme živi nespojivim životom s naukom Isusa Krista, stavlja u pitanje djelatnost Crkve, u ovom slučaju Katoličke Crkve. Zadovoljava li se Crkva u Hrvatskoj populističkim okupljanjem naroda na velike blagdane koji ne moraju biti iskaz vjere, nego stvar običaja ili „davanje Bogu što ga ide da bi se moglo živjeti po svojemu“, kao što su uostalom i naši političari činili. Kao što bi roditelji morali staviti pod znak pitanja svoj odgoj nad raspuštenom djecom i država pred ovakvim devijacijama mladih uzrokovanih velikim djelom opi89

jatima, nasilničkim i nemoralnim filmovima na „svojoj“ televiziji, tako ni Crkva ne može izbjeći pitanje u svom evanđeoskom radu. Crkva mora konačno zauzeti stav o tome kome dijeli krizmu, sakrament „kršćanske odraslosti“, kad joj ta mladež svoju „odraslost“ toga dana slavi svečanim istupom iz Crkve. Mora se Crkva upitati kakav ona daje primjer da oni bježe od nje? Moramo dati primjer generacijama koji sjede u školskim klupama, reče bivši njemački kancelar H.Kohl. Zašto u svijetu mladi vole monaške redove molitve i siromaštva? Crkvi živi u općem siromaštvu društva, kada država financira crkveni obrazovni sustav Treba biti oprezna s državnom pomoću koji prima „što Crkva radi za opće dobro“? Je li Isus Krist ustanovio Crkvu da radi na općem dobru države ili da naviješta Evanđelje u zgodna i nezgodna vremena i da živi od onoga što joj daju njeni vjernici i pri tome drži kritičko odstojanje i slobodu od politike i političara i kad daruju Crkvu? Zar ovako jadno stanje u državi i među mladima koji su stotine sati odsjedili, očito neuspješno, na školskom vjeronauku, nije dokaz da je Crkva zakazala u radu za opće dobro, kao uostalom, i nedostatku kritičnosti prema političarima od početka? Prema ovoj anketi Crkva može računati samo na trinaest posto vjernika u „katoličkoj Hrvatskoj“. Crkva mora shvatiti da je danas Hrvatska „misijska zemlja“ (J. Sabol u Glas koncila). Što prije prihvati i shvati da ona nije praktično „državna Crkva“, da ne postoji „katolička Hrvatska“, niti joj je primarni zadatak naplaćivati dugove od države, nego da je „malo stado“ koje se u navještaju Evanđelja nema čega bojati (Lk 12,32), to će prije moći izići iz svojih začaranih palača i upoznati stvarnost u kojoj živi. Samo tako ona može postati svjetionik moralnih odlika bez kojih svijet ne može živjeti. Tako će i mladež biti u stanju shvatiti da ne može u isto vrijeme voljeti i vjeru i slobodnu seksualnost. U hrvatskoj povijesti studentska mladež je bila redovito svjetionik moralnih ideja i napretka. Danas je to nažalost obrnut slučaj. Hrvatska mladež samo gleda kako da nekako završi školu i pobjegne iz zemlje koja joj i ne nudi posao. To je i normalno kad se vidi u kojim moralnim poremećajima ona živi. Samo moralna mladež može biti budućnost naroda i Crkve, jer se mladost gubi kad se ne upotrebljava razum, nego spadne na ono što je zajedničko i nižim bićima. Mladež pokazuje kakvo će biti slijedeće jutro (J.Milton). 16.4.07.

TKO JE TO DOBIO IZBORE Ovih postizbornih dana doznajemo orkestralno preko medija da je HDZ dobio izbore. Tu i tamo se dodaje riječ da je on tek relativni pobjednik. Čak je predsjednik HDZ-a Sanader na jednom izvještaju za medije izrekao kako se u Hrvatskoj skoro osjeća tolika uzrujanost građana što on nije već imenovan mandatarom te da bi mogli izbiti i nemiri. Čovjek je očito toliko srastao s vlašću da, poput narkomana, bez nje jednostavno ne može živjeti. U predizbornoj kampanji je potrošio očito toliko novca koliko i sve druge stranke skupa, difamirao druge stranke, posebno SDP, riječima za koje bi morao odgovarati na sudu, a glas za druge je manje stranke, za kojima sada zajapureno trči, ocijenio kao glas za SDP. Sanader je difamirao primjerice SDP kao bezbožnike i komuniste, iako ta stranka ima više praktičnih katolika u vrhu od HDZ-a, a da se ne spominje da u HDZ-u ima više bivših komunista nego u SDP-u. Čak se u vodstvu HDZ-a nalazi čovjek koji je bio komunistički udbaški gospodar cijelog jednog područja i koji je, kako se doznaje iz medija. Što se tiče pobjednika izbora treba poći od glasova koje su građani dali na izboru. Gospodin Sanader je četiri godina vladao zemljom ustvari manjinskom vladom uz podršku stranaka za manjine i interesne stranke umirovljenika. Sada nakon izbora nema više dovoljno ni tih glasova za vladanje Hrvatskom. Oporbene stranke su dobile više glasova od dosadašnje Sanaderova vlade. Dakle on je izgubio izbore. Ako se zbroje mandati stranaka koje su se unaprijed izjasnile za koaliciju sa SDP-om, a to su HNS i IDS, onda oni skupa imaju više ne samo glasova građana nego i mandata od HDZ-a te nikako ne dolazi u obzir mišljenje mnogih medija kako je on relativni pobjednik. Ako se uzme broj birača koji su birali te dvije opcije onda se vidi da sto tisuća glasova ima više ova unaprijed najavljena koalicija od HDZ-a, uzevši u obzir i bosanske glasove. Dakle po glasovima birača, što je važno za ocjenjivanje volje birača, nije pobijedio ovu tzv. lijevu opciju. Ako se ide po predizbornim riječima Sanadera da „svaki glas za ostale stranke je glas za SDP“, onda su rezultati izbora posve jasni: te su stranke dobile dovoljno mandata za sastav vlade. Stranke HSS i HSLS bi morale imati na pameti pamflete Sanadera da je „glas za njih glas za SDP“ i to smatrati razlogom što su dobile manje glasova i razlog da ne ulaze u vladu s njim. Pogotovo što su građani izrazili nepovjerenje njegovoj vladi, jer nije više dobio glasačku podršku koju je imao. Ovo je istina o izborima u Hrvatskoj 2007. Naravno, za poštene 91

ljude koji stvari etički i moralno, tj. istinito, pošteno, i nepristrano, po Božjemu “sine ira et studio”, promatraju. Ne smije se nasjedati više manipulatorskoj galami koju podiže premijer Sanader i njegovi medijski poslušnici koji su za to bili obilno od bogatog gazde i nagrađeni, a čemu su nasjeli mnogi nevješti stanovnici naših sela. Hrvatska nije Sjeverna Koreja u kojoj zauvijek mora vladati otac nacije i jedini vođa „Kim Il Sung bez koga ne može postojati država“. Hrvatska je već imala nekakva grozna iskustva sa sličnim . 29.11.07 KAKO VRATITI NADU HRVATSKOJ U listu Kana od siječnja ove godine u glavni kolumnist lista poziva na vraćanje nade Hrvatskoj. On konstatira da u Hrvatskoj vlada beznađe kod mnogih ljudi, što je izraz za veliku većinu. Kolumnist to opravdava time što je beznađe obilježje modernog svijeta. Ali ipak ističe kako je to posebno opipljivo u Hrvatskoj, da takvo stanje traje već dulje vremena te da pomak nabolje treba čekati nekoliko desetljeća! Kao razloge beznađa vidi on u Haagu, te u zbrci u društvu, te se pita kako ćemo rješavati kompliciranija pitanja velike nezaposlenosti i ispuniti izborna obećanja o boljitku života u Hrvatskoj, ako nismo u stanju prebrojiti izborne glasove. Na kraju piše on da je kod nas politika, koja je po definiciji služenje općem dobru, „znanstvena fantastika“. Nedosljednost u provedbi obećanog razorno djeluje na ljudsku psihu. On prebacuje dužnost buđenje nade s političara na nevladine udruge, koje jedva da imaju ikakav utjecaj na političke stranke o kojima ovisi napredak društva, i na medije, koji su uglavnom pod kontrolom vlasti i teško da se nešto može objaviti što njoj ne odgovara, pogotovo u pisanim medijima. A to znači da se vlast nalazi u krivolovu. Komentator na koncu poziva Crkvu i katolike na kvalitetan doprinos stvaranja ozračja nade i navodi riječi pape Benedikta XVI. da kršćani mogu odigrati ključnu ulogu, jer je nada sastavni dio njihove vjere. „Ta nada je u stanju čovjeka preobraziti“. Nada je međutim kod nas utopija, jer su informacije u nas „kaotične“, tj. skriva se istina. Politika je prvom redu odgovorna za sigurnost građana i poduzimanja svih mjera da ljudi rade i od rada dostojno žive. Politika se ne smije iscrpiti u tome da se samo dugovima grade ceste koje tako omogućuju odlazak i onako malog broja mladih. Zar ogroman broj nezaposlenih od preko 300.000 ( u tu brojku su uključeni i oni koji su ovih posljednjih godina napustili zemlju) pokazuje da u 92

Hrvatskoj nema života, nema nade. Najprije su političari ispraznili sela, a sada se to događa i s gradovima isključivši Zagreb. Zašto? Nisu valjda ljudi krivi ako idu trbuhom za kruhom. Crkva, kao da je postala zatočenikom vlasti. Svaki put pred izbore biskupi se skoro neuvijeno svrstavaju na jednu stranu. A trebali bi stati, ako se već narod nalazi u teškom stanju uz onu stranu koja nudi nadu u privredni razvoj, koji je glavni dio politike. Kod nas je međutim ideologija lijeva ili desna presudna za katoličko svrstavanje; bez obzira što određene stranke bije glas da su skloni zaštiti korupcije, da je sudstvo pod tutorstvom iste vlasti. A treba reći da se Hrvatska još nije riješila svrstavanja oko partizana i ustaša. Kao što su oni propali i otišli u ropotarnicu povijesti tako je suđeno i Hrvatskoj, ako se političari i crkveni ljudi ne otrijezne i ne počnu živjeti u sadašnjosti. Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici „Spe salvi“ jasno naglašava da je Isus Krist naša nada! Što znači da njegova pravila pružaju izlaz iz beznađa u nadu. Zato papa kaže da se Crkva „ne treba baviti politikom niti se stavljati na mjesto države“. Crkva se stoga ne smije ni tajno ni javno priklanjati niti jednoj stranci. Ponajmanje zbog materijalne koristi! Crkva se priklanja Isusu Kristu, koga farizej u Matejevu evanđelju opisuje kao „istinoljubivog, jer ne gleda tko je tko, ne obazire se na osobe, nego uči po istini putu Božjem“ (Mt 12,14). Kad bi kršćani prosuđivali stranke po njihovim djelima, a ne samo po riječima i ideologijama (Lk 11,3), onda bi Crkva u najmanju ruku trebala biti neutralna. Nema nade ako kršćani nisu u stanju braniti moral i prozvati za nemoral i svoje roditelje, ako treba, a još više tzv. „crkvene“ političare. Isus Krist se nije skanjivao jasno reći istinu svakom čovjeku u lice: i farizejima, carinicima, slušateljima, Petru i Pavlu. Zato je Crkva osvajala svijet jer je mjerilo njenoga rada bio Isus Krist, a ne naklonost ni desnoj ni lijevoj političkoj opciji. Znamo kako je neslavno u kriminalu završila stranka Kršćanske demokracije (DC) u Italiji, koju je javno podržavala Crkva. Stoga je Kristov način života temelj nade. Ako je Crkva u Hrvatskoj vjerna Kristu ona bi uz sve pomoći trebala govoriti „po istini“ koju ne će moći sakriti nikakva medijska kontrola vlasti ili uzaludna nada u popravak istih političara. A dotle ostajemo, nažalost, bez nade, jer su u nas, kako sam komentator kaže, „informacije kaotične“, tj. nema svjedočenja istine. 20.1.08

ŠTO ZNAČI PONOVNI IZBOR MILANOVIĆA NA ČELO SDP-a Većinska pobjeda Zorana Milanovića već u prvom krugu za predsjednika SDP-a je za mnoge ljude iznenađenje. U prvom redu što je time članstvo SDP-a stranku odvelo još ljevije nego li je ona bila u Račanovo vrijeme. Zoran Milanović stalno ističe kako je stranka dobila više mandata nego ikada prije, što je točno. Ali je i točno da je stranka još i prije nego li je on izabran na čelo stranke kotirala po anketama veoma visoko što je zapravo rezultat ne samo loše HDZ-ovske vlasti nego i nagrada umirućem Račanu za njegovo poštenje, skromnost koja je tako rijetka kod naših političara. Glasovi koje je dobio SDP nisu zasluga Milanovića nego Račana. On je u predizbornom vremenu, počevši od odmah sutradan nakon izbora za šefa SDP-a u TV razgovoru sa Stankovićem pa do samih izbora, reiting stranke unazadio svojim gafovima. Tako je točna primjedba mnogih ljudi da bi SDP sigurno pobijedio da Milanović nije izrekao niti jednu riječ. A njegovim se gafovima obilno poslužio Sanader što mu je donijelo pobjedu. Podsjetimo se makar nekih najznačajnijih gafova: odbio je od sebe sve birače što žive ili su se iselili iz BiH svojim govorom o glasovanju u dijaspori, a svojim nestručnim govorom u pitanju vjeronauka odbio je jednostavni katolički svijet, što je Sanader obilno iskoristio prikazujući ga kao ideološkog ateista. Dao se je isprovocirati od Stankovića u pitanju svoga svjetonazora i iskazao kao poklonik Tita, umjesto da sve te prošle likove zaobiđe i kaže kako je vjera njegova privatna stvar, a Tito i svi prošli vođe stvar povjesničara. Nije se ogradio od pjevanja jugonostalgičarskih pjesama mladih SDP-ovaca, što je HDZ iskoristio da ga prikaže kao zakašnjelog komunistu i tako izgubio glasove kojima je trebao nadići HDZ. Svojim samodopadnošću se kao vođa tima iskazao da mu tim suradnika ne treba kao što on ne treba ni Sanaderu. U samim izborima nije govorio o svom programu i pogreškama vlasti, nego ga je Sanader navukao na tanak led da mu odgovora na sasvim beznačajne teme. Tako je zapravo izgubio podršku u narodu koja je u Račanovoj umiranju uvelike premašila HDZ. Stoga se ovim izborima može veseliti premijer Sanader jer će osionog Milanovića u presudnim trenucima pred izbore dočekati isti rječnik o njemu kao zakašnjelom komunistu i ideološkom ateistu. Milanović stoga nikada ne može nadmašiti Sanadera na izborima, jer je narod u Hrvatskoj ipak naklonjen katolicizmu i gleda s odbojnošću na sve što ima veze s komunizmom i s ljudima koji se vole nazivati „drugovi“, te se čovjek ne može načuditi 94

