SKANDAL: KOLIKO KOŠTA SMRT ŠEST SINOVA
Broj 11
Sedmični internet magazin l Izlazi petkom l Sarajevo, 22. 08. 2014.
KRVOŽEDNO ČOVJEČANSTVO
ČOVJEK JE ČOVJEKU - VUK! FANATIZAM: I NIJEMCI RADO IDU U DŽIHAD
Škoda Chevrolet Renault Citroen Kia Toyota Mercedes
Sarajevo H. Kreševljakovića 18 Tel./fax: 033 481 088 Mobitel: 063 393 180 063 399 648 063 393 181
www.kapitals.ba
Dnevni najam već od 50 KM!
DRUGO LICE HAŠKE PRAVDE
(NE)ZAŠTI]ENI SVJEDOK! Svjedokinja B-129 je bila ključna u dokazivanju činjenice da je Slobodan Milošević plaćao Arkana i njegove zlikovce. Za New York Times ona opisuje kako je str. 22 u svemu tome izigrana i prljavo iskorištena
KRVOŽEDNO ČOVJEČANSTVO
^OVJEK JE ^OVJEKU - VUK!
Nema mira među crncima i bijelcima, među kršćanima i muslimanima, među bogatima i siromašnima. Rasne, vjerske, kulturne i nacionalne razlike, bar mi to znamo, Str. 6 od prednosti često postaju - bure baruta
I NIJEMCI RADO IDU U DŽIHAD
REVOLT VODI U AVANTURU Kako navodi njemačka Služba za zaštitu ustavnog poretka, u Irak i Siriju je iz Njemačke otputovalo 320 mladih muškaraca kako bi se borili na strani islamističkih grupacija. Zašto se oni pridružuju "božiStr. 28 jim ratnicima"?
KOLIKO KOŠTA SMRT ŠEST SINOVA
GOLGOTA HAVE TATAREVI] Vlasti Republike Srpske smatrale su da je sasvim fer i pošteno dati nani Havi 150 KM kao civilnoj žrtvi rata. To im dođe otprilike dvadeset i kusur maraka po Str. 10 likvidiranom djetetu...
Nedjeljni internet magazin l Izlazi svakog petka l Izdavač: Poenta d.o.o. Sarajevo Glavni urednik: Vlastimir Mijović l Urednici: Amra Zimić, Arnisa Gagula Novinari i saradnici: Šefik Avdagić, Radomir Lazić, Aida Hrnjić, Sanja Ljubičić, Nermana Begagić, Džana Zimić Medijski servisi: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), Deutsche Welle (DW), Radio Slobodna Evropa (RSE)l DTP: Bekir Tvrtković l magazinspektar@gmail.com
BRAVO! Amerikance je zaludila fotografija koja prikazuje zaposlenika jednog supermarketa kako veže cipele starijem gospodinu. Keith, zaposlenik supermarketa u Ormond Beachu na Floridi, snimio je svog kolegu kako starijem kupcu veže vezice na cipelama, a fotografiju objavio na Facebooku. Keith vjerojatno nije ni slutio kakvu će lavinu pokrenuti njegova fotografija. Nakon što je javnost vidjela ovo dobro djelo, jednostavno su morali doznati ime zaposlenika - Gagea Bouchera. Uz svoju fotografiju Keith je naveo: ''Starac nije mogao dosegnuti svoju cipelu, a Gage mu je zavezao tu, ali i drugu cipelu, i sve to uz smiješak''. Mladić plemenitog srca Gage Boucher skromno je prokomentirao fotografiju rekavši da je učinio ono što bi i svi drugi učinili u toj situaciji. ''Pokušao mi je dati novac, na fotografiji možete vidjeti da poseže za novčanikom, a ja sam rekao da ne treba'', kazao je mladić medijima. Tako sitna gesta, a izazvala je toliku pažnju u cijelom svijetu. Nije u pitanju samo problem “nevaspitane omladine”, na šta se prvo pomišlja, nego u prvom redu činjenice da u ovom konzumerskom, egoističnom svijetu neko uopšte želi nekom da pomogne. Još zbog nečega vrijedi pozdraviti ovaj gest mladog Amerikanca. Zapravo, svaka čast medijima koji su od jedne sitnice napravili svjetski zanimljivu vijest. Nekako smo oguglali na obične stvari, u čemu prednjače upravo mediji. Najviše ih zanimaju skandali, estradne i sportske zvijezde, bombe i političke afere. Eto, i sitnica može biti prvorazredna vijest! 4 Spektar, broj 11 22. august 2014.
IZETBEGOVI] POMAŽE DODIKU
Malim zemljama potreban je veliki politički sponzor. I kad one to ne žele, sudbina je ista. Veliki vladaju svijetom, a mali su tu da budu dio njihovih tabora. U mnogo čemu posebna, i u ovom aspektu BiH je drugačija od većine ostalih država. Ona, sve da hoće, ne može stajati ispod samo jednog kišobrana. Ako je on turski, ljute se Srbi i Hrvati. Ako je ruski, to nije po volji Hrvatima i Bošnjacima. Ne dolazi u obzir ni njemačko pokroviteljstvo, jer se procjenjuje da bi ono favorizovalo Hrvate. Stoga se u BiH praktikuje kombinacija međunarodnih utjecaja, izražena kroz OHR i PIC, u kojim su prisutne sve tri pomenute svjetske sile, ali i druge, još jače. Pat pozicija na unutrašnjoj političkoj sceni praćena je pat pozicijom međunarodnih utjecaja. Kao što se svi ozbiljni ljudi slažu da BiH mora biti “i hrvatska i bošnjačka i srpska”, tako je i balans stranih utjecaja također za nju najbolja varijanta. U pokušaju da to promijeni, koketiranjem sa Rusijom, dosad je prednjačio Milorad Dodik. Međutim, štafetu mu je iz ruku preuzeo Bakir Izetbegović. On na javnoj sceni izrazito favorizira Tursku, kao “bratsku zemlju” kojoj treba obezbijediti posebno mjesto u BiH. Uostalom, njegov otac, Alija Izetbegović, na samrti je turskom lideru Erdoganu rekao “da je BiH osmanlijska zaostavština” i da u jednom trenutku Bosna ponovo treba da bude dio neke nove turske imperije.
Ove izjave Bakira Izetbegovića izazvale su negodovanja u našoj javnosti. Niko ne spori da Turska treba da bude naš značajan partner, ali ne i obična marioneta u rukama Istanbula. Ako neko od toga ima koristi, onda je prvi kandidat Milorad Dodik. On je svoju popularnost najviše gradio na raspirivanju straha od “povratka Turske na ove prostore”. Stoga i pitanje: zašto mu Izetbegović u tome pomaže?
NOVE OHR-OVE AMNESTIJE
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko ukinuo je zabrane vršenja javnih dužnosti za 30 osoba. Time je okončan proces koji je prije devet godina pokrenuo tadašnji predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown. Na taj način, od 19. avgusta nijedna osoba više nije pod sankcijama OHR-a. Odluka na snagu stupa odmah i neće utjecati na buduće pravne postupke protiv tih osoba. "Ova odluka ni na koji način ne mijenja ovlasti visokog predstavnika da u budućnosti smijeni pojedince, ako budu kršili ili osporavali mirovni sporazum i mir koji je ovaj sporazum donio građanima BiH. Ukidanje zabrana također ni na koji način ne predstavlja podršku za povratak bilo koje od ovih osoba na političku scenu, niti stvara bilo kakve obaveze njihovim nekadašnjim poslodavcima", saopćeno je iz Ureda visokog predstavnika. Nakon rata u BiH, visoki predstavnici su u različitim fazama,
koristeći bonske ovlasti, smijenili blizu 170 zvaničnika i zabranili im obnašanje javnih funkcija bilo na entitetskom, općinskom, kantonalnom, ili, pak, državnom nivou. Među njima je bio Ante Jelavić, koji je 2001. godine, u vrijeme kad je smijenjen, bio član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Sankcija je ukinuta i za Munira Alibabića, koji je u to vrijeme bio direktor Obavještajno-sigurnosne službe, a koja je tada egzistirala na nivou entiteta Federacija BiH. Svi su oni bili “antidejtonci”. Sad možda i nisu, ali novih kandidata ima napretek. No, u OHR-u više vole da uprazno prijete, poput navedene izjave da će možda biti novih kažnjavanja. Neće, vjerujte, neće! OHR nije što je nekad bio.
PREDIZBORNE MU]KE
Komentari koji kruže po internetu tipa: "svi su političari ista govna", "sve su to kriminalci", "ne treba uopšte glasati jer su svi isti", dio su izborne kampanje SDP-a i SDA. Njihov cilj je demotivirati građane da izađu i glasaju, te ih uvjeriti kako nema alternative. Oni žele da što manje ljudi izađe na izbore, jer se na taj način mogu osloniti na njihove uhljebljene ljude u državnoj administraciji, kao i njihove porodice, da glasaju za njih, pa da opet ostvare kojekakav izborni rezultat. Nemojte nasjedati na te spinove, poručila je u srijedu Facebook grupa
pod imenom: Tražimo ostavku lopovske i nesposobne vlasti - odmah!
KAŽNJENI^KA SELA
Sela iz Gornje Slatine, u blizini Goražda, u ratu su teško stradala, ali su ljudi u njima - i Srbi i Bošnjaci sačuvali obraz. Kako je koja vojska dolazila, žarila je i palila, pa su kuće pretvorene u zgarišta. No komšijska čast je sačuvana: tu nije bilo zločina. Bez tog tereta i povratak je, nakon rata, bio lakši. No, upravo zbog toga ova sela zovu kažnjeničkim. Ona ni do danas nisu prikopčana na električnu energiju. „Vjerovatno da vlastima još uvijek ne odgovara da ljudi zajedno žive“, ističe predsjednik Regionalnog odbora za povratak, Muhamed Bukva. Radivoje Pejović iz zaseoka Premakuće kaže: „Mi smo tu, otkako znam ja i moj ćaća, uvijek bili dobri. Da sam naišao u pola noći, pijan, trijezan, morao sam svratiti, jer su me zvali: Hajde svrati da popijemo kafu. Ja sam bio ratnik, ali nisam uprljao nigdje ruke”, kaže Radivoje. Ramiz Drlja potvrđuje da su Bošnjaci ostali živi zahvaljujući upravo Pejoviću. Zbog takvih odnosa, mještani ovih sela nemaju hipoteku prošlosti na vratu. No, možda baš zbog toga su i kažnjeni, otpisani od vlasti kojim ne trebaju ovakvi primjeri. „Ovo je sramota svijeta, sramota ovih naših političara, ovih naših vođa. Ako hoće ikakvu multietničnost, ako hoće išta, ima tu. Ali to neće niko, ne vidi nas niko”, kaže Ramiz Drljo u reportaži Radija Slobodna Evropa.
FUJ!!! U julu završavamo i puštamo u promet tunel “1. Mart” i dionicu Drivuša – Gorica, odnosno Zenica jug i modernom autocestom povezujemo Sarajevo i Zenicu, najavio je Ensad Karić 29. maja. Direktor JP Autoceste FBiH dodao je da će puštanjem u promet tunela (kojeg naziva najvećim i najmodernijim u regiji) kao i ove dionice, autocestom konačno biti povezani Sarajevo i Zenica. Puštanje ovog tunela u promet najavljivano je ranije još za juni ove godine, a taj rok je postavljen kada je završena druga faza izgradnje tunela “1. Mart”. To se nije desilo, a i julski rok, koji je pominjao Karić, već je probijen. Nakon što tunel nije otvoren u julu, iz preduzeća Autoceste FBiH su najavili kako će on biti otvoren sredinom augusta, da bi, prema posljednjim informacijama, on trebao biti otvoren tek na kraju ovog mjeseca. S obzirom na činjenicu da je rok za puštanje u promet ovog tunela više puta probijan te da on još uvijek nije otvoren, možemo slobodno reći, zaključuje Istinomjer.ba, da su obećanja Ensada Karića i JP Autocesta FBiH ostala neispunjena. Ko zna s kojim će nas još lažima, u paničnom pokušaju da se pred izbore umile javnosti, uskoro “obradovati” SDP-ovi ljudi. Umjesto da lijepo ćute, kad ih niko ne vuče za jezik, jer od ove vlasti niko više ništa i ne očekuje. To što je brljala tri i po godine, u narednih 45 dana, do izlaska glasača na birališta, nikakvim čudom ne može popraviti, pogotovo sijanjem novih obmana i obećanja bez pokrića. 22. august 2014. Spektar, broj 11 5
KRVOŽEDNO ČOVJEČANSTVO
ČOVJEK JE ČOVJEKU - VUK! Nema mira među crncima i bijelcima, među kršćanima i muslimanima, među bogatima i siromašnima. Rasne, vjerske, kulturne i nacionalne razlike, bar mi to znamo, od prednosti često postaju - bure baruta
Š
areno nije u modi, ako je ikad i bilo. I dok humanisti, idealisti, umjetnici i intelektualci trube kako je različitost ustvari prednost, život govori oprečno. Zar mi nismo tome dobar primjer? Sve se čini, svrha, s mjesta s kojih se ravnaju društvene i druge grbe, da se istaknu razlike i da se, nekad i po svaku cijenu, umanje sličnosti. Da to nije odlika samo “balkanske stoke”, za šta nas mnogi u svijetu smatraju, pokazuju i ovodnevna dešavanja u američkom gradiću Fergusonu.
Lažna idila: Lokalna policija privela je 31 osobu i suzavcem pokušala da rastjera demonstrante koji su protestovali zbog ubistva afroameričkog mladića Majkla Brauna (18) na koga je 9. avgusta pucao bijeli policajac Daren Vilson (28) i to šest puta, a da momak nije pružao nikakav otpor! Drama u Fergusonu sve je veća, uključena je i Federalna policija, a s odmora se vratio i predsjednik Obama. On je rekao da priznaje da u mnogim zajednicama u SAD postoji “jaz nepovjerenja” između lokalnog stanovništva i policije, ukazujući na problem rasne nejednakosti u zemlji. U Fergusonu, inače, od 21 hiljade stanovnika 65 odsto su Afroamerikanci, ali su u lokalnoj policiji zastupljeni sa svega šest procenata. 6 Spektar, broj 11 22. august 2014.
Piše: Vlastimir Mijović
Prosto zbrajanje zla koje kruži ovom planetom, a koje je i nas osvojilo, u krajnjem rezultati donosi - krah!
čista bajka, lažna idila. Neproporcionalnost u predgrađu St. Luisa je, naprimjer, ekstremna. Većina stanovnika su Afroamerikanci, a gradonačelnik je bijelac, jednako kao i pet od šest gradskih odbornika.U policiji radi 50 bijelaca od 53-oje zaposlenih. Neredi koji su izbili zbog toga što je policajac ubio tinejdžera Majkla Brauna su upravo odraz ovakve situacije, procjenjuje američka štampa. A Amerika je, zar ne, uzor lijepog življenja i demokratskog uređenja!
Ferguson nije poseban slučaj, smatraju američke organizacije za ljudska prava. Jer, policija i drugdje olako upotrebljava silu protiv građana tamnije puti. Fergusona u Americi ima mnogo. To pokazuje da je rasna jednakost u ovoj zemlji
Izdani ideali: Iza zavjese civiliziranosti i građanske tolerancije, upravo suprotnu atmosferu imamo i u gotovo svim razvijenijim zemljama svijeta. U Holandiji su svakodnevni ekscesi i pogrde na račun muslimanskog dijela stanovništva, u
“U prevelikom broju zajednica mnogo je mladih obojenih ljudi koji su prepušteni sami sebi i na koje se gleda kao na objekt straha... Oni će vjerovatnije završiti u zatvoru ili pred sudom, nego na univerzitetu ili na nekom dobrom poslu", rekao je američki predsjednik.
