Spektar broj 29/30 by magazin Spektar

NEZABORAVNI ASIM FERHATOVIĆ: JEDAN JE HASE

Broj 29/30

Sedmični internet magazin l Izlazi petkom l Sarajevo, 26. 12. 2014.

CIJEPLJENJE ŠKODI ZDRAVLJU

VAKCINE - DA ILI NE? TITOVI POKLONI: OD IGLE DO LOKOMOTIVE

TITOV PODRUM SA POKLONIMA

OD IGLE DO LOKOMOTIVE!

U strogo čuvanim depoima u Beogradu nalazi se 200.000 darova koje je Josip Broz Tito za 35 godina vladavine dobio od stranih državnika, ali i domaćih Str. 34 preduzeća i udruženja

PET GODINA PRESUDE "SEJDIĆ-FINCI"

MEDVJE\A USLUGA BOSNI

Sud za ljudska prava u Strazburu 2009. je presudio da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Ni do Str. 10 danas presuda nije provedena

OBAVJEŠTENJE ZA ^ITAOCE “SPEKTRA” NAREDNI BROJ NAŠEG MAGAZINA IZLAZI U PETAK 9. JANUARA 2014.

CIJEPLJENJE ŠKODI ZDRAVLJU

VAKCINE - DA ILI NE?

“Za svako cijepljenje vezan je značajan rizik i brojne kontraindikacije koje mogu cjepivo pretvoriti u opasnost za zdravlje djeteta. No liječnici ih i dalje rutinski uštrcavaju, obično ne upozorivši roditelje na opasnosti Str. 24

Nedjeljni internet magazin l Izlazi svakog petka l Izdavač: Poenta d.o.o. Sarajevo Glavni urednik: Vlastimir Mijović l Urednici: Amra Zimić, Arnisa Gagula Novinari i saradnici: Šefik Avdagić, Radomir Lazić, Aida Hrnjić, Sanja Ljubičić, Nermana Begagić, Džana Zimić Medijski servisi: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), Deutsche Welle (DW), Radio Slobodna Evropa (RSE)l DTP: Bekir Tvrtković l magazinspektar@gmail.com

BRAVO!

Naši biseri Hata Botonjić iz Bihaća proglašena je za najbolju studenticu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Priznanje joj je uručio dekan Davor Miličić, a povodom obilježavanja Dana fakulteta i njegove 97. Godišnjice. Ovo priznanje jedno je u nizu zasluženih koje je Hata primila tokom svog školovanja. Naime, kao učenica Tursko-bosanskog koledža u Bihaću, učestvovala je u nizu projekata sa kojima je nastupala na međunarodnim i svjetskim takmičenjima i osvojila više zlatnih medalja. "Kada sam dobila dekanovu nagradu bila sam ponosna što sam znanjem predstavila svoj grad i svoju državu i nadam se da ovo nije posljednji uspjeh koji ću ostvariti za sebe, svoj grad i Bosnu i Hercegovinu", kazala je Hata Botonjić koju je ugostio Emdžad Galijašević, gradonačelnik Bihaća. Kako je kazao, svojim znanjem i istrajnošću Hata je ostvarila veliki uspjeh i još jednom ime grada Bihaća i države BiH pronijela u inostranstvu. "Mi koji se bavimo politikom moramo učiniti sve da osobe poput naše Hate imaju podršku u svom školovanju i radu jer su oni zalog našeg uspjeha u godinama koje dolaze. Čestitke našoj Hati uz nadu da će i dalje nastaviti studij odgovorno kao i do sada", kazao je gradonačelnik Galijašević. Za potpuni ugođaj još je potrebno da Hata svoju stručnost primijeni u našoj zemlji. No, ne bi bila prva odlikašica koja bi ovdje ostala bez posla ili bi, pak, svoju sreću potražila izvan BiH. 4 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

ZATVORENA SRCA

U nizu božićnih obraćanja katoličkih velikodostojnika, monsinjor doktor Franjo Komarica, banjalučki biskup, privukao je pažnju ovim riječima: Tisuću puta ostaju i u našoj životnoj sredini i srca i vrata zatvorena pred gorkim nevoljama brojnih naših sugrađana. A to su zapravo nevolje Isusa Krista, utjelovljenog Boga, jer on sam trpi u svakom čovjeku koji pati, bilo zbog vlastitih slabosti ili zbog bezosjećajnosti i bezobzirnosti njegovih bližnjih. Ništa nije gore nego nemarno zapustiti Isusa koji trpi u svojoj Crkvi i u cijelom čovječanstvu. A ništa nije vrijednije nego odbačenog i napuštenog Isusa u njegovoj napuštenoj i trpećoj braći i sestrama tješiti i pomagati. I ovaj put pozivam sve vas, koji kao kršćani slavite s razlogom i uvjerenjem trajnu, beskrajnu Božiju ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku, ali pozivam također i sve vas druge, ljude dobre volje: Otvorite svoje srce, svoj um i svoj život veličanstvenoj Božijoj istini o dostojanstvu čovjeka kako ju je cijelom svijetu i za sva vremena obznanio Božićni događaj! Omogućite da ta Božija istina, ljubav, milosrđe, pravda i dobrota dođu do izražaja u vašem životnom okruženju i da ih kroz vaše primjere upoznaju osobito sve žrtve ljudske neljudskosti, sebičnosti, nehumanih i privrednih sistema i društvenih uređenja. Omogućite da što veći broj ljudi u našoj zemlji bude istinski sretan i da može izgrađivati

ovu zemlju - svoju domovinu - kao ugodno prebivalište svim njenim stanovnicima, među kojima će imati neupitno "stanarsko pravo" i najdragocjeniji njezin građanin, Knez mira – Isus Krist!

SUTORINA (NI)JE NAŠA

Poslanik u novoizabranom sazivu Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović u zvaničnu parlamentarnu proceduru uputio je Rezoluciju o Sutorini. "Imajući u vidu da je pitanje Sutorine izuzetno važno za budućnost Bosne i Hercegovine, a shvatajući i značaj direktnog izlaska BiH na međunarodne vode, kao i podržavajući napore da se objektivno utvrde pravne, historijske, geografske, ekonomske i druge činjenice u vezi sa Sutorinom, ja sam, koristeći odredbe člana 167 Poslovnika Zastupničkog doma, i zvanično uputio Rezoluciju kako bi najviši zakonodavni organ BiH napokon zauzeo vrlo jasan stav o ovom pitanju", rekao je Denis Bećirović, dodavši da je u Rezoluciji predložio neprihvatljivu ocjenu prijedloga ugovora sa Crnom Gorom. "Predložio sam da Zastupnički dom ocijeni neutemeljenim i štetnim Prijedlog ugovora o državnoj granici između BiH i Crne Gore, koji je utvrdilo Vijeće ministara BiH početkom novembra, a prema kojem bi Sutorina trebala, voljom državnih organa BiH, trajno ostati u sastavu Crne Gore", rekao je Bećirović. Podsjećamo, Vijeće ministara se oglušilo o pozive stručnjaka i šire javnosti koji su isticali da se ovakvim

ugovorom Crnoj Gori dobrovoljno ustupa dio prostora BiH. Ova rezolucija je upućena prema Kolegiju Zastupničkog doma, koji će je staviti na dnevni red sjednice zakazane za 29. decembar, a moguće je da bude stavljena na dnevni red sjednice koja će biti održana nakon Nove godine. Bećirović očekuje da se uvaže njegovi priloženi argumenti.

EVROPSKI KATANAC

U Evropskoj uniji od 1945. godine nije bilo ovoliko izbjeglica i azilanata, kao sada. Stotine hiljada ljudi pobjeglo je ovamo, zbog sukoba u Siriji, Eritreji, Pakistanu i Avganistanu. Hiljade umiru u pokušaju da pređu morsku ili kopnenu granicu ka EU. Ko nema sreće da mu se automatski prizna izbjeglički status – a takvih je najmanje – mora da zatraži azil. To može da učini samo na teritoriji EU. Pravno gledano, ko traži zaštitu, mora prvo ilegalno da uđe u EU. Taj ilegalni ulazak u EU vrlo često organizuju kriminalne bande. To je zločin koji donosi milijarde eura profita, samo za kriminalce koji iz Libije preko Mediterana šalju čamce na sjever. U mnogim zemljama EU već sada postoji otpor protiv azilanata, a u nekim od njih su pokreti protiv stranaca zastrašujuće porasli. Sve ovo treba da prime k znanju i ojađeni Bosanci i Hercegovci koji stalno “prijete” da će napustiti svoju zemlju. Ljudi, budimo realni - niko nas tamo ne želi, za sreću se treba boriti ovdje!

MINISTRI BEZ PRAZNIKA

Ruski predsjednik Vladimir Putin skratio je novogodišnje praznike za ministre u vladi zbog aktuelne ekonomske krize. Inače, službenici ruskih kompanija širom zemlje imaju pravo na odmor od 1. do 13. januara kada Rusi slave Novu godinu. Ruska ekonomija, pogođena niskim cijenama nafte i zapadnim sankcijama, ući će u recesiju iduće godine, prvi put u šest godina, dok je rublja opala na više od polovine svoje nominalne vrijednosti. Kod nas je stanje još lošije nego u Rusiji. Ljudima u vlasti ipak ne pada na pamet da proglase “vanredno stanje”.

ZENI^KA BRUKA

Slučaj Belme Kokić brutalan je, ali bi mogao i promijeniti praksu kažnjavanja žena radnica u trenutku kada se odluče da postanu majke. Kokić je radila kao pravnica u zeničkom Grijanju, a nakon otvaranja trudničkog bolovanja, obavijest o neproduženju ugovora saopćena joj je SMS porukom. Bh. građani su bili potreseni ovom odlukom iz oktobra. Obrušili su se na ovu javnu instituciju, ali i osuli kritike na račun društva i države u kojoj žive. No, na komentarima je sve i ostalo. “Ja sam, čisto radi diskriminacije, podnijela tužbu Sudu. Obratila sam se ombudsmenu za ljudska prava koji trenutno vodi istragu o svemu tome“, kaže Belma Kokić. Slučaj Belme Kokić nije usamljen, kaže Duška Andrić iz zeničkog Centra za pravnu pomoć ženama.

FUJ!!! Demagoška štednja Grad Tuzla ove godine neće imati organizirani doček Nove godine na otvorenom. Za gradonačelnika Jasmina Imamovića je to, u eri siromaštva, rasipanje novca i dokaz neosjetljivosti na socijalne probleme sa kojima se Tuzla i njeni građani sučeljavaju u posljednje vrijeme. ˝Nakon prirodne nesreće mi imamo velike obaveze prema građanima koji su nastradali uslijed poplava i klizišta. Nama na pamet ne pada da damo 100.000 KM nekom pjevaču ili pjevačici za dva sata zabave. Bilo bi to bacanje para˝, kazao je Imamović. Većina u ovoj odluci prepoznaje samo političku demagogiju. Dobro je da se SDP-ov Imamović nije sjetio da iz budžeta odvoji novac za kupovinu specijalnih novogodišnjih crnih marama. Tako bi dani veselja, kakvi vladaju u cijelom svijetu, ovdje postali dani žalosti. Iz BiH su mnogi i ove godine rezervisali za novogodišnje praznike skupe aranžmane u svijetu i u ekskluzivnim odmaralištima u našoj zemlji. Ko ima, može sebi da priušti tu vrstu provoda. A ko nema, taj se i u novogodišnjoj noći ponaša u skladu sa svojim mogućnostima. Neka malo bolja večera od svakodnevne ipak može da se priušti. A nakon večere, kako je bilo posljednjih godina, šetnja gradom predstavljala je, ne samo u Tuzli, svečaniji dio novogodišnje noći. Zar i to treba ukinuti? Stoga je Imamovićev potez obično bacanje prašine u oči, kojim je, umjesto naklonosti, dobio samo dodatni prezir svojih sugrađana. 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 5

SIMBOL NA PROSJAČKOM ŠTAPU

NI “T” NE OSTADE OD BEŠLAGIĆEVE TUZLE Nekad perjanica i uzdanica, Tuzla je danas uvenula ruža, grad sa uništenom privredom i raskrčmljenom imovinom, sa pokradenim i razjarenim radnicima koji bezumno koračaju ka - Hrvatskoj!

ema grada ni regije u BiH koju nije pogodilo siromaštvo, beznađe, ekonomska i politička kriza. Ako u tome baš i ne prednjači, a možda je čak i tako, Tuzla je svakako u nezavisnoj BH državi doživjela najveće traume, iz jedne otišla u drugu krajnost. Ko se ne sjeća, nije ga teško podsjetiti kako je Tuzla u našim teškim novodržavnim počecima bila primjer, čak i simbol nekog novog uspinjanja, uljuđivanja i pronalaženja modela za međunacionalni suživot, ali i ekonomski napredak.

Selimova era: Nakon prvih višestranačkih izbora u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, nakon kojih je etnički ključ postavljen na svaku bravu, samo u Tuzli vlast nije formirana po principu uvezivanja nacionalnih zastava tri pobjedničke stranke: SDA, SDS i HDZ. Gradom je zavladala takozvana reformistička struja, predvođena Selimom Bešlagićem, koji će ubrzo formirati i novu, original-bosansku stranku: Unija bosanskih socijaldemokrata. Ta vlast, ta stranka, ti njeni glasači i taj njihov vođa, Selim Bešlagić, i kroz agresiju i rat prošli su sa najmanje nacionalnih ožiljaka. Govorilo se tada o tuzlnskom čudu, o tuzlanskom modelu, tuzlanskom simbolu... Stranci su 6 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

hrlili u taj grad da vide kako to jednom zrnu pijeska uspijeva da ne bude pometeno velikim talasom koji je, diljem BiH, raspirivao zavadu,

Nakon prvih višestranačkih izbora u BiH, samo u Tuzli vlast nije formirana po principu uvezivanja nacionalnih zastava SDA, SDS-a i HDZ-a... neprestano smanjivao međunacionalnu toleranciju, rasijavao i množio razdor među ljudima. Kruna veličanja takozvanog tuzlanskog modela bilo je predlaganje gradonačelnika Bešlagića za Nobelovu

Tuzlanska kolona baulja prema Orašju

Piše: Vlastimir Mijović nagradu za mir, kojom bi bila kompletiran niska međunarodnih nagrada koje su tada dobijali taj grad i taj čovjek. No, upravo izostanak te nagrade kao da je simbolički slutio na zlo: svi vas hvale, ali riječi polako tamne, tuzlanski uzleti se zaboravljaju, model se gura ustranu, grad počinje polagano da tone... Još kad je Bešlagić okačio funkcije o klin, a politička mlađarija preuzela kormilo, sjaj je ubrzano tamnio.

Kolona bijesa: Danas je Tuzla bolestan grad sa uništenom privredom i raskrčmljenom imovinom, sa radnicima koji ne rade niti

zarađuju nego se bore da makar naplate ono što su nekad (za)radili. Njihova su radna mjesta nestala, preduzeća su poharana, ugašena ili jedva sastavljaju kraj sa krajem, a od ono malo što još nešto donosi, korist imaju sumnjivi strani investitori i domaći profiteri. Od najvećeg proizvođača struje u zemlji, tuzlanske Termoelektrane, koja proizvodi polovicu od ukupne količine električne energije u Federaciji, mještane su uglavnom zapali otrovni oblaci koje bljuju dimnjaci ovog objekta. Profit se krčmi u Sarajevu. Aida je propala, s njom i Dita, pa Livnica čelika, pa još niz nekad moćnih preduzeća. Njihovi bivši radnici čame u bijedi, bijesno ali nemoćno prizivajući pomoć. Čine to već godinama, a posljednjih mjeseci praktično svakodnevno. U tome su mnogi već gotovo skrenuli s uma, pa ne znajući kome i kako više da se obrate, ovih dana gacaju po blatu i mrazu prema Hrvatskoj! U toj koloni izbezumljenih ljudi niko sigurno nema nikakav razuman odgovor na pitanje: zašto tamo idu i šta tamo očekuju? Može ih tamo, ako i dođu do graničnog prelaza kod Orašja, jedino dočekati kordon hrvatske policije koji će ih curiknuti natrag: prema Tuzli. No, upravo ovaj bezumni marš dosad je najbolji pokazatelj drame koju preživljava nekadašnji gradsimbol. Nekad se mislilo da će Tuzla postati rasadnik boljih vremena i boljih međuljudskih i međunacioalnih odnosa. Danas je ona “crna rupa” države, kako je ovih dana nazva jedan od pješaka zapućenih u Hrvatsku. Tuzla je uvenula ruža, suha kao drenovina.