glasačima SDP-a što to nisu vidjeli. Račan nikada nije od svoga svjetonazora pravio ideologiju, nego je nastojao Hrvatsku vratiti na put blagostanja i ugasiti lopovluk koji nije bio u stanju uništiti, jer mu je u ono vrijeme prijetio HDZ-ov puč koji se nije mogao pomiriti s gubitkom vlasti. Vjerojatno su izbornici SDP-a zaželjeli vođu u Milanoviću kao za komunizma, a on je pogazio svoju riječ da se ne će kandidirati za šefa SDP-a ako dobije manje glasova od HDZ-a. Time su svojoj stranci zagarantirali vječnu oporbu i nesposobnošću svoga vođe da se složi ne samo sa svojim suradnicima nego i s dojučerašnjim saveznicima. Izborom Milanovića SDP je sebe za dugo vrijeme eutanazirao. Ali sada to može dobro doći i HNS-u koji ima šansu da se profilira kao narodnjačka stranka tipa Radićevog HSS-a, koji je zapravo mrtva stranka, i zauzeti središnje mjesto u hrvatskoj politici ukoliko se odreče ideologije i liberalizma gđe Pusić i posveti gospodarskim temama gospodina Čačića. Liberalizam nikada nije pripadao narodnjačkim strankama jer su liberali, obojeni ideologijom, bili uvijek manja grupa ljudi u svakom društvu. Ako gospodin Čačić bude spretan i prihvati mlade ljude iz gospodarstva njegova stranka može biti nova nada u spas Hrvatske. HNS mora biti tolerantna stranka koja je kao narodnjačka spremna prihvatiti mlade ljude koji mogu pomoći da Hrvatska dođe na staze ekonomskog napretka i liječenja raka hrvatskog društva - sprege vlasti i kriminala. Tako je zapravo povratkom SDP-a u predračanosvko vrijeme svanulo ne samo HDZ-u, jer se oslobodio moćnog konkurenta, nego može svanuti i HNS-u ako se predstavi kao središnja neideologizirana narodnjačka stranka koja ne bi si smjela s ovim HDZ-om imati nikakve veze. 15.5.08 JESMO LI NAROD PROŠLOSTI, A NE BUDUĆNOSTI Čovjek se ne može načuditi s kolikom strašću naša javnost svakog proljeća daje pozornosti propalim ideologijama koje su ostavile krvavi trag u povijesti naše zemlje. Nekima su stradali članovi obitelji od jedne ideološke vojske, a drugima od druge. Svađa oko toga koja je od tih vojski bila manje zla ne će nikada u našem vremenu dati rezultata, jer tu je manje prisutno razumsko, a više emocionalno prosuđivanje. Svakako da je potrebno osuditi sva zlodjela učinjena iz bilo kojih motiva, a prepustiti nauci i budućnosti da “sine ira et studio” prosudi događaje iz naše nove 95

povijesti. Jedno je potrebno imati na pameti da zle ideologije koje su sudbonosno dijelile stanovnike Hrvatske, nisu pale s neba. On su rezultat zbivanja u našoj okolini. Ove godine treba spomenuti šezdesetu godišnjicu smrti narodnog tribuna i seljačkog vođe Stjepana Radića u beogradskoj državnoj skupštini. Na miroljubivu politiku vođe HSS-a odgovoreno je metcima. Tada je stvorena ustaška stranka koje se počela služiti zločinačkim sredstvima velikosrpske politike. Ustaštvo nije hrvatski proizvod, iako su osramotili naš narod, a došli su na vlast od njemačke zločinačke vlasti. Nisu imali nikada dvocifrenu podršku u našem narodu. Naši će radikali i danas uvijek javljati i početi veličati one koji to ne zaslužuju dok se god budu javljali politički glasovi kod naših susjeda, koji još danas ne znaju gdje su njihove velikosrpske granice pa im je Hrvatska prva koju žele raspoloviti. Naravno da po zakonu spojenih posuda će uvijek biti onih koji će veličati hrvatski radikalizam koga su velikosrpski šovinisti stvorili i koji će se pojavljivati i kod nas dok bude velikosrpske ideologije, a ne bude odlučnog odgovora tim težnjama od hrvatske vlasti. Oni će biti uvijek biti mala manjina koja ne zaslužuje veće pozornosti, jer su kopija svojih rodočelnika srpskih četnika. U isto vrijeme dok se mi bavimo prošlošću, razvijeniji narodi raspravljaju u proljeće kakve poteze poduzeti u privredi da bi se dalje razvijali. Naše gospodarstvo, međutim, u nedostatku nacionalnog dijaloga povećava sve sudbonosniju zaduženost. Kao da se može živjeti od dugova, a ne od rada. Nije čudo što u Dalmaciji, odmah iza priobalja do Imotskog, naselja zarastaju u šumu, a kraška polja u draču. U prošloj godini četrnaest tisuća završenih studenata je, prema medijima, napustilo Hrvatsku, a nešto manje se rodilo nego umrlo, što znači da je skoro trideset tisuća stanovnika nestalo u jednoj godini, što pokazuje da narod ubrzano izumire. Svi naši političari ističu ljepotu naše zemlje, zaboravljajući da su lijepe i Alpe, ali malo tko tamo može preživjeti. Politika može učiniti da „lijepa naša“ može i „naša korisna“ te da njeni stanovnici ne moraju tražiti život bijegom, jer od ljepote se ne može živjeti. Kod nas ovdje u Dalmaciji se ne može naći radnog mjesta nigdje nego kod države. A za ta se mjesta traži kao nekada moralno politička podobnost, tj. pripadnost vladajućoj stranci. S druge strane iznošenje tih tema izaziva razdraženost kod vladajućih, smjenjuju se kritičari i traže svi mogući povodi da ovaj put u propast ne bude pred očima javnosti. Zato im dobro dođe da uzaludno raspravljamo i o prošlosti, kad ne možemo o budućnos ti. 11.7.08. 96

KARIKATURA SE POTVRDILA Objava u internetskom blogu premijera Sanadera u liku nacističkog diktatora od mladića iz Dubrovnika, zapravo je reakcijom premijera dobila svoju potpunu potvrdu. Nije naglasak na nacističkoj ideologiji u čijoj je odori prikazan premijer, kako i šef policije misli, nego na premijerovu načinu upravljanja zemljom. On je u zemlji prvi, posljednji i jedini faktor vlade, koji sve zna i o svemu odlučuje. Sada, kad je zemlja takvim ponašanjem došla u slijepu ulicu, on spretno poziva ljude gospodarstva iz svih stranka da pokaže da on nije takav, jer želi s njima podijeliti odgovornost za teško stanje u državi. Da je svojevrsni blogovski karikaturist pogodio, vidi se po tome, što je Sanader opravdao policijsko privođenje mladića, jer da to nije napad na njega, nego na demokraciju i naš poredak. Sanader se nije naučio na medijske prozivke ovladavanjem većine medija pa sada proziva mladića da nije napao njega nego naš poredak. Koji to autoritarni vladari od Luja XIV. nisu sebe izjednačavali s poretkom, državom? Takva karikatura u vrijeme komunizma bila bi napad na zemlju, partiju, svekoliki socijalizam i kontrarevolucija. A zapravo se takve karikature rugaju ljudima koji su umišljeni u svoju veličinu, a zapravo od takvih ljudi u stvarnosti ništa nema osim štete. 3.12. 08. ZAŠTO VLADA NEMA ALTERNATIVU Svi izborni rezultati se u Hrvatskoj otprilike unaprijed znaju. Neovisno o tome kako HDZ-ova vlada loše ili dobro upravljala zemljom i koliko cvjetala korupcija i gavanski se ponašali njeni čelnici kupovanjem nepotrebnog što priliči najbogatijim državama, ipak to ne će utjecati na broj njenih birača. Zašto je to tako? U Crnoj Gori Đukanović uvijek pobjeđuje jer birači nemaju alternativu. Kod nas je sličan slučaj. Oporbeni SDP nikako da se riješi komunističkog naslijeđa i njegove ideologije, što je nešto skromniji bio slučaj za vrijeme Račana. Svako malo su na njihovom političkom programu stvari koje u sadašnjem trenutku nisu važne, ali se ideološki slažu s prošlim vremenom i neprihvatljive su većini, kao što je primjerice umjetna oplodnja, slavljenje raznih ustanaka po srpskim mjestima iz bivše države, traženju povratka naziva ulica nekih komunističkih vođa, zalaganju se za gay brakove, ne osuđivanju partizanskih zločina itd. Sve to narod podsjeća na komunizam, a s tim u svezi i jugoslavenstvo, koje je narodu odbojno 97

zbog zločina koje je naš narod u tim vremenima pretrpio. Bio bi pravi potez koji bi pokazao kako se SDP rastao s komunističkim naslijeđem da se nakon otkrića stravičnih zločina nad ljudima iza rata, koji se nisu dogodili bez Titove dozvole, založe za brisanje njegova imena sa svih naših ulica i trgova. Tada bi današnji SDP većini birača bio alternativa, a HDZ ga ne bi mogao svaki put prizivati zbog navodnog komunizma. Prve bi izbore bez teškoća sigurno dobili. Uostalom socijaldemokratske stranke se u svijetu danas bave problemom radnika i zapošljavanja, što i jest zadatak tih stranaka. Čini se da HDZ može s takvom oporbom vječno vladati. Doista čudno da i danas u doba krize, što nije slučaj u drugim državama, birači podržavaju jednako kao i ranije vladajuću stranku, iako su rezultati njene vladavine posvuda mršavi, osim debelih dugova. Tako se mora zaključiti da za naše velike nevolje nije kriva samo vladajuća stranka, nego i oporbene, jer nisu svojom krivnjom većini alternativa zbog svojega naslijeđenog ideološkog sljepila. Kad će jednom shvatiti da je komunizam, uz ponešto dobra, svoju vlast gradio na mnoštvu kostiju žrtava te ga se treba stidjeti baš kao ustaštva? Dobrim namjerama je popločan pakao. Nije najvažnije da je komunizam bio dio antifašizma kod nas, nego da je on napravio zločine kao fašizam. Parole se ne računaju nego nedjela, a ona su stravična. Narod se treba s pravom bojati stranke koja se toga ne srami, nego se samo poziva na dobre strane i parole toga pokreta. 11.4.09. ZAŠTO LJUDI NE POZNAJU NAŠE DRŽAVNE BLAGDANE Prigodom Dana hrvatske državnosti 26. lipnja 2009. na HRT-u su nastupali gledatelji, profesori, političari i urednici kojima je zajednička primjedba da ljudi uglavnom ne znaju što se slavi toga dana i da taj dan ne slave, a još manje obični građani izlažu nacionalne zastave na svojim balkonima. Rijetko se tko usudio izreći glavni razlog ravnodušnosti prema glavnom blagdanu naše države. Naši branitelji su s neponovljivom odvažnošću branili ovaj narod i njegovu državu od agresora, a narod slavio svoju novu državu. Nadali smo se da ćemo ostvariti bolji život u punoj slobodi. Nažalost, to se nije dogodilo. Zna se da ljudi slave nešto što im donosi korist i napredak u životu. Država se toliko zadužila da će buduće 98

generacije plaćati ono što su čelnici novog staleža ili „nove klase“ prisvojili i razbacali, čak ih vlast, čini se, štiti, dok je narod ostao siromašan, izložen novim korupcionašima, kriminalu pritisnut dugovima prema stranim bankama. I veliki trgovački lanci toga dana zarađivali, tj. izvlačili iz džepova ljudima novac. U Hrvatskoj je trgovina uglavnom jedina grana „privređivanja“. A znamo da je privređivanje stjecanje nove vrijednosti ili proizvodnja koja daje ljudima novac. Nju su davno čelnici nove klase ugasili. Ponovo je u Hrvatskoj postao bijeg u svijet spasonosno rješenje, kao što je to bio naš vjekovni usud. Urednici se pitaju, kako to da je tako malo ljudi došlo na Jelačićev trg na svečanu smotru Hrvatske vojske? Ostaje da naši iseljenici daleko više slave ovu državu koji žive i rade pod nekom drugom vlašću. Ono što se nitko nije usudio reći televizijska slika je rekla: Samo su vlast i političari slavili ovaj dan, jer je jedino njima ova država donijela boljitak i izglednu sutrašnjicu kao da je Hrvatska izborena samo za njih. „Oni koji ne mogu ovladati sobom nisu sami prikladni i sposobni da upravljaju drugima“, pisala je sv. Katarina Sijenska vlastodršcima i moćnicima svoga vremena. 26.6.09. PREDSJEDNIŠTVU SDP-A U ZAGREBU U diskusiji u Saboru i na HRT-u 8. srpnja u „Otvorenom“ (nastupio u ime SDP-a Igor …) primjer je kako SDP gubi svoj ugled pred većinom naroda. Sada kad je HDZ izgubio još jednom ugled bijegom Sanadera pred katastrofom koju je skrivio HDZ, stavio je pred Sabor već davno predloženu temu umjetne oplodnje. I to nije bezazleno. Oni su znali da SDP (prof. Mrsić) ime preliberalno stajalište u zamrzavanju zametaka, što Katolička Crkva odlučno odbija, ta da stoga SDP većina vjernika zbog toga ne će birati. Tako HDZ ostaje puno manje zlo od SDP-a. HDZ je tako stekao nove bodove i spas pred močvarom. Ne znam tko takve autogolove u SDP-u stalno sebi daje. Ako je to predsjednik Milanović, onda se još jednom pokazuje da on umnožava svoje gafove. On kao da ne želi SDP na vlasti. Zato i uživa tako nisku reputaciju kod ljudi te u ovoj teškoj situaciji za HDZ nije alternativa. Stranka koje želi većinu birača ne smije se zauzimati za moralna stajališta protivna Katoličkoj Crkvi, većinskoj Crkvi u Hrvatskoj. Ovo je bila trebala biti tema koju stranke prepuštaju savjesti poslanika. Takve teme koje se protive uvjerenju većine vjernika mogu zastupati male lib99

eralne stranke kao HSLS, a ne velike narodne stranke. Zato je gđa Adlešić napustila sjednicu Sabora jer se nije htjela suprotstaviti HDZ-u, a nije htjela dignuti ruku za HDZ-ov prijedlog. Gospodo u vrhu SDP- a, što je s vama i čim se vi bavite u sadašnjem trenutku kada svaka oporba mora preuzeti odgovornost, a ne bavite se sporednim ideološkim stvarima što vas čini za većinu i dalje komunističkom i ateističkom strankom koju većina naroda ne može birati? Vaša stranka zapravo se bavi provociranjem većine birača! Nažalost, Hrvatska je osuđena da ima i dalje uvijek jednu stranku na vlasti. 9.7.09. PREDSJEDNIK MESIĆ TREBA DATI PRIMJER U ŠTEDNJI Što se više približavaju izbori za predsjednika RH to je sve više kandidata, iako mnogi znaju da ne će ući u drugi krug. Zašto to rade? Čini se da se najveći dio nema realne prosudbe o sebi ili se žele pohvaliti svojim prijateljima i unucima kako su i oni bili kandidati za predsjednika države, a trošak će i tako snositi država. Još nije počelo pravo predizborno takmičenja, a već se mediji bruje pohvalama za jedne, a pokudama za druge. Konačno je izborno vrijeme blagoslovljeno doba kad mediji mogu napokon nešto zaraditi. U mnogim državama predsjednici se biraju u parlamentima, jer oni nemaju izvršnu vlast nego samo predstavničku. U Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Latinskoj Americi, Rusiji i državama oko nje predsjednici imaju izvršnu vlast pa je razumljivo da takve osobe narod treba birati. Kod nas je tako bilo za vrijeme predsjednika Tuđmana koji je svu vlast imao u svojim rukama. Predsjednik Mesić je srećom razvlastio predsjednika države i ustavno predao vlast Saboru i Vladi. Zato nije razumno da se u doba krize rasipa državni novac na izbore osobe koja skoro nema nikakve vlasti osim u suodlučivanju u dva resora koji nisu od životne važnosti za narod. On je ipak samo predstavnik države, ali „fikus“ kad se radi o vlasti, kako to mediji vole govoriti. Veoma čudi najava gradonačelnika Zagreba Bandića da će on povećati broj kandidata, kao da sam nema više vlasti u Zagrebu, koji je pola Hrvatske, nego Mesić u cijeloj Hrvatskoj. Jedino je to razumno ako se je u Zagrebu umorio pa želi tu boraviti kao penzioner. Predsjednik Mesić krati vrijeme držanjem lekcije Vladi za koju ona ne haje, posjećivanjem raznih udruga i skupova, stranih država, napose egzotičnih, od čega nemamo ništa osim troškova, kao i držanje ideoloških govora koji izazivaju aplauz jednih, a kritiku drugih na uveseljavanje javnosti u ovim teškim vremenima. 100

