Spektar broj 3

ATENTAT: CRNA RUKA I NJENO (NE)DJELO

Broj 3

Sedmični internet magazin l Izlazi petkom l Sarajevo, 27. 06. 2014.

ČOVJEK I DRŽAVA

VLAST NIŠTA NE VALJA: JESMO LI MI BOLJI OD NJE? GODIŠNJICE: BURNI ŽIVOT SAFVET-BEGA BAŠAGIĆA

RATNA SUDBINA SARAJEVSKE HAGGADE

NIJEmcI NISu dOšLI dO @ELJENOG PLIJENA

Tokom ratne okupacije Nijemci su u Sarajevu pokušavali da zaplijene originalno izdanje čuvene jevrejske knjige, ali ih je u tome spriječila dovitljivost direktora Zemaljskog muzeja, dr. Joze Petrovića, i njeStr. 36 govih saradnika

ČOVJEK I DRŽAVA: SVE NAŠE ZABLUDE

vLAST NIšTA NE vALJA: JESmO LI mI BOLJI Od NJE? Svjesni smo koliko nam je država slabašna. Otkud nam onda ta fiks ideja da ona može i treba da riješi sve naše nedaće? Možemo li i mi sami, bez pomoći i dozvole vlasti, svoje živote napraviti bar malo ljepšim i uspStr. 6 ješnijim?

NAŠI (NE)ZABORAVLJENI VELIKANI

PJESNIK, BEG I BEKRIJA BEZ LAŽNOGA POKAJANJA

Osamdeset je godina od smrti Safvet-bega Bašagića, velikog pjesnika, istoričara, političara i začetnika bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća, koji nije skrivao da su za njegovu preranu Str. 32 smrtonosnu bolest krivi “piće i žene”

“CRNA RUKA” I NJENO (NE)DJELO

SRPSKI mEcI u APISOvOm (PRE)vELIKOm SRPSKOm SRcu

Dragutin Dimitrijević Apis, koji je s organizacijom „Crna ruka“ radio na ujedinjavanju svih srpskih zemalja na južnoslovenskom prostoru, a čiji su prsti ozbiljno umiješani i u Sarajevski atentat, skončao je Str. 18 upravo od srpske puške

Nedjeljni internet magazin l Izlazi svakog petka l Izdavač: Poenta d.o.o. Sarajevo Glavni urednik: Vlastimir Mijović l Uređuje redakcijski kolegij l DTP: Bekir Tvrtković l Kontakt: magazinspektar@gmail.com l Prenošenje tekstova u drugim medijima, uz naznaku izvora, potpuno je slobodno

BRAVO! Po prvi put smo osjetili čari Mundijala. Upisali smo i prvu pobjedu. Gol razlika nam je 4:4.

Naši momci iz Brazila će kući pjevajući. Ostaje, dabome, žal za propuštenom šansom s Argentinom.

Suviše smo ih respektovali, a bili su zreli za obaranje na koljena.

Sudija nam je presudio sa Nigerijom. Na slabima su se moćnici uvijek iživljavali. A ni sudije nisu svevideće: bolje da je Džeko bio malo sporiji, da ga lakše uoče izvan nedozvoljene pozicije.

Sve u svemu, puna šaka brade! Bili smo dio velikog svjetskog događaja. Drugi put će biti mnogo lakše, jer smo izvojevali jednu ogromnu pobjedu: nismo se razočarali zbog eliminacije u prvom krugu. Kad mogu Španci, Englezi, Italijani, što i naši fudbaleri ne bi uranili kući.

Poslije bitke lako je biti general i govoriti Sušiću kako je, malo, ispao kukavica.

Sa dvojicom u špicu, Džeko - Ibišević, izborili smo Brazil, a on onda povukao ručnu i krenuo siguricom: sa samo jednim napadačem. A mogli smo se naduravati sa svakim, za postignuti gol više. Tada bismo bili još sretniji no što smo sada.

Idemo dalje, Bosno i Hercegovino!

Ubrzo su kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. I tamo želimo da idemo. Pa, ko da nas povede?

Ovih dana mnoge kandiduju za Sušićevo mjesto. To nije dobro.

Treba sa Papetom popričati i zamoliti ga da odradi još jedan ciklus, makar dvogodišnji. Sa rezultatima koje je dosad postigao, bez obzira na sve zamjerke, on je to sigurno zaslužio. A sudeći po radosti s kojom je doživio pobjedu nad Iranom, i njemu je još itekako stalo da kormilari našim državnim timom.

4 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

SMIRENE CIJENE

Cijene proizvoda i usluga koje se koriste za ličnu potrošnju u Bosni i Hercegovini, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u maju u odnosu na april ove godine, u prosjeku nisu zabilježile značajnije promjene.

Po podacima Agencije za statistiku BiH, u maju u odnosu na april ove godine, u prosjeku je zabilježen pad cijena u odjeljcima "hrane i bezalkolnih pića" i "alkoholnih pića i duhana" za 0,1 posto, dok je rast cijena zabilježen u odjeljcima "odjeća i obuća" za 0,3, "stanovanje, voda, električna energija, plin i drugi energenti" za 0,2 , "zdravstvo" za 0,3, te "prijevoz" i "ostala dobra i usluge" za 0,1 posto.

Cijene u maju ove godine u odnosu na maj 2013. u prosjeku su niže za 1,3 posto. Prosječni pad cijena zabilježen je u odjeljcima "hrana i bezalkoholna pića" za četiri posto, "odjeća i obuća" za 4,6, "stanovanje, voda, električna energija, plin i drugi energenti" za 0,2 posto, te "namještaj, kućanski uređaji i redovno održavanje kuće" za 1,1 posto.

Prosječni rast cijena zabilježen je u odjeljcima "alkoholna pića i duhan" za 5,4 posto, "zdravstvo" za 0,4, "prijevoz" za 0,1, "komunikacije" za 2,9, "obrazovanje" 0,4, "rekreacija i kultura" i "restorani i hoteli" za 0,2, te "ostala dobra i usluge" za 0,5 posto.

NEPOŽELJNE DONACIJE

Donacija u vidu genetski modifikovanih sjemena poplavljenim područjima donosi više štete nego

koristi. Iako su u više od 400 gradova širom svijeta organizovani protesti protiv kompanije Monsanto, reakcija bh. javnosti je izostala, poručuju organizatori “Spirit festivala” Međunarodna fondacija Biointelligence, u okviru tog festivala, 31. jula u Sarajevu organizuje protestnu šetnju protiv genetski modifikovane hrane, Monsanto kompanije i svih oblika zloupotrebe prirode.

Kompanija Monsanto je vodeći proizvođač herbicida i genetski modificiranog sjemena s velikim brojem skandala u svojoj historiji, te je u očima mnogih postala zaštitno lice korporativnog zla. U nedavnoj znanstvenoj studiji 70 posto ženskih i 50 posto muških miševa umrli su prerano nakon što su hranjeni genetski modifikovanom hranom.

Uzrok smrti, u većini slučajeva, su bili tumori.

“Spirit festival” je međunarodni festival alternativne medicine, zdravstvenog turizma, ekologije i graničnih područja nauke. Festival slavi zdrav način života i hranu koja je uzgajana bez pomoći raznih pesticida i otrova.

PREVENT U NALETU

Prevent BH d.o.o. Visoko kupio je dvije tehničko-tehnološke cjeline u vlasništvu Kožno.tekstilnog kombinata Visoko za četiri miliona konvertibilnih maraka. Prevent BH kupio je fabriku obuće Goruša i fabriku regenerata i galanterije u Topuzovom polju, obje s

pripadajućim zemljištem. Gorušu je Prevent BH platio milion konvertibilnih maraka i obavezao se da

će preuzeti 130 radnika u roku od 30 dana od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora i da će ih zaposliti na neodređeno vrijeme, a minimalno na tri godine.

Takođe, Prevent BH se obavezao na financijska ulaganja u iznosu od 400 hiljada konvertibilnih maraka za godinu od zaključivanja kupoprodajnog ugovora.

Za fabriku regenerata i galanterije Prevent BH platio je tri miliona eura. Preuzet će 50 radnika pod istim, prethodno spomenutim uvjetima, koji vrijede za radnike Goruše.

Prevent BH se obvezao da će u idućih 12 mjeseci u fabriku uložiti dva miliona konvertibilnih maraka.

Sudeći po njihovim dosadašnjim rezultatima, sve će se ovo pozitivno odraziti i na zapošljavanje i na ukupni poslovni ritam u učmaloj BiH.

SVRDLIN NA SUDU

Tridesetdvogodišnji Bojan Svrdlin 3. jula će izaći pred sudije u Sarajevu.

Sjećate ga se, to je onaj mladić koji je svaki dan proveo na protestima u Sarajevu. Učestvovao je i na Plenumu građana kako bi čuo zahtjeve ostalih koji žele promjene u Bosni i Hercegovini.

Sad je na vlastima da mu se za sve to pokušaju osvetiti. Ko zna šta će

pokušati da mu svale na pleća. Ali, ko zna kako će na sve to reagovati i javnost, pogotovo hiljade ljudi koji su demonstrirali sa Svrdlinom.

Jedan od njegovih kolega po buntu i pravdoljubivosti, Drenko Koristović, pokrenuo je akciju solidarisanja sa Bojanom. Raja se popisuje na Facebooku.

Neće Svrdlin baš tako “šaptom pasti”.

Uostalom, vidjećemo kako su to zamislile sudije i tužioci, dokle su spremni da idu.

“NAŠ” KOSMAJAC

Dragoslav Kosmajac, koga je premijer Srbije Aleksandar Vučić označio kao najvećeg narko dilera u Srbiji, kako je doznala FTV, nezakonito je stekao i državljanstvo BiH, putem falsifikovane potvrde o mjestu prebivališta koja datira iz 1994.

2009. mu je izdat rodni list u BiH, da bi potom dobio i biometrijski pasoš. Prema dostupnim podacima sa graničnog prelaza između Srbije i BiH, Kosmajac je poslednji put ušao u BiH 2010. godine.

Kosmajac, inače, ima i slovačko državljanstvo od 2004. Ministar spoljnih poslova Slovačke Miroslav Lajčak izjavio je da je "neko u Slovačkoj uzeo novac" kako bi narko-diler Dragoslav Kosmajac dobio slovačko državljanstvo.

"Kako je moguće da su takvi ljudi kupovali slovački pasoš?

Ne sumnjam da je neko za to uzeo ogroman novac", rekao je Lajčak. Što se nas tiče, nije nam se teško prepoznati. I ovdje je neko napunio džep na taj način. Ko, nećemo saznati, kao što ni Lajčak neće istjerati na vidjelo onoga ko je prodao Kosmajcu slovačko državljanstvo.

Mafijaška posla...

FUJ!!!

Isprebijalo Slavu Kukića. Neki kukavni “zaštitar” teškom močugom napao vremešnog profesora u njegovom kabinetu, a obrazi bride svima nama. Dokad ćemo da trpimo kukavičku i nasilničku bagru, ali i njihove pokrovitelje koji tog nesretnika ni u zatvor ne strpaše. Kažu nanio je profesoru lake ozljede. Nije uspio glavu da mu otkine!

Divlji su davno ušli u našu kuću i rastjerali pitome. Pa sad trijebe do kraja. A fina raja ćuti, ne zna da će i ona doći na red za te “lakše ozljede”. Ma, nema tu lijeka do utuka. Na palicu - palicom! Ima je svaki policajac, uostalom, ne trebamo iz Amerike naručivati one njihove mlatilice za bejzbol.

Neka kaznica ipak će stići tog jadnika. Ali, kad će nama, svima, stići u glavu da šaka jada ne može više da nas tako teroriše, mlati i uzbunjuje.

Ubrajamo tu i Srbe i Hrvate i Bošnjake. Svi su pod torturom bagre koja se razmahuje čim vidi da joj se niko ne suprotstavlja.

Tako je bilo 1992., tako je i sada.

I ti dočeci priređeni Kordiću, koje je Kukić osudio, najbolje pokazuju koliko je koga. Nisu to bile tisuće, a kamoli tisuće tisuća Hrvata. Bila je to šaka ratnih profitera, bezbožnih svećenika i političkih paljevinara.

Većina Hrvata mirno je sjedila kućama. Sigurno im nije bilo nimalo milo da to gledaju. Pa, jeste da je čovjek svoje odležao, ali nevine mrtve glave upravo su njemu na duši.

A ako tuđe ne uvažavaš, ni za svoje ne možeš dobiti poštovanje. Eh, da su tisuće Hrvata horski rekle ono što je rekao prof. Kukić, vidjelo bi se kako stoje odnosi snaga. Onih sa močugom trebale bi takođe tisuće. Čisto sumnjamo da ih se danas može toliko skupiti!

27. juni 2014. Spektar, broj 3 5

ČOVJEK I DRŽAVA: SVE NAŠE ZABLUDE

VLAST NIŠTA NE VALJA: JESMO LI MI BOLJI OD NJE? Svjesni smo koliko nam je država slabašna. Otkud nam onda ta fiks ideja da ona može i treba da riješi sve naše nedaće? Možemo li i mi sami, bez pomoći i dozvole vlasti, svoje živote napraviti bar malo ljepšim i uspješnijim?

Č

esto sam se, tokom već duge novinarske karijere, osjećao jadno i bespomoćno. Pišeš, kritikuješ, apeluješ, namičeš dokaze i argumente - i ništa! Život nastavlja da teče starim koritom.

Upitaš se tada: kakvog to više ima smisla? Shvatiš da je sila moćna, a pero krhko i lomljivo.

Nije da javna riječ i kritika nemaju nikakav domet, ali to, u svakom slučaju, nisu visine o kojim maštaju i novinari i javnost. Šta sve u ovdašnjim medijima nije napisano, ali je malo od toga dodirnulo nekoga ko bi trebao da promijeni svoje ponašanje, da uvaži primjedbe, čak i da se postidi, pa da krene raditi drugačije.

Vreća na glavi: Kritika je svakako poticajna. No, pohvala dopire još dalje. Samo je teško pronaći nešto što vrijedi istaknuti i ponuditi na aplauz. Ili smo, pokriveni mrakom, oslijepili za svjetlo, pa ne vidimo, a ima ga, ono što treba da se pohvali, populariše? Da se ljudi malo osokole, da vide da nije baš sve mrko kao u tunelu, da ih neki lijep primjer potakne da i sami nešto slično učine.

Lijepi događaji i pojave rijetko se dešavaju, još rjeđe pronalaze svoje 6 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

mjesto u medijima. Novinarima su, i ljeti i zimi, i po suncu i u pomrčini, tamne naočare na očima.

Vjerujem da je takva i većina “običnih” ljudi. Kao da su nam svima vreće na glavama, pa samo jadikujemo, kritikujemo i ogovaramo one koji vode državu.

Loši su oni, tu nema dvojbe. No, kakvi smo mi? Treba li nam čitavo stoljeće da shvatimo očiglednu istinu da nije baš sve do vlasti. Od nje se, svakako, nije spasu nadati.

To je ta jedna velika naša zabluda: da država radi za čovjeka, da zapošljava, usrećuje, smiruje, hrani i oblači. Pa je na nama samo da čekako da i na nas stigne red.

Možemo li ponešto i sami da učinimo? Zar ne kažu da je čovjek kovač svoje sreće: čovjek, a ne država!

Opšte građansko mrtvilo

Piše: Vlastimir Mijović Više puta su mi ove misli padale na pamet tokom razgovora sa prijateljima koji su, osim vlasti, kritični i prema novinarima, ali i prema običnom puku. Njima osobito smeta to što narod nije kritičan prema samom sebi, što vidi svaku fulu vlasti, a ne vidi svoje manjkavosti, svoje mrtvilo, gotovansku i rastrošnu prirodu.

Rastrošni narod: Koliko se ljudi kod nas samozaposlilo, koliko je mobitela ugašeno ili je potrošnja impulsa svedena na razumnu mjeru? Zašto je na ulicama, umjesto smanjenja, sve više automobila? Može li se taj benzin pametnije trošiti, a novac za registraciju vozila za nešto korisnije upotrijebiti? I kako se finansira

toliko isjeđavanje po kafanama, makar i sa mineralnom vodom ispred sebe?

S pravom tražimo od vlasti da suzbije korupciju, šverc i takozvanu sivu ekonomiju. Ali mislimo da u tome mi ništa ne možemo da učinimo. Da nekome uskratimo mito ili da zaobiđemo one koji, očigledno, neku robu prodaju na crno...

Idem od sebe i priznajem da duhan za motanje kupujem po kojekakvim budžacima. Nema tu ni poreza ni prireza, ni njemu ni meni. Skupa se grebemo o državu.

A onda joj ja zamjeram što nema dovoljno novca za javno dobro, za borce i socijalu, a on pišti, jer je nezaposlen. A objektivno nije: bolje mu je nego većini onih koji imaju aktivnu radnu knjižicu. Doduše, ne ide mu staž, ali mu je mjesečni prihod puno viši no većini službeno uposlenih, kojim država platu opterećuje sa sedamdeset i nešto procenata raznih dadžbina.

Tuđi primjeri: Čuvena je predsjednička poruka koju je, prije pola stoljeća, Džon Kenedi upitio Amerikancima: Ne pitajte se šta država može učiniti za vas.

Upitajte se šta vi možete učiniti za državu!

Neka naša varijanta glasila bi ovako: Pobrini se za sebe, pa će i državi biti lakše! Uostalom, svi smo svjesni koliko nam je država slabašna, u svakom smislu. Otkud nam onda ta fiks ideja da ona može i treba da riješi sve naše nedaće?

Država i vlast trebaju da stvaraju ambijent i klimu, da potiču dobro i otklanjaju loše. U boljoj državi bolji su i uslovi za pojedinačnu preduzimljivost, za iskazivanje sposobnosti, za svaku vrstu ličnog dokazivanja. U lošoj, pak, sve je mučno i teško - da li i nemoguće?

Italijani danas žive sasvim solidno.

Mane vlasti s pravom žigošemo - svoje kukavički skrivamo

A nije baš bilo tako prije četerdesetak godina. U toj državi je vladao opšti haos, nezaposlenost i žestoka politička kriza. Vlada se mijenjala svakih 40-tak dana.

Države ni od iladžeta...

I onda je Italijan sabrao dva i dva.

Vidio je da ga država ne ferma ni za suhu šljivu. Pa se okrenuo sebi.

Tako je, u samo nekoliko godina, krenuo talas preporoda. Krenuli ljudi da rade bilo šta, da smišljaju sitne biznise, da se udružuju.

Tako je nastalo na hiljade malih firmi, sa tri do deset uposlenika. I kotač se pokrenuo naprijed, prvo na malom, pojedinačnom planu, a onda i na državnom. I vlast se nekako stabilizirala, i vlade postadoše dugovječnije.

Zlatne kašike: Imamo dva oka da vidimo na obje strane: i državu i sebe. Tačno je da smo u tom smislu hendikepirani.

Nekadašnja socijalistička država bila je kapa svemu, nisi mogao ispod njenog kišobrana nigdje da mrdneš. Ona nije poticala inicijativu i kreaciju, sve je moralo da pada sa njenih visina. Ali, to

Mogu li u maćehinskoj državi rasti zdrava djeca?

Je li za sve što nas tišti kriva država i vlast? Koliko je naše pojedinačne krivice?

što je padalo, nije ni bilo baš malo.

I kasnije, kad smo pravili svoju državu, Bosnu i Hercegovinu, opet je država dobila veliko slovo D. Poručivalo nam se da će već sam taj čin nezavisnosti i samostalnosti donijeti neku veliku sreću, da će u escajgu da zazveckaju zlatne kašike. I još čekamo, naravno uzaludno, da se to desi.

Nikad taj zvuk nećemo dočekati, koliko je do države. Možda hoćemo ako zabravimo isprazna obećanja onih koji su u državi vidjeli svoju zlatnu koku, kakvu su i dobili.

Više pitam nego što zaključujem: mogu li u maćehinskoj državi rasti psihički, fizički zdrava djeca, egzistencijalno osamostaljena i sposobna? Je li za sve što nas tišti kriva država i vlast? Koliko je naše pojedinačne krivice?

Ne znam, i ne stidim se da to priznam. Tuđe mane, u ovom slučaju mane vlasti i države, lakše je uočiti nego svoje nedostatke. Uvijek je lakše kritikovati nego graditi.

Možda nemamo snage da ovako pogledamo na našu bijednu stvarnost. A trebali bismo da je smognemo. Uostalom, one koji vode državu, vlast, mi sami biramo.

I to je jedan od dokaza da bismo, u svoj ovoj bijedi i malodušnosti, malo dublje trebali da se preispitamo: Kakvi smo mi?

27. juni 2014. Spektar, broj 3 7

UBOGA STVARNOST: ŽIVOT U OKOVIMA BEZNA\A

VLAST PODMUKLO RADI NA STALNOM PODSTICANJU STRAHA Zašto se ljudi osjećaju toliko besmoćni? Zašto beznađe odgovara vladajućim garniturama i zašto većina ljudi misli da ne može ništa da promijeni?

O

ovim temama, u posljednjem izdanju Radio Mosta, koji emitira RFE, govorila su dva psihologa - Jelena Vlajković iz Beograda i Ibrahim Prohić iz Sarajeva. Bilo je riječi i o tome kako strah od gubitka posla, bolesti i siromaštva, parališe ljude, zašto većina građana misli da žive gore od svojih roditelja.

Voditelj Omer Karabeg otvorio je razgovor, koji prenosimo sa nekim kraćenjima, konstatacijom da ispitivanja javnog mnjenja u Srbiji pokazuju da su ljudi izrazito nezadovoljni svojim životima i da ne vide perspektivu da će im biti bolje. Otkud tako veliki pesimizam?

države i koji je Srbiju uveo u katastrofalnu situaciju, već i da je ceo sistem bio loš.

Posle 5. oktobra svi smo mislili da ćemo vrlo brzo ući u Evropsku uniju i da će nakon pada Miloševića i njegovog odlaska u Hag ovde krenuti uspešna privatizacija, da će se otvarati radna mesta, da će ljudi živeti bolje.

Međutim, dogodilo se suprotno.

Privatizacija je loša, korupcija raste, stari ljudi su zaboravljeni, veliki broj mladih je bez posla i bez nade da će ga dobiti. Nije ni čudo što se ljudi osećaju iznevereno, prevareno i depresivno.

Problem sistema Jelena Vlajković: Verovatno bi trebalo da se začudimo da su rezultati tih istraživanja bili drugačiji.

Naime, poslednjih dvadesetak godina ljudi u Srbiji žive sve gore.

Očekivanja koja su imali, naročito posle promene vlasti 5. oktobra 2000. godine, otišla su u prah i pepeo. Pokazalo se da prepreka nije bio samo čovek koji je bio na čelu 8 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

Napreduje samo siromaštvo

Voditelj: Omer Karabeg

Ibrahim Prohić: Osjećaj beznađa je dominantno stanje svijesti u Bosni i Hercegovini. To je svojevrsna individualna, ali i društvena patologija.

Onog trenutka kada se u jednom društvu najveći broj ljudi osjeća nemoćnim da promijeni išta u društvu i da utiče na svoju egzistenciju - jasno je da se tu radi o društvenoj patologiji. Tako je u Bosni i Hercegovini, ali ništa bitno drugačije nije ni u susjedstvu.

Izreći ću hipotezu koja je možda malo bogohulna. Naime, ja mislim da bi stanje bilo slično čak i da nije

bilo ovog teškog i nesretnog rata.

Proces tranzicije kroz koji ove zemlje prolaze, a još uvijek ga nisu prošle, donio je čitav niz problema.

Ti problemi su samo intenzivirani ratnim traumama i ekonomskim posljedicama koje je proizveo rat.

Društvena paraliza Omer Karabeg: Pomenuli smo da ljudi danas žive u konstatnom strahu za egzistenciju. Nije im siguran posao, ako se razbole neće dobiti odgovarajuće liječenje, neće imati para da djecu pošalju na fakulet, ako ona završe fakultet neće dobiti posao. Da li taj strah parališe ljude pa oni, umjesto da traže izlaz iz situacije u kojoj se nalaze, defetistički čekaju šta će im doneti sudbina?

Ibrahim Prohić: Ništa ljudima na ovom prostoru ne ide u prilog.

Ništa ne aktivira njihove potencijale i zato su ti potencijali blokirani.

Pogledajte samo šta ljudi sa ovih prostora postižu kada se nalaze u drugim državama koje imaju drugačiju strukturu i drugačiji društveni kontekst.

Strah je, psiholozi to znaju, prva i najača emocija. Ovdje se strah sistematski podstiče. Podstiču ga političari i vlasti. Podsjetiću da je ovdje devedesetih godina urađena nasilna redukcija identiteta. Od prirodnog stanja u kome svaki čovjek ima mnoštvo identiteta, ljudi su svedeni na samo dva identiteta - vjerski i etnički, odnosno, u našim uslovima, na jedan, jer se vjerski i etnički poklapaju.