Žrtveno jagnje: Nije lako analizirati i utvrditi uzroke tuzlanske propasti, ali nisu van pameti

Februarski protesti i izgredi (ne)će se ponoviti

“zavjereničke” teze o namjernom i planski vođenom uništavanju ovoga grada. Umjesto da ona inficira ostatak zemlje, što se nekad priželjkivalo i nerazumno prognoziralo, sve bolesti iz ostatka BiH usmjeravane su ka “zdravoj” Tuzli. Eto šta vam je dala ta vaša “multivitaminska” politička orijentacija, rugajući se danas mogu reći svi kojim je bešlagićevska Tuzla nekad tako jako smetala. Ode Tuzla sa konja na magarca, pa više nijedne koze, a kamoli stada, za mužu ne ostade.

Nekad se mislilo da će Tuzla postati rasadnik boljih vremena i boljih međuljudskih i međunacionalnih odnosa. Danas je ona “crna rupa”... Pritisnuta sa svih strana, stiješenjena u kantonu koji se po njoj zove, ali u kojem je SDA uglavnom dominirala u poratnim godinama, Tuzla je postala žrtveno jagnje. Trebalo je dokazati da se ne može mimo svijeta već se mora niz vodu, nikako uzvodno. Tuzla je pala, ali nije baš sigurno da je potpuno propala, pogotovo ta njena samosvojnost, kuraž i nepristajanje na direktive iz nacionalnih političkih visina. Nekako predodređena da bude simbol, ona

je i sada primjer nemirenja sa sudbinom, sa svevlašćem i neodgovornošću politike. Zar u februaru prva baklja dosad najvećih socijalnih nemira u BiH nije buknula upravo tamo? Jeste, i to nimalo slučajno. A hoće li još nove da buknu, one još jače, koje će se opet rasplamsati sve do Sarajeva, i o tome se da razmišljati.

Centar otpora: Ako građani negdje postanu potpuno svjesni da svoja prava mogu ostvarivati samo ako se budu žučno opirali onima koji ih ponižavaju, prvi kandidat za tu ulogu svakako je Tuzla. Takozvana kritična masa za to u ovom gradu postoji, pali se tamo šibica za šibicom, pa ni golema vatra nije isključena. Ona se neće rasplamsati na graničnom prelazu kod Orašja, prema kojem sad ide nevoljna i izmrcvarena kolona. Bijes će se, uvećan umorom, vratiti u Tuzlu. A hoće li se tamo razliti u neki novofebruarski ustanak, bunu, nerede i incidente, to baš niko ne može znati. Jedino sj sigurno da nova vlast, kao ni stara, nema ni ideje ni sredstava kojim bi umirila razjarene i osiromašene ljude. Neka im je svima Bog na pomoći... 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 7

EKONOMIJA NA KOLJENIMA

NI INVESTICIJA NI RADNIKA Strane investicije stalno padaju, domaće niko i ne potiče, a omladina se bori za diplome koje nemaju tržišnu vrijednost, umjesto onih za kojim privreda vapi

trane investicije prve su na spisku želja Bosne i Hercegovine. No, što više ih priželjkujemo, one se više smanjuju. U četiri posljednje godine su, sa 357 (u 2011.) pale na 273, zatim u 2013. na 214 miliona eura, da bi u ovoj godini, u prvih osam mjeseci, cifra bila smanjena do 189 miliona eura. Ovo se najdirektnije odražava na stagnaciju i pad naše ekonomije. Međutim, na to možda i više utječe nešto što stalno gubimo iz vida: nedostatak domaćih investicija. O njima čak i nema pouzdanih podataka, ali logika govori da naši biznismeni, koji još bolje od stranaca poznaju stanje u zemlji, još teže ulažu svoj kapital u nove projekte ili proširivanje postojećih. Čak je primjetno da su neke kompanije, za koje se zna da su u posljednjih desetak godina dobro poslovale i sakupile velike profite, umrtvile ili smanjile svoje aktivnosti. Oni su, jednostavno, iscrpljeni u borbi sa državom koja stalno traži više poreza, a nudi sve manje pogodnosti. Ako ih ponegdje i u ponečemu ima, onda se to isključivo odnosi na strane ulagače. Našim se ne nudi ništa, oni su obična perad za čerupanje. A jedan od zakona međunarodnog biznisa je taj da strani kapital želi da se uključi tamo gdje domaća ekonomija, svojim snagama, bilježi 8 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

rast ili makar pokazuje da može proizvesti življi ritam ekonomije. Domaće privrednike takođe limitira i nedostatak adekvatne radne snage. Iako imamo oko 550 hiljada nezaposlenih, niz je profesija koje su na tim spiskovima deficitarne. Evo primjera iz Sarajevskog kantona. Na spiskovima nezaposlenih

Poslodavci najviše traže poznavaoce računarske tehnike, informatike, zatim agronome stočarstva i specijaliste u oblasti medicine. A nude im se hiljade ekonomista, pravnika, politologa, novinara, gimnazijalaca... “stanuje” 71.260 osoba. Tu je više od 1.200 ekonomista, oko 1.000 pravnika, 500 socijalnih radnika, 400 politologa, 350 novinara, kao i 3.600 maturanata gimnazije, 2.300 ekonomskih tehničara i 1.900 mašinskih tehničara. Najtraženija zanimanja su, pri tome, na potpuno drugoj strani - u takozvanom IT sektoru (informacione tehnologije). Prema evidenciji Službe za zapošljavanje KS-a, među nezaposlenim najmanje su zastupljena upravo ta zanimanja. Poslodavci najviše traže poznavaoce računarske tehnike, informatike, zatim agronome stočarstva i specijaliste u oblasti medicine.

Piše: Amra Zimić I kako, sa takvom radnom snagom, pokretati razvoj? Praktično nemoguće! Još je tu jedna mana koja ide na dušu radne snage. Osim skupe, lijene i gramzive države, ovdje je skupa i radna snaga. Kako kaže jedan od poslodavaca, radnik u BiH misli da platu od 300 eura uopšte ne mora zaraditi - takav iznos tretira se kao milostinja! Siromašne zemlje atraktivne su za ulaganja najćešće zbog jeftine radne snage. To ljudi u BiH ne mogu da shvate, to da njihova radna snaga košta onoliko koliko diktira tržište, a ne onoliko koliko iznose njihove lične potrebe. Uz niz mjera koje treba da preduzmu vlast i država, značajan dio zadatka na privlačenju stranih, ali i novih domaćih investicija je upravo promjena svijesti radnika, posebno onih koji nisu zaposleni. Oni moraju znati da BiH zadugo neće biti zemlja izobilja. Bićemo država u kojoj se ljudi uglavnom bore za golu egzistenciju. Pri tome, nezaposleni treba više da misle o statistikama, a manje o svojim željama: treba da se školuju za ono za čim postoji tražnja, a ne za ono u čemu će najlakše doći do diplome. Takve diplome, nažalost, nisu beskorisne samo za njihove vlasnike nego i za državu i njenu ekonomiju.

PET GODINA PRESUDE "SEJDIĆ-FINCI"

MEDVJEĐA USLUGA BOSNI Sud za ljudska prava u Strazburu 2009. je presudio da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Ni do danas presuda nije provedena

trazbur osudio BiH zbog diskriminacije, Stop diskriminaciji u Predsjedništvu, BiH je dobila po prstima... Ovo su naslovi kojima je prije pet godina najavljivan istorijski korak ka uklanjanju diskriminacije u Ustavu BiH. Evropski Sud za ljudska prava u Strazburu ocijenio je kako uskraćivanje prava pripadnicima tzv. nekononstitutivnih naroda, odnosno onih koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, da se kandiduju za poziciju člana Predsjedništva BiH ili u državni

Finci: Razočaran, ali se ne kaje 10 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

Dom naroda predstavlja kršenje ljudskih prava. Ova se odredba,

Označena kao istorijska, ova je presuda unijela nadu da je vrijeme za promjene. No, one se nisu dogodile, uprkos snažnim pritiscima međunarodne zajednice... presudio je Sud, mora provesti, te se paralelno s izmjenom Ustava BiH mora promijeniti i izborni zakon kako bi se omogućilo kandidovanje.

Riječi i djela: Označena kao istorijska, ova je presuda unijela nadu da je vrijeme za promjene. Jakob Finci tada je kazao kako je bio „gotovo siguran da će biti ovakav rezultat, jer ko god se iole razumije u ljudska prava i ko zna čitati i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i Protokol 12 uz tu konvenciju, bilo mu je jasno da naš ustav nije saglasan s tim“. Pored toga, naveo je, iako se slučaj zove 'Sejdić i Finci protiv BiH', „ovo je potez u korist BiH - da se napokon pređe sa riječi na djela, sa priča na nešto konkretno.“ Danas se, kaže, ne kaje što je povukao ovaj potez, mada je razočaran jer pomaka nema. Fotelje i ekskluzivitet, navodi Finci, očito su važniji. "Malo sam razočaran inertnošću

naših vlasti koja ukazuje na to da nisu spremni da se odreknu nijednog malog procenta svoje apsolutne vladavine političkim prostorom BiH otvarajući vrata svima onima koji nemaju tu mogućnost da se deklarišu kao pripadnici konstitutivnih naroda“, kaže Finci. Sa žaljenjem dodaje da su, umjesto toga, neki čak spremni za ljubav fotelja promijeniti i naciju.

Zaludne prijetnje: Sve to vrijeme bh. političari koristili su ovu presudu kao pamflet za svoje političke govore, osobito predizborne, ali i priliku za uslovljavanje i rješavanje pitanja koja nikako nisu povezana s presudom. Halid Genjac u prošlom je sazivu bh. parlamenta bio predsjedavajući Komisije za evropske integracije. Rješenja, kaže, nije bilo jer su se otvorili ustavni apetiti koji su uz ovo pokušavali da riješe i neka druga pitanja, naročito tzv. hrvatsko pitanje. On dodaje da je ovakav princip neprihvatljiv onima koji žele da se bh. društvo integriše. Ova „krupna politička nesuglasica“, kako navodi Genjac, godinama nema rješenje i neće ga uskoro ni biti. Dugo je ova presuda bila ključni element i za evropske integracije. Bosni i Hercegovini prijetilo je isključenje iz Vijeća Evrope, uslovljavane su reforme, napredak... A onda je, čini se, i Evropa odustala. BiH će iduće godine predsjedavati Vijećem Evrope, a nova inicijativa EU prema BiH provođenje presude stavila je u drugi plan prioriteta. To govori da EU nije bila dovoljno odlučna, smatra Tijana Cvjetičanin iz udruženja „Zašto ne“. „Nijedno od tih upozorenja, očito nije bilo dovoljno“, smatra Cvetičanin, navodeći i da ni prijetnje isključenjem iz Vijeća Evrope nisu pomogle.

Sejdić: Sud jedno, politika drugo

Vezivno tkivo: Cvetičaninova ističe da to govori još nešto: “Da institucionalni mehanizmi koji bi svakom ozbiljnom političaru trebali da budu zastrašujući kao perspektiva, da zbog toga što vi nešto ne možete

Naši političari koristili su ovu presudu za svoje političke govore, ali i priliku za uslovljavanje i rješavanje pitanja koja nikako nisu povezana s presudom...

koje nikada nisu realizovane. Odatle je sve krenulo i sad dolazimo do situacije kada treba izjednačiti po nekim elementarnim pravima sve građane. I naravno, takav jedan odnos međunarodne zajednice se i dalje produžava, čineći time samo medvjeđu uslugu Bosni i Hercegovini. Sigurno će neprovođenje takve jedne odluke voditi daljnjem etabliranju etniciteta na pojedinim teritorijama jer nema to vezivno tkivo koje se zove Ostali“, tvrdi Begić.

da uradite da će vam država biti izbačena iz neke važne institucije i da vam neće priznati rezultate izbora, to nije imalo nikakvog uticaja u njihovom postupanju.“ Bosni i Hercegovini je, popuštanjem, Evropska unija učinila medvjeđu uslugu, smatra Zlatan Begić, profesor na Pravnom fakultetu u Tuzli i član ekspertne grupe za izmjene Ustava u Federaciji BiH. Dopuštanjem da se ne provode važne odluke i presude Ustavnog suda BIH i međunarodna zajednica je doprinijela svojom neodgovornošću ovakvom stanju, smatra on. "Mi u Bosni i Hercegovini imamo preko 80 odluka ustavnih sudova

Preživjeli model: Srđan Dizdarević, bivši direktor Helsinškog komiteta u BiH, po donošenju presude kazao je kako se radi o istorijskoj odluci koja će na bolje promijeniti bh. društvo. Danas se, međutim, živi po istom, diskriminatorskom modelu, što je „neprincipijelno i otvara vrata našim svojeglavim, autoritarnim, nedemokratskim političarima da i dalje rade ono što je njima na pameti i njihovom uskom interesu, a protivno interesima građana BiH.“ Presuda u predmetu "Sejdić i Finci", nadaju se i političari i analitičari, mogla bi biti provedena do kraja mandata nove vlasti. Ali... Dženana Halimović/RSE 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 11

PROTESTI I KRIVIČNE PRIJAVE

PRITISAK, NEGO ŠTA! Kroz sudski progon februarskih demonstranata, vlasti pokušavaju da zastraše ljude i da osujete da se u budućnosti ponovi bilo kakav vid protesta

akon februarskih demonstracija koje su se održavale širom Bosne i Hercegovine pokrenute su krivične prijave protiv aktera građanskog bunta. Svi učesnici demonstracija imaju iste prijave, a terete se da su blokirali saobraćaj i time ugrozili sigurnost na glavnim saobraćajnicama u gradovima Federacije BiH. Mnogi od učesnika februarskih protesta

završenog usmenog ročišta, poslije kojeg se očekuje presuda, Adis Hukanović je rekao: “Zabrinjava me postupanje policije, koja je sve podnesene prijave zbog kršenja Zakona o sigurnosti u saobraćaju BiH bazirala na službenim izvještajima pisanim u maju, dakle tri mjeseca nakon protesta. To me zabrinjava, jer se postavlja pitanje koliko su policajci

Protesti u Sarajevu, 9. februar 2014.

kažu kako su ovo represivne mjere policije. Učesnik februarskih protesta, Adis Hukanović, dobio je prekršajnu prijavu, u kojoj se navodi da je 13. februara sa ostalim demonstrantima blokirao glavne saobraćajnice u Sarajevu. Tako je navedeno u prijavi MUP-a Kantona Sarajevo. Nakon 12 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

napravili intervencija, kako su te prijave pisane. A od tog službenog izvještaja policija je u mom postupku odustala i kao glavni dokazni materijala navela isječke iz videa, kojeg je snimio jedan bh. portal”, objasnio je Hukanović. Adis nije jedini koji se tereti za blokadu saobraćaja i kršenje Zakona o sigurnosti u ovoj oblasti.