Lijevo ljubav (love), desno mržnja (hate)
Novi talas rasne i nacionalne netrpeljivosti
Njemačkoj bi najviše voljeli da se svi Turci “vrate odakle su i došli” (poručivala je to i kancelarka Merkel), o Parizu da ne govorimo. Tamo požar može da bukne svakog časa, kao što je jednom i buknuo prije desetak godina između afričkih doseljenika i bijele, urođeničke vlasti. Šta tek reći za nesređene zemlje. U Iranu, naprimjer, i hrišćanke moraju pokrivati lice, kao muslimanke. Svugdje se život nastoji urediti po mjeri većine, sa malo ili nimalo uvažavanja sugrađana koji su druge boje, vjere, običaja i životnih nazora. U posljednje vrijeme često se govori da je u ljude ušlo nešto ružno. Ne bi se reklo: bilo je toga uvijek, ali današnja medijska brzina takva je da se sve doznaje u trenu. Tako i postajemo svjesni da svijet nije ni blizu lijepim idealima kojim smo se često zalagivali. Ako nije u “idealnoj” Americi, a gdje će biti? O sebi da govorimo, sigurno je suvišno. Sve znamo. Neki događaji samo nam pred očima podebljavaju jaz, nemoral i pokvarenost koja ovdje vlada. U kog Boga se, naprimjer, kunu svećenici koji su
masovnom ubici Dariju Kordiću nedavno priređivali dočeke, po izlasku iz Haga, kao da je u ringu pomeo Muhameda Alija. A on je “samo” ubijao goloruke ljude. Šta očekivati kad i Papa oćuti ovu bruku Katoličke crkve. Nije li to poruka da postoji samo mir u (jednoj) vjeri, nikako u toleranciji i poštivanju drugih i drugačijih.
Svijet nije ni blizu lijepim idealima kojim smo se često zalagivali. Ako nije u “idealnoj” Americi, a gdje će biti... Sudnji dan: Čovjek je čovjeku vuk! To je hiljadama godina stara latinska izreka. Ona se pripisuje izvjesnom Plautu, a označava prirođenu sklonost čovjeka da nanosi zlo drugom čovjeku. Ta krvožednost i neprijateljstvo potiču iz ljudske (zvjerske) prirode. Nažalost, dnevno joj svjedočimo. Ljudi se međusobno glože, države se prave po mjeri većinskog stanovništva, na globalnom nivou stvara se dominacija jačega. Niko nikome ne vjeruje, svako od svakoga zazire. U prošlom broju “Spektra” pod-
sjetili smo na jedno sedam decenija staro proročanstvo da će Stvoritelj uskoro preurediti zemlju, da se na njoj i u njenim ljudima nakupilo previše poganluka. Da će se to jednom dogoditi najavile su i Svete knjige. Zar nam nije suđen Sudnji dan? Kako stoje stvari, mi smo zapravo svjedoci hronike najavljene smrti ovog i ovakvog čovječanstva. Za vjernike u to nema nikakve sumnje: Sudnji dan je najavljen i sigurno će se dogoditi. Ni oni drugi, međutim, nemaju razloga za optimizam. Sila, dominacija, eksploatacija, vjerska i rasna netrpeljivost razgaraju se neumoljivom brzinom. Vučiji zubi keze se na gotovo svakom koraku. Kako ružno, kako glupavo, kako samoubilački! I ko ne vjeruje u religijski princip da se, onaj koji ružno čini, dobrome ne može nadati, može se u to i matematički uvjeriti. Prosto zbrajanje zla koje kruži ovom planetom, a koje je i nas osvojilo, u krajnjem rezultati donosi - krah! Šansa da se ovako nesložni, krvožedni i sebični “preuredimo” sami, prije nego ono što nas je stvorilo uzme stvar u svoje ruke, nažalost je jedva veća od nule. 22. august 2014. Spektar, broj 11 7
DRENKO KORISTOVIĆ: BUNTOVNIK S RAZLOGOM
MORNAR KOJI PRIZIVA OLUJU Glavni zahtjev demonstranata u BiH je da proradi, ali istinski, sistem sudstvo-tužilaštvo-policija, da dobijemo politički neobojeno i istinski neovisno pravosuđe, kaže Koristović
Z
ovu ga Mornar i poznaju ga svi koji, posebno u Sarajevu, učestvuju u akcijama građanskog otpora. Svana miran, ali u njemu sve vri - ubi ga nepravda koju vidi na svakom koraku. Protiv nje se bori učešćem u protestima, pomažući u njihovoj organizaciji, ali i vatrenim “nastupima” na Facebooku, koje redovito završava pokličem: Smrt fašizmu sloboda narodu! Inače potiče iz prosječne porodice u kojoj su zamiješane sve vjere i nacije, pa za sebe kaže da je po nacionalnosti “Bosanac i Hercegovac”. Rođen je na dan izlaska ovog broja “Spektra”, ali 1955. godine, u Sarajevu. Po zanimanju je elektro-monter, a po vokaciji, kako nam je rekao, socijaldemokrata. Sva je moja porodica tog političkog
opredjeljenja, kaže Drenko, ali smatra jako važnim da doda: Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik uništili su socijaldemokratiju u BiH! “Veliki sam titoista i smatram da je, za sve nevolje koje su nas zadesile u posljednjih 24 godine, odnosno još od Titove smrti, glavni krivac nacionalizam, šovinizam i nikad do kroja pobijeđeni fašizam. Posebno se to odnosi na velikosrpski i velikohvatski nacionalizam koji su uvezeni na naše prostore. Zato sam s puškom stao u odbranu moje domovine BiH, smatrajući da je ona domovina svih njenih građana, a nikako niti jednog ponaosob naciona, a posebno pojedinaca.
Kriminalna vlast Kad i zašto ste počeli da učestvujete u javnim protestima?
R azgovarala: Amra Zimić
KORISTOVIĆ: Na proteste sam izašao 7. februara kao nezaposleni i obespravljeni demobilisani borac, kojem su uskraćena sva ljudska, demokratska i egzistencijalna prava. Osjetio sam potrebu da se, makar na ovaj način, suprotstavim ovoj kriminalnoj vlasti, koja je u poslijeratnom periodu provela neviđenu pljačku i
Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik uništili su socijaldemokratiju u Bosni i Hercegovini... koja opstruira napredak u svim segmentima života naših građana. Međunarodna zajednica je izvršila takozvanu pravosudnu reformu, a ustvari su te institucije stavljene pod direktnu kontrolu kriminalnih političkih stranaka sva tri naciona, tako da su otvorena vrata neviđenom poslijeratnom međunarodnom kriminalu. Ubijeđen sam da je međunarodna zajednica duboko uvučena u taj kriminal i pljačkanje međunarodnih, državnih i građanskih sredstava. Zašto su protesti, nekako, utihnuli i sveli se samo na manje grupe građana?
Razočaran pasivnošću akademske zajednice 8 Spektar, broj 11 22. august 2014.
KORISTOVIĆ: Masovni protesti su izraz nezadovoljstva građana
širom BiH kriminalnom vlasti koja svim legalnim i nelegalnim metodama želi ugušiti taj njihov bunt. U to ime se demonstranti inkriminiraju, sudski i policijski gone, zastrašuju, prijeti se otkazima nezadovoljnim radnicima. Sve to utječe na njihov izostanak sa protestnih skupova. Po fakultetima se ucjenjuje i prijeti studentima da ne izlaze na demonstracije. Kriminalne političke hobotnice vrše sve moguće pritiske na građanstvo, sabotirajući tako opravdane demonstracije. Što je najtužnije, sve tri vjerske zajednice, poslije obreda u vjerskim objektima, anatemišu demonstracije i demonstrante.
Beskorisni plenumi Zašto su se dešavali izgredi? KORISTOVIĆ: U početku demonstracija bilo je malo stihijskog djelovanja i loše organizovanosti, ali je takođe bilo ubačenih lica koja su sprovodila u djelo direktive svojih političkih mentora i finansijera. Iz tih razloga ponekad su se dešavale nemile scene. One su dobro isplanirane u centrima kriminalne moći, sve u cilju osporavanja i gušenja opravdanih demonstracija.
Mladi su zainteresovani za demonstracije, ali žele da one budu mnogo jače, znatno žešće i radikalnije... Koji zahtjev Vam je posebno važan? KORISTOVIĆ: Glavni naš zahtjev je da proradi, ali istinski, sistem sudstvo-tužilaštvo-policija, da dobijemo politički neobojeno i istinski neovisno pravosuđe. Da se zatim procesuira sav ratni i poslijeratni kriminal, te da se kazne glavni krivci i vinovnici tog kriminala.
Svakog dana u akciji
Takozvani plenumi nisu dali rezultat. Zašto?
pažnju koju vam ukazuju ili uskraćuju mediji?
KORISTOVIĆ: Plenumi su trebali biti servis koji služi građanima, u cilju kanalisanja, koncentracije i usmjeravanja zahtjeva građana prema vladi. No, u mnogim slučajevima, a posebno u Sarajevu, ljudi iz organizacionog odbora plenuma su izdali ljude ili su zakazali u svojoj ulozi, dok su, s druge strane, mnoge pametne, mlade i poštene ljude zaobišli ili potpuno ignorisali. Stekao sam dojam da je tim plenumima jedina uloga bilo gušenje i slabljenje oštrice demonstracija.
KORISTOVIĆ: Pojedine Facebook grupe su dobre i konstruktivne, ali ima i takvih koje služe za ličnu promociju i mešetarenje uskog kruga ljudi iz nevladinih organizacija. Mediji, pogotovo javni servisi, ne mogu se pohvaliti profesionalnim izvještavanjem i nisu neovisni, jer su pod političkom i kriminalnom kontrolom, kao i sudstvo.
Često idete “u goste” demonstrantima u drugim gradovima. Kako teče ta vrsta udruživanja? KORISTOVIĆ: Saradnja izmedu gradova (Tešanj, Zavidovići, Mostar, Srebrenik, Tuzla, Bugojno...) je solidna. Saradnja neformalnih grupa je dobra, jedni drugima idemo kao podrška kad se izvode protestne akcije u pojedinim gradovima. Ograničavajući faktor je novac, jer sve te odlaske sami financiramo.
Mladi će se probuditi Ima li koristi od diskusija na Facebooku i kako ocjenjujete
Zašto su mladi pasivni? KORISTOVIĆ: Mladi su zainteresovani za demonstracije, ali žele da one budu mnogo jače, znatno žešće i radikalnije. Sa tim izjavama i komentarima mladih susrećem se svaki dan na ulici. Mislim da će kod njih doći do buđenja i većeg aktivizma, jer oni, u suštini, najviše gube u okakvoj državi. Zašto izostaje podrška intelektulaca? Posebno je razočaravajuće ponašanje akademske zajednice i intelektualaca, jer su pokazali jalovost i mirenje sa postojećim stanjem. Neka ih je, zbog toga sram! 22. august 2014. Spektar, broj 11 9
KOLIKO KOŠTA SMRT ŠEST SINOVA
GOLGOTA HAVE TATAREVIĆ Vlasti Republike Srpske smatrale su da je sasvim fer i pošteno dati nani Havi 150 KM kao civilnoj žrtvi rata. To im dođe otprilike dvadeset i kusur maraka po likvidiranom djetetu...
H
avi Tatarević, povratnici u selo Zecovi kod Prijedora, u ratu je ubijeno šest sinova i muž. Godinama je Hava primala pomoć u iznosu od 150 maraka, od institucija Republike Srpske, kao civilna žrtva rata, ali sada joj je ta pomoć ukinuta. Hava se žalila, no žalba je odbijena i predmet je vraćen prvostepenom organu. Može li sramnije, nehumanije, užasnije? Može. Prije svega, kakvu pomoć je primala nana Hava od vlasti ? Kakvu novčanu pomoć može dobiti osoba koja je u jednom danu ostala bez šest sinova i muža? Kakvu satisfakciju može imati Hava, koja je opet u jednom danu, nakon 22 godine, ukopala posmrtne ostatke svoje djece, koja su pronađena u
Predizborni nacionalizam nalaže da se još malo rovari po Havinim ranama i ranama njenih sapatnika iz okoline Prijedora koji su izgubili svoje najmilije... Tomašici kod Prijedora? Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata. Zdravi razum: Kako se nani Havi odužila Republika Srpska, u čije ime su zločinci uništili živote njene djece i supruga? Pa, vlasti i njeni 10 Spektar, broj 11 22. august 2014.
izvršni i zakonodavni organi smatrali su da je sasvim fer i pošteno dati nani Havi 150 KM kao civilnoj žrtvi rata. To im dođe otprilike
Piše: Dragan Bursać koja je sačuvala zdrav razum, da ne može živjeti od 150 maraka. No, zaskočile su je institucije entiteta, istog onog u čije ime su
Hava Tatarević
dvadeset i kusur maraka po likvidiranom djetetu. Hava Tatarević, povratnica, majka stradalnica, koja je od vlasti davno zaboravljeni slučaj i koju su mediji gurnuli pod tepih ubivši joj tako ćutanjem po drugi put djecu i muža, priupitala je i zamolila te iste vlasti da joj povećaju iznos sramote koja se zove pomoć. Računala je Hava, izgleda jedina u ovom sporu
djeca pobijena, istog onog u koji se Hava vratila. Zaskočile su je svojim resornim ministarstvom i pravosuđem, koje je promptno i "nezavisno" ukinulo i onu bruku od 150 maraka. Zašto? Pa, Ministarstvo rada i boračkoinvalidske zaštite nije posve sigurno da li su maloljetna i golobrada djeca pobijena 92' godine baš
civilne žrtve rata. "Eksperti" nekako sumnjaju u grobnicu sa skeletima i ostacima djece. Sumnjaju u njihove dronjke pamučne koji su pronađeni u Tomašici. Sumnjaju dalje tzv. ljudi iz Ministarstva da to nije ratni zločin, nego da su Havinu djecu ubili neki poremećeni civili. Da su poremećeni, jesu. Ali naoružanu, uniformisanu formaciju željnu krvi, koja je 23. jula odvela čitavu Havinu porodicu u nepoznato, nikako ne možemo zvati civilima. Bezobzirna igra: Mi ne možemo, ali povampireni predizborni nacionalizam nalaže da se još malo rovari po Havinim ranama i ranama njenih sapatnika iz okoline Prijedora koji su izgubili svoje najmilije. Pravosudni sistem i resorno Ministarstvo kanda pretpostavljaju da je riječ o kakvim uvježbanim komandosima koji su u nekoj antiterosrističkoj akciji likvidirani, a ne o golorukoj, vezanoj djeci. Džaba zdrav razum, džaba bilo kakav razum u situaciji kad majci, koja je prije samo mjesec dana ukopala kosti svoje djece, odričete
U ovoj BiH, počinjeni su najgnusniji zločini na svakom ćošku, u svakom narodu, u ime "onog drugog". Nana Hava stoji kao najeklatantniji primjer odnosa vlasti prema stradalnicima... pravo na legalnu nadoknadu. Kažem legalnu, jer samo takva može biti. Pravičnost i pravdu ovdje pominjati, u najmanju ruku je neumjesno. Ali ta i takva "pravda i pravičnost" upravo se bezobzirno poigravaju onim što se samo zove životom Have Tatarević. Kao lešinari, poigravaju se sudbinom i egzistencijom Have Tatarević,
Šest mrtvih glava nane Have
određuju smiješne brojke, a onda i njih tako jadne i mizerne dokidaju. Ovaj emotivno obogaljeni pir institucija ima još jednu pouku i poruku za sve povratnike, koja urliče svojom transparentnošću Niste dobro došli! Jer, ako za ženu koja je izgubila sedmoro najbližih nema pravne satisfakcije, niti ekonomske egzistencije, šta da očekujete vi ostali koji ste izgubili "samo" dvoje, troje, četvoro svojih??? Kakvom se životu nadate povratnici u RS??? I šta da očekuje narod u toj Republici Srpskoj, u kojoj 90% istog nije čulo za nanu Havu? Što od sopstvene gluhoće, što od medijskog sljepila. Hava Tatarević sa svojom subinom ne postoji na medijskom nebu. Zašto pisati o ženi koja je izgubila šest sinova i muža, dobila "basnoslovnih" 150 maraka, pa ostala i bez toga, kad limun poskupljuje, Ceca pjeva, a Dodik posjećuje Guču?! I zašto uopšte čudi muk nad ovim umobolnim vaganjem i procjenjivanjem kostiju, kad u ovom prokletom bosanskohercegovačkom trouglu pola ljudi nije u stanju da izgovori riječ "denacifikacija", a kamoli da se zamisli nad
činjenicom šta ista riječ znači i zašto taj proces nije proveden. U ovoj BiH, počinjeni su najgnusniji zločini na svakom ćošku, u svakom narodu, u ime "onog drugog". Nana Hava stoji kao najeklatantniji primjer odnosa vlasti prema stradalnicima. Pranje ruku: I tako je Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, namjesto dodjele nacionalne penzije, opralo pilatovski ruke i nad Havom i njenim selom, u kome je pobijeno najviše djece u odnosu na ukupan broj stanovnika i oskrnavilo pravdu i pravičnost. Opet i po ko zna koji put. A ja ću, po ko zna koji put, ponoviti - Hava Tatarević je izgubila Muharema, Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada. Konkretni počinioci ovog zločina NIKADA nisu odgovarali. I kako sada stvari stoje, i neće. Mene obuzima gnijev pomiješan sa sramotom. Užas i nepravda u bolesnom svijetu tjeraju me da urličem. Ali šta Hava Tatarević ima od svega toga u ovoj dolini suza gdje joj vlast bez i trunke empatije stavlja so na rane, koje nikada neće zacijeliti? (buka.ba) 22. august 2014. Spektar, broj 11 11
SPOMEN-PLOČA RATKU MLADIĆU
LAŽIRANJE SRAMNE ISTORIJE
Ploča koja veliča Mladića nastavak je genocida koji, kako ga je definirao autor tog pojma, Raphael Lemkin, ima dvije faze: prvu - uništavanje nacionalnih karakteristika potlačene skupine, i drugu - nametanje nacionalnih karakteristika tlačitelja
U
junu je na brdima iznad Sarajeva postavljena spomen-ploča u čast Ratku Mladiću. Kada sam se vratio iz Srebrenice, gdje sam svjedočio 19. godišnjici ukopa žrtava genocida 11. jula, imao sam plan da pronađem tu spomen-ploču. Morao sam je vidjeti, kako se kaže, svojim očima. Spomen-ploča se nalazi, kao i park, na Vracama, odmah iznad Grbavice. Ploča je postavljena na zidu koji okružuje Spomen-park Vraca, park koji odaje počast građanima Sarajeva koji su poginuli tokom Drugog svjetskog rata. Ružna obilježja: Dok se automobilom penjete ulicom Derviša Num12 Spektar, broj 11 22. august 2014.