Jelena Vlajković: Ovo stanje defetizma odgovora vladajućoj garnituri. Pogledajte šta se dešavalo za vreme nedavnih poplava. Ljudi su se odjednom probudili, probudila se solidarnost, želja da se pomogne

Prohić i Vlajković: Beznađe odgovara vladajućim garniturama

onome ko je u nevolji. Međutim, vlast to nije podržala. Išlo se na to da se sve centralizuje, da vlast jedina donosi odluke i da se ta probuđena energija stavi na marginu.

Umesto beznađa, u Beogradu je nekoliko dana bio jedan ogromni entuzijazam. Svi mi znamo da je entuzijazam kratkog daha, ali znamo i to da je zahvaljujući entuzijazmu izgrađena pruga Šamac-Sarajevo, da su organizovane radne akcije.

Probuđena solidarnost Ibrahim Prohić: Vlast koja nema sposobnost da rješava društvene probleme, koja je ohola i klijentelistička, ne može raditi za opšti interes. Oni su politiku sveli na goli klijentelizam. Potpuno je

Privatizacija je loša, korupcija raste, stari ljudi su zaboravljeni, veliki broj mladih je bez posla i bez nade da će ga dobiti. Nije ni čudo što se ljudi osjećaju prevareno i depresivno razumljivo što se u takvoj situaciji blokiraju stvaralački potencijali.

Međutim, februarski i martovski protesti u Bosni i Hercegovini i poplave u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, pokazali su da se ti potencijali mogu aktivirati.

Prvi put u posljednjih četvrt vijeka

ljudi su prešli preko etničkih, entitetskih i državnih granica.

Revitaliziran je i reafirmiran zaboravljeni osjećaj zajedničke sudbine. Sava i Drina kada plave ne pitaju čija je zemlja i koje su nacionalnosti ljudi koji tu žive.

Pitam se - može li se ta solidarnost, taj povratak čovjeka čovjeku, javiti i u nekim drugim situacijama, a ne samo onda kada nas na to primora nesreća.

Omer Karabeg: Ko je za građane najveći krivac za bezizlaz u kome se nalaze?

Jelena Vlajković: Sada se u Srbiji, čini mi se, ne traže krivci. Sva energija usmerena je na to da se nađe spasilac i to je ono što mene zabrinjava i ljude koji misle slično meni. Taj spasilac treba da bude oličenje mita o srpskom domaćinu, to je autoritarac koji grdi svoje ministre, koji ume da lupi šakom o sto i koji ljudima obećava veliku brzinu u sređivanju stvari.

Prosto sam zapanjena da premijer i njegova stranka imaju toliku podršku u javnosti, da se potpuno zaboravilo sve ono što je ta garnitura političara govorila i radila pre dvadeset godina i tokom tih dvadeset godina. Ne mogu a da se sa velikom nostalgijom ne setim tromesečnih protestnih šetnji po Beogradu pre dvadeset godina po kiši i zimi, u kojima je učestovao ogroman broj ljudi koji su tražili da Milošević ode.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 9

Građani su svedeni samo na vjersko-nacionalnu dimenziju

Sada se u Srbiji, čini mi se, ne traže krivci. Sva energija usmerena je na to da se nađe spasilac i to je ono što mene zabrinjava

Podijeljeno društvo Omer Karabeg: Gospodine Prohiću, gospođa Vlajković je rekla da ima osećaj da ljudi u Srbiji očekuju spasioca. U Bosni i Hercegovini bi morala da budu tri spasioca - jedan za Bošnjake, drugi za Srbe i treći za Hrvate.

Ibrahim Prohić: Tako je. Svaki problem se u Bosni i Hercegivini usložnjava time što je ovo podijeljeno društvo par exellence. Ali nije podijeljeno samo na Srbe, Bošnjake i Hrvate nego je podijeljeno i unutar tih korpusa. Inače, ovo očekivanje spasioca, o čemu govori gospođa Vlajković, je kulturološki fenomen koji u svojoj osnovi ima patrijarhalni kod. Traži se otac nacije, vrhovni autoritet koji će riješiti sve probleme.

To je neka vrsta magijskog mišljenja koje je jako opasno. Opasno je zato 10 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

što je nerealno očekivati da jedan čovjek može napraviti preokret, ali je još opasnije to što isčekivanje spasioca pasivizira ljude.

Da pomenem još jedan razlog zašto se stvari na ovim prostorima suštinski ne mijenjaju. Otišao je Milošević, otišao je Tuđman, otišao je Izetbegović, ali su ostale iste strukture, ostao je isti način razmišljanja, ostala je krnja i neefikasna država.

Otišao je Milošević, otišao je Tuđman, otišao je Izetbegović, ali su ostale iste strukture, ostao je isti način razmišljanja, ostala je krnja i neefikasna država U bosanskohercegovačkom društvu, a mislim da je slično i u okruženju, stvoreno je uvjerenje da je dozvol-

Prošlost je faktor koji djeluje i u ovom trenutku.

Veoma mali broj ljudi živi u sadašnjosti. Oni su ili fiksirani na prošlost, koja je traumatična, ili su projicirani u budućnost, koja je misterija...

jeno kršiti društvenu, odnosno zakonsku normu, bez posljedica i bez sankcija. Ovdje se kriminal ne sankcionira, ovdje se greške ne sankcioniraju, političari uporno ponavlju iste greške bez ikakvih posljedica. Oni uvijek imaju alibi.

Sve dotle dok oni ne počnu odgovarati za svoje postupke - stanje se neće promijeniti.

Omer Karabeg: Mislite li da ljudi ipak nisu u potpunosti izgubili nadu?

Jelena Vlajković: Bilo bi strašno da su je izgubili. Ja sam sigurna da nada postoji, ali ona ne samo da treba da bude probuđena, nego je obaveza onih koji rukovode državom da je i održavaju.

Ibrahim Prohić: Građanski protesti i solidarnost, koja ispoljena za vrijeme katastrofalnih poplava, ostavili su nešto u memoriji ljudi u Bosni i Hercegovini. Nešto pozitivno se desilo. Ono “ja ne mogu”, transformiralo se u - ja mogu! I to je nešto što budi nadu.

Škoda Chevrolet Renault Citroen Kia Toyota Mercedes

Sarajevo H. Kreševljakovića 18 Tel./fax: 033 481 088 Mobitel: 063 393 180 063 399 648 063 393 181

www.kapitals.ba

Dnevni najam već od 50 KM!

OBEĆANJA, OBEĆANJA: DODIKOVE PRIČE BEZ POKRIĆA

OD POLITIČKIH LAŽI DOBRO SE (NE)ŽIVI Glasači u Republici Srpskoj, makar u dnu duše, znaju da je sramota danas, kad se sve zna, poštovati kolovođe zločina. A nije nimalo bolje ni vjerovati u Dodikovu bajku o njegovim tobožnjim uspjesima koji su „vidljivi na svakom koraku“

T

eško je odgonetnuti gdje čuči istina: u tome da se među lažovima najčešće regrutuju političari ili, obratno, da politika od ljudi, koji u nju uđu čisti, vremenom napravi lažljivce. A da je politika filovana gomilama laži, valjda o tome ne treba ni raspravljati.

Među političarima koji najčešće zaobilaze istinu, koji čak i sami vjeruju u svoje izmišljotine, Milorad Dodik svakako je jedan od najbolje plasiranih. Njemu to dođe kao prirodno stanje stvari, pogotovo kad smorenom narodu treba zamantati pamet kako bi opet zaokružio njegovo ime na izbornim listama.

Dodik je na to toliko oguglao da on više ništa i ne obećava. Čovjek, naprosto, priča ljudima šuplju priču o njegovim velikim dosadašnjim rezultatima. Pa ko ga ne bi ponovo izabrao?

Izmišljeni uspjesi: Nijedan od srpskih vođa s ove strane Drine, osim Karadžića - kojem su iz Beograda poklonili golemu vojsku, oružje i kamaru para - nije tako finansijski poguran kao Dodik.

Oko pet milijardi maraka stiglo je, u raznim oblicima, iz Srbije i

12 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

Rusije, kako bi entitetski vožd učvrstio svoju poziciju i, istovremeno, Republiku Srpsku držao u referendumskom bunilu.

Silne pare uzalud su protraćane.

Niti se Dodik učvrstio u svojoj nahiji niti je ona, makar za pedalj, iskliznula iz okvira Bosne i Hercegovine.

No, lagati se može, pa ko vjeruje, dobro i jeste. Ko ne vjeruje, šta se može, bitno je bilo pokušati.

Dodik, dakle, ništa više ne obećava.

On se hvali starim rezultatima koji su, kobajagi, „vidljivi na svakom koraku“. Pa veli: “Naši argumenti su i novoizgrađene, obnovljene ili bolnice u izgradnji, poput onih u Bijeljini ili Nevesinju i mnogim drugim mjestima, domovi zdravlja, sportske dvorane, putevi i mostovi.

Dodik: Što se babi snilo...

Piše: Amra Zimić Naši argumenti su Pravni i Ekonomski fakultet na Palama, Fakultet političkih nauka i Arhitektonsko-građevinski fakultet u Banjaluci, te mnoge druge obrazovne ustanove i studentski domovi, koje smo podigli i pomogli na sve načine”.

Istine radi, kako su izmjerili analitičari projekta “Istinomjer”, Vlada RS-a u proteklom mandatu samo je djelimično započela ispunjavati predizborno obećanje o izgradnji i rekonstrukciji bolnica u ovom entitetu. Bolnica u Bijeljini zvanično je otvorena u julu prošle godine, no rokovi za završetak njene izgradnje u više navrata su probijani. Što se tiče rekonstrukcije bolnica u Doboju i Istočnom Sarajevu, dinamika radova se ne odvija predviđenim tokom, pa se već sada može zaključiti, ocjenuje “Istinomjer”, da od realizacije ovih projekata neće biti ništa do kraja ovog Dodikovog mandata.

Rekonstrukcija bolnice u Istočnom Sarajevu najavljivana je još za januar 2012. godine, ali realizacija ovog projekta nije započela ni do danas, a Ministar zdravlja i socijalne zaštite RS Dragan

Bogdanić u aprilu ove godine je rekao kako je upućen zahtjev Vijeću ministara BiH da uđe u kreditni aranžman u iznosu od 80 miliona KM za bolnice u Doboju i Istočnom Sarajevu. Iz ovoga se jasno vidi da realizacija ovih projekata nije započeta.

Propali projekti: Ni sa izgradnjom studentskih domova u RS situacija nije ništa bolja od one sa izgradnjom bolnica u ovom entitetu.

Izgradnja studentskog doma na Palama je započela početkom ove godine, a njegovo otvaranje je najavljeno za oktobar. Međutim, s druge strane, već godinama je prisutan problem smještaja studenata u Banjaluci, a zbog neizgradnje četvrtog paviljona studentskog doma u ovom gradu studenti su sredinom prošle godine organizovali i demonstracije.

“Istinomjer” podsjeća i da je Dodik, još prije dvije godine, najavljivao izgradnju ovog paviljona, a što se nije desilo. Nakon protesta, studentima je obećan skori početak realizacije projekta.

Ipak, premijerka RS-a Željka Cvijanović tek je u februaru ove godine pokrenula konkretnu proceduru, a ugovor je potpisan tek krajem marta. Prema dostupnim informacijama, gradnja paviljona tek je započeta.

Iz ovoga je jasno da Dodik, naprosto, obmanjuje javnost. Po stvarnim učincima, on nikako ne može tvrditi da su rezultati njegove vladavine „vidljivi na svakom koraku“.

Još kad bi se tome dodali brojni propali projekti, koje Dodik ne spominje, istina bi po njega bila puno gora. Utoliko ni njegovoj opoziciji nije nimalo teško. Oni ništa ne moraju izmišljati. Dodik se sam namješta da mu udaraju ćuške, sasvim zaslužene.

Još im samo Dodik fali

Junačka prsa: Laže Dodik i kad kaže ono nad čim se javnost ovih dana gadila i nervirala. “Ja poštujem nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića, a to ću činiti i ako ih osude”, viče Dodik. On to govori jer misli da srpsko uho to želi da čuje. A zaboravlja da je tokom rata, kad to nije bilo baš popularno, i o jednom i o drugom govorio puno kritičnije. No, tad je bio anonimni mladić, s malo dlaka na jeziku.

Danas je vladar koji, po svaku

Dodik obmanjuje javnost.

Po stvarnim učincima, on nikako ne može tvrditi da su rezultati njegove vladavine „vidljivi na svakom koraku“. Još kad bi se tome dodali brojni propali projekti, koje Dodik ne spominje, istina bi po njega bila puno gora

cijenu, želi još neko vrijeme da nosi krunu na glavi.

U to ime, on se busa u junačka četnička prsa. Čovjek bi pomislio da bi mu bilo drago da i njega pokupe u Hag. Valjda bi i samog sebe tada još više “poštovao”, čak i ako bi ga osudili. Ipak, za one njegove “junake”, on je još čisti po-četnik.

Svoje sunarodnike Dodik očito drži za debile. Ili ih zaista ima takvih, i to mnogo, toliko da mu natrpaju izbornu kutiju do vrha, sve u slavu klanja i četnikovanja kojim su simboli Karadžić i Mladić.

Ishod ćemo saznati u oktobru. Ispit za Dodika ustvari je ispit za glasače u Republici Srpskoj. Jer, svi oni, makar u dnu duše, znaju da je sramota danas, kad se sve zna, poštovati kolovođe zločina. K tome, čista je ludost starom političkom lažovu, kakav je Dodik, dodjeljivati nove mandate.

No, srpska je to stvar, doduše sa bosanskohercegovačkim posljedicama.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 13

POPLAVE: OBNOVA NA ČEKANJU

Još ni cigle od vlasti...

Od pomoći koju su obećavale bh. vlasti još nema ništa. I dok jedni najavljuju kartice kojima će građani moći plaćati režije, drugi kažu da novac za obnovu još ne mogu dati jer nemaju zakonskog uporišta

s

koro mjesec i po dana otkako su ih zadesile najveće poplave, građani kojima je voda uništila sve i dalje su prepušteni sami sebi. Lokalna vlast je nemoćna jer nema novca da im pomogne, a ona na višem nivou kaže da mora usvojiti zakone kako bi osnovala fondove za pomoć. „Najvjerovatnije ću dobiti kao poslije rata – ni cigle!“ Ovako Jasminka Arifagić u nekoliko riječi opisuje nemoć građana koje su, polovinom maja, zadesile poplave. Ona je jedna je od rijetkih žiteljki Maglaja koja je započela obnovu uništenog doma.

Goli zidovi: Uradila sam pločice.

Posudila sam pare: nešto mi je dao 14 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

sin, kćerka će mi uraditi stolariju – i tačka, kaže Jasminka.

Samo na području Maglaja poplava je zahvatila oko 1.900 kuća i stanova. Skoro mjesec i po dana kasnije stanovnici tog grada i dalje spavaju kod komšija, jer u svoje domove ne mogu.

Zineta Krilić jedna je od njih. U jednospratnoj kući, osim golih zidova, nije ostalo ništa:

Samo na području Maglaja poplava je zahvatila oko 1.900 kuća i stanova.

Skoro mjesec i po dana kasnije stanovnici tog grada i dalje spavaju kod komšija, jer u svoje domove ne mogu

„Noćimo kod komšije. Malo nam dali, jedan mjesec, pa ne znam više đe ću, kako ću. Šta ću od trista maraka penzije? Pošli smo malo da radimo podove i stali, nemamo odakle više. Trebam sve podove promijeniti, sve truhlo, sve to napilo se odozdo“, priča Zineta Krilić.

Od pomoći koju su obećavale bh. vlasti, za saniranje posljedica poplava, nema još ništa. I dok jedni najavljuju kartice kojima će građani moći plaćati režije, drugi kažu da novac za obnovu još ne mogu dati jer nemaju zakonskog uporišta.

Ni jedni ni drugi ne razmišljaju kako je ljudima koji su u jednom momentu ostali bez ičega i koji 40

Omerdino polje kod Maglaja

dana kasnije žive ili u kolektivnim centrima ili pod šatorima.

Prepirke i optužbe: Teško da će ovi ljudi uskoro dobiti bilo šta konkretno od predstavnika vlasti sudeći prema onome što se ovih dana čuje u entitetskim parlamentima.

To potvrđuje i posljednja sjednica Parlamenta Federacije koji je trebao da usvoji zakone za pomoć područjima nastradalim u poplavama.

Iako svaki parlamentarac ponaosob daje podršku, nisu mogli odoljeti da govornicu ne iskoriste za međusobne optužbe. „U privrednim društvima izdvojiće se u narednih šest mjeseci po jedan posto od primanja, pa se pitam da li je ovdje na sceni diskriminacija zaposlenih“, rekao je Zoran Jovanović. „Mislim da je Vlada u ovoj situaciji zakasnila i da je trebala ponuđena rješenja istestirati za ovaj mjesec dana kroz uredbe“, konstatovao je Amir Zukić. „Kad je u pitanju odvajanje narednih šest mjeseci, mislim da bi trebalo samo pokušati zatražiti suglasnost uposlenika za odbijanje jedan

posto od neto mjesečne plaće ovih šest mjeseci“, naveo je Luka Faletar.

Kako od ovakvog odnosa vlasti građani nekoliko opština, koje su zadesile poplave i klizišta, mogu bilo šta očekivati? Upravo ovakvi stavovi su ih potakli i da organizuju prve proteste.

Novčana nemoć: Grupa od stotinjak mještana Željeznog Polja u ponedjeljak je protestovala ispred zgrade Opštine u Žepču. Radi se o stanovnicima jednog od najteže pogođenih naselja u toj lokalnoj zajednici. Neki od njih su poručili: „Tražimo od njih da se pod hitno pokrene ova učmala administracija da nam pomogne da riješimo da prije zime imamo sobu i kupatilo.“

Uprkos nezadovoljstvu koje su počeli iskazivati građani, činjenica je kako lokalne vlasti niti imaju novca da im pomognu, niti zakonski to mogu.

To potvrđuju i načelnici Žepča i Maglaja - Mato Zovko i Mehmed Mustabašić

Uprkos nezadovoljstvu koje su počeli iskazivati građani, činjenica je kako lokalne vlasti niti imaju novca da im pomognu, niti zakonski to mogu.

To potvrđuju i načelnici Žepča i Maglaja - Mato Zovko i Mehmed Mustabašić: „Ja vas molim za strpljivost. Ne možemo mi rješavati ništa unaprijed dok ne budemo imali zakonsku osnovu“, kaže Zovko. „Pokušavamo jednu vladu, drugu vladu, ministre zivkati. Svi čekaju ovu donatorsku konferenciju“, navodi Mustabašić.

Načelnici i građani pogođenim poplavama prepušteni su sami sebi.

Humanitarna pomoć više skoro da i ne dolazi, a novca da nabave materijal za obnovu ovi ljudi nemaju.

Još uvijek se ne zna ni kada će biti održana međunarodna donatorska konferencija za pomoć, niti hoće li biti prikupljeno dovoljno sredstava za ugrožena područja. Zbog toga za ove ljude, kao nikada do sada, važi poslovica: Ne lipši, magarče, do zelene trave.

Dženana Karabegović/RFE 27. juni 2014. Spektar, broj 3 15

NA VRH JEZIKA

Zašto i metak ne bi mogao da bude letak?

Trag stopa u betonu, gdje su prije sto godina upucani austrougarski prestolonasljednik i njegova žena, više ne postoji zato da opet nekome, teroristi ili heroju, slučajno ne bi palo na pamet da nekog u Sarajevu upucava

u

proteklom periodu, posljednjih dvadesetak godina, stalno mi tlak skače i nerviram se. A onda, u miksu sa ovotjednim koktelom tuge, zbog izbacivanja naših sa svjetskog prvenstva u nogometu i raznih Babatunda od kojih mi se i vid pomračio, počinjem napokon ličiti na većinu pravih građana suverene i neovisne BiH. Postajem jadna, frustrirana i bez nade. Jedina razlika je što stalno u stadu mekećem. Sve zamišljam da nisam obična ovca nego ona iz Andrićeve pripovjetke „Aska i vuk“.

Pri tome vjerujem da mogu vukove igrom opčiniti i da me neće pojesti? Čisto ludilo: Kako me taj Andrić Ivo prevario. Nije on bezveze lik kad je tada, pored jednog Krleže, „Titinog frenda“ i ostalih svjetskih, književnih prodavača iluzija, dobio Nobelovu nagradu. Odmah sam ja znala da je i taj gospon Nobel prodana duša. Da mu je od dinamita etika eksplodirala i otišla u nečiji bjelosvjetski džep, a Ivo super lik za zamantavanje. Ostavila je ta „Gospođica Andrić“ nama lijepo nasljeđe i za uzrujavanje, tako da se moje frendice i ja onako strasno izvičemo jedne na druge.

16 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

Ne možemo skontati ko je imao pravo koga nabijati na kolčeve i danas, čak u njegovo ime podizati šatro gradove. Kada na Googlu ukucavaš ime Andrićgrada, pa vidiš oznake geografske širine i dužine, piše mjesto iz pripovjetke. Ali, to je sve umjetnost. Čisto ludilo. Ne znaš šta je fikcija, a šta stvarnost, jesmo li živi ili ne? I pored toga što od stresa ne mogu skužiti u čemu ja to živim i gdje, neću nikakve tablete da pijem za umirenje, tj. za zombiranje. Nakon njih, ovisno o količini tuge i očaja kojeg konzumiraš svakodnevno, postaješ zombi.

Meni je estetičnost i suvislost osobnog izričaja ipak bitna. U biti ne znam ni kako bih došla do tableta „veselica“, jer ne poznajem ni lokalne, a ni državne farmako dilere.

Ne znam treba li mi elektronska

Ne znam samo šta bi Gavrilo Princip i ekipa iz streljačkog kluba „Mlada Bosna“ rekli na to? Da li bi im bilo krivo što Tomislav Nikolić neće doći?

Uostalom, predsjednik ne bi znao ni gdje treba stajati...

Piše: Sanja Ljubičić

zdravstvena knjižica ili ne? Jesam li ja penzioner, iako radim a ne dobijam ništa? Imam li svog liječnika ili nemam? Koliko trebam čekati na pregled, ko će me primiti, kakav je fakultet taj liječnik završio? Važi li mu diploma ili će me onako, od oka, zraknuti i proslijediti drugome, ali tek za par mjeseci, da mi da valjan recept.

A ako je taj sa “privatnog faksa“ hoće li imati zakonsko pravo da mi udari muhur na njemu ili će mu, nakon završetka studija, skinuti bijeli mantil i dati trenerku reprezentacije BIH da ordinira u njoj?

Moj zbunjitis: Žarko me zanima da li se kemijski satav tablete mijenja u ovisnosti od toga ko je prepisuje i sa kojom ne-važećom diplomom?

Moram li nekome platiti za to, u koju apoteku smijem ići, a koju ne?

Privatnu, državnu? Od stresa mi se sve pomiješalo! I privatni i državni fakulteti, ne znam kojem ću liječniku, bankaru, režiseru, dramaturgu, frizeru, pravniku vjerovati? Onima sa „prestižnih“ privatnih ili državnih fakulteta?

(Mada nema više razlike, jer isti profesori predaju i na jednim i na drugim, pa me tek to baca u zbun-

jitis). Kužim da je sve to zbog love i, hvala Bogu, nema nikave veze sa naukom i obrazovanjem. Sva sreća!

Mogu misliti tek tu agoniju kada bi ZNANJE postalo bitno. Pa mi bi izumrli! Ne pomažu mi ni razne knjige samopomoći, razne tajne uspjeha u sedam činova i više. A, ipak, zahvaljujući njima, shvatih da sam sebi najveći prijatelj i da moram sama sebi i „sve raditi“ i pomoći. Tako je najsigurnije.

Pod utjecajem te na-učene literature odlučila sam otići kupiti ljepilo. Ono isto što ga nedavno spominje predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Želim sebi olakšati ove tegobne dane te spasiti bar malo svoje duše.

Zalijepiti mu usta tim istim ljepilom što ga spominje, tako da zašuti zauvijek, sve dok mu ne istekne predsjednički mandat i zapamti koliku je količinu gluposti i bezobrazluka izjavio.

Laktaške trice: Spominje Nikolić i nekog bivšeg košarkaša, poznatog kao laktaša, te granatira (op.) garantira da ima dobru suradnju s njim.

Ali ipak neće doći u posjetu BiH 28. juna u povodu 100 godina obilježavanja Sarajevskog atentata. Ovaj njegov pajdo bi mu dozvolio da na domaćem terenu, u našoj BiH, uđe i u reket i odatle šutira trice.