Još dvadesetak ljudi iz Sarajeva i na stotine u Mostaru dobili su prekršajne naloge. Svjetlana Nedimović, učesnica mirnih protesta očekuje poziv iz suda. “Ovo je poruka svima nama šta će se desiti ako izlazimo na ulicu. U manjim sredinama to su prijetnje, zastrašivanja. Mostarci, Zeničani, Sarajlije izloženu su prekršajnim prijavama. To apsolutno ne stoji s obzirom da je tih dana policija blokirala saobraćaj, a da smo svi mi prisustvovali neformalnim okupljanjima građana, usljed socioekonomske situacije, koju niko ne treba da objašnjava.” Poseban pritisak vršen je na učesnike protesta u manjim sredinama. “To su većinom prijetnje koje se odnose na zaposlene. Ako su ljudi u privatnom biznisu, onda im se prijeti otkazivanjem ugovora ili gubitkom posla. I tokom trajanja protesta, ljudi su nam prilazili i obraćali su nam se, no imali su izričite naredbe da javno ne protestuju”, kaže Nedimović. Do sada su u dva slučaja donesene prvostepene presude. Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić smatra da su prijave konkretan politički pritisak. “Kroz brutalne policijske akcije, vlasti pokušavaju preduprijediti svaki vid protesta. Međutim, ne možete zaustaviti istorijske procese, kao ni potrebu ljudi da se bore za pravičnije društvo”, zaključuje profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić. Aida \ugum/RSE

MOĆ BELMINE SUDBINE

KNJIGOM “UPOZNALA” OCA

Mlada Srebreničanka Belma Malagić knjigom “Moć sudbine” opisala je tragičnu povijest svoje porodice, koja je godinama tragala za kostima ubijenih članova

elma Malagić je student prve godine Medicinskog fakulteta u Tuzli. Rođena je 15. jula 1995. godine, u vrijeme kad su njen otac i ostala familija ubijeni u genocidu u Srebrenici. Piše od svoje desete godine i jedinu očevu sliku stavila je na naslovnicu knjige "Moć sudbine". To je knjiga o porodici i njenom ocu Harizu kojeg nikada nije upoznala. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Snagovo, a sahranjen je u Memorijalnom centru Potočari. Belma je opisala sudbinu svoje porodice, koja je godinama tragala za kostima ubijenih članova porodice. U knjizi je potresna priča djevojčice koja je samo na taj način upoznala oca kojeg nikada nije vid-

Belma Malagić sa očevom slikom

jela. Pisanje ove knjige trajalo je dugo. "Od prvog razreda počela sam pisati dijelove knjige. To je trajalo do trećeg razreda srednje škole, a zatim sam sve te dijelove sastavila u jednu cjelinu", kaže Belma. Ona je knjigom pokušala ispuniti prazninu nastalu uslijed nedostatka jednog roditelja. "Kako je došlo do toga da napišem ovu knjigu? Nedostatak jednog roditelja je veliko uskraćenje predstavlja jednu veliku prazninu. Ovom knjigom pokušala sam popuniti tu prazninu. Uspjela sam, na neki način u tome. Slika koja se nalazi na naslovnici ove knjige je, zapravo je slika koja me podsjeća na oca i kad je vidim osjetim da ga nikada, baš nikada neću

zaboraviti", ističe ona. Porodičnu dramu Belma preživljava skupa sa majkom, čije su riječi i sjećanje pomogle Belmi da upozna svoga oca. Belma kaže da je oca upoznala iz priča koje su ostale nedovršene. "Svi koji su pričali o tome, o mom ocu, nikada nisu završili tu priču. Naš razgovor bi se uvijek završavao plačem. Slike koje sam ja stvarala o ocu prenijela sam na papir i uvrstila u knjigu", navodi Belma. O događajima iz Srebrenice, Belmi je pričala njena majka, pa je Sadina, na neki način sudjelovala u stvaranju pisanog djela. "Ja sam majka kao i svaka druga majka. Prepričala sam Belmi ono što sam preživljavala. Nisam željela da budem nikakav heroj ove knjige. Belma je to sve opisala, a ka sam je podržavala u tome. Imale smo razumijevanje jedna prema drugoj cijelo ovo vrijeme", pojašnjava majka Sadina. "Pisanje knjige pomoglo mi je da shvatim ko sam i šta sam ja. Postojale su kod mene dileme odakle sam. Moji korijeni su iz Glogove kod Bratunca, a u rodnom listu piše da sam rođena u Tuzli. Gdje ja pripadam, pitala sam se? Ja sam odlučila da moja rodna gruda, ipak, bude Glogova", iskreno će Belma. Malagići su se među prvima vratili u Glogovu i obnovili kuću. Prvu promociju svoje knjige "Moć sudbine" Belma je imala u Lukavcu, dok će druga biti održana u Srebrenici, gdje je njena porodica boravila tokom ratnih dešavanja. Sadik Salimović/RSE 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 13

ZRAK ŽIVOTA I - SMRTI

STRUJA I BOLESTI IZ TUZLANSKE TEROELEKTRANE Tuzlanska termoelektrana godinama prekomjerno zagađuje zrak. Stoga stanovnici najčešće obolijevaju i umiru od bolesti uzrokovanih štetnim česticama koje izlaze iz gigantskih dimnjaka na ulazu u ovaj grad

a mjesnom mezarju u Šićkom Brodu kod Tuzle u razmaku od nekoliko dana ukopano je šest osoba. „To su Jusuf Nurkić, Mustafa Ćatić, Mulaga Hirkić, Hasan Husić, Mevludin Begunić, Nusreta Mulaosmanović“, kaže mjesni efendija Nurija Čikarić. Svi su umrli u toku jedne sedmice u aprilu 2013. godine. Preminuli su bolovali od plućnih, srčanih ili malignih bolesti. Podaci nadležnih zdravstvenih institucija pokazuju da su to najčešće bolesti od kojih obolijevaju Tuzlaci.

Atak na pluća: Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO),

uzročnici ovih bolesti su štetne čestice koje oslobađaju termoelektrane na ugalj, dok Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) ističe da je zagađeni zrak najčešći uzrok karcinoma pluća. Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazuje da

Nakon nepotpunog sagorijevanja sumpora u naloženom uglju, kroz dimnjake elektrane izlazi oko 50.000 tona sumpordioksida godišnje... nadležne institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine godinama dozvoljavaju Termoelektrani „Tuzla“ prekomjerno zagađivanje zraka.

Termoelektrana Tuzla bljuje opasne gasove 14 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) Umjesto da ih natjeraju na odsumporavanje dima, daju im okolišne dozvole na osnovu kojih mogu zagađivati više nego što dozvoljavaju svjetski standardi. Predstavnici Termoelektrane okolišnu dozvolu koriste kao sredstvo sopstvene zaštite, odnosno izgovor da rade prema važećim pravilima. Prvo postrojenje Termoelektrane „Tuzla“ proradilo je prije pola stoljeća, a danas rade sa četiri termobloka. Za prosječnu godišnju proizvodnju od oko 3.000 gigavatsata (GWh) struje potroše oko 3,3 miliona tona uglja iz ugljenog bazena Kreka-Banovići. Nakon nepotpunog sagorijevanja sumpora u ovom uglju, kroz dimnjake elektrane izlazi oko 50.000 tona sumpordioksida godišnje. Ovaj štetni gas izaziva plućne disfunkcije, astmu, hronični bronhitis i plućna oboljenja. Prema podacima Općine Tuzla, pored ovog štetnog gasa, iz gigantskih dimnjaka godišnje izađe i četiri miliona tona ugljendioksida, 8.500 tona azotdioksida te 3.500-4.000 tona čestica prašine.

Epidemija karcinoma: Ove brojke prelaze nivo prihvatljive zagađenosti zraka koja je ustanovljena smjernicama SZO-a.

Toksične i kancerogene materije koje se nalaze u dimu lako prodiru u disajne puteve, cirkulaciju i srce te ih oštećuju i izazivaju ranu smrt. „U tim česticama, koje ne vidimo i koje udahnemo, imate i kancerogenike i metale koji su vrlo toksični; imate iritante, imate alergene i oni će kad propuste ti odbrambeni mehanizmi polako ubiti osobu“, kaže prof. dr. Nurka Pranjić, specijalista medicine rada u tuzlanskom Domu zdravlja i profesorica na Medicinskom fakultetu. Zrak zagađen štetnim česticama iz Termoelektrane udiše preko 470.000 ljudi iz 13 općina Tuzlanskog kantona. U 2011. godini od karcinoma pluća oboljelo je 136 osoba iz ovog kantona, dok je, primjera radi, broj oboljelih od ove bolesti bio šest puta manji u kantonima koji nemaju termoelektrane: Posavskom, Livanjskom i Zapadnohercegovačkom. U 2012. i 2013.godini na području Tuzlanskog kantona od karcinoma pluća oboljele su još 242 osobe. U ovom dvogodišnjem periodu od 7.686 umrlih, za polovinu su uzrok smrti bila kardiovaskularna i respiratorna oboljenja, uključujući i karcinom pluća.

Jalovi protesti: Probleme sa disanjem ima i Senail Ajšić iz Šićkog Broda kod Tuzle. Prve poteškoće je osjetio prije deset godina, ali je to tumačio slabom kondicijom. Poslije je i odlazak do kupatila zahtijevao nekoliko zaustavljanja, a prije četiri godine dijagnosticirana mu je astma, hronična plućna bolest. Disanje mu olakšava pumpica koju uvijek nosi sa sobom. Prolazeći sa novinarima CIN-a kroz mezarje na kojem su ukopane njegove komšije, Ajšić kaže da se nada da im se neće uskoro pridružiti.

Mate Marković je uvjeren da su članovi njegove porodice umrli od zagađenog zraka iz tuzlanske Termoelektrane

„A šta ću, od Boga je. (…) A, ustvari, od zagađenja je. Ne treba kriviti Boga za nešto što nije kriv“, kaže Ajšić. U susjednom mjestu Bukinju Mate Marković je tokom svog života ukopao majku, brata, stričevića te nekoliko

U 2011. godini od karcinoma pluća oboljelo je 136 osoba iz ovog kantona, dok je broj oboljelih od ove bolesti bio šest puta manji u kantonima koji nemaju termoelektrane... susjeda. Umrli su u četrdesetim ili pedesetim godinama života. „Svi od karcinoma“, kaže Marković. Sam je doživio šezdeset i tri godine i to zbog toga, kaže, jer je većinu života zbog posla proveo daleko od Tuzle. „ Znao sam doći jednom mjesečno, vikendom na dva dana i tako“, objašnjava Marković. Stanovnici Šićkog Broda, Bukinja i Husina, naselja u neposrednoj blizini Termoelektrane, posljednjih godina od rukovodstva ovog preduzeća traže da riješi problem zagađenosti zraka. Organizirali su nekoliko protesta na kojima su, uz ostalo, tražili smanjenje zagađenosti, adekvatnu zdravstvenu

zaštitu stanovništva i ulaganje u infrastrukturu naselja.

Okolišna dozvola: Međutim, predstavnici Termoelektrane, iako svjesni da zagađuju zrak, ne smatraju da su isključivi krivci za crnu statistiku. „Ja bih mogao prihvatiti tu odgovornost da mi imamo egzaktne podatke da Termoelektrana prouzrokuje to, ali to je rezultat svih zagađivača ovdje“, kaže Izet Džananović, direktor TE „Tuzla“. Istraživanje CIN-a pokazuje da je Džananović samo djelimice upravu. Od šest mjernih jedinica koje mjere kvalitet zraka na području TK-a, pet je smješteno u blizini Termoelektrane. Kvalitet tuzlanskog zraka mjeri se od 2003. godine, kada je takva obaveza propisana federalnim Zakonom o zaštiti okoliša. Prema ovom zakonu zrak mora biti zaštićen od zagađenja koja mogu predstavljati opasnost za zdravlje ljudi, a kada se planira proizvodnja, potrebno je poduzeti mjere kako bi „nivo polutanata bio sveden na najmanju moguću mjeru“. Prema ovom zakonu, industrijska postrojenja moraju imati okolišne dozvole. Okolišna dozvola se izdaje pod 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 15

uslovom da termoelektrana ne ugrožava zdravlje ljudi svojim emisijama zagađivanja. Kako bi dobila okolišnu dozvolu, termoelektrana se obavezuje da će poduzeti sve odgovarajuće preventivne mjere kako bi spriječila zagađivanje okoliša. Na osnovu Zakona je u martu 2005. godine usvojen Pravilnik o monitoringu kvaliteta zraka kojim su definirane granične vrijednosti zagađujućih materija. Pravilnik je za područje FBiH definirao granične vrijednosti znatno više nego one koje definira SZO. Federalni pravilnik dozvoljava zagađenje od 125 mikrograma sumpordioksida po metru kubnom dnevno, što je šest puta veća količina od one koju propisuje Svjetska zdravstvena organizacija kao dozvoljenu.

Uvećani rizik: U 2012. i 2013. godini zrak na području Tuzlanskog kantona sadržavao je tri do četiri puta više štetnih materija nego je federalni pravilnik predvidio, pokazuju izvještaji Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona iz tog perioda.

Mjerna stanica Bukinje stalno pokazuje prekomjerna zagađenja

Doktorica Pranjić kaže da količina prekomjernog zagađenja određuje stepen i vrstu opasnosti po zdravlje. „Ako se, recimo, dozvoljena granica

Stanovnici Šićkog Broda, Bukinja i Husina, naselja u neposrednoj blizini Termoelektrane, sve upornije traže da se riješi problem zagađenosti zraka... pređe za deset, veći je rizik od karcinoma 4 puta, rizik za hronične opstruktivne bolesti je veći za 27 puta, itd.“ Elvedin Grabovica, generalni direk-

Mjerna stanica Bukinje stalno pokazuje prekomjerna zagađenja 16 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

tor Elektroprivrede BiH, koja je vlasnik TE „Tuzla“, rekao je za CIN da Termoelektrana posjeduje okolišne dozvole za sve svoje projekte. „U okviru okolinskih dozvola su dati uslovi koje je Elektroprivreda BiH uvrstila u svoje programe i planove.“ Najznačajnija mjera koju je Termoelektrana uvela u poslijeratnim godinama jeste ugradnja elektrofiltera koji pročišćavaju dim i smanjuju nivo grubih čestica u zraku. Zbog toga od prošle godine u Tuzlanskoj regiji nema crnog snijega. Ali, od krupnijih su opasnije sitne čestice, jer lakše prodiru u organizam putem disanja.

Nivo sitnih čestica u zraku smanjio bi se procesom odsumporavanja, ali Ministarstvo okoliša i turizma FBiH Termoelektranu ne obavezuje da vrši odsumporavanje. Predstavnici Ministarstva s kojima su razgovarali novinari CIN konstatuju da Termoelektrana nema postrojenje za odsumporavanje, ali da ispunjava uslove za dobivanje okolišne dozvole, jer „ne ugrožava okoliš“. „Ovo što mi dajemo kao okolinsku dozvolu, to nije prava dozvola, nego su to u biti uslovi koje država postavlja na jedan fleksibilan način“, kaže Mehmed Cero, pomoćnik u Sektoru za okoliš pri ovom ministarstvu.

Skupa investicija: Fleksibilni uslovi daju se Termoelektrani zbog njezine strateške važnosti. Ona je najveći proizvođač struje u zemlji i proizvodi polovinu od ukupne godišnje količine struje u Federaciji BiH. „Ako bismo mi išli na odsumporavanje Termoelektrane, onda nju možete zatvoriti. To je preko sto miliona investicija i to ne bi se isplatilo“, kaže Cero. Zvanični podaci pokazuju da je Elektroprivreda BiH samo u 2013. godini ostvarila dobit od 37 miliona

Izet Džananović, direktor TE Tuzla

maraka, što znači da bi, uz ovakvo poslovanje, mogla u naredne tri godine otplatiti izgradnju postrojenja za odsumporavanje. S druge strane, istraživanje Evropske agencije za zdravstvene rizike i Svjetske zdravstvene organizacije, koje je naručio tuzlanski Centar za

U 2012. i 2013. godini zrak na području Tuzlanskog kantona sadržavao je tri do četiri puta više štetnih materija nego je federalni pravilnik predvidio... ekologiju i energiju, pokazuje da će do 2030. godine nivo ekonomske štete iznositi 810 miliona eura te gubitak od 39.000 godina života zbog smrti izazvane hroničnim oboljenjima. Ovo istraživanje je urađeno 2012. godine po metodologiji HRAPIE koja definira maksimalno dozvoljenu vrijednost čestica na dnevnoj bazi. Džemila Agić, direktorica ovog centra, kazala je za CIN da su se na taj korak odlučili zbog značajnog prekoračenja nivoa sumpordioksida u zraku.

Jeftina naknada: Savjetnik za okolišne dozvole u resornom ministarstvu Maden Rudež kaže da je

za rješavanje ovih problema potrebno vrijeme. „Mi u sadašnjim uvjetima ne možemo riješiti SO2 jer koristimo ugalj. Šta ćemo sa našim ugljevima, to je naš resurs?!“, kaže Rudež, dodajući da će nova postrojenja, odnosno nove termoelektrane imati ugrađen sistem odsumporavanja. „Mi bi htjeli da sve probleme za koje treba sto godina riješimo za sto dana! Pa, to ne može!“, kaže Rudež. Prema federalnom Zakonu o zaštiti okoliša termoelektrana mora platiti naknadu za zagađivanje okoliša. Naknada se izračunava prema nivou godišnje emisije čestica, ali je za mjerenje zagađenja zadužena sama termoelektrana. Prema riječima direktora Džananovića, Termoelektrana godišnje na osnovu ove naknade plaća oko 2.5 miliona KM. Dio novca ostaje Fondu za zaštitu okoliša, a 70 posto novca vrati se Tuzlanskom kantonu koji finansira ekološke projekte, shodno aplikacijama koje dobiju od općina. Tuzlanska općina dio ovog novca troši na projekte daljinskog grijanja, kako bi se smanjio broj individualnih ložišta u domaćinstvima.