Međutim on je ipak uglavnom zadržao iz doba Tuđmana skoro jednak broj savjetnika na Pantovčaku kao da on o bilo čemu važnome odlučuje, što državu stoji velikih izdataka. Bilo bi stoga dobro da iskoristi svoje posljednje vrijeme na Pantovčaku kako bi smanjio izdatke i pošalje svitu oko sebe u penziju, jer se uglavnom radi ljudima koji su davno trebali otići u mirovinu, a založi se da Sabor po ustavu bira predsjednika države. Tako bi učinio najviše da se i inače, a pogotovo u recesiji, smanje bespotrebni troškovi države. 15.09.09. TKO BI TO UNIŠTIO HRVATSKI NAROD Kako donosi Slobodna Dalmacija od 16.10. naš sadašnji predsjednik ponavlja po zna koji put tvrdnju, ovoga puta u Kumrovcu, kako bi bez Titove pobjede u II. Svjetskom ratu nestalo Hrvata. Uvijek je nezahvalno baviti hipotetičkim prognozama jer nitko ne može sa sigurnošću znati što bi bilo kad bi bilo. Ustvari je bespredmetno trošenje vremena baviti se u javnosti II. Svjetskim ratom jer današnji ljudi na ta događanja gledaju u skladu sa svojim emocionalnim, ideološkim i obiteljskim stradalačkim motivima i nikada ne će doći u ovoj generaciji do opće prihvaćenog mišljenja o tadašnjim zbivanjima. Stoga razmirice o tom vremenu ne donose ništa dobroga, pogotovo sada kad sve snage trebaju usredotočiti kako bi kao ntrezadužena zemlja izišla iz veoma opasne gospodarske krize. Takve tvrdnje samo doprinose da mladi iz prkosa izvikuju neprihvatljive i nemoralne parole na utakmicama i javnim skupovima. Treba zakopati te razmirice za buduće generacije o tim događajima. Na koncu je pokojni predsjednik Tuđman takvom politikom ujedinio ljude u obrani zemlje. Kad već naš sadašnji Predsjednik govori da nas bez Tita ne bi bilo, trebao je odgovoriti tko bi nas to uništio? Koji bi narod i kakav je to narod koji bi izabrao vođu nakon rata koji bi Hrvate uništio? Trebao bi dati odgovor kad već izgovorio tu smjelu tvrdnju. I kakav je to narod koji takvog vođu izabrao i gledao kako se usred Europe nakon rata ubija jedan narod? Mislim da bi to trebao reći kad se je već osmjelio tvrditi da bi Hrvata bez Tita nestalo. Kao da nije i uz Titovu pobjedu stravično stradao. 18.10.09.

101

JE LI NASIPANJE MORA RAZLOG ZA UZBUNU U Slobodnoj Dalmaciji od 19.11. novinarka Ojdana Koharević piše kako je nasipanje obale u Podstrani i Dugom Ratu uništavanje obalnog pojasa. I prije su neki iz ekoloških udruga pisali kako je proširivanjem obalnog pojasa ugrožen priobalni morski život te da treba razbuditi inspektore. Ponajprije treba imati na umu kako je opće dobro ljudi najvažniji razlog svake aktivnosti u prirodi. Priroda stoji na usluzi čovjekovom životu. A istina je da obalno područje splitske i dubrovačke županije veoma strmo i usko. U Jesenicama taman toliko da prođe cesta, iako je i za cestu bilo potrebno nasipanje. Mi imamo previše mora i nikakvo nasipanje ne će smanjiti korisnost mora ljudima, ali nam skoro posvuda manjka priobalnog kopna što onemogućava normalni život i razvoj turizma. Naravno da svaka vlast ne će skrštenih ruku čekati da nas more poplavi uslijed klimatskih promjena, nego da ljudi imaju pravo proširiti svoj životni prostor na morsko područje koje je se ne može usporediti sa škrtim prostorom uz more. Naravno da se nasipanje događa tamo gdje vlast ne shvaća da proširenjem obale i država povećava svoj oskudni morski pojas. Nisu valjda rakovi uz obalu važniji od dobra ljudi uz mora. Snaći će se oni lako, ali ljudi nikako, nego moraju iseljavati. Svaka pametna vlast će u svojim planovima uključivati nasipanje mora kad to donosi boljitak građanima. Što bi bilo od Nizozemske da joj je prioritet očuvanje rakova uz obalu, a ne dobro zemlje koja nasipanjem povećava svoje kopno i brani se od opasnosti koje donosi neuređeno obalno područje? Da vlast ima to na umu, ne bi dolazilo do nekontroliranog nasipanja kojim ljudi žele održati svoj život uz more. 21.11.09. OSTAJE LI HRVATSKA ZEMLJA BEZ NARODA Kad su Turci dolaskom pred Sisak u 16. st. ovladali Slavonijom i dalmatinskom Zagorom Hrvatska je spala na Zagreb i Zagorje pa su Hrvatsku nazvali Reliquiae reliquiarom (Ostatak ostataka). Mislilo se pod tim na malo područje tadašnje Hrvatske. Ulaskom u srpsku državu kraljevska Jugoslavija je po velikosrpskom planu gotovo zabranila hrvatsko ime terorizirajući i ubijajući istaknute Hrvate. Tito je obećao hrvatsku državu u Jugoslaviji, a od te države je ostalo samo ime. Nastavio se pod plaštem komunističke ideologije velikosrpski teror uglednijih Hrvata, „ma gdje se oni nalazili“, ugradivši u svoje temelje pola hrvatske mladeži. 102

Svršetak ove neprirodne tvorevine je bio krvav kao i sam početak. Hrvatska je otrovana minama za cijelo jedno stoljeće. Iseljeno je, poubijano i srušeno sve što srpski vojnici stigli razoriti u tobožnjoj obrani „srpske otadžbine“. Sasvim je normalno, da su nakon čudesno dobivenog rata slabo, srpsko stanovništvo napustilo ovu zemlje, kad ona nije bila više dio Jugoslavije, njihove otadžbine. Ali onda se u Hrvatskoj nastavlja katastrofičan razvoj događaja. Na vlast dolaze uglavnom ljudi koji su služili bivšoj komunističkoj i velikosrpskoj vlasti te su, nenavikli vođenju države i njenog gospodarstva, otpočeli međusobnim pomaganjem jagmu za svojom korišću. Upropastili su skoro sva velika gospodarska poduzeća, koja su preko noći smatrali svojim vlasništvom, vježbajući neki novi spasonosni ptotukominstički kapitalizam , a o njemu nisu imali pojma. U komunizmu takav odnos prema općem ili „društvenom“ vlasništvu nije bio moguć zbog strogoće zakona. Narod bi rekao: Ni vrag nije posve crn. Jedni su ušli u tobože „hrvatsku“ stranku, HDZ te tako svoju nesposobnost i gramzivost zaogrnuli zastavom hrvatskog državotvorstva, ali u biti nesposobnih komunista, prisvajajući opća dobra, a stalno upirući prste u tobožnje komuniste u protivničkoj stranci. A ti drugi u SDP-u, nasljednici bivše komunističke partije, nisu bili kadri dovoljno osuditi svu njenu zlu prošlost i zločine učinjene pod plaštem antifašizma kao i one koji su za njih odgovorni. To je dobro dolazilo njihovim bivšim drugovima iz suprotnog tabora u optuživanju kako njima kao „komunjarama“ ne treba dati na izborima vlast. Tako su redovno dobivali izbore usprkos što se stalno živjelo uglavnom od novoga zaduživanja. Budući da se svi upravni mehanizmi vlasti nalaze u Zagrebu, onda je i prvenstvena gospodarstvena briga nesposobne vlasti bio Zagreb. Stoga se još u njemu može naći posla i za pristojnije plaće, a gotovo niti jedan političar koji se tu skrasio nije se vratio od kuda je došao. U provincijama je pljačka općeg dobra, zatvaranje tvornica i nesposobnost vlasti, dolazila još više do izražaja besmislenom tvrdnjom kako će turizam sve to riješiti. Posljedica takve rabote je stravična nezaposlenost mladih i prezaduženost države. Dok u Zagrebu, kako pišu novine, „mladi žele zabavniji i življi noćni život“, mladi u Dalmaciji, ali u Slavoniji, uglavnom sanjaju o bilo kakvom zaposlenju. Posljedice ove rabote naše, nakon mnogo stoljeća, neovisne hrvatske vlasti iste su kao i one koje smo doživljavali od stranih vlasti na ovom području kroz čitavo prošlo stoljeće: hrvatsko iseljavanje. Mladi, ali očevi obitelji, raznim putovima odlaze vani „trbuhom za kruhom“, ako se nisu odali besposlici, alkoholu i neženstvu, 103

kako je to ustaljena praksa našega naroda. Samo su ranije obitelji s mnogobrojnom djecom nadoknađivale gubitak stanovništva koje je otišlo. U blizini gradova je bivša država izgradila tvornice koje su mnogi nazvali prljavim što je privuklo stanovništvo zaleđa koje ostade pusto. Gašenjem ovih tvornica u ime narodnog zdravlja, umjesto da se mijenja tehnologija proizvodnje, pretvara danas našu obalu sve više čistu i od ljudi na sliku pustih sela. Imamo u naseljima uz more sve više kuća i stanova nego obitelji. Čak i u Splitu u nekim dijelovima grada ima vjerojatno trećina stanova bez prijavljenih stanovnika. Kad bi se sada pobrojalo stanovništvo koje sada živi u ovim tobože urbanim naseljima doživjeli bi strašnu istinu o današnjoj Hrvatskoj. Današnja Hrvatska nije po teritoriju „Ostatak ostataka“ nego je to po prvi puta u svojoj povijesti po stanovništvu koje u njoj živi, bez izgleda da bude naseljenija. Mnogi u vlasti, da opravdaju svoj nerad, govore kao se rađa malo djece. A zašto odlaze i oni malobrojni koji su se ovdje rodili? Ne mogu živjeti bez posla u za njih velikoj zemlji. Tako dolazimo do poraznog zaključka da je naša vlast u krvlju stečenoj slobodi više naškodila svome narodu nego tuđinske vlasti ranije. I gdje je u ovoj strašnoj drami nestanka našega naroda nalazi Crkva koja je uz ovaj narod uvijek bila u svim njegovima nevoljama? Nove vlasti se Crkvi bacili kost neke materijalne koristi da se uglavnom nadoknadi ogromni nedostatak bogoslužnih prostora iz komunističkog doba. Tako je Crkva uglavnom zašutjela. Tu i tamo progovara o protivnom svjetonazoru u tisku, ali se od toga ne živi. Ne zapaža, nažalost, da će gradeći nove crkve ubrzo ostati bez naroda. Bez crkava narod i Crkva može preživjeti, ali bez radnih mjesta ne može. Hrvatska je po prvi puta nakon turskih osvajanja postala po svom stanovništvu ostatak ostataka nekadašnjeg stanovništva „Reliquiae reliquiarum“. Kad će se narod jednom probuditi i vidjeti tko su to današnji „Turci“?! 6. 6.10. JESMO LI DOSEGNULI DNO Najnoviji izvještaj guvernera Rohatinskoga o tome da se nalazimo u još dubljoj recesiji sada kad je svijet uglavnom iz nje izišao, trebala bi podići uzbunu sve na vlasti i u oporbi da se konačno nešto zdrava dogodi i da zemlja stane na put napretka, a ne još dubljeg pada u dužnički ponor bez mogućnosti otplačivanja enormnih dugova o čemu se već u inozemstvu piše. To se posve poklapa 104

s izvještajem kako čak i Srbija ima pozitivnu proizvodnju, dok se Hrvatska nalazi vidno ispod nule. Čini se da smo na posljednjem mjestu među zemljama Balkana, koje su i nače posljednje u Europi i to petnaest godina iza rata. Kapitalizam na hrvatski način, po kojemu su do vlasništva nad pogonima došli ljudi bez ikakvog novca i znanja, uništio je svu proizvodnju što onemogućava napredak, naročito na jugu zemlje gdje je dugo bila poznata izreka : Što južnije to tužnije. Jednostavno nije moguć napredak jer su ugašene bez opravdana razloga veće tvrtke koje bi mogle pokrenuti bilo kakvu proizvodnu aktivnost i u okružju. A ova područja bi se mogla razvijati uz državne povlastice za one koji u njih ulažu? Ne može se nadograđivati kuća ako ne postoji ni temelj. Preostalo je da se ljudi ponovno iseljavaju ili se zaposle u državnoj službi čime država postaje skupa i preskupa za svako ulaganje i buđenje privredne aktivnosti. Mladi ljudi, da bi našli neki posao domovini, moraju se seliti u Zagreb u kome nije baš sve razrušeno. Zato bi bilo dobro da se oko Zagreba razvije industrija za sve Hrvate, jer smo svi skupa teški kao jedan europski grad, a ostatak zemlje damo velikim poljoprivrednicima u Slavoniji i čuvarima regije uz more za dvomjesečni turizam. Možda je ovo karikirani govor, ali bi i ovo bilo bolje, nago da nam mlade pojede Europa gladna mlade radne snage. Ionako će područje uz more zbog nedostatka zaposlenja biti ostavljeno na brizi malobrojnim čuvarima, ali bi područje oko Zagreba sačuvalo maticu hrvatskog naroda. Na sve ove nevolje vlast odgovora istom mjerom: novim zaduživanjem, koje je na pragu brojke od 50 milijardi eura, i to bi država vratila dugove i dala plaću svojim činovnicima, kao što su sve ovo vrijeme poslije rata ministri financija radili. Na čelu oporbe nalazi se čovjek koji očito zna o gospodarstvu manje od sadašnje vlasti. On se nada dolasku na vlast jer je očito da će narod biti prisiljen na promjene koje se ne događaju u stranci na vlasti. Tako on slaže buduće ministre uzadajući se u mlade ljude koji o gospodarstvu znaju manje od njega. Ali najvećeg stručnjaka za privredu dr. Ljubu Jurčića, člana svoje stranke, s kojim je izišao kao kandidatom za premijera na prošlim izborima, izostavlja iz svoje buduće vlade.,S njim i dobio izbore da se sam nije umiješao svojim nepolitičkim izjavama. Gosp. Čačić, koji nije iz njegove stranke, nije sam dovoljan. Naravno, iz te svoje planirane vlade ne izostavlja Šimu Lučina, kojemu je glavna briga kako izjednačiti zajednice homoseksualaca sa bračnim zajednicama, a dr. Mrsiću kako oploditi u epruveti toliko ljudskih zametaka kako bi se ipak netko od njih rodio, a ostale poslao u kanalizaciju. Kao da opstanak 105