ića iznad Grbavice, znak na cesti vas obavještava da izlazite iz Kantona Sarajevo, a drugi znak da ulazite u grad Istočno Sarajevo, koji se nalazi u Republici Srpskoj. Ploča se nalazi na lijevoj strani ceste, samo 50 metara dalje. Ona veliča optuženog za ratne zločine koji je kao dio „sveobuhvatnog
Ovo je brutalna provokacija usmjerena prema svim Bošnjacima i nesrpskom stanovništvu i, s obzirom na lokaciju, uvreda sjećanja na žrtve opsade Sarajeva...
zajedničkog zločinačkog poduhvata“ nastojao „širiti teror među civilnim stanovništvom Sarajeva putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja“. Ta spomen-ploča u čast Mladiću je brutalna provokacija usmjerena prema svim Bošnjacima i nesrpskom stanovništvu i, s obzirom na lokaciju, to je uvreda sjećanja na one koji su bili žrtve opsade Sarajeva, opsade u kojoj je ubijeno više od 11.500 ljudi, uključujući stotine djece. Spomen-ploča Mladiću zauzima svoje mjesto u tradiciji koja uključuje i veličanje Gavrila Principa, koji je, prema mišljenju bosanskih
Srba, bio heroj i borac za slobodu. Park i spomenik u čast Principu nedavno su podignuti, također, u Istočnom Sarajevu. Nedavno podignuti spomenici Mladiću i Principu podsjećaju nas na činjenicu da je nesrpsko stanovništvo u Republici Srpskoj, koje je preživjelo genocid, frustrirano svojim nastojanjima da postave svoja spomen-obilježja u znak sjećanja na žrtve. Naprimjer, u Višegradu je vlast bosanskih Srba zaprijetila da će uništiti ili ukloniti takve spomenike na privatnom muslimanskom groblju, a onda su 23. januara 2014. godine silom ušli u groblje pod teškom policijskom zaštitom i smrvili riječ „genocid“ na kamenom spomeniku.
U Prijedoru, Foči, Višegradu... Preživjelim Bošnjacima je zabranjeno podizanje spomen-obilježja na mjestima koncentracionih logora i mjestima silovanja Dvije faze: U Prijedoru i Foči preživjelima je zabranjeno podizanje spomen-obilježja na mjestima koncentracionih logora i mjestima silovanja. Štaviše, spomenici Mladiću i Principu se, naprimjer, ne bi trebali shvatiti samo kao dio „protivnarativa“ bosanskih Srba, kao da obilježja predstavljaju „jednu stranu“, dok druga strana (ili strane) imaju svoje vlastite narative. Tvrditi da postoje dva ili tri ekvivalentna narativa podsjeća na procjenu tokom genocida da su postojale dvije ili tri zaraćene strane čiji su nasilni činovi moralno ekvivalentni. Takva procjena je bila moralno nepodnošljiva, jer je bila izdaja istine i zato što je doprinosila politici neintervencije i nedjelovanja
Jedan od sarajevskih “podviga” Mladićeve vojske
međunarodne zajednice - nedjelovanja koje je na kraju dovelo do genocida u Srebrenici. Ploča koja veliča Mladića može se posmatrati, što je najvažnije, kao ništa više nego nastavak genocida koji je počinjen u periodu 1992 - 1995. Raphael Lemkin, koji je skovao pojam „genocid“, napisao je da genocid ima dvije faze: „prvu uništavanje nacionalnih karakteristika potlačene skupine i drugu nametanje nacionalnih karakteristika tlačitelja“. Spomen-ploča u čast Ratku Mladiću je upravo takvo nametanje koje uključuje javno veličanje čovjeka koji je odgovoran za toliku patnju, bez brige za osjećaje preživjelih, bez srama i bez osjećaja čovječnosti. Nametanje nacionalnog obrasca genocidnog tlačitelja pretpostavlja da je prva faza genocida uspješno ostvarena. Pasivni OHR: Možda nigdje nije očigledniji poriv da se nametne separatistička kultura genocida nego u Višegradu gdje su, nakon što je uklonjena riječ genocid sa spomenika, lokalne vlasti željele srušiti kuću u Pionirskoj ulici, gdje su živi spaljeni gotovo 60 žena, djece i starijih
osoba. Oni žele uništiti kuću kako bi izbrisali tragove gnusnih zločina, da preoblikuju krajolik i promijene historiju kako bi rekli da se to nikada nije dogodilo. Sve ovo povlači pitanje zašto je međunarodna zajednica, a posebno Ured visokog predstavnika u Sarajevu, dopustila takve provokativne geste i diskriminatornu politiku u društvu kojem su potrebni putevi koji vode ka pravdi, pomirenju i ozdravljenju. Ovo sigurno nije vrijeme za nedjelovanje koje bi zadovoljilo ultranacionalističke politike i kulturne prakse koje predstavljaju ništa manje nego nastavak genocida. Visoki predstavnik treba sada djelovati i zabraniti poricanje genocida kao i veličanje ratnih zločinaca. To bi bile samo dvije inicijative na koje bi Visoki predstavnik trebao odmah obratiti pažnju kako bi postavio Bosnu i Hercegovinu na put da postane ujedinjena multikulturalna nacija, kao i dio Evropske unije. Nedjelovanje bi bilo jednako saučesništvu u genocidu koji traje, kaže na kraju svog napisa profesor filozofije na američkom Southern Connecticut State University. David Pettigrew 22. august 2014. Spektar, broj 11 13
RAZGOVOR: FRA IVAN ŠARČEVIĆ
VJERSKI SLUŽBENICI ŽELE POLITIČKU MOĆ
Profesor na Franjevačkoj teologiji smatra da svećenici nemaju mnogo političkog uticaja na narod, baš zbog toga što je iza rata bilo toliko agitacije u kojoj je izgubljeno vjerničko-moralna dimenzija u susretu s politikom
F
ra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, otvoreno je za Radio Slobodna Evropa govorio o predizbornoj kampanji koja se nerijetko vodi iz vjerskih institucija. Ne smatra je dobrom prije svega zato što, kaže on, vjerski službenici žele ostvariti političku moć.
Nacionalno udvaranje Fra Ivan kaže da su ljudi u BiH socijalno poniženi, a da je snaga u mladima koji moraju svojim obrazovanjem ustati protiv ovakve politike, pa čak i protiv svojih profesora, koji ih pod krinkom lažnog patriotizma zatiru u nacionalne torove. 14 Spektar, broj 11 22. august 2014.
RSE: Za dva mjeseca u BiH slijede nam izbori. Neki analitičari kažu da će doći do potpunog nacionalnog raslojavanja, dok drugi opet smatraju da su građani više nezainteresirani da izlaze na izbore zbog stanja u kojem živimo. Kako vi gledate na predstojeće izbore? Što nam oni mogu donijeti?
Ono čega se ja pribojavam jeste nemogućnost pronalaženja zajedničke političke opcije koja bi ujedinila čak i te nacionalne, da ne kažem nacionalističke, stranke...
Šarčević: Ono čega se ja pribojavam jeste nemogućnost pronalaženja zajedničke političke opcije koja bi ujedinila čak i te nacionalne, da ne kažem nacionalističke, stranke. Ne bude li se to sada dogodilo, mi na proljeće imamom proteste. I čega se ja tu bojim? Ja se ne bojim tih protesta, oni su u određenom smislu potrebni. Ja nisam za nasilne proteste, nego se bojim da će mešetari politički kakva je ova zemlja po svojoj suštini plurietnička, plurireligijska - te proteste socijalne kanalizirati izmanipulirati u nacionalne sukobe. Ja se bojim samo da će sve što se bude radilo ići u tome smislu i da će se sve
stranke u tome smislu udvarati nacionalističkim konceptima. RSE: Novina ovih izbora je izravno sudjelovanje bivših vjerskih poglavara u utrci za vlašću. Tu je i neizbježna povezanost političkih i vjerskih dužnosnika. Hoće li nam takve okolnosti donijeti još izraženije agitiranje vjerskih poglavara u džamijama i crkvama? Šarčević: Ja ne vjerujem da će u cjelini biti toliko izražena ta sprega između trona i oltara. Mislim više da će se pluralizirati scena, ali da će se u tome smislu radikalizirati i zaoštriti i da će biti ljudi koji će baš iz religijskih zajednica onda i agitirati za neke ljude.
Ono čega se ja sada najviše bojim je da osjećam da su mladi ljudi nacionalističkiji nego stariji, i to me onako unutarnje poražava. Volio bih da oni iziđu iz tih torova... Vi ste spomenuli da ima nekih. To je na prvom mjestu reis Cerić. Ali mislim da je prošlo vrijeme da se može utjecati, što se kolikvijalno govori, na narod. Više svećenici nemaju mnogo političkog uticaja na narod, baš zbog toga što je iza rata bilo toliko agitacije i baš zato što je izgubljeno ta vjerničko-moralna dimenzija u susretu s politikom.
Složeno vrijeme RSE: I ako bude, po vama, kako se to onda može tumačiti - kao briga za vjernike ili su po srijedi neki drugi interesi? Šarčević: Kad se radi o našoj politici ovdje, u našem društvu koje je pretpolitičko i zato su to često nezrele politike i zato je to često
Fran Ivan Šarčević
traženje vlastite promocije ili koristi ili ugleda. To je jedan od teških problema čovjekovih o kojemu su pisali mnogi, to je pitanje vlasti i moći, tako da ne vidim da će angažiranjem nekoga religijskog službenika doći do bolje vjere, pa i do bolje politike. Ja mislim da se mi nalazimo u jednom vrlo složenom vremenu u kojem nema izgrađene političke kulture. Djelovanje iz vjere je doista rijetkost.
Izazov mladosti RSE: Narod u BiH proživljava veoma teške trenutke. Ljudi ovdje žive u potpunom siromaštvu, kako ekonomskom tako i u onom duhovnom. Ne događa se ništa. Nema nekog impulsa koji bi dao naznaku za bolje sutra. Što iz svega toga može proizaći? Šarčević: Ono što samom sebi zapravo odgovaram stalno, i to već traje otkako malo svjesnije želim živjeti u svojoj vlastitoj zemlji, u svom vlastitom društvu, jeste da koliko god je moguće kontroliram
svoje vlastito nasilje, da ne upadnem u kolektivne mržnje, da ne upadnem u religijsku isključivost i da čestito i pošteno barem u tom svom malom krugu radim i da budem javno angažiran i da ustanem protiv zla, koje je često pod krinkom dobra, i da se ne dopusti da to zlo pobijedi. Ja bih to predložio svima, pogotovo mladim ljudima - da je u ovakvim situacijama krajnje krize jako dobro da se posvete studiju, čak i onda kad su njihovi profesori ili učitelji nacionalistički obojeni i kad stvaraju samo udvorice i ljude skraćene pameti i znanja koji se udvaraju i koji imaju tzv. lažnu patriotsku antropologiju. Jer ono čega se ja sada najviše bojim je da osjećam da su mladi ljudi nacionalističkiji nego stariji, i to me onako unutarnje poražava. Volio bih da oni iziđu iz tih torova, iz tih uskoća, da postanu doista građani čitave BiH, građani Europe, građani svijeta - kroz svoje obrazovanje, kroz svoju ljudsku moralnost i kroz tu svoju hrabrost da ne dopuste da im oduzmu budućnost. Maja Nikolić 22. august 2014. Spektar, broj 11 15
NIJEMCI GURAJU NAPRIJED
STRANI INVESTITORI (NI)SU ZADOVOLJNI
N
Iako se čude našoj sporosti, komplikovanim procedurama i političkim komplikacijama, 75 posto njemačkih firmi koje su investirale u BiH kažu da bi to ponovo učinile...
jemačka je glavni vanjskotrgovinski partner BiH. Brojne njemačke firme su otvorile pogone u toj zemlji. „Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, uvijek se na nju vraća”. Ova poslovica bi se mogla primijeniti i na njemačke privrednike koji su aktivni u BiH. “Većina ih je zadovoljna ostvarenim poslovnim rezultatima”, kaže Anja Quiring iz Odbora za istok u Udruženju njemačkih privrednika. “U periodu od 2012. do 2013. ostvarili smo rast trgovinskog prometa između Njemačke i BiH za 4 odsto. Sa 1,3 milijarde eura takvog prometa Njemačka je najvažniji vanjskotrgovinski partner BiH.” Šuma propisa: Quiring kaže da BiH ima velike potencijale u branšama poput autoindustrije, odnosno isporuke dijelova za 16 Spektar, broj 11 22. august 2014.
automobile, drvne i metaloprerađivačke industrije, ali i da postoje mogućnosti za razvoj usluga u informatičkoj branši. “Četrnaest različitih vlada, svaka sa
BiH ima velike potencijale u branšama poput autoindustrije, odnosno isporuke dijelova za automobile, drvne i metaloprerađivačke industrije... svojim propisima, sigurno su najveća prepreka većim investicijama njemačkih biznismena”, kaže Alexander Märdian, šef Delegacije njemačke privrede u BiH. Glomazan i neefikasan birokratski aparat je ono što predstavlja najveći problem. “Kada želite da pokrenete firmu, ili je već imate u BiH, onda se
nadležnosti za tu firmu protežu od lokalnih, preko kantonalnih i entitetskih pa do državnih vlasti. Često se ne zna ko je za šta zadužen, ili se nadležnosti preklapaju. Pri svemu tome, BiH uopšte nema loše zakone, jedino uopšte nije definisano ko je zadužen da sprovodi pojedine odredbe iz njih.” Njemačkim firmama u BiH potrebna je gomila raznih dozvola, ali one nemaju partnera u vlasti kojem bi mogle da se obrate, nema nikoga ko može da ih uputi. Stoga je vrlo važno da investitori dobro razmisle o tome gdje žele da podignu fabriku. Postoje opštine koje su izuzetno susretljive prema investitorima. “Opštine Tešanj, Teslić, Žepče, pa i Kakanj, Čitluk, Laktaši i Banjaluka – sve su to područja gdje lokalne vlasti ulažu velike napore da se investitorima nađu pri ruci i
pomažu im u borbi kroz birokratske prepreke”, kaže Märdian: „Lokalne zajednice su vrlo kooperativne. Načelnici opština imaju mnogo veću odgovornost prema narodu. Više strukture vlasti kao da su potpuno odvojene od običnog života.” Težak početak: Kroz birokratsku šumu morao je da se probija i Horst Eisenacher, menadžer firme Veritas AG koja proizvodi dijelove za automobile. Kada je 2010. njegova firma odlučila da prebaci dio proizvodnje iz Mađarske u BiH, prvi problemi su nastali već kada je pokuša da dobije dozvolu boravka. “Srećom sam imao poznanicu koja je radila za Bundeswehr i imala je iskustva u tome. Ona me onda vodila od vrata do vrata dok nisam dobio dozvolu.” Šest mjeseci kasnije, firma još uvijek nije dobila sve potrebne papire, a njegova dozvola boravka i rada u BiH je istekla.