Bolest i smrt: Senail Ajšić i stanovnici najugroženijih tuzlanskih naselja nisu dobili daljinsko grijanje jer su projekti toplifikacije ovih naselja još na čekanju. To bi za njih značilo simboličnu satisfakciju za cijenu koju plaćaju vlastitim zdravljem. Senail kaže da neće odustati od borbe za čist zrak. „Političari mi kažu: ‘Šta to radiš!? Zrak je dobar. Dišemo i živimo! Da’, kažem, ‘ali nije dobro svima nama. Dok je vama dobro, mi dišemo otrov, bolujemo i umiremo’“, kaže Senail Ajšić iz Šićkog Broda kod Tuzle. 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 17

NA VRH JEZIKA

DEDO BEZ POKLONA

U momentu slijetanja iz bajke u Bosnu, odmah pri dodiru sa našim tlom, Djeda Mrazovi pokloni su jednostavno isparili. Ne zna da li su već u letu, čudom, nestali...

letio, pravo iz bajke, Deda Mraz u „realnost“. Dočeka ga ova naša, bosanska, te ga odmah učini tužnim i umornim. Virim ja ima li poklona, bez obzira na njegovu tugu? Nema! Izgleda da ni Deda Mraz više nije ono što je nekad bio? Pitam ga je li on uistinu Deda Mraz, ima li certifikat kojim je dokazana njegova kontrola kvaliteta. Kaže da nema, da nikad za to nije čuo. E, imam ja frenda koji se bavi tim poslom, ima firmu za to kontrolisanje kvaliteta i on bi sigurno želio da kontroliše i Deda Mraza, a i mene u paketu s njim. Samo ne znam ima li ovaj Deda Mraz iz bajke novca da to kontrolisanje plati? Nema ni poklon da ga ponudi kao mito ili eventualnu razmjenu robe umjesto novca. a bih možda mogla proći i za džabe, dobiti certifikat, da ne moram plaćati to kontrolisanje. A ako bih „znala s njim prijateljski“ i malkice mu ugađala, onako utajno i diskretno provjeravala njegovu kontrolu kvaliteta ponuđenih centimetara, (iako su stari kao Stara Grčka), ne bih se radovala više Deda Mrazu. On bi postao moj Deda Mraz? Samo pravi Deda Mraz obično nije oženjen i nema čopor djece i unučadi. Sva djeca svijeta su njegova, on sve njih voli, a ne samo svoje obiteljske isprdke. E, tako nama dođe u Bosnu ovaj

18 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

Deda Mraz bez potrebnog certifikata, ali bitno je da je ipak iz bajke. Pitam Deda Mraza da nije negdje opljačkan ili da ga neko nije,

Pravi Deda Mraz obično nije oženjen i nema čopor djece i unučadi. Sva djeca svijeta su njegova, on sve njih voli, a ne samo svoje obiteljske isprdke... ne daj Bože, prevario? Doduše, tako smotan Deda Mraz nije uobičajena pojava u svijetu Deda Mrazova? Naljuti se on odmah i reče mi da postoji samo jedan Deda Mraz, a da su svi ostali prevara. E, je li nama opet prevara, ovaj put u vidu Deda Mraza došla u Bosnu? Izgleda da jeste. Ne mogu se pomiriti sa činjenicom da razgovaram sa Deda Mrazom

Piše: Sanja Ljubičić koji se sav sje..o i kome trebaju tablete za depresiju, a možda i neke druge? Još par minuta u društvu s njim i on će od mene tražiti poklone da mu dam. Ali mogla bi se izvući neka korist u tom mom davanju, poštivala bi se ženska ravnopravnost, te bih ja postala gender osvještena Deda Mrazica. Samo još da nabavim poklone i počnem ispunjavati želje. ažem ja Deda Mrazu da javi, onim tamo svojim u „bajci“, da me prijavi da volonterski radim, bar malo, kao Deda Mrazica, a da on uzme bolovanje dok ne nađe izgubljene darove. Gleda me Deda Mraz i misli “ova je totalno pukla” i pita me da li smo mi svi malo „puknuti“ u ovoj Bosni? E, sad se ja naljutih, zar smo puknuti zato što, kao sav normalan svijet, očekujemo normalnog Deda

Mraza koji svoja obećanja i naše želje ispunjava? Sram te bilo Deda Mraze što tako misliš o nama ovdje,(foliram ja da on nije u pravu)! Poče on da se cjenjka sa mnom, da pregovara, vidi da sam ozbiljna u namjeri da mu uzmem posao i odletim u bajkoviti svijet. Osjeti se i na meni pukotina i da sam umorna od raznih svakodnevnih „puknuća“ na poslu. idi on da bih rado bila odmaknuta od te hronične puknutosti i svih ostalih, hodajućih neliječenih puknuća i raznih pukotina, imenovanih za pretpostavljene na poslu. Ne bi meni u tom mom prebjegu u bajkovitost bio problem naći ono što mi treba i spustiti i ostalim darove na zemlju. Deda Mraz napokon prizna da ne zna kako je uopće ostao bez poklona za nas ovdje u Bosni. Imao je divnih, kaže mi. Pitam ga je li bilo novaca? Potvrđuje da je zbog specifičnosti situacije u našoj zemlji „Vrhovno vijeće Bajkovitosti“ odredilo da pokloni za sve nas budu isključivo u kešu, količinski shodno zahtjevima pojedinaca i njihovih želja.

Kaže sijedi bradonja da je krenuo sa vrećama i vrećama para, da je dobio novac da se kompletno popuni državni proračun, da se svima isplate zaostale plate, penzije, te da se materijalno daju novčane injekcije propalim firmama i preduzećima i plati svima sve ono što im pojedinci i „država“ duguju. Dobio novac i da Bosna sredi malu sitnicu, neki beznačajni kreditić

Kaže sijedi bradonja da je krenuo sa vrećama i vrećama para, da je dobio novac da se kompletno popuni državni proračun, da se svima isplate zaostale plate, penzije... koju duguje MMF-u, i da ih još i počastimo što su nam tako zdušno pomogli i pomažu bezinteresno sve ove protekle godine. Posebne vreće su bile namijenjene političarima na vrhu vlasti, da zadovolje sve njihove pohlepne pulzije i da tako, napokon siti svega, odu s njim posebnim čarter letom u bajkovitost. Tamo stalno ima novca u izobilju i nikada ne

nestaje, a postoje i specijalna ljetovališta u kojima je sve napravljeno od novčanica. Čak se i voda ne pije nego se piju novčanice i umjesto hrane jedu iste. Spava se na njima, oblači se, kupa se u njima... one se vole, obožavaju. aže da mu je mnogo takvih želja bilo upućeno, naročito iz našeg političkog vrha, pa je i taj specijani aranžman bio uključen kao udio u poklonima. Međutim, totalno je zbunjen. U momentu slijetanja iz bajke u Bosnu, odmah pri dodiru sa našim tlom, pokloni su jednostavno isparili. Ne zna da li su već u letu, čudom, nestali, a sumnja da je bilo izaslanika iz Bosne koji su se, kao dijaspora, nekim čudom i u bajku infiltrirali te imali „dojave“ o enormnoj količini kapitala koji slijeće u zemlju. Ušutih se ja kad skontah da je u ovoj našoj Bosni i Deda Mraz opljačkan pa odustadoh od ideje da budem Deda Mrazica. Ni u bajci više nisi siguran! Sva sreća pa mi ostade mašta, u kojoj nema novca, pa sam sigurna. Jer, “njih“ ljubav ne zanima!

26. decembar 2014. Spektar, broj 29 19

RE^ENO

UPAM]ENO

Novac je jedino apsolutno dobro jer ne zadovoljava samo jednu potrebu nego potrebu uopće. n Arthur Schopenhauer Ako imate velika načela, male greške mogu biti lako opravdane. n Tsunetamo Yamamoto Ljudi plaču ne zato što su slabi, nego zato što su bili predugo jaki. n Johnny Depp Zablude velikih ljudi više se cijene od istine mladih. n Friedrich Nietzsche Želite li da nešto bude učinjeno, dodijelite zadatak osobi koja ima mnogo posla. n Richard Denny Zlo koje ljudi čine živi i poslije njih. Dobro se, međutim, sahranjuje s ljudima. n William Shakespeare Tko je protiv svake reforme, kukavica je; tko nije za svaku, avanturist je. n Quintus Curtius Znam da je alkohol čovjekov najveći neprijatelj. Ali Biblija kaže da moramo voljeti i neprijatelje. n Frank Sinatra Biti originalan vrlina je: htjeti biti originalan - mana je. n Maurice Chevaliers Ono što jedino i doista ostaje u životu, to su ideje. n Wilhelm Humboldt Jedna od kazni od odbijanja sudjelovanja u politici je ta što nas na kraju vode oni koji su inferiorniji. n Platon 20 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

KRUŽNA FORMACIJA

Čudna kružna formacija nedavno je primjećena na površini Marsa, a njeno porijeklo naučnicima za sada predstavlja pravu misteriju. Fotografiju je napravio NASA-in Mars Reconnaissance Orbiter uz pomoć svoga instrumenta HiRISE. Ona je objavljena u srijedu, a prikazuje dva kilometra širok krug čija je unutrašnjost "naborana“ poput površine ljudskog mozga. Formacija je locirana u regiji Athabasca koja je poznata po okamenjenim koritima lave. Upravo je ta činjenica pomogla naučnicima da konstruišu prvu pretpostavku o prirodi kruga. "Moguće je da su vulkani odigrali značajnu ulogu u formiranju neobičnog geološkog objekta. Postoji mogućnost da je lava tekla tik ispod površine i podigla tlo nakon čega su nastale svojevrsne površinske bore. Također, formacija izgleda kao da iz nje nedostaje velika količina materijala, a pretpostavljamo da je riječ o ledu koji je ispario nakon pojave lave", rečeno je iz NASA-ine Jet Propulsion laboratorije u Kaliforniji.

VATRA DAVNO OTKRIVENA

Istraživači su u izraelskim pećinama otkrili ostatke ognjišta starih oko 350.000 godina, što nagovještava mogući početak masovnog korištenja vatre. Otkriće je objavljeno u ovomjesečnom magazinu Journal of Human Evolution, a riječ je o značajnom ukazatelju da su naši preci uveliko koristili svojstva vatre

već prije oko 350.000 godina. Ipak, prvi ostaci korištenja vatre datirani su na period od prije milion godina, ali tadašnje korištenje plamena bilo je više slučajno nego namjerno stvaranje vatre kaja bi se koristila za preživljavanje, kuhanje ili ceremonije. Kako bi dobili bolji pogled na razvoj tadašnje tehnologije, naučni tim sa Ronom Shimelmitzom na čelu pregledao je davno otkopane alatke koje su pronađene u 16 metara dubokim slojevima zemlje u pećini Tabun. "Na taj način možemo vidjeti kako se tehnologija stvaranja vatre vremenom mijenjala", rekao je Shimelmitz. Pećina je bila nastanjena 500.000 godina, a alati i oruđa otkrivaju da li su načinjeni u periodu kada je vatra bila u širokoj upotrebi ili ne. Naučnici su zaključili da je vatra „ukroćena“ prije oko 350.000 godina, a na osnovu postojanja crvenkastih tragova na oruđu. Takvi tragovi, potvrđeno je, ne postoje u periodima starijim od 350.000 godina.

NAJTRAŽENIJI R. WILLIAMS

Kompanija Google objavila je svoj godišnji izvještaj vezan za najtraženije termine na internetu. Najpopularnij pretraživač na internetu milionima ljudi širom svijeta služi za traženje najrazličitijih stvari, a ove su godine u smislu globalnog pretraživanja bili sportski događaji, ličnosti, fenomeni vezani za pop kulturu... Google je obznanio deset najtraženijih termina u 2014. godini. Na desetom mjestu su Olimpijske igre, koje

su ove godine održane u ruskom Sočiju, a ispred njih je Disneyjev film "Frozen" na devetom mjestu. Osmi najtraženiji termin bila je Islamska država, odnosno ISIS, a korisnici interneta su bili zainteresovani i za Conchitu Wurst, pobjednicu ovogodišnjeg Eurosonga. Šesto mjesto zauzela je igra Flappy Bird, dok je peto mjesto pripalo "ledenom izazovu", odnosno ALS Ice Bucket Challengeu. Na četvrtom mjestu je kompanija Malaysia Airlines, zbog dvije katastrofalne nesreće, dok je ebola na trećem mjestu. Drugi najtraženiji pojam na internetu u 2014. je Svjetsko prvenstvo u nogometu odigrano ove godine u Brazilu, dok je najtraženije bilo ime slavnog komičara Robina Williamsa koji je u ovoj godini počinio samoubistvo.

SVE DUŽI LJUDSKI VIJEK

Globalno očekivano trajanje života poraslo je od 1990. za više od šest godina, zahvaljujući padu stope smrtnosti od raka i srčanih bolesti u bogatim zemljama i boljem preživljavanju u siromašnim zemljama od proljeva, tuberkuloze i malarije. U analizi 2013. znanstvenici projekta Global Burden of Disease (GBD) zaključili su da životni vijek raste gotovo svuda u svijetu, s iznimkom subsaharske Afrike, gdje je smrtnost od HIV/ AIDS-a umanjila životni vijek od 1990. za oko pet godina. "Napredak koji vidimo kod raznih bolesti i ozljeda je dobar, čak izvanredan, ali možemo i moramo učiniti još i bolje", rekao je Christopher

Murray, profesor globalnog zdravlja na Sveučilištu u Washingtonu u SAD, koji je vodio istraživanje objavljeno u medicinskom časopisu Lancet. Murray je rekao da je veliki porast kolektivnog djelovanja i financiranja doveo da potencijalno smrtonosne zarazne bolesti poput proljeva, ospica, tuberkuloze, HIV i malarije smanjuju stopu smrtnosti i šire životni vijek. No, dodao je da su neke velike kronične bolesti zanemarene i da im se podiže važnosti kao prijetnji životu, posebno problemi s drogom, ali i ciroza jetre, dijabetes te bolesti bubrega.

NEPRESTANI DEJA VU

Zamislite da svoje budno vrijeme provodite u konstantnom osjećaju deja vua, da ne možete pročitati novine ili imati razgovor a da vam sve nije poznato i već viđeno. Oko 70 posto ljudi u svom životnom vijeku doživi bar jedan deja vu, tačnije osjećaj već viđenog – iskustvo tako često, ali u isto vrijeme tako malo poznato nauci predstavlja pojavu "sjećanja" događaja u vrijeme kada se on odvija. Najčešće ga doživljavaju osobe u dobi od 15 do 25 godina i na sreću dešava se rijetko i nefrekventno. Ipak, za jednog 23-godišnjeg Britanca deja vu predstavlja noćnu moru sa kojom mora živjeti u kontinuitetu. Njegov slučaj nije izolovan, jer pojedine bolesti, kao što su epilepsija i demencija, u opisu svojih simptoma imaju povećan broj deja vua. Ipak, 23-godišnjak ima jednu specifičnost – ne postoji vidljiv fizički razlog njegovog stanja. Britanac je prije pojave problema patio od opsesivno-kompulsivnog poremećaja. Zbog tog stanja napustio je fakultet, a u tom periodu pojavio se problem sa deja vuom koji je postao toliko čest da je njegovo stanje još gore.