našeg naroda ovisi o takvoj oplodnji, a ne brizi vlasti što mnogo mladi nemoralnim životom bivaju neplodni. Čak je takvih prema nekim procjenama trideset posto. Da ne govorimo kako se zbog siromaštva, nezaposlenosti i nesigurnosti za život mnoštvo mladih i ne ulazi u brak. Tu bi država morala pokazati svoju učinkovitost i brigu za život naroda. Očito se najjača oporbena stranka nije lišila komunističkih ideoloških natruha, a zaboravila da narod žive od krova nad glavom i od kruha svagdanjega što se zarađuje radom koga u Hrvatskoj nema. Zato se njen čelnik okružio ljudima koji očito imaju manje gospodarskog znanje od sadašnje vlasti. To je i najveći problem Hrvatske: nema vizije kod sadašnjih stranaka kako dalje. Ili oni imaju samo viziju kako će oni opstati na vlasti i postati još imućniji, a narod neka se moli Bogu da ga spasi. HTV nas, umjesto da sve više okuplja pametne ljude oko teme izlaska iz gospodarske slijepe ulice, zabavlja narod dosadnim pričama iz života obitelji kojih nigdje nema, a sportske prijenose i diskusije o njima traju satima. Dok druge svjetska televizije znaju reklamirati razne vrste piva, HTV reklamira mlade pijance, koji polupijani očekuju s veseljem kamion s pivom. Među poznatim stručnjacima za svjetski nogomet, dolično obučenim, sjedila kao voditeljica emisije žena koja svake večeri biva sve oskudnije obučena, kao da se nalazi na snimanju za časopise koje žive od golotinje. Kako se ne srami pred tolikim muškarcima?! U isto vrijeme na Njemačkoj televiziji istu takvu emisiju vodi žena veoma pristojno obučena,što sve ovo pokazuje koliko smo daleko od Europe i u radu i kulturi. Stranka na vlasti postavlja ponovo na čelu HTV-a gđu Hloverku, svoj provjereni kadar, u ovo za njih nesigurno vrijeme. Hrvatska jedino služi našim političarima da oni prežive, a poslije njih može potop. Kao sustav koji je vladao u bivšoj državi. Dobro je rekao pok. Vlado Gotovac, jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca , koji je htio biti i političar: Kad se netko želi bogatiti onda mu nikad nije dosta. 15.6.10. „NARODNI USTANAK“ U ZAGREBU Ovogodišnjeg vrućeg srpnja televizijsko gledateljstvo zabavlja u Zagrebu ulično predstavljanje stotinjak i nešto više ljutitih građana, glumaca, koji žele na otvorenoj uličnoj tribini zaustaviti razvoj grada, pa to ne znam koliko bilo skupo. Hoće zabraniti zakonom odobreno rekonstruiranje Varšavske ulice, u što je već utrošen silan novac kojim bi grad trebao obeštetiti poduzetnika u slučaju zabrane. A to za te naše glumce nije važno, iako se žive 106

u relativno najzaduženijoj zemlji našeg okruženja. Uvjeren sam da ni većina stanovnika Zagreba ne zna zapravo što znače povici: “Ne damo Varšavsku“. Jasno je da nitko ne će premjestiti tu ulicu u Karlovac ili drugdje. Ulici se želi dati noviji izgled prilagođen novom vremenu, kako je to svuda u svijetu običaj. Više sam godina stanovao u Dortmundu i svake godine kad bih navraćao jedva da sam prepoznavao neke ulice obogaćene novim modernijim zgradama u samom središtu grada. Grad je tijekom godina potpuno promijenio izgled. Sada se upravo ruši glavni kolodvor i podiže sasvim novi, drugačiji i moderniji, sukladno današnjem vremenu. Naravno da su se sačuvale glavne povijesne građevine i crkve. A to je kod Nijemaca gotovo u svim gradovima tako. Kod nas ima jedna značajna skupina ljudi koja se posvuda protivi svakoj promjeni, kad je u pitanju obnova grada i mjesta. Ljudi su u prošlosti gradili zgrade po svojim mogućnostima za svoje potrebe. Današnje mogućnosti i potrebe vremena su drugačije. Čuvanje pod svaku cijenu svih građevina minulog vremena ima za posljedicu da te kuće ostaju puste jer ne odgovaraju standardima današnjice. Zato su jezgre starih naselja uz obalu bez stanovnika. Ljudi podižu za svoj život domove izvan stare jezgre. Suprotstavljanje rekonstrukciji kuća i okoliša zapravo svjedoči da ti ljudi žive u prošlosti. Oni žele da stare jezgre budu ustvari pusti muzeji. Čudno je to s našim narodom da se ide na ulicu za beznačajne stvari zauzimajući se za prošlost, a nije im stalo što gospodarski tonemo bez izgleda na boljitak. Primjerice, građani Beograda ovih dana povjeravaju Francuzima gradnju podzemne željeznice, koja je svakom gradu veličine Zagreba potrebna za spas stare jezgre, a u Zagrebu naši „ustanici za prošlost“ hoće zadržati grad u 18. stoljeću. Zato nam je ovako kako nama je. Kad se ljudi zagledaju prošlost, onda ne vide potrebe sadašnjosti, a još manje budućnosti. 22.7.10. JE LI SE HRVATSKA VLAST ISKLJUČILA IZ VREMENA Graditi državu bez moralnosti isto je što i graditi kuću protiv plana i matematičkih zakona. U moralu, naime, leži veličina čovjeka i njegova društva. Kažu da će Hrvatska u nekoliko sljedećih desetljeća izgubiti četvrtinu stanovništva iseljenjem radi privredne zaostalosti. A bez poštenja nema napretka jer, kaže narodna, da jedan može više ukrasti ili rasuti nego stotine skupiti. Veoma je iznenađujuće da su 107

kod nas na lošijem glasu oni koji otkrivaju nemoralna djela nego oni koji ih čine. Prije nekoliko vremena slušao sam na radiju priču kako se Hrvatima sviđaju sve zapovijedi Božje osim sedme: Ne ukradi. Možda je to šala, ali upravo kršenjem te zapovijedi ljudsko društvo postaje razbojničko ili mafijaško, neka vrst životinjskog krda među ljudima. Nema prečeg posla za vlast od obrane svačijeg prava. Već je drevni Machiavelli ocijenio vlast koja nije u stanju kazniti onoga tko vara da to više ne čini, kao nesposobnu i kukavičku. I to je još povoljno ako i sama ne sudjeluje u nedjelima, po onoj: moćni ljudi imaju duge ruke. Čudno je da jedan čelnik vladajuće stranke nekidan izjavljuje kako su narodni zastupnici najmjerodavniji da vode našu televiziju. Pa nije narod birao svoje zastupnike da vode televiziju i vrše promidžbu svoje stranke nego da sjede u Saboru, donose zakone i odluke koje unaprjeđuju privredni život, kontroliraju vlast i ustaju protiv zloporaba. Ali rad i vlast se rijetko poklapaju. Zato nam je saborska dvorana skoro prazna, a narod sve više osuđen na preživljavanje i potkradanje. Američki izaslanik uči naše oporbenjake, koji su i sami možda zaboravili da je gospodarstvo pokazatelj dobre ili loše vlasti, njezina kruna ili sramota, da ni sami ne znaju u kakvu je rasulu ona kod nas dok se naša vlast bavi time kako su zloporabe vlasti došle u javnost. Vlast se bavi uglavnom sobom i svojom »bezgrešnošću« jer je samohvala i sjaj uvijek pokriće loše vlasti. Vlast dolazi od naroda i narodu se vraća za izbore. Narod je onaj koji određuje i daje vlast onim strankama koji imaju relativnu većinu, a ne poglavar države. On samo treba utvrditi da stranke koje hoće preuzeti vlast i imaju više od 50 posto zastupnika koji će ih podržati. Kad se izgubi potpora te većine vlast se vraća u Sabor. Sve stranke trebaju imati jednaka prava kod predsjednika jer su sve ustavne i od naroda birane. Ne može on zato nekoj stranci ne povjeriti vlast ako ona skupi od drugih stranaka potrebnu potporu u Saboru. Dakle, vlast nije stalno stanje već privremenost što ljudima na vlasti, posebno kod nas, nikako neće u glavu. Vlast ima pravo svoje kvalitete isticati, ali se ne smije hvaliti stečevinama prošlih generacija. Tko bježi u prošlost znači da nema ničega svoga da se pohvali. Tko stalno ističe prošlost kao naša vlast morao bi znati da sadašnjost teče tolikom brzinom da upravni mehanizmi od jučer ne mogu upravljati zemljom od sutra. Ovih dana napisa netko da je u posljednjih 30 godina otkriveno više iznašašća nego u posljednjih 300 godina. Otkrića zastare čim se objave. Od Kristova rođenja do Karla Velikog trebalo je 800 godina da bi čovječanstvo dostiglo 108

broj od 50 milijuna ljudi. Danas se toliko rodi u osam mjeseci. Državnici su zaboravljeni prije nego su sahranjeni. Računalo danas u pet minuta može učiniti posao 500 znanstvenika. Sve hitrije se okreće kolo povijesti. Bilo je vrijeme kad su iskustva starijih pomagala mladima da upravljaju životom. Danas moraju mladi stare učiti da razumiju svijet s računalima, internetom... Mogu li ljudi školovani i odrasli u komunizmu, koji nikada nije pratio razvoj, nego se stalno hranio nekom povijesnom misijom, razumjeti svijet u kojemu žive? Tko danas u ovoj razvojnoj super brzini ne prati tijek i ne uspijeva pravodobno donijeti pravilnu odluku ispada iz razvojnog društva koje hita u budućnost. Gospodarski rezultati, jedini mjerodavni, govore da je naša zemlja poput ptića ispala iz gnijezda vremena i razvoja te se zato naši najviši čelnici bave poviješću, prislušnim poslom jer se boje, budući da ne znaju posao kojim se bave. Za njih je vrijeme stalo jer su se u komunizmu time također bavili. PS. Ovaj članak je objavljen prije 11 godina i uvršten u knjigu ”Riječ za demokratsku Hrvatsku” (izd.2002.) da se vidi kako se malo toga promijenilo na bolje, osim što na vidjelo savkoga dana izlaze korupcijska djela ljudii na vlasti, a premijerka gđa Jadranka Kosor mora izlaziti na cestovne ulaze u Hrvatsku kako bi pozrdavila strane turiste u automobilima, jer je to, nažalost, jedina “privredna grana” koja nas može spasiti od potpunog gospodarskog potonuća. Jutarnji list 21. 7. 1999.

109

VI. ETIČKO DJELOVANJE ZABRINUTOST NEKIH NOVINARA ZA RAČANA Čudno je da su novinari jednog našeg dnevnika zabrinuti za izborne izglede SDP-a., kad su se cehovski svrstali u Senaderov izborni štab. Čak je glasovita lijeva novinarka istog poduzeća Jelena Lovrić napisala u Globusu da će prvi puta glasovati za HDZ. To je toliko nevjerojatan obrat kao kad bi neki biskup prije nekoliko godina glasovao za SK. Radi se i onim novinarima koji su bili prije nekoliko godina u «Račanovu štabu». Osnovno pravilo ljudske uljudnosti je da se ne savjetuje protivnika. Takav savjet je uvijek u službi stranke koju takvi novinari promoviraju, a na štetu stranke koju savjetuju. To savjetovanje služi da se iznesu tobože slabosti te stranke i tako glasače otkloni od nje. Godine 1999.i 2003.su bili protiv HDZ-a, a sada su protiv SDP-a. Prigovaraju mu da je postao desničarska stranka, jer su u prvim redovima ljudi Hercegovci i katolici. Napadaju Bandića i profesora Ljubu Jurčića, koji je određen za Račanova premijera, kao Hercegovce i praktičare, jer da nisu dovoljno ideološki potkovani. Hrvati su i dosada imali puno ideologa, koji su ih gurnuli u stravične dugove i nerad. On bi bio prvi privredni stručnjak na čelu hrvatske vlade. Protivnicima SDP-a sada izmiče razlog da ih se nazove anacionalnim „komunjarama i nevjernicima“. Vjerojatno nisu takvi «veliki vjernici» kao oni kojima je pripadnost vjeri bila zaštita da pokradu i upropaste ovaj narod od čega se izgleda ne će moći opraviti. Hvale Sanadera, kako vraća Srbe u Hrvatsku, a niti jedne suze ne prolijevaju ili makar izuste neku riječ o teškoj sudbini bogatih Posavljaka koji se skiću po svijetu dok njihova velika imanja, ravničarske Bosne zaposjednuše osvajači Srpske, u koju oni ne smije ni priviriti, a kamo li nastaniti. Na području «Srpske», kako je odnedavna zovu, da njen status izjednače sa Hrvatskom, nema niti jedne bogomolje koja nije srpska. Kad se pređe Savu prema Slavoniji onda doživi isti osjećaj kao kad se pređe iz Slovenije u Hrvatsku. Pređe se iz bogatstva i sjaja u bijedu i zapuštenost. U ostalim gudurama Bosne guraju se preostali katolici i muslimani, sirotinja do sirotinje. Gospodin Pupavac i novinari iste kuće prigovaraju Sanaderu, 110

kako se nije još vratilo dovoljno Srba, a ne spominju sudbinu tih opljačkanih ljudi. Nije da ne vide, kako se tako stvara čist etnički prostor od Beograda do Obrovca. Bivši čelnik HDZ-a se hvalio kako se spasio Dayton, po kome je pola najbogatije Bosne pripalo Srbima, a njegov nasljednik suze lije kako se još nisu svi vratili u Hrvatsku. Nije čudno da su Račanovi novinari prešli u HDZ, jer SDP ne pokazuje interes za ostvarenje veliko-srpskih vjekovnih ciljeva. 3.9.06. HOMOSEKSUALNOST JE (NE)IZLJEČIVA BOLEST Ljudi istospolne orijentacije vole makar jednom godišnje na ulicama iskazati svoje opredjeljenje. Način na koji oni to čine, odjeća koju nose, riječi koje govore, a najviše ponašanjem pokazuju da se doista radi o posebnoj vrsti ljudi. Oni zapravo traže da im većina pljeskom prizna ono u što sami nisu uvjereni, kako te reče najpoznatiji znalac toga područja kod nas. Oni ne znaju sa sigurnošću kojeme spolu pripadaju. Njihove manifestacije zapravo su očajničko traženje svoga identiteta. Jedan od najvećih homoaktivista u SAD-u Michael Glatze, utemeljitelj i bivši glavni urednik magazina Young Gay America, opisuje svoj izlazak iz homoseksualnosti kao nešto što ga je najviše oslobodilo, nešto najljepše i najdivnije što je u životu doživio. Homoseksualnost je isključivo upravljena seksualnom užitku i ne može nikada ispuniti život, piše Glatze u svom izlaganju u informativnoj službi WorldNetDaily (Metford, Oregon). Homoseksualnost je neurotična, a ne naravna i priječi ljude da mogu naći svoju vlastitu osobu, kaže on. Na oproštaju od svoje djelatnosti u magazinu napisao je na računalu: “Homoseksualnost je smrt - ja biram život.” Homoseksualni život je počeo sa 16, a završio kao 30-godišnjak prošlog listopada kad je njegova slika izišla na prvoj stranici novinskog magazina Time. Sa 14 godina ostao je bez oca i majke, a sa 22 godine počeo karijeru u magazinu Young Gay America. Nakon toga je odlučio izići iz toga i tražiti povjerenje i svoj identitet u vjeri. Prije njega je isto učinila i izdavačica Homo-magazina Venus, Charlene E. Cothran, koja poziva i kolegice da isto učine. Je li homoseksualnost spolno određenje ili smetnja, bolest koja se može liječiti? Ova dva uvjerenja nepomirljivo su suprotstavljena. Alan Chambers, direktor Exodus Internacionala (Orlando, Florida), kaže da je preobrat seksualne orijentacije dug i težak proces. Najveći broj izliječenih stvari ima pod svojom kontrolom, 111