Kako stigne, samo da se pojavi!

Predsjedniku Nikoliću te trice su najdraže i on zagovara da se samo one trebaju šutirati. Ali, ako neko drugi ubaci dvicu ili jedinicu iz slobodnog bacanja, on će i to, ako baš ne bude drugog izbora, prihvatiti kao valjan rezultat.

Ne znam samo šta bi Gavrilo Princip i ekipa iz streljačkog kluba „Mlada Bosna“ rekli na to? Da li bi im bilo krivo što Nikolić neće doći?

Uostalom, predsjednik ne bi znao ni gdje treba stajati? Trag stopa u betonu, gdje su upucani austrougarski prestolonasljednik i njegova žena,

Dvojac za trice: Dodik i Nikolić

više ne postoji da slučajno opet nekome, teroristi ili heroju, ne bi palo na pamet da nekog u Sarajevu upucava. Da započne ko zna već koji, i ume čega, novi rat.

U pomoć predsjedniku Nikoliću sigurno bi „priskočio“ Šaban Šaulić, estradni umjetnik. Mahnuo bi mu i zovnuo ga blizu sebe, da se, ne daj Bože, ne zabuni i stane ispred Bečke filharmonije u Vijećnici. Još da se zabuni i stane ispod one nove „nesretne“, optužujuće, spomen ploče žrtvama ovog poslednjeg rata, gdje se ne zna jesu li krivi svi Srbi ili samo „četnici“, pa bi je trebalo malo prepraviti, uživa u perfomansu?

Bio bi to krajnje neprimjeren politički čin! Inače, dragi Haris Pašović sa ekipom pravi dernek u Sarajevu tog 28. 6. 2014. Koliko će to bili veliki dernek pokazuju i oni „stranjski“ politički i ekonomski tajkuni, koji iznenada poslaše neku pinku da se to obilježi.

Heroj-terorista: Vidim i neke naše, sa državnog nivoa, pokrovitelje.

Uistinu sam sretna zbog toga. Ima se, može se! Odavno u ovoj državi niko za kulturu i umjetnost ništa nije kapnuo.

Svako će imati razloga za slavlje. I oni što slave Vidovdan i oni što slave Ramazan. Oni što su sretni što je neko upucan i oni koji nisu sretni

zbog toga. Oni koji oplakuju što Sarajevo nije Bečom postalo i oni koji Bogu zahvaljuju što se to nije desilo. Oni koji to slave i oni koji ne slave. Oni koji misle da je Gavrilo heroj i oni za koje je terorista.

Uh, ja ne mogu, ni da se odvalim od tableta, skužiti ko je tu u pravu i zašto se tu pucalo? Je li taj Gavrilo Princip pio neke sedative ili antidepesive zbog očaja od Aneksije, pa se bio predozirao? Pojma nemam? Zašto se to danas uopće obilježava?

Haris Pašović, idejni tvorac ovog svjetskog derneka, dođe mi kao dobra reinkarnacija i personifikacija tog nesretnog metka ispaljenog prije sto godina, koja će pokazati svijetu i da metak može da bude letak!

Poruka mira, ljubavi. On i Dino Merlin jedan pored drugog.

Približavanja različitosti, prihvatanja drugosti, opća pomirenja. Šaban Šaulić i balet Narodnog pozorišta u Sarajevu. Clapa Cambi i Bečka filharmonija. Stoljeće mira nakon stoljeća rata, a nema veze sa politikom nego, sto godina poslije, sa ljubavlju.

Zato, predsjedniče Nikoliću, ne moraš ni doći u Sarajevo, čak ni zalijepljenih usta. Ja odoh na obalu Miljacke, uživati u džabnom medijalnom derneku. Možda mi se razbistri u glavi i nakon toga budem manje očajna.

Ipak je to umjetnost!

27. juni 2014. Spektar, broj 3 17

“CRNA RUKA” I NJENO ŽIVOTNO (NE)DJELO

SrpSki meci u ApiSovom (pre)velikom SrpSkom Srcu Dragutin Dimitrijević Apis, koji je s organizacijom „Crna ruka“ radio na ujedinjavanju svih srpskih zemalja na južnoslovenskom prostoru, a čiji su prsti ozbiljno umiješani i u Sarajevski atentat, skončao je upravo od srpske puške

T

ajna organizacija srpskih oficira "Ujedinjenje ili smrt", poznata i kao "Crna ruka", osnovana je 9. maja 1911. s ciljem oslobađanja i ujedinjavanja svih srpskih zemalja na južnoslovenskom prostoru. Svojevrsni ustav te organizacije predviđao je da se ta borba ima povesti revolucionarnim putem, te da su sva sredstva u njoj dozvoljena.

Najupečatljivija ličnost među njima i suštinski lider organizacije bio je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Njemu se, pored učešća u beogradskom Majskom prevratu 18 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

(1903.)i mnogo čemu drugom, pripisuje i organizacija dva atentata: onog u Sarajevu, izvršenog na Vidovdan 1914. godine, i jednog manje poznatog i neuspjelog atenta-

Apis - najčuveniji srpski zavjerenik

ta na srpskog regenta Aleksandra Karađorđevića 11. septembra 1916. kod mesta Ostrova, u pozadini Solunskog fronta.

Bik i pčela: Sarajevski atentat, u kome je ubijen austrougarski prestolonasljednik Franc Ferdinand, poslužiće kao povod za početak Prvog svjetskog rata, a pucnji na automobil regenta Aleksandra, ispaljeni dvije godine kasnije, označili su početak konačnog obračuna dva srpska politička koncepta, između kojih se godinama vodila žestoka borba iza kulisa.

Iza kulisa je, međutim, ostala i cjelovita istina o Apisovom djelovanju, te o organizaciji Sarajevskog atentata, koji se smatra njegovim „životnim djelom“.

Takođe, uz Apisa i „Crnu ruku“ – odnosno njihovo idejno i političko naslijeđe – veže se i višedecenijsko nastojanje da se Bosna i Hercegovina razbije i pripoji Srbiji.

I to svim, i terorističkim i zločinačkim sredstvima, kojim se za života služio i najpoznatiji srpski pukovnik.

Petog avgusta 1876. godine u oronuloj prizemnoj kući od ćerpiča, u Cetinjskoj ulici u Beogradu, rođen je Dragutin Dimitrijević Apis. Još u školi je, zbog kršne konstitucije i izuzetne energije, od svojih drugara dobio nadimak Apis, što na grčkom znači "pčela", a na egipatskom "bik". Život malog Dragutina odvijao se u atmosferi izrazitog siromaštva. Kada je dječak imao samo pet godina, teško mu se razbolio, a zatim i umro otac, kojeg Apis kasnije skoro nikada neće spominjati. Dalje će se o malom Apisu, njegovoj majci, drugoj sestri i baki brinuti njegova odrasla sestra Jelena koja se zaposlila kao učiteljica u Kraljevu, gdje je Apis i započeo osnovnu školu.

Potom Jelena biva premještena u Niš, a Apis tu završava osnovnu školu i započinje klasičnu gimnaziju.

Verovatno se tu, u Nišu koji je bio pun vojnika koji su opčinjavali malog Dragutina, kod njega i rodila misao o vojničkoj karijeri. Jelena se vjerila sa Živanom Živanovićem, zatim su se vjenčali u Nišu, a odmah zatim i preselili u Beograd zajedno sa cijelom Jeleninom porodicom. Tu u Beogradu, u poslednjem razredu gimnazije, kada mu je bilo šesnaest godina, Dragutin donosi konačnu odluku da postane kadet u beogradskoj Vojnoj akademiji.

Apis je 1896. godine završio niži tečaj

Apis, lijevo, sa svojim zavjerenicima

Akademije i postao je potporučnik u Sedmom pješadijskom puku u Beogradu. Služio je kao vodnik, a zatim i kao instruktor u podoficirskoj školi više od godinu dana. Dvije godine kasnije upisao je viši tečaj Akademije za generalštabnog oficira i bio unaprijeđen u pješadijskog poručnika već 1899. godine.

Majski prevrat: Mladi poručnik Dimitrijević je postao značajna ličnost pošto se kralj Aleksandar 1900. godine oženio Dragom Mašin.

Zbog nedostojnog braka srpskog vladara sa starijom ženom sumnjive prošlosti, i zbog poniznog stava kralja Aleksandra prema neprijatelju, Austrougarskoj, Apis i mladi oficiri imali su za cilj da uklone kraljevski bračni par Obrenović i da prekinu politiku vazala prema Beču koju su oni zastupali.

Iza kulisa je ostala cjelovita istina o Apisovom djelovanju, te o organizaciji Sarajevskog atentata, koji se smatra „životnim djelom“ njegove tajne organizacije Avgusta 1901. godine, u kući poručnika Antića, Apisovog prijatelja, sastala su se sedmorica organizatora vojne zavjere. Apis je

napravio plan da se kralj i kraljica ubiju na njen rođendan, 11. septembra, u restoranu "Kolarac" na rođendanskom balu. Međutim, kralj se nije pojavio.

Drugi plan je bio da likvidiraju kralja na vojnim manevrima u blizini Uba, ali i ta varijanta je propala. Zavjerenici su onda odlučili da napadnu kraljev dvor u noći između 28. i 29. maja 1903. godine, što je i učinjeno. Kralj i kraljica su izdahnuli oko četiri časa ujutru, 29. maja 1903. godine.

Pri upadu u dvor, Apisa je teško ranio kraljev gardista. Nedjeljama se borio za život, i zahvaljujući svojoj snažnoj konstituciji i nepokolebljivom duhu stao na noge. Zavjerenici su osvojenu vlast prepustili političarima i novoustoličenom kralju Petru Karađorđeviću, a Apis je cijelu deceniju imao vodeći uticaj u vojnim poslovima Srbije.

Zavjera: Napori da se ujedine svi Srbi na južnoslovenskom prostoru bili su osuđeni na propast. Da bi ublažili opšte obeshrabrenje i beznađe, nekoliko srpskih oficira i civila, maja 1911. godine osnivaju borbenu organizaciju “Ujedinjenje ili smrt!”, u narodu nazvanu ”Crna ruka”, čiji vođa postaje upravo Apis.

Obrazlažući rodoljubive ciljeve svoje organizacije, Apis je dobio punu podršku ministra inostranih poslova, pa i cijele vlade. Takođe je pridobio i princa Aleksandra Karađorđevića da pokloni veću sumu novca listu "Pijemont", glasilu "Crne ruke".

U jednoj izvidničkoj misiji u Albaniji, Apis je dobio tešku bolest, pa iz tog razloga nije mogao da učestvuje u balkanskim ratovima 1912-1913. godine. Krajem 1913. godine postavljen je za šefa Obavještajnog odjeljenja srpskog Generalštaba. Njegovi agenti, na čelu sa Radetom Malobabićem, prikupljali su na teritoriji 27. juni 2014. Spektar, broj 3 19

Iza Principovih metaka stajala je „Crna ruka“

Austrougarske obavještenja koja su mnogo značila za srpsku Visoku komandu.

Prinčevi prijatelji, na dvoru i u vojsci, obrazovali su “Bijelu ruku“, organizaciju koja je trebalo da se suprotstavi velikom uticaju koji je imala Apisova grupa.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Apis je učestvovao u nekoliko ključnih bitaka, u povlačenju Srba kroz Albaniju i u mnogim borbama na Solunskom frontu. Već tada su mnogi članovi Apisove grupe izginuli i ona je bila vidno oslabljena.

Obračun: Odmah pošto je postao regent, princ Aleksandar je planirao da izbaci Apisa i njegove istomišljenike iz Vrhovne vojne komande i sa svih značajnih položaja u vojsci. Ta odmazda je počela uklanjanjem Apisa iz Vrhovne komande i nastavila se na Krfu i u Solunu tokom 1916. godine. Te godine su se Aleksandrov dvor i radikalna vlada svom snagom pripremali za obračun sa Apisovom grupom. Plašili su se da to ostave za Srbiju, jer bi u Srbiji Apis imao podršku u javnosti i opoziciji, a i podršku zakona i suda.

Sve te aktivnosti usklađivali su 20 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

Živković i Kostić, vođe “Bijele ruke”, koji su bili i u “Komitetu desetorice za likvidaciju pukovnika Apisa” .

Srpskom policijom u Solunu rukovodio je ministar unutrašnjih poslova Ljubomir Jovanović Patak, a taktikom i operacijama Kosta Tucaković.

Solunski proces je bio rezultat unutrašnjih borbi između vojnih i civilnih struktura na najvišem niovu. Bio je to, zapravo, obračun između Dragutina Dimitrijevića i prestolonasljednika Aleksandra Kada su propali napori Svete Jakšića da obrazuje jednu oficirsku vladu, princ Aleksandar i premijer Pašić su naredili da se Apis uhapsi.

Apisu su već tada mnogi prijatelji okrenuli leđa. Mnogi su stekli unapređenja i odlikovanja u proteklim ratovima i željeli da ih zadrže, a neki su umorni od neprestane borbe htjeli da se odmore, što uz Apisa nikako nije bilo moguće.

Apisovo hapšenje uslijedilo je poslije više mjeseci upornog rada “Odbora desetorice“, u selu Voštarane, 15.

decembra 1916. godine.

Suđenje njemu i njegovim drugovima i istomišljenicima započelo je 20. marta 1917. i potrajalo puna dva mjeseca, sve do 23. maja 1917. godine. U 82 polujavna pretresa, tokom kojih je svjedočilo više od stotinu svjedoka, oni su uglavnom teretili optužene.

Ishod sudskog procesa se znao još na samom početku, jedino je visina kazni ostala nepoznanica. Solunski proces je, u suštini, bio rezultat unutrašnjih borbi između vojnih i civilnih struktura na najvišem niovu. Bio je to, zapravo, obračun između Dragutina Dimitrijevića i prestolonasljednika Aleksandra, koji je u uticajnom Apisu vidio opasnost i po sebi i po krunu. U takvim okolnostima, dakle, ishod suđenja bio je sasvim izvjestan.

Presuda: Među optuženima je, dan pred izricanje presude Nižeg vojnog suda, rasla napetost. Vemić je procjenjivao da će dobiti između šest mjeseci i tri godine, a da će smrtno bolesni Bogdan Radenković biti oslobođen.

Major Vulović je mirno čekao presudu, ali mu se bolest srca

pogoršala. Apis je očekivao da će dobiti deset godina zatvora i da će svi biti osuđeni zato što su bili članovi "Crne ruke", a ne ubice, jer je smatrao da nije pružen nijedan dokaz o pokušaju atentata na prestolonasljednika.

Kasno uveče 23. maja, predsjedavajući Suda, Petar Mišić, ustao je, a za njim i ostale sudije.

Nezainteresovanim i hladnim glasom je pročitao presude i prepuna sudnica je zanijemila. Kada je Mišić pročitao devet osuda na smrt, sudnicom se prolomio samo jedan zajednički krik: "A-a-a-ah!"

Osuđeni su zanijemili, a Apis je ostao ukočen i blijed kao svijeća.

Komentarisao je kao za sebe: - Pa ja nisam znao da oba ova paragrafa povlače smrtnu kaznu.

Pa zar baš na strijeljanje? Da vidim da li će to da potpiše prestolonasljednik? Ja to njemu ne bih potpisao. Zar devet oficira strijeljati, pobogu brate?! Sutradan ujutru, oko 1.13h, Apis je još bio budan i nije mogao da zaspi. Čuvar Protić ga je pitao šta misli o presudi, a on je odgovorio: - Čuo si presudu! Oni drugi, ne verujem da će biti strijeljani. "Onaj" može da ih pomiluje. Ali mene, mene više ni sveti Petar neće moći da spasi! Znam to, i osećam.

Presuda Nižeg vojnog suda izazvala je senzaciju. Publika nije očekivala smrtne presude. Čak su i Apisovi protivnici vjerovali da nije zaslužio smrtnu presudu.

Presuda je naročito teško pala borcima na Solunskom frontu.

Mislili su da je proces djelo Apisovih neprijatelja, žednih njegove krvi.

Okivanje i pogubljenje: A onda se dogodilo bjekstvo. 29. maja je iz solunskog zatvora za oficire pobjegao Vemić, pa je pukovnik Dunjić, komandant Soluna, nare-

dio da se svi zatvorenici okuju.

U međuvremenu su se četiri oficira, Apisova saradnika u Dobrovoljačkoj diviziji u Rusiji, trudili da osuđene spase od pogubljenja. Na njihovom čelu stajao je major Radoje Janković, koji se s molbom obratio i srpskoj kraljevskoj vladi.

Na prvom sastanku, Pašićeva radikalna vlada je donijela odluku

Apisovi preživjeli drugovi bili pušteni na slobodu, pridružili su se zahtjevima opozicije da se Apis i "Crna ruka" rehabilituju.

Uspjeli su to tek poslije trideset šest godina i promjene jugoslovenskog režima. Dokle god je kralj Aleksandar, po savjetima Pere Živkovića, vladao Jugoslavijom, solunski sudski predmet je ostajao

Apisove istinske sudije: Nikola Pašić i kralj Aleksandar I

da se Apis, Malobabić i Vulović pogube, a za ostale je zatražila pomilovanje. Pošto je pročitao presudu oba vojna suda, ministar pravosuđa je predložio da vlada zatraži od krune da preinači sve presude na smrt na dvadeset godina zatvora, osim trojice prvooptuženih.

Ubrzo su Apis i Vulović saznali da će sljedećeg dana biti pogubljeni.

Pet minuta prije ponoći 25. juna, ostali osuđenici su obavješteni da je princ regent preinačio njihove smrtne presude.

Ubrzo poslije pogubljenja Apisa, Vulovića i Malobabića, njihove porodice i prijatelji počeli su da ulažu velike napore da obore presudu donijetu u Solunu. Kada su i

Čak su i Apisovi protivnici vjerovali da nije zaslužio smrtnu presudu.

Presuda je naročito teško pala borcima na Solunskom frontu. Mislili su da je proces djelo Apisovih neprijatelja, žednih njegove krvi

zatvoren i sklonjen od očiju javnosti.

Apisa su uvijek hvalili njegovi obožavaoci, rođaci i drugovi, a kudili su ga neprijatelji i protivnici.

On i dalje, pored svega što je već izrečeno ili napisano o njemu, ostaje najkontroverznija ličnost srpske istorije.

A šta je sam o sebi mislio, govori pismo koje je napisao kao svoju poslednju volju, 11. juna 1917. godine u Solunu.

"Iako osuđen od oba suda na smrt i lišen milosti krune, ja umirem nevin, u ubeđenju da je moja smrt bila potrebna Srbiji iz više razloga.

Iz ovog mog ubeđenja potiče i moja duševna mirnoća, sa kojom očekujem svoj poslednji čas. Neka Srbija bude srećna i neka se ispuni naš sveti zavet ujedinjenja celog Srpstva i Jugoslovenstva, pa ću ja i posle svoje smrti biti srećan i blažen, a bol koji osećam što ću od srpske puške poginuti biće mi drag i mio, u uverenju da je ta puška uperena u moje grudi radi dobra Srbije i srpskog naroda, kojem sam ja bio posvetio ceo svoj život."

Dragan Bajić 27. juni 2014. Spektar, broj 3 21

LJUBAV PREKO LINIJA FRONTA

KAD UZMEM DA TI PIŠEM, SUZE MI NA OČI UDARE Kako su mali ljudi teško preživljavali prvi veliki rat, pokazuje prepiska koju je, sa fronta, sa svojom suprugom u Sarajevu vodio Mahmut efendija Žiga, najbolji biciklista u tadašnjoj Bosni

K

akva je bila svakodnevica porodice u ratnim uslovima tokom Prvog svjetskog rata?

Kako su se mijenjale potrebe želje i nadanja, saznaćemo kroz pisma Mahmuta efendije Žige i njegove supruge Ćamile, koje je rat razdvojio i koji nudi malo događaja, a puno osjećaja.

Pisma pokazuju i sliku odnosa supružnika koji, bez obzira na daljinu i ratne okolnosti, pokušavaju život održati normalnim.

Prosidba i ženidba: Biće tome i više od sto godina kad je Mahmut efendija Žiga, ispred „Koturačkog društva El Kamer“, pobijedio na takmičenju najboljih biciklista u Bosni. Njegova slika na biciklu biva objavljena u kalendaru Gajret. A Mahmut, mlad momak od dvadeset 22 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

godina, posta popularan i među djevojkama. Drugovao je s Ismetom Sokolovićem, koji je imao sestru Ćamilu.

I tako je, tajnim viđanjem i ašikovanjem, započela ljubavna priča koja je, nakon što su ih zatekli same na ulici, što u taj vakat nije bilo pristojno, nastavljena prosidbom: pitanjem Mahmut efendije da li ga Ćamila ljubi.

Mahmut efendija Žiga: Sve se sretno okončalo

„Dragi Mahmut efendija, za onu riječ što ste me pitali ljubim li ja vas. Ja vas ljubim i srcem i dušom..

Moram da vas ljubim jerbo mi vas srce ljubi i srce mi vas voli.“ Već do 1914. godine imali su dvije kćerke - Nazihu i Subhiju, a na putu je bilo i treće dijete. A onda je došao rat. Mahmut biva regrutovan, a Ćamila ostaje sama sa djecom.

Jedina komunikacija Ćamile sa Mahmutom bila je putem pisama, kroz koja je Hana Younis, iz sarajevskog Instituta za historiju, rekonstruisala njen život u ta ratna vremena: „Ona je ostala sa dvoje male djece i u drugom stanju. Priča je rekonstruisana kroz njihova pisma koja su oni razmjenjivali tokom cijelog rata.

Ona, zapravo, ukazuju upravo na tu

jednu žensku borbu. Koliko god je taj rat bio veliki za velike sile, za imperije, za političke događaje, on je bio veliki i za male ljude - jer su njihove borbe također bile velike.“ U toku četiri godine rata, sa fronta u Budimpešti Mahmut ef. je pisao svojoj supruzi skoro svaki dan.

Međutim, sačuvano je njegovih 87 pisama i 168 dopisnica, dok je do danas ostalo svega 18 Ćamilinih pisama i 16 dopisnica.

Teška daljina: Mahmut je svojoj Ćamki, kako ju je zvao, pisao kako mu je „vrlo neobično,“ kao i to da stalno misli na kuću, tj. na nju i na djecu. „Nejmaš pojma kako mi je pri duši ovoliko udaljen od tebe, pa još ne čujem ništa od vas. Kad god uzmem da ti pišem, sve mi suze na oči udare, ali šta ćeš, mora se podnosit, pa odakle to sami Bog zna. Molim te piši mi svaki dan jer ne znaš kako željno očekujem šta čuti od vas.“ U prvim mjesecima Mahmut se nadao da je njegov odlazak od kuće bio privremen, te da će ga ubrzo vratiti u Sarajevo. Stoga je nastojao Ćamili pisati da je neophodno da ona izdrži bez njega samo malo te da će to njegovo odsustvo proći brže nego što su se nadali.

Ipak, rat je promijenio puno toga, navodi Hana Younis: „Ćamila hanuma je rat dočekala sa kućnom pomoćnicom, sigurnim prihodima koje je imala i za koje se nadala da će tako biti do kraja rata, zapravo da će se rat brzo završiti i da će ona ostati mirna i bar sigurna.

Međutim, ona je isto tako napravila jedan iskorak iz lagodnosti u kojoj je živjela - nakon nekoliko mjeseci je ostala bez kućne pomoćnice.

Narednih nekoliko mjeseci je ostala bez prihoda uopšte i ona već krajem 1915. godine mora da sadi svoju baštu, koju sreća pa ima, da bi prehranila svoju porodicu. Dakle, to je jedan iskorak koji je ona

Hana Younis izučila je pisma razmijenjena između Ćamile i Mahmuta

napravila.“ Borba da sačuva porodicu, koja je u aprilu 1915. postala bogatija za sina Muhameda, na Ćamilina je pleća svalila veliku odgovornost. Tim prije što su sve nade da će rat završiti brzo - propale, a strpljenje bilo, kako piše, na izmaku.

Skrivena tuga: Jedne zime pao je veliki snijeg, a Ćamila danima nije mogla izaći iz kuće. Njeno očajanje raste. „Ako ostanem sama sa djecom još neko vrijeme, onda ću, Bože sačuvaj, postat budalasta, jer mi niko ne dolazi na sijelo, a ja ne mogu nigdje sama: nemam kome djecu ostavit, nego izludi sa njima!“ Prvi je svjetski rat bio veliki i za male ljude, napominje Younis.