Anja Quiring
“Očekivao sam, kao u Njemačkoj, da mi jednostavno produže postojeću dozvolu, pa imaju cijeli moj dosije. Međutim, morao sam ponovo da prolazim cijelu proceduru ispočetka, kao da me vide prvi put.” Njemački privrednici s kojima smo razgovarali stoga preporučuju angažovanje lokalne advokatske kancelarije ili pronalazak
Alexander Märdian
poslovnog partnera unutar BiH. Oni mnogo bolje poznaju procedure i mogu da budu od velike pomoći. Kineska šansa: Prema rezultatima nekih istraživanja u Njemačkoj, skoro svaki peti biznismen koji je otvorio pogon u Kini razmišlja da se povuče. Plate radnika su i tamo porasle, troškovi transporta također, a mnogi biznismeni se žale na “nelojalnost radnika”. Da li je to šansa za BiH? “Kada smo se odlučili da prebacimo proizvodnju u BiH, znali smo da region Sarajeva ima tradiciju u proizvodnji autodijelova za VW. Znali smo i da tamo ima dosta nezaposlenih. Poslije se ispostavilo da su ti ljudi već bili odlično obučeni za rad”, prenosi Eisenacher. Veritas AG danas u Rajlovcu kod Sarajeva zapošljava 150 radnika. Planirano je proširenje proizvodnje, uvođenje novih proizvodnih linija i zapošljavanje novih ljudi. Ipak, šta je sa investitorima koji ne znaju za tradicionalno jake branše u BiH? “Trenutno je tako da je čista slučajnost kada neki njemački investitor odluči da dođe u BiH”, kaže Alexander Märdian. „BiH jedva da se reklamira u inostranstvu kao mjesto za investicije. Postoje državne agencije za strana ulaganja, postoji Vanjskotrgovačka komora. Međutim, svi oni imaju
previše zaposlenih koji premalo mogu da se bave svojim poslom, jer nemaju sredstava. To je problem koji mora da se riješi na državnom nivou. BiH nema koherentnu privrednu politiku, ni na državnom, ni na entitetskom, pa ni na kantonalnom nivou.” BiH danas stoji u žestokoj konkurenciji za privlačenje stranih investitora, ne samo sa manje razvijenim članicama EU, poput Bugarske, Rumunije, pa i Hrvatske, nego i sa drugim zemljama u regionu. Anja Quiring ističe da investitori mogu da biraju i da mnogo toga zavisi od stava vlasti prema njima: “Oni kažu: Zašto bih išao u zemlju
Načelnici opština imaju mnogo veću odgovornost prema narodu. Više strukture vlasti kao da su potpuno odvojene od običnog života... gdje političari nisu u stanju da donesu bilo kakvu odluku? Za početak, BiH mora dobiti efikasne vlasti.” Pozitivne poruke: I pored svih problema s birokratijom, pa i sa korupcijom, njemački privrednici koji su već aktivni u BiH su uglavnom zadovoljni. Prema jednom istraživanju, 75% poduzetnika koji su investirali u BiH, ponovo bi to učinilo. Trenutno je u BiH aktivno nešto više od 150 njemačkih firmi. Potvrđuje se pravilo da jedan investitor privlači druge. “Naši poslovni partneri u Njemačkoj su se raspitivali kakva su naša iskustva”, kaže Horst Eisenacher: “Kada smo im govorili o našem poslovnom uspjehu i oni su odlučili da pokušaju organizovati proizvodnju u Rajlovcu. Konkretno, radi se o jednoj firmi koja se bavi montažom elektrouređaja.” Azer Slanjankić/DW 22. august 2014. Spektar, broj 11 17
NA VRH JEZIKA
ŠTA JE UMJETNOST, A ŠTA JE LJUBAV?
Kažu da je ta istospolna ljubav danas vrlo moderna stvar i da je gej lobi najjači lobi u svijetu. Čak su i Mujo i Suljo iz našeg vica pristali da budu geje. To je pravi dokaz toga...
U
potrazi za nečim drugačijim od ove naše uboge svakodnevnice, prihvatih poziv za ljetovanje na moru, na otoku, kod francusko-belgijske književnice, članice francuske Akademije nauka, Margarit Jursenar. Pročitah usput njenu knjigu „Hadrijanovi memoari“, da se ne obrukam. Sreća pa je njena draga i životna
saputnica, američka profa Grejs Frik, talaheknula, pa mogu nesmetano uživati u njenom društvu i odmarati bez ljubomornih, gotovo patološko-posesivnih lezbejskih scena. Pozvah ja i velikog mog frenda Thomasa Mana, njemačkog pisca, nobelovca, vrlo oženjenog lika sa šestero djece, da nam se pridruži,
Piše: Sanja Ljubičić čisto da me ne bude strah i da malo zamantava Jursenarku. Ipak sam ja iz Bosne. Nas svako povremeno „tresne“, da li u glavu ili u nešto drugo, nije bitno. Valja se meni obezbjediti da se čiste, neokaljane stražnjice vratim u Bosnu i da me, ne daj Bože, zbog „nesebičnosti“ neki bosanski puritanac dobro ne
Valja se meni obezbjediti da se čiste, neokaljane stražnjice vratim u Bosnu i da me, ne daj Bože, zbog „nesebičnosti“ neki bosanski puritanac dobro ne premlati pri povratku i kaže da treba istrijebiti sve gejove... premlati pri povratku i kaže da treba istrijebiti sve gejove. Ja bih radije preselila i odselila sve „gejane“ koji su šljegli ovdje ali, treba širiti ljubav. No, ako bi to bilo iz umjetničkih pobuda i donijelo određene materijalne i druge satisfakcije meni i mom napaćenom narodu, pristala bih ja na taj sveti, estetsko umjetnički čin sa Jursenarkom, te makar i sa pokojom šljivom na glavi Bosnom hodala. Francuska Akdemija nauka 18 Spektar, broj 11 22. august 2014.
je ipak francuska Akademija nauka i Margarit je ipak Margarit. I ona voli zumbule kao i ja, te imamo nešto zajedničko. A kažu da je ta istospolna ljubav danas vrlo moderna stvar i da je gej lobi najjači lobi u svijetu. Čak su i Mujo i Suljo iz našeg vica pristali da budu geje. To je pravi dokaz toga. Dočeka nas dvoje Margarita baš lijepo. Gledam je, obična žena, kao i svi drugi ljudi. Ni po čemu se ne razlikuje, osim po pameti i talentu od ostalih. Niti skače na mene, niti me napastvuje, niti se ljubi, niti liči na muškarca, otmjenih je i uglađenih pokreta. Prrijatnog glasa, ljubazna. Ja sve virim ima li išta na njoj nenormalno? Pa gledam kako hoda, vidim normalno, kako je obučena, lijepo, kao svaka žena sa dobrim ukusom koja preferira lijepo. Ima li išta bizarno na njoj? Nema. Vidim ja da je i Tomas Man kuži onako ispod oka, a ja mislim nabešao ti šestero djece, dobro se kamuflirao brakom, ženom i djecom, kao neki naši ovdje, da im imena ne spominjem, jer bi prošla gore od onih mlatitelja gejova u sred Sarajeva. Postade on meni sumnjiv jer se raspriča sa Margarit o liku iz njenog romana, rimskom Imperatoru Hadrijanu i njegovoj ljubavi spram mladića Antinoja. Ona njemu Hadrijana, on njoj, ne mogavši više bez uzbuđenja slušati i zamišljati Hadrijana, velikog vođu na umoru, pljus u lice, nedžentmlenski, primitivno, grubo, trudeći sa de ne bude gejovski, svoj roman „Smrt u Veneciji“. Poče on intelektualno onanisati nad svojim likovima u tom romanu, piscu Ašenbahu opsjednutom apsolutnom ljepotom dječaka Tađua. Pa onda njih dvoje malo o idealima grčke ljepote, rimske. Spomenuše oni i velikog
Mikelanđela, slikara i kipara, i još brdo velikana u svim vrstama umjetnosti. Jao koliko gejova i gejovica u svijetu, a najveći umjetnici, objasniše oni meni. A zato je u Hrvatskoj nedavno dozvoljeno partnerstvo istospolne zajednice i prijavilo se već pet parova da se vjenčaju. Hoće Hrvatska da bude u trendu i da bude u najjačem svjetskom lobiju. Tako ćemo i mi u Bosni, kad jednom uđemo u EU, obradovati roditelje saznjanem da su im se djeca napokon udala, vjenčala i da
Spomenuše i velikog Mikelanđela, slikara i kipara, i još brdo velikana u svim vrstama umjetnosti. Jao koliko gejova i gejovica u svijetu, a najveći umjetnici... napušataju toplinu doma svog, odlazeći u naručja drugih tata i mama koji se samo drukčije zovu – partneri u istospolnoj zajednici, odvalih ja glasno i primitivno do srži. Zgrožena mojim iskazom, Jursenarka reče: Vi mislite da sam tražila majku u mojoj Grejs Frik? Mislim, jok nisi, mamu nisi ni
upoznala, umrla ti je kad si imala deset dana. A šta je u ostalim slučajevima? Nije homoseksualna orijentacija uvjetovana nekom relacijom između oca i majke i inspirirajućom figurom u djetinjstvu reče Thomas Man? Ma, ti pedofiličaru stari - ušuti! Onanišeš nad dječakom na sto strana romana u ime apsolutne ljepote i umjetnosti? Rekoše mi da pojma nemam šta je umjetnost, šta je ljubav, šta je eros, estetsko, šta je suptilnost, čulnost? Uvrijediše me da nikad neću biti umjetnik i spoznati izvornu ljubav te stvoriti u ime nje kolosalno umjetničko djelo, poput njih dvoje. I pored osporavanja mog umjetničkog senzibilteta i talenta, zamantaše oni mene i nakon dužeg vremena bi mi zanimljivo. Bi nešto drukčije, novo. Veliki pisci pored mene. Otvorenih očiju počeh razmišljati o istospolnoj ljubavi, ali im ne priznadoh što mislim o tome. Samo im rekoh da u Bosni ima stanovitih „poteškoća“ kada si općenito „drukčiji“, a tek „drukčiji u seksualnom opredjeljenju“?! Ima li to ikakve veze sa umjetnošću, upitah se? I šta je umjetnost, a šta je ljubav? 22. august 2014. Spektar, broj 11 19
RE^ENO
UPAM]ENO
USPJEŠNA MISIJA
Je li rat ubitačan ili blagotvoran – ovisi o prilikama i stranama. n G. W. F. Hegel Čovjek ne može biti slobodan ako ne vlada sobom. n Epiktet Prava ljubav je sazrijevanje prijateljstva. Ako želite s nekim biti u pravoj vezi, prvo ćete biti dobri prijatelji. n Hugh Walpoe Ako ne uživate u onome što se upravo sada događa, to znači da živite u prošlosti i da ste samo napola živi. n Don Miguel Ruiz Moj savjet je da se oženite; ako nađete dobru ženu, biti ćete sretni, ako ne, postat ćete filozof. n Sokrat Voda je srž svega, jer voda je sve i sve se u vodu vraća. n Tales Radost donosi sigurnost, zavist donosi usamljenost. n John Marks Templeton Ako si rob, ne možeš biti prijatelj. Ako si tiranin, ne možeš imati prijatelje. n Friedrich Wilhelm Nietzsche Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje. n Aristotel Duševne bolesti jednako nastaju od mlakosti kao i od prevelike ravnodušnosti. n Sv. Ignacije Loyolski Misiju ne može, a i ne smije stvarati niko drugi osim ljudi koji će potom u cijelosti preuzimati odgovornost za njezinu provedbu. n Jack Welch 20 Spektar, broj 11 22. august 2014.
Kapsula Cygnus, bez ljudske posade, koja je u prošle sedmice napustila Međunarodnu svemirsku stanicu (ISS), pošto je ispunila svoju zadaću dopreme namirnica i opreme za šestoricu astronauta, raspala se pri ulasku u Zemljinu atmosferu, kao što je bilo planirano. Kapsula je dva dana samostalno bila u orbiti. Posada na ISS-u je gledala kako se Cygnus udaljava i na društvenoj mreži Twitteru objavila snimke kapsule koja se raspada. Ruski astronaut Maksim Surajev je snimio tu nevjerojatnu fotografiju Cygnusa koji se raspada na svom povratku. Kapsula je prevozila više od 1.600 kg tereta, uglavnom polugotovu hranu za astronaute ISS-a, ali i satelite za posmatranje Zemlje i opremu za naučno istraživanje. Misija je dio ugovora vrijednog milijardu dolara, potpisanog s Američkom svemirskom agencijom (NASA).
Prije 2.000 godina, 19. avgusta, umro je prvi rimski imperator August. U čast proslave tog jubileja Italija je za javnost otvorila brojne arheološke lokacije. Rekonstrukcija velikog carskog foruma tek je jedan od načina na koji će biti obilježen njegov život. Nakon ubistva svog prastrica Julija Cezara, August je preuzeo upravljanje državom. Ne obilježava se 2.000 godina nečije smrti svaki dan. Ipak, kad je riječ o Augustu, njegovo naslijeđe je neprolazno. Kad je on preuzeo vlast, Rim je bio izgrađen od cigle, a iza sebe je ostavio grad u mramoru. Mali dio Augustovog Rima preživio je stoljeća invazija, pljačkanja i djelovanja prirode. U posljednje vrijeme za propadanje njegove ostavštine zaslužni su nemar i manjak sredstava.