RE^ENO

UPAM]ENO

Vlada koja je dovoljno velika da vam pruži sve što želite je dovoljno velika da vam to i oduzme. n Barr y Goldwater Ljubav je platno koje je priroda istkala, a vezom uresila mašta. n Voltaire Niko ne šepa od tuđe boli. n Publius Ovidius Nijedno zadovoljstvo nije samo po sebi loše, već su loši načini putem kojih ljudi dolaze do zadovoljstva, koja time postaju bolna, a nesretna. n Epikur Ko ima zlato, on određuje pravila. n Artur Bloch Najbolja vlada je ona koja vlada najmanje. n Henr y David Thoreau Radije kasno nego nikada. n Lucius Livius Veličina se odvija u unutra. n Karol Woytila Svi imaju dvojbe. Zato treba slušati saradnike i tek onda odlučiti. n Giorgio Armani Čovjek će se pronaći kada se zaboravi. n Sv. Franjo Asiški Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni. n Elbert Hubbard Demokracija ne zna istine i zbog tog ona prepušta većini glasova da riješi što je istina. n Nikola Berdjajev Zločin je živjeti protiv svoje sudbine. n Ludvig Vaculik 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 21

DNEVNIK OSTARJELE FRAJLE

SELVINA ZLA SUDBINA

Nestrpljivo se okrećem da nastavim put i tiho šapćem za sebe: Bože moj, taj gad još uvijek pije i živi, a nje više nema...

a samom početku civilizacije su Svete knjige koje, kažu, treba znati tumačiti. Je li onda posljedica krivog tumačenja potlačenost žene i neravnopravnost polova i dan-danas u mnogim krajevima svijeta, je li moguće da je toliko generacija krivo razumjelo ono što piše? Ja, lično, čitam i tumačim kako piše. A piše ovako: - Tada reče Gospod Bog: "Nije dobro čovjeku da je sam. Načinit ću mu pomoćnicu, koja mu pristaje." ...ali se Adamu ne nađe među njima pomoćnica, koja bi mu pristajala. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta! (Stari zavjet, Knjiga postanka 2, 20) - Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve - On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! (Novi zavjet, Efežanima 5, 21) - Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, 22 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik! (Kur’an, En-Nisa, 34) oja majka kaže da se ne treba miješati u odnose muža i žene, da svaki par za sebe stvara svoj svijet i svoj odnos. A je li baš tako, je li moralno prepustiti ih uvijek same sebi? Ovako je to sa Selvom i Muhsinom bilo... Ovo je moj pomen za Selvinu krhku dušu i duše mnogih žena koje nisu znale ili nisu imale snage da se odbrane. Prvi puta je vidim u jednu subotu kada smo mi, sva djeca ulice, krenuli za svatovima do Jalije. Uz smijeh i pjesmu se ide po mladu: ženi se Ajkin Muhsin, sin jedinac koji je po očevoj smrti preuzeo obućarsku radnju na vrhu čaršije i dobro se

Piše: Nermana Begagić uozbiljio. Muhsin je poružan, malehan na oca, kratka trupa, glavat sa uvučenim tamnim očima ispod gustih, skoro sastavljenih obrva. Ima taj dan 24 godine i vrijeme je da se ženi, mlada je napunila 16 i treba potpis roditelja da se uda. dvorištu kod mlade uspijem da se provućem između zvanica i da vidim kada je izvode. Čini mi se da nikada u životu nisam vidjela nešto ljepše od nje na trijemu toga dana. Liči na princezu iz bajki u svojoj bijeloj dugoj haljini sa šlajerom od tila ispod koga se bjelasa prekrasno milo lice, tamne crne oči i rumene usne. Muhsinovi svatovi bacaju na mladu bombone u vareku i mi djeca pužemo po kaldrmi da pokupimo što više. Drugi susret koji pamtim sa njom je one godine kada sam krenula na

studij u Sarajevo. Otišla sam sa majkom svekrvi joj na kafu, i tamo smo zatekle i Selvu kod kuće; dok joj svekrva sjedi sa mojom majkom i priča, ona kuha kafu i služi nas. Sve vrijeme glava joj je pognuta, lice tužno sa velikim podočnjacima od plača. oja mati upita šta je Mladoj. Ajka, koja živi sa sinom i snahom, snebivajući se odgovora: Sinoć se Muhsin napio u čaršiji, a kada je došao kući nastavio je piti ovdje, u avliji. Moja Rapko, kada se napije, sin mi je gadan, na oca. Postane nasilan, traži da mu se ljeva u čašicu, zove da se sa njim pije, da se nazdravlja... Mi iznosile mezu i rakiju, prošla ponoć, nismo mogle više. On počeo da psuje, ustao, uhvatio je Selvu i tresnuo od zid svom snagom, ja zapomagala, ona pobjegla u zahod i zaključala se. Prijetio je da će nas pobiti, nju zvao, lupao na vrata zahoda, svu kuću probudio Jedva se smirio. Jutros Selva pokupila svoje stvari, hoće da se vrati ocu, plače, ne može više, a ja molim da ne ide, nema smisla, šta će ljudi reći, školu prekinula, ne radi a trudna je. Te godine Selva se porodila i dijete joj je umrlo tri dana po porođaju. Poslije smrti svog prvog djeteta Muhsin se smirio, nije pio u čaršiji nego bi mezio poslije večere kod

sebe u avliji. Tražio je od Selve da sjedne kraj njega i sipao joj u čašicu da budu, kako je govorio, u tuzi zajedno. Tako bi sjedili, Selva bi po malo pijuckala, nekada i prolila da on ne vidi, najviše su šutili. Dvije godine poslije je ponovo ostala trudna i ovaj puta rodila dvojkedjevojčice. Poslije rođenja dvojki, sjedila bi uz Muhsina dok se ne bi jedno od djece probudilo ili zaplakalo, ali je uvijek trebala moliti dozvolu od njega da ustane i ode. Nizale su se godine. Treći i posljednji susret koji pamtim sa Selvom se desio kad sam već stanovala u Sarajevu. Srela sam je u prizemlju robne kuće Beograđanke. Bila sam sa majkom kada sam je ugledala, zastale smo da se upitamo sa njom. Ispod još uvijek lijepog lica, oko vrata joj je bio visoki bijeli okovratnik - zavoji. Mama me je uštinula za ruku da ne pitam ništa, a onda, kada je Selva produžila, šaptala mi je: Pobili se u pijanstvu njih dvoje i on skočio da je kolje grljatkom razbijene flaše. Jedva su je otrgli od njega. Ukočila sam se: „Pa zar je i ona pijanica?“. „Kako nije, moja Nerice, ne zna se ko od njih dvoje više pije“ zatvorila je priču mama.

Poslije te svađe, u kojoj ju je Muhsin skoro preklao, sve je krenulo nizbrdo za njih dvoje. Svekrva je, na preporuku ljekara, poslala djecu sestri na škole da ih izmakne iz kuće da ne gledaju materine i očeve tuče i pijanstvo. Poslije odlaska djece, Selva se više nije trijeznila. Muhsin ju je istjerao iz kuće, preselila je u Kasinu, jednu sobu... Počeli su stizati glasovi kako za čašu pića može da je ima bilo ko u preduzeću... viđali su je mortus pijanu na ulici, svi ju je napustili, djecu nije mogla vidjeti, na kraju su je izbacili i s posla... U zimu 1988. je nađena smrznuta u jarku u blizini željezničke stanice. Imala je 41 godinu. rošle su godine. 2014. je i prolazim čaršijom naše kasabe. Muhsin, dobro ostario, još uvijek glavat sa velikim podočnjacima, crvenih očiju izlazi iz radnje i, prolazeći kraj mene, zastane da se priupita, iako pokušavam da ga zaobiđem. Malo zanosi dok govori, oko njega miris alkohola. Pitam ga za kćeri: Završile škole, rade, udale se. Majka mu je živa, ne izlazi više iz kuće, zajedno su. Nestrpljivo se okrećem da nastavim put i tiho šapćem za sebe: Bože moj, taj gad još uvijek pije i živi, a nje više nema...

26. decembar 2014. Spektar, broj 29 23

Cijepljenje (ne)dovodi do teških oboljenja

VAKCINE - DA ILI NE? “Za svako cijepljenje vezan je značajan rizik i brojne kontraindikacije koje mogu cjepivo pretvoriti u opasnost za zdravlje djeteta. No liječnici ih i dalje rutinski uštrcavaju, obično ne upozorivši roditelje na opasnosti i bez prethodne provjere je li cjepivo kontraindicirano za dijete koje cijepi!”, tvrdi pedijatar Robert S. Mendelsohn, autor knjige “Zdravo dijete uprkos liječnicima”

egdje južnije u BiH, gdje sela i gradove okružuje goli krš, u narodu se kaže – koga je ljuti poskok ujeo i sljepića se boji, dok bi “kontinentalci”, aludirajući na proživljene ratne trauma rađe kazali – u čijoj blizini su granate padale, i od petarde “štrecne”. Ovih dana mediji su objavili podatak da je u protekla dva mjeseca samo u sarajevskom Domu zdravlja Vrazova 485 djece primilo antitetanus, a pošto je nakon ove vakcine, od ukupno stotinu učenika sarajevske Srednje medicinske škole njih 13 (1996. godište) sa simptomima glavobolje, vrtoglavice, nestabilnosti pri hodanju i trn-

Roditelji pred teškim odlukama 24 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

jenju u rukama završilo na Klinici za infektivne bolesti, Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo

Pored 2.249 malih grobova koji nas opominju, koliko je djece u BiH ostalo paralizirano, odnosno koliko ih ima ozbiljne zdravstvene poteškoće kao posljedicu cijepljenja... je donio odluku da se do daljnjeg obustavi upotreba ovih vakcina.

Trajna oštećenja: Kao da je neko pustio zlog duha iz boce, odjednom nas je ovaj događaj podsjetio na godinama skrivanu pre-

Piše: Šefik Avdagić strašnu, nikada dokazanu istinu o hiljadama beba umrlih u BiH od posljedica cijepljenja neprovjerenim cjepivom protiv hepatitisa B, u periodu od 2002. do 2012. godine. Riječ je provedenom testiranju Novartisovog cjepiva pod okriljem fonda GAVI (Global Alliance for Vaccines and Immunization), čiji je glavni donator bio Bill Gates, sa 1,5 milion dolara, na inicijativu UNICEF-a i uz odobrenje Ministarstva zdravstva BiH. Tim povodom, u izjavi za hrvatske medije (jer mnogi domaći ovo nisu htjeli objaviti) Jagoda Savić, predsjednica Odbora Udruženja roditelja teško bolesne djece BiH, kazala je da je od uvođenja GAVI projekta cijepljenja zdravih novorođenih beba protiv hepatitisa B, u navedenom periodu od deset godina, broj umrlih beba, dobi do 12 mjeseci, iznosio 2.249(!), od čega 1.768 otpada na Federaciju BiH, a 481 na Republiku Srpsku i Distrikt Brčko. U FBiH je posebno zabrinjavajući broj od 71 umrle bebe kojima je u prijavnom listu uzrok smrti označen kao “nepoznat ili neobjašnjen”. Uzrok ovoj klasifikacijskoj oznaci može biti i propuštena ili zakašnjela dostava podatka, ali i dijagnoza smrt bez objašnjenja (SIDS). Ovu dijagnozu Udruženje roditelja teško bolesne djece u BiH smatra neprihvatljivom u okolnostima bombardiranja nejakog organizma

beba hemijskim spojevima iz 13 cjepiva koje bebe prime u prvoj godini života. Pored 2.249 malih grobova koji nas opominju, koliko je djece ostalo paralizirano, odnosno koliko ih ima ozbiljne zdravstvene poteškoće kao posljedicu cijepljenja? Cijeloj priči još se kraj ne nazire...

“Razumni” roditelji: Ovi i brojni drugi šokantni podaci postali su presudni i u odluci mnogih roditelja što posljednjih godina odbijaju cijepiti svoju djecu u brojnim državama civiliziranog dijela svijeta u kojima raste otpor obaveznom cijepljenju mališana, bez obzira na zakonske posljedice ovakvog čina. Jasno je da su roditelji u cijeloj toj zamršenoj i nedorečenoj priči oko cjepiva/vakcina na velikim mukama jer moraju odlučiti da li odbiti cjepivo ili (kao što se pokazalo u brojnim primjerima) riskirati da ga dijete primi. Ali, dopustite i malo samokritičnosti: ko se od roditelja danas nastoji informirati, prije nego svoje dijete odvede na vakcinisanje/cijepljenje? Ko se, pored toliko raspoloživih izvora informiranja i stručnih komentara, imalo potrudi da prikupi sve činjenice o mogućem riziku, pozitivnim i negativnim stranama cijepljenja i ko uopće zahtijeva od pedijatra da pojasni ili

Jedno liječe, drugo razbuktavaju

odbrani svoje mišljenje, ako je riječ o ketegoričkom stavu da se dijete OBAVEZNO cijepi? Prije više od tri decenije (1982. g.), na Forumu američke akademije pedijatara (AAP) predložena je rezolucija koja bi pomogla roditeljima da budu obaviješteni o rizicima i koristima od cijepljenja. Rezolucija je zahtijevala “da AAP osigura jednu

Gorke nesuglasice oko cijepljenja nisu prestale do danas, kako u medicinskim krugovima tako u medijima. Sve više roditelja odbija cijepiti svoju djecu i za to snose zakonske posljedice... i jednostavnim jezikom pisanu obavijest koja bi razumnim roditeljima rekla sve o koristima i riziku rutinskih cijepljenja, riziku od bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem i štetnim reakcijama na cjepivo”. Međutim, pošto prisutni liječnici nisu bili ubijeđeni da “razumni roditelji” uopće imaju pravo na tu vrstu obavijesti, rezolucija je glatko odbačena, a gorke nesuglasice oko cijepljenja nisu prestale do danas, kako u medicinskim krugovima tako u medijima. Sve više roditelja odbija cijepiti svoju djecu i za to snose

zakonske posljedice, a oni čija su djeca nakon cijepljenja dobila trajna oštećenja više ne prihvaćaju takvu sudbinu nego se parniče i s proizvođačima i s liječnicima koji su dali njihovoj djeci cjepivo.

Medicinska bomba: Evidentno je da se oni koji upozoravaju na moguće štetne posljedice uzrokovane cjepivom najčešće proglašavaju „neupućenim osobama koje koriste netačne, neprovjerene informacije pročitane na nekom internet portalu”, ali se istovremeno često prešućuje jedna vrlo važna činjenica: širom svijeta mnogi stručnjaci podigli su svoj glas upozoravajući na štetne posljedice koje mogu biti uzrokovane cjepivima, mnogi ljekari (pedijatri) o tome u posljednje vrijeme pišu (održavaju se i tzv. webinari). Jedan od njih je američki liječnik i pedijatar Robert S. Mendelsohn, autor veoma čitane i tražene knjige “Zdravo dijete uprkos liječnicima”, u kojoj on ukazuje na prirodu dječjih zaraznih bolesti i moguće opasnosti ukoliko se dijete protiv njih cijepi, te iznosi razloge zašto je većina cijepljenja nepotrebna i zašto cijepljenje treba biti neobavezno. U prvom poglavlju pod nazivom “Cijepljenje - medicinska tempirana bomba”, Mendelsohn ističe da se ono tako promišljeno i agresivno reklamira da mnogi roditelji vjeruju kako je riječ o čudu koje je zauzdalo mnoge bolesti od kojih su ljudi nekada strahovali, te u nastavku komentariše: “Zbog toga je, za njih, suprostavljanje cijepljenju ravno ludilu. Kada pedijatar napadne ono što je postalo osnova pedijatrijske prakse, isto je kao da svećenik negira nepogrešivost pape. Mnogo toga u što su vas uvjerili u vezi sa cijepljenjem nije tačno. Ako bih sli26. decembar 2014. Spektar, broj 29 25

jedio svoja najdublja uvjerenja, sav- video zapisa objavljenih na jetovao bih vam da ne pristanete ni internetu, tvrdi sljedeće: na koje cijepljenje svog djeteta, no „Disleksija, minimalno oštećenje to neću napraviti, jer su roditelji u mozga, hiperaktivnost i poremećaj polovici američkih država izgubili deficita pažnje, autizam, alergije, pravo na izbor.” Za svako cijepljenje, kako ističe ovaj pedijatar, vezan je značajan rizik i brojne kontraindikacije koje mogu cjepivo pretvoriti u opasnost za zdravlje djeteta. No, liječnici ih i dalje rutinski uštrcavaju, obično ne upozorivši roditelje na opasnosti i bez prethodne provjere je li cjepivo kontraindicirano za dijete koje cijepi. Nijedno dijete ne bi trebalo cijepiti bez prethodne provjere, no čitave vojske djece dobivaju ubod u ruku, a da se nikoga ništa ne pita! Sve se više sumnja da su cijepljenja protiv preporučuje Knjiga čiji autor ne razmjerno bezopasnih dječjih ciju bolesti možda odgovorna za vakcina dramatičan porast autoimunih bolesti, otkako su uvedena masovne vizualne i mnoge druge neurološke bolesti koje se danas sve zajedno vakcinacije. nazivaju ‘poremaćaj u razvoju’, Cjepiva i autizam: Prema dr. jedva da su postojale prije programa Mendelsohnu, radi se o masovnog cijepljenja“. Prema zastrašujućim bolestima poput njegovim tvrdnjama, čak 20 odsto raka, leukemije, reumatskog artriti- američke djece (jedno od pet) pati od sa, multipleks skleroze, Lou Gehrigove bolesti, lupus erytheSve se više sumnja da su matosus i Guillain-Barreova sincijepljenja protiv droma. Autoimuna bolest jednosrazmjerno bezopasnih tavno se može objasniti kao bolest u dječjih bolesti možda kojoj tjelesni obrambeni mehanizodgovorna za dramatičan mi nisu sposobni razlikovati porast autoimunih bolesti, stranog napadača od uobičajenih otkako su uvedena tkiva. Zbog toga tijelo počinje samo masovne vakcinacije.... sebe uništavati. “Jesmo li zamijenili zaušnjake i „poremećaja u razvoju“. Ovaj ospice za rak i leukemiju?”, pita sa zaprepašćujući broj „poremećaja u razvoju“ gotovo uvijek je uzrokovan ovaj pedijatar. Dr. Tedd Koren, jedan od naj- encefalitisom, čiji je primarni uzrok gorljivijih protivnika cijepljenja u SAD-u (i drugim industrijski djece koji razotkriva pravu istinu o razvijenim zemljama) - program cjepivima, u jednom od brojnih cijepljenja djece. 26 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