Zapravo, njihov je rat trajao koliko su bili odvojeni od svojih najdražih: „Njen brat Ismet nije bio oženjen i Ismetu je djevojka ostala u

„Nejmaš pojma kako mi je pri duši ovoliko udaljen od tebe, pa još ne čujem ništa od vas. Kad god uzmem da ti pišem, sve mi suze na oči udare, ali šta ćeš, mora se podnosit, pa odakle to sami Bog zna. Molim te piši mi svaki dan jer ne znaš kako željno očekujem šta čuti od vas.“

Sarajevu. On je zaista koristio svaku priliku da dođe. I njihov rat je, po njima - oni to kažu u svojim pismima - trajao onoliko vrijeme koliko se oni ne vide. Onog trenutka kad on dođe, oni ašikuju ona ne smije da izlazi, on čeka tako ponoć da dođe njoj pod prozore, i on to piše svojoj sestri, opisuje, i njemu rat taj dan ne postoji. I on pjeva, on je sretan narednih nekoliko dana. Međutim, kad on odlazi na front, djevojka piše Ćamili i kaže kako je rat ponovo krenuo. To je zapravo njena perspektiva. Za Ćamilu je rat počeo onog dana kada je njen suprug otišao u vojsku, što je bilo 1. decembra 1914. godine. I završio se kad se on vratio.“ Iako su svi u Mahmutovoj jedinici znali da je on oženjen, tugu za suprugom, kako piše, često je morao kriti: „Kad god sam od tebe primio karte, uvijek sam plako i obeselio, ali sam uvijek morao zakrivat i to sakrit od drugova.“ U svakom je pismu svojoj Ćamki slao poljupce. U zavisnosti od toga kako je bio raspoložen, toliko bi poljubaca bilo u pismu.

Za Ćamilu i Mahmuta rat je stao 1918. kad su se ponovno spojili i nastavili sa bezbižnim svakodnevnicom, koju je cijeli rat Ćamila prizivala.

Dženana Halimović/RFE 27. juni 2014. Spektar, broj 3 23

NISU SVE DIPLOME ISTE

INŽINJERI NAPRIJED...

U BiH je najisplativije upisati elektrotehnički, ekonomski i farmaceutski fakultet, a tražnja je veća od ponude i za kompletan IT sektor te zdravstvo i zanatske usluge

R

ezultati istraživanja plata, koje su proveli portali Posao.ba i Plata.ba, pokazali su da je u Bosni i Hercegovini najisplativije upisati elektrotehnički, ekonomski i farmaceutski fakultet.

Zainteresiranim za studiranje na nekom od tehničkih fakulteta, najveću zaradu u budućnosti može donijeti diploma elektrotehnike.

Softver inžinjeri s magisterijem plaćeni su mjesečno u prosjeku 1.800 KM, a oni s bachelor diplomom 1.560 KM. IT specijalisti plaćeni su 1.750 KM, dok IT manadžer zaradi prosječno oko 1.700 KM, a IT projekt manadžer 1.900 KM. Po ovom istraživanju, osobe koje završe ekonomski fakultet imaju priliku da dobro zarade u budućnosti, ali s tim fakultetom je teže pronaći posao, sudeći po podacima Zavoda za zapošljavanje, jer osobe te struke najčešće registruju kao nezaposlene.

Dobre plate: Diplomirani ekonomisti često zauzimaju menadžerske funkcije koje su najplaćenije u BiH, ali na tim pozicijama se ponekad nalaze i osobe s drugim diplomama.

Finansijski menadžer prosječno mjesečno zaradi oko 1.800 KM, a direktor prodaje 2.300 KM, dok u bankarskom sektoru direktori filijale u prosjeku imaju mjesečnu platu u iznosu od 1.900 KM, a rukovodioci odjeljenja 1.700 KM. Diploma farmaceutskog fakulteta može donijeti mjesečna primanja od 24 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

Nije laka, ali donosi dobar posao - elektrotehnika

2.600 KM, što je zarada menadžera farmaceutskih proizvoda, dok farmaceut prosječno zarađuje oko 1.300 KM mjesečno.

Arhitektonski i građevinski fakulteti donose manje plaćene poslove, međutim, ova analiza uključuje prosječne plate u BiH, što ne znači da specifične pozicije nisu više plaćene u zavisnosti od regije, godina radnog iskustva, industrije i drugog.

Arhitekt u BiH zaradi 1.080 KM mjesečno, mašinski inžinjer prima prosječnu platu od 1.100 KM, šumarski inžinjer 1.090 KM, a hemijski inžinjeri 1.040 KM. Od ostalih inžinjerskih zanimanja, građevinski inžinjer prima prosječnu platu od 980 KM, saobraćajni inžinjer 970 KM, a najmanje zarade inžinjeri poljoprivrede - 890 KM. Prevodioci s diplomom filozofskog fakulteta u BiH mogu zaraditi

1.050 KM mjesečno, učitelji i nastavnici zarađuju mjesečno u prosjeku 870 KM, a profesori 960 KM, a čini se da u BiH najmanje zarađuju diplomirani žurnalisti s prosječnom platom novinara u iznosu od 680 KM. Pitanje tražnje: Po godišnjoj analizi tržišta rada portala Posao.ba za 2013., deficitarne kategorije poslova su IT softver, zdravstvo, zanatske usluge i druge.

Poslovi za koje je veća potražnja bila od ponude na tržištu su policija zaštitarske usluge, turizam, proizvodnja, arhitektonske usluge i druge.

Istraživanje provedeno na više od 7.500 osoba različite dobi, obrazovne podloge i profila iz BiH pokazala je da osobe koje imaju fakultetske diplome primaju najviše prosječne mjesečne plate, saopćio je portal Posao.ba.

U POTRAZI ZA POSLOM: KRUZERI

FINA ZARADA PLUS PROVOD...

Naši mladi ljudi svuda traže zaposlenje, makar i privremeno. Prenosimo serijal tekstova koje je o mogućnostima zapošljavanja van BiH napravio portal buka.com.

U ovom broj riječ je o poslovima na kruzerima, kojim se može oploviti svijet i zaraditi oko deset hiljada dolara za šest mjeseci

M

nogi mladi ljudi u ovoj zemlji, u nedostatku poslova na domaćem terenu, odlučuju se da svoju sreću pronađu „vani”. Postoje brojne solucije – od čuvanja djece pa sve to teških fizičkih poslova na građevinama širom svijeta.

Trbuhom za kruhom, brojni se odlučuju za rad na prekookeanskim kruzerima, nadajući se dobroj zaradi, ali i ludim i nezaboravnim provodima na najraznolikijim destinacijama širom zemaljske kugle.

Na teritoriji Bosne i Hercegovine mnoge kompanije nude aranžmane za ljude koji se žele upustiti u ovu poslovnu avanturu, sa nadom da će „pokoja marka ostati ušteđena” i 26 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

dobro doći nakon povratka kući.

Značajne uštede: Kako navodi sajt www.cruiselinejobs.com, živjeti i raditi na brodu za krstarenje je iskustvo koje se ne zaboravlja.

Međutim, prije nego što se uopšte odlučite prijaviti, kandidati trebaju shvatiti da je većina poslova na brodu teška i zahtjevna.

Iako ćete provesti većinu vremena na brodu, ipak imate šanse otići na obalu i vidjeti neka mjesta. Ovim kandidati također upoznaju ljude iz cijelog svijeta te se mogu ostvariti neka trajna prijateljstva

Prednosti ovakvog vida zapošljavanja svakako jeste činjenica da će se putovati na mnoge atraktivne destinacije te vidjeti mnoga zanimljiva mjesta.

Iako ćete provesti većinu vremena na brodu, ipak imate šanse otići na obalu i vidjeti neka mjesta. Ovim kandidati također upoznaju ljude iz cijelog svijeta te se mogu ostvariti neka trajna prijateljstva.

Finansijski aspekat , međutim, u većini slučajeva preovladava.

"Možete zaraditi prilično mnogo novca. Budući da nemate priliku potrošiti novac na brodu, većinu možete uštedjeti. Možete dobiti besplatan smještaj i hranu. Štoviše, ne morate plaćati komunalne račune", navodi sajt cruiselinejobs.com

Ipak, vrlo je teško uopšte dobiti posao na brodu za krstarenje.

Prema dostupnim podacima, radno vrijeme je 12 ili 14 sati dnevno, i radi se 7 dana u sedmici.

Pomenuti sajt, namijenjen aplikantima za posao na brodu, navodi kako je smještaj na brodu za osoblje vrlo skroman. Na novijim brodovima smješteno je po dvije osobe, a na starijim brodovima više osoba dijeli malu kabinu i kupaonicu.

Posada glavnih brodskih linija ima televizore. Većina kabina je smještena na nižim palubama i nemaju prozore.

Moraćete se odreći nekih svojih navika i naviknuti se na svoje cimere.

Novac na ruke: Još jednu stvar treba imati na umu. Svi koji se ukrcaju na brod, biće na moru u svim vremenskim prilikama. Ako patite od teške morske bolesti, možda biste trebali naći posao na kopnu. Lagani oblici morske bolesti, međutim, vrlo su česte i kod iskusnih pomoraca.

Agencija Kouzon Corporation posluje na području BiH godinu dana i za taj period preko ove se kompanije ukrcalo 70 kandidata . „Nude se poslovi zapošljavanja isključivo na kruzerima, jer postoji velika zainteresovanost isključivo za taj program. Dalje, nude se i programi poput Au – Pair-a, programi za studente work and travel, dok je posljednji program, koji postaje izrazito popularanm program rada u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i to u sektorima hotelijerstva i kozmetičke industrije.

Treba naglasati da za sve ove programe kandidati imaju obezbijeđen smještaj i hranu, dakle, dobijaju čist novac na ruke”, navodi za BUKU Jovana Vezmar, Program i Office menadžer u Kouzonu.

Kandidatima koji se prijave, provjerava se engleski jezik i njihovo iskustvo, potom slijede određene

Puno rada i maksimalna uslužnost prema gostima

obuke, gdje regruteri rade sa kandidatima da bi mogli bolje da prođu na finalnim intervjuima sa poslodavcima. ”Što se troskova puta tiče, zavisno je od kompanija i programa, ali naši kandidati ne ostaju uskraćeni.

Troškovi su u visini njihove prve i druge plate, tako da im se sve otplati već drugi mjesec rada”, kaže Vezmar.

Nulta tolerancija: Ono što jeste bitno za istaći jeste da kandidati ne smiju da imaju bilo kakve predrasude prema ljudima drugih nacija, vjera ili rasa. Tolerancija za takve stvari je nula! Timski rad je obavezan i ljudi koji su na brodu ne smiju pokazivati bilo kakav jezik mržnje ni prema kome.

Kada je riječ o specifikacijama poslova, na brodu postoje pozicije i za žene kao i za muškarce.

U Kouzonu kažu kako postoje programi npr. prodavačica u duty

Kandidati ne smiju da imaju bilo kakve predrasude prema ljudima drugih nacija, vjera ili rasa.

Timski rad je obavezan i ljudi koji su na brodu ne smiju pokazivati bilo kakav jezik mržnje ni prema kome

free shopovima na koje traže isključivo djevojke ili fotografi, koji su takođe rezervisani za ljepši pol. I recepcionarke su pozicije za žene, ali je za to potrebno poznavanje najmanje dva strana jezika. Poznato je da u ex-Jugoslaviji samo 10 posto ljudi govori drugi strani jezik.

Konkurs za rad na brodu je aktuelan tokom čitave godine, jer veliki kruzeri krstare kada počne ljeto na ovoj strani zemljine polulopte, pa se krstari po Mediteranu i Baltiku. Na drugu stranu, dok je kod nas zima, radi se u Australiji, na Novom Zelandu, Karipskim ostrvima.

Ono što ljude svakako zanima najviše jesu zarade. Koliko se može zaraditi na kruzerima. Svakako, zarada je bolja od bosanskohercegovačkih plata. Sve zavisi i od samih kandidata, jer s obzirom da su na ovim kruzerima američki gosti i da oni imaju kulturu ostavljanja bakšiša, saznajemo da svako može da zaradi pristojnu svotu novca i da, nakon šest mjeseci rada, može kući da donese najmanje 10.000 USD. ”Ali sve zavisi od čovjeka do čovjeka i koliko je on spreman da podilazi gostu, da ga šarmira, pa i možda da se malo ponizi za bolju platu”, zaključuje Jovana Vezmar.

Elvir Padalović 27. juni 2014. Spektar, broj 3 27

DA LI JE AMERIKA UMORNA OD RATOVANJA?

GRAĐANI KAŽU – DOSTA!!!

Irak je zatražio pomoć Zapada u borbi protiv ISIS-a.

SAD su poslale vojnike za obezbjeđenje ambasade.

Međutim, Obama isključuje mogućnost slanja kopnenih snaga i mnogi Amerikanci to pozdravljaju

K

ada je američki oficir Pjer Hajnis prije pet godina otišao iz Iraka vjerovao je da će u zemlji uskoro zavladati mir.

Danas, dok gleda televiziju, on zna da nije bio u pravu.

"Krajnje uznemirujuće", kaže taj veteran dok gleda slike iz okupiranih gradova na sjeveru zemlje.

"Ne mogu da vjerujem da se situacija u zemlji tako brzo pogoršala."

Produžena misija: Taj 28-godišnjak sjedi na klupi u parku u Vašingtonu, nedaleko od Bijele kuće i nedaleko od svog radnog mjesta. On u međuvremenu studira pravo na poznatom Džordžtaun univerzitetu i trenutno je na praksi u jednoj advokatskoj kancelariji.

Vojnički život je iza sebe ostavio 2012. Tako je bar mislio. Međutim, vijesti iz Iraka o brzom napredovanju ISIS oživljavaju slike iz Iraka, pogotovu iz Mosula.

Pjer je bio stacioniran u tom drugom po veličini gradu u Iraku, koji sada kontroliše ISIS. Kao oficir obavještajac, živio je godinu dana u Kampu Marez, na aerodromu u Mosulu. Odatle je rukovodio akcijama i bio u kontaktu sa domaćim prevodiocima.

Hajnis se sada, prije svega, brine za njih. Da je vojnik, i da se to od njega traži, bez razmišljanja bi ponovo otišao u Irak. "Međutim, 28 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

kao civil, brinem se koliko dugo će trajati nova misija SAD." Hajnis govori iz iskustva. Kada su SAD 2003. umarširale u Irak govorilo se o takozvanoj "narrow mission": misiji sa sasvim konkretnim, usko definisanim ciljem. Plan Bušove administracije je bio da se svrgne Sadam Husein i da se uništi navodno oružje za masovno uništavanje.

Hajnis je u to vrijeme još bio u srednjoj školi. Kada je, četiri godine kasnije, otišao u vojsku, SAD su još uvijek bile u Iraku. Ako se sada započne nova ofanziva, mogla bi da potraje godinama, brine se Hajnis.

Slaba podrška: Slično razmišlja i Tarša, koja sjedi u istom parku i uživa u popodnevnom suncu. Ova 41-godišnja žena ne želi da kaže

Iračka vlada traži pomoć

Piše: Simon Broll svoje prezime, jer je njen suprug u vojsci. "Brinem se da ga ne pošalju ponovo. Već je dva puta bio u Iraku i oba puta sam se jako brinula za njega." Zbog toga sada teško može da se opusti, kaže ona.

Taršu je malo smirio Obamin govor od 13. juna. Američki predsjednik je rekao da u Irak neće slati kopnene snage. A onda je ubrzo rekao da u Bagdad šalje 275 vojnika sa zadatkom da obezbjeđuju ambasadu. Neki građani, kao Džonatan Kouplend, smatraju da je time pogazio riječ.

"Naravno da se u Iraku trenutno događaju gadne stvari, ali ja ne vjerujem da se to može riješiti ratom", kaže 39- godišnji kuvar.

Sudeći prema anketi Istraživačkog centra Pju (Pew Research Center), sprovedenoj decembra 2013., više

Ameri, sa potpisom: Dosad je u Iraku poginulo 4.500 američkih vojnika

od polovine građana SAD, njih 52 odsto, žele da se država više brine o unutrašnjim problemima u zemlji, dok samo 38 odsto podržava uplitanje u sukobe u drugim zemljama.

Tako mala podrška misijama u inostranstvu nije zabilježena otkako se sprovode ovakva istraživanja javnog mnjenja - od 1964. godine.

I Keti Luš je promijenila svoj stav o Iraku. Ta advokatica je 2003. vjerovala ministru odbrane Kolinu Pauelu kada je on pred cijelim svetom tvrdio da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništavanje.

toj zemlji znači da je onih 4.500 palih vojnika život izgubilo uzaludno."

Vazdušni udari: "Mislila sam da mi moramo tamo da intervenišemo", kaže ona. Međutim danas više nije sigurna u to, ne vjeruje političarima: "Imam osjećaj da me vlada premalo informiše o situaciji i to me zamara. Situacija u Iraku djeluje haotično. Istovremeno, eskalacija u

Mnogi građani vazdušne napade vide kao alternativu slanju kopnenih snaga. Još bolje bi bile bespilotne letilice. Iračka vlada je zatražila podršku iz vazduha od SAD. Pjer Hajnis je kao vojnik već radio sa bespilotnim letilicama - služile su za nadgledanje Mosula.

Više od polovine građana SAD, njih 52 odsto, žele da se država više brine o unutrašnjim problemima u zemlji, dok samo 38 odsto podržava uplitanje u sukobe u drugim zemljama. Tako mala podrška misijama u inostranstvu nije zabilježena otkako se sprovode ovakva istraživanja javnog mnjenja - od 1964. godine

Međutim, taj veteran sumnja da se naoružane bespilotne letilice mogu koristiti u velikim gradovima kao što je Mosul.

"Policijska stanica, koju su zauzeli pobunjenici, je usred grada", kaže bivši obavještajni oficir. "A s druge strane ulice se nalaze zgrade u kojima žive civili. Doduše, ima izvještaja da su mnogi od njih pobjegli, ali kada se koriste bespilotne letilice treba biti veoma oprezan, kako ne bi bilo više štete nego koristi."

Posljednje što bi sada trebalo SAD su civilne žrtve, kaže Hajnis i dodaje da bi to samo bio dodatni argument za ekstremiste.

I američki general Martin Dempsi aktuelno stanje procjenjuje kao previše haotično da bi se startovalo sa vazdušnim napadima. Ipak, Obama je krajem prošle sedmice najavio spremnost na „ciljane i precizne vojne akcije“. Ali je ostavio otvorenim kad i gdje će one da se sprovedu. (Deutsche Welle) 27. juni 2014. Spektar, broj 3 29

RE^ENO

UPAM]ENO

Kad vidiš dobrog čovjeka, pokušaj da nadmašiš njegov primjer, kad vidiš nekog lošeg čovjeka, preispitaj se da i ti nemaš iste greške.

Konfucije Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.

Arthur Shopenhauer U ovom varljivom svijetu nepotrebno je primati srcu sve nesreće koje nam se dogode.

Jochio Jamamoto Pametni ljudi dopuštaju svojoj djeci da ponekad i pogriješe.

Mahatma Gandhi Živite dan po dan i obavljajte posao po posao. A zatim produžite prema onome što dolazi poslije. To ima smisla. Ne pokušavajte živjeti u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sve u isti čas. Uspješan je čovjek koji se naučio živjeti samo u sadašnjosti, ali se uvijek kreće prema onome što dolazi poslije.

Norman V. Peale Ludosti učinjene u mladosti ne može nadoknaditi sva mudrost u starosti.

Bertrand Rusell Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što nešto sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli nešto provjeri, kudi prije nego se u nešto uvjeri.

Arapska poslovica Najvažnija stvar za cijeli život je izbor zanimanja, a najčešće je to plod slučajnosti.

Blaise Pascal 30 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

SOLSTICIJ NA PIRAMIDI

Četiri stotine i četrdeset posjetilaca iz Sjeverne Amerike, Azije, Evrope, Južne Amerike, Afrike i Australije došli su u srce Bosne i Hercegovine, u Visoko, da na vrhu najveće piramide na svijetu dočekaju prvi dan ljeta, 21. Juni.

U improviziranom programu voditelji su bili Claire (Velika Britanija), Ingomar (Njemačka), Dario (BiH) i Breda (Slovenija).

Uz pjesmu, a na kraju i melodično ponavljanje poruka “Love, Peace, Unity” (ljubav, mir, jedinstvo) dočekan je zalazak sunca.

Ispraćena je sjena Bosanske piramide Sunca koja je formirala trouglastu piramidu u dolini i dodirnula zapadnu stranu Bosanske piramide Mjeseca.

Prvo okupljanje za solsticij bilo je 2012. kada je zalazak sunca dočekalo 150 posjetilaca, 2013. ih je već došlo više od 300, a ove godine 440.

OPOJNI SOLARIJ

Sunčanje, baš kao i tamnjenje po solarijima, može uzrokovati ovisnost te čak rezultirati apstinencijskom krizom, pokazalo je jedno novo američko istraživanje. Prema radu objavljenom u časopisu Cell, sunčeva svjetlost u koži potiče stvaranje endorfina, neurotransmitera sličnih opijatima.

Neke su ranije studije pokazale da se endorfini luče tijekom tjelovježbe i seksa. Postoje teorije prema

kojima ih posteljica izlučuje u trudnoći kako bi stvorila ovisnost kod majki i potaknula ih da dobar dio hranjivih tvari preusmjere prema zametku.

Ovakve rezultate potvrdili su eksperimenti s UV zrakama provedeni na miševima u Harvard Medical School, ali i jedna analiza utjecaja solarija na studente iz 2006. prema kojoj je svaki treći sudionik razvio ozbiljne simptome ovisnosti.

Neka druga testiranja pokazala su pak da apstinencija kod redovitih posjetitelja salona za tamnjenje može izazvati mučninu i drhtanje.

U novoj studiji znanstvenici iz Opće bolnice u Massachusettsu i Medicinske škole u Harvardu pokušali su otkriti kako bi ova ovisnost mogla nastati.

Stručnjaci su obrijali leđa miševa i izložili ih količini UV zraka koje bi primili da su se sunčali pola sata dnevno, usred dana na suncu Floride tokom šest sedmica.

Rezultati su pokazali da je UV zračenje u koži potaknulo stvaranje proteina propiomelonokortina.

Ovaj protein se raspada u pigment melanin koji koži daje boju, međutim u istom procesu stvaraju se i kemikalije zadovoljstva endofrini. Ovi spojevi u organizmu, inače, djeluju na iste sustave na koje utječu i opioidi poput heroina i morfija.

OPASNI START

mora stvarati, ponestane kada mu je najviše potrebna – za probavljanje većih obroka, osobito proteina.

SNAGA ^IPA

Pušačima kavopijama uglavnom nema ništa slađega od cigarete uz ranojutarnju kavu, i to obično natašte. I kava i cigarete djeluju kao stimulansi koji će čovjeku vrlo brzo popraviti raspoloženje i učiniti ga budnim i spremnim za dnevnu akciju. Štoviše, kava je za većinu ljudi dugoročno uglavnom zdrava.

Međutim, znanstvena istraživanja pokazuju da to nikako nije i omiljena ranojutarnja kombinacija.

Poznato je da su cigarete pune kancerogenih tvari, no nekoliko novijih studija pokazalo je da je ranojutarnja cigareta značajno nezdravija od svih kasnijih u danu.

“Otkrili smo da pušači koji puše odmah nakon buđenja imaju više razine karcinogenog NNAL-a u krvi od pušača koji prvu cigaretu odgode za pola sata ili više, i to bez obzira na to koliko su cigareta popušili kasnije tokom dana”, rekao je Steven Branstetter s Pennsylvania State Universityja, voditelj studije provedene 2013. na uzorku od 2.000 odraslih pušača.

Ispijanje kave na prazan želudac rano ujutro stimulira izlučivanje klorovodične kiseline u probavnom sustavu. To može biti osobito problematično za osobe sklone ulkusu i gastritisu. No, kava na tašte nije najbolja čak ni za zdrave.

Naime, organizam koristi HCL za razgradnju hrane pa se može dogoditi da mu je, ako je često

Ian Burkhart (23) iz SAD-a, koji je paraliziran od vrata naniže, postao je prvi pacijent na svijetu koji je micao ruku snagom svojeg uma, piše Daily Mail. Ian mora samo misliti o tome da pomiče ruku, a sve ostalo radi čip koji su mu liječnici umetnuli u mozak i koji "čita" njegove misli.

Informacija se prenosi kablom u kompjuter koji dekodira i dodaje zapovijedi koje bi inače prenosila leđna moždina. Kompjuter je pak povezan na "rukav" elektroda koje

LJUDI

OBI^AJI

25 posto ljudi vjeruje kako pozicije planeta i zvijezda mogu utjecati na ljudsko ponašanje.

Ukoliko na Floridi zaspete ispod haube u frizerskom salonu možete i vi i vlasnik salona biti kažnjeni novčanom kaznom.