SKUPI ASANŽ
SMRT PRVOG IMPERATORA Osnivač Vikiliksa Džulijan Asanž najavio je da će uskoro napustiti ambasadu Ekvadora, u kojoj je prinudno proveo posljednje dvije godine u Londonu. Svojim pojavljivanjem Asanž je
samo podsjetio javnost da on još uvijek postoji. Ali, upravo to može da bude i kontra efekat. Jer, u javnosti o hrabrom internet aktivisti već duže preovladava slika kao o nepredvidivom egoisti. U Velikoj Britaniji više se uopšte ne diskutuje o tome da je Asanž možda u potpunosti nevin i da je svojim djelima doprinio društvu. Tamo su sada tema milioni, tačnije sedam miliona funti, koliko je do sada koštala policijska akcija motrenja na njega, a koju plaćaju poreski obveznici.
nekom trenutku razbila elektronski uređaj, tako što su ga ispustili ili bacili. Najveći broj roditelja očigledno djeci daje ove uređaje kako bi im, primjerice, vožnja u automobilu brže prošla, s obzirom na to da je najveći broj ovih uređaja pokvaren ili polomljen u automobilu. Oko deset posto roditelja tablet djeci na igranje daje oko sat vremena, a sedam posto mališana zabavlja se na tabletu tri do četiri sata dnevno.
LAŽNI MITOVI
PRVA RIJEČ
RE^ENO
UPAM]ENO
Razum ne može ustanoviti vrijednost, a njegovo vjerovanje da to može glupa je i opasna iluzija. n Allan Bloom Ako nešto ne želiš učiniti, zaustavi se na prvoj stepenici. n Publius Ovidius Etika se ne bavi svijetom, etika mora biti uvijet svijeta, poput logike. Etika i estetika su jedno. n Ludwig Wittgenstein Čvrsto i jako pripada smrti, maleno i slabo životu. n Béla Hamvas Bol je neizbježna, patnja je, međutim, stvar izbora. n Kathleen Casey
Roditelji uvijek s nestrpljenjem iščekuju koja će biti prva riječ koju će izgovoriti njihovo dijete, a mnogi se nadaju da će prve riječi njihovog djeteta biti mama ili tata. Nekoć je to doista bilo tako, no prema istraživanjima, u današnje vrijeme jedno od osmoro roditelja tvrdi kako su njihove bebe prvo izgovorile riječ - tablet. U istraživanju je sudjelovalo 3614 roditelja, a ono je provedeno u Velikoj Britaniji. Oko 81 posto ljudi reklo je da su njihova djeca u
Naučnici i dalje ne razumiju sve načine na koje ljudski mozak funkcioniše, a ne mogu ni da se slože na koji način bi trebalo da ga proučavaju. Zato i ne iznenađuje činjenica da postoji mnogo mitova i zabluda o glavnom organu centralnog nervnog sistema. Pet najvećih mitova o mozgu su: 1. Koristimo samo 10 odsto mozga 2. Dominantna je samo jedna strana mozga 3. Alkohol ubija moždane ćelije 4. Nervne ćelije se ne mogu regenerisati 5. Koeficijent inteligencije nikad se ne mijenja Koeficijent inteligencije (IQ) je dosad smatran fiksnim. Međutim, naučnici vjeruju da faktori okruženja utiču da se i IQ može mijenjati tokom života.
Ne znam zašto se toliko uzbuđujete zbog onoga što ljudi pišu. Što je sve prema onome što misle, i što rade, i što su sposobni da urade! Malenkost. Šala. n Ivo Andrić Vjerovati u sve, sumnjati u sve; oba načina života čuvaju od razmišljanja. n Alfred Korzybinski Iz zemlje sve dolazi i sve se u zemlju vraća. n Ksenofan Opraštanje pomaže i onome tko oprašta i onome kome se oprašta. n John Marks Templeton Ako moram birati između dva zla, uvijek biram ono koje još nisam isprobala. n Mae West Apsolutne sreće nema, ona je u traženju. n Mehmed Meša Selimović 22. august 2014. Spektar, broj 11 21
DRUGO LICE HAŠKE PRAVDE
(NE)ZAŠTIĆENI SVJEDOK Svjedokinja B-129 je bila ključna u dokazivanju činjenice da je Slobodan Milošević plaćao Arkana i njegove zlikovce. Za New York Times ona opisuje kako je u svemu tome izigrana i prljavo iskorištena
K
ada se ova mlada Beograđanka dobrovoljno prijavila da svjedoči u jednom od najsenzacionalnijih slučajeva ratnih zločina u povijesti, u koji je upetljan bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, prvo što joj je obećano je bila anonimnost. Dodijeljeno joj je 22 Spektar, broj 11 22. august 2014.
ime Svjedokinja B-129, a njena fotografija i glas su za vrijeme svjedočenja 2003. godine elektronski izmijenjeni na svim ekranima Haškog tribunala. Sve dok odgovorni tehničar u jednom trenutku greškom nije pustio snimku njenog pravog glasa, koja je uživo emitirana u Srbiji. Ubrzo
nakon što se vratila kući, neko ju je pokušao ubiti. Uništen život: Svjedokinja B-129 je trenutno zaštićeni svjedok i nalazi se pod policijskom zaštitom, daleko od kuće i sa novim identitetom i životnom pričom. „Za Srbiju ja sam izdajnik,“ rekla je
skromno ova vitka, sada četrdesetdvogodišnja žena. „To što sam pomogla sudu, uništilo mi je život.“ Svjedokinja B-129 je potražila novinara koji, prema pravilima suda, ne smije otkriti njen identitet niti lokaciju, želeći razgovarati o visokoj cijeni koju je platila kako bi svjedočila protiv Miloševića i srbijanske tajne policije. Proteklih jedanaest godina je, kako kaže, živjela u labirintu. „Rečeno nam je da možemo voditi normalan život,“ rekla je. No, umjesto toga, njen suprug i ona se osjećaju kao zatočenici pasivne birokracije, kako Ujedinjenih nacija tako i policije u njenoj novoj domovini. „Ovo nije kao kad emigrirate. Kada vam daju novi identitet, gubite sve: svoje prijatelje, imovinu, kontakt sa obitelji, vozačku dozvolu, svoju osobnu povijest. Često se osjećam kao da sam izgubila razum,“ dodala je Svjedokinja B-129. Ključni dokaz: Zvaničnici Haškog tribunala i policije u njenoj novoj domovini su odbili komentirati njen slučaj. Međutim, njen slučaj je
Tehničar u Haškom tribunalu u jednom trenutku greškom je pustio snimku njenog pravog glasa, koja je uživo emitirana u Srbiji. Ubrzo nakon što se vratila kući, neko ju je pokušao ubiti... dobro potkrijepljen sudskom dokumentacijom i pismima koja je pokazala sudu, dajući uvid u vrlo bitan, ali duboko skriven segment modernog međunarodnog prava. Svi moderni svjetski tribunali se uveliko oslanjaju na svjedoke jer velika ubistva, mučenja i silovanja rijetko nose sa sobom materijalne dokaze koji bi doveli do odgovornih. Mnogi svjedoče pod pseudonimima, ali samo rijetki su toliko ugroženi da ih se mora tajno prebaciti u drugu državu i dati im novi identitet. Njihovi brojevi i mjesto boravka su stroga tajna i vrlo malo toga se zna o njihovim životima. Unaprijed im je rečeno da će biti izbačeni iz programa zaštite svjedoka ukoliko otkriju svoj stvarni identitet. Novinarima prijeti zatvorska kazna
Naizgled potpuna anonimnost važnih svjedoka
ukoliko objave ime ili lokaciju zaštićenog svjedoka. Svjedokinja B-129 je bila ključni dokaz. U dva dana suđenja je zapanjila sud svojim svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića, opisujući svoj posao pouzdane pomoćnice Željka Ražnatovića Arkana, protiv kojeg su podnesene krivične prijave diljem Europe. Novac u kovertama: Tijekom rata na Balkanu, Ražnatović je oformio miliciju koju je nazvao Tigrovi i koja je ubrzo postala poznata po krijumčarenju, krađi i ubistvima diljem susjedne Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Milošević je tijekom svog suđenja u Hagu tvrdio da ne zna ništa o aktivnostima Tigrova. Međutim, navodeći detalje iz svoje poslovne dokumentacije iz 1994. i 1995. godine, Svjedokinja B-129 je svjedočila o tome da je Miloševićeva tajna služba kontrolirala, zapošljavala i plaćala Ražnatovićeve Tigrove. Dio njenog posla je bio da izbroji i ubaci u koverte novac za vojnike, kako je navela u svom svjedočenju. Ražnatović nikada nije slao svoje ljude bez Miloševićeve naredbe, a javno se hvalio da nikada nije držao nikoga u zarobljeništvu. Ražnjatović je 1997. godine osuđen za ratne zločine, da bi 2000. godine bio ubijen u hotelskom hodniku u Beogradu. Moć i ubojstva: Izvanredan svjedok - prisjetio se jedan bivši tužitelj govoreći o Svjedokinji B-129. Još jedan tužitelj nam se obratio pismom rekavši da je njeno svjedočenje najbolje pokazalo saučesništvo Srbije u zločinima koje su počinili Tigrovi. Tijekom jedne serije intervjua, svjedokinja je rekla da je radila za Ražnatovića, jer je tada bila mlada studentica prava i trebao joj je novac. Na početku je mislila da 22. august 2014. Spektar, broj 11 23
Tigrovi brane narod Srbije, ali ubrzo je promijenila mišljenje. „Sve ono što sam vidjela je upućivalo na moć i ubojstva,“ rekla je. „Sve se ticalo krijumčarenja i obogaćivanja i mnogi su poginuli ni za šta.“ Bijes ju je 2003. godine natjerao da svjedoči nakon što je pratila suđenje bivšem srbijanskom predsjedniku. „Milošević je lagao i poricao sve veze sa Arkanom. Osjetila sam da moram progovoriti. Vidjela sam stvari koje mnogi ljudi ne znaju niti bi ih htjeli priznati,“ rekla je. Kada se nakon svjedočenja vratila kući, policajac u civilu je stajao ispred njene kuće. Nekoliko sedmi-
Dva srbijanska zvaničnika protiv kojih je kasnije svjedočila iza zatvorenih vrata, nedavno su oslobođena. Ja sam gore prošla iako nisam počinila nikakav zločin... ca nakon toga njena je obitelj primila prijeteći telefonski poziv. Jedne večeri, kada je prelazila ulicu, neko ju je pokušao pregaziti autom. Rekla je da je prepoznala vozača. Bio je to isti policajac iz tajne službe koji je stajao ispred njenog ulaza. Nova “domovina”: Zvaničnici Tribunala su vrlo brzo uspjeli izvesti nju i njenog supruga iz Srbije, prvo u Hrvatsku, a nakon toga u sigurnu kuću u Holandiji, gdje su morali čekati 18 mjeseci da bi ih vlada Europske unije prihvatila u nacionalni program zaštite svjedoka. Život u njihovoj novoj domovini je za njih bio šok. „Poslali su nas u kuću prepunu crne buđi, bez namještaja, kuhinje i kupatila,“ prisjeća se ona. 24 Spektar, broj 11 22. august 2014.
Svjedokinju su iznervirale Miloševićeve laži da ne poznaje Arkana
U Beogradu su imali vlastiti stan, ona je vodila školu jezika, a njen suprug je radio za humanitarnu organizaciju. Sada oboje rade kao slabo plaćeni prodavači jer nisu mogli pokazati svoje diplome. Rade u smjenama kako bi se mogli brinuti o svoje troje djece koja su rođena u izgnanstvu. Tu su i „male i velike laži“ koje ne mogu izbjeći. „Moram lagati djeci zašto ne mogu vidjeti svoju baku i djeda,“ rekla je Svjedokinja B-129. Teško joj je steći nove prijatelje. „Uvijek se bojim da ću progovoriti,“ dodala je. „Često sam bolesna, ali moram lagati doktoru zašto sam tako depresivna, zašto ne mogu spavati i zašto često osjećam da ću poludjeti.“ Uzaludni napor: Progoni je tjeskoba zbog gubitka vlastitog ja. „Teško je povjerovati u to, ali prije deset godina sam bila osoba puna samopouzdanja,“ rekla je šapatom. „Sada imam napade panike kada idem u banku ili u prodavnicu. Osjećam kao da sam uradila nešto loše. Skrivanje čini da se osjećam kao kriminalac,“ rekla je. Prije pet godina, kada je pritisnuta da svjedoči na još jednom suđenju
za ratne zločine, uspjela je izmamiti obećanje od tužitelja Tribunala da će organizirati prodaju njenog stana u Beogradu kako bi mogla isplatiti dugove. „Ne mogu ga sama prodati jer više ne mogu dokazati ko sam,“ kaže ona. Međutim, stan još uvijek nije prodat jer se papirologija stalno vuče od tribunala do policije. U jednom trenutku Svjedokinja B129 je dobila financijsku potporu od Tribunala kako bi završila studij prava, ali ona kaže da joj se život toliko okrenuo naopačke da se nije mogla koncentrirati. Sa novim pasošima u rukama, par je ove godine, prvi put nakon 11 godina, na kratko mogao otići u Srbiju. Međutim, Svjedokinja B-129 ipak osjeća da je njeno žrtvovanje bilo uzaludno. Milošević je preminuo u zatvoru 2006. godine, prije završetka suđenja, a dva srbijanska zvaničnika protiv kojih je kasnije svjedočila iza zatvorenih vrata, nedavno su oslobođena. „Osjećam se iskorišteno,“ rekla je. „Oni su slobodni u svojim kućama, a ja sam zarobljena u ovom životu. Ja sam gore prošla iako nisam počinila nikakav zločin,“ zaključuje ona.