Zato nije slučajno ni pretjerano to što je još jedan Amerikanac, dr. Leonard Horowitz, stvorio novu „kovanicu“ poznatu kao „holokaust cjepivom“. Naime, šestogodišnje dijete u SAD-u ukupno je do ove dobi izloženo cjepivima čak 17 puta, primilo je 36 injekcija s 50 doza antigena! Slučajno ili ne, epidemija autizma započela je 1989. – dakle, istovremeno kada i novi program, odnosno plan cijepljenja. Autizam je bio rijedak 1980-ih godina, a prema procjenama tada je na 10.000 djece svega šestero bilo autistično, da bi krajem 2009. bio objavljen zabrinjavajući podatak: u razdoblju od 1990. do te godine stopa autizma u Americi je povećana za nevjerovatnih 1.000 posto! Tek tada su mnogi počeli zabrinuto vrtjeti glavama i zbunjeno pitati: „Što se to događa? Koji je uzrok tome?“

Gledajte i mislite: Potrebno je naglasiti da su mnogi stručnjaci već ranije upozoravali na moguću vezu između cjepiva i autizma, a evidentno je da je svijet svake godine suočen sa sve većim brojem djece kod kojih su dijagnosticirani autizam i poteškoće u učenju. Primjera radi, u posljednjih deset godina Velika Britanija je suočena s katastrofalnom epidemijom autizma – bilježi porast od čak 1.500 posto. Za kraj, vrijedi citirati Donalda Trumpa, koji je izjavio kako njemu nisu potrebne nikakve informacije o provedenim „studijama“, što navodno dokazuju sigurnost i učinkovitost cjepiva, jer on osobno vjeruje onome što vidi vlastitim očima - a to je da djeca nakon cijepljenja obolijevaju. Stoga on poručuje: „Ljudi, ne budite kao ovce. Gledajte… i razmišljajte o onome što vidite!“

Sarajevo H. KreĹĄevljakovi}a 18 Tel./fax: 033 481 088 Mobitel: 063 393 180 063 399 648 063 393 181

Ĺ koda Chevrolet Renault Citroen Kia Toyota Mercedes

Dnevni najam ve} od 50 KM! www.kapitals.ba

IZAZOVI SAMOSTALNIH OBRTNIKA

BIZNIS I ZADOVOLJSTVO Mogućnosti za pokretanje obrta u BiH ima dovoljno, tvrde u Obrtničkoj komori USK kantona u Bihaću. Nedostaje poduzetičkog duha, potpore državnih institucija, te platežnog morala mušterija

eni se ljudi često žale kako se u državi niko o njima ne brine. A ja ih onda pitam šta oni to od države očekuju i imaju li neki konkretan plan. Mi više ne živimo u socijalizmu i ako hoćemo da nam bude koliko-toliko dobro, mi stvari moramo uzeti u svoje ruke i moramo sami nešto pokrenuti, kaže Šemsudin Bajrić, predsjednik Obrtničke komore Unsko-sanskog kantona i gotovo ljutito odmahuje rukom, dok slaže papire na svome radnom stolu u uredu u Bihaću. „Ljudi su još dosta uspavani, a ideje se rađaju tek kada ljudi počnu razmišljati na poduzetnički način. I onda im padne na pamet da bi se moglo nešto plesti, da bi se ono što se uzgaja na polju iza kuće negdje moglo i plasirati, da se rade neki suveniri i tako dalje. I nije važno 28 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

imati samo ideju. Mora se znati i sa kojom opremom će se raditi i mora se imati i neko potencijalno tržište. Tek onda se može početi sa pokušajem realizacije“, kaže Šemsudin Bajrić.

Poticanje

duha: Obrtnička

komora USK-a, na čijem je on čelu, nevladina je i neprofitna organizacija, a glavni njen cilj je potaći i podržati poduzetnički duh građana BiH. Njega pomalo i

Nije važno imati samo ideju. Mora se znati i sa kojom opremom će se raditi, a mora se imati i neko potencijalno tržište... nedostaje, ljudi kao da se još nisu navikli na kapitalistički sistem, a potencijala za obrte razne vrste bi bilo, smatra predsjednik Komore, koja u međuvremenu broji preko

1.500 članova. Ona im na usluzi stoji na raznim poljima: pri registraciji obrta, u knjigovodstvu, pri organizaciji sajmova i radionica, te pri aplikacijama za poticajna sredstva ministarstava, najćešće Ministarstva za obrt i poduzetništvo. „Smatram da je sve to, naravno, dobra konkretna pomoć, ljudima to dobro dođe, ali meni lično se više radi o tome da ljudi nauče poduzetnički razmišljati, to je osnovno, bez toga nema uspjeha“, kaže Bajrić. Jedna od članica Komore koja poduzetnički razmišlja je Azra Mahmutović, koja u domaćoj radinosti proizvodi ukrasne svijeće za razne svečane povode: proslave, rođendane, svadbe ili jubileje u firmama. „Ja sada samo razmišljam o robi, o novim dekoracijama, o kalupima i tako dalje, potpuno sam tome

posvećena, a to mi je i jedno veliko zadovoljstvo. Drugačije i ne ide, mora se raditi i mora se i voljeti ono što se radi“ priča Azra.

Puno truda: I Azra je na samom početku poslovanja imala podršku Obrtničke komore i ta pomoć joj je u nekoliko navrata izuzetno dobro došla. „Da, moram priznati da su mi u Komori na početku dosta pomogli. Nekoliko puta su mi, naprimjer, isporučili robu, što je bilo jako važno. Jednokratni poticaj kog sam dobila preko Komore takođe mi je dobro došao, pogotovo jer sam se ja odlučila za obrt u koji na početku i nije trebalo posebno puno uložiti“, priča Mahmutović. A možda i zbog toga, Azra kaže da od države zapravo i nije puno očekivala. „Valjda sam ja i po prirodi takva da se nekako najviše volim pouzdati u samu sebe; u svoje ruke i svoj rad. Ali i radim i po 12 sati dnevno, drugačije ne može“, kaže Azra. I u Obrtničkoj komori objašnjavaju da ja za uspješan obrt, posebno na početku, potrebno uložiti puno rada i truda. Ali da se tim tempom mora nastaviti i nakon uspješnog početka, te da obrtnici sebi ne mogu zapravo priuštiti previše grešaka. „Obrtnici su u dosta teškom položaju, rade puno i grčevito i daju sve od sebe, često pri poslovanju jamče svom svojom ličnom imovinom. Pri tome istovremeno nisu u poziciji da akumuliraju kapital, kako bi ga uložili u dalji razvoj. Ono što je poseban problem, jeste činjenica da oni sve svoje račune – za robu, za mašine, za ambalažu moraju podmiriti odmah, a da nekada jako dugo čekaju naplatu isporučene robe, što ih zna dovesti i do ruba poslovanja“, kaže predsjednik Obrtničke konmore USK-a Šemsudin Bajrić. Admira Ezić, još jedna od poslovnih članica Komore, kaže da jako dobro

Azra Mahmutović radi i po 12 sati dnevno

zna o čemu Bajrić govori. Ona u prizemlju porodične kuće proizvodi tjesteninu, svoju robu redovno šalje prodavnicama i tržnim centrima u kojima se prodaje, dok na njen račun nekad i po tri mjeseca ne stigne niti jedna uplata. „To vam je velika borba i veliko natezanje, ali mi se, eto, nekako provlačimo. Mada bi trebalo biti najnormalnija stvar da redovno naplaćujemo naše proizvode, baš kao što redovno plaćamo račune i dadžbine“, kaže Admira.

Skupe mašine: Posebno opterećenje za nju bila je nabavka prilično skupih mašina za pravljenje rezanaca i raznih vrsta tjestenine. Obrtnici u poslovanju često jamče svom svojom ličnom imovinom. Pri tome nisu u poziciji da akumuliraju kapital, kako bi ga uložili u dalji razvoj... „Ova ovdje nam dođe kao peti član porodice“, šali se Admira i pokazuje na mašinu koja je kupljena u Italiji. Neke mašine su opet ručni rad, njih je osmislio i napravio Admirin muž. A baš kao i Azra Mahmutović, i Admira Ezić priča da puno radi, ali i da je rad ispunjava. Njena

tjestenina prodaje se u međuvremenu u nekoliko velikih tržnih centara, a posla ima više nego dovoljno. „Mi ćemo se i dalje boriti, nema odustajanja. Teško jeste, radimo po cijeli dan, ali iskreno da Vam kažem, ja sam se u ovo upustila iz ljubavi – ja jednostavno volim te zdrave tjestenine raznih boja i okusa“, priča Admira. Velika je stvar kada ljudi dođu na ideju da rade on što vole, to je jaka motivacija, kaže i predsjednik Obrtničke komore Šemsudin Bajrić. „Ljudi onda imaju jasne ciljeve i znaju kako će do njih doći. Mora se imati ideja, mora se znati sa kojom opremom će se to raditi i mora se imati neko potencijalno tržište“, kaže Bajrić. I mora se, reći će i Azra Mahmutović, shvatiti i prihvatiti sistem u kojem se živi. „Mi smo preko noći ušli u taj kapitalistički sistem i ljudi se još privikavaju. Nema ni početnih sredstava, to je veliki problem. Po meni je upitno i kako se ti poticaji dijele i dođu li uvijek do onih kojima su zaista potrebni. Ali potencijala ima, i ja ga prvenstveno vidim u prirodnim resursima“, kaže Azra Mahmutović, samostalna i uspješna obrtnica iz Bihaća. Emir Numanović/DW 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 29

POSLJEDNJA BIHAĆKA VODENICA

LUKA I NJEGOVA AZRA Iako star i dotrajao, mlin Luke Orlića na Uni i danas radi gotovo punim kapacitetom i popravlja budžet malog Lukinog domaćinstva

utika Vam se zove Jotanovi mlini, i zadnja je ovakva, ne samo u Bihaću, već na planeti. Tako napišite, zadnja na planeti, smije se Luka Orlić i, držeći se za remen vezan za metalnu šipku iznad kreveta, pridiže se iz postelje. Luka je nepokretan još od `93. i vezan je za invalidska kolica, a sad ga je, od dugog sjedenja, „snašla i dodatna boljka na gospođi stražnjici“, pa će dok rana ne zaraste morati mirovati u krevetu u porodičnoj kući pored mlina. „Otiđite Vi prvo do vodenice i sve fino pregledajte. Pregledajte točkove i žrvnje, njih je po šest, to Vam je nešto posebno, uslikajte sve dok je dana i onda se opet vratite, pa ćemo popričati. Ja sam tu, neću Vam ja odavde nikud pobjeći“, smije se Luka.

Drveni objekat: Luka je veseo čovjek. Šali se svako malo, uglavnom na svoj račun, a onda i smije. „A šta bi drugo, ja da se ne šalim i ne smijem, ja bi odavno pobudalio. Puno je bilo ružnih stvari, svačega se čovjek nagledao, i u ratu i u miru, i kad se ne bi smijao, ne znam ni kako bi sa svim tim izašao na kraj“, kaže Luka. Lukina vodenica datira iz devetnaestog stoljeća. Sagrađena je od drveta i obložena limenim pločama, od kojih se poneka već odvaja od drveta i visi. Lijeva strana 30 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

krova već pomalo propada, ali vodenica radi. „Radi, itekako, k`o doksa“, kaže Azra Vojić, dok u koš iznad žrvnja iz vreće istresa kukuruz. Azra je Lukina desna ruka i brine se i o njemu i o kući u kojoj stanuju, ali i o mlinu.

„Radi, itekako, k`o doksa“, kaže Azra Vojić, dok u koš iznad žrvnja iz vreće istresa kukuruz. Azra je Lukina desna ruka i brine se i o njemu i o kući u kojoj stanuju, ali i o mlinu... „Ma nije baš k`o doksa, tu i tamo se mora nešto popraviti, ali je dobra. Moraju se redovno mijenjati lopatice u vodi, to je malo komplikovno. Inače je sve u redu. Nije ni lako istresati vreće, zabole me leđa, ali ovo je zanimljiv

Vodenica je sagrađena u 19. vijeku

posao. Ne idete daleko od kuće, radite sa ljudima, radite nešto korisno“, priča Azra.

Prijatelj i mušterija: Azra je onižeg rasta i ne izgleda baš kao neko ko s lakoćom podiže vreće sa žitaricama i brašnom. One znaju biti teške i po 50 kilograma. U Bihać je za vrijeme rata doselila iz Orašca, odakle ju je, priča, protjerala srpska vojska. U Bihaću je upoznala Luku i od tada žive skupa u njegovoj porodičnoj kući. Azra se brine o svome Lukasu, kako ga od milja zove, o kući i imanju, ali i o njihovim „starim znancima“, poput Augusta Vukovića, kojem upravo u veliku šolju za kafu, ulijeva domaću rakiju. „Danas imam pet vreća kuruza i dvije kante ječma“, priča August. „To mi je za blago, imam jednog konja i devet svinja. Ljudi za sve melju, možeš samljeti kako hoćeš; sitno najsitnije ili krupno, kako ti volja. Neko melje za stoku, neko za kruh. Dobro nam dođe, velika je

Posla ima, svakodnevno po neka vreća

ušteda, ja bi inače to brašno za blago morao kupovati. Ovako su moji kuruzi, moje brašno, par maraka Luki i Bog te veselio“, priča August, i friško zapaljenu cigaretu zalijeva domaćom šljivovicom. August kod Luke brašno melje već decenijama. Još je njegov otac dolazio kod Lukinog djeda Jovana, po kojem je vodenica dobila ime, i u mlinu mljeo brašno. „Eh, tada se mljelo po pedeset vreća, a vidi sad šta nas je spopalo, i nas sve, a i Luku posebno“, kaže August. A ono što je Luku spopalo, zlo je, reći će Lukin stari prijatelj, kakvo se samo u ratu može desiti. „Hajmo do njega, najbolje da Vam on ispriča. Ako bude htio“, kaže August. Od mlina do Lukine porodične kuće, preko dvorišta vodi u travi utaban uski put i prolazi pored štale. Od nje do kuće pruža se konopac na kom se suše plahte i veš, ispod njih šetaju kokoši. Iz prostranog hodnika Lukine kuće ulazi se u kuhinju u kojoj službuje stari, bijelo-crni šporet na drva, a onda dnevna soba; kredenac, na malom stolu televizor i Lukin krevet. A tu će Luka svoju ratnu priču ipak ispričati.