Pri sudaru pri brzini od 90 km/h bez sigurnosnog pojasa smrt nastupa nakon 0,7 sekundi.

Muzičko djelo Johna Cagea nazvano 4´33˝ sastoji se od 4 minute i 33 sekunde apsolutne tišine.

Nogometna utakmica između AS Adema i Stade Olympique I´Emyrne iz Madagaskara završio je rezultatom 149-0. Svi golovi su bili autogolovi.

Britanci su vjerovali (od 15. do 17. stoljeća) kako crvena boja ima izliječiteljske moći i bolesnike su oblačili u crveno i okruživali ih mnoštvom crvenih predmeta.

se nalaze na Ianovoj ruci i koje pokreću mišiće.

Naučnici se nadaju da će ova tehnika jednoga dana pomoći ljudima koji su preživjeli moždani udar ili koji imaju problema s mišićima. U testu je Ian šaku micao u zglobu, primio je žicu te otvarao i zatvarao šaku.

Novinarima je rekao kako mu je najteže to što je u životu ovisan o drugima.

- Moram se puno oslanjati na druge ljude. Lijepo bi bilo da neke stvari mogu napraviti sam. Kao npr. otvoriti bocu vode - kaže Ian. Stradao je 2010. godine dok je ronio i udario u sprud.

U Francuskoj je zabranjeno ljubljenje na željezničkim i tramvajskim tračnicama.

Maye, jedna od najnaprednijih starih civilizacija, nisu poznavali ni staklo ni točak.

U državi North Dakota ne smije u restoranu biti istovremeno posluženo pivo i pereci.

Popis stanovništva u Australiji 2002. pokazao je da 0.37% stanovnika (70.509 st.) vjeruje u silu, energetsko polje koje vitezovima Jedija daje snagu.

Najšira cesta na svijetu nalazi se u Brazilu i u oba smjera ima ukupno 160 traka.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 31

NAŠI (NE)ZABORAVLJENI VELIKANI: SAFET-BEG BA[AGI]

PJESNIK, BEG I BEKRIJA BEZ LAŽNOGA POKAJANJA Osamdeset je godina od smrti Safvet-bega Bašagića, velikog pjesnika, istoričara, političara i začetnika bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća, koji nije skrivao da su za njegovu preranu smrtonosnu bolest krivi “piće i žene”

S

pomen Bašagićevog imena odmah asocira na pjesnika, ali i na nekadašnjeg bosanskog, najmoćnijeg bega. Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju, a do dvanaeste godine živio je u nekoliko gradova stare Hercegovine; u Foči, Mostaru, Ljubuškom, Stocu, Konjicu, pošto mu je otac u tim mjestima obavljao činovničke dužnosti.

1882. godine porodica se preselila u Sarajevo gdje je završio ruždiju, državnu školu. Od 1885. do 1895. pohađao je Sarajevsku gimnaziju, a od 1895. do 1899. godine studirao je orijentalne jezike i istoriju na Bečkom univerzitetu. Zahvaljujući tome, govorio je njemački, francuski, engleski, arapski, perzijski, turski i latinski jezik, pa se može reći da je bio pravi poliglota.

Nova plima: Safvet je u ranim dječačkim i kasnije u mladenačkim godinama doživio vladavinu Austrougarske u BiH i tada je osjetio ”plimu jednog novog vremena”.

Ona je donijela takozvani švapski stil življenja, odnosno pohađanje mekteba u cipelama, novu modu u odjevanju, zatim korištenje papirnih novčanica i slično. Bašagić je svojom 32 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

pojavom i ponašanjem predstavljao mladu bošnjačku inteligenciju s kraja XIX stoljeća koja je upijala nove tekovine evropskog života. Te tekovine su se upijale u gimnaziji i birtiji, osnovnim društvenim institucijama tog vremena.

Od 1900. do 1906. godine Bašagić je predavao arapski jezik u Sarajevskoj velikoj gimnaziji. 1903. godine osnovao je bošnjačko društvo Gajret, a nakon toga i društva ElKamer i Muslimanski klub. U Beču je odbranio doktorat iz orijentalnih jezika i istorije Islama. Nakon toga, postaje profesor orijentalnih jezika

Svestrana i plodonosna ličnost

Piše: Arnisa Gagula na Zagrebačkom sveučilištu.

Pored ovih aktivnosti, Bašagić je bio i politički aktivan. Naime, u dva navrata bio je predsjednik i dva puta potpredsjednik bosanskohercegovačkog Sabora. Bio je utemeljitelj savremene bošnjačke politike i moderne bošnjačke nacionalne svijesti.

Inače, Bašagić je 1900. godine izdao "Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850. godine", koja je sve do pojave knjige "Geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana", Muhamed Hadžijahića, bila standard za proučavanje istorije Bošnjaka.

1910. godine, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjed-

nika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije.

Poeziju je Bašagić počeo pisati još kao učenik Sarajevske gimnazije, a za vrijeme studiranja u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama, ”Trofanda iz hercegovačke dubrave”. Tada piše i prve znanstvene radove i prikuplja građu za pisanje istorije Bosne. Nakon toga, 1. maja 1900. godine, pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list ”Behar”. To je prvi slavni bošnjački list štampan latinicom u Sarajevu od 1900. do 1911. godine. Njegov prvi urednik bio je Safvet-beg Bašagić.

Svestranost: U kasnijem periodu objavljivao je zabavne i poučne tekstove, te izvorne i prevedene priloge sa bosanskom i islamskom primjesom. Godine 1907. pokreće list ”Ogledalo”, a 1908. odlazi u Beč i pristupa izradi disertacije "Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur" koju je odbranio 1910. godine.

Bašagić je bio i istraživač orijentalističkih tema, ujedno i pjesnik: lirski, epski i dramski, a svoje pjesme je štampao u mnogim časopisima, i objedinjavao ih u lirskim zbirkama. Neke od njih su: ”Trofanda iz hercegovačke dubrave” (1896.), ”Misli i čuvstva” (1906.) i ”Izabrane pjesme” (1913.).

Njegovo djelo, jedno od najpoznatijih, pod nazivom "Pjesma Bošnjaku", objavio je list "Bošnjak" 1891. godine. U njoj kaže: ”Znaš Bošnjače, nije davno bilo, Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta, Kad u našoj Bosni ponositoj, I junačkoj zemlji Hercegovoj, Od Trebinja do Brodskijeh vrata, Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroz svoje hire, Oba stranca ko u svome šire.

Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Naše ime ponosno i drago”.

Bašagićevi rukopisi, koje je zbog oskudice prodao jednom Slovaku, nalaze se u Bratislavi

I jedna od najpoznatijih sevdalinki danas upravo je Bašagićeva, a nosi naziv ”Na prijestolju sjedi sultan”.

Nakon rata, od 1919. Godine, Safvet-beg je radio kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, sve do 1927. godine kada odlazi u penziju. Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu, a sahranjen je u haremu Begove džamije na Baščaršiji.

Slavno porijeklo: Pored toga što je bio istaknuti književnik, Bašagić je jedna od rijetkih osoba koja može vjerodostojno prezentovati i približiti nam begovski rod u Bosni, odnosno begovat. Zahvaljujući njemu možemo sagledati sve pozitivne, ali i negativne strane pripadnosti ovom društvenom sloju. Za Safvet-bega Bašagića pripadnost begovatu nije označavala samo titulu, niti aris-

Za Safvet-bega Bašagića pripadnost begovatu nije označavala samo titulu, niti aristokratsko porijeklo njegovih slavnih hercegovačkih predaka, kako sa očeve tako i sa majčine strane, već je to bila njegova životna filozofija i njegovo političko opredjeljenje...

tokratsko porijeklo njegovih slavnih hercegovačkih predaka, kako sa očeve tako i sa majčine strane, već je to bila njegova životna filozofija, njegovo političko opredjeljenje, te osnova kulturnog, prosvjetnog, umjetničkog i naučnog djelovanja.

U Bešagićevoj porodici oduvijek je njegovan kult begova. O njima je slušao predanja od svojih roditelja i to najčešće o njihovom junaštvu koju su ispoljavali u redovima turske vojske. Upravo zbog toga je teško podnio pad moći i propadanje bosanskohercegovačkih begova, što je i opjevao u svojoj stihovanoj autobiografiji pod nazivom ”Kratak pregled mog života” iz 1926. godine, kojom je obilježio 55 godina života.

On nije mogao preboljeti nepravdu koja je nanesena begovima Bosne i Hercegovine uvođenjem agrarne reforme 1918. godine, koja je, u suštini, osiromašila vijekovima bogato bošnjačko plemstvo. I pored toga, Bašagić je još jače nastavio njegovati i širiti svoj begovski ponos. On je stvorio sopstveni begovsko-aristokratski imidž, pa ga je njegov najbolji prijatelj Alija Nametak prozvao ”posljednjim bosanskim begom”. Pored toga, u svojoj stihovanoj biografiji on upoređuje vlastiti život sa 27. juni 2014. Spektar, broj 3 33

život i specifičnu kulturu bosanskih muslimana koja se temeljila na Islamu koji je primljen od Osmanlija i na bosanskoj narodnoj tradiciji, koju smo ljubomorno čuvali. I to, prije svega, u jezičkom nadslijeđu, narodnoj usmenoj kulturi i svim drugim običajima.

Osjećali smo pripadnost jednom svijetu koji se za nas zvao Bosna.

Smatrali smo da smo mi, Filipovići, bitan dio tog svijeta”.

Isto je osjećao i Safvet-beg Bašagić.

Imao je ista osjećanja prema svojoj zemlji i jednak osjećaj važnosti u njoj. Važnost, koju je mogao osjetiti samo beg.

Rodno Bašagićevo mjesto, Nevesinje

zanimljivim i burnim avanturističkim romanom punim čudnih doživljaja.

Safvet-beg je bio u rodbinskom srodstvu sa mnogim begovskim i velikanskim porodicama. Neke od njih su: Džaferbegović, Pašić, Čengić, Rizvanbegović, Kapetanović… Bio je i pobratim sa uglednom sarajevskom begovskom porodicom Hrasnica.

Međutim, vjerovatno zbog skromnosti, begovske kulture i odgoja, Bašagić nije sam publicirao svoje rodovske veze, iako je o tome imao obimne spise.

Plava krv: Safvet-beg bio je oženjen Fahrijom Bašagić, kćerkom Ćamilbega Bašagića-Redžepašića. Oni su imali dvije kćerke i dva sina, a jedna od njih, Enisa, u Zagrebu je diplomirala na Medicinskom fakultetu.

Iz rodoslovlja Safvet-bega jasno se vidi koliko je on mnogo polagao na čistoću svoje plave begovske krvi, pa se čak i oženio jednom Bašagićkom. To je bila institucija sororata u kojem su brakovi sklapani između pripadnika iste plemićke loze. Tako se nastojala sačuvati plava begovska krv i imetak stican generacijama.

Titulu bega i čistokrvno begovsko porijeklo, Safvet-beg je osjećao kao 34 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

svoju najveću vrijednost, jer je bio uvjeren da su begovi vijekovima čuvali posebnost i samostalnost Bosne. Zbog toga je njihovo propadanje usljed reformi u državi doživljavao i kao propadanje bosanskohercegovačke državnosti.

To osjećanje je otvoreno iskazivao u mnogim svojim pjesmama.

O begovima, njihovoj svijesti da predstavljaju elitni dio jednog naroda, pisao je i akademik Muhamed Filipović. U svojoj autobiografskoj knjizi pod nazivom ”Pokušaj jedne duhovne biografije” iz 1999. godine, između ostalog, je napisao: ”Svi smo mi odrasli i bili formirani u okolini koja je sačuvala budnu svijest i tradiciju o Bosni i našoj odgovornosti za njenu sudbinu.

Njegovana su visoka moralna načela u pogledu na lični i javni

Titulu bega i čistokrvno begovsko porijeklo, Safvet-beg je osjećao kao svoju najveću vrijednost, jer je bio uvjeren da su begovi vijekovima čuvali posebnost i samostalnost Bosne. To osjećanje je otvoreno iskazivao u mnogim svojim pjesmama...

Piće i žene: Bašagić je u socijalističkoj i jugoslovenskoj književnoj historiografiji bio tabu pisac, književnik koji je simbolizovao težnju za povratkom begovskog feudalizma. Pored toga, on je oduvijek bio predmet srpsko-hrvatskih političkih i nacionalnih sporova, a ujedno i odgovarajuća ličnost za promociju ideje o nacionalnoj zasebnosti bosanskih muslimana.

Bašagićevu biografiju godinama i decenijama su pisali razni hroničari, svaki na svoj način i iz svog ugla posmatranja jednog burnog i zanimljivog života. Među njima su bili već spomenuti Hamdija Kreševljaković, Ivan Miličević, zatim Hazim Šabanović, Alija Nametak, Muhsin Rizvić, Midhat Begić i drugi. Svi oni su bili svjesni činjenice da Bašagićeva biografija mora sadržavati i određene političke konotacije i odraz na tadašnju političku situaciju.

Pored toga, pisanje njegove biografije je bio težak posao zbog činjenice da je u njoj trebalo spomenuti Bašagićevu tešku bolest, čije bi spominjanje značilo zalaženje u privatnost jednog uglednog književnika i društvenog djelatnika. Ipak, o njegovoj bolesti

Sklonost prema birtiji i bekrijskom načinu života potiče od Bašagićeve rane mladosti. Tu sklonost Bašagić nije krio već je o njoj pjevao u pjesmi ‚Sumorne melodije’ dok je bio prikovan za postelju, pun gorčine, ali bez lažnog pokajanja... nije pisano sve do posthumnog objavljivanja knjige ”Sarajevski nekrologij” 1995. godine od Alije Nametka.

Iz nje je i šira javnost saznala od koje je bolesti dugo i teško bolovao Safvet-beg. Nametak je aludirao i na uzroke koji su ga doveli do bolesnog stanja, a to za života nije krio ni Bašagić, pjevajući da su za njegovu bolest ”krivi piće i žene”.

Zanimljivo je da se niko od hroničara nije upuštao u pisanje cjelovite kritičke biografije Safvetbega Bašagića, jer ona ne bi bila samo obični životopis, već i njegov politički, kulturološki i socio-psihološki portret. U njoj je trebalo istinito prikazati boemski život Bašagića, čija sklonost prema birtiji i bekrijskom načinu života potiče od njegove rane mladosti.

Tu sklonost Bašagić nije krio već je o njoj pjevao u pjesmi ”Sumorne melodije” dok je bio prikovan za postelju, pun gorčine, ali bez lažnog pokajanja. ”Živio sam, kako sam ja Umio i znao.

Onda ne bih svog života Zas ničiji dao!

Vrijueme kule niz kotare Gradi i obara, S vremenom se mladi momak U stara pretvara.

Taj se proces Odigro kod mene: Ne postara mene vrjeme Već piće i žene!”

Baščaršija iz vremena dolaska Safvet-bega u Sarajevo

Briljantni spoj lirike i politike

Konačni smiraj: Tako je svoju svoju strast za vinom i ženama Safvet-beg skupo platio. Ona ga je odvojila od pisanja, nakon pedeset godina života, i prikovala za postelju u kojoj je proveo narednih 15 godina, do konačnog smiraja.

Na njegovom uzglavnom nišanu u haremu Begove džamije nalazi se epitaf u pjesmi na turskom jeziku, s jedne strane, a s druge je natpis u prozi, također na turskom jeziku.

Pjesma kaže: ”On (Bog) je vječno živ.

Poznati pjesnik, visokog poleta, da

bi probudio narod, Mirza Safvet borio se kao lav.

Na braniku narodnih interesa stajao je s perom u ruci ovaj poznati emir, A u prosvjetiteljskim krugovima je bio u pročelju.

I svakom pružao svoju pomoć. Život je proveo u širenju lijepe knjige...

Brojne pjesme i djela puna mudrosti Ostavio je na dar svakom hrabri Safvet...

Slavuj, lijepoga glasa odlepršao je u raj visoki... ” 27. juni 2014. Spektar, broj 3 35

RATNA SUDBINA SARAJEVSKE HAGGADE

Nijemci Nisu došli do ŽeljeNog plijeNa

Tokom ratne okupacije Nijemci su u Sarajevu pokušavali da zaplijene originalno izdanje ove čuvene jevrejske knjige, ali ih je u tome spriječila dovitljivost direktora Zemaljskog muzeja, dr. Joze Petrovića, i njegovih saradnika.

Detalje je svojedobno istraživao prof. dr. Kemal Bakaršić

m

nogo priča kruži o Haggadi, ali nisu sve pouzdane... Ona koju donosi Avram Pinto u članku "Hebrejski i ladino tekstovi", potpuno je tačna: "Kada su u aprilu 1941. godine nacisti okupirali Sarajevo, odmah je jedan njemački oficir došao u Zemaljski muzej i tražio da mu se preda sarajevska Haggada.

Zahvaljujući dovitljivosti direktora Muzeja dr. Joze Petrovića, koji je njemačkom oficiru rekao da je prije par dana u Muzej došao neki njemački oficir i sa sobom odnio 36 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

sarajevsku Haggadu, ona je sačuvana i sklonjena na sigurno u jedno planinsko mjesto. Tako je Haggada spašena od pljačke."

U suštini isti iskaz, doduše proširen jednom napomenom pod tekstom, donosi Avram Pinto u monografiji "Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine".

Zasluge: I iskaz Muhameda Karamehmedovića iz članka "Sarajevska Haggada" u suštini donosi istu poruku: "Pored samih predostrožnosti bila

Eksponat u Zemaljskom muzeju

je u prvim danima okupacije potpuno neizvjesna sudbina Haggade.

Naime, nacisti su odmah zatražili da im se preda Haggada, koja je, zahvaljujući dovitljivosti i snalažljivosti tadašnjeg direktora Muzeja dr. Joze Petrovića, bila u prvom naletu spašena."

Tek ćemo sa istraživanjima Ljubinke Petrić o ratnim danima Haggade doznati nešto više relevantnih podataka oslonjenih na arhivsko-istorijske izvore. Njen naredni iskaz sa neznatnim tehničkim izmjenama publikovan je jednom članku u "Spomenici stogodišnjice Zemaljskog muzeja" i prethodno u knjizi "Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1945".

"Muzejska biblioteka je sačuvana tokom rata od uništenja zahvaljujući direktoru Muzeja dr.

Jozi Petroviću (1943. godine pohranjeni su u trezor Zemaljske banke skupocjeni predmeti Haggada i povelja Kralja Tvrtka i drugo), a najviše zaslugom Derviša M. Korkuta koji je najvrijednije stvari ostavio kamuflirane među desetine hiljada komada svezaka, dok je knjižni fond sakrio u podrum, da ne bi okupatori po katalogu mogli da proberu i odnesu najdragocjenije stvari."

Uz ovaj navod je i napomena iz koje saznajemo da se priča o spašavanju Haggade i ulozi Derviša M. Korkuta potvrđuje dokumentom iz Arhiva Bosne i Hercegovine: "Komisijskim pregledom izvršenim 11. i 15. aprila 1945. godine utvrđeno da su reversi na sarajevsku Haggadu i Tvrtkovu povelju bili kod kustosa Korkuta koji ih je sklonio na sigurno mjesto izvan Muzeja, a isto tako i ključeve od Biblioteke i Balkanskog instituta kao i ključeve od podruma pod direkcijom Muzeja gdje su bili sklonjeni inventari biblioteke, zbirka inkunabula, te

Sarajevsko izdanje Haggade nadaleko je čuveno i cijenjeno

najvredniji predmeti iz Biblioteke balkanskog instituta i Istorijskog muzejskog arhiva."

Pomno skrivanje: Reversi koji se ovdje spominju predstavljaju ključ razumijevanja sudbine Haggade u Drugom svjetskom ratu. Navod komisije koji prenosi Ljubinka Petrić je dvoznačan - znači li to da su spomenuti reversi bili na ime Derviša M. Korkuta, ili je Korkut sačuvao i reverse Haggade kao svojevrsno svjedočanstvo o njenoj sudbinii.

U obimnoj arhivskoj dokumentaciji Zemaljskog muzeja i Instituta za istraživanje Balkana, te arhivi Biblioteke, nije nađen niti jedan list reversa iz ratnih godina, vjerovatno iz razloga što su se oni uništavali po povratku knjige u biblioteku, što je i danas uobičajena bibliotečka praksa.

Mihovil Mandić je odmah po uspostavljanju ustaške vlasti u Sarajevu imenovan povjerenikom Zemaljskog muzeja 30. aprila, a penzionisan je 24. jula 1941. godine. Dr. Jozo Petrović postavljen je na dužnost upravnika Muzeja 18. avgusta 1941. godine. U aktu od 18. avgusta nema spomena o primopredaji Haggade, što praktično znači da se Haggada nije nalazila u kasi direkcije, dok sa druge strane nije pronađen niti jedan relevantan trag (revers ili drugi dokument) njenog privre-

menog boravišta. Pretpostavljamo da se Sarajevska Haggada nalazi kod muzejskog bibliotekara, kustosa Derviša M. Korkuta.

Da li se Haggada namjerno ne spominje u dokumentima Muzeja ili je na djelu drugačiji pravac aktivnosti? Čuvanje u trezoru: Po nalogu Uprave Muzeja od 19. novembra, 9. decembra 1943. godine, u metalnu kasu zapečaćena je numizmatička zbirka i pohranjena u trezor Zemaljske banke d.d. u Sarajevu. Tom prilikom na čuvanje u trezor odneseni su i sarajevska Haggada, Povelja Kulina bana i tri ztatne prehistorijske fibule, kao i jedan veliki brilijantski prsten. U komisiji za ovo izmještanje bili su Dimitrij Sergejevski, dr. Marić i Vejsil Ćurčić. Prethodno je (29. oktobra) Ćurčić primio Haggadu od Derviša Korkuta, što je i registrirano u inventarnoj knjizi Biblioteke Muzeja.

Krajem rata, odlukom ZAVNOBIHa, kustos Dimitrij Sergejevski je imenovan povjerenikom za Zemaljski muzej, a 1. avgusta sarajevska Haggada je vraćena u kasu direkcije Muzeja, dok su zaplijenjena Poljanićeva numizmatička zbirka i dio kolekcije inkunabula pripale Zemaljskom muzeju tek 1963. godine.

Sve prostorije Biblioteke 1946. i 1947. godine komisijski je ponovo otvorio Derviš M. Korkut.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 37

BESKUĆNICI NA ULICAMA NJEMAČKE

SIROMAH NIKOM NIJE MIO I u bogatoj zemlji poput Njemačke neki ljudi žive na ulici. Broj beskućnika se u proteklih nekoliko godina znatno povećao. U centrima mnogih gradova siromašni ljudi su nepoželjni

T

orsten Meiners se svakodnevno bori za život dostojan čovjeka. On već deset godina nema stalno mjesto boravka, živi u napuštenim kućama, prihvatilištima ili na ulici - i to usred Hamburga, jednog od najbogatijih njemačkih gradova.

Put iz uređenog života, s poslom i stalnim mjestom boravka, do beskućništva, u njegovom je slučaju bio vrlo kratak. Prije desetak godina više nije mogao plaćati stanarinu.

Zbog ovisnosti o kockanju upao je u dugove, a depresija ga je lišila svake volje za životom. „Na samom početku depresije i beskućništva spavao sam u parku.”

Hranu je nabavljao na obližnjoj benzinskoj crpki gdje je čistio zahode i zauzvrat dobivao namirnice koje se nisu prodale. Još je nešto gotovine dodatno zarađivao skupljajući boce. Kasnije je najčešće spavao u napuštenim kućama.

38 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

U tako bogatoj zemlji kao što je Njemačka zapravo ne bi smio postojati značajniji broj beskućnika.

Mjere izolacije: Prema procjenama Njemačkog instituta za istraživanje gospodarstva (DIW) privatna su kućanstva 2012. godine raspolagala neto imovinom u ukupnom iznosu od 6,3 milijardi eura. Znači, po svakoj odrasloj osobi to su bile 83.000 eura.

No istraživanje je pokazalo da ni u jednoj zemlji euro-zone imovina nije tako nejednako raspodijeljena kao u Njemačkoj. Jedna petina svih odraslih osoba nema nikakvu imovinu, sedam posto njih imaju veće dugove od imovine.

Jedna petina odraslih osoba u Njemačkoj nema nikakvu imovinu, a sedam posto njih imaju veće dugove od imovine

Savezna udruga za pomoć beskućnicima, krovna njemačka udruga za pomoć beskućnicima, utvrdila je da je u posljednjih nekoliko godina došlo do drastičnog porasta broja beskućnika u Njemačkoj.