PROBLEM ZVANI “ISLAMSKA DRŽAVA”
ZVUK SRAMOTNE ŠUTNJE
Brutalnost kojom se služi tzv. Islamska država (IS), ne samo nad iračkim i sirijskim manjinama nego i sunitskim plemenima koja odbijaju da im se pokore, prijeti da ostavi mrlju u historiji islama, u čije ime nastupaju
Piše: Muhamed Jusić
S
travična je brutalnost koju iskazuje grupa koja se naziva “Islamska država” prema svojim neprijateljima u Iraku i Siriji, ali je stravična i šutnja i nezainteresovanost onih koji su pomogli njihovom nastanku. Međutim, da krenemo redom. Brutalnost kojom se služi grupa nekada poznata kao Islamska država Iraka i Levanta (ISIL), a danas Islamska država (IS), ne samo nad iračkim i sirijskim manjinama iz
Danas ne vidimo tako masovnu reakciju „arapske i muslimanske ulice“, koja bi stala u zaštitu kršćana i jezidija u Iraku, dok im djecu prodaju kao robove i izgone iz njihovih kuća... reda arapskih kršćana, jezidija ili Kurda, nego i sunitskih plemena koja odbijaju da im se pokore, prijeti da ostavi mrlju u historiji islama u čije ime nastupaju. Zato je sramotna šutnja muslimanskih vjerskih autoriteta, intelektualaca, ali i onih koji se u svojim političkim poslovima itekako pozivaju na islam ili barem pripadnost muslimanskoj zajednici, naravno uz rijetke izuzetke. Najmanje što bi oni mogli uraditi jeste da jasno, kao što to čine mnogi
Militarizam pod maskom vjere
mladi muslimani putem društvenih mreža, kažu „ne u naše ime“. Krajnja okrutnost: Sjetimo se samo kako su se muslimani divili onim Jevrejima koji su ovih dana protestovali protiv nasilja u Gazi ili brojnim građanima zapadnih metropola koji su ustali protiv svojih vlastodržaca onda kada su krenuli u napad na Irak, koji će i izroditi nekadašnji ISIL, uzvikujući „ne u naše ime“. Danas ne vidimo tako masovnu reakciju „arapske i muslimanske ulice“, koja bi stala u zaštitu kršćana i jezidija u Iraku, dok im djecu prodaju kao robove i izgone iz njihovih kuća u kojima su živjeli pod skoro svim halifama još od perioda Pravednih halifa, preko onih emevijskih i abasijskih, sve do
osmanskih, koji su sigurno bili bolji muslimani od današnjeg „samoproglašenog pravovjernog halife“. Ustvari, grupa Islamska država korisiti okrutnost kako bi kompenzirala mali broj svojih ratnika i nedostatak vojnih sredstava. Upravo mješavinom terora i okrutnosti nad civilima i onima koji im stanu na put oni pokušavaju sa nekih 12.000 vojnika, koliko se vjeruje da imaju na raspolaganju, upravljati ogromnim područjem u Siriji i Iraku. To područje proteže se od Halepa, skoro na obalama Mediterana, do predgrađa Bagdada. U međuvremenu pokušavaju ovladati novim gradovima, kasarnama, doći do većih količina ratnog plijena i postepeno povećati broj vojnika pod svojom komandom, 22. august 2014. Spektar, broj 11 25
Takozvani “Halifini vojnici”
koje vrbuju među stanovnicima zauzetih gradova i sela, nerijetko među djecom, koji se pridružuju ovim formacijama kako bi sačuvali živu glavu ili živote svojih porodica. Odgovornost Zapada: Kada grupa Islamska država uđe u neki grad ponudi stanovnicima da se pokaju i da prihvate vlast novoproglašenog halife. Ako prihvate njegovu vlast onda mu se moraju pokoravati, a to znači i odazvati se njegovom pozivu u džihad. Ako, pak, odbiju iskazati pokornost (dati beju ili zavjet), a grad je zauzet silom, onda punoljetni mladići mogu biti pogubljeni, a žene i djeca prodani u ropstvo, osim ako lokalni komandat ili halifa ne odluči da im poštedi život i pusti ih da bez svoje imovine napuste teritoriju Države. Grupa Islamska država danas ne bi postojala da se na vrijeme intervenisalo u Siriji i da, prije svega, regionalni moćnici iz tzv. islamskog svijeta nisu uradili sve što su mogli da razbiju jedinstvo sirijske opozicije zarad vlastitih ciljeva i da nije 26 Spektar, broj 11 22. august 2014.
bilo globalnog nadmudrivanja između Rusije i Zapada. Dobro producirani snimci brutalnih pogubljenja i drugi oblici okrutnosti su bitan dio taktike ratovanja „Halifinih vojnika“ i do sada su dali zavidne rezultate. Takvom taktikom i drugim nekovencionalnim tehnikama ratovanja tradi-
Kada grupa Islamska država uđe u neki grad ponudi stanovnicima da se pokaju i da prihvate vlast novoproglašenog halife. Ako prihvate njegovu vlast onda mu se moraju pokoravati, a to znači i odazvati se njegovom pozivu u džihad... cionalne vojske nisu navikle ratovati, pogotovo kada nemaju ozbiljnu političku ili bilo koju drugu podršku. Guranje pod tepih: To nas dovodi do onih koji su daleko odgovorniji za ono što se dešava u Iraku i Siriji danas. Tu, prije svega, ne smijemo
olahko amnestirati nekonzervativne ideologe i njihove političke izdanke u Washingtonu, ali i saveznike u Londonu i širom svijeta, koji su svojevremeno krenuli u nepromišljenu avanturu u Iraku. Niko nikada nije branio diktatora Saddama Husseina, ali je znao da urušavanje iračke države i njenih institucija neće donijeti dobro bilo kome. Nasumični projektili: Raspuštanje iračke vojske i prepuštanje Iraka u ruke šiitskih paravojnih formacija, koje su tada trebale da uguše sunitsku pobunu protiv centralne vlasti u Iraku, a kojom su uz podršku saveznika dominirali šiiti, prebrzo povlačenje iz Iraka i guranje svih problema pod tepih, kako bi se umanjila politička šteta na domaćem američkom terenu, greške su koje su stvorile grupu Islamska država i to se danas ne smije zaboraviti. Ovih dana Obama, koji je očito nespreman da ispravlja greške i propuste predsjednika Busha mlađeg, radije koristi da kaže kako su oni iz reda republikanaca koji ga
kritikuju zbog neefikasne i konfuzne vanjske politike činili daleko veće greške. Naime, nije Obama povukao trupe iz Iraka prije vremena, nego je taj ugovor potpisao George Bush prije nego što je napustio Bijelu kuću, a Obama se samo pridržavao dogovorenih termina. Obama ne može dozvoliti da se „dok je on na straži“ desi genocid ili etničko i vjersko čišćenje i da radikalni militanti „od kojih se ograđuje i famozna Al-Kaida“
šiita, nego, prije svega, sunitskih plemena, koji bi zamijenili američku pješadiju, zračni napadi ne mogu imati ozbiljan učinak,
Bagdadski ključ: Amerika je sada u situaciji da zajedno sa Iranom ratuje protiv sunita u Iraku. U principu, oni u Iraku ratuju protiv strane za koju se IS deklarativno zalaže, dok u Siriji ratuju na strani na kojoj je IS. Zato je ključ za početak rasplitanja Gordijevog čvora u Bagdadu, gdje se mora formirati zajednička vlada, koja će uključiti iračke sunite i Kurde i koja će ponovo preuzeti kontrolu nad iračkom vojskom. Jedino što ne mogu nastaviti ni
osim da svijetu pošalju poruku da svijet ne sjedi skrštenih ruku gledajući zločine IS-a. Obamina podrška politički kompromitovanom iračkom premijeru Nouriju al-Malikiju, koji je „operativno najodgovorniji“ za urušavanje sigurnosne situacije u Iraku, može samo produbiti problem. Nakon sloma iračke vojske i njenog podređivanja šiitskim paravojnim formacijama, te ulaska iranskih stručnjaka i dobrovoljaca u njene redove, sukob protiv IS-a može samo produbiti isforsirani sunitskošiitski sukob.
svjetski ni regionalni moćnici jeste ignorisanje patnje tamošnjih civila. Grupa Islamska država danas ne bi postojala da se na vrijeme intervenisalo u Siriji i da, prije svega, regionalni moćnici iz tzv. islamskog svijeta nisu uradili sve što su mogli da razbiju jedinstvo sirijske opozicije zarad vlastitih ciljeva i da nije bilo globalnog nadmudrivanja između Rusije i Zapada. Odnosno, može i to, ako je NATO spreman graničiti sa ISom, što je sada slučaj i čekati da oni konsoliduju svoju vlast na tom području. Aljazeera.com/balkans
Obamina podrška politički kompromitovanom iračkom premijeru Nouriju al-Malikiju, koji je „operativno najodgovorniji“ za urušavanje sigurnosne situacije u Iraku, može samo produbiti problem...
Razgranata mreža
postanu regionalni faktor nestabilnosti. Zato za sada pokušava poslati poruku da nešto radi, šaljući pokoji projektil na navodne ciljeve grupe Islamska država. Isforsirani sukob: Tačno je da sada nema lahkih rješenja, iako ih mnogi priželjkuju. Tek formalan američki napad na IS može samo ojačati njihovu poziciju, jer je antiamerički sentiment itekako prisutan širom arapskog svijeta. Ukoliko to ne bude sistematična vojna akcija sa ozbilljnim saveznicima na terenu, ne samo iz reda Kurda i iračkih
22. august 2014. Spektar, broj 11 27
I NIJEMCI RADO IDU U DŽIHAD
REVOLT VODI U AVANTURU
Kako navodi njemačka Služba za zaštitu ustavnog poretka, u Irak i Siriju je iz Njemačke otputovalo 320 mladih muškaraca kako bi se borili na strani islamističkih grupacija. Zašto se oni pridružuju "božijim ratnicima"?
J
edan mladić sjedi u bujnoj, zelenoj travi. "Odrekao sam se njemačkog državljanstva i pridružio se Islamskoj državi (IS)", objašnjava mirno. U prvom planu se viori crno-bijela zastava "Islamske države". Na njoj je šahada - islamska objava. Mladić čije je pravo ime Denis Mamadou Cuspert zna kako treba privući pažnju. Kao "Deso Dogg" on je prije nekoliko godina bio uspješan na njemačkoj rap sceni. Konzumirao je droge, nekoliko puta je bio u zatvoru. Danas, sedam godina kasnije, on pod novim imenom Abu Talha al-
28 Spektar, broj 11 22. august 2014.
Almani polaže zakletvu "Islamskoj državi" i govori o sebi kao o "malom, slabom slugi Boga". Lak plijen: Priča Denisa Mamadoua Cusperta, "Deso Dogga", koji se sada zove Abu Talh al-Almani, možda je neobična. Ona je, međutim, primjer za to
90 odsto mladih koji se priključuju "Svetom ratu" osjećaju se kao osobe koje nisu ispunile očekivanja, kao "posljednje ovce u stadu", kaže psiholog...
kako od čovjeka koji ima probleme može postati "božiji ratnik." Cuspert je odrastao u Berlinu kao dijete jedne Njemice i jednog Ganijca. Otac je protjeran iz Njemačke. Očuh, vojnik američke vojske, kod kuće je njegovao krut način ophođenja. Dosada i nedostatak orijentacije mladog čovjeka su odveli na ulicu u ruke bandi. Zatvorsku kaznu slijedi uvjetna, zatim nove zatvorske kazne. Berlinski psiholog Kazim Erdogan ljude sa ovakvom biografijom naziva "lakim plijenom" za islamiste. "Ti mladi ljudi se osjećaju stigmatiziranim i potcijenjenim od strane
njemačkog društva." Mnogi od njih imaju useljeničku biografiju. Od blagostanja većina nije osjetila ništa. 90 odsto mladih koji se priključuju "Svetom ratu" osjećaju se kao osobe koje nisu ispunile očekivanja, kao "posljednje ovce u stadu", kaže psiholog. Roditelji tome mnogo doprinose. "Stidim se zbog tebe. Nemaš čak završenu ni osnovnu školu", često čuju tinejdžeri. Pod takvim uvjetima radikalni regruti imaju lak posao: oni se često potencijalnim žrtvama obraćaju direktno na ulici. Uz čaj, mladi iznenada dobiju pažnju koju toliko priželjkuju. Njima u porodicama često nedostaje očinska figura jer su se roditelji razveli ili otac ne zna šta se dešava sa psihom sina. Osjećaj pripadnosti: "U takvim situacijama 'bradati poznanik' napreduje brzo," kaže Erdogan. Do islamskog "božijeg ratnika" put onda više nije dalek. Spremnost žrtvovanja za Allaha je kod Evropljana u prvom redu stav
Philip B. iz grada Dinslakena je najpoznatiji primjer. On slovi kao uzor na njemačkoj džihadističkoj sceni - čak i nakon smrti na iračkom frontu... kojim izražavaju protest, smatra ekspert za islamske nauke Guido Steinberg. "Za jednog mladog migranta skoro da ne postoji bolji način da izrazi odbačenost jer se na taj način okreće od roditelja, muslimanske zajednice i njemačke države", Za mlade je važno da izazovu zgražavanje. Osjećaj pripadnosti igra veliku ulogu. Mnogi mladi ljudi nju traže i pronalaze je u džamijama i radikalnim grupama. Uz to dolazi i
“Pravi” život traži izazove i opasnosti
fantaziranje o nasilju i uopštena volja za avanturom koja u Njemačkoj nije zadovoljena. "Više se ne može otići ni u njemačku vojsku - Bundeswehr. Ti ljudi se međutim žele boriti, trčati po brdima i nešto doživjeti", kaže Steinberg. U većini slučajeva je riječ o Turcima, Kurdima, Palestincima, Libancima i Arapima. U novije vrijeme je i sve više konvertita. Philip B. iz njemačkog grada Dinslakena je najpoznatiji primjer. On slovi kao uzor na njemačkoj džihadističkoj sceni - čak i nakon smrti na iračkom frontu. Radikalnost kod konvertita izgleda funkcioniše jednostavnije. Za razliku od arapskih vjerskih istomišljenika, njima nedostaje dugogodišnje suočavanje sa religijom i poznavanje jezika. Njihova ideologija često nije određena - stoga ih to čini opasnijima. Za konvertite je mnogo važnije da nešto prezentiraju dok drugi traže priznanje. Izliv gnjeva: Biografije dobrovoljnih "božijih vojnika" su slične. Teško djetinjstvo, problemi u porodici, zloupotreba alkohola i droga u ranim godinama. Djeca iz srednjeg sloja su u manjini. Na osnovu okrutnih slika i video snimaka mladima se demonstriraju zločini "nevjernika" počinjeni
širom svijeta nad muslimanima. "Mnogo toga se nije tako desilo," kaže Kazim Erdogan. Priče bi adolescente trebale načiniti jačim i nemilosrdnijim u trenutku kada potegnu za oružjem ili kada pritisnu okidač na pojasu sa eksplozivom. Dok se to ne desi, vrši se pritisak. U pravilu on, međutim, nije potreban, jer izgled za odlazak u raj i djevice koje tamo čekaju su dovoljna nagrada. "Oni su uvjereni da ovdje žive u pogrešnom svijetu i da pravi život počinje u zagrobnom životu", kaže psiholog Erdogan. Po njemu je, kako kaže, važno da roditelji obrate pažnju u koje džamije šalju djecu. Prečesto propovjednici koriste priliku da zajednicu nahuškaju. "Od mene nije postalo ništa zato što sam musliman ili Arap" - to su misli koje onda mladi ponesu kući. To izaziva gnjev. I Denis Mamadou Cuspert je vjerovatno bio ljut kada se 2009. odlučio da svoj stari život kriminalca zamijeni za "pobožan život" . Preko noći je uspješni reper postao čovjek kojeg priželjkuju radikalnoislamski propovjednici. On sada iz Sirije širi poruke pune mržnje. Sada ga slušaju, ali ga se i plaše! Nastassja Steudel/DW 22. august 2014. Spektar, broj 11 29
NAŠA KRVAVA POVIJEST
OSMANLIJSKI CEH BALKANSKIH MUSLIMANA Oko 1,5 miliona muslimana napustilo je Balkan u periodu od 1878. do 1918. godine, ne uzimajući u obzir one koji su ilegalno prešli tursku granicu i otišli u druge zemlje
B
erlinski kongres iz 1878. godine doveo je do praktičnog raspada Osmanlijskog carstva i preraspodjele njihovih teritorija među evropskim silama. Pored toga, ovaj sporazum je doveo i do stvaranja novih samostalnih država. Svaka od njih, kako ih je opisao Safet Bandžović u svojoj knjizi "Ratovi i demografska deosmanizacija Balkana", predstavljala je bure baruta. Taj barut je bio spreman da eksplodira u bilo koje vrijeme, a tako je, nažalost, i danas.
Podjele i seobe: Prvi koji su krvavo platili cijenu nastanka nacionalnih država na Balkanu bili su muslimani. Mnogi su svirepo ubijani, protjerivani ili pokrštavani. Osmanlijsko carstvo je, po odredbama Berlinskog kongresa, moralo drugima ustupiti tri petine svoje teritorije i jednu petinu stanovništva, odnosno oko pet i pol miliona ljudi, od kojih je polovina bilo muslimansko. Prema onim dijelovima Turskog carstva koji su ostali u njegovom posjedu, krenulo je na milione muhadžira, odnosno izbjeglica. To je za Carstvo, koje je već bilo ekonomski slabo, predstavljalo veliki problem, jer trebalo je prihvatiti, smjestiti i nahraniti sve one koji su 30 Spektar, broj 11 22. august 2014.
napustili svoja ognjišta. Stotine hiljada muslimana sa Balkana tada se naselilo u unutrašnjosti Male Azije, zatim u Anadoliji, Siriji te u Arabiji. Samo u provinciji Rumeliji bilo je oko milion izbjeglica. Prema službenim podacima Osmanlija, oko 1,5 miliona ljudi napustilo je Balkan u periodu od 1878. do 1918. godine,
Deosmanizacija, koja je uzrokovala torturu nad muslimanskim stanovništvom, dovela je do uništavanja svega onoga što ima materijalnu vrijednost, a što je muslimansko...
