Spektar broj 7 by magazin Spektar

INCIDENT: JAPANAC GOVORI ŠTO NAROD MISLI

Broj 7

Sedmični internet magazin l Izlazi petkom l Sarajevo, 25. 07. 2014.

KAKVA NAM POLITIKA TREBA

DAJTE NEŠTO I NAMA! RUSKI FIZIČAR: IZGRADIĆU TESLIN TORANJ

Škoda Chevrolet Renault Citroen Kia Toyota Mercedes

Sarajevo H. Kreševljakovića 18 Tel./fax: 033 481 088 Mobitel: 063 393 180 063 399 648 063 393 181

www.kapitals.ba

Dnevni najam već od 50 KM!

ŽIVOT POSLIJE SILOVANJA

TRAGANJE ZA ODGOVOROM

Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Silovane žene teško pričaju o svojoj sudbini. Neke od njih su se razvele, a neke se gnušaju od pomisli na brak Str. 20

KAKVA NAM POLITIKA TREBA

DAJTE NEŠTO I NAMA!

Kad bi naš današnji političar više svoje energije i sposobnosti ulagao u dobrobit zajednice, umjesto u svoj lični i klanovski interes, puno toga ovdje bi Str. 6 izgledalo drugačije, bolje

LEONID PLEHANOV TVRDI:

IZGRADI]U TESLIN TORANJ ZA BESPLATNU STRUJU

Braća Plehanov, fizičari sa Moskovskog instituta za fiziku i tehnologiju, ozbiljno rade na projektu Teslije kule Vordenklif, čijim posredstvom bi električna energiStr. 44 ja postala besplatna i dostupna svima

DIPLOMATSKI „INCIDENT“

AMBASADOR GOVORI ONO ŠTO GRA\ANI MISLE

Hoće li pismo japanskog ambasadora, u kojem kritikuje našu vlast, a za koje analitičari vjeruju da je, osim političarima, upućeno i građanima, potaknuti Str. 8 ove druge da počnu drugačije razmišljati

Nedjeljni internet magazin l Izlazi svakog petka l Izdavač: Poenta d.o.o. Sarajevo Glavni urednik: Vlastimir Mijović l Uređuje redakcijski kolegij l DTP: Bekir Tvrtković l Kontakt: magazinspektar@gmail.com l Prenošenje tekstova u drugim medijima, uz naznaku izvora, potpuno je slobodno

BRAVO! Dobra ideja bila je jedino što je imala Emina Heljić kada se, prilikom kupovine, dosjetila da bi bilo jako zgodno kada bi podatke o svim sniženjima imala na jednom mjestu. Nedostatak programerskog znanja ova djevojka nadomjestila je poduzetničkim duhom. "Ideja je bila da posao ne trebamo tražiti, već da ga sami trebamo praviti", kaže Emina, danas vlasnica mobilne aplikacije od koje živi. Aplikaciju je razvio developer iz Kine, koji je svoju uslugu naplatio 800 dolara. No, mogla je sve to i ovdje da uradi. Kako je izvijestio novinar Al Jazeere Balkans, i naši developeri su itekako dobro organizirani, na primjer kroz zajednicu NEST 71, iza koje stoji kompanija HUB 387. No, to nije sve. Ne samo da svojom inicijativom ovdje dolaze do posla, nego BH informatičari uzimaju i dio kolača sa međunarodnog tržišta. Firma Mistral, na primjer, uz razvoj mobilnih i web aplikacija, izrađuje kompleksne sustave informatičke podrške za neke od najvećih kompanija u SAD. Na tom tržištu oni se natječu s jeftinom konkurencijom iz azijskih zemalja. No, mi imamo jako dobro tehničko znanje, ali i kvalitetnije znanje engleskog jezika, pa smo tako izborili svoj dio kolača", objašnjava Mersed Čamdžić, direktor firme Mistral Tehnologies. Ovdje se ne radi ni o kakvim spektakularno poslovima i stvaranju bogatstva. No, desetine mladih, školovanih ljudi, imaju odličnu – evropsku zaradu. Što je još važnije, oni su primjer drugima: posao se može i osvojiti sopstvenom snagom i znanjem, bez ikakve pomoći pasivnih državnih službi koje su za to „zadužene“. 4 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

S izlaskom ovog broja „Spektra“ privodi se ovogodišnji ramazanski post. Stiže Bajram, veliki muslimanski praznik, praznik pobožnosti, vjere u Allaha dž.š. i njegovog poslanika Muhammeda a.s., praznik porodice, ljubavi, mira, tolerancije, saosjećanja, topline... Vjernici će znati kako da se ovom prilikom „nagrade“ za svoju privrženost Islamu, posebno oni koji su ispostili ramazanski mjesec. Čestitamo im i želimo svaku sreću: Bajram šerif mubarek olsun!

ŠAKALI I KOJOTI

Glavnom sarajevskom saobraćajnicom u srijedu su prošla vojna vozila sa oznakama EUFOR-a. Građani, pomalo uplašeni, posmatrali su vozila koja su ih uveliko podsjetila na rat i pitali se zbog čega vozila prolaze kroz Sarajevo i koja je njihova svrha. Iz press službe EUFOR-a rekli su da su to vozila Šakal i Kojot, kojim upravlja britanska vojska. "Vojnici nose zaštitne šljemove (kacige) i oklop kako bi se zadovoljili zdravstveni i sigurnosni zakoni, jer su vozila otvorena", dodala je glasnogovornica EUFOR-a i precizirala da se radi o

ukupno 24 vozila. Međutim, na zvaničnoj stranici Vlade Velike Britanije se navodi da u Bosnu i Hercegovinu uoči oktobarskih izbora stiže 100 vojnika kao i više oklopnih vozila, s ciljem očuvanja mira i stabilnosti u našoj zemlji. Naime, 95 članova jedinice Light Dragoons, zajedno sa rezervistima jedinice Queen’s Own Yeomanry, raspoređeno je nakon što je Ministarstvo odbrane Velike Britanije saopćilo da će pružiti dodatnu pomoć mirovnoj misiji EU-a u BiH. Kako je navedeno, britanske trupe trebaju pomoći u nadziranju i sprečavanju građanskih nemira te će u BiH ostati najmanje šest mjeseci. U danima koji dolaze ovaj vrlo indikativni događaj svakako će biti predmet pouzdanijih analiza i utvrđivanja stvarnih razloga pomenute britanske misije.

SA KINEZIMA DO STRUJE

Predstavnički dom Parlamenta FBiH dao je podršku izgradnji Bloka 7-450 MW u termoelektrani Tuzla i Bloka 1 u termoelektrani Banovići. Generalni direktor Elektroprivrede BiH Elvedin Grabovica prezentirao je dosadašnje aktivnosti na izboru projektnog partnera za zajedničko ulaganje u Projekt izgradnje Bloka 7-450 MW u TE Tuzla. Njegova izgradnja koštala bi oko 1,5 milijardi KM. Ponuda projektnog partnera, velikog kineskog Konzorcija CGGC-GEDI) teška je 785,6 miliona eura. Ponuđeni model finasiranja podrazumijeva 15 posto vlastitog učešća EPBiH i 85

posto kredita EXIM banke. Kineski konzorcij je izvođač radova po principu "ključ u ruke". Izgrađeni Blok 7 TE Tuzla bio bi u 100 postotnom vlašništvu JP Elektroprivreda BiH, koja bi imala i 100 postotno pravo na snagu i električnu energiju Bloka. Generalni direktor Rudnika mrkog uglja Banovići Munever Čergić precizirao je da je trenutno za izgradnju Bloka 1 TE Banovići, snage 300 MW, prijavljeno 11 ponuđača, od čega je osam iz Kine. Vrijednost investicije je oko milijardu KM, te da taj rudnik ima kapacitet za snabdijevanje dva takva bloka. Predstavnički dom dao je saglasnost na predloženi izbor konzorcija iz Kine za preferiranog ponuđača. Ovom odlukom sačuvat će se radna mjesta, najprije rudara rudnika Kreka, a bit će otvorena i nova. Tako su, nakon višegodišnjih prepirki i jalovih aranžmana, konačno otvorena vrata elektroenergetskim projektima u BiH. To je svakako vijest koju javnost pozdravlja.