Ratno zlo: Napadnut je u vodenici. Tri napadača su mu, dok je u koš sipao kukuruz, prišla s leđa i zabili nož u leđa. Direktno u kičmu. „To me u sekundi sredilo. Nisam ih ni vidio, bio sam sagnut. Možda su to uradili što sam Srbin, a možda i samo

Nisam ni znao koliko ljudi mogu biti zli i zlobni dok nije počeo rat. Ali o tome ne treba ni pričati, to je gotovo, to je završeno“, kaže Luka... da me opljačkaju, jer pljačkali su me cijeli rat – i svinje i kokoši i sve ostalo. Ali šta se može, ništa se ne može. Bilo je takvo vrijeme, brat je na brata napadao. Rat je gadna stvar, nisam ni znao koliko ljudi mogu biti zli i zlobni dok nije počeo rat. Ali o tome ne treba ni pričati, to je gotovo, to je završeno“, kaže Luka. „Eto, vidite, mene su Srbi otjerali iz Orašca, Luku ovdje napali muslimani, a evo nas, šta nam fali“, dobacuje Azra iz kuhinje, dok priprema kolač i kafu. Ništa, a i zašto bi? „Pa znate kako je to kod nas, komšije, rodbina, niko nama ništa direktno ne kaže, ali mi znamo šta se o tome misli“, kaže Azra. „Ma šta mi je za tim“, dodaje Luka,

„ljudima je mržnja popila mozak. Ništa od mržnje ne vide, a kamoli ono šta bi trebali“, kaže Luka. A sve ono što bi trebale vidjeti komšije zaslijepljene mržnjom, pobrojaće August Vuković, nakon što grlo još jednom podmaže krajiškom šljivovicom. „Pa da smo prije rata ovdje imali 17.00 zaposlenih i to u devet državnih firmi. Polietilenka, Žitoprerada, Štamparija, Željezara, Kombiteks, 4. Novembar, Energoinvest, Gorenje itd., a da danas imamo samo tri, i da one samo naplaćuju, a ništa ne proizvode. Al` gotovo je, babo je ruč`o“, kaže August i ljutito odmahuje rukom. „Jašta je nego“, dodaje Luka, „ali mi ćemo ovako kako znamo i umijemo, pa dokle budemo mogli.“ „Dok ne dođe vrijeme da mirišemo ljubičice, ali iz žila“, šali se August i pripaljuje novu cigaretu. „Ja nemam djece, cijeli život sam bio momak. Za sada nam mlin dobro dođe. Imam 320 maraka invalidnine, mlin nam pokrije sve ostale troškove. Poslije kako će biti, ne znam ni ja“ kaže Luka, jedan od posljednjih bihaćkih vodeničara, vlasnik najboljeg mlina na planeti. Emir Numanović/DW 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 31

ODAKLE DOLAZE BOŽIĆNE JELKE?

OD GRUZIJSKIH ŠUMA DO NJEMAČKIH PLANTAŽA

U ovim blagdanskim danima u malo kojoj katoličkoj dnevnoj sobi nije bilo ukrašenog božićnog drvca. Gdje su rasla i gdje su posječena ta stabla?

a listi popularnosti najomiljenijih božićnih jelki u Njemačkoj je jedno stablo na uvjerljivo prvom mjestu: kavkaska jela (Abies nordmanniana), poznata i kao nordmanska jela. Devet od deset božićnih stabala biti će te vrste, jer kupci poznaju njene prednosti: ona jedva da "gubi" iglice, a i ne "bode" jer su iglice razmjerno elastične. Nedostatak joj je možda da toliko ne miriše tipičnim mirisom bora, ali obzirom i da razmjerno dugo može preživjeti posječena, praktični razlozi daleko nadmašuju taj nedostatak.

Umjetna

sadnja: Ako se

građane koji kupuju drvce pita da li znaju odakle dolazi to drvce, malo koji od njih ima i približnu predodžbu. Doduše, ovdašnja božićna stabla se najčešće sade, 32 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

uzgajaju i obaraju u Njemačkoj, ali sjemenke za njih obično dolaze iz daleka, iz Gruzije. Osim kavkaskih jelki, u njemačkim dnevnim sobama se mogu zateći i poneka smreka, još rjeđe "pravi" bor, makar su ta stabla "kod kuće" u njemačkim šumama. Doduše, i to je samo donekle točno: smreka doista ima u divljini, ali to stablo ne potječe odavde. One su zapravo uvezene u Njemačku sa istoka Rusije, objašnjava nam Simon

Sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća je većina svih božićnih stabala doista dolazila "iz šume", kao nusproizvod šumarske industrije... Keelan iz Botaničkog vrta sveučilišta u Bonnu. On i njegovo sveučilište već tradicionalno provode božićnu

dražbu stabala crnogorice koja su doista i rasla u divljini, u parku prirode u Eifelu. Naime, u mješovitim šumama crnogorica "ima bolje karte", brže raste, a na tlu oko nje obično više ne može rasti baš ništa. Zato šumari ostavljaju bjelogorično, a sijeku crnogorična stabalca koja onda dolaze na dražbu u Bonn. Dio je također bio umjetno zasađen na područja koja se žele vratiti prirodi, ali kod sadnje je teško reći da li će se izdanak "prihvatiti". Zato se i sade veoma gusto i zato ih se mora "prorijediti". Doprinos ove aukcije je onda i donacija parku prirode.

Čudne šume: Zapravo, sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća je većina svih božićnih stabala doista dolazila "iz šume", kao nusproizvod šumarske industrije.

Ali u proteklom razdoblju se to korjenito promijenilo: danas praktično sva božićna stabla dolaze iz posebnih uzgajališta. Stabla se sade i uzgajaju samo zato da bi uoči nekog Božića, bila posječena i došla u dnevnu sobu. A to je praksa oko koje se još uvijek lome koplja. Jer obzirom na golemu potražnju, tako se zasađuju i golema područja, neka su i prije bila šuma, ali neka nisu. Ipak, u mnogim njemačkim pokrajinama se i takva rasadišta vode kao "šuma", što onda i poljoprivrednicima donosi beneficije i porezne olakšice - makar se i u rasadištima naveliko koriste umjetna gnojiva i pesticidi. Još je veći apsurd što tako nastaju "šume" usred polja krumpira, kukuruza ili repice. A čak i kad su rasadišta u raskrčenoj šumi, najčešće su ona onda okružena žicom: "Kad se tako ograniči neko područje u šumi, onda ono nije dostupno niti za divlje životinje. Po mom mišljenju, to onda više nije šuma", smatra Keelan. A povrh toga se tu i nameće pitanje: "Da li je doista potrebno na plodna polja zasađivati sadnice božićnih stabala, makar zapravo mogu služiti za proizvodnju hrane za ljude ili životinje?", pita se direktor bonskog botaničkog vrta.

Sakupljač češera: Kad je riječ o omiljenoj kavkaskoj jeli, potražnja za tim stablima je ogromna: godišnje se proda oko 45 milijuna stabala, što ispada da svaki drugi stanovnik Njemačke kupuje jednom godišnje stablo jelke. Ali stanovnici Gruzije, koji sakupljaju češere i sjemenke jelki, nemaju baš nikakav razlog da i oni uživaju u blagdanskom slavlju. Jer da bi sakupili sjemenke, oni se svake jeseni moraju verati na stabla koja znaju biti visoka i po šezdesetak

Najmanje jelki stiže iz prave divljine

metara, obično bez konopa i bez ikakvih zaštitnih mjera. Padovi nisu rijetki, a svake godine ima i mrtvih. Zarada je zapravo jadna: u Gruziji je prosječan prihod negdje oko 2200 eura godišnje, ali oni zarađuju još mnogo manje od prosjeka. Danska poduzetnica koja se bavi trgovinom božićnih stabala, Marianne Bols, je odlučila barem pokušati tu nešto promijeniti. Na

Da li je doista potrebno na plodna polja zasađivati sadnice božićnih stabala, pita njemački botaničar... zapadu se ionako šire proizvodi koji iz inozemstva stižu po načelu "fair trade", poštene trgovine gdje se nastoje izbjeći posrednici i uzgajivačima platiti koliko-toliko poštenu cijenu za njihov trud.

"Pošteno" drvce: Od 2007. se tako prodaju i božićna drvca po načelu "fair trade". Za pojedinog

kupca, to nije velika razlika: trgovci stablima trebaju platiti jednu naljepnicu kojom se to drvce proglašava "poštenom" trgovinom tek jedan euro i 25 centi, a od toga 67,5 centi odlazi u posebnu zakladu. Iz nje se onda plaćaju socijalni projekti u zemlji porijekla, od opreme za veranje po stablima pa do plaćanja osiguranja u slučaju udesa onih koji sakupljaju češere. Sve to "sa malenim iznosom kojeg si gotovo svatko od nas može priuštiti, ali mnogo znači za stanovnike tih područja", objašnjava Marianne Bols. Ipak, tek mali dio božićnih stabala u ovoj zemlji je kupljen na "pošten" način: od preko 40 milijuna je prošle godine prodano samo 80 tisuća takvih božićnih stabala. Ali sve više građana zna i podržava tu inicijativu tako da se gospođa Bols nada da će se takva stabalca jednog dana pojaviti i u trgovačkim centrima građevinskog materijala i na drugim mjestima gdje se masovno prodaju božićni ukrasi. Shora Azarnoush/DW 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 33

TITOV PODRUM SA POKLONIMA

OD IGLE DO LOKOMOTIVE!

Reporteri zagrebačkog Jutarnjeg lista dobili su mogućnost da razgledaju strogo čuvane depoe s 200.000 darova koje je Josip Broz Tito za 35 godina vladavine dobio od stranih državnika, ali i domaćih preduzeća i udruženja

etko je opasno podvalio Titu. Poklon koji mu je neposredno nakon Drugog svjetskog rata stigao iz Osijeka, vjerojatno iz Tvornice žigica Drava, glinena kič figura partizana s crvenom petokrakom na kapi i torbicom za dokumente preko ramena, dok se odmara naslonjen na stijenu, imala je i svoju uporabnu vrijednost služila je kao držač za šibice. U kutiji za žigice sva su drvca na svom mjestu. No, više od svega zanimljiva je crno-bijela etiketa: uz ustaško U i natpis Nezavisna Država Hrvatska, šahovnicu s prvim bijelim poljem, oznakom Društvo žigica za Nezavisnu Državu Hrvatsku, Zagreb i cijenom od 1,5 kuna, taj se kipić našao među tisućama darova poklonjenim najvećem sinu 34 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

jugoslavenskih naroda i narodnosti, kako se tepalo Josipu Brozu.

Neviđeni darovi: I danas se ta figurica, zajedno s kutijicom žigica, nalazi u Muzeju istorije Jugoslavije

Glava Bude, koja datira iz četvrtog stoljeća prije naše ere, dar afganistanskog kralja Mohammeda Zahira, danas je svjetski raritet... (MIJ), ogromnom kompleksu na beogradskom Dedinju, koji se širi na više od tri hektara i od 1996. objedinjuje nekadašnji Memorijalni centar 25. maj, Kuću cvijeća s Titovim (sada i Jovankinim) grobom i Muzej revolucije. U MIJ-u je fascinantna zbirka predmeta vezana uz povijest

Jugoslavije, države koja danas postoji još samo u muzeju. Najveći dio predmeta i dokumenata odnosi se, posredno ili izravno, na Josipa Broza, što je i logično jer je zemljom koja je pod nazivom Jugoslavija postojala 74 godine, od 1929. (kao Kraljevina Jugoslavija), do osnivanja Federacije Srbije i Crne Gore (2003.), Tito bio na čelu, kao premijer, odnosno predsjednik, gotovo polovicu njenog trajanja - punih 35 godina. Za tri i pol desetljeća skupilo se mnoštvo predmeta - od bizarnih poklona, poput spomenutog držača za žigice, do basnoslovno vrijednih umjetničkih rariteta. Reporteri zagrebačkog Jutarnjeg lista imali su rijetku privilegiju zaviriti u depoe Muzeja istorije Jugoslavije i vidjeti nevjerojatnu količinu predmeta od kojih je tek

manji dio, u različitim prigodama, bio izložen očima javnosti. Svakako, najzanimljiviji dio predmeta darovi su koje je Tito dobivao od stranih državnika, bilo kad im je odlazio u posjetu, bilo kad su oni stizali u Beograd. A ima ih sa svih strana svijeta.

Carski pokloni: Manji dio poklona, onaj od okrunjenih glava, javnosti je prikazan sredinom prošle godine, na izložbi pod nazivom Carski darovi. No tada je izloženo samo sedamdesetak predmeta, a autori te izložbe, kustosi Veselinka Kastratović Ristić i Momo Cvijović, koji nam omogućavaju da te dragocjene predmete ne gledamo tek u izložbenim vitrinama i iza staklenih pregrada već da ih držimo u rukama, kažu da je ukupni broj poklona koje je Tito primio od različitih osoba i u različitim prigodama veći od 200 tisuća. Tito je tijekom svoje duge vladavine putovao u čak 169 državničkih posjeta u 73 zemlje. Prvi poklon koji je dobio od neke okrunjene glave je brončana korintska antička kaciga s kraja 7. stoljeća prije nove ere, dar grčkog kralja Pavla I. Grk je očito bio darežljiv - dvije godine jasnije, kada je s kraljicom Federicom posjetio Tita u Beogradu, na poklon je donio dva zlatna pehara, repliku onih pronađenih u Lakoniji iz 15. stoljeća prije Krista. Glava Bude, visoka tek 16 centimetara, koja datira iz četvrtog stoljeća prije naše ere, dar afganistanskog kralja Mohammeda Zahira, na kojem se nalazi i inventarski broj kabulskog muzeja 2296, danas je svjetski raritet. Afganistanski kralj, kada je Titu u Beogradu poklonio taj nacionalni dragulj, nije ni slutio da će glavu Bude na taj način sačuvati. Da je nije

U depou Muzeja pohranjene su tisuće vaza koje je Tito dobio na dar od stranih državnika: većinom su majstorska djela

donio u Beograd, stradala bi u vandalskom pohodu talibana na Narodni muzej u Kabulu, gdje su opljačkani i uništeni brojni dragulji svjetske kulturne baštine samo zato što su talibanske vlasti nastojale zatrti sve tragove drugih kultura i vjera.

Zlato i dragulji: Darivanje predmeta iz nacionalnih muzeja, čini se, nije bila samo praksa posljednjeg afganistanskog kralja. I Norodom Sihanuk, princ Kambodže, posegnuo je u muzej da bi Titu izabrao poklon. Na reljefu nebeske plesačice, koji se Manji dio poklona, onaj od okrunjenih glava, javnosti je prikazan sredinom prošle godine, na izložbi pod nazivom Carski darovi... nalazio na hramu u zidinama Angkor Toma, nekadašnje prijestolnice Kmera, još je vidljiva oznaka Odjeljenja za starine nacionalnog muzeja iz Phnom Penha s rednim brojem 693. Neke okrunjene glave, poput jordanskog kralja Huseina, bile su sklonije poklone naručiti u glasovitim svjetskim draguljarnicama,

pa je tako Jordanac u londonskoj Goldsmiths Silversmiths & Jewellers Asprey Company naručio figuru ratnika na devi, izrađenu u srebru i djelomično pozlaćenu, na postolju od oniksa. I marokanski kralj Hasan II. dar Titu nabavio je u draguljarnici, ali onoj u Parizu, u glasovitoj Marchak, smještenoj tik uz Ritz Hotel. Po narudžbi marokanskog kralja ondje su izradili unikatnu tabakeru, napravljenu od čistog zlata i ukrašenu sa 35 brilijanata i 16 safira. Za razliku od bliskoistočnih suverena, darovi europskih okrunjenih glava bili su skromniji. Norveški kralj Olaf V., kada je sa suprugom posjetio Beograd 1966. godine, Titu i Jovanki poklonio je emajliranu posudu, zdjelu s posrebrenim dnom vrhunskog dizajna, no ni približne vrijednosti kakvu imaju zlatni pladanj i čaša, poklon etiopskog cara Haila Selassija, darovan 1968. godine. Kad su Beograd 1976. posjetili tadašnji japanski princ Akihito (danas car) i njegova supruga Michiko (danas carica), znajući za Titovu strast prema fotografijama, poklonili su mu fotoaparat Nikon F2 Photomic. Da je Tito obožavao 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 35

U svakoj od 708 kutija u fotoarhivi pohranjeno je 170 do 200 slika koje su snimili Titovi osobni fotografi

fotografiranje i snimanje, vidi se i po minijaturnom, špijunskom fotoaparatu Steky s početka pedesetih godina, nalik onima kakve se viđalo u prvim filmovima o tajnom agentu 007, Jamesu Bondu.