Berlinski kongres pokrenuo je lavinu
Piše: Arnisa Gagula ne uzimajući u obzir one koji su ilegalno prešli tursku granicu i otišli u druge zemlje. Muslimani koji su ostali u svojim kućama, a koji su do tada činili većinsko stanovništvo u mnogim turskim područjima, pripali su novonastalim državama. Deosmanizacija, koja je uzrokovala torturu nad muslimanskim stanovništvom, dovela je do uništavanja svega onoga što ima materijalnu vrijednost, a što je muslimansko. Pored nasilja, pljački, progona i ubistava, paljeni su vjerski, ali i svi drugi muslimanski, odnosno turski, objekti. Balkanski savez: Stvaranjem saveza između Srbije, Crne Gore i Bugarske, 1912. godine su završene pripr-
Mnogi su spas tražili u Istanbulu
eme za rat protiv Turskog carstva, odnosno onoga što je od njega ostalo. Rat je započela Crna Gora, prodorom u sjevernu Albaniju te u Sandžak, i to radi ispitivanja daljnjeg razvoja situacije. Naime, smatrano je da bi u slučaju nepovoljnog razvoja stvari na crnogorsku stranu stale Italija i Rusija. U poruci kojom je službeno objavila početak rata, Crna Gora je navela da prekida sve odnose sa Osmanlijama. I druge balkanske države uputile su ultimatum Turcima, zatražile su uvođenje novih reformi pod hrišćanskim nadzorom i demobilizaciju osmanlijske vojske. Turci na to nisu pristali tako da su uslijedile objave rata sa svih strana. Što se tiče Srbije i Crne Gore, one su pune entuzijazma krenule u rat želeći da se konačno obračunaju sa Turcima. Osmanlijska vojska je trpila poraz za porazom. Veliki broj izbjeglica ponovo je krenuo ka Istanbulu, džamije i škole bile su prepune ranjenika i muhadžira, a pored svih nedaća, jada i bijede, u glavnom gradu Turskog carstva krajem 1912. godine pojavila se i kolera.
Rijeke krvi: Ratovi na Balkanu bili su sukobi sa najviše zločina, koji su prouzrokovali da rijeke krvi poteku od poubijanog civilnog stanovništva. Njihova jedina krivica bila je što nisu kršćanske vjere. Inostrani novinari, izvještavajući sa ratom
Britanski parlamentarci su zločine glasno i javno osuđivali, a smatrali su da oni nisu djelo pojedinaca, već sastavni dio nacionalne politike balkanskih država čije su vojske ubijale nedužno muslimansko stanovništvo... obavijenih područja, pisali su o zarobljenim osmanlijskim vojnicima kojima su nos i gornja usna bili odrezani. Britanski parlamentarci su zločine glasno i javno osuđivali, a smatrali su da oni nisu djelo pojedinaca, već sastavni dio nacionalne politike balkanskih država čije su vojske ubijale nedužno muslimansko stanovništvo. Evropske sile su se
užasavale počinjenih zločina, ali su ipak legalizovale nasilno osvajanje i etničko čišćenje koje su sprovodile novonastale balkanske državice. Ugovorom u Londonu 1913. godine okončan je balkanski ratni vihor. Osmansko carstvo je izgubilo sve posjede u Evropi, osim uskog pojasa zemljišta ispod Istanbula. Drugi balkanski, a potom i Prvi svjetski rat, nakon kojeg su se nacionalne države učvrstile na Balkanskom poluostrvu, a prisilna kretanja muslimana nastavljena su i tada. Muslimani iz Kraljevine SHS odlaze u Tursku, a na njihova ognjišta dolaze Grci, Bugari, Srbi i Crnogorci. Ipak, ni to nije bio kraj njihovog progona. Najveća operacija etničkog čišćenja desila se nakon tursko-grčkog rata kada je 1923. godine oko pola miliona muslimanskog stanovništva otišlo iz Grčke u Tursku. Tada je, prema mišljenju mnogih istoričara, otvorena Pandorina kutija zla koja, nažalost, na ovom području ni do danas nije zatvorena. 22. august 2014. Spektar, broj 11 31
DNEVNIK OSTARJELE FRAJLE
TRI KRATKE PRIČE IZ SARAJEVSKIH TAKSIJA Na Marindvoru, prolazeći kraj nove zgrade što se pravi na nekadašnjem prostoru Magrosa, pitam taksistu ko to gradi tu grdosiju? Odgovara da se priča u čaršiji da su neki Saudijci to finansirali, ali haj vjeruj, šta će njima ovdje da zarađuju...
O
ni su prvi koji mi požele dobrodošlicu pri mom povratku u Šeher. Razgovorom koji lako kreće, opuštenošću, povjerenjem koje mi ulijevaju i ukazuju, svaki puta učine da osjetim da mi je i moje Sarajevo raširilo ruke i da sam stigla kod sebe. Njima, čuvarima na kapijama duha našega grada, evo, sa prijateljskom posvetom, nekoliko zapisa Novi Naši: Sjedam u taksi kod autobuske ispod Merkatora na Dobrinji, idem na stanicu. Sjedim naprijed, ne moram se vezati, mogu pušiti i sve vrijeme pričati sa vozačem. Ma gdje to još ima u svijetu? Kratak razgovor o vremenu i već prolazimo kraj vehabijskog sivog kompleksa kod Nedžarića, na ulici grupa bradatih muškaraca razgovara, ne zna se čija je brada ružnija, dlake na sve strane, razletile se, valjda je takav propis. Malo postrani tri upakovane hanume u crno i jedna pobuljena i u nekom uskom roza "kompletiću" do zemlje. - Bože moj, nikako da se naviknem da ih gledam, kažem taksisti. On malo makne glavom ustranu i potvrđuje: - Ni meni nikako ne ide u glavu što 32 Spektar, broj 11 22. august 2014.
će im ovo, eto davno smo imali bradate četnike i ustaše, vala nije trebalo da dobijemo bradonje i na muslimanskoj strani! Dok vozi kraj duge betonske zgrade televizije Sarajevo, sjeti se da doda:
Ni meni nikako ne ide u glavu što će im ovo, eto davno smo imali bradate četnike i ustaše, vala nije trebalo da dobijemo bradonje i na muslimanskoj strani... - Ma dobro ste vi i prošli gospođo. Treba zahvaliti Bogu da imamo pravoslavnih i katolika u Sarajevu, da nisu svi otišli, jer da ih nije, ovi
Piše: Nermana Begagić Novi Naši bi vas sve upakovali ko one hanume odavno, a nas natjerali da zabradatimo! ... - Ko bi nas to pokrio, pitam? A on će: - Pa vidite koliko su samo zauzeli Sarajevo: Izetbegovići, Cerići i ovi njihovi? Odavno bi oni od vas napravili crne hanume da nije i ovih naših drugih ... Melek Zećo: Izađoh iz kuće zaboravivši provjeriti jesam li ključ iz vrata izvadila, automatska brava se zalupi za mnom i ja ostah ispred sopstvene kuće praznih ruku! Drugi ključ je kod dajdže na Bjelavama, nazvah ga od komšinice. - Ne brini, kaže dajdža, pozvaću taksi da ti donesu ključ da ja ne
hodam, čekaj tu kod telefona, javiće se kad stigne u blizinu. Poslije malo više od pola sata telefon zazvoni, nepoznat glas: - Nerice, dušo, jesi li se smrzla, evo mene kod Gimnazije, za dvije minute sam tamo, siđi pred ulaz u kuću. Iz crna merđe, lijep taksi, izađe mlad, krupan čovjek široka osmijeha i topla pogleda pa mi kaže: - Hajmo vidjeti je li ti ostao ključ u bravi, ako jeste valjaće naći koga da razvali vrata. Ne brini, imam ja raju koja i teške sefove otvara a kamoli ovakve brave. Ja manja od makova zrna, kud ću sopstvenu kuću obijati i to još od nepoznatih ljudi! Dođosmo do vrata, ja dajdžin ključ u bravu sa bismilom, vrata se otvoriše. Zećo se nasmija: - Ma znao sam ja, ja sam ti bona sretne ruke, svi me zovu Melek! Neise, nađem nekim čudom na stolu ključeve, zatvorim kuću i krenemo u grad. Na Marindvoru, prolazeći kraj nove zgrade što se pravi na nekadašnjem prostoru Magrosa, pitam Zeću ko to gradi tu grdosiju? Odgovara da se priča u čaršiji da su neki Saudijci to finansirali, ali haj vjeruj, šta će njima ovdje da zarađuju, spominje se da je Bakir Izetbegović iza svega. - Ma neka i Bakira, ali brate što nam malo ne odvoji za Zemaljski muzej, pa Umjetničku galeriju, pa Ars Aevi - kažem glasom gorčine za pobune.
Gdje si bona vidjela da onaj ko juri paru ima vremena za kulturu... A Melek Zećo će uz smijeh: - Gdje si bona vidjela da onaj ko juri paru ima vremena za kulturu? Bolje pogledaj moje kulture, pa podiže fotografiju sa tri prekrasne ženske, suprugom i kćerima, koju
drži kraj mjenjača da se i ja divim njihovoj ljepoti. - Asli je tako, nasmijah se i uto i stigosmo. Oboma sefte: Sestra i ja stigle smo u štampariju na Ilidži po tek štampane knjige, ali, bogme, niti su torbe dovoljne niti možemo ponijeti toliku težinu. Naruče nam taksi i ubrzo stiže po nas mlad lijep taksista koji nam pomaže unijeti knjige u auto. U vožnji, pri izlasku sa Ilidže, upita jesam li to ja to nešto pisala. Odgovaram da jesam: «Pjesme Ostarjele frajle» . - Možda imaš godina, ali bogme nisi za odbacit, primijeti pogledavši me taksista. Nasmijemo se svi, a ja
odobrovoljena pitam hoće li da mu jednu pjesmu pročitam. On klimne glavom i ja, tako idući prema Dobrinji, čitam «Sarajevo». Kada završih, pohvali me, ova ti prava, veli, nije ono uzdasi o ljubavi nego pametno pravo. Malo pošuti pa upita: Koliko košta knjiga, ja bih je kupio sebi, žena mi voli pametnu poeziju. - Sefte si mi, odgovaram, pokloniću ti od srca knjigu, ako hoćeš i posvetu ću vam upisati. Tako i bi, on nam pomože sve knjige odnijeti čak do vrata stana pa mi odgurnu ruku da platim i kaže : Pusti bona, i ti si meni sefte jutros, nek nam je oboma u hajru. Ode, a nama osta ljudske ljepote puno jutro. 22. august 2014. Spektar, broj 11 33
NOBEL I NJEGOVA NAGRADA
Svemu je kriv - dinamit Godine 1888. francuske novine su greškom objavile vijest o smrti Alfreda Nobela, osuđujući njegov izum dinamita. Ovaj događaj ga je naveo na odluku o ostavljanju dijela imetka za nagrađivanje svjetskih velikana
n
obelova nagrada nosi ime po Alfredu Nobelu, švedskom industrijalcu i izumitelju dinamita. On je 27. novembra 1895. u Švedsko-norveškom klubu u Parizu obznanio ideju o osnivanju fonda iz kojeg bi se dodjeljivala nagrade najzaslužnijim naučnicima. Nobel je bio zaprepašten i šokiran načinom na koji je svijet upotrebljavao njegov izum – dinamit, i u toj činjenici leži razlog njegove odluke da se nagrade dodjeljuju onima koji svojim sposobnostima najviše doprinose čovječanstvu. Prva svečanost dodjele Nobelovih nagrada za književnost, fiziku, hemiju i medicinu održana je u Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Stockholmu, 1901. godine. 34 Spektar, broj 11 22. august 2014.
Od 1902. godine nagrade formalno dodjeljuje kralj Švedske. Kralj Oscar II nije u početku bio zadovoljan činjenicom da se nagrade dodjeljuju strancima, no svoje je mišljenje promijenio nakon što je shvatio da dodjela Nobela u Švedskoj predstavlja dobru reklamu za samu Kraljevinu. Izdašni iznosi: Nagrade se dodjeljuju jednom godišnje na svečanosti koja
Legenda kaže da je Nobel odlučio da ne uvodi nagradu za matematiku jer se žena koju je zaprosio, što je ona odbila, udala za jednog poznatog matematičara...
se održava u pravilu 10. decembra – na dan kada je preminuo Alfred Nobel. No, imena dobitnika (laureata) nagrada se uglavnom objavljuju ovih dana, već u avgustu. Dužnost objave imaju različite ustanove povezane sa Švedskom akademijom. Nobelova je nagrada financijski vrlo izdašna. Pojedinačni iznos je nešto veći od milion eura. Ideja koja je opravdavala dodjelu nagrade bila je u smislu da se s dobijenim finansijskim sredstvima nastave istraživanja i razvoj. No, realnost je nešto drugačija… Mnogi su dobitnici nagrade po njenom primitku već bili u mirovini, a nekima taj novac baš i nije poslužio za daljnja istraživanja. Bilo kako bilo, Nobelova nagrada je
najprestižnija nagrada koju može dobiti ljudsko biće. Nagrade se dodjeljuju u više različitih disciplina: fizika, hemija, psihologija ili medicina, književnost i mir. Od 1969. dodjeljuje se i za ekonomiju. Prve tri nagrade su za dostignuća u fizici, hemiji i medicini; četvrta je za najzapaženiji literarni rad „u idealnom smjeru“, a peta se daje osobi ili društvu koje je najviše pridonijelo miru u svijetu. Formulacija vezana uz književne nagrade („u idealnom smjeru“) nije baš jasna. Godinama je Švedska akademija interpretirala „idealno“ kao „idealističko“ (švedski: idealistisk) i iskoristila to kao izgovor da se ne dodijele nagrade važnim, ali manje romantičnim autorima, kao što su Henrik Ibsen, August Strindberg i Lav Nikolajevič Tolstoj. Zanimljivo je i to da ne postoji Nobelova nagrada za matematiku.
Nobel je bio zaprepašten i šokiran načinom na koji je svijet upotrebljavao njegov izum – dinamit, i u toj činjenici leži razlog njegove odluke da se nagrade dodjeljuju onima koji svojim sposobnostima najviše doprinose čovječanstvu... Legenda kaže da je Nobel odlučio da ne uvodi nagradu za matematiku jer se žena koju je zaprosio, što je ona odbila, udala za jednog poznatog matematičara, za kojeg se vjeruje da je bio Magnus Gustav Mittag-Leffler. Nema povijesnih dokaza koji bi poduprli ovu tvrdnju, ali zna se da se Nobel nije nikada ženio. Uspješni biznisi: Alfred Bernhard Nobel (21. oktobra 1833. Stockholm, Švedska – 10. decembra 1896. San Remo, Italija) bio je
o tragediji Beatrice Cenci), je štampana u vrijeme dok je umirao i cijela zaliha, osim tri kopije, je uništena poslije njegove smrti, jer je bila ocjenjena kao skandalozna i bogohulna. Prvo preživjelo izdanje (dvojezično: švedski i esperanto) je objavljeno u Švedskoj 2003. godine. Drama nije prevedena na drugi jezik osim esperanta.