ali ipak nisu posve oslobođeni. To vrijedi i za očeve koji su se u međuvremenu sretno oženili i imaju djecu. Tomu se suprotstavio Stephen Bennett koji također vodi jednu organizaciju za izlaz iz homoseksualnosti i pozvao Chambresa u svoje lječilište da upozna bivše homoseksualce. Bennett je sam priznao da je sam kao homoseksualac u jedanaest godina živio sa stotinjak ljudi. On se okrenuo vjeri i ne treba se više boriti ni s kakvim kušnjama takve prirode, kaže on. Drugi, kao Bob Stith, misli da homoseksualnost nije prirođena, ali može biti da čovjek donese određene sklonosti. Ali to ne znači da mora ići tim putem. Mnogi smatraju svoju orijentaciju u sukobu s vjerom te žele izići iz toga. Prof. Robert Spitzer sa Sveučilišta Columbia u Los Angelesu kaže da je doživio da je terapija mnogima pomogla i da je mnoge izbavio iz depresije. 12.7.2007. SANJAMO LI LJETI SAN UZROKOVAN VISOKIM TEMPERATURAMA U Dalmaciji se širi, nažalost, lanac prostitucije kako izvještava Slobodna 31. 7. S druge strane se sve više širi turističko oživljavanje starih običaja s našim inozemnim penzionerima, koji su u mogućnosti da plate proslavu starih običaja iz njihova sjećanja po našim već zamrlim selima. Slijedom toga i Split je oživio starog cara, ali i zločinca, Dioklecijana koji je masovno ubijao ljude zbog vjerske pripadnosti. Zanimljivo je to usporediti s našom sadašnjošću. Naši inozemni umirovljenici su u stanju obnoviti svoju mladost idealizirajući ono što nije bilo idealno, jer je ona prije bila ružna stvarnost, koja ih je potjerala u svijet, kome su dali i svoju djecu. Tako se obnavljanjem starih običaja iskazuje tvrda stvarnost njihova djetinjstva koja nije bila takva samo blagdanima. Oni idealiziraju prošlost, jer njima nije dala, a ni danas njihovoj djeci ovdje budućnosti. Prava bi proslava bila autentična kad bi njihova djeca ovdje našla posla i plaće dostojne da se živi i odlazi na odmor. Ovako njihovo slavljenje sliči pogrebnom ručku na selima kojih gotovo više nema. A i Split slavi prošlost koja nije slavna, osim ako to nije surova moć jačega, jer se nema čime podičiti iz sadašnjosti. Ni Radmanov institut ne će, vjerojatno, nikada oživjeti, jer je to za Split samo Alkarova nedostižna duga ili lijepi san, kao što je i slatki san da će brojna studentska mladost naći posla u ovoj zemlji. Njima ostaje da se prostituiraju da bi preživjeli. Zašto naši mladi nemaju budućnosti te im je jedini spas od tog ponižavajućeg posla bijeg u inozemstvo, koji nije 112

lagan? Zbog toga što naši političari žele osigurati sadašnjost sebi i budućnosti svojoj djeci, preuzevši posao koji ne znaju niti hoće znati. Zaboravljaju da su oni glavari velike narodne obitelji i da se opće dobro zove njihov zadatak. Nalikuju na prodavače droge koji tako usmrćuju tuđu djecu da bi njihova preživjela. Gadljivo i tužno! Danas se ne može u ovom ˝Malom mistu˝ ni nasmijati osim ako se ne ruga i sebi. Zanimljiva su naša turistička ljeta koje stvaraju posvuda utvare raznim priredbama da smo jednaki svima u svijetu, a onda se u jesen probudimo u svojoj samoći i nemoći. Siromaštvo je uvijek rezultat siromaštva u glavi i srcu onih koji ovom zemljom vladaju. Možda je za mnoge prihvatljiviji i san visokih temperatura nego živjeti uvijek u ružnoj stvarnosti koja ovdje može nažalost, nestati, samo nestankom ljudi. 31.7.07 JE LI TEŠKA DROGA ZAPRAVO POMAGANJE U UBOJSTVU Događaji, pretežno kriminalne prirode, u Hrvatskoj se izmjenjuju svakodnevno kao na filmu. Tako jedan slučaj prekriva drugi i prepušta ga narodnom zaboravu, iako su objavljivani na novinskim prvim stranicama. Sada kad je izbila afera korupcije „Maestro“ više se ne piše o generalima Zagorcu, Glavašu i onima u Haagu, kriminalu u Brodosplitu, o drugim tajkunima i svakodnevnim nasiljima među mladima itd. Sve te pojave priječe da se uoče razlozi zbog kojih dolazi do tako čestih kriminalnih radnji kod nas. Ako na površinu izlaze brojni kriminalni delikti, onda bi trebalo potražiti razloge i baviti se time kako da se oni spriječe, a ne samo sankcioniraju. Kod nas su najvažnije spekulacije, tko će s kim koalirati, tko je s kime „popio kavu“, a ne kako riješiti da se kriminalne radnje svedu na prihvatljivu mjeru. Nehigijena je izvor bolesti, a loši zakoni izvori kriminala. U ovoj zemlji se najveća aktivnost političara sastoji u tome kako se dokopati vlasti. Zato je nered u zemlji slika njihova „političkog rada“. Osim u Zagrebu, teško mlad čovjek može poslije škole, u tom osjetljivom životnom dobu, naći zaposlenje koje mu omogućuje stupanje u brak i bijeg od poroka i frustracija. Prije nekoliko dana javljaju da je primjerice u Splitu opet u stravičnom porastu broj novih narkomana. Naravno, da se ni u drugim gradovima nije njihov broj smanjio. Narod koji se ne napreže da očuva svoju mladež, koja se i tako oskudno rađa, sahranjuje svoju budućnost. Pitajte običnog policajca, u četiri oka, 113

tko i gdje se prodaje droga, on će vam točno nabrojiti ljude i mjesta. Pitajte ga zašto ih se ne preduhitri? Odgovorit će vam, da se ne da sunce prekriti jednom rukom, pogotovo kada suci i rijetko savjesnom policajcu već sutradan puste privedenog ponovno na ulicu. Dakako, da je ovaj stav ima svoj izvor i u nedostatku zakonskih propisa. A potrebnih propisa nema jer se droga ne smatra strašnim zlom. A ona to jest. Strašnija od korupcije „Maestro“ zbog čega se sva politika podigla na noge. Koliko se mladih ljudi od toga izliječi? Na prste ruke. A sa sobom u materijalno siromaštvo povlače prije svog kraja i svoje obitelji. Ti ljudi trebaju nužno novac te se ne skanjuju nikakvog zločina da do njega dođu. Oni su time izvor kriminala. Što rade oni koji prodaju droge, pogotovo teške? Oni se bave pomaganje u ubojstvu ljudi. Njihovu prodaju droge treba izjednačiti s pomaganjem samoubojstva, zapravo ubojstva, jer narkomani nisu u stanju sobom odlučivati. To je pomaganje ubojstva na duži rok, jer je uzimanje teške droge smrtno ranjavaju mlada čovjeka. A to znači da bi takve ljude trebalo smatrati ubojicama i kao takve hitno otkrivati i sankcionirati. A zato treba preprodavače droga izjednačiti sa teroristima i izglasati sukladne zakone. Ne smije netko, da bi prehranio svoje dijete, uzrokovati smrt tuđega. Stoga bi naši političari, ako ih uopće ovo zanima, trebali naučiti što je droga, koje su njene posljedice i sav policijski aparat usmjeriti prema otkrivanju prodavača droge i privesti ih pravdi. Naravno, da bi one suce koji nisu spremni da se s time suoče trebalo udaljiti. Ni oni nisu društvo zaštićenih indijskih svetih krava kojima se treba klanjati. A one koji ne mogu bez droge trebalo bi hitno maknuti s ulice zbog sigurnosti građana i liječiti ih. Ako bi za takve trebalo graditi posebne ustanove izolacije i liječenja bio bi to daleko manji trošak od onoga što droga narkomani rade sebi, narodu i njegovoj budućnosti. 27.8.07. SMIJE LI SE BAŠ SVE UVOZITI IZ SRBIJE Veliku je prašinu podigla izjava kandidata za premijera SDP-a dr. Ljube Jurčića, da treba biti oprezan s uvozom kapitala iz Srbije, jer su ljudi osjetljivi, pogotovo u Istočnoj Slavoniji, budući da stradanja od srpskog neprijatelja još u živom sjećanju. Izjava je u redu, jer stvari stoje tako. Razumljivo je da Todorićev kapital lako ide u Srbiju, jer Hrvati nisu žarili i palili po Srbiji. Smatram da su Hrvati imali sedamdeset godina teških iskustava u zajedničkoj državi sa Srbijancima i to je završilo genocidom u posljednjem ratu kojom 114

prigodom su osim toga otrovali Hrvatsku minama za sto godina. Vrijeme je da se od njih odmorimo i okrenemo drugima narodima, jer je nemoguće njihov zločin samo tako zaboraviti. Narod ne će samo tako kupovati srpske proizvode kao što neki mladi pjevaju njihove „cajke“. Da to nije tako pokazuje HRT Prvi program, koji je 13.8. u udarnom terminu u 20 sati emitirao srpski film za koji je malo reći da je filmsko smeće. Ne znam kako se film zvao, jer sam se naknadno uključio. Nisam vjerovao svojim očima da naša nacionalna televizija prikazuje film u kojem satima čini seks svatko sa svakim na najopsceniji način. To je gore nego pornografski film. Smatram da je taj uvoz iz Srbije hrvatska nacionalna moralna katastrofa, incident za koji bi u svakoj pravoj državi netko morao odgovarati. Ako u vodstvu HRT-a ima Srba kojima je blizu ta „kulturna manifestacija bratstva i jedinstva”, onda bi od njih bilo pristojno gledati navečer srpsku televiziju, a nas poštediti u udarnom terminu takve gadarije. No, ni taj izraz ne može izraziti katastrofalni nacionalni incident uoči proslave Velike Gospe. Svaki čast svakome, ali svaki narod ima pravo svoju kulturnu razinu zadržati za sebe. Vjerujem da Hrvatska nije na moralnoj razini, makar u tome, Balkana. Dobro je rekao Predsjednik Republike, da srpski vođe trebaju proći moralnu katarzu da bi mogli sagledati što je u ratu nama i drugima učinjeno u ime srpskog naroda. Isto tako moraju doći do spoznaje da je takav film moralna katastrofa za njihov narod i za one koji ga uvoze i prikazuju u udarnom terminu. 30.8.07. POLITIČAR RADOMIR ČAČIĆ NIJE ZA ISMIJAVANJE Ovih dana je političar Radomir Čačić doživio nemilu kritiku mnogih novinara zbog njegove izjave na HRT-u, da Hrvatska mora paziti iz kojih će zemalja primati radnike pri eventualnom uvozu radne snage. On je dao prednost kršćanima, i to onima iz Ukrajine. Ne znam zbog čega ga novinari ismijavaju kad svi veoma dobro znamo kako je i ovo posljednje krvoproliće kod nas uzrokovano prvenstveno od onih hrvatskih Srba koji se nisu htjeli integrirati u hrvatsko društvo te su tražili veliku Srbiju. Poznato je da su Hrvati izbrisani iz tzv.Republike Srpske, jer ona „pripada Srbima“, iako su, primjerice, u Posavini bili prijeratna manjina. Položaj Hrvata u Federaciji BiH sve je teži, jer je muslimanski Bosanci smatraju svojom državom. To je i razlog da malobrojni Hrvati žele sudjelovati na hrvatskim izborima, iako znaju da na to nemaju pravo 115

jer nisu dijaspora. To drže rukom spasa jer tako misle da makar nekome pripadaju. Na televiziji se može vidjeti da je nemali broj srpskih povratnika još uvijek zadojen velikosrpstvom te bi očito oni ponovno pristupili genocidu da su u većini. Sam predsjednik RH gosp. Mesić kaže da srpska politika još nije doživjela katarzu. Predstavnici Bošnjaka u Hrvatskoj su nezadovoljni što se neki muslimani u Hrvatskoj nazivaju Muslimanima i Hrvatima. Uvoziti one koje ni „H“ od Hrvatske ne mogu podnijeti, bilo bi za ovu državu samoubojstvo. Zar je čudno onda da odgovoran političar u Hrvatskoj mora voditi računa da prima u zemlju ljude koji se su u stanju integrirati u hrvatsko društvo, što je povijest s Ukrajincima, pogotovo katoličke vjere, već i potvrdila, a ne dovoditi one koji sa sobom uvoze i svoju nacionalnu državu. Ipak bi prije uvoza tuđe radne snage preporučio gosp. Čačiću da poradi na tome da se novčano obilno podrži brakove s djecom, što se u Rusiji pokazalo kao uspješan pothvat, a tamo gdje ima posla „uveze“ radnike iz onih hrvatskih predjela gdje nema posla, gdje se mladi od dosade predaju drogi i drugim porocima. Kako bi neki sjeverni krajevi izgledali danas da ih bivši političari nisu naseljavali ljudima iz pasivnih krajeva s brojnim stanovništvom? A da bi se to moglo dogoditi, firme ili država moraju graditi i stanove za te ljude, jer nitko ne želi danas doći na ledinu. 30.9.07 DRŽAVA NIJE MAĆEHA NEGO MAJKA Pred izbore političari obično sve čine da opčine birače svojom veličinom i dobrotom. U zemljama u kojima je stanovništvo manje obrazovano ta faksiska manje prozirna igra političara uspijeva. Nema poraza koji takvi političari ne će preokrenuti u pobjedu svoje politike. Skandalozna haška presuda vukovarskim zločincima premijera Sanadera odvodi odmah u Vukovar da suosjeća sa Vukovarom. On vrlo oštro govori kako će protestirati u Haagu i UN-u i sebe prikazuje kao skoro najveću žrtvu te nepravedne presude. Što iza svega stoji? Njegov ured za praćenje haškog suda je morao znati da se tužiteljstvo suzilo optužbu samo na žrtve Ovčare i shodno tome odmah reagirati. Ono što sada vlast glumi morala je tada demonstrirati kod suda i UN-a. Zato je za ovakvu presudu kriva i hrvatska vlada koja se mora pokriti pred javnošću, a ne pobjedonosno kameleonski kukati i sada podizati optužnicu za od Haaga oslobođenog Radića. Ako ima dokaze o njegovoj krivnji morala je to već davno optužbi podastrijeti, a ne zbog svojih pro116