Sveta pravila: Kolika je bila Titova strast prema fotografijama svjedoči i opširan dokument pod nazivom: Način rada predsjednika Republike i zadaci sekretara, koji nam pokazuje muzejski savjetnik Momo Cvijović. U njemu je, na 24 stranice, do najmanjih potankosti, opisano kako je morao postupati Titov osobni tajnik i koji su bili izuzeci kada ga nipošto nije smio prekidati, bez obzira na to kakvu mu važnu poruku morao prenijeti. Tako Tita nije bilo moguće prekidati kada bi u svom fotolaboratoriju razvijao filmove i izrađivao slike. Važne depeše pristigle u to vrijeme morale su pričekati da Tito završi sa svojim hobijem. Postojalo je još jedno sveto pravilo kada se Tita nije smjelo uznemiravati. Bilo je to vrijeme kada bi gledao film. A filmove je gledao svakodnevno, o čemu postoji pedantna evidencija. Bez obzira na to gdje se nalazio, u svojoj rezidenciji na Dedinju, na Vangi, u Plavom vlaku, 36 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

zrakoplovu ili na brodu Galeb, Titu su organizirali filmske projekcije. Od 1949. do kraja života 1980. Broz je pogledao ukupno 8801 film, ili u prosjeku 285 godišnje. Najviše je volio horor filmove, potom vesterne, osobito one u kojima je igrao John Wayne, poput “Tragača” koji mu je prikazan 30. svibnja

Po narudžbi marokanskog kralja u Parizu su za Tita izradili unikatnu tabakeru, napravljenu od čistog zlata i ukrašenu sa 35 brilijanata i 16 safira.... 1958. i nimalo mu nije smetalo što je taj popularni američki glumac bio zagriženi antikomunist. Obožavao je i američke ratne filmove i u šali je - kaže muzejski savjetnik Cvijović - znao reći da Amerikanci ratuju samo zato da bi mogli snimati dobre filmove.

Omiljeni crtić: Je li Tito gledao i porniće? O tome nema pisanih tragova, a organizatori izložbe Velika iluzija koja je nedavno postavljena u MIJ-u tvrde da su pronašli samo jednu eksplicitnu scenu seksa u filmovima koje je Tito gledao. No zato se pouzdano zna da je gledao animirane filmove. Kada je 1953. operirao

žuč, tijekom oporavka prikazali su mu crtić o Pinokiju. Sjedim u ogromnoj udobnoj fotelji koja se nekoć nalazila u Titovoj rezidenciji, iz koje je, zavaljen, gledao najveći broj filmova. Koliko je u njima uživao, može se zaključiti iz još jednog svetog pravila, zapisanog u protokolu kojeg su se svi, a posebno njegov osobni tajnik, morali pridržavati: “Sekretar napušta radno mjesto kada počinje film (u velikom salonu). Ako za vrijeme trajanja filma stignu depeše državnog sekretarijata inozemnih poslova ili bilten Tanjuga, dežurni ordonans oficir predaje ih, nakon završetka filma, predsjedniku Republike u mapi Tanjug i depeše u zatvorenoj omotnici”. Filmske projekcije nije propuštao ni na dan vjenčanja, 15. travnja 1952. Tada je pogledao kratki dokumentarni film “Jedan dan u životu Laponaca”.

Zbirka štafeta: Jedan od depoa u Muzeju istorije Jugoslavije sadrži samo fotografije i albume. Radovan Cukić, kustos odgovoran za taj dio MIJ-a, pokazuje nam police na kojima je smješteno 708 kutija. U svakoj je od 170 do 200 fotografija formata 18x24 centimetra. Sve su, a

ima ih oko 123 tisuće, crno-bijele i bilježe Titove aktivnosti kroz cijelo vrijeme njegove vladavine. Snimali su ih njegovi osobni fotografi Mirko Lovrić, Miloš Rašeta, Dragutin Grbić i Aleksandar Stojanović. U posebnim kutijama čuvaju se negativi svih snimljenih filmova, a njih je znatno više nego izrađenih fotografija. Sačuvana je i velika zbirka dijapozitiva, koji su, za razliku od crno-bijelih fotografija, uglavnom u boji. Tu je i oko 2600 fotoalbuma koje su Titu poklanjale tvornice, škole i ustanove koje je posjećivao. Pod ruke nam dolazi fotoalbum, dar osječkog OLT-a, nekoć moćne tvornice poljoprivrednih strojeva, koju je Tito posjetio u rujnu 1957. godine. Sve fotografije su digitalizirane i moguće ih je pregledavati na internetskoj adresi www.foto.mij.rs, a u tijeku je i digitalizacija negativa, što je opsežan posao s obzirom na ogromnu količinu. Najzanimljivije je svakako u depoima gdje se čuvaju pokloni darovani Titu. Najviše je štafeta, od pravih malih umjetničkih djela do očajnih socrealističkih, ili potpunog kiča. Kustosica Veselinka Kastratović kaže kako bi bilo iznimno zanimljivo znanstveno obraditi poruke iz štafeta. Iako, najveći dio njih nikada nije dolazio do Tita,

Skladište Titovih štafeta

one, između redaka, oslikavaju stanje i političke, ali i gospodarske i socijalne prilike u pojedinim krajevima nekadašnje države.

Umjetno zubalo: Titu bi često, uz rođendanske čestitke - kaže Kastratović - u porukama priloženim u štafetama napisali: još nam nisu u selo doveli struju, ili: naši političari obećali su nam asfaltirati Jedna američka televizijska stanica je Jovanku Broz, Titovu suprugu, umjesto gospođa Broz nazvala gospođa Tito, misleći da joj je to prezime... cestu, ali ni ove godine ništa od toga. Među tisućama poklona kojima je darivan Tito ima uistinu svega, doslovce od igle (za kravatu) do (makete) lokomotive. Ne manjka ni prepariranih zmija ili tarantula. Engleska kraljica Elizabeta Titu je poklonila 12 papiga, ali one više nisu među živima. Pomalo morbidno djeluje poklon koji je Titu darovao Savez zubotehničara Jugoslavije - umjetno zubalo. - Danas to možda djeluje smiješno, ali treba shvatiti ponos tih ljudi koji su u državi, u vrijeme kada većina stanovnika nije imala četkicu za

zube, bili gordi na svoj proizvod objašnjava Veselinka Kastratović. Police depoa s poklonima, od kojih je svaki zaveden u katalog, prepune su kojekakvih maketa, vaza s likovima Tita, tanjura, portreta Staljina, iz vremena prije Informbiroa, lutaka, skulptura (među kojima smo zapazili i jednu Vanje Radauša), globusa, čak i zubarskih stolaca.

Mjesečev

grumen: Našu

pozornost plijeni i “kamen s Mjeseca”, kako stoji u katalogu, poklon američkog predsjednika Richarda Nixona. U zbilji, radi se tek o četiri razočaravajuće sićušna, minijaturna grumena - od kojih je tek jedno veličine zrna bibera zalivena u prozirnu plastičnu masu, na postolju zajedno s jugoslavenskom zastavicom koja je, navodno, s barjacima ostalih zemalja svijeta bila u modulu misije Apolla 11 kada je u srpnju 1969. dovela prvog čovjeka na Mjesec. Među poklonima iz Sjedinjenih Država nalazi se i srebrni pisaći pribor izrađen u glasovitom Tifanny&Co, dar američkog predsjednika Johna Kennedyja. Tito je navodno bio posljednji državnik kojeg je u listopadu 1963., samo pet dana prije nego što je ubijen u atentatu u Dallasu, primio Kennedy. Međutim, na Kennedyjevu poklonu potkrala se pogreška. Uz pisaći pribor nalazio se i maleni blok za bilješke s otisnutim memorandumom na kojem je pisalo Kabinet Predsjednika sfrj. Netko u Americi, očito, nije znao da se u jeziku kojim govori gost, predsjednik piše malim, a kratica SFRJ velikim slovima. No to je bila mnogo manja pogreška od one na američkim televizijskim postajama, kada su Jovanku Broz, Titovu suprugu, umjesto gospođa Broz nazivali gospođa Tito, misleći da joj je to prezime. Drago Hedl 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 37

NAŠI (NE)ZABORAVLJENI VELIKANI

JEDAN JE HASE! Ljudska i fudbalska gromada, Asim Ferhatović (1933. - 1987.), valjda je jedini veliki Sarajlija o kojem još niko nije rekao ništa ružno

tpjevano je jednom: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku.” Time je nagovještena neophodnost poznavanja strategije u odnosu na druženje, što nam je danas postala svakodnevnica u životu i radu. Ovakav početak ne sluti na dobro, al’ (zlo)slutnju ćemo parkirat’ u ovom navratu i bacit’ se na sjećanja o jednoj od ljudskih gromada koje će zauvijek Sarajevo činiti jednim od najljepših gradova na svijetu, koliko god “aktuelni trenutak” ukazivao na suprotno.

Ljudska veličina: Malo je ljudi koje svi s ponosom i divljenjem ističu kao svog. Još je manje takvih u čaršiji, čak i u lopti, jer će se za svakog naći neka opravdana ili neopravdana riječ koja će upropastiti uspomenu. Međutim, evo se, i nakon više od dvije decenije, još nije našao niko ko bi za Asima Ferhatovića mogao reći bilo šta što bi pokvarilo uspomenu na njegovu istinsku, ljudsku i sportsku veličinu, s koje god se strane uhvatila pričati ta priča. Zato, i kada priča počinje stihom poput gore pomenutog, a glavni lik joj je Asim Ferhatović – Hase, dijete Vratnika, ljudska veličina (Baš)čaršije i Sarajeva (svakako i fudbala), ta priča može biti samo o istinskoj legendi koja se i danas prenosi na mlađe generacije. Jer, na kraju krajeva, isti pjesnik je opjevao i 38 Spektar, broj 29 26. decembar 2014.

“Nedjelju kad je otiš’o Hase”. Malo je ljudi koji sasvim običan nadimak poput “Hase” pretvore u ime, ne dajući šansu bilo kome da taj nadimak preuzme. Raja to jednostavno ne bi prihvatila jer – jedan je Hase! Takvi se rijetko rađaju i skoro nikad nemaju usporedbu. I nakon 23 godine se sa istom

Malo je ljudi koji sasvim običan nadimak poput “Hase” pretvore u ime, ne dajući šansu bilo kome da taj nadimak preuzme... naklonošću i divljenjem priča o malcu iz Strošića (ulica koja s Kovača vodi ravno do Bakija), koji je krenuo od mahale, preko FK Vratnika (ispitne stanice za FK Sarajevo), obukao bordo dres, otišao čak do Fenerbahčea, a nakon mjesec i po “pobjegao” nazad u Sarajevo, jer “nigdje na svijetu nema sarajevske raje i čaršije”. Haseta podjednako voli sva raja. Iskreno ga vole i navijači FK Sarajevo i NK Željezničar.

Mala raja: Hase je oduvijek volio loptu, uvijek je bio za raju, a kako to valjda svemir namjesti, kad nešto iskreno voliš to ti se istom mjerom i vrati, pa se, prema predanju i činjenicama, bez imalo dvojbe može reći da su lopta i raja jednako voljeli Haseta. Nesebičnost ga je krasila u svakom segmentu života. Prvi je provoz’o “vespu” u Sarajevu i njom dolazio na svoje utakmice, a mala raja, čekajući ispred stadiona (koji se danas zove po njemu), samo bi se zakačila za cic i u voziću ušla na stadion kao “njegovi”. Kada bi čuvar na crvenim tarabama stadiona pitao: “Hase, pa nisu valjda svi tvoji?”, Hase bi samo mahnuo rukom i rekao: “Svi su moji. Puštaj.” U to vrijeme je bilo dosta kvalitetnih igrača i izdvojiti se među imenima poput Šekularca, Kostića, Milutinovića, Jusufija, Vukasa, Ćire, Švabe, Toze,… mogao je samo neko ko bi redovno slao loptu iza mreže “strašnom” Beari ili Šoškiću, a Hase je to radio kad god i kako god je htio. Svega sam se naslušao, ali još nikog nisam čuo da je rekao kako neko zna driblat’ k’o Hase, niti da zna izradit’ kompletne protivničke odbrane i, iako je u više nego izglednoj prilici za gol, vratit’ se nazad s loptom na nastavak nadigravanja, ili bi samo gurnuo loptu saigraču koji bi zatim lako zabio.

Stalni bijegovi: U konkurenciji koju upravo spomenuh nije bilo lako doći do reprezentativnog dresa ako nisi iz “velike četvorke”, pa kad

je konačno došao red da i Hase odigra za državni tim on je na prvo primanje lopte (nakon pola sata igre) prošao kompletan protivnički tim, došao do gol crte, na njoj ostavio loptu, a zatim napustio teren mašući selektoru Tirnaniću. To je, naravno, bila i jedina utakmica Asima Ferhatovića za reprezentaciju Jugoslavije. Hase je uvijek radio po svom, pa je tako legendarnog trenera FK Sarajevo, Brozovića redovno nervirao svojim “bježanjima” iz karantina pred velike utakmice protiv Zvezde, Partizana, Dinama ili Hajduka. Išao bi da s rajom, samo par sati prije velikih mečeva, na Bentbaši, “na male” presliša odvažne mangupe, a onda i skoči s brane. Kad bi došao nazad, pred sami početak utakmice, Brozović ga pita: “Jesi li to s Bentbaše, Asime?”, a Hase bi: “Ma kakvi, iš’o do kuće”. Brozović onda povuče prstom po podlaktici, a izdajnički bijeli trag na ruci bi ga izdao. Isto to “po svom” se odnosi i na odlazak u Tursku gdje je za Fener odigrao samo nekoliko utakmica i “pobjegao” nazad u SVOJE Sarajevo gdje je nastavio nastupe u bordo dresu.

Burek i ćevapi: Ne smije se ne pomenut’ čuvena “prečka na Grbavici”. Jesu tada vratnice bile od drveta, neki će reći da je prečka bila napuknuta. Vjerujte šta hoćete, al’ ja sam od mog starog slušao varijantu da je Hase opalio loptu sa tridesetak metara, pa kad je pukla prečka okrenuo se Željovcima i rekao: “Neću vam ja više ovdje ni dolazit’. Šutaću vam s Vratnika.” Haseta se, na žalost, ne sjećam sa fudbalskih terena nego iz ćevabdžinice. Hase je pred kraj karijere krenuo u ugostiteljstvo, a stari mi je pričao da je svoju prvu ćevabdžinicu otvorio kod pijace na

Telalima. Iz tog vremena je ostala anegdota sa Numom, radnikom u ćevabdžinici kojeg je zaposlio na lijepe oči, odnosno kao vjernog navijača Sarajeva. A Numo, da se oduži i da napravi posla, svraćao raju s čaršije. Hase, skroman kakav je uvijek bio govorio mu je: “Haj, Numo, života ti, idi kući. Daću ti ja platu samo nemoj dolazit’ u radnju, svraćat’ ljude i nudit’ im kilu kad traže po’ kile.” Kila se odnosila na pitu koja se također prodavala u prvoj mu ćevabdžinici, a Numo bi navlačio mušterije da više uzmu. Sramota

Hase jeste živio za raju i nije mario za taktiku, ali nije završio u nižerazrednom Vratniku već u legendi... Haseta bilo da čaršija ne pomisli šta ružno. (Vjerovatno vam je to danas nestvarno, al’ vjerujte mi k’o što ja vjerujem i svom starom i toj raji iz vremena kad se više znalo, poštovalo i kad se nije grabilo nego živilo.)

Pravo u legendu: Poslije Telala je prešao ispod današnje slastičarne

Saraj, a onda preko puta hotela Stari grad, gdje je otvorena “Devetka”, najbolja ćevabdžinca sa najslađim ćevapima koje je Sarajevo ikad imalo. Ko drukčije kaže – laže – i imaće posla sa mnom. E, ja se sjećam “Devetke” i sjećam se, iako mi k’o malcu nije bilo jasno zašto, da se nikad nije smjelo platit’ kad je Hase u radnji. Kasnije sam skont’o da je razlog bio to što je stari, s kojim sam k’o mali i dolazio, bio Hasetova mala raja iz mahale, a za raju je vazda bio poseban režim. Ako proba platit’ bilo je “za vratove”. I nikad niko nije rekao niti jednu ružnu riječ o Asimu Ferhatoviću. E, zato ovo Sjećanje nije tek suho redanje biografskih činjenica. Hase jeste živio za raju i nije mario za taktiku. Raji je najviše dao, ali nije završio u nižerazrednom Vratniku već u legendi i lijepim uspomenama. I gdje god sad bio, sigurno, kao i za života, ima svoju čaršiju i raju i “bekane” koje izluđuje svojim driblinzima. A ovi današnji, koji možda poznaju taktiku, ali ne igraju za raju… ko će njih zapamtiti? Nermin Čengić 26. decembar 2014. Spektar, broj 29 39

OD ^EGA Ĺ˝IVE BESPLATNE NOVINE?

OD REKLAME, NARAVNO!

063 991 643 magazinspektar@gmail.com magazinspektar.blogspot.com