Godine 2012. oko 284.000 ljudi nije imalo stalno mjesto boravka. U usporedbi s 2010. riječ je o porastu za oko 15 posto. Savezna udruga za pomoć beskućnicima čak prognozira da će do 2016. godine broj beskućnika dodatno porasti za 30-ak posto na 380.000 ljudi.

Ionako težak život na ulici za Torstena Meinersa u proteklih nekoliko godina nije postao ništa lakši. Umjesto na pomoć i podršku on često nailazi na odbijanje i represivne mjere – i od strane grada. Tako je prije nekoliko godina pod mostom Kersten-Miles u gradskoj četvrti St. Pauli napravljena ograda kako bi se beskućnicima onemogućio pristup njihovom omil-

Beskućnik drijema u centru Berlina

jenom mjestu za spavanje.

“Bilo je javnih prosvjeda jer su ljudi rekli da ne žele takvu izolaciju“, priča Meiners. To je dovelo do privremenog uklanjanja ograde. Čistka: Osoblje koje je zaduženo za sigurnost redovito tjera beskućnike s glavnog kolodvora, kaže Meiners.

Christoph Butterwegge, istraživač na Sveučilištu u Kölnu koji se bavi temom siromaštva, utvrdio je koji su razlozi za to: “U toku je komercijalizacija glavnih kolodvora koji se sve više pretvaraju u konzumerističke hramove u kojima možete odmah uskočiti i na vlak.

Odgovornost se predaje u ruke privatne tvrtke. Ona zatim provodi odgovarajuću čistku i ne ostavlja više mjesta siromašnima i beskućnicima kako bi tu i tamo mogli provesti noć u nekom kutu kolodvora.”

Posebno agresivan oblik tog izgona prije nekoliko se godina dogodio na ulazu u trgovinu jednog velikog modnog lanca.

Tokom noći je kroz male mlaznice na zidu ispuštena voda na površinu ispred ulaznih vrata. Tko je ondje odlučio provesti noć, trgnuo se iz sna mokar do kože. Početkom ove godine ista se stvar zatim dogodila

i ispred podružnice te modne kuće u Münsteru. No cilj tih mjera nije protjerivanje beskućnika, tvrdi ta tvrtka. Cilj je navodno samo očistiti to područje.

Beskućnicima se preživljavanje u gradovima ne otežava samo u Njemačkoj. U Londonu je postavljanje metalnih šiljaka na ulazu u stambene zgrade izazvalo veliko ogorčenje. Kućne uprave su tako htjele spriječiti da se ljudi zadržavaju na tim mjestima.

Torsten Meiners nema razumijevanja za takve mjere. „Tako se jednostavno ne može postupati s ljudima.“ Unatoč tome, on shvaća i poslovne ljude i stanovnike.

“Kad ujutro krenete na posao i vidite ljude kako spavaju u ulazima – možda još i u alkoholiziranom stanju,

Kad ujutro krenete na posao i vidite ljude kako spavaju u ulazima – možda još i u alkoholiziranom stanju, to nije prihvatljivo ni za jednu stranu. Zato se moraju pronaći rješenja koja će koliko-toliko zadovoljiti sve

to nije prihvatljivo ni za jednu stranu.

Zato se moraju pronaći rješenja koja će koliko-toliko zadovoljiti sve.“ Krhka socijala: Kao pozitivan primjer navodi inicijativu koju su pokrenuli poslovni ljudi u Hamburgu. Oni su beskućnicima na raspolaganje stavili metalne ormariće za zaključavanje i sobu u kojoj se mogu oprati. Takvo što pridonosi suživotu punom međusobnog razumijevanja i pozitivno je za obje strane, navode.

Najbolje bi, naravno, bilo kad bi doista stabilna socijalna mreža spriječila da ljudi uopće moraju živjeti na ulici. Jer takav život zapravo nikad nije stvar dobrovoljne odluke, kaže Meiners.

“Da dobiju neku ponudu, sigurno je nitko ne bi odbio.” No na tržištu stanova u Hamburgu, gdje zbog nedostatka stambenog prostora kojeg si ljudi mogu priuštiti vlada napetost, beskućnici ne bi imali šanse.

Njemačko ruštvo se sve više prepušta tržištu, prema motu: „Ako svako misli na sebe, niko neće biti izostavljen”. To je, za sociologe, znak socijalne barbarizacija i zapuštanja društva.

Marcus Lüttike/DW 27. juni 2014. Spektar, broj 3 39

I INTERNET GASE, ZAR NE?

BLOKIRANE DŽONSOVE STRANICE

Američka vojska blokirala je stranice Alexa Jonesa, koji piše o najvećim svjetskim zavjerama i političkim dogovorima ispod stola. Time se posredno potvrđuje da on priča istinu!

J

edna od stavki ovogodišnjeg Bilderberg skupa, grupe za koju se smatra da kontrolira svijet, bila je i kontrola interneta te dostupnih informacija. Izgleda kako su odmah nakon sastanka, zaduženi za napad i selekciju informacija, krenuli prvo na Alex Jonesa, čovjeka koji je mnoge ljude probudio iz iluzije i sna. Naime, američka je vojska blokirala stranicu Infowors za čak 700 hiljada servera diljem planeta i nazvala ih riječima “nasilje, mržnja, rasizam”.

Alexander Emerick “Alex” Jones američki je voditelj radio emisije “The Alex Jones Show” te povremeni glumac i filmaš. Njegove najpoznatije internetske stranice su Infowars.com i PrisonPlanet.com.

Tajni izvori: Dana 8. juna 2006. na putu u Kanadu, s ciljem izvještavanja o okupljanju družbe Bilderberg, Jones je zadržan na aerodromu jer je odbio skeniranje prstiju. Poznat je po “žilavim” stavovima o teorijama zavjere, među kojima su i napadi 2001. bili, po njegovoj ocjeni, namješteni, jer je otmičare obučavala američka vojska, a tornjevi su uništeni kontroliranim eksplozijama.

On je još 2002. izjavio da mu je jedan tajni izvor objavio kako je bin Laden

40 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

preminuo od zatajenja bubrega, ali da je CIA “zamrznula njegovo tijelo” kako bi ga izvadila prije izbora. Nakon objave smrti svjetski poznatog teroriste 2011., godinu dana prije američkih predsjedničkih izbora, samo je pojačao svoje uvjerenje u teorije zavjere oko smrti Osame bin Ladena.

Sam se opisao ovako: “Ja sam politički ateist. Kršćanin sam, ali sam politički ateist.”

Smišljena blokada: Zalaže se za slobodu medija i odbijanje američkih intervencija po svijetu.

Alex Jones je jedan od aktivnijih svjetskih aktivista koji raskrinkava istinu oko postavki globalnog svijeta i ulazi u mračne dubine njegovih tvoraca.

Njegova stranica Infowars postala je planetarno popularana jer se na njoj mogla čitati prava istina o liderima današnjeg doba. Američka je vojska poslala Jonesu i službeni dokument prema kojemu je njegova stranica sada nedostupna velikom broju ljudi.

Alex Jones je šokiran učinjenim, ali je i svjestan da su vlade odlučile ugasiti istinu i na sve načine je učiniti nedostupnom za masu.

Ljudi su ogorčeni, javljaju se Jonesu s cijelog planeta jer im je isključen pritok informacija.

Jedan od mailova objavio je i

Svjetski neprijatelj br. 1: Alex Jones

Jones na svojoj stranici: “Dobar dan, ja posjećujem Infowars svaki dan doma i na poslu da bi bio u toku s najnovijim vijestima koje ne mogu naći u mainstream medijima. Ja sam aktivni američki vojnik i moji kolege suborci, baš kao i ja, pratimo Infowars na kojemu sve završi jednom dobrom raspravom.

Baš sam nedavno ja, kao i moji prijatelji, primijetio da je stranica Infowars sada blokirana na svim našim računarima. Vjerujem da je to pokušaj Googlea da cenzurira istinu. Osjećam da je potrebno objaviti ovu priču i da bi svi koji prate Infowars trebali biti obaviješteni. Što se mene i mojih kolega tiče, osjećam da je ovo izravan udarac na slobodu za koju se borimo. Hvala na svemu što činite i radite za sve nas. Ako postoji nešto što mi možemo učiniti, javite nam”.

Blokiranjem Infowarsa, dokazano je da je sve što Jones govori, zapravo istina koja se na sve načine pokušava sakriti. Ovu vrstu cenzure doživjeli su u posljednje vrijeme mnogi alternativni mediji, što je samo dokaz da se vladajućima gubi tlo pod nogama. Naime, blokirati alternativne pritoke informacija, očajnički je trzaj svjetske vrhuške, a koja će učiniti sve da istina ne dospije do velikog broja ljudi.

Kranjčevićeva 16, Sarajevo

Širok izbor originalnih kineskih jela

Rezervacije i kućna dostava: Tel. 221 492 GSM: 061 960 300

DUHOVNO BU\ENJE PO ECKHARTU TOLLEU

MOŽE LI ČOVJEK ŽIVJETI U SADAŠNJEM TRENUTKU?

Kada se kod rijetkih ljudi desi duhovno buđenje (prosvijetljenje), o kakvoj razini funkcioniranja tijela, uma i duha je riječ? Da li ovom subjektivnom iskustvu obavezno prethodi neka patnja (kao što je tjelesna bol) i znači li to da više ne postoji uobičajeni proces razmišljanja?

G

odinama se borio s depresijom i stanjima akutne tjeskobe. Jedne noći se probudio očajan i uplašen kao nikada do tada. Život mu se činio besmislenim, praznim i neprijateljskim. Toliko nepodnošljiv da je pomislio: „Ne mogu više živjeti sa sobom“.

Vrtio je tu misao u glavi, iznova i

Tolle drži brojna predavanja širom svijeta 42 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

iznova, dok se odjednom nije odmaknuo od nje, promotrio je i shvatio koliko je neobična. „Ako ne mogu živjeti sa sobom, onda mora da postoje dva ja... ja i onaj s kojim ne mogu živjeti“.

Zapitao se: „Ko je onda ja, a ko je onaj s kojim ne mogu živjeti?“ Postavio je pitanje i posve prestao misliti. Tada je doživio trenutak

Piše: Šefik Avdagić potpune unutarnje tišine.

Preplavila ga je panika, počeo je drhtati, a onda iznutra začuo misao: „Ne opiri se“. Polako je potonuo u ništavilo i - zaspao.

Duhovno buđenje: Sljedećeg jutra probudio se svjež. Sve mu se činilo intenzivno i živo. Bio je oduševljen mirom kojeg je osjećao iznutra i ljepotom koju je promatrao vani, čak i usred najgušćeg prometa.

Mentalne konstrukcije, koja ga je godinama razdirala i nije mu dala živjeti, više nije bilo. Jer, kako je i sam uvidio - misli su samo dio onoga što jesmo, iako su se mnogi od nas toliko poistovjetili s onime što vrte u glavi da misle da su to oni sami, a ne njihovi misaoni procesi.

Ovako je Eckhart Tolle (Ekart Tol), autor nekoliko, već duže, najčitanijih knjiga u svijetu, opisao vlastito iskustvo kroz koje je prošao prije nego što je „progovorio“ i postao poznat široj javnosti. Njegove su knjige među najčitanijim zato što govori iz dubine Bića, sa nivoa čiste svijesti.

On se obraća duši koja je univerzalna i sveprisutna. Mnogi kažu da on, ustvari, priča jezikom koji je svima razumljiv.

Nakon naslova sa kojima je stekao svjetsku slavu („Moć sadašnjeg

trenutka“ i „Tišina govori“), treća njegova knjiga pod nazivom New Earth - Awakening to Your Life's Purpose (Nova Zemlja – osvješćivanje vaše životne svrhe), dugo je bila u samom vrhu brojnih lista najčitanijih knjiga u svijetu. I pored svega tog, Eckhart Tolle ne pridaje veliki značaj pisanoj riječi već insistira na iskustvu duhovnih tragalaca za Jednotom koja nas sve povezuje. Vjerovatno je to jedan od razloga što ga je prije nekoliko godina popularna Oprah angažirala da kroz internet radionice, u neposrednom kontaktu sa ljudima, pruža savjete za rješavanje svakodnevnih problema i daje dragocjene upute kako možemo korak po korak napredovati na duhovnoj stazi koja vodi spoznaji Sebe - onog što u biti jesmo, a ne što mislimo da jesmo. Oduševljena Oprah Winfrey emitirala je čak deset sati intervjua s karizmatičnim Tolleom, a na popularnom internetskom portalu YouTube među najposjećenijim su njegova predavanja uživo.

Postupni proces: Iako je Tolle prošao kroz veoma burno iskustvo, on misli da je duhovno buđenje postupni proces. Rijetko se događa odjednom, a kada se to ipak dogodi, obično je potaknuto patnjom.

Barem je to bio slučaj kod njega.

Još od davnih vremena, kako on kaže, izraz buđenje koristio se kao neka vrsta metafore koja ukazuje na transformaciju ljudske svijesti.

U Novom zavjetu nalazimo parabole koje govore o važnosti toga da čovjek bude budan, tj. da se ne uspava. Riječ „buddha“ dolazi od sanskrtske riječi budh, što znači „biti budan“. Tako Buddha nije ime, konačno, niti osoba, već je to stanje svijesti. Sve to upućuje da su ljudska bića potencijalno sposobna živjeti u stanju svijesti u usporedbi s kojim se uobičajeno budno stanje

Desetočasovni intervju sa Oprah Winfrey

doima poput spavanja ili sanjanja.

Upravo zbog toga neka duhovna učenja koriste izraze kao što su „zajednička halucinacija“ ili „univerzalna hipnoza“ kako bi opisali uobičajeno ljudsko postojanje.

Uzmite bilo koju povijesnu knjigu, a ja vam predlažem, poručuje Tolle, da započnete s proučavanjem 20.

Stoljeća. Naći ćete da veliki dio povijesti naše vrste ima sve karakteristike koje bismo uobičajeno povezivali s noćnom morom ili nerazumnim halucinacijama.

Priroda duhovnog buđenja često je pogrešno shvaćena.

Usvajanje duhovnih vjerovanja, vizije Boga ili nebeskih bića, sposobnost kanaliziranja, liječenja, predskazivanje budućnosti ili neke druge paranormalne moći... sve takve pojave imaju svoju vrijednost i ne treba ih odbaciti, ali niti jedna od njih po sebi ne ukazuje na duhovno buđenje osobe koja ih doživljava. One se mogu javiti kod osobe koja se nije duhovno probudila i one mogu, ali i ne moraju,

Oduševljena njegovim razmišljanjima, čuvena tv voditeljica Oprah Winfrey emitirala je čak deset sati intervjua s karizmatičnim Tolleom, a na popularnom internetskom portalu YouTube među najposjećenijim su njegova predavanja uživo

pratiti stanje prosvijetljenosti.

Svakog jutra budimo se iz sna i iz naših snova ulazimo u stanje kojeg nazivamo budnim stanjem.

Neprestani tok misli, od kojih se većina ponavlja, karakteriziraju uobičajeno stanje budnosti.

Robovi misli: Budimo se, prema Toleu, iz identifikacije s našim mislima. Svaki pojedinac koji nije duhovno budan u potpunosti se identificira sa svojim mislima i pod njihovom je kontrolom, kontrolom neprekidnog glasa u glavi.

Razmišljanje je prisilno, ne možete prestati, ili vam se barem tako čini.

Ono također izaziva ovisnost: vi niti ne želite prestati, barem ne do trenutka kada patnje koje nastaju iz neprekidne mentalne buke ne postanu neizdržive.

U neprosvijetljenom stanju vi se ne služite mišlju, ona se služi vama kaže Tolle.

Moglo bi se gotovo reći da ste opsjednuti mišlju. To je kolektivna uvjetovanost ljudskog uma koja se proteže više hiljada godina u prošlost. Vi ništa ne vidite onakvim kakvo to zaista jeste, već sve postaje iskrivljeno i umanjeno mentalnim oznakama, koncepcijama, prosudbama, mišljenjem i reaktivnim shemama.

Vaš osjećaj za identitet, za sebstvo ,smanjuje se na razinu priče koju neprestano ponavljate sami sebi u svojoj glavi - „ja i moja priča“.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 43

Usvajanje duhovnih vjerovanja, vizije Boga ili nebeskih bića, sposobnost kanaliziranja, liječenja, predskazivanje budućnosti ili neke druge paranormalne moći... sve takve pojave imaju svoju vrijednost i ne treba ih odbaciti, ali niti jedna od njih po sebi ne ukazuje na duhovno buđenje osobe koja ih doživljava Vaš život u neprosvijetljenom stanju reduciran je upravo na to. A kada vaš život postane toliko reduciran, vi više nikada ne možete biti dugoročno sretni, jer vi više niste vi.

Mislima se možete koristiti mnogo učinkovitije nego prije, ali vi shvaćate da u vašem Biću postoji dubina, vibrirajući živi mir koji je mnogo prostraniji nego li je to misao. To je svijest sama, a um koji razmišlja predstavlja samo jedan

Toole je u samom vrhu najčitanijih spisatelja današnjice

njen sićušan aspekt. Kod mnogih ljudi prvi znak duhovne budnosti je, po Tolleu, stanje kada odjednom postaju svjesni svojih misli. Oni postaju svjedocima svojih misli, recimo to tako. Oni se više ne poistovjećuju u potpunosti sa svojim umom i na taj način počinju osjećati da u njima postoji dubina za koju prije nisu niti znali.

Kod većine ljudi duhovno buđenje predstavlja postepeni proces.

Rijetko se to dogodi odjednom. A kada se to ipak dogodi, obično je

Česti nastupi u medijima, na seminarima i raznim seansama 44 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

potaknuto silnom patnjom. To je svakako bio slučaj kod mene, kaže Tolle. Sve do današnjeg dana on promatra i funkcionira u svijetu preko mira, a ne preko mentalne buke. Mir kojeg sam osjetio tog dana, prije više od 20 godina, nikada me nije napustio, iako je drugačijeg intenziteta, govori Tolle.

Ja jesam: U to vrijeme on nije posjedovao konceptualni okvir koji bi mu pomogao da shvati šta mu se dogodilo. Mnogo godina kasnije shvatio je da je akutna patnja koju sam osjetio te noći zacijelo natjerala njegovu svijest da se povuče iz poistovjećivanja s onim nesretnim egom, patnjom „malog ja“, koja je na kraju, samo izmišljotina uma.

To povlačenje je vjerojatno bilo toliko potpuno da se ego, koji je patio, srušio kao da je iz igračke na napuhavanje netko izvukao čep.

Ostala je samo njegova prava priroda kao vječno prisutno - JA JESAM, svijest u svom čistom stanju koje je prethodilo poistovjećivanju s oblikom. Može se to isto tako nazvati i čistom svijesti ili prisustvom.

Zanimljiv je i njegov odgovor na pitanje da je u njegovoj životnoj priči postojao izvjestan odnos između intenzivne osobne patnje i prodora duhovnog iskustva. Da li da kod svih ljudi postoji ista vrsta povezanosti između osobne patnje

Susret sa Dalaj Lamom

i intenziteta koja je potrebna za duhovni napredak?

Da, čini se da je to tačno u većini slučajeva, odgovara Tolle. Kada ste zarobljeni u noćnoj mori, vaša motivacija za buđenjem bit će mnogo veća nego kod nekoga tko je zarobljen u relativno ugodnom snu. Na svim razinama evolucija se javlja kao odgovor na krizne situacije, prilično često čak i situacije opasne po život, kada se stare strukture, unutarnje ili vanjske lome ili više ne funkcioniraju.

Evolucijski skok: Na osobnoj razini, to često znači iskustvo gubitka bilo koje vrste - smrt voljenih osoba, prekid bliskog odnosa, gubitak imovine, svog doma, statusa, ili slom vanjskih struktura koje su u vašem životu predstavljale osjećaj sigurnosti. Kod mnogih ljudi bolest (gubitak zdravlja), predstavlja kriznu situaciju koja potiče buđenje. Kod ozbiljnih bolesti javlja se svijest o vlastitoj smrtnosti,

najvećem mogućem gubitku.

Mnogi ljudi koji žive u ovo naše doba gubitak osjećaju kao gubitak smisla. Drugim riječima izgleda da život gubi svrhu i više nema smisla.

Gubitak smisla često predstavlja dio patnje koji dolazi s fizičkim gubitkom, ali se isto tako može dogoditi ljudima koji su dobili sve što im svijet može ponuditi, koji su „uspjeli“ u očima svijeta i odjednom shvatili da su njihov uspjeh ili vlasništvo isprazni i ne ispunjavaju ih.

Kod mnogih ljudi prvi znak duhovne budnosti je stanje kada odjednom postaju svjesni svojih misli. Oni postaju s vjedocima svojih misli. Oni se više ne poistovjećuju u potpunosti sa svojim umom i na taj način počinju osjećati da u njima postoji dubina za koju prije nisu znali

Ono što svijet i okolna kultura smatraju značajnim i vrijednim, smatra Tolle, pretvara se u nešto isprazno i to onda ostavlja neku vrstu bolne unutarnje praznine, često propraćene velikom mentalnom konfuzijom.

Eckhart Tolle rodio se u Njemačkoj, a školovao na Londonskom sveučilištu i Cambridgeu. U dvadeset devetoj godini duboka unutarnja preobrazba radikalno je izmijenila tok njegovog života. Sljedećih nekoliko godina posvetio je razumijevanju, integraciji i produbljivanju te preobrazbe, koja je označila početak intenzivnog unutarnjeg putovanja.

Poslije je počeo raditi u Londonu s pojedincima i manjim skupinama kao savjetnik i duhovni učitelj.

Od 1995. godine živi u Vankuveru (Kanada). Jako je tražen kao predavač u mnogim zemljama, a njegovi tečajevi i seminari objavljeni su u CD i DVD izdanjima.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 45

VELIKI IZUMI PO ŽENSKOM KROJU

MALO MAŠTA, MALO NUŽDA...

Od nosiljke za bebe do hulahopki i neprobojnih prsluka za vojnike i policajce, mnogi izumi bez kojih ne može današnji svijet potiču od žena, uglavnom Amerikanki

Č

esto se kaže da je nužda majka izuma, no, to vjerojatno niste znali, mnoge su inovacije uvele upravo - majke. Poput Anne Moore, volonterke Mirovnog korpusa, koja je promatrala žene u zapadnoj Africi i način na koji one nose bebe na svojim leđima.

Nakon povratka u SAD, Anne je i sama postala majka te je za nošenje svoje kćeri napravila nešto slično onome što je vidjela u Africi. Sa suprugom je 1969. godine osnovala kompaniju Snugli za proizvodnju nosiljki u obliku naprtnjače u kojima se djeca mogu nositi na prsima ili leđima. Danas ih koriste majke i očevi diljem svijeta.

Samočisteća kuća: Ko od nas ne bi poželio kuću koja se sama čisti? To je nezahvalan i dosadan posao, bez kraja! Kome on treba? Nikome!

Sigurna sam da ima boljih načina, rekla je odlučno pedesetih godina 20. stoljeća Frances Gabe i 46 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

izumila kuću koja se čisti sama.

Tačnije – 68 mehanizama koji štede vrijeme i rad te koncept kućanskih poslova čine potpuno zastarjelim. Zidovi, stropovi i podovi te kuće prekriveni su biljnom smolom koja, kad se osuši, postaje otporna na vodu.

Slične naprave oslobađaju vas i od čišćenja kupaonice i kuhinje. Sve je napravljeno tako da se samo pere.

Samočisteća kuća nije baš čista znanstvena fantastika – izumiteljica tog, svakako jednog od najradikalnijih i najpraktičnijih

Prva Amerikanka kojoj je dodijeljen patent bila je Mary Dixon Keis, a dobila ga je 1809. godine za svoj izum tkanja svilenog i li pamučnog konca uplitanjem slame, koji je potaknuo američku industriju šešira.

izuma svih vremena, Frances Gabe (rođena 1915.) živi već više od 40 godina u prototipu svoje kuće u mjestu Newberg (Oregon).

Prva Amerikanka kojoj je dodijeljen patent bila je Mary Dixon Keis, a dobila ga je 1809. godine za svoj izum tkanja svilenog ili pamučnog konca uplitanjem slame. Čak je i tadašnja prva dama Dolley Madison hvalila tu inovaciju koja je potaknula američku industriju šešira.

Do 1840. godine samo je 20 patenata bilo priznato ženama, uglavnom za izume odjevnih predmeta te pomagala u domovima i bolnicama. Možda ih je bilo i više, ali žene tada nisu imale jednaka prava na taj oblik intelektualnog vlasništva pa su mnoge svoje izume prijavljivale pod imenima svojih supruga ili očeva.

Godina 1876. bila je revolucionarna. Pod agresivnim pritiskom pokreta sufražetkinja – pobornica za žensko pravo glasa – na

Svjetskoj izložbi u Philadelphiji prvi je put jedan paviljon dodijeljen ženama, a isto se ponovilo i 1893. godine na izložbi u Čikagu.