OPORAVAK, PA – PAD!

Guverner Centralne banke BiH Kemal Kozarić kazao je da je prvi kvartal ove godine počeo pokazivati blagi oporavak u BiH, ali, nažalost, desile su se poplave, pa će i projekcije za 2014. biti korigovane. "Projekcija rasta bila je 2,6 posto, a sada je nova projekcija od 0,7 posto. Ekonomski rast u prošloj godini bio je 1,6 posto. Dakle, imamo pad privredne aktivnosti zbog nepogoda. Također, imali smo rast industrijske proizvodnje 6,4 posto početkom godine i vjerovatno

će doći i tu do pada. Zatim, imali smo stopu nezaposlenosti 27,5 posto, a znamo da su u poplavljenim područjima ugrožene desetine hiljada radnih mjesta", rekao je Kozarić. Kozarić, ističe da je za BiH, makroekonomski gledano, nezaposlenost najveći problem. "Stopa nezaposlenosti od 27,5 posto najveća je u regionu. Poseban problem je nezaposlenost mladih. 60 posto mladih ne radi, dakle, svaki treći ima posao. Ko god od oktobra bude na poziciji, moraće se energičnije baviti rješavanjem ovog problema", rekao je Kozarić.

BANKE PRED NOVOM KRIZOM!?

„Banco Espritio Santo – glasine o stečaju u Portugalu”, “Novi bankarski skandal u Bugarskoj”, dva su novinska naslova objavljena prošle sedmice. Gdje god u Evropi jedna banka zapadne u poteškoće, kriza nije daleko. U slučaju bugarske “Corp-Bank” je vlada saopštila da će radi spasa banke morati napraviti novo zaduženje i pozajmiti oko milijardu eura. Glasine da jedna banka ima poteškoće mogu tu instituciju dovesti u nezavidnu poziciju. Naime, mnoge štediše, bojeći se da će izgubiti ušteđevinu, žele odmah podići novac, što banka, u pravilu, nije u mogućnosti realizovati, tako da dolazi do insolventosti. Stručnjak za privredu sa Univerziteta u Kölnu, Thomas HartmannWendels, kaže da kod banaka uvijek postoji opasnost od „zaraze“. „Ako jedna banka ostane na cjedilu, povjerenje i u druge banke je često poljuljano. Ili, recimo, da su banke međusobno uzimale kredite i na taj način došle u teške pozicije. To su sistemski efekti koje, kao takve, u realnoj privredi ne poznajemo“, kaže Hartmann-Wendels. Još niz evropskih banaka roni u problemima. Stoga i pesimistička upozorenja eksperata nisu bez osnova: kompletan bankarski sistem mogao bi da se nanovo zaljulja!

FUJ!!! Nepoznati počinioci izlijepili su mostarske ormariće za struju naljepnicama sa simbolima nacističke Njemačke. Ovo je već drugi ovakav incident u gradu na Neretvi. U maju je na zidu koji ograđuje mjesto izgradnje jevrejske sinagoge ispisan grafit "Juden Raus". U ulici u kojoj su sredinom sedmice izljepljene naljepnice sa kukastim križevima nalaze se brojne institucije koje imaju videonadzor, što bi policiji trebalo da olakša da pronađu počinitelje. Riječ je, svakako, o ružnom događaju. Ako pronađu počinitelje, vjerovatno ćemo doznati da su mladi, možda nisu ni punoljetni. Suštinski, oni i ne shvataju šta rade i sa kako opasnim stvarima se igraju. Na ovaj način mi moralno žigošemo njihovu „akciju“. Zakon to možda pretvori u novčane ili kraće zatvorske kazne. Ali, šta je sa onima koji mlade na sve ovo inspirišu? Zar nije prirodno da se u ovako amoralnoj, idejno dezorijentiranoj sredini, u kojoj zlodusi kakvi su svojedobno sarađivali sa Hitlerom svakodnevno paradiraju Bosnom i Hercegovinom, kvari i naša omladina. Eto, baš u Mostaru nalazi se sjedište Hrvatske stranke prava (HSP), koja baštini tradicije ustaškog pokreta i koja se kiti slikama ozloglašenog Ante Pavelića. Pod znakom slova „U“ ovdje je zvjerski ubijeno više ljudi nego pod Hitlerovom „svastikom“. I... Pa, ništa, HSP-ovce niko ne dira. Njihov čovjek čak je postao i predsjednik Federacije BiH, Živko Budimir. Pomenute naljepnice koje su se ovih dana pojavile u Mostaru za to su obična dječija igrarija. Možda je od nje krenuo i Budimir! 25. juli 2014. Spektar, broj 7 5

KAKVA NAM POLITIKA TREBA

DAJTE NEŠTO I NAMA! Kad bi naš današnji političar više svoje energije i sposobnosti ulagao u dobrobit zajednice, umjesto u svoj lični i klanovski interes, puno toga ovdje bi izgledalo drugačije, bolje

a bih Vas, gospodine Vlastimire, zamolila da nam date opis, definiciju našeg BiH političara, kakav to on treba da bude, pa ćemo ga na listi prepoznati... Nakon čitanja mog članka iz prošlog broja “Spektra”, u kojem sam pisao o oktobarskim kandidatima za Predsjedništvo BiH, sa navedenom “molbom”, preko naše Facebook grupe, obratila mi se gospođa Vasvija Hrelja. Odmah me zagolicalo to pitanje, pa sam pozvao članove naše Facebook grupe da oni iskažu svoje mišljenje, kako oni vide profil političara kojeg bismo birali iz zatrke.

Biznis nad biznisima: Ideja je naišla na dobar odziv. Neki su

odmah imali kratku formulu, drugi su se dobro zadeverali u pokušaju da oduzmu i saberu sve što treba da krasi takvog, na neki način idealnog političara. Shvatio sam da sa gotovo svima dijelim mišljenja i

Politika je danas najunosnija vrsta biznisa u kojem, praveći klanove i halke, bratski sarađuju političari, stranke, poslovni ljudi, velike kompanije i korporacije… ocjene, ali da od širokog spektra navođenih odlika treba krenuti ka fokusu i, principom eliminacije, doći do nečega najvažnijeg. Odmah sam se, naravno, sjetio meni omiljene ocjene američkog

Piše: Vlastimir Mijović intelektualca Noama Chomskog, koji smatra da “politika danas služi za bogaćenje pojedinaca”. On posebno pominje bankare, industrijalce, finansijske moćnike. Pri tome, dakako, misli i na političke operativce. I oni u tu branšu ulaze da bi se obogatili. Ako su već imućni, motiv je još veći imetak. Ako je i on pregolem, onda je svrha zaštita tog imetka. Riječju, politika je danas najunosnija vrsta biznisa u kojem, praveći klanove i halke, bratski sarađuju političari, stranke, poslovni ljudi, velike kompanije i korporacije. Mnogi pametni i dobro upućeni ljudi smatraju da su, pri tome, političari – i predsjednici i ministri – samo lutke na koncu, manekeni, izvođači radova i slično. Politika se kroji iza kulisa, u nekom klanovskom jezgru koje, potom, diktira zadatke nosiocima političkih funkcija.