Odluku o uvođenju nagrade Nobel je donio u posljednjoj godini svog života
hemičar, proizvođač oružja i izumitelj dinamita. Posjedovao je Befors, velikog proizvođača oružja, kojeg je u to pretvorio iz prijašnje uloge proizvođača željeza i čelika. Po njemu je nazvan sintetički element Nobelium. Nobel je potomak znanstvenika iz 17. stoljeća, Olausa Rudbecka (1630. – 1702.). Bio je treći sin Immanuela Nobela (1801. – 1872.). Rano se preselio s obitelji u St. Peterburg, Rusija, gdje je njegov otac (koji je izumitelj moderne šperploče) započeo rad na „morskim minama“. Godine 1859. je taj rad prepušten drugom sinu, Ludvigu Emmanuelu (1831. – 1888.). Alfred se, po povratku u Švedsku sa svojim ocem, nakon bankrota obiteljskog posla, posvetio proučavanju eksploziva, posebno sigurnoj proizvodnji i uporabi nitroglicerina (kojeg je otkrio 1847. godine Ascanio Sobrero). Nekoliko eksplozija se dogodilo u njihovoj obiteljskoj tvornici u Heleneborgu, a u najtragičnijoj iz 1864. su stradali Alfredov mlađi brat Emil i nekoliko radnika. Manje je poznato da je Alfred Nobel pisao drame. Njegova jedina drama (Nemesis, proza u četiri čina
Izazovi dinamita: Nobel je otkrio da, kada se nitroglicerin ugradi u apsorbirajuću inertnu tvar kao što je kieselguhr (dijatomejska zemlja), postaje sigurniji i lakši za manipulaciju. Taj spoj je patentiran 1867. kao dinamit. Zatim je kombinirao nitroglicerin s visoko-eksplozivnom nitratnom celulozom i dobio transparentnu, želatinastu tvar, koja je bila snažniji eksploziv od dinamita. Nazvao ju je „eksplozijska želatina“ te ju je patentirao 1876. godine. Kasnije je uslijedilo nekoliko sličnih kombinacija, modificiranih dodatkom kalij-nitrata, drvene mase i različitih drugih tvari. Od izrade dinamita i ostalih eksploziva te od eksploatacije naftnih polja kod Bakua, Azerbajdžan, u čemu su sudjelovali on i njegova braća Ludvig i Robert Hjalmar, skupili su ogromno bogatstvo. Godine 1888. francuske novine su greškom objavile obavijest o smrti Alfreda Nobela, osuđujući njegov izum dinamita. Ovaj događaj ga je naveo na odluku o ostavljanju boljeg nasljeđa svijetu nakon smrti. Tako je u Švedsko-norveškom klubu u Parizu Nobel potpisao oporuku i ostavio dio svog bogatstva kako bi ustanovio Nobelovu nagradu. Umro je od moždanog udara 1896. godine u San Remu, Italija. Dio bogatstva kojeg je ostavio za Nobelovu nagradu iznosio je 31 milion tadašnjih kruna. Pokopan je na groblju Norra Begravningsplatsen u Stockholmu. 22. august 2014. Spektar, broj 11 35
HOLOGRAMSKA PRIRODA SVEMIRA
„MATRIX“ JE BLIZU ISTINE!? Postoje indicije jako ozbiljnih naučnika koje ukazuju na to da su naš svijet i sve u njemu – od snježnih pahuljica do stabala drveća, zvijezda padalica i elektrona u vrtnji – samo slike koje su izvan vremena i prostora
A
ko dozvolimo mogućnost da je svemir superhologram, jedna matrica koja je rodila sve ostalo u našem univerzumu, onda i svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina. A upravo jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta što je svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim dijelovima informacije. Iz toga proističe konstatacija: „Svemir je jedan superhologram!“ Teorija holografije prikazuje sve u svemiru (nas i našu svijest, dušu) kao jednu jedinu cjelinu. Iako apstraktna, ova teorija pruža sasvim novi ugao gledanja na našu umnu percepciju „realnog svijeta“ koji nas okružuje, a da i te kako ima logike. U razumijevanju onog što holografska priroda realnosti u
Veliki fizičar David Bohm 36 Spektar, broj 11 22. august 2014.
stvari predstavlja, za početak recimo samo to da sve ono što prikazuje popularna trilogija - film „Matrix“, prema određenim naučnim krugovima, nije daleko od istine. Drugim riječima, postoje indicije koje ukazuju na to da su naš svijet i sve u njemu – od snježnih pahuljica do stabala drveća, zvijezda padalica i elektrona u vrtnji – također samo slike nalik duhu, projekcija iz razine stvarnosti koja je u toj mjeri izvan naše, da je doslovno izvan i prostora i vremena. Slika stvarnosti: Ova zapanjujuća tvrdnja najvjerovatnije bi bila ismijana i brzo zaboravljena da njeni „arhitekti“ ne pripadaju najeminentnijim svjetskim misliocima: David Bohm, fizičar sa Univerziteta u Londonu (Einsteinov štićenik), jedan od najpoštovanijih svjetskih kvantnih fizičara, i Karl Pribram,
Piše: Šefik Avdagić neuropsiholog sa Univerziteta Stanford, inače autor klasičnog neuropsihološkog udžbenika „Languages of the Brain“ (Jezici mozga). Začudo, Bohm i Pribram do svojih su identičnih zaključaka došli neovisno jedan od drugog, radeći u dva vrlo različita smjera. Bohm se u holografsku prirodu svijeta uvjerio tek nakon godina nezadovoljstva zbog ne-
Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan superhologram. Radeći nezavisno na istraživanju mozga, neuropsiholog Karl Pribram također je postao uvjeren u holografsku prirodu realnosti... moći standardnih teorija da objasne sve pojave u kvantnoj fizici, dok je Pribrama uvjerio neuspjeh standardnih teorija mozga u objašnjavanju različitih neuropsiholoških zagonetki. Međutim, nakon što su došli do svojih stajališta, Bohm i Pribram ubrzo su uvidjeli da holografski model objašnjava i brojne druge misterije, uključujući i očiglednu nemogućnost bilo koje teorije (bez obzira koliko su opsežne), da na bilo koji način razjasni sve pojave u prirodi: sposobnost pojedinaca koji čuju samo na jedno uho da odrede smjer iz kojega dolazi zvuk, našu sposobnost da prepoznamo lice čovjeka
Bujna „mašta“ filmske trilogije
koga nismo vidjeli dugi niz godina, čak i ako se dotična osoba u međuvremenu bitno promijenila. Holografski model iznimno je kontroverzan i nije ni u kom slučaju prihvaćen od većine naučnika. Usprkos tome, brojni značajni i impresivni mislioci podržavaju Michael Talbota, autora briljantne knjige „Holografski svemir“, smatrajući da bi ovaj model mogao predstavljati najtačniju sliku stvarnosti koju smo dosad imali. Presudni klik: Kako je sve počelo i kada se desio taj presudni „klik“ koji je promijenio naučni pogled na stvarnost koja nas okružuje? Mnogi smatraju da se to desilo 1982. godine kada je na Pariškom univerzitetu tim naučnika, pod vođstvom profesora fizike Alaina Aspecta, izveo jedan od možda najvažnijih eksperimenata prošlog vijeka. Naime, Aspect i njegovi saradnici su otkrili da su, pod određenim okolnostima, subatomske čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome bez obzira na to koliko su jedan od drugog udaljeni. Apsolutno nije bitno da li se radi o razdaljini od deset metara ili deset biliona kilometara. Na neki način, jedna
čestica u svakom momentu zna šta druga čestica radi! Problem sa ovim pothvatom je taj da on ruši Einsteinovu postavku u koju se dugo vjerovalo, tj. da ne postoji ništa brže od brzine svjetlosti. S obzirom da je putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti ravno proboju vremenskog zida, ova potresna postavka dovela je do toga da fizičari pokušavaju na veoma stručne načine da preispita-
Francuz Aspect otkrio je da su, pod određenim okolnostima, subatomske čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome bez obzira na to koliko su međusobno udaljeni... ju Aspectove nalaze. Na drugoj strani, sve ovo neke naučnike je inspirisalo da ponude čak i mnogo radikalnija objašnjenja. Pitanje memorije: Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan superhologram. Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neuropsiholog Karl Pribram također je postao
uvjeren u holografsku prirodu realnosti. Pribrama je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da, umjesto da je memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona u stvari rasprostranjena po cijelom mozgu. Prema navedenim konstrukcijama ispada da ono što nazivamo objektivnom realnošću u suštini ne postoji!? Ova konstatacija nije nikakva novost ako se uzmu u obzir drevna učenja istočnjačkih religija (Veda) u kojima se kaže da je materijalni svijet - Maya, iluzija, tj. projekcija našeg uma. Prema ovom tumačenju, i to što mi mislimo da se nalazimo i krećemo u fizičkom svijetu, sve je to jedna iluzija! Prevedeno na sadašnji tehnološki riječnik: mi smo u stvari „prijemnici“ koji plutaju po kaleiodoskopičnom okeanu vibracija. Ono što mi „izvučemo“ iz njega i pretvorimo u fizičku (čitaj: materijalnu realnost), samo je jedan od bezbrojnih kanala izvučen iz ovog superholograma! (U tekstu su korišteni podaci i konstatacije iz knjige Michael Talbota: „Holografski svemir“) 22. august 2014. Spektar, broj 11 37
PRIČAM TI PRIČU
OD SADA SAMO UŽINA Ako nemate hljeba, jedite kolače – kazala je svojevremeno francuska carica Marija Antoaneta. Boljih savjeta nemaju ni naši vlastodršci. A mene samo jedno zanima: Šta ću za ručak?
Š
ta ću za ručak, svakog dana razbijam glavu. Samo da mi neko hoće reći, da se ne ponavljam, k'o da bi mi pola posla obavio. A onda, taman kad sam negdje pri kraju kuhanja, još, eto, samo da stol postavimo i za desetak minuta slistimo ono oko čega, čini mi se, izdangubih cijeli dan, pomislim - je li moj život baš toliko jadan kad ga vječito provodim s istom dilemom... No, upravo to pitanje - šta ćemo (danas) jesti - jedno je od gorućih na planeti odvajkada. U se, na se i poda se! Za ovo drugo i treće još ćemo se i snaći, ali čime ćemo napuniti stomake, to danas, izgleda, malo ko zna. - Nedostatak hrane srušio je i prijašnje civilizacije. Mi smo na istom putu. Sada je svaka zemlja za sebe. Svijet živi od danas do sutra...
38 Spektar, broj 11 22. august 2014.
Ulazimo u novu eru povećavanja cijena hrane i širenja gladi. Zalihe hrane svugdje su sve manje, a svijet iz vremena obilja ulazi u vrijeme oskudice. Geopolitika hrane postaje važnija od geopolitike nafte – upozorava Lester Braun (Brown), osnivač i predsjednik Centra za istraživanje Zemlje u Vašingtonu, guru ekološkog pokreta, jedan od najutjecajnih svjetskih mislilaca, autor desetina knjiga, od kojih je posljednja, pod nazivom “Full Planet, Empty Plates: The New Geopolitics of Food Scarcity” objavljena krajem 2012. No, za skoro 4 miliona Bosanaca i Hercegovaca, osim za onih 85 multimilionera, odavno je vrijeme oskudice, još od ‘92. prošlog stoljeća. Nisam zaboravila cjelodnevno čekanje u redu za vodu pod kišom
Piše: Džana Zimić granata i snajpera... mnogi i danas koriste ratne kanistere zbog redukcija. Nisam zaboravila ni vijetnamski bijeli keks iz smeđih limenih kutija, “strašno dobar za razvoj djeteta”... Neki bi ga jeli i danas, poslije još dvadeset godina. Nisam zaboravila ni lunch-pakete
Nisam zaboravila cjelodnevno čekanje u redu za vodu pod kišom granata i snajpera... mnogi i danas koriste ratne kanistere zbog redukcija. Nisam zaboravila ni vijetnamski bijeli keks iz smeđih limenih kutija, “strašno dobar za razvoj djeteta”... pune "hamova", ikar, bingo kad izvučeš "chicken a la king"... Nisam zaboravila ni patnje onih u Goraždu... bez soli, brašna, šećera... a nisam zaboravila ni one iz zbjegova... bez igdje ičega. Poznajem neke ratne trudnice koje su sanjale današnje šoping-centre, rafove pune hrane, kupovinu fasunge do iznemoglosti... Danas kroz megasamoposluge prolaze žmireći, kukaju jer su za ovu jesen najavljena nova poskupljenja, koliko li će koštati grah, hoće li krompir biti žara... a zima još nije ni počela...
Žale se i pijačari... Hranu, kažu, prodaju za badava, ali džaba. Narod ni za to nema para. Marka k'o tepsija. Narodu je špajz već decenijama prazan... Prije izvjesnog vremena na jednom internetskom forumu povela se vrlo konstruktivna rasprava o tome kako preživjeti tri dana sa 10 maraka. Ne zna se ko je gladni autor teme - da li neki neiskusni student ili tek prepredeni bh. penzioner koji bi tako da glorificira svoje umijeće rastezanja jednocifrenog dnevnog budžetića. Bilo je tu raznih prijedloga, od onoga da gladuješ dva dana pa se trećeg najedeš ćevapa i pola kile bureka do onih da za te pare kupiš pile, raskomadaš ga pa ima i za supu i za pečenje iz rerne sa 2-3 krompira, kupiš po komad nekog voća-povrća... posudiš od komšije malo brašna, šećera... Doručak pojedi sam, ručak podijeli sa prijateljem, a večeru daj neprijatelju… - znači, dva obroka su ti dovoljna. Ko nas to laže pričama o tome kako su “Igre gladi” avanturistički film o apokaliptičnom svijetu budućnosti?
Pa apokalipsa već odavno traje, samo... jedni se bore za koru suhog hljeba, a drugi za kajmak. Broj korisnika narodnih kuhinja konstantno se povećava... Samo ih salmonela, kažu, može reducirati. Godinama već u prvi mrak gledam ljude koji rovare po kontejnerima u potrazi za koricom hljeba ili svežnjem u koji samilosni spreme kakve nekvarljive
Doručak pojedi sam, ručak podijeli sa prijateljem, a večeru daj neprijatelju… znači, dva obroka su ti dovoljna... hrane... Skoro da se otimaju sa psima... Još malo pa će i oni početi gristi... ne od bjesnila, već od praznih trbuha. A možda su i sami krivi. Nekad se, recimo, sijalo, barem po saksijama. Ja se, evo, sjećam dvije paprike i jednog paradajza s balkona. Uh, kakva je to gozba bila! A pričaju mi da su u davna vremena u Bosni i Hercegovini dobro rađali i krompir, šljiva, jabuka... Žitna polja su postojala. I vinogradi.
Ljudi su se, kažu, i stočarstvom bavili, imali stoku, konje, goveda... Bilo je mesa, džemova, sokova... Danas oranica nema... A ni autohtonog sjemena. Nema sela, skoro ni gradova. Što se tiče bosanskih specijaliteta, kažu da su to roštilj, pečenje, pita... Najviše se ipak izvan kuće jedu kifle, sendviči i pizza - na komad. Šta li su, onda, sogan-dolma, sarma, japrak, šiš-ćevap, pekmez, baklava, tufahija... - Ako nemate hljeba, jedite kolače – kazala je svojevremeno francuska carica Marija Antoaneta. Boljih savjeta nemaju ni naši vlastodršci. Opet se najavljuju poskupljenja svega i svačega, što opet znači smanjivanje plaća te još otkaza, a mene samo jedno zanima: Šta ću za ručak? Neku konzervu? Zaleđeno? Kesicu? Ili ništa? Šta znaš... Možda je bolje preskočiti i ručak. Barem ću biti vitka, lijepa i zgodna. Od sada samo užina. I to po mogućnosti neka genetski modificirana. Sa pesticidima, ta je najbolja - ni okusa, ni mirisa, al' neka je želudac pun. Ko će slušati prazna crijeva... 22. august 2014. Spektar, broj 11 39
OD ^EGA ŽIVE BESPLATNE NOVINE?
OD REKLAME, NARAVNO!
063 991 643 magazinspektar@gmail.com