No, do jednog doista revolucionarnog izuma, koji će sve žene dočekati s velikim uzdahom olakšanja, došlo je još koje desetljeće ranije, točnije – 1875. godine. Susan Taylor Converse oslobodila je svoj spol brutalnog steznika svojim izumom jednodjelnog komada flanelskog rublja zvanog Emancipation Suit – kostim koji emancipira.

Hulahopke: Niz ženskih skupina tražio je od Susan Taylor Converse da se odrekne 25 centi, koliko je dobivala na svaki prodani komad rublja, ali njen odgovor je bio: “Uz sav taj žar s kojim vodite borbu za ženska prava, kako se usudite reći da bih ja, žena koja je nešto dala svojom glavom i svojim rukama, trebala odustati od pravedno zarađenog novca.” Žene su s izumima na području odjevnih predmeta nastavile i tokom 20. stoljeća. Holivudska filmska i televizijska glumica Julie Newmar izumila je hulahopke.

Carol Wior je sa 22 godine započela s poslom u garaži svog doma u Kaliforniji, a imala je samo 77 dolara i tri posuđene šivaće mašine.

Izrađivala je klasične, elegantne haljine, ali po pristupačnim cijenama, i raznosila ih svojim mušterijama u starom kamionu za dostavu mlijeka. No, onda je izumila Slimsuit, kupaći kostim koji “garantirano skida sa struka nekoliko centimetara”.

Tajna vitkog izgleda krila se u podstavi kostima, koja je oblikovala određene, kritične dijelove tijela.

Carol Wior je preko noći stvorila mutlimilijunsku kompaniju i s tek 23 godine postala jedna od najmlađih poduzetnica Los Anđelesa.

Prekopiran “recept” od žena iz Afrike

Svaka čast Slimsuitu, ali žene su u zadnjih stotinu godina svijetu podarile i niz drugih značajnih izuma. Hedy Lamar, holivudska zvijezda koja je govorila: “Svaka žena može biti glamurozna, potrebno je samo da mirno stoji i da izgleda glupa”, s jednim je prijateljem, u nastojanju da pomogne saveznicima tokom Drugog svjetskog rata, izumila tajni sistem komuniciranja – manipuliranjem radiofrekvencijama, između predaje i prijema, razvila je sigurnu šifru za slanje strogo povjerljivih poruka.

Katherine Blodgett bila je prva žena koja je 1917. godine dobila posao u znanstvenom laboratoriju General Electrica u Schenectadyju (New York). Deset godina kasnije, bit će i prva žena s doktoratom iz fizike sa sveučilišta Cambridge.

Izumila je proces nanošenja slojeva tankog filma na staklene i metalne površine, čime je smanjen blještavi odsjaj s njih. I premaz i proces patentirala je 1938. godine, a oni se otad koriste pri proizvodnji naočala, mikroskopa, teleskopa, filmskih aparata...

Prodor u nauku: Grace Hopper, prva žena koja je stekla doktorat iz matematike na Sveučilištu Yale,

dala je niz doprinosa na području računarske tehnologije i izumila računarski jezik COBOL (Common Business-Oriented Language). Majka COBOL-a svoj izum nikad nije patentirala jer tehnologija softvera šezdesetih godina 20. stoljeća nije još smatrana područjem koje bi uživalo zaštitu autorskih prava.

Međutim, Grace Hopper postat će kasnije prva admiralica u američkoj mornarici.

Elizabeth Lee Hazen i Rachel Brown, dvije znanstvenice koje su izumile Nystatin, antibiotik koji pomaže protiv gljivičnih oboljenja, i patentirale ga 1957. godine, odlučile su svoje tantijeme od patenta – preko 13 miliona dolara – darovati neprofitnoj organizaciji za promicanje akademskih istraživanja Research Corporation.

Nikad nećemo znati imena svih američkih izumiteljica jer američki Ured za patente, osnovan 1802. godine, ne traži spolnu, rasnu ili etničku identifikaciju prilikom prijavljivanja patenata. Danas ih prijavljuju stotine hiljada žena te čine oko 20 posto svih izumitelja, a većina patenata američkih izumiteljica tiče se područja kemijske tehnologije.

Ruth Handler, jedna od kreatorica lutke Barbie, nakon što se morala suočiti s posljedicama mastektomije, izumila je implantat koji je ženama nakon operacije dojke vraćao poljuljano samopouzdanje. Svoj je izum nazvala Nearly Me (Skoro kao ja) i patentirala ga 1975. godine.

Stephanie Louise Kwolek, zaposlena u kompaniji DuPont, izumila je sintetički materijal zvan kevlar koji je pet puta jači od čelika jednake težine, a koristi se u izradi podvodnih kabela, svemirskih letjelica, čamaca, padobrana, skija... Njenom izumu život mogu zahvaliti i mnogi policajci i vojnici jer se kevlar koristi i u izradi neprobojnih prsluka.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 47

EMOTIVNI BRODOLOMI ZLOGLASNOG FIRERA

Tri velike i smrTonosne ljubavi adolfa HiTlera

o

Sve tri žene s kojim je jedan od najvećih zločinaca u povijesti bio u vezi skončale su život samoubistvom, uz sumnju da je svojoj sestrični, s kojom nije mogao da se oženi, sam u tome „pomogao“

Hitlerovom intimnom životu postoje razne "teorije", koje se kreću od pretpostavke da je bio impotentna, seksualno nastrana osoba, pa čak i homoseksualac (u ranoj fazi borbe za vlast).

Većina istraživača smatra da je on u seksualnom pogledu bio normalna osoba, sa nešto slabije izraženom potencijom, koja je, kad su počele ratne nevolje, sve brže klizila prema nuli. Pronađeni su dokumenti na osnovu kojih se može vidjeti da se on tim povodom u nekoliko navrata obraćao za pomoć svom ličnom ljekaru, dr. Morelu, i da je ovaj pokušavao da mu pomogne prepisujući mu odgovarajuće medikamente.

Tri žene: U Hitlerovom emotivnom životu, osim njegove majke, samo su tri žene igrale nekakvu značajniju 48 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

ulogu. Prva od njih bila je Erna Fuš, koju je upoznao 1913. godine, odmah po dolasku iz Beča u Minhen. U to vrijeme bio je bez stalnog posla, a izdržavao se kao crtač. Bio je samouk i prilično vješt reproduktivac, ali bez slikarskog dara.

Erna je tada imala 24 godine, koliko i on, i još nije bila doživjela prvu ljubav, baš kao i on. Bila je siroče, radila je u fabrici kao fizički radnik, a stanovala je u jednom velikom i sumornom pansionu.

Sanjala je o tome da jednog dana zasnuje porodicu sa čovjekom koji

Druga Hitlerova velika ljubav bila je kćerka njegove polusestre Angele Raubal, koju je zamolio 1925. da dođe u Obersalcberg da mu vodi domaćinstvo

neće biti ni lijep ni bogat poput kakvog princa iz bajke već sasvim običan čovjek, radnik, kao i ona, sa normalnim primanjima.

Adolf ju je nekoliko dana pratio iz prikrajka, u parku, kada je odlazila i vraćala se s posla, dok, najzad, nije skupio dovoljno hrabrosti da joj priđe. Od tada pa narednih dana viđali su se gotovo svakodnevno.

Njen novi prijetelj, asketskog izgleda, sa prilično trapavim i nervoznim pokretima, počeo je da joj se sviđa sve više, iako se baš nije potpuno uklapao u njenu viziju muškarca sa kojim bi provela ostatak života. Želeći da se i ona njemu svidi, Erna je počela da obraća veću pažnju i na svoj izgled i na svoje odijevanje.

A onda se u Erninom životu dogodilo nešto, za nju, sasvim neočekivano.

Ona, koja je najljepše godine svog devojačkog života provela sasvim

nezapaženo, sada je odjednom stekla dvojicu udvarača. Na nju je bacio oko i njen poslodavac, Hans Vos, koji je uz to bio i vlasnik fabrike. Za razliku od njenog prijatelja Adolfa, koji je tokom sedmice skupljao pfenig po pfenig ne bi li je nedeljom izveo na koncert ili odveo u kafanu, Hans je bio bogat i moćan čovek. Uz to, on joj je nudio i brak, koji joj Adolf nije ni spomenuo. Doduše, ne odmah već "čim se razvede".

Kako je navodno postupak već bio u toku, Hans ju je pozvao da ne gube vrijeme. Predložio joj je da napusti posao i da se odmah iz svog ubogog pansiona preseli u apartman koji je iznajmio.

Erna je bila na velikoj muci. Kome da se prikloni? Adolfu, koji je s teškom mukom zarađivao svaku marku i s kojim će imati novčane neprilike, koliko je ona mogla da procijeni, do kraja života, ili bogatom Hansu koji joj je nudio ne samo udoban život već i društveni položaj o kakvom nije smjela ni da sanja?

Mirna reakcija: Erna se odlučila za Hansa. Sada je još trebalo da smogne snage da to kaže svom prijatelju Adolfu, za koga je vjerovala da je zaista voli. Bojala se da bi on mogao, u bijesu, za koji mu nije bio potreban neki veliki povod, da učini nešto njoj ili Hansu.

Najzad je to prelomila u sebi i saopštila mu je jedne večeri da treba da prestanu da se viđaju, jer namjerava da se uda za drugoga.

Njena strahovanja bila su bezrazložna. Adolf je svoj prvi ljubavni poraz primio čak začuđujuće mirno. Na rastanku joj je poželio mnogo sreće, uz srdačni stisak ruke.

Erna i Adolf sreli su se četiri godine kasnije, sasvim slučajno. Adolf, koji je po izbijanju Prvog svjetskog rata stupio u nemačku vojsku kao dobrovoljac, stigao je 1916. godine u Berlin ne bi li u bolnici zaliječio ranu koju je zadobio na

Eva Braun i Hitler vjenčali su se nekoliko sati prije samoubistva

frontu. Sišavši sa voza, učinilo mu se da je u gomili žena, koje su stajale oko železničke stanice i nudile svoje usluge pijanim vojnicima, koji su dolazili ili odlazili na front, prepoznao svoju nekadašnju prijateljicu Ernu. Izgledala je bolesno i toliko slabo da je izazivala sažaljenje, a ne požudu.

Ujak i sestrična: Primijetila je i ona njega. Pokušala je da pobjegne od stida, ali on ju je stigao i čvrsto uhvatio za ruku. Erna je kasnije skončala samoubistvom.

Druga Hitlerova velika ljubav bila je kćerka njegove polusestre Angele Raubal, koju je zamolio 1925. da dođe u Obersalcberg da mu vodi domaćinstvo. U to vrijeme Hitler je već bio zakoračio u 36. godinu. Ujak se zaljubio u sestričinu na prvi pogled, kao školarac. Ni sestrična nije bila ravnodušna prema njemu.

Adolf se bio toliko napalio da je namjeravao odmah da se vjenča devetnaest godina mlađom Gretom, kojoj je tepao Geli, ali su se ispriječile dvije nepremostive prepreke. Protiv tog braka odlučno je bila njegova polusestra, Gelina majka, a brak među njima nije bio moguć ni sa zakonskog stanovišta.

Suočena sa kćerkinom nepokolebljivom odlukom da se uda za ujaka, Angela se povukla. Ali, njemački zakon je ostao neumoljiv.

Incestna idila između vremešnog ujaka i mlade Geli, koja se zanosila

mišlju da će jednog dana postati operska pjevačica, okončana je u ranu zoru 18. septembra 1931. kada je Geli pronađena mrtva u stanu.

Metak joj je prošao kroz srce. Niko od stanara nije čuo pucanj niti primijetio bilo šta sumnjivo. Prema zvaničnom nalazu, Geli je izvršila samoubistvo.

Hitler je za ubistvo, u šta se sumnjalo, imao motiv. Dan ranije su se žestoko posvađali, jer je Geli namjeravala da ga napusti. Ali, Hitler je i ovom prilikom imao neoborivi alibi. On je 17. septembra popodne otputovao u Hamburg vozom, gdje je trebalo da bude glavni govornik na jednom političkom skupu.

Vjerna Eva: I Hitlerova treća ljubav, Eva Braun, okončala je život samoubistvom, pod okolnostima koje su manje-više znane i ne izazivaju nikakvu sumnju. Bila je to njihova zajednička odluka da napuste svijet prije nego što saveznicima padnu u ruke.

Oni su svoju trinaestogodišnju vezu krunisali brakom 28. aprila 1945. Eva je postala gospođa Hitler tog dana nešto prije ponoći, dok su vrt Rajhskancelarije, ispod kojeg se nalazio Hitlerov komandni stan, preoravale sovjetske dalekometne granate.

Tijela mladenaca spaljena su, po Hitlerovoj izričitoj želji, u tom vrtu. Ž. S. 27. juni 2014. Spektar, broj 3 49

JAK-23: TITOV POKLON AMERIKANCIJAMA

Odiseja ruskOg aviOna

Do ruskog čuda vojne tehnike, borbenog aviona JAK 23, Amerikanci su 1953. godine došli zahvaljujući dobroj volji tadašnje jugoslovenske vlade, koja je bila u svađi sa Moskvom

T

okom noći, 17. oktobra 1953. godine, na pistu vazduhoplovne baze Rajt-Peterson, u blizini Dejtona, u državi Ohajo, sletio je transportni četvoromotorni Daglas C-124 Globmaster. Zaustavio je motore na platformi ispred hangara sa brojem 145, u koji je iz aviona prenijeto nekoliko velikih sanduka.

Hangar je bio pod jakom stražom, a u njega su ulazili samo odabrani stručnjaci. Konačno, 4. novembra, na platformu je izvučen mlazni jednosjed boje aluminijuma, sa oznakom američkog vazduhoplovstva i identifikacionom oznakom FU-599, ucrtanom na trupu i vertikalnom stabilizatoru.

Puni gas: Kroz bazu se pronijela vijest da se probni pilot Tom Kolins

50 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

priprema za letove novim eksperimentalnim avionom NASE, Bel X5. Poslije dužeg rulanja i nekoliko zatrčavanja na pisti, pilot je dao pun gas i avion se našao u vazduhu.

Uslijedila su ispitivanja po specijalnom programu, koja su trajala do 22. novembra.

U međuvremenu, Kolins je utvrdio brzinu leta aviona na različitim visinama, ispitao upravljivost i

Muzejski primjerci čuvenog ruskog lovca

stabilnost i druge osobine od značaja za vođenje vazdušnih borbi. Avion je zatim rastavljen i spakovan, a 30. novembra ponovo je ukrcan u C-124, koji je odletio u nepoznatom pravcu.

O ovom avionu i rezultatima ispitivanja u štampi i stručnim publikacijama nije objavljena nijedna jedina riječ! U bazi se šuškalo da to NASA prikriva svoju neuspjelu letjelicu. No, istina je bila drugačija i povezana je s jednim ruskim avionom tipa Jak-23.

Prototip ovog ruskog aviona poletio je tokom ljeta 1947. godine. Konstruisan je u birou poznatog ruskog konstruktora Aleksandra Jakovljeva, a predstavljao je unaprijeđenje u razvoju lovaca Jak-22 i Jak-17, koji su imali

mlazne motore postavljene u prednjem donjem dijelu trupa. Za razliku od svojih prethodnika, Jak-23 je imao tanko laminirano krilo, savremeniju tehnologiju izrade i motor RD-500, sa potiskom od 1590 kilograma. Serijski je proizvođen do 1950. Godine.

Skrivena istina: Tajna je skrivana više od trideset godina, sve dok decembra 1994. godine u jednom časopisu nije objavljena istina.

Potvrđeno je da te daleke 1953. godine, u bazi Rajt Petereson, NASA nije ispitivala Bel X-5 već sovjetski lovac Jak-23, do koga su navodno došli tako što je jedan istočnoevropski obavještajni oficir stupio u vezu sa svojim zapadnim kolegom i ponudio da mu “iznajmi” ovaj značajni lovac. On je tada činio okosnicu avijacije Varšavskog pakta, a o kome su Amerikanci znali samo nekoliko osnovnih podataka.

Ponuda je objeručke prihvaćena i avion je tajno prevezen željeznicom u jednu zapadnoevropsku državu, odakle je transportovan u SAD. Priča je očigledno bila izmišljena, jer je djelovala neuvjerljivo, a na insistriranje novinara da doznaju pravu istinu, zvaničnog odgovora nije bilo. Istinu je trebalo potražiti na drugoj strani…

Hladni rat je bio u punom jeku i, mada je Staljin već nekoliko mjeseci bio mrtav, na sjevernim i istočnim granicama Jugoslavije još uvijek se povremeno pucalo, a mlazni avioni sa oznakama SSSR i drugih pograničnioh država socijalističkog lagera zalijetali su se prema njoj. Iznenada, 24. jula 1953. godine, jedan od ovih aviona naglo je promijenio pravac. U punoj brzini uletio je u jugoslovenski vazdušni prostor i, neometan od odbrane, sletio na najbliži aerodrom. Ubrzo je utvrđeno da je rumunskom pilotu Mihailu Dijakoanuu dojadila sovjetizacije

Amerikanci su bili ljubomorni na tvorce ovog aviona

njegove zemlje pa je odlučio da pobjegne na zapad i zatraži azil.

Avion kojim je doletio bio je lovac Jak23, uveden 1951. godine u naoružanje elitnih eskadrila Poljske, Čehoslovačke, Rumunije i Bugarske.

Kada je iz SAD stigla molba da se ispitivanje Jaka-23 obavi i u njihovom opitnom centru, najviše rukovodstvo Jugoslavije odlučilo je da, u znak dobre volje, ovu molbu prihvati NATO ga je vodio pod šifrom “Flora”.

Događaj je od jugoslovenske i svjetske javnosti prikrivan 35 dana. Dijakoanu je ubrzo prebačen na zapad, a avion u Opitni centar Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva na aerodromu u Batajnici, gdje su Jaku odmah skinute sve oznake.

Ugrožena sa istoka, Jugoslavija je tih godina prihvatala pomoć zapadnih država kako bi ojačala svoje odbrambene snage. Pomoć je uključivala i veći broj klipnih i mlaznih borbenih aviona kao i drugo raznovrsno naoružanje i opremu. Kada je iz SAD stigla molba da se ispitivanje Jaka-23

obavi i u njihovom opitnom centru, najviše rukovodstvo Jugoslavije odlučilo je da, u znak dobre volje, ovu molbu prihvati.

Uslov je bio da se cijela akcija sprovede u najvećoj tajnosti i da ispitivanjima prisustvuju i jugoslovenski stručnjaci.

Sivčevljev tim: Avion je rastavljen i pripremljen za transport. Na čelo grupe odabrane za put u SAD postavljen je konstruktor poznatih lovaca IK-3 i S-49, pukovnik inž.

Kosta Sivčev. U grupi su bili i potpukovnik inž. Milorad Spasić, iz Opitnog centra, inž. Branislav Jovanović iz Vazduhoplovnotehničkog instituta u Žarkovu, major Miroslav Boras, specijalista za avio-naoružanje, i major Zvonimir Kos, specijalista za vazduhoplovnu opremu.

Tokom boravka u bazi Rajt-Peterson, oktobra i novembra 1953. godine, jugoslovenska ekipa je, pored učešća u sastavljanju aviona i njegovom ispitivanju, imala priliku da se detaljno upozna i sa američkim lovcem F-86 Sabre, koji je kasnije uveden u naoružanje Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva. Č. J. 27. juni 2014. Spektar, broj 3 51

VELIKE VOJSKOVO\E: TURSKI LAV BARBAROSA

Od gusara dO admirala

H

Zahvaljujući pobjedama Hizira Barbarose, turska pomorska premoć na Sredozemlju bila je osigurana sve do bitke kod Lepanta 1571. godine.

Premda mamljen brojnim ponudama da promijeni stranu, do svoje smrti Barbarosa je ostao vjeran Osmanlijskom carstvu

izir Yakupoglu Barbarosa rođen je najvjerovatnije godine 1470., kao jedan od četvorice braće, od oca Yakup Age i majke Grkinje. Neki spominju kako je bila udovica grčkog svećenika. Upravo je njegov otac bio među turskim borcima koji su Đenovi preoteli otok Mitilene, pa je u znak zahvalnosti od sultana Mehmeda II dobio tamošnje selo Bonova.

Na more su se otisnula sva četvorica braće, a gusarenjem su se, svaki za svoj račun, počeli baviti inspirisani pustolovinama vitezovima sv. Ivana s Rodosa i Malte. Hizir je uglavnom djelovao u Egejskom moru. Kad su mu vitezovi sv. Ivana 52 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

zarobili brata Oruca i utamničili ga u zamku Bodrum, nakon tri godine uspio ga je osloboditi. Potpuno se oporavivši, Oruc se nešto kasnije našao u Egiptu gdje ga je primio sultan Quansuh al-Ghawri i dao mu brod kojim je iz svoje baze u Aleksandriji često napadao

Iz mauzoleja čuvenog morskog vuka

sredozemne otoke pod vlašću kršćana, kao i talijansku obalu.

Bratova pogibija: Hizirov izlazak iz sjene velikog i slavnog brata, počeo je u vrijeme kad tuniški sultan Abu Abdullah Mohammed Harris obojici dopušta da iskoriste prednosti strateški izvanredno smještene današnje tuniške luke La Gulete. U pohodima koji su uslijedili pridružili su im se mnogi tada već poznati turski gusari.

Nakon 1513. braća su u nekoliko navrata jače ugrozila španjolsku flotu, čak i poslali skupocjene darove otomanskome sultanu Selimu I, koji im je za uzvrat poslao dvije galije i dva mača

optočena dijamantima.

Kad mu je brat u sukobima sa Španjolcima u Alžiru poginuo, Barbarosa je nastavio pomagati maurskom stanovništvu koje je bježalo s Iberijskog poluotoka i godine 1519. hametice porazio združenu talijansko-španjolsku flotu.

Godine 1532., za vrijeme Sulejmanova pohoda na habsburške zemlje, protivnički admiral Doria je zauzeo Coron, Patras i Lepanto na Otomanskoj obali Moreje, ali Sulejmanov paša Mehmed Beg ubrzo ih je vratio pod okrilje Otomanskog carstva. Ipak, sultan je shvatio koliko je važan dobar zapovjednik mornarice, pa je Barbarosu pozvao u Istanbul.

Rezultati tog susreta ubrzo su bili vidljivi: Barbarosa je napao Sardiniju i Korziku, a potom pokraj Mesine na Siciliji zarobio 18 protivničkih galija.

Kad se vratio u Istanbul, sultan ga je ponovno primio, tek da ga proglasi admiralom, odnosno da mu udijeli titulu Barbarosa Kaptani Derya Sredozemlja i Sjeverne Afrike, stavivši ga na čelo uistinu jake flote.

Niz pobjeda: Novopečeni admiral brzo je sa čak 80 galija napao Kalabriju, Kampaniju i Lacij, a potom osvojio Tunis. Godinu dana kasnije snage Karla V ponovno su ovladale Tunisom, ali za to im je bilo potrebno čak 300 galija i 24.000 vojnika. Barbarosa se povukao u Alžir i otamo napadao španjolske obalne gradove, uništivši tako luke Majorka i Menorka, oslobodivši ponekog muslimana koji je robovao na španjolskoj galiji i zarobivši poneki bogatim plijenom natovaren brod.

Godine 1536. s mora je napao Napuljsko kraljevstvo i osvojio ga, iskrcao se u Otrantu i zauzeo tvrđavu Kastro. Uslijedio je napad na egejske otoke Aegina, Hios,

Maketa Barbarosinog broda

Kasos, Karpathos, Naxos, Paros, Syros i Tinos koji su pripadali Veneciji.

Iste je godine Barbarossa Mlečanima preoteo Krf i iskrcao se na na kalabrijskoj obali u južnoj Italiji koju su držali Španjolci. Već

Turcima poznat kao Barbaros Hayreddin, bio je najuspješniji pomorac otomanske mornarice, kojeg su se svi bojali - i neprijatelji i prijatelji. Opisivan je kao "mudar i bistar“ sljedeće godine Papinska država, Španjolska, Sveto Rimsko Carstvo, Republika Venecija i malteški vitezovi udružuju se u Svetu ligu i na čelo svoje moćne mornarice postavljaju legendarnog admirala Andrea Doriju. Barbarosa se nije dao prestrašiti: u bici kod Preveze, septembra 1538. godine, porazio je njegovu brojnu i moćnu flotu.

Time je turska premoć na Sredozemlju bila osigurana za sljedeće 33 godine, sve do bitke kod Lepanta 1571. Premda mamljen brojnim ponudama da promijeni stranu, do svoje smrti Hizir Barbarossa ostao je jedinim pravim gospodarom Sredozemnog mora.