Tablica dijeljenja: U tome je puno istine. Koliko, ne znam baš da odvagnem. Ali se, ipak, generalno ne slažem da je političar, dakle osoba sa imenom i prezimenom, koja klan predstavlja u javnosti, tek puka marioneta. Mislim da je političar počesto istinski kreator, vizionar i strateg kružoka koji vlada. Barem bi bilo dobro ili poželjno da bude tako, ako je 6 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

državama već suđeno, a jeste, da njima ne dominira volja građana nego volja nekog uskog, elitnog društvanceta. Amerikanci su u više navrata imali takve predsjednike, iza kojih je – osim političkog dara – stajao i poveliki imetak. Takvi su i bili u najboljoj poziciji da vode politiku koja će ispuniti njihov osnovni cilj: da se održe na vlasti, da od svoje vladavine svestrano profitiraju, a da pri tome budu popularni u javnosti. Uvjeren da se dobre vlasti ni mi ni svijet nećemo nagledati, ključ najmanje loše politike i glavnu osobinu političara koji nam neće ići na živce ja tražim upravo u poštovanju ta tri principa. No, kod nas još nisam vidio nikoga ko uopšte pokušava da to trojstvo spoji. Sve se završava na dvije prve stavke, da se vlada i naplaćuje. Na uvažavanje u javnosti, a kamoli na popularnost, pažnja se nimalo ne obraća. Praktikuje se samo tablica množenja. A dobra politika traži upravo drugo: tablicu dijeljenja. Ako je politika biznis i ako u uspješnom biznisu moraju biti zadovoljni svi koji su dio njega, onda političari moraju voditi računa da svako u društvu dobije svoj dio. Klan i stranka treba da ubiru, hajde da se poigramo i brojkama, jednu šestinu zarade. Isto toliko ide i na konto političara. Četiri šestine tako ostaju građanima, narodu, državi, kako god da zovemo one u čije ime i kojim se vlada. Šta – niste zadovoljni!? Otkud njima pravo da za upravljanje državom ubiru jednu trećinu ukupne zarade, dok kompletnom građanstvu – neuporedivo brojnijem – ostaje tek dvostruko više, dvije trećine? To sigurno nije pravedno, ali mislim da je surovo realno. Pokušajte,

uostalom, samjeriti kako to danas ide u našoj državi. Harač koji vlast danas uzima daleko je nadmašio one davnašnje, sultanske. Političari i stranke bave se gotovo isključivo sobom, svojim interesima, svojom

Naši političari i vlast praktikuju samo tablicu množenja. A dobra politika traži upravo drugo: tablicu dijeljenja... rodbinom... Građani im nisu ni nakraj pameti. Uzeli bi im, da mogu, i posljednji zalogaj iz usta. Zar većina danas ne gleda tako na našu vlast? I zar nisu u pravu sa takvim utiskom?

Surovo izrabljivanje: Ključna, dakle, osobina, koja bi prodrmala našu politiku, pa i kompletnu zemlju, a koju ljudi u vlasti treba da imaju, to je smisao za – dijeljenje. Kad bi taj smisao imao naš današnji političar, čovjek u vlasti, kad bi znatno više svoje energije i sposobnosti, recimo dvije trećine,

ulagao u dobrobit zajednice, mislim da bi puno toga ovdje izgledalo drugačije, bolje. Tada bi im se, bar po meni, mirne duše mogla halaliti ona jedna trećina. Pa, šta mislite zašto su oni u tom nimalo jednostavnom, napornom, napregnutom i nervoznom, opasnom poslu? Zbog bogaćenja, naravno. Nije Chomski jedini koji tako misli. Vrijeme zanešenih i skromnih revolucionara, takozvanih prosvijećenih vladara i nesebičnih narodnih vođa davno je minulo, ako je takvih ljudi i takvih vremena ikad i bilo. Politika je odavno čisti biznis. A naš je problem što se taj biznis, za razliku od uređenijih država, vodi na krajnje izrabljivački način: gazdama kule, raji nule! I vodiće se tako sve dok gubitnici iz ove nepravedne raspodjele ne natjeraju “računovođe” da povećaju njihov udio. Jer, oni to, sami od sebe, nikad neće učiniti. Na to ih je moguće jedino prisiliti, kako god se oni zvali i u bilo kom da su stranačkom dresu. 25. juli 2014. Spektar, broj 7 7

DIPLOMATSKI INCIDENT ILI ČAS ISTINE

JAPANSKI AMBASADOR GOVORI ONO ŠTO GRAĐANI BIH MISLE

Hoće li pismo japanskog ambasadora u kojem kritikuje našu vlast, a za koje analitičari vjeruju da je, osim političarima, upućeno i građanima, potaknuti ove druge da počnu drugačije razmišljati

apanski ambasador u BiH Hideo Yamazaki uputio je pisanu izjavu bosanskohercegovačkim medijima u kojoj je poručio našim političarima da su bahati i da trebaju razmisliti na koji način troše javne prihode. Yamazaki je kazao kako će Vlada njegove zemlje donirati novac poplavljenim područjima bez posredovanja bh. vlasti, u koje nema povjerenja. Osvrnuo se i na to da bh. političari, umjesto da budžetski novac koriste za oporavak privrede, oni ga troše za lična osiguranja, skupocjene službene automobile i policijsku pratnju. 8 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

No, hoće li pismo, sa tako jasnom porukom, potaknuti stanovnike da počnu drugačije promišljati, znaće se na sljedećim izborima. Osim toga, kažu analitičari, političari neće ni trepnuti zbog opomena.

Uslovljena pomoć: Nije neuobičajeno da strane diplomate u Bosni i Umjesto da budžetski novac koriste za oporavak privrede, političari ga u BiH troše za lična osiguranja, skupocjene službene automobile i policijsku pratnju...

Hercegovini i van nje kritikuju političare, ali je poruka japanskog ambasadora u BiH prva te vrste. On je vrlo jasno kazao da njegova zemlja neće ubuduće olako finansijski pomagati Bosnu i Hercegovinu, ocjenjujući kako se pomoć nerijetko neracionalno koristi i rasipa. Sličnu izjavu Yamazaki je dao i u intervjuu za Liberty magazin, televizijsku emisiju, prije mjesec dana. Evo šta je rekao: „Japan definitivno ne može donirati sredstva japanskih poreskih obveznika dokle god u BiH korupcija preovladava.“ Japanski ambasador, u pismu koje je uputio u ponedjeljak, posebno se

osvrće na brojne sigurnosne mjere koje ovdašnji političari obilato koriste, misleći pri tome na to da svaki dužnosnik ima skupocjeno službeno vozilo i policijsku pratnju. Za njega je, kako ističe, takvo ponašanje neshvatljivo u siromašnoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina: „Ko su ti dužnosnici BiH kojima se dodjeljuje policijska pratnja i koliko se novčanih sredstava izdvaja iz budžeta za te namjene? Da li danas, gotovo 20 godina nakon rata, zaista postoje objektivni razlozi za provedbu ovakvih sigurnosnih mjera?“ Dodao je da tako obimnu i pompeznu pratnju u Japanu ima samo predsjednik tamošnje vlade.

Bahata vlast: Ovo su samo neka od pitanja koje je bh. političarima otvoreno postavio japanski ambasador. Nažalost, skupocjeni službeni automobili koje imaju na račun poreskih obveznika nisu jedino što ovdašnji političari obilato koriste. Mada još niko nije odgovarao za brojne privatizacijske pljačke i umiješanost u koruptivne radnje, brojni su primjeri koji svjedoče njihovu povezanost sa tim nedjelima. Zbog toga je, kako navodi profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu Enver Kazaz, od velike važnosti sve što je napisao japanski ambasador: „Ako se pažljivo analizira to pismo, onda se vidi da je, prije svega, u pitanju moralno potonuće ovdašnje političke oligarhije, koje pritom podanike tretiraju na način na koji su feudalci tretirali kmetove ili robovlasnici svoje robove.“ Politički analitičar Esad Bajtal kaže: „Ti koji se tako tim pratnjama bahato ponašaju doveli su ovu zemlju među 13 najjadnijih zemal-

Hideo Yamazaki: U Japanu pratnju ima samo premijer

ja svijeta. Doveli su BiH kao zemlju do najmanje kupovne moći u Evropi, a ima najskuplje političare ili među najskupljima u svijetu. I zato je Japanac reagovao. Ne kao diplomata nego kao moralno osupnut i moralno šokiran čovjek.“

Tiranin i podanik: Nisu samo analitičari ti koji govore o bahatosti ovdašnjih političara. O tome svjedoči i anketa provedena među građanima Sarajeva, u kojoj oni izražavaju potpunu podršku riječima japanskog ambasadora. On je rekao isto ono što misle, a ponekad i govore, i naši ljudi. Ako građani ovako misle, nameće se i pitanje ko je onda izabrao ovakvu vlast, jer japanski ambasador nije rekao ništa što

Ne volim BH politi~are Volim građane ove zemlje. Političare ne volim. Želim da Japan pomogne BiH koliko god može. Političare ne volim, jer u demokratiji oni služe građanima. Ovdje oni ne misle na građane, već samo kako da sačuvaju svoju vlast. To nije demokratija – kaže Yamazaki za Dnevni avaz.

prosječan stanovnik ove zemlje ne zna. Psiholog Ibrahim Prohić o tome kaže: „Zašto nam je važno kad neko sa strane kaže nešto što mi svi znamo? Nije rekao ništa što bh. javnost, ili ako hoćete - svjetska javnost, ne zna. Zašto je nama u BiH, građanima BiH, državljanima BiH, kojih se to najviše tiče, potrebno da nam to neko drugi kaže? Zašto mi ne reagiramo? Za mene je važnije odsustvo reakcije iznutra. I dolazimo na jednu pogubnu, opštepoznatu tvrdnju - da bez podanika nema tiranina.“ No hoće li pismo sa tako jasnom porukom, za koje analitičari vjeruju da je, osim političarima, upućeno i građanima, potaknuti ove druge da počnu drugačije razmišljati, znaće se za nešto više od dva mjeseca kada budu održani izbori. Ovi prvi, kaže profesor Enver Kazaz, neće ni trepnuti zbog pisma. Evo i zašto: „Ne vjerujem da ako kažete lopovu da je lopov da će on negirati svoj lopovluk ili ga potvrđivati. Lopovu u BiH najlakše je da ćuti o vlastitom lopovluku.“ 25. juli 2014. Spektar, broj 7 9

POLITIKA I LJUDI

IGRAČKA U TUĐOJ RUCI Priroda se postarala, za vrijeme poplava, da nas upozori, da nam pokaže da možemo i moramo zajedno. Kratko je trajalo, jer nismo ni svjesni koliko smo i sami, u međuvremenu, postali POLITIKA

egdje na nekom aerodromu u Sibiru, '94. godine, prvi put, poslije završetka studija, susrećem prijatelja s fakulteta. Prošlo je od tada petnaestak godina. Iskreno obradovani sjeli smo da popričamo, čekajući svaki svoj let. Nije radost dugo potrajala, jer njegov bijes zbog stradanja njegovog naroda u Bosni (tada, a i sada je to i moj narod) bio je sasvim razumljiv, a želja da sve što misli o onima koji to rade kaže i pokaže nekome koji samo sjedi preko puta njega i čiji je to jedini zločin, bila mi je nerazumljiva.

Uplatnice: Pita me, znam li gdje su neki naši zajednički prijatelji, pa nabraja redom brda oko Sarajeva i njihove vojne rasporede. Ne znam gdje su, jer nisam znao više od pola godine, dok sam bio u Sarajevu, ni gdje mi je vlastita porodica, a i saznao sam poslije da su ti ljudi bili hiljade kilometara od Sarajeva. Objava da su naši avioni spremni za polijetanje značila je i brzi kraj tog nimalo ugodnog razgovora. Posljednje pitanje, znam li gdje je, odnosilo se na našeg zajedničkog dobrog prijatelja koji je zaista bio tada, a i sada je, u Beogradu. Spomenuvši njegovu, a i Slobinu majku, neke vojvode, bivše i tadašnje, vadi neke papire iz 10 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

novčanika i pokazuje mi ih. Vidim bankovne uplatnice sa imenima i primaoca i pošiljaoca. „Evo pogledaj“, govori mi, „ne hrani ga Slobo“, pa opet spominje mame i vojvode, „nego mu ja pare šaljem da prehrani ženu i djecu“. Na drugom kraju Rusije sjedim s jednim Banjalučaninom, siroče s Kozare iz onog rata, preživio

Ljeto 92. godine u Sarajevu. Sjedim s petoricom braće izbjeglim iz jednog sela pored Sarajeva. Slušamo svi zajedno radio vijest koju POLITIKA više puta objavljuje da su sva petorica zaklani. Malo se i šalimo na račun toga... dječiji logor u Staroj Gradišci. On, naravno, ima drugo viđenje rata u Bosni i konkretne, vrlo slikovite, prijedloge za rješenje. Kad ga je već votka malo savladala i umirila, njegova žena mi pokazuje bankovne uplatnice na kojima vidim imena njega, kao pošiljaoca, i desetine meni znanih Banjalučana, kao primaoce, rastjeranih iz Banja Luke po čitavom svijetu. Za to vrijeme POLITIKA je razdijelila među sobom firme i predstavništva i mnogobrojna gradilišta naših firmi u Rusiji, moram priznati vrlo korektno i fer,

Piše: R adomir Lazić sa skladištima robe vrijednim na desetine miliona dolara. Siguran sam da nijedno ime s onih priznanica nije bilo napisano kao primalac.

Očeva nada: Ljeto 92. godine u Sarajevu. Sjedim s petoricom braće izbjeglim iz jednog sela pored Sarajeva. Slušamo svi zajedno radio vijest koju POLITIKA više puta objavljuje da su sva petorica zaklani. Malo se i šalimo na račun toga. Poslije, kad je jadan od njih poginuo, došla su sva četvorica da me mole da ja to kažem roditeljima. Oni nisu mogli. Nikad do tada, a ni poslije, nisam nijednoj majci saopštio da joj je sin poginuo. Sjedio sam dugo s tim ljudima. Majka je plakala, a ja i otac smo dugo ćutali i pušili. Neposredno pred rat ljekari su mi saopštili da moj otac ima rak i da mu, po njihovoj prognozi, ostaje još par mjeseci života. Negdje u jesen '92. da ne bude ni prerano ni prekasno, otišao sam prvi put u životu u crkvu da upalim svijeću. Nikakve veze više nismo imali od početka rata do tada. Po izlasku iz Sarajeva planirao sam obići njegov grob i nastaviti dalje, sa ogromnim strahom hoću li, poslije svega, preživjeti susret s porodicom koju nisam vidio dvije godine. Zatekao sam ga živog. U životu ga je držala nada da nisam jedan od onih iz vijesti, koje je POLI-

TIKA više puta objavila, kojima su hranili lavove u nečemu što smo mi zvali Pionirska dolina, jer nije baš nimalo ličilo na zoo park. Umro je odmah poslije mog odlaska. Puno zla su zvijeri nanijele ljudima. Sve laži izgovorene, sve strahote i užasi koji su izmišljeni, kao da i ono što je stvarno urađeno nije bilo dovoljno, postali su na kraju istina. U Srebrenici.

Ni bolji ni gori: Bezbroj priča sam čuo od ljudi kojima su komšije, vrlo često rizikujući vlastiti život, pomogle da spasu bar živu glavu iz onih mjesta koje je POLITIKA prisvojila kao svoja. I umjesto da se s tim pričama liječe rane, da konačno zacijele i da se više nikad ne otvore, te priče nisu nigdje objavljene. Te priče su sakrivane, jer za POLITIKU je trebalo da su „njihovi“ svi isti, da su klali, silovali i palili. Onda, kad su neke takve priče i objavljene, činilo se da to neko radi iz neke pakosti, da tim ljudima naudi, jer POLITIKA se nije vodila da bi „naši“ spašavali „njihove“.

Za ljude je čin mladog momka iz Trebinja herojstvo, a za jednu POLITIKU tek dokaz da se i među „njihovim“ nađe pokoji čovjek. Za onu drugu POLITIKU je to dokaz da su svi „naši“ takvi osim nekoliko neodgovrnih pojedinaca.

Onu našu dobrotu, ipak tipičnu samo Bosancu i Hercegovcu, polako ubijaju u nama. Ponovo se sije mržnja, ponovo se prijeti, ponovo se dijeli. Slabo se čuju glasovi razuma, malo je onih koji smisleno i organizovano pokušavaju ovo spriječiti... Dobri ljudi iz Ljubuškog, Prijedora, Trebinja, Sarajeva i mnogih drugih mjesta te njihovi najbliži, znaju najbolje, na žalost, šta znači biti dobar. „Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Da se

slučajno ne zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti“. Nešto od onoga što se zove POLITIKA trebalo je biti dovoljno Meši Selimoviću da dođe, iz vlastitog iskustva, do sasvim jednostavnog, citiranog zaključka. Takvi smo, kakvi smo. Dobri i malo ludi. Ni bolji ni gori nego bilo koji drugi narod, ali nam se prečesto dešavalo da smo svu našu dobrotu, nježnost i veselost morali pred surovošću i tvrdoćom onih drugih i, siguran sam, malobrojnijih, sakrivati zbog loše POLITIKE. Onu našu dobrotu, ipak tipičnu samo Bosancu i Hercegovcu, polako ubijaju u nama. Ponovo se sije mržnja, ponovo se prijeti, ponovo se dijeli. Slabo se čuju glasovi razuma, malo je onih koji smisleno i organizovano pokušavaju ovo spriječiti. Priroda se postarala, za vrijeme poplava, da nas upozori, da nam pokaže da možemo i moramo zajedno. Kratko je trajalo, jer nismo ni svjesni koliko smo i sami, u međuvremenu, postali POLITIKA. 25. juli 2014. Spektar, broj 7 11

PALESTINSKO I NAŠE “PITANJE”

GADNO JE KAD SI TAČKA, PA JOŠ - NEURALGIČNA! Palestinski problem trostruko je stariji: BiH je na klackalici samo 22 godine, oni tačno 66. A to će još da potraje, jer je i njima i nama davno na čelo zalijepljena etiketa tzv. neuralgične tačke

a tim sam se problemom, palestinskim, rodila i odrasla. I okončaću, vjerovatno, svoje ovozemaljsko tumaranje, a da se tamo ništa neće dovršiti i tamošnje narode uvesti u mirnu luku. Niko nije dovoljno jak da nadjača, niko slab da se preda, niko mudar da pronađe način na koji će donijeti smiraj tom užarenom parčetu planete. Ovih dana svjedočimo novom rasplamsavanju jednog decenijama starog političkog sukoba. Sila puca iz svih oružja, gine mlado i odraslo, gore zgrade... Dramatične slike preplavljuju televizijske ekrane, kompjuterske monitore, novinske stranice. Jedni napadaju, drugi se brane, a svijet to, manje-više, mirno posmatra. Negodovanja i protestni skupovi su, doduše, svakodnevni u dobrom dijelu svijeta, ali niko, vjerovatno, ne gaji iluziju da javnost stvarno može utjecati na ono što politika (zlo)radi.

Tapkanje u mjestu: I kod nas, koji smo nekako oguglali na tuđe probleme, stiješnjeni vlastitim, Gaza je tema dana. Priča se o tome, po internetu se siju osude agresora, hrabre se žrtve, organizuju se (doduše malobrojni) protestni 12 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

skupovi. Ali džaba: niko nas ne zarezuje, ni nas ni one koji su (kao u Londonu) bili brojniji nego gledaoci na finalnoj utakmici svjetskog prvenstva u fudbalu. Ispada da su današnji Bosanci i Hercegovci nekako pametniji od stare generacije, pa se sklanjaju od ćorava posla. Mi smo ovdje, nekad, prije rata, maltene svakodnevno brinuli palestinsku brigu. Demonstracije protiv Izraela i

Izrael hoće tuđe, jer je umislio da je njegovo; Palestinci brane svoje, jer ne pristaju da se, ni pod kakvom silom, toga odreknu. A cijena sukoba samo se podiže. Broj žrtava neprestano se umnožava, počev od 1948. godine... njegovih pomagača bile su jako česte i mnogoljudne. Nosili smo i nekakve trake, danima pripremali transparente. Poslije Tita, Jaser Arafat je tada među nama valjda bio najpopularnija politička ličnost. I ništa se nikad nije promijenilo. Malo lijevo, malo desno, uz nebrojene pregovore i tobožnje dogovore, koji su trebali da smire palestinsku zemlju, sve je suštinski ostalo na istom mjestu. Izrael hoće tuđe, jer

Piše: Amra Zimić je umislio da je njegovo; Palestinci brane svoje, jer ne pristaju da se, ni pod kakvom silom, toga odreknu. A cijena sukoba samo se podiže. Broj žrtava neprestano se umnožava, počev od 1948. godine. Hej, tamo se mirno ne spava, ni u Gazi ni u Tel Avivu, već 66 godina!

Već viđeno: Teško da griješe oni koji ocjenjuju da je ovo najveći svjetski geo-politički problem. Još više su u pravu oni koji ne vjeruju u njegovo skoro rješavanje. Jer, svijetu zasnovanom na sili ne trebaju rješenja, trebaju im poligoni za stalnu tuču, zavadu, za otimačinu, za pokazivanje snage, za treniranje strogoće, za mahanje mrkvom i štapom. Nije naivan jordanski kralj Abdulah kad, naizgled naivno, kaže da “Sjedinjene Američke Države moraju odigrati istorijsku ulogu, a da je rezultat potreban ne u jednoj ili pet godina, nego već ove godine”. A šta je drugo mogao da kaže, kad dobro zna ko i kako upravlja svijetom? I šta da doda danas, jer je citirane riječi izrekao još 2007. godine tokom posjete Vašingtonu! A ništa se, znamo, u međuvremenu dobroga nije desilo, a kamoli već u toj godini.

Gaza: Nova krvava epizoda stare političke sapunice

I opet se neće desiti. U ovoj dugoigrajućoj političkoj sapunici i epizoda koju sada gledamo, kako predviđa njemački list Tagesspiegel, okončaće se bez raspleta. “Za nekoliko dana, a možda i sedmica, objema stranama će biti dosta rata. Svaka će se busati u prsa kako je uradila ono što je morala i što je bilo neophodno. Onda će se uspostaviti primirje, bez da Zapad u to bude uključen. Ali sve će ostati po starom - uključujući mržnju i nepovjerenje - tako da će nakon izvjesnog vremena doći do nove runde vojnog odmjeravanja snaga. Svakako sa slikama ubijenih ljudi i strahovitih patnji. A sve je to već viđeno", ocjenjuje Tagesspiegel.

Duga bolest: Na pomenutom komadu Bliskog istoka dešava se nešto što, u principu, imamo i kod svoje kuće. Jeste da je njihov problem trostruko stariji: BiH je na klackalici samo 22 godine, oni tačno 66. I nikad ih nećemo sustići, jer ni oni ni mi nećemo skoro

doživjeti da nas obasja sunce nekog svezadovoljavajućeg rješenja. Niti se na tome radi iznutra, niti se tome, suštinski, pomaže izvana. Stručno se ovo u blaziranoj politici naziva - neuralgičnim tačkama.

Jordanski kralj vjeruje da Amerikanci sve mogu da srede za tren. I mi isto mislimo za svoj slučaj, da nas velike sile mogu pripitomiti dok si rek’o keks. Ako i mogu, onda ipak ostaje pitanje: da li to žele? Kao da ljekar ukratko dijagnosticira neku bolest od koje se ne umire, ali koja nikako da izađe iz organizma. Stalno je tu, unutra, i sam je nikako ne možeš istisnuti iz sebe. Jer si TAČKA. U tebi je nastala, potom su je drugi uvećali. Sam je teško iz sebe možeš istisnuti, a pitanje je mogu li je i žele li je iz tebe pincetom izvući oni koji oko te tačke kruže, lešinare, potpiruju i s

njom se, na neki način, poigravaju. Vratiću se jordanskom kralju. On vjeruje da Amerikanci sve mogu da srede za tren. I mi isto mislimo za svoj slučaj, da nas velike sile mogu pripitomiti dok si rek’o keks. Ako i mogu, onda ipak ostaje pitanje: da li to žele? A i ako žele, mogu li to bez naše pomoći i dobre volje? I ima li uopšte te volje, i u Palestini i u BiH? Da je samo do Izraelaca i Palestinaca, mislim da bi se oni davno dogovorili. Skupu cijenu plaćaju, navrh glave im je prolivanja krvi, uzbuna i ratnih stanja. Vjerujem da bi i mi, da nas sa strane ne podbadaju i filuju virusima, također u blisko vrijeme mogli iznaći način za izlječenje svoje “neuralgičnosti”. No, kao što čovjek osobno nije gospodar svoje sudbine, država je to još manje. Ne svaka, nego ona, obično nevelika, kojoj je prikačena etiketa tzv. neuralgične tačke. A ta je etiketa odavno zalijepljena i na našem i na palestinskom čelu. 25. juli 2014. Spektar, broj 7 13

I DIJASPORA U FINANSIJSKOJ KRIZI

RJEĐE SE DOLAZI, PA SE MANJE I TROŠI

U odnosu na ranije godine, primjetan je pad potrošnje naših ljudi koji ljeti iz dijaspore dolaze u domovinu. Stručnjaci upozoravaju da će se to još smanjivati, što zbog krize u svijetu, što zbog visokih cijena u BiH

a 2013. godinu ukupni tekući transferi iz inostranstva su iznosili 3,5 milijardi maraka, što je za 58,5 miliona KM manje u odnosu na 2012. godinu, podaci su Centralne banke BiH. U toj strukturi su personalni transferi, među kojima su i novčane doznake zaposlenih u inostranstvu te tekući transferi poput penzija. Pad personalnih i tekućih transfera i statistički podaci nisu jedini po kojima se može vidjeti kakvo je stanje kada je riječ o novcu koji pristiže u BiH. Vrijeme godišnjih odmora najbolji je pokazatelj za to, obzirom da je veliki broj gastarbajtera i ljudi koji su tokom rata izbjegli van BiH, koji tradicionalno troše dosta novca kada dođu na godišnji odmor u BiH. Međutim, i 14 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

to se promijenilo. Butici, kafići, restorani, frizerski saloni... koji su godinama bili omiljeno odredište

Neke sitnice smo kupovali u Banjaluci, ali mogu vam reći da je dosta stvari skuplje nego u Austriji. Tako da i ono što smo mislili da kupimo ovdje, vjerovatno ćemo potražiti na nekom drugom mjestu... našim građanima, koji na kratko dođu kući, sada se sve manje koriste.

Manji interes: Među njima su i turističke agencije u kojima su nekada znali da će upravo gastarbajteri i dijapora „pokupiti“

aranžmane za jadransku obalu. Međutim, posljednjih godina sve je manje interesa. „Svake godine bilježimo sve manje interesa naših ljudi koji žive i rade u inostranstvu i dođu na godišnji odmor, kući u Banjaluku. Uvijek su nalazili prostora da od tog vremena uzmu sedam ili deset dana i odu do jadranske obale. Sada je to dosta rijeđe, a i vidljivo je da, generalno, dijaspora manje troši novca u ovim ljetnim mjesecima nego što je to bilo ranijih godina“, kaže Sanja Vidović, vlasnica turističke agencije „Sky2Travel“ iz Banjaluke. Razlog za ovakvo stanje mnogi vide u padu životnog standarda, ali i u cijenama koje su dosta više u odnosu na ranije godine u BiH. „Živimo u Beču, na godišnjem smo

Mesud Mulaomerović, penzioner koji živi u Švedskoj

odmoru pa smo došli malo kući u Prijedor. Neke sitnice smo kupovali u Banjaluci, ali mogu vam reći da je dosta stvari skuplje nego u Austriji. Tako da i ono što smo mislili da kupimo ovdje, vjerovatno ćemo potražiti na nekom drugom mjestu“, priča je jedne četveročlane porodice. Mesud Mulaomerović, porijeklom iz Banjaluke, već godinama živi u Švedskoj. Svake godine dolazi po nekoliko puta, pošto je u penziji. Slaže se da je posljednjih godina sve manje interesa dijaspore, a time i trošenja u svom zavičaju: „Ti ljudi koji su ranije dolazili bili su zainteresovani za domovinu, međutim njihova djeca manje su zainteresovana da dođu ovdje ili da odu dalje na ljetovanje. Ovi stariji su posustali pa je i njihovo prisustvo kraće. Zbog toga se čini da oni manje troše. Ne troše manje, nego ih je manje u odnosu na ranije godine pa je samim tim i manje novca“.

u BiH: „Ti ljudi koji su tamo stare, novo stanovništvo koje odlazi nije u povoljnom položaju kao što su to bili gastarbajteri osamdesetih godina, tako da je logično očekivati i da se manje troši novca, ali i generalno manji priliv u godinama koje dolaze. Ono što se sada šalje iz inostranstva to su minimalni iznosi upućeno članovima porodica koji žive u BiH“. Najbolji pokazatelji međutim su frizerski saloni, gdje je dijaspora već godinama stalna mušterija. Razlog je jednostavan, cijene usluga su i po nekoliko puta više u inos-

Lošiji položaj: Ekonomista Aleksa Milojević kaže da je kriza i među dijasporom pa je logično da je manje ljudi spremno da troši više

transtvu nego u BiH. Bar za sada. Zbog toga Igor Ikalović iz frizerskog salona u Banjaluci kaže da za sada nema drastičnih promjena:

Kafići, restorani, ali i tržni centri u ovim ljetnim mjesecim prepuni su bh. dijaspore iako se svi, generalno, žale da je potrošnja osjetno opala u odnosu na prethodne godine...

„Mi imamo redovne klijente iz dijaspore. Iako ih ove godine ima manje u odnosu na ranije godine taj broj nije toliko veliki da bi se moglo govoriti o nekom drastičnom padu interesovanja. Mislim da će se i narednih godina taj trend korištenja naših usluga od strane ljudi iz dijaspore nastaviti s obzirom na povoljnosti koje ovdje dobijaju“.

Osjetni pad: Kafići, restorani, ali i tržni centri u ovim ljetnim mjesecim prepuni su bh. dijaspore iako se svi, generalno, žale da je potrošnja osjetno opala u odnosu na prethodne godine. I dalje dijaspora najviše posjećuje stomatologe i frizere, obzirom da su te usluge u zemljama iz kojih dolaze višestruko skuplje. Bez obzira na krizu, svi su svjesni da značajan novac stiže od dijaspore svake godine i da predstavlja jednu od glavnih socijalnih i ekonomskih stavki u podršci BiH. Pad tog priliva odraziće se, upozoravaju stručnjaci, na sve sfere ekonomskog života u BiH. Dragan Maksimović/DW 25. juli 2014. Spektar, broj 7 15

TU\I NOVCI NE DONOSE SREĆU

TO JE BOG MENE KUŠA! Čovjek u Grudama našao kesu sa 150.000 eura i vratio je vlasniku. Jedni aplaudiraju, drugi misle da je budala, a on sve objašnjava ponudom onoga sa nebesa, koji je želio da ga stavi na moralnu kušnju

aj dan, prošli četvrtak, bio mi je od ranog jutra nikakav. Ima sam osobnih problema, na poslu me nekako nije išlo, džep prazan… Pa, nakon završenog posla uzmem auto od prijatelja i dođem do bankomata u Grudama. Kad me bankomat odbio, pokušavam iz auta na parkingu nazvati neke prijatelje da mi posude koju marku. I čitavo vrime, barem 15 minuta, oči su mi na jednoj papirnoj kesici na parkingu. Kad sam završio razgovore, dođem do te kese, vidim, nije zgužvana, pa je šutnem nogom. Kad iz nje proviri smotuljak novčanica. Kad sam podigao kesu, vidim da je puna sličnih smotuljaka. Gledam prolaznike, a mene nitko ne gleda. I

što ću, dođem kući. Kada tamo, sve euri, pa počnem brojati i utvrdim da se tu nalazi 150 tisuća eura. Bili su tu još neki računi, pa i papir s brojem mobitela.

Tajna lokacija: I što ću? Odem do matere i pokažem joj te novce. Ona se prepala. Ona u šoku. Ko mater, nje stra da nisam ukra. Kad sam joj sve objasnio, ona veli: Odma zovi taj broj, nađi čovika čiji su novci i pridaj mu sve do zadnjeg eura. I tako i bi. Kad sam nazva čovika i pita ga je li išta izgubio, on je samo upita jesam li ja naša njegovu gutu. Kad sam kaza da sam naša, on je samo reka: “Je li moguće, Kr’ ti Issove!” Pa se dogovorili da ja dođem i donesem

Piše: Petar Miloš mu novac... To mi je na tajnoj lokaciji ispričao mladić iz Gruda koji je pronašao na parkingu izgubljene novce i vratio ih vlasniku. On ne želi da mu se spominje ime, pa ćemo ga zvati Ivan, ali je, po preporuci Sanje, novinarke Radio Gruda, pristao da mi za “Slobodnu Dalmaciju” sve ispriča. Moram kazati da je i meni osobno pomogao u nevolji. Putujući do Gruda na sastanak s Ivanom, doživio sam prometnu nezgodu. Pa me usred policijskog uvida on zove, a ja mu kažem da sam imao “unfal” kod Rupina. Pošto se ne znamo, prvo je pomislio da ga “ložim”, ali je nakon moje uvjerljive priče kazao kako ima rodijaka koji ima vučnu službu i da će ga dovesti. Malo potom stiže vučna, odveze moje auto do majstora, a Ivan i ja sjeli u jedan kafić gdje sam zabilježio ovu priču.

Baš sam sritan: Kad sam donio kesu s novcima prid vlasnikovu kuću, on i njegova žena nisu mogli doć sebi. Grle, ljube, časte… Ja im da novce, a on odmetnu prida me dobru gutu, može bit i dvajest tisuća. Onda ja kažem da sačekamo, nek se svi smirimo, pa ćemo vidit. Još mi čovik ponudio posa. A ja nemam stalni posa. Pa odem kući, ali ne mogu zaspat. Lako je pričat što bi čovik učinio u 16 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Tajnoviti gubitnik, anoniman i poštenjačina

mojoj situaciji. Ali sam ja bio u takvoj situaciji. Pa se podsjetim kako sam gleda tu kesu s novcima, sjetim se svoje oskudice i onda zaključim: Bog je mene kuša. On je meni servira tu kesu s novcima i kaza: Evo ti novci i budi sritan! Ali me stavio u situaciju da ja s tuđim novcima ne mogu bit sritan. Pa ti ja u tri sata noći krenem u Međugorje. Pomolim se, smirim se i vratim kući. Nisam ja baš veliki misar, ali sam vjernik, onako ka i većina iz moje generacije. I sada sam baš sritan. Ovom čoviku sam reka da bi umisto novca volio imat auto, pa će mi kupit. Ali mi je najvažniji posa. I kako bi ja trošio tuđi novac, kaži ti meni. Znam da nije moj, a ja ga uživam. Nema tu uživanja. Ja uživam što sam novac vratio vlasniku.

Pasja čorba: U Grudama nagađaju tko bi mogao biti taj pošteni nalaznik. Ivan kaže da su neki i na njega posumnjali. A on ne želi u javnost dok se ne dogovori s vlasnikom novca. No Gruđani, pa i čitava Hercegovina, ponosni su na Ivana.

– Ti znaš koliko se pasje čorbe prolilo na Hercegovce, posebice u hrvatskim medijima – kaže Jerko Boban kojega smo zatekli u društvu Slave Ćutuka i Branimira Biške. – Kao da smo mi genetski lopovi. A ja ti jamčim da nema poštenijeg

“Kad sam donio kesu s novcima prid vlasnikovu kuću, on i njegova žena nisu mogli doć sebi. Grle, ljube, časte… Ja im da novce, a on odmetnu prida me dobru gutu, može bit i dvajest tisuća. Onda ja kažem da sačekamo, nek se svi smirimo, pa ćemo vidit. Još mi čovik ponudio posa...” naroda od Hercegovaca, ne zato što smo genetski pošteni, nego nas tako učili roditelji, didovi, babe… – Nije to prvi slučaj, zapravo je kod nas normalno da se nađeno vrati. Eno, znam da je Tomo Bušić kao dijete našao 12 tisuća maraka raznih deviza u Sovićim, pa kaza ćaći, a ćaća to vratio čoviku iz

Omiša. – Je li prije dvi-tri godine onaj momak iz Bukovice našao isto tako velike novce na skijalištu u Kupresu, pa odmah to predao na recepciju i našli vlasnika, jednog Splićanina. Ali Hercegovci nisu toliko uviđavni kada je u pitanju država. Pošto nikada nismo imali svoju državu, to nikada i nije bio moralni grijeh prevariti državu. Ali kako ćeš je prevariti kad je ona jača. Tako nam je i danas u BiH, dok lopovi legalno kradu... Naravno, ima i drugačijih reakcija na Ivanov moralni i ljudski čin. Lopovi su naprosto konsternirani, pa njegov potez nazivaju ludošću. – Koja korist budali dati sreću kada ne zna njome upraviti – komentira na portalu jedan pajdo Ivanov potez. – Neki glavu riskiraju da se domognu tolike love, a taj lola pravzdrav vraća novac za koji ga niko ne može optužit i kaznit. Joj, kako ja ne mogu naić na takvu kesu!? Ivan mi je na kraju obećao prvom otkriti svoj identitet kada za to dođe vrijeme. Dotle, svaka čast, rodijače! 25. juli 2014. Spektar, broj 7 17

PETROLEJKA IDE U PENZIJU

ANĐA DOBILA STRUJU!

Neka mi petrolejke, more nestat struje. Ja sam daleko, nemam čim nazvat električare kad budne kvar, kaže 70-godišnja žena u čijoj je kući napokon zažarila sijalica

nđa Marin iz Bučića kod Novog Travnika tek je ove sedmice dobila struju u svoju kuću. Ništa ne bi bilo neobično da Anđa nema 70 godina i da nikada nije upalila televizor, uključila strujni šporet ili perilicu za rublje. Ona živi sama u šumi Liska i još uvijek rublje pere drvenom prakljačom iz srednjega vijeka. Dolaskom struje u Anđinu kuću, ona ima skromne želje: „Šta mi je najpotrebnije? Volila bi televizor i strujni šporet da mogu skuvat kavu, ugrijat ili skuvat čorbu. Pa, bome, na zimu bih ložila. Imam drva, štedila bih struju. Sa minimalnom penzijom od 240 KM, ja to ne mogu plaćati. Sad će mi sedamdeseta godina života, a ja nisam televizor upalila. Žalosno je to.“ Neki su već obećali pomoć Anđi, ali

18 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

još uvijek nije dobila nijedan aparat na struju: „Rekla neka raja, imaju kao crnobijele televizore: ’Donijet ćemo ti, Anđe.’ Ma valja meni i onaj crnobijeli da nešto vidim kad ne merem spavat zimi. Jedna žena mi došla, nudi me za strujni šporet:’Nije nov, ali, vala Anđe, al kola sva rade, nosi

Sad će mi sedamdeseta godina života, a ja nisam televizor upalila. Žalosno je to... ga!’ Pa rekoh: ’Vidit ću - nisu bili još priključili - fala ti, Ane, vidiću.’ Kaže: ’Ja odoh ćeri u Njemačku, uzmi, meni dala ćer nov.’“ Koliko je Anđa daleko od civilizacije govori i priča koju nam je ispričala kada smo je posjetili prošle godine. Kako živi u šumi

Liska, kada joj je majka umrla, svijet se okupio na ispraćaj za ukop. Medvjedi su se iznenada pojavili iz šume i svi su se mještani razbježali. Trebalo je dva sata vremena da se lovci okupe i otjeraju medvjede od Anđine kuće. Anđa je vrlo vrijedna žena. Obrađuje zemlju, drži kokoške, kravu, mačku, psa: „Ja sam uskopala dva dunuma ručno. Nije mogla doći ni freza. Razbolio mi se jedan moj komšija, musliman - ručna freza, meni druga ne može ovdje radit. Da mi preoru - vratit će mi gore đubre s konjima. Ja sam sedam dana kopala i iznijela sam sedam sepeta trave, pošto sam je ugnojila na jesen i uzorala. I onda sam ručno sve posadila i okopala. Sve mi je dobro. Imam tikava i krastavica. Pa jesu godine, ali ne boli me ništa. Ja to s apetitom. Ja volim zemlju, zemlja me othranila. Znam da mi je hrana sa zemlje i da je život - što posijem to ću i pojesti.“ Iako je stigla struja u Anđin dom, petrolejku koja joj je decenijama rastjerivala mrak nije posve poslala u mirovinu: „Jest da je više ne palim, ali neka mi je, more nestat struje. Ja sam daleko, nemam čim nazvat električare kad budne kvar. Uzet ću još koji litar gaza. U šumi živim ipak to moram mislit. Ja s njom umirem. S njom sam se othranila i s njom umirem.” Pitamo, hoće li joj ova struja produžiti život? Anđa: Ne znam, ne znam. Čuće se ako budem dogodine živa. Srećko Stipović/RFE

NOVE CIN-OVE NAGRADE

ovinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) Aladin Abdagić i Mubarek Asani dobitnici su ovogodišnjih nagrada za istraživačko novinarstvo, koje je dodijelila Antikorupcijska mreža u BiH ACCOUNT. Abdagić je nagradu dobio za najbolji pisani izvještaj o korupciji, i to za priču „Vrijedne nekretnine Farisa Gavrankapetanovića“. Novinar CINa je dokazao da bivši direktor Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, Faris Gavrankapetanović nije svojim legalnim prihodima mogao pokriti kupovinu vrijednih nekretnina. Abdagić je otkrio da su Gavrankapetanović i njegova obitelj za deset godina stekli imovinu vrijednu dva miliona maraka. Nagrada za najbolji videoprilog o korupciji dodijeljena je za dokumentarac „Policajci i(ili) kriminalci“, koji

Abdagić i Asani: Otkrivanje korupcije

su uradili Abdagić i Asani zajedno. Priča govori o bivšem komesaru Policije Unsko-sanskog kantona (USK) Rami Brkiću, koji je osuđen na 11 godina zatvora. Trenutno na Sudu BiH traje žalbeni postupak u njegovom slučaju. Ovo je druga godina kako ACCOUNT dodjeljuje nagrade. CIN-ov novinar Aladin Abdagić je i prošle godine dobio nagradu za priču

„Milionska imovina bivšeg šefa UIO BiH“, u kojoj je otkrio kako je Kemal Čaušević tokom sedam godina rada kupio devet stanova i poslovnih prostora te 20 dunuma zemljišta. Njegovi tadašnji prihodi nisu bili dovoljni za ove investicije. Čaušević je nedavno uhapšen zbog sumnje u zloupotrebu položaja i trenutno u pritvoru čeka podizanje optužnice.

NAJLUKSUZNIJI STAN U SARAJEVU

Renoviran i izuzetno moderan četverosoban stan, površine 145 kvadratnih metara, prvi sprat, u ulici Daniela Ozme l Stan prekoputa zgrade Predsjedništva BiH l Veoma prostran dnevni boravak sa trpezarijom l Tri sobe za spavanje l Veoma prostran ulazni hol l Kuhinja, dva kupatila, dvije terase i servis soba l Klimatizacija i kamin l Izuzetno kvalitetna bijela tehnika... Kontakt: 061 150 346

25. juli 2014. Spektar, broj 7 19

RATNI REPOVI: ŽIVOT POSLIJE SILOVANJA

TRAGANJE ZA ODGOVOROM Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Silovane žene teško pričaju o svojoj sudbini. Neke od njih su se razvele, a neke se gnušaju od pomisli na brak

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo /CIN/ Sarajevo

lena Muhića majka nije htjela podojiti kada ga je rodila prije dvadeset i jednu godinu u opkoljenom Goraždu. Nije se željela vezati za dijete rođeno nakon silovanja, ostavila ga je na brigu bolničkom osoblju i otišla u inostranstvo. Alen oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije upoznao, ne želi ni vidjeti. Danas živi u Goraždu, u porodici koja ga je kao bebu usvojila i hrabro mu, kada je imao jedanaest godina, kazala istinu o njegovom porijeklu.

Razne sudbine: Njegova biološka majka je, prema podacima udruženja „Žene žrtve rata“, jedna od najmanje 20.000 žena silovanih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Preciznih podataka o broju silovanih žena nema, jer one teško pričaju o strahotama koje su prošle i traumama s kojima i danas žive. Pojedinci i grupe zlostavljali su tokom rata žene iako one nisu bile direktna prijetnja. Zatvaranje u logore i sistematsko mučenje i ponižavanje žena bilo je dio strategije zaraćenih strana. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su, u okviru projekta Usmena istorija, razgovarali sa preko stotinu žrtava rata. Među njima je i 25 žena, od kojih su neke u ratu bile silovane ili na drugi način ponižavane i mučene. Mnoge od njih nisu mogle 20 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Alen Muhić biološkog oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije vidio, ni ne želi upoznati

otvoreno govoriti o mučnim iskustvima, pa nisu ni pristale na snimanje razgovora, dok su neke zamolile da se snimljeni intervjui ne objave.

Pojedinci i grupe zlostavljali su tokom rata žene iako one nisu bile direktna prijetnja. Zatvaranje