pusta skupljati izbore poene. Drugi poraz koji se slavi kao vladin uspjeh je rasprodaja svog djela HT-ovih dionica. Zna se veoma dobro da se te dionice donosile obilan novac u državni proračun. Rasprodajom dionica prestaje veoma velik dotok novca u državnu blagajnu što želi zamotati u tobožnju prodaju građanima. A stvari su veoma jasne. Država nema dovoljno novca za svoje troškove i prisiljena je pomalo sve rasprodavati. Razlika između Tuđmanove pretvorbe i Sanaderove je samo u tome što su se sada jeftine dionice raspršile među građanstvo, a tada ih je samo nekolicina prisvojila. U svakom slučaju se državna dobra rasprodaju oba puta u bescjenje s tim što prijašnji prisvojitelji dionica ne će državi dati ništa, a prodajom državnih dionica građanima će država zbog loše gospodarskog stanja morati preko poreza u svrhu vraćanja dugova ponovo uzeti. Dionice su podcijenjene samo radi izbora kako bi građani zaradili i birali ponovo istu vlast. Država nije maćeha koju mogu derati ni oni prvi malobrojni „dioničari“, ali niti sadašnji građani, nego majka koju se mora čuvati i paziti jer se ona brine za svakog svog člana. Netko reče s pravom da nitko ne škodi toliko državi kao autoritativni vladari opsjednuti vlašću koji sebe vide iznad države pa su je spremni opljačkati da bi utvrdili svoju vlast. 2.10.07 JESU LI POLITIČARI JEDINI KRIVCI DA LJUDI TEŠKO ŽIVE Političke stranke predbacuju jedna drugoj loše stanje u društvu. I tom s pravom jer korupcija, nemoral, nezaposlenost, pogotovo u Dalmaciji, pad proizvodnje, bez koje mogu opstati samo oni narodi koji imaju turizam cijele godine, nije palo s neba nego je plod velikih političkih pogrešaka. Još uvijek traje kod nas obrambeni mehanizam političara da optuže druge kao komunjare, neprijatelje i sl. Točno su tako komunisti u vrijeme svoje vladavine nazivali svoje disidente, kao kontrarevolucionare. Zato je komunizam i propao, jer nije bio sposoban pogledati sebi u lice, nije primao kritike. Ali je čudno da su bivši komunisti odjednom postali veliki nacionalisti i obraćenici te svoje dojučerašnje drugove, sada u protivnoj stranci, optužuju za komunizam. I to rade skoro dvije decenije nakon nestanke komunizma. Umjesto da prihvate kritiku i dadu se na stručni i mučni rad otvaranja radnih mjesta, prestanku porasta zaduživanja, da nacija opstane, oni će uvijek izvući iz arhiva pred narod kad im zatreba strašilo komunizma, 117

sigurni da će ih narod kao manje zlo i dalje birati. Koliko će dugo narod izdržati život svojoj domovini, nije njihova briga. Narod nije ni svjestan da u današnjim nacionalistima ima mnogo više komunizma nego žele vidjeti, napisa ovih dana Ivan Šarčević o našim neprilikama. Ali je čudno kako i crkveni vođe dozvoljavaju da se političari oslone na Crkvu kad su u neprilici. I što je još gore da i sami postanu žrtvom političke histerije protiv „komunjara“, a da sami nisu sposobni vidjeti da komunizma ima ponajviše među „političkim nacionalistima i vjernicima“. Danas se ne može dobiti radno mjesto ni čistačice u školi, ako nisi član vladajuće stranke. Gore nego u komunizmu, jer je u komunizmu bilo ipak mnogo više radnih mjesta. Još teže je objaviti neku disidentsku kritiku. Sve je uglavnom pod kontrolom vlasti. Ali je najčudnije da se crkveni vođe daju voditi od političkih opsjenara i njihove tzv. protukomunjarske ideologije, umjesto da stvari prosuđuju u društvu po onoj Kristovoj: Po njihovim djelima u korist ljudi i njihova života ćete prepoznati ovce od vukova. I tako svećenici, piše isti komentator, postadoše prijatelji s dojučerašnjim komunističkim neprijateljima, a neprijatelji svojim kolegama i vjernicima koji tako ne misle. Svaka ideologija zarobi ljudsku pamet, unutarnju slobodu, a onda i vanjsku. Kamo su nestali toliki ateisti iz prijašnjeg režima? Prije su nastojali svoju misao uskladiti s onom partijom, a danas po drugoj ideologiji cenzuriraju misao i slobodu. Jučer su imali jednog vođu, a danas su poslušnici drugoga. Naravno da neki crkveni vođe zarobljeni ideološkim parolama jedne stranke nisu u stanju političke nevaljalosti prozvati imenom, nego ih zamataju u neke općenitosti za koje nitko pravo ne zna na koga se odnose. I zato Domovina klizi u nestanak, kad mladi ljudi odlaze jer nemaju šanse za život. Sv. Franjo je grlio one koji su mi do jučer bili mrski (gubavci!) i nije od njih okretao glavu. Mnogi vođe u Crkvi se daju voditi od onih „političkih obraćenika“ koji mrze one s kojima su do jučer „drugovali“. „Zar nije u nebo vapijuće pitanje da svećenici, teolozi i laici na krilima političke koristoljubive vjetrometine nasjedaju lažima pretvarajući svoju braću i sestre u ateističke liberale, komunjare, neprijatelje naroda i katoličanstva, hrvatstva i Crkve i to samo zbog toga što pošteno rade i ne daju se prodavati“. Stoga političari nisu jedini krivci što se društvo kvari. Nestalo je „soli“ koja čuva od pokvarenosti, zaključuje Šarčević u listu “Svjetlo riječi”. 7.2 08.

118

JESU LI NEKI NARODI VAŽNIJI OD DRUGIH Ovih je dana gotovo nezapažena prošla izjava paroha SPC-e u Zagrebu gospodina Milenka Popovića da Hrvatska ne smije priznati Kosovo, jer će u tom slučaju biti upitne i njene granice. On točno prenosi iste riječi vođe srpskih radikala Tomislava Nikolića da Srbija ne će u tom slučaju priznati ni hrvatske granice. Nevjerojatna je to izjava političara kojega bira pola Srbije, a još nevjerojatnija je istovjetna izjava spomenutog paroha koji je ujedno i prvi pomoćnik episkopa zagrebačkoga Jovana, čelnog čovjeka SPC-e u Hrvatskoj. Prije svega paroh Popović se suprotstavio Ustavu zemlje u kojoj živi stavivši njene granice u pitanje, ili u najmanju ruku ih smatra „administrativnima“, što znači da su privremene, kako je to tvrdio i Milošević. Time je upitna i njegova vjernost ovoj zemlji, jer iz toga se može sasvim lako zaključiti da on živi u službi neke druge strane političke opcije, te nije čudno da Hrvatska mora biti nepovjerljiva prema takvim ljudima koji prihvaćaju političke opcije druge zemlje. Kad se već upustio u političke prosudbe, g. Popović mora uzeti u obzir činjenice i po njima doći do ispravnog političkog stava. Ne može se glavom kroz zid. Kosovo je područje gusto naseljeno Albancima, gdje Srba ima samo pet posto, a Albanaca preko devedeset posto. I ta postotak nije od jučer, nego sve od 1912. kad je Kosovo pripalo Srbiji. Srpska moćna politika je cijelo pokušavala zločinima prognati Albance, a naseliti Srbe i promijeniti srpski postotak, ali bez uspjeha. Ovaj posljednji Miloševićev rat je htio sasvim otvoreno pred očima cijelog svijeta zločinom i progonom posve iskorijeniti Albance, što je bio razlog intervencije NATO-a. I sada bi gosp. Popović htio da Kosovari kažu Americi da ih napuste i da će oni biti dio Srbije poslije stogodišnjeg srpskog tlačenja toga naroda. Da se ćud srpskih okupatora nije promijenila pokazuje se i danas nisu u stanju Albancima priznati nečovječno postupanje od srbijanskih vlasti kroz obje Jugoslavije. Mi, koji smo služili u JNA znamo koliko su Albanci bili predmet poruge i prezira od strane oficira i vojnika te pretežno srpske vojske. Srbi stalno pričaju kako je Srbija nastala u Kosovu, što nije istina, jer je Kosovo pripojeno Srbiji tek 1912. g. Konačno je i Rusija nastala u Kijevu, a on je danas glavni grad druge države. Srpski arhijereji i narod su, međutim, Kosovo napuštali već za turskih vremena i naseljavali Vojvodinu u kojoj su prije stotinjak godina Srbi bili manjina. Sada 119

isti ne kažu kako Vojvodina, koja vrijedi više od deset Kosova, nije bila srpska nikada. Što bi Srbi rekli da države naroda koji su do jučer činili većinu u Vojvodini zatraže tu zemlju za sebe? A to Srbi rade u slučaju Kosova. Narod bi rekao: Hoće ovce i novce, kao da su oni jedino vrijedni zemlje i države te da stoga njihova manjina može vladati na Kosovu većinom. Kosovo je ustvari od samog pripojenja Srbiji bila srpska kolonija, kako napisa ovih dana jedan izbjegli srpski političar, a vrijeme kolonijalizma je davno prošlo kod razvijenih naroda. Kosovo je postala država kao što su se i druge kolonije uz veliko protivljenje imperijalne države odcijepile. Amerika, koja je i sama bila kolonija, htjela je zaštiti Kosovare od osvajačke politike Srba koji se još nisu rastali s mitom o velikoj Srbiji i uzvišenoj i nebeskoj srpskoj naciji čije granice određuju srpski grobovi. Očito su te mitske tvorbe, nastale u srpskim manastirima, postale stvar vjere i stoga su kao iracionalne zatrovale srpsku politiku. Ta se politika zato nije u stanju suočiti sa stvarnošću te je naškodila svim susjedima, a najviše samom srpskom narodu. Gospodin Popović bi trebao kao službenik Crkve uzeti u obzir da je Isus Krist poslao apostole svim narodima da navijeste Kraljevstvo nebesko, a političarima („caru carevo“) ostavio da mirno i razumno utanače granice zemaljskih država poštujući prava svih naroda. 20.3. 08. PS. Prije uvrštavanja ovog članka u tiskanu knjigu, srpska Vlada je dala Međunaronom sudu pravde u Haagu na ocjenu legalnosti odcijepljenja Kosova od Srbije. Dne, 21. srpnja 2010. u popodnevnim satima zvonila su sva zvona prvoslavnih crkava u znak molitve da bi Međunardni sud proglasio čin odcijepljenja protuzakonitim. Kosovo mora uvijek ostati u sastavu Srbije jer je to, po njihovom vjerskom shvaćanju, “srpski Jeruzalem” . Međutim, sutradan 22. srpnja 2010. isti sud je odcijepljenje Kosova od Srbije proglasio zakonitim činom i u skladu s međunarodnom pravom. Odmah nakon toga su i Srpska Crkva i Vlada izjavili da će se oni dalje boriti protiv takve odluke. I to pokazuje koliko je ta Crkva prožeta politikom ili još bolje: koliko je srpska vlast prožeta tvrdoglavim iracionalnim političkim stavovima njihove Crkve.

120

U KORIST VLASTITE ŠTETE Ne mogu se načuditi koliko Zoran Milanović može uništavati ugled SDP-a i najnovijim gafom svog nastupa u Srbu kojim je i on Srbe slavio kao antifašiste i osloboditelje Hrvatske. Srpsko-hrvatski odnosi Hrvatskoj nisu tako jednolični kako su prikazivani za vrijeme „bratstva i jedinstva“. S jedne strane su srpski partizani uništavali hrvatska sela u svom okruženju, ako je netko u njima bio ustaša, a Srbi četnici su vršili genocid nad Hrvatima gdje su došli. Toliko su sela hrvatskih zbrisali u Lici, na Kordunu i Baniji obje srpske postrojbe. Nisu se Srbi dizali u prvom redu protiv ustaša nego protiv hrvatske države što su činili i u Domovinskom ratu. Nitko ne želi pravdati ustaše, koji su nastali kao reakcija na srpsko četništvo i nasilje, kada su ubili hrvatskog političara i mirotvorca Radića prije 60 godina, vršeći odmazdu na srpsko četništvo. To da su Srbi i u Domovinskom ratu pravili genocid, za što ih tuži Republika Hrvatska, samo je nastavak onoga što su činili i ranije. Sada dolazi umišljeni poletarac Milanović da protumači Hrvatima povijest u kojoj pokazuje Srbe u Srbu kao antifašiste, protiv svake je logike i povijesne istine. Srpski političari, uz malobrojne iznimke, kao što su primjerice M. Opačić i Lazić..., nije ništa drugo na pameti, nego velika Srbija, što je i većini Srbijanca i nestanak Hrvatske. Mislim da je gospodin Zoran Milanović prevršio s mnoštvom gafova zbog kojih je izgubio izbore, a sada nastavlja protjerivati i posljednje birače dobre volje svojim novim gafovima, jer on izgleda i nije sposoban išta drugo činiti osim izazivanja birača u Hrvatskoj. On se predstavlja kao jedan od 7 sekretara SKOJ-a. Nije meni stalo što se poslije Račana vodstvo SDP-a vratilo na komunističke putove i „bratstvo i jedinstvo“ po onoj:”Tko nas to posvadi?” Meni je žao što će nakon ovog pogrešnog puta vodstva SDP-a, HDZ i Sanader vječno vladati i zaduživati ovaj narod. Narodu je izgleda draže da ga unazađuje „Hrvat“, nego netko iz „bratstva i jedinstva“ kao što je Milanović. On je zbog nekoliko tisuća srpskih glasova izgubio mnoštvo hrvatskih. Srbi i tako idu u vlast sa svakim tko je na vlasti. 1.8.08.

121

CENZURA NA PRISAVLJU Kako izvještavaju mediji gđa Hloverka Novak-Srzić, koja je po preporuci Vlade došla kao direktorica programa na HRT pred jesenske izbore, sada pred nove izbore želi se svakako ukinuti emisije koje su bile rado gledane i kritički su izvještavale o radu Vlade. Mislim da je sramotno začepiti usta novinarima kao što su Latin, Bago ili Stanković s kojima se ne moramo u svemu složiti. Kad se pogleda stanje države i njeno gospodarstvo onda je neshvatljivo da netko svaki glas kritike želi odstraniti. Jasno je da takve mjere još više uništavaju državu, jer prava vlast se ne boji kritike, nego je uvažava ako je stručna i opravdana. Poznato je da je naša privreda skoro dvaput lošija nego u državama oko nas, a da se ne spominje da nam je dug tri puta veći. Očito je da je zemlja vođena od ljudi koji se u gospodarstvo ne razumiju pa zapošljavaju svoje ljude u državnim ustanovama, kad drugih mjesta nema. Premijer kroz ovo ljeto zaposlio 300 novih ljudi u ministarstvima. Naravno da taj novi uteg čini državu skupom i za nova ulaganja nepreporučljivom. Vodstvo HRT-a, umjesto da podržava kritiku i podupire okrugle stolove stručnih ljudi o stanju u našem gospodarstvu od kojega živi država i narod, hoće začepiti usne onih koji se usude nešto kritički reći. U isto vrijeme Sanader hoda s Vladom okolo i govori kako će osvojiti sve gradove koje zasada njegov HDZ nema pod kontrolom. Čovjek se pita na temelju čega on može motivirati ljude da biraju njegovu stranku kad nema nikakvih pomaka niti u zapošljavanju, a ni u povećanju proizvodnje. Naravno da u nedostatku kritike može uvjeravati ljude u što hoće, jer je poznato da nikada ne može izgubiti izbore ona vlast u čijoj je državi kritika nepoželjna. Takva vlast se naziva nedemokratskom i diktatorskom. 30.8.08 JE LI LAKŠE SPRIJEČITI ILI LIJEČITI Prije nekoliko dana moglo se pročitati kako kriminalne radnje svake vrste među mladima nisu ni u kakvoj vezi s našim medijima. Svijet se je promijenio u mnogočemu pa i u nedostatku obiteljskog odgoja. Roditelji su prisiljeni raditi cijeli dan i jedva da svoju djecu vide. Danas mediji, naročito televizija, preuzimaju ulogu roditelja. A kako oni odgajaju mlade? Na televizijskim trakavicama, komičnim predstavama i brutalnim filmovima nevaljalo se iskazuje kao moderno i poželjno ponašanje. Inače bi bilo za 122

„gledatelje nezanimljivo”. Budući da su mladi skloni oponašanju, jer sami nemaju izgrađen čvrsti moralni sustav, normalno je da prihvaćaju „televizijske vrijednosti“. Naši mediji su puni stravičnih ubojstava, samoubojstava, rastava, golišavih glumica ... Nekada su takve stvari nalazile u medijima mjesta u dvije, tri rečenice, kao jednostavna obavijest. Seciranje takvih strahota pod velikim naslovima ne donosi nikome dobra. Zlo brzo prodire i širi se u mladima. Nekada kao i danas vrijedi pravilo: „Reci s kim se družiš, reći ću ti kakav si“. Danas se to može i proširiti pravilom: „Reci mi što gledaš i slušaš i reći ću ti kakav si.“ Zlo ima stravično veliku privlačnost, naročito kod mladih. Uši i oči su prozori duha. Sve što kroz njih ulazi u čovjeka, niče i donosi plod. Nažalost niče zao plod kod mnogih mladih te Hrvatska danas nalikuje na Divlji zapad iz kaubojski filmova. Još kad mladi imaju pred očima mnogo nepošteno obogaćenih ljudi kod nas, jasno je da mladi nemaju ni uzore. Ili, imaju ih, ali loše uzore. Mediji u trci za senzacijama i zaradom i nehotično truju mlade. Država bi morala sve medije u Hrvatskoj obvezati na moralni kodeks svojih proizvoda. To dakako nema veze sa ograničavanjem slobode medija, nego sa zabranom trovanja mladih. Ako mladi traže takve stvari preko interneta, one postaje njihov dio, slično onima koji se hoće trovati. Ali zle i otrovne stvari ne bi imale mjesta na javnim sredstvima (ili trgovinama) koje država može kontrolirati. Država se trudi da spriječi prodaju droge koja truje mlade. A prikazivanje zla u medijima je slično tome. Danas je država u mnogome zamijenila roditelje pa ne bi smjela biti loš pomagač roditelja. Inače će trošiti, što već radi, mnogo više sredstava da zaliječi zlo (ako se to i može) koje je mogla spriječiti. 16.11.08. MORAMO LI OTVARATI KLADIONICE, A ZATVARATI BRODOGRADILIŠTA Za one koji ne vide kako pošteno radom zarađivati ostaje samo da se nadaju kako će doći do novca igrama na sreću. A sve više je onih koja je ta pošast zarazila te su upali u blato duga iz kojega kao ovisnici ne mogu izići. Umjesto da država zatvara i zabranjuje takva „poduzeća“ koja takvim poslom osiromašuju ljude i guraju obitelji u propast, naša vlast poslušna Bruesselu, želi zatvoriti naša brodogradilišta kojim Hrvati kao pomorska nacija zarađuju 123

svoj kruh. To je još posljednje preostalo što Hrvati znaju proizvoditi. Ako ičemu koristi slovenski veto našem ulasku u Europu, onda koristi tome što ne moramo na brzinu zatvorimo posljednje što Hrvati znaju, gradnju brodova. Ako moramo u Europu pod uvjetom da zatvorimo brodogradilišta, onda ne moramo u Europu. Slovenski veto je dobra prigoda da se odahne i stane u ostvarenju nauma iz Bruessela. Ako se ostvari taj naum ostaje našim radnicima ići tražiti novac za svoje obitelji u igrama na sreću ili u odlasku trbuhom za kruhom u inozemstvo. Kao da nas nije i previše otišlo vani?! I jedno i drugo je naša nesreća. Tko će se to voziti novim autoputom čime se vlast hvali? Lako je napraviti autoput, i to jako skupim posuđenim novcem, ali vlast mora pokazati da zna poticati proizvode koje svijet hoće. Druga je stvar što u naša brodogradilišta treba uvesti gospodu Karamarka i dr. Šimonovića da nadziru poslovanje i sve bi bilo uredu. Nije Hajduk važniji od brodogradilišta kojemu se otima da bi se dalo trkačima za loptom ili, kako je rekla baba iz naše Zagore, „za mijurom“, kad su joj iz Sinjskog polja odnosili travnato zemljište za Hajdukovo igralište. Ne živi se od igara, koje svaka nesposobna vlast podupire da se premaže njezina nesposobnost, nego od rada koje znaju promicati samo sposobne vlasti. 24.12.08 JE LI DROGA ZAPRAVO POKUŠAJ UBOJSTVA Događaji, pretežno kriminalne prirode, u Hrvatskoj se izmjenjuju svakodnevno kao na filmu. Jedan slučaj prekriva drugi i prepušta ga narodnom zaboravu, iako su svi objavljivani na prvim novinskim stranicama. Sada, kad je izbila afera korupcije i uslijedila akcija „Maestro“, više se ne piše o generalima Zagorcu, Glavašu i onima u Haagu, kriminalu u „Brodosplitu“, o drugim tajkunima i svakodnevnom nasilju među mladima. Sve te pojave priječe da se uoče razlozi zbog kojih kod nas dolazi do tako čestih kriminalnih radnji. Kod nas su najvažniji politički razgovori tko će s kim koalirati, tko je s kime “popio kavu”, a ne kako riješiti da se kriminalne radnje svedu na prihvatljivu mjeru. Nehigijena je izvor bolesti, a loši zakoni izvor kriminala. U ovoj se zemlji najveća aktivnost političara sastoji u tome kako se dokopati vlasti. Zato je nered u zemlji slika njihova „političkog rada“. Osim u Zagrebu, mlad čovjek teško može poslije škole, u tom osjetljivom životnom dobu, naći zaposlenje koje 124

mu omogućava stupanje u brak i bijeg od poroka i frustracija. Prije nekoliko dana javljaju da je, primjerice, u Splitu opet u stravičnom porastu broj novih narkomana. Naravno da se ni u drugim gradovima njihov broj nije smanjio. Narod koji se ne napreže da očuva svoju mladež, koja se tako oskudno rađa, pokopava svoju budućnost. Pitajte običnog policajca, u četiri oka, tko prodaje drogu i gdje, on će vam točno nabrojiti ljude i mjesta. Pitajte ga zašto ih ne preduhitri? Odgovori će vam da se ne da sunce prekriti jednom rukom, pogotovo kada suci obično odmah privedenoga puste. Problem je u nedostatku zakonskih propisa jer se droga ne smatra strašnim zlom. A ona to jest. Strašnija od korupcije. Koliko se mali broj mladih ljudi izliječi od droge? A sa sobom u materijalnu i svaku drugu bijedu povlače i obitelji. Ti ljudi nužno trebaju novac te se ne skanjuju nikakvog zločina da do njega dođu. Oni su time izvor kriminala. Tko su oni koji prodaju droge, pogotovo teške? Oni se bave ubojstvom ljudi. Njihovu prodaju droge treba izjednačiti s pokušajem ubojstva. A to znači da bi ovisnike trebalo smatrati potencijalnim ubojicama i kao takve ih hitno otkrivati i sankcionirati. A zato treba izglasati sukladne zakone o preprodavačima teških droga kao teroristima. Ne može netko prehranjivati svoje dijete ubojstvom tuđega. One koji ne mogu bez droge trebalo bi hitno maknuti s ulice radi sigurnosti građana i liječiti ih. Ako bi za takve trebalo graditi posebne ustanove izolacije, bio bi to daleko manji trošak od štete koji ti ljudi nanose sebi, narodu i njegovoj budućnosti. PRIMJER KAKO SE GOVORI O STVARIMA TAKO DA IH SE ZAOBILAZI Veoma sam ožalošćen kolumnom Miljenka Jergovića o predloženom zakonu o umjetnoj oplodnji, pogotovo njenim naslovom: „Ministar Milinović predlaže progon kopiladi“ u Jutarnjem listu od 15. srpnja. Ovo ne pišem iz simpatije prema ministru Milinoviću i HDZ-u. Ali se ne može u ovoj delikatnoj stvari razgovarati na način da se Milinoviću podmeću neistine, kako ministar tvrdi da su umjetno oplođena djeca „kopilad“, a ne razgovara o tome u čemu je riječ. Takvim izvrtanjem činjenica se zamagljuju stvari što je bio i ostao način osuđivanja nepoćudnih ljudi u komunizmu i svim diktaturama. Ovdje nije riječ o rođenoj djeci putem umjetne oplodnje, nego se radi o sudbini zametaka koji su zamrznuti i nepotrebni nakon što je majka zanijela. Jesu li to ljudi ili nisu i imaju li oni svoje 125

dostojanstvo, a ne tek samo kad se rode? O tome se radi. Nije ministar i ginekolog Milinović čovjek koji ima „popovsku svijest“, nego je u ovoj stvari kao liječnik i ginekolog ima svoj stav koji se poklapa s crkvenim i savjestima većine ljudi i mjerodavniji je u ovoj stvari od novinara Jergovića. Ovdje je stvar savjesti, a ne stranaka. Zato smatram da je SDP s stavom da se zamrznuti zametci mogu uništiti zabio sebi autogol pred javnošću. Tim više što su obukli bijele dresove s prigodnom prugom novom zakonu. Tu se vidi koliko se SDP, a naročito njen predsjednik Milanović dao voditi ideologijom, a ne onim što sve ljude trenutno žulja. Time je tko zna koliko puta sebe i nažalost svoju stranku osudio neprihvatljivom po savjesti najvećeg broja birača. A to sebi ne može priušti niti jedna stranka koja želi biti većinska. Ne smije se ići protiv morala većinske vjere u narodu, a time većine u narodu. Ta stvar ne bi smjela biti stvar ideologije stranaka nego stvar savjesti svakog pojedinog zastupnika u Saboru. Samo liberalne stranke koje su svuda velika manjina prisvajaju ovakav stav. Prije nekoliko mjeseci sam imao prigodu gledati na TV- Beogradu razgovor o ovoj temi i čuo izjavu jednog beogradskog starog ginekologa, čije ime sam zaboravio, koji je učinio oko više tisuća abortusa. Govorio da je to radio jer u ih učili na fakultetima da je to samo nakupina ljudskog mesa i ništa drugo. Kad je pronađen ultra-zvuk tada je bio zaprepašten kad je vidio da se radi o malom čovjeku koji ima gotovo sve organe koji rastu, kao što se to nastavlja i poslije poroda. „Nakon toga“, reče taj stari ginekolog, „nisam napravio više niti jedan pobačaj“. Cijeli članak gospodina Jergovića ne govori o tome kad počinje ljudski život, u čemu se stručnjaci ne slažu, jer bez oplođenog ženskog jajašca ne bi se ni čovjek rodio. Članak je protkan prezirom prema Crkvi, koja je tobože kroz povijest gajila neprihvatljive stavove prema „kopiladi“ začetoj izvan braka bez poznatog oca, što nije istina. Crkva je prva do najnovijih vremena za takvu djecu osnivala zavode i odgajala ih. Međutim je takav negativni stav prema takvoj djeci nastao u svim narodima zbog teških socijalnih mogućnosti prehranjivanja takve djece bez oca. Drugo, narod je uvijek smatrao ono što dana svi danas znamo, da će dijete bez oca u svom odgoju biti hendikepirano. Dijete treba i oca i majku za pravilan odgoj, tim više što ranije žene nisu zarađivale pa je odgoj takve djece padao na bližu rodbinu. Negativan stav je bio u svim narodima kad su takve žene bila izbacivane iz plemena. Crkva je uvijek takvu djecu krštavala i tretirani kao i djecu rođenu u braku. Na koncu se on upušta u tajnu djevičanskog Isusova začeća, kome je 126

Bog ipak povjerio zakonita oca Josipa. Slično i danas djecu prihvaćaju mnogi brakovi koji nisu njihova tjelesni roditelji radi normalnog odgoja. Gospodin Jergović bi trebao biti toliko tolerantan u poštivanju savjesti ljudi koji imaju više razloga u stavu da čovjekov život počinje začećem te ne zaslužuju takvi zametci imaju jednaki ophod kao i neupotrijebljene spolne stanice muškarca i žene. Jergović proglašava da i prekobrojni zametci spadaju u „bezbroj neostvarenih mogućnost svake vrste“. Ovaj članak je primjer kako se govori o stvarima tako da ih se zaobilazi. 18.7.09. “PREDSJEDNIK GRAĐANIN“ DA – „GRAĐANIN PREDSJEDNIK“ NE Uređenje vile za boravak u mirovini predsjednika Mesića i brojna skupocjena svita oko njega su potpuni promašaj kao i naša gospodarska politika. Naš predsjednik je prije izbora govorio da želi biti predsjednik građanin, s kojima želi popiti kavu. Ta skromnost nije bila narodu odbojna te je i to bio poticaj ljudima da mu dadu glas. Završetkom njegove predsjedničke službe predsjednik se ponovno vraća na status građanina, te ne treba nikakve dvore i službenike oko sebe sa ogromnim troškovima u ovo teško vrijeme, budući da on kao bivši predsjednik nema što posebno govoriti, kad su građani izabrali novog predsjednika. Tako bi samo ne samo opterećivao naš dužnički proračun, nego svojim izjavama i smetao novom predsjedniku ako bi bile protivne njegovim. Njegova tobožnja aktivnost zbog koje mu se daje uredski personal je potpuno nepotrebna, osim vremenski ograničenog osiguranja. Od svoje velike plaće može i sam platiti službenicu ako treba pisati memoare. Iako mu naš zakonik daje mogućnost da nakon prestanka službe uživa beneficije, koje nema niti jedan bivši predsjednik, ne samo u bivšim komunističkim zemljama, bilo bi dosljedno njegovom stavu skromnosti građanima da to sada u potpunosti i ostvari. Ako je želio i kao predsjednik ostati i dalje građaninom sada bi bilo u redu da kao bivši predsjednik bude samo građanin, kao što smo vi mi, na zadovoljstvo budućeg predsjednika i državnog proračuna. Dakle, predsjednik-građanin Da - ali građanin-„predsjednik“ Ne! 1.12.09.

127

ZA LOŠU POLITIKU NISU UVIJEK KRIVI SAMO POLITIČARI Hrvatsko političko i gospodarsko nebo postaje sve mračnije. Svakim danom sve više tvrtki dospijeva na rub nestanka, a nezaposlenost dostiže sve više rekorde. Hrvatska postaje sve manje pogodna za život, a time lijepa naša domovina, za koju su mnogi ljudi dali život i svoje zdravlje, postaje sve ružnija. Ljudi ponovno, ne znam po koji put u posljednjih stotinu godina, moraju trbuhom za kruhom u potragu za domom izvan svoje domovine. Ono što je još mračnije u ovoj stoljetnoj tragediji našega naroda je činjenica što političari koji su narod doveli u ovu slijepu ulicu nisu u stanju naći izlaz, a to ne uviđaju, jer su njihovi interesi jači od dobra zemlje koju vode. Tko desetljećima vodi narod u krivom pravcu ne može otvoriti narodu horizonte. Ali je još tragičnije da vodstvo glavne oporbene stranke nije ni malo više sposobno od današnje vlasti. Njihov vođa, osim želje da dođe na vlast, niti jednim prijedlogom nisu pokazao put koji bi zemlju podigao s dna, nego se uporno bori u stranci s onima koji mu se nisu pokorili. Izlaz bi trebao biti da se glasači na vežu ideološki na „svoje“ stranke, nego da dadu glas novim pojedincima i njihovim sumišljenicima koji su u stanju naći svjetlo u mraku u koju je Hrvatska došla. Ostaje stara istina, da narod ima takvu vlast kakvu je zaslužio. Znanje u narodu se ne nalazi samo kod ljudi jedne stranke kao u komunizmu, gdje lako ljudi postaju sluge svoga vođe, te bi se konačno narod morao uvidjeti i okrenuti se demokratski svima onima u narodu koji imaju znanje za budućnost ove zemlje. 22.3.10. VISOKI POLITIČARI MORAJU DOBRO PROMISLITI ŠTO GOVORE Izjava predsjednika Josipovića da je Hrvatska dijelila Bosnu nije točna i škodi Hrvatskoj i njemu kao predsjedniku Hrvatske. To je čisti gaf, kao što mu je gaf i namjera odustajanja od tužbe protiv Srbije za genocid. Sud u svakom slučaju može ustanoviti krivnju za rat, što priječi nastajanje mita o progonu Srba. Priče, kako su se o podijeli dogovorili Tuđman i Milošević, samo su priče ili špekulacije. Čak je Tuđmanu i Izetbegović nudio podjelu, a ovaj odbio. Nisam poklonik Tuđmana, ali sam poklonik istine. Tuđman je osnovao „Herceg-Bosnu“, da neko tijelo vodi otpor agresiji Srbije u obrani Bosne, jer se Muslimani u to vrijeme nisu htjeli oduprijeti agresije Srbije. Naravno da je bila u njegovim računima i 128

podjela, ako to zajednički život ne bi uspio i ako svijet tako hoće, ali to nije nikada bila prva tema ni u djelima ni u riječima hrvatske politike. Na koncu je u Daytonu je otišao s „Herceg-Bosnom“, a vratio se samo s „Republikom srpskom“, na što nije smio pristati. Ali to je htio svijet, a ne Tuđman. Za žalosni sukob Hrvata s Muslimanima je kriva ponajviše agresija Srbije koja je protjerala nespremne Bošnjake na područja na kojima su Hrvati bili većina te je izbio sukob, jer je svakome tada bilo tijesno. Hrvatska strana sukob nije smjela prihvatiti. Čak se je i bivši predsjednik Mesić klonio tih izraza te i sada izjavljuje da on osuđuje zločine Hrvata u Ahmićima i drugdje, a ne govori o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik SDP-a Milanović podupire izjavu Josipovića te tako utire siguran put za još jedne svoje izgubljene izbore. Sva ovo čini se protječe u stilu „bratstva i jedinstva“: ”Svi su tadašnji vođe krivi, a mi sada to zaboravimo pa složno naprijed, jer ne možemo jedni bez drugih”. To dakako ne će proći kod birača, ne zato jer se želimo vidjeti u boljem svjetlu, nego to što govori predsjednik Josipović, a i Milanović, nije potpuna istina. 21.4.10. KAKO POSTATI MORALAN POLITIČAR U zapaženom pismu „Nasukan je-hrvatski brod-“ (SD od 18.05.) don Ivan Grubišić poziva između ostaloga na moralnu obnovu hrvatske politike. Možda nekima nije posve jasno što spada u moralnu obnovu. Poznato je da su naši političari od samoga početka propisivali sebi enormne plaće i doživotne, isto tako velike, mirovine za povremeno sjedenje za dvije godine u Saboru. Čak su samom početku naši vođe svoje plaće uspoređivali s plaćama njemačkih političara. Zato je bila važna poslušnost vođi stranke i ne odstupanje od vođinih stavova. Boljeg i lakšeg posla od političkoga skoro i nema. Pogotovo ako se to još umreži s nekim poslovima u državnim poduzećima. Dakle, na prvom mjestu je bio materijalni status koji proizlazi iz političkog položaja. A takav stav nije moralan ni u kakvom poslu, još najmanje u političkom, kad treba služiti ljudima kao starješina obitelji. Da bi neki ljudski posao bio moralan ponajprije bi političaru trebalo biti jasno da za svoj posao odgovara Bogu. Treba se zapitati, ako je vjernik, je li Bog zadovoljan s njegovim poslom i bi li Bog na njegovom mjestu jednako postupio. Onaj tko ima poteškoće s 129

vjerom bi se zapitao je li njegova savjest zadovoljna s poslom i je li po svojoj savjesti upotrijebio sva sredstva da njegovo političko djelo bude najbolje. Drugo pitanje bi svaki političar morao postaviti, je li u stanju kao stručnjak raditi posao koji radi. Ako nije stručan treba prepustiti posao onome tko to zna bolje ili pozvati najbolje stručnjake u pomoć, a ne stranačke ljude koji kimaju glavom onome tko manje od njih zna. Ovdje se radi od budućnosti države i naroda koja ga je izabrala. A to nije šala! Na koncu, bez ljubavi prema narodu i njegovoj državi ne će biti ni odgovornog posla. Ne će lako napuštati posao službe svome narodu i odlaziti u svijet samo zbog bolje plaće. I treća stvar za moralnu obnovu političara je njihova plaća od koje mogu živjeti. Ali ona je tek po važnosti na trećem mjestu. Ta plaća ne smije odskakati previše od srednje plaće u državi i njena bi razina ovisila o napretku ili nazadovanju gospodarstva. Time bi i rast plaće bio poticaj za temeljitiji rad, ako ova prva dva razloga nisu političaru previše na umu i pri srcu. Kako su naši političari daleko od ove ljestvice moralnosti svoga rada vidimo po njihovom rezultatu, koji se ogleda u stravičnoj nezaposlenosti i isto takvoj prezaduženosti. 1.6.10.

BIBLIOGRAFIJA Dosadašnje knjige autora Što je to kršćanstvo - 1988. Riječ za demokratsku Hrvatsku - 2002. Hrvatska nastajanja i nestajanja - 2006. Kršćanstvo i ti - 2007. - 3 izdanja Put radosti - 2009. - 2 izdanja Bilješke s Hrvatske nizbrdice - 2010.

130

SADRŽAJ I. IDEOLOGIJE Idemo li ususret novim ideologijama ...................................7 Komu treba društvo ateista? ...............................................8 Ne ću glasovati za SDP .....................................................9 Temelj kritike današnjeg stanja ne smije biti pijesak ..............10 Nema genocidnih naroda ali ima genocidnih ideologija ..........11 Razočaranje je majka mudrosti ..........................................14 Zaboravimo ideologije ......................................................13 Poštena vlast se ne boji ni kritike ni kritičara ........................14 Svi su ljudi i narodi jednaki ................................................14 Isključuju li se nacionalizam i internacionalizam ..................16 Povlačenje tužbe za genocid je uvod u novi genocid .............18 Komunistički rat u Drugom svjetskom ratu nije bio antifašistički. ......................................................................................20 Djeca “antifašizma” .........................................................21 Uči li povijest ljude ..........................................................23 II. VJERA I POLITIKA Vjernici i svi građani mogu birati svaku našu stranku ............26 Može li biti kršćanskog terorizma........................................27 Rat na Istoku po balkanskom receptu .................................28 Smije li danas politika koristiti vjeru u svoje svrhe ........29 Tko je mučenik ................................................................31 Smije li predsjednik Sanader nositi Gospinu sliku ..................32 Je li kršćanstvo plemenska vjera .........................................33 Je li rat devedesetih godina bio i vjerski rat ..........................36 Zloporaba vjere da se očuva vlast ...................................39 Odluka Vrhovnog suda o radnoj nedjelji otvara mnoge dvojbe.40 Vjerska pripadnost političara nije nevažna ..........................41 Što je to iracionalno kod Radovana Karadžića ......................42 Pripada li Crkva Kristu ili državi .........................................43 Je li nasilje Božja volja .....................................................46 III. CRKVA Mnogo riječi ne prekriva pogreške......................................48 Crkva ne »gura glavu u pijesak«..........................................49 Pretvara li se blagdan Svih svetih u Dušni dan .....................50 Je li odobrenje slavljenja mise po starom obredu na latinskom jeziku Papin korak u prošlost............................................51 Ne može biti Crkva svatko tko uzme u ruke Bibliju ...........53 131

Čini li sakrament sv. potvrde djecu danas mudrijima.............54 Učenje mrtvih jezika - elitni studij .......................................54 “Nevaljala ispovijed“ .........................................................55 Gospodin M. je previdio mnogo toga iz Novoga zavjeta .......57 Važnost vjeronauka u školskom sustavu ..............................58 Crkveni vođe se moraju baviti širenjem evanđeoske duhovnosti .......................................................................59 Crkveni koncili su tumači Biblije…....................................………60 Je li vrijeme da se pošalju u arhiv nerazumljive riječi u liturgij.62 Poštovani profesore Crnčeviću! ...........................................63 Kad treba dijeliti sakrament sv. Potvrde ..............................64 Radna nedjelja je znak novog ateizma .................................65 Vjeronauk je potreban za pravilno odrastanje ......................67 IV. KAŠTELA Kultura se ne ubija nego spašava ......................................69 Tko to prosvjeduje protiv „uzurpatora“ u Kaštel Novom ........70 Hoće li i Kaštela postati iseljeničko područje .........................71 Tko je kriv za zabranu obnove Kaštel Novoga ......................72 Zatvaranje tvornice jednako ubija ljude ...............................73 Nema razgovora s nekim kome nije do razgovora .................75 Potraga za rajskim vrtom ..................................................76 Idemo u prošlost .............................................................77 Kad se ne može odgovoriti, može se pričati .........................77 V. HRVATSKA Bitka za radna mjesta .......................................................79 Naši nogometaši su slika našega društva ............................79 Vlast ne brine o hrvatskom narodu......................................81 Je li pljačka hrvatske države politički rudnik zlata ................82 Čim se bave naša gospoda ................................................84 Bez Tuđmana bi bilo i sretnije Hrvatske ...............................84 Slažem se da ovakve Hrvatske ne bi bilo bez Tuđmana ..........87 Mladež pokazuje kakva nam je budućnost ...........................89 Tko je to dobio izbore ........................................................91 Kako vratiti nadu Hrvatskoj ................................................92 Što znači ponovni izborMilanovića na čelo SDP-a ..................94 Jesmo li narod prošlosti, a ne budućnosti .............................95 Karikatura se potvrdila ......................................................97 Zašto vlada nema alternativu ............................................97 Zašto ljudi ne poznaju naše državne blagdane......................98 Predsjedništvu SDP-a u Zagrebu..........................................99 132

Predsjednik Mesić treba dati primjer štednji.........................100 Tko bi to uništio hrvatski narod .........................................101 Je li nasipanje mora razlog za uzbunu ................................102 Ostaje li Hrvatska zemlja bez naroda ..................................102 Jesmo li dosegli dno ........................................................104 “Narodni ustanak“ u Zagrebu......................................106 Je li se hrvatska vlast isključila iz vremana.........................107 VI. ETIČKO DJELOVANJE Zabrinutost nekih novinara za Račana ...............................110 Homoseksualnost je (ne)izlječiva bolest ............................111 Sanjamo li ljeti san uzrokovan visokim temperaturama .......112 Je li teška droga zapravo pomaganje u ubojstvu .................113 Smije li se baš sve uvoziti iz Srbije ...................................114 Političar Radomir Čačić nije za ismijavanje .........................115 Država nije maćeha nego majka ......................................116 Jesu li političari jedini krivci da ljudi teško žive ...................117 Jesu li neki narodi važniji od drugih ..................................119 U korist vlastite štete .....................................................121 Cenzura na Prisavlju .......................................................122 Je li lakše spriječiti ili liječiti .............................................122 Moramo li otvarati kladionice, a zatvarati brodogradilišta ......123 Je li droga zapravo pokušaj ubojstva ................................124 Primjer kako se govori o stvarima tako da ih se zaobilazi......125 „Predsjednik-građanin“ Da –„Građanin-predsjednik“ Ne .......127 Za lošu politiku nisu uvijek krivi samo političari ..................128 Visoki političari moraju dobro promisliti što govore .............128 Kako postati moralan političar .........................................129 BIBLIOGRAFIJA..............................................................130 SADRŽAJ ......................................................................131

133

Pravo na različitost Ljudi što su dugo živjeli u komunističkim društvima nisu ni u kojem slučaju predviđali kraj tog moćnog poretka. Znali su doduše da će jednog dana i on nestati, jer su sve civilizacije smrtne, kako je znao govoriti Paul Valery, ali su tu sudbinu namjenjivali svojim daljnjim potomcima. Dapače, i među najvećim neprijateljima komunizma, rijetko se je našao netko koji bi htio biti zlosutnim prorokom njegova svršetka. Poznati poljski filozof i disident Laszek Kolakowski predvidio je urušavanje socijalističkog carstva i to upravo preoblikovanjem njegovih komunista u nacionaliste. Zato je rušenje tog moćnog carstva počelo mnogo prije nego što je sravnjen Berlinski zid. No koliko da nas je sve zajedno-protivnike i pristalice-iznenadio taj brzi, potpuni i nepovratni odlazak komunizma s povijesne pozornice, toliko nas je s druge strane još više našao nespremnima suočiti se s drugim i nikad dovršivim postkomunistčkim razdobljem. Mislilo se naivno da ćemo kad nestane komunizma odmah bez posebnog napora ući u obećanu zemlju zapadnjačkog društva i slobode, demokracije i obilja, a dogodilo nam se nešto posve suprotno očekivanjima. Vratili smo se naime drugi put u komunističko društvo u još gorem obliku-iako su nas sa svih strana uvjeravali kako to nije istina i kako su nacionalni osloboditelji najveći neprijatelji staroga poretka. I tu i samo tu počinju glavni nesporazumi i započinje oštar prijepor, koji ni do danas nije nestao. Jedna skupina ljudi koji su dublje poznavali komunizam i život u demokraciji-uspijevali su proniknuti tu lukavu igru opstanka na vlasti bivših ideologa i komitetskih prvaka. Od kulture do gospodarstva. Prilike u hrvatskom društvu su u ratu i poraću neodgodivo tražile homogenizaciju, a ne izdvajanje i kritiku. Pisac ove knjige nije tako mislio. Zato je uporno pisao suprotno od stajališta većine, izazivajući ljutnje i protivljenja. Nikad nije iznosio dogmatske zablude pa nam je vjernost Kristu jači razlog povezivanja nego politički odabiri razdvanja. To je stajalište prihvaćeno u svijetu i od Drugog vatikanskog koncila. No to je sve davno ostalo iza nas. Oni što drugačije misle nisu naši neprijatelji nego sugovornici. Toliko se snošljivosti, ako već ne i ljubavimože tražiti u vrijeme mira od bližnjih, posebice od kršćana. Borili smo se za slobodu, pa nije dobro osuđivati ljude što su svojim drugačijim mišljenjem branili tu slobodu, makar držali da je ona time ugrožena. Ima u novijoj povijesti krasnih primjera obrane mirotvorstva u ratu i osude tog mirotvorstva od službene vlasti. Takvi su mirotvorci znali biti rehabilitirani. Zato neka čitatelj čita ove tekstove pod tim vidikom. Onda će shvatiti da je manje zlo različito misliti nego pod svaku cijenu htjeti sve podvrći istome mišljenju. To pripada nekim drugim i prošlim vremenima za koje vjerujemo da su prošla. Iz Pogovora knjige „Riječ za demokratsku Hrvatsku“ (2002.)Željko Mardešić, kat. poblicist iz Splita

134