Turcima poznat kao Barbaros Hayreddin, bio je najuspješniji pomorac otomanske mornarice, kojeg su se svi bojali - i neprijatelji i prijatelji. Opisivan je kao "mudar i bistar“ premda se svojim suvremenicima nerijetko rugao. Kao mladić, ostao je zapamćen po načinu izražavanja, kao hrabar, ali razborit ratnik koji je znao nametnuti svoju volju. Brinuo se i za izobrazbu svojih podređenih od kojih je njih veći broj postalo admiralima.

Riđobradi: Bio je tamne puti i prosječne visine, neki tvrde da je bio riđokos, a obrve su mu se na čelu spajale. Čini se da je ime Barbaros naslijedio od svojeg starijeg brata (Baba Oruc = Otac Aruj).

Evropljanima je to zvučalo kao barbarossa (riđobradi).

Umro je prirodnom smrću godine 1546. u svojoj palači na Bosforu u Istanbulu, ostavivši iza sebe pet knjiga rukom pisanih memoara. Njegov mauzolej nalazi se u Bešiktašu, na istom istanbulskom trgu na kojem je i Turski pomorski muzej.

Svoj „drugi“ život Barbarosa živi i danas, pod imenom Riđobradi, kao lik po kojem je stvoren junak stripova i filmova, koji već decenijama plijeni pažnju poklonika avantura.

I. S. 27. juni 2014. Spektar, broj 3 53

ŽIVOTNI VIJEK: ČOVJEK I NJEGOVA DUGOVJEČNOST

Nauka moŽe da koriguje i Naše rodNe listove I pored optimističnih naučnih predviđanja, koja kažu da će polovinom ovog stoljeća prosječna starosna dob čovjeka iznositi famoznih 100 godina, neka istraživanja ukazuju na zaključak da to baš i nije dobra vijest

u

posljednjih 120 godina životni vijek čovjeka u prosjeku se udvostručio, bez obzira na sve što ugrožava ljudsko zdravlje, počevši od hemijski obrađene hrane, loše vode i zagađenog zraka do stalne izloženosti stresnim situacijama.

Primjera radi, uprkos dugotrajnom građanskom ratu i siromaštvu u Angoli, očekivani životni vijek trenutno iznosi 45 godina. Prema zapadnim standardima 45 godina je kratak život, ali ako se uzme u obzir činjenica da je prije stotinu godina očekivani životni vijek u razvijenim zemljama bio 46, a u nerazvijenim svega 26 godina, onda je to ogroman napredak.

Svima je jasno da su takav 54 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

napredak omogućili tehnologija i razvoj, pa se očekivani životni vijek u zemljama u razvoju produžio i sada iznosi preko oko 70 godina.

Ali, to nije sve.

Doba metuzalema: Brojni stručnjaci koji prate ove parametre kategorični su u procjeni da će prosječan životni vijek ljudi za pola stoljeća (tačnije

Umjerenost produžava život

2060. godine) dostići 100 godina.

Kako vidimo, ona fantastična granica čiji je cilj „doživjeti stotu!“ nije neki daleki san i nedostižna starosna dob onih koji su već rođeni.

Doduše, ova prognoza se prevashodno odnosi na visokorazvijene zemlje poput Njemačke, Francuske ili Japana (trenutno Japanke imaju najduži prosječan životni vijek na svijetu - oko 85 godina!). Prema tvrdnjama Jemsa Vopela, demografa iz njemačkog instituta „Maks Plank“, 2005. godina bila je ključna, jer je ona, prema svim raspoloživim parametrima, označila početak „doba metuzalema“.

Značajne promjene su se javile prije 170 godina, dakle u doba industrijske revolucije, kada je zahvaljujući bol-

jem životnom standardu stanovništva, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju, produžen životni vijek, naročito u Engleskoj i Švedskoj gdje su „starci“ bili 45-godišnjaci.

Od 1840. godine prosječan vijek ljudi počeo se neprestano produžavati, oko dvije i po godine u jednoj deceniji, odnosno za oko tri mjeseca godišnje. Do tada je, međutim, stanovništvo živjelo vrlo kratko, nekih 35 do 40 godina, što je ustvari bilo karakteristično za posljednjih deset hiljada godina života na našoj planeti.

Genetski program: Iako nema pouzdanih naučnih objašnjenja za navedene procese, koji se odnose na stagnaciju životnog vijeka čovjeka tokom ovog dugog razdoblja, možemo se pozvati na Aristotela koji je u jednom svom eseju iz 350 godine prije nove ere život uporedio sa vatrom. Slikovito kazano, razne nesreće koje uzrokuju preranu smrt mogu se porediti sa vodom koja se sipa na vatru, dok prirodna smrt izgleda kao vatra koja prestaje da gori usljed nedostatka materijala.

Dakle, teoretski gledano, ne postoji ni fizička ni biološka granica, ali je regulisanje dužine životnog vijeka navjerovatnije genetski programirano.

Zato su naučnici postepeno počeli razmišljati o mogućnosti produženja životnog vijeka malim „zahvatom“ na genu koji je odgovoran za starenje.

Ovakva ideja je potekla od istraživačkog tima sa američkog University of Connecticut Health Center, na čijem čelu je stajao doktor Stephen Helfand.

Kao i u slučaju mnogih drugih velikih otkrića, i ovdje se do senzacionalnih saznanja došlo sasvim slučajno. Pomenuti tim vršio je ispitivanja španske mušice i potpuno neplanirano otkrio gen koji je odgovoran za procese starenja kod

U svijetu je sve više jako vitalnih staraca

ovog insekta. Namjerna mutacija na jednom od hromozoma dovela je do toga da se životni vijek španske mušice, sa normalnih 37, produži na 70, a u par slučajeva i na čitavih 110 dana. Naime, utvrđeno je da otkriveni gen utječe na proces u kome ćelije apsorbuju energiju (kalorije) i kada se gen oslabi“

Naučnici su postepeno počeli razmišljati o mogućnosti produženja životnog vijeka malim „zahvatom“ na genu koji je odgovoran za starenje mutacijom, i apsorpcija biva manja. Ćelije se tada nalaze na nekoj vrsti dijete, što za posljedicu ima produženje životnog vijeka.

Da li je isti proces moguće sprovesti i kod ljudi?

Biološka starost: Mnogi vjeruju u takvu mogućnost, oslanjajući se na činjenicu da u ljudskom organizmu, također, postoji gen koji ima istu funkciju kao i onaj koji je uočen i modifikovan kod španske mušice.

Ali, vratimo li se na početak priče o istraživanju procesa starenja, uvidjet ćemo da eliksir života i tajna dugovječnosti nisu dostupni samo privilegiranim društvenim slojevima.

Kao prvo, trebamo imati u vidu

činjenicu da, s medicinskog gledišta, nečija lična karta nije baš najpouzdaniji dokument kojim se određuje starosna dob. Ovo stajalište podupiru podaci koji su dobiveni pomoću kompjutera koji skenira stanice ljudskog tijela i određuje njihovu stvarnu starost.

Tako, na primjer, osoba koja je nedavno proslavila pedeseti rođendan, može nakon analize „Age-scan“ kompjutera, saznati poražavajuću činjenicu da biološka starost njenog/njegovog tijela iznosi 62 godine!?

Naime, ovaj napredni kompjuter, nakon analize koja traje 50 minuta, izbaci podatke o stvarnoj starosti našeg organizma. Kakav imamo vid, sluh, kako reagiramo na podražaje iz okoline, koliko snage imamo u mišićima, koliko su pojedini organi u funkciji, samo su neki od podataka kojima se (uz pomoć 12 testova) utvrđuje stvarna - biološka starost ljudskog tijela, koja može biti različita od one što nam pokazuje rodni list. Borba protiv ljudske sudbine, tačnije protiv procesa starenja koji počinje sa danom našeg rođenja, već godina se vodi u brojnim istraživačkim laboratorijama u svijetu. Pa iako famozni eliksir života još uvijek čeka da bude otkriven, brojni podaci ukazuju na činjenicu da već danas svaki 27. juni 2014. Spektar, broj 3 55

Mnogo faktora utiče na produženje životne dobi

stanovnik industrijski razvijenog društva ima veliku šansu da doživi osamdesete godine života.

Kult umjerenosti: Ako se pogledaju svjetski trendovi, koji nisu baš primjenjivi na našu stariju populaciju i domaće uslove života, konstatacija tipa „star jest jednako bolestan“, odavno je zaboravljena.

Današnji 80-godišnjaci u industrijski razvijenim i ekonomski stabilnim državama često su fizički i mentalno vitalniji od znatno mlađih sunarodnika.

Pozovemo li se, opet, na provedena istraživanja, ustanovit ćemo da njihovi rezultati ne predstavljaju neko iznenađenje. Naime, tajna dugog života ovih vitalnih staraca sastoji se u njihovoj tjelesnoj i duhovnoj aktivnosti, normalnoj težini i urednom životu koji podrazumijeva zdrave životne navike (bez pušenja i konzumiranja alkohola). Također, došlo se do saznanja da je većina dugovječnih ljudi bila samostalna (nisu materijalno zavisili od drugih), da su se dobro nosili sa stresnim situacijama, gledajući na uspone i padove kao sastavni dio života kroz koji su uspjeli zadržati optimističan stav. Naravno, ovi podaci ne znače da se svim ljudi sa sličnim osobinama garantira duboka starost.

Istraživači procesa starenja, Jay 56 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

Nije bitno koliko živiš nego kako to činiš

Olshansky i Bruce Carnes sa Sveučilišta u Čikagu, daju jednostavan recept: dnevno 30 do 60 minuta obaveznog laganog kretanja, prehrana sa puno svježeg voća i povrća, žitarica i bjelančevina, a s

Većina dugovječnih ljudi bila je samostalna, dobro su se nosili sa stresnim situacijama, gledajući na uspone i padove kao sastavni dio života kroz koji su uspjeli zadržati optimističan stav malo masnoće. Ako tome pridodate posao koji ne izaziva veliki stres i neuredno spavanje, tvrde oni, velike su šanse za duboku starost.

Međutim, od zdravog života i životno podržavajućih navika ne bi se smio stvoriti kult. Filozofija umjerenog života vjerovatno je najbolji recept za dugo i sretno življenje, tvrde stručnjaci.

Cijena starenja: Lijepo je čuti da će životni vijek ljudi u doglednoj budućnosti biti znatno produžen.

Ali, kako to inače u životu biva dobre vijesti kao sjena prate i one loše. Jer, već sada je evidentno da cijenu tog produženja života mnoge države neće moći platiti. Naime, ako se uzme u obzir stalno opadanje

broja novorođenih, naročito u zemljama gdje je kvalitet života na najvišem stupnju, postavlja se pitanje ko će dugovječnim „metuzalemima“ namiriti stalno rastuće penzione fondove!?

Osim toga, svima je jasno da duboka starost i nije neka „pljačka“ ako smo se do ove dobi dobro napatili ili smo proveli život počesto kucajući na vrata ljekara.

Zato je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) uvela novi način vrednovanja životnog vijeka koji uzima u obzir dužinu zdravih godina života u odnosu na one koje su bile opterećene bolešću i tjelesnim oštećenjima. To je bitna razlika u odnosu na prijašnje izračunavanje koje se temeljilo samo na podacima o smrtnosti.

Na kraju pomenimo još jedan kuriozitet: Rusija ima najveću razliku u spolovima, jer očekivani zdravi životni vijek za žensku djecu iznosi oko 70, a za mušku ispod 60 godina!

Ako je vjerovati ovim predviđanjima, dakle ni za pola vijeka, u suštini, ništa se bitno neće promijeniti. I dalje će važiti sadašnja životna filozofija: koliko štediš u mladosti, tako će ti biti u starosti. Ili, kako to naš narod zna lijepo reći: „Ne preostaje nam drugo nego da živimo na kredit, a da umremo na rate!“

PRIČAM TI PRIČU

STRAH OD LETENJA

Morala sam prikupiti svu dokumentaciju, spakovati jedan kofer, toliko nam je bilo dozvoljeno, a više stvari nisam ni imala, i pripremiti se za put, za svoj prvi let.

U Katar. U Dohu. Na kraj svijeta

B

liži se vrijeme ručka. Hana je već nervozna. Vrzma se oko mene i pomalo bjesni, trči lijevo - desno, viče i galami... Čas gleda crtiće, čas pjeva, čas bijesno baca igračke oko sebe.

- Daj joj šta da pojede - reče mi svekrva.

- Neka se malo izmori, bolje će spavati. Čekat ćemo Faruka da dođe pa da skupa ručamo.

Otišao je rano jutros, još oko 6 je izašao iz kuće. Prijevoz je takotako. Autobus nekad radi, nekad ne radi. Ne možeš se pouzdati u njega, a na posao ne smije kasniti. Tek je i počeo raditi prije tri mjeseca pa ne bi bilo ni dobro da odmah pomisle

kako je neradnik. Posao nije neki, radi kao trgovac autodijelovima, ali uhar nam je svaka marka koju donese. A ne donese bogzna koliko.

Začu se zvono na ulaznim vratima.

- Ja ću, majka. Sigurno je Faruk - i otvorih vrata. Hana mi je zagrlila nogu i vuče me, knjezeći se: "Mama, mama." Ispred mene čovjek u plavom odijelu sa žutim trakicama.

- O, dobar dan.

- Opet za vas - reče ispruživši prema meni bijelu kovertu.

Već znam šta piše: "Poštovana, Obavještavamo Vas da, nakon što smo pažljivo uzeli u obzir sve Vaše

Piše: Džana Zimić kvalifikacije, ovom prilikom niste izabrani za profesora arapskog jezika. Želimo Vam više sreće neki drugi put."

I tako već bezbroj puta, godinama.

Sreća je pa ne plaćamo kiriju.

Skućili smo se u sobičku u kući Farukovih roditelja.

- Hajde, Hana, sa mamom - obuh joj šlapice i, za ručicu, krenusmo niz ulicu, do obližnjeg parka i ljuljačke, Hanine omiljene zanimacije.

Usput mi je i trafika. Goga mi često posudi novine na sat-dva, tek toliko da pogledam kakav oglas ili da prekratim dan. A nekad mi baš sporo prolazi. Stalno u kući pa sve lijepo stigneš...

Opereš, skuhaš, očistiš, pospremiš, poigraš se s djetetom, pa i prošetaš malo niz ulicu - uz ulicu... i opet ostane onog prokletog vremena da ne znaš šta bi sa sobom...

I danas sam listala novine, a Hana je veselo cičala, trčkarala, brala mi buketiće cvijeća i trčeći mi ih u krilo donosila. *** Nisam očekivala ovoliku gužvu...

Muških je veoma malo, možda dvatri. A stotine djevojaka, ne zna se koja je ljepša. Sve su skockane. Ni ja ne izgledam loše. U oglasu je pisalo da na razgovor ponesemo CV i dvije fotografije, lica i cijelog tijela. Sve mi je tu. Lijepo sam se i obukla.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 57

Svekrva mi je nedavno u jednom second shopu kupila tamnoplavu suknju, k'o salivena mi je. Bež košulju sam posudila od Sanje prekoputa, kosu sam svezala u uredan rep i stavila malo karmina. Sviđam se sebi. Šteta što nemam češće priliku da se ovako malo uredim. Nekako se bolje osjećam, sretna sam bez nekog posebnog razloga.

Po deset djevojaka ulazi u sobu u ćošku. Čekam već satima. Osjetim u zraku neku strepnju. Svi oblijeću oko onih koje su već završile i izašle. Na licima im se vidi olakšanje što je i to prošlo. Baš k'o na ispitu.

Kažu, uzmu ti dokumente, malo na engleskom popričaju s tobom, a onda cijeloj grupi postave nekoliko hipotetičkih pitanja i pažljivo slušaju odgovore. Svi su vrlo ljubazni i odmjereni. Rezultate konkursa saopćit će za deset dana. *** Danas nisam nešto dobre volje. Sve me nervira. Sama sam, blejim u televizor. Opet neki kulinarski šou. Te zdravo je jesti ovo, a nije zdravo jesti ono, kuha se ovako, a ne ovako...

Gluposti. Ko o čemu, svijet o guzici.

Tandara televizor, smjenjuje se reklama za reklamom, slušam, al' ne čujem... Baš sam nešto prazna...

Zazvoni telefon. Jednom, dvaput.

Mrsko mi je ustati, ali...

- Halo?

58 Spektar, broj 3 27. juni 2014.

- Je li stan Bogučanin?

- Jeste. Izvolite.

- Molim Aidu Bogučanin.

- Ja sam, recite.

- Zovem iz "Qatar Aira" - prodrma me poput zemljotresa. Srce mi zadrhta i knedla mi se stvori u grlu.

- Recite.

- Obavještavam vas da ste primljeni za posao stjuardese u našoj kompaniji. Pripremite dokumente i ostalo potrebno, za dva dana polijećemo za Dohu. Sastat ćemo se u hotelu u 9 sati.

Da nije neki košmar? Ne, ne vjerujem. To ja haluciniram... Spustila sam slušalicu i vratila se na mjesto pred televizorom. Više nisam sigurna jesam li ovo sve sanjala. Čuj dobila posao? U Kataru?

- Hahahahahaha - grohotom sam se počela smijati, i suze su mi navrle od sreće, ali me onda uhvati panika...

- Šta ću sad, majko mila?

Kroz glavu mi je posljednjih šest godina prohujalo u sekundi... I vjenčanje, i trudnoća, i porod, i sreća kad sam prvi put naslonila svoje malo obraz na obraz...

Zadrhtala sam i sva iznemogla i ukočena, sleđena i od užasa i od sreće, sjela i zaplakala....

Na vrata banuše Faruk i majka s Hanom. Sreli su se pred kućom.

On sa posla, one iz šetnje.

- Aida, sine, šta je bilo? - uzviknu

majka kad me ugleda. Valjda sam već sva bila izobličena od plača, podbuhla i uznemirena.

- Mama, mama... - pritrčala mi je Hana, zbunjeno me gledajući.

Ja ne progovaram. Ne mogu.

- Aida! Aida! Šta ti je, govori! prodrma me Faruk, gledajući me zabrinuto u oči.

- Dobila sam posao - jedva sam procijedila. - U Kataru.

Nastade muk. Niko ništa ne progovara. Hana se pokunjila u ćošku. Vrti u ruci neki končić, kao da dijete zna, osjeti, valjda, da se nešto događa.

Otpuhnuh duboko. Još mi nije lakše.

- Zvali su maloprije... Za dva dana se polijeće u Dohu. .

Faruk se skoro srušio u fotelju prekoputa mene. Šuti. Gleda u mene pa u Hanu. Majka nam kuha kafu i poluglasno govori: - Ešhedu en la ilahe illallah we ešhedu enne Muhammeden....

Hana se svila uz mene i dugo sam je milovala po kosici i okruglim obraščićima, umotala sam je u njenu omiljenu dekicu i nježno privila uza se. Spokojno je spavala, a ja... mislila sam da će mi pluća eksplodirati. Sav nemir u meni sklupčao se u kamen povrh srca. U ušima mi bubnji od straha. A glas mi se oduzeo.

Gledam Faruka. Naklatio se rukama na koljena pa pali cigaretu na cigaretu, nervozno se njišući u fotelji naprijed - nazad. Ništa ne govorimo. A šta i da pričamo?

Kad sam mu govorila za ovo, znao je, kao i ja, šta bi to značilo, ali ko bi vjerovao da će to biti. Nego oboje onako, pomalo i očajni. Ni na kraj nam pameti da je zaista moguće.

Priželjkuješ u životu neke stvari, a kad se dese, ne znaš šta bi.

- Djeco.... Hajte vi lezite... Jutro je pametnije. Ujutro ćemo pričati reče nam majka i posla nas u sobu.

I Faruk i ja, nijemi, poslušasmo.

Smjestili smo Hanu u njen krevetac i

legli. Snažno me je zagrlio, prigrlio, stisnuo uza se. Ležali smo tako cijelu noć. Nit' sam ja oka sklopila niti on.

Tek nas je pred zoru san savladao, ali nakratko. Prve zrake ljetnog sunca snažno sijaju, a kovitlac uzbuđenja još mi je talasao utrobu.

Rani je sabah i već smo na nogama.

Hana još spava. Skuhala sam kafu i prinijela je za stol. Majka nas gleda, čini mi se da ni ona nije spavala.

- Slušajte, djeco - reče nekako brižno. - Znam da je ovo sve došlo k'o grom iz vedra neba. Vidim i da se patite... Nije ova zemlja više što je nekad bila... Ja sam, Faruk, s tvojim babom ipak lijepo poživjela.

Bilo je i teških trenutaka, ali nikada kao sad. A bilo je i lijepih, a takve vi, vas dvoje, još vidjeli niste. Ne znam ni hoćete li. Zato, ako hoćete mene poslušati, evo da vam kažem.

Netremice smo je gledali. Faruk je srkao vrelu kafu i trljao ruke jednu o drugu... Opet nije govorio. Nisam ni ja.

- Faruk, sine, neka proba. Izgubiti neće ništa. Ja sam ovdje. Za dijete se ne brinite, volim je kao i svoje i, dok je mene žive, njoj dlaka s glave faliti neće... Aida, to je prilika, jednom se javi. Neće ti biti lako, daleko od djeteta, daleko od muža, ali ja sam tu. Dijete ti briga ne treba biti.

Vrijeme će proći. Godina bi ti prošla i ovdje, a šta bi se promijenilo? E sad, što se vas dvoje tiče, to vi vidite.

Pogledali smo se skoro pa ispod oka... pomalo stidljivo k'o kad se dvoje mladih tek sretnu.

- Aida, znaš da bih crk'o bez tebe procijedi Faruk i suza mu nabubri na oku. Okrenuo je pogled kroz prozor, da ne vidim. Otpuhnu pa nastavi: - Ako možeš, ako ti nije prevelik teret... Ja te volim i tako će uvijek biti, bila ti pored mene ili tamo negdje. I Hana mi je sve na svijetu. Vjerujem ti i znam da nećeš... neću ni ja.

Bilo mi je teško slušati. Opet sam se gušila od nekakve gorčine. Nismo mi nikada bili od nekih velikih riječi...

Sve smo jedno drugom govorili pogledom. Koliko je njemu bilo teško da ovo sve kaže, i meni je bilo teško da ga slušam. Skoro pa da me boli.

- Faruk, Hana...

Briznula sam u plač. Opet nisam mogla izustiti nijedne. Samo me je zagrlio, a u tom je i Hana, još bunovna, dobauljala iz sobe.

- Mama, mama... Zašto plačeš? - i uvukla se između nas. Stisli smo se tako... Htjela sam da se ne razdvajamo, da ostanemo vječno u tom zagrljaju, ali...

Morala sam prikupiti svu dokumentaciju, spakovati jedan kofer, toliko nam je bilo dozvoljeno, a više stvari nisam ni imala, i pripremiti se za put, za svoj prvi let. U Katar.

U Dohu. Na kraj svijeta. *** Ne znam je li mi se ovo utroba prevrće od straha, treme ili od muke i gorčine koja me proždire. U glavi mi zvone samo Hanine riječi: "Mama, nemoj me ostaviti." Avion se odlijepio od zemlje, a ja sam se sva stopila s onom stolicom. Izmaglica od suza.

Ništa ne vidim. Samo sivilo i Hana: "Mama, nemoj me ostaviti."

Još osjećam stisak njenih ručica oko svoga vrata. To nije bila ljubav, prožeo me užas moga djeteta... Svakom porom svoje kože osjetila sam njen strah... Zarila mi je prstiće u meso...

Nekoga bi zaboljelo, ali ja sam htjela da me stisne još jače, da me razdere...

"Mama, nemoj me ostaviti."

Hana, Hana, Hančice... Ljubi te majka, voli te mama...Uvijek ću biti uz tebe. Hana... Hana, ludo moja mala, bleso, blento. Stisni me još jednom, ljubi me, prožd'ri me... O, Hana... Hoće li mama ovo izdržati?

Tek je pet minuta prošlo... O, Hana... Čitava je godina pred nama.

27. juni 2014. Spektar, broj 3 59

Spektar

www.magazinspektar.blogspot.com SVAKOG PETKA NOVI BROJ

NAJLUKSUZNIJI STAN U SARAJEVU

Renoviran i izuzetno moderan četverosoban stan, površine 145 kvadratnih metara, prvi sprat, u ulici Daniela Ozme l Stan prekoputa zgrade Predsjedništva BiH l Veoma prostran dnevni boravak sa trpezarijom l Tri sobe za spavanje l Veoma prostran ulazni hol l Kuhinja, dva kupatila, dvije terase i servis soba l Klimatizacija i kamin l Izuzetno kvalitetna bijela tehnika...

Kontakt: 061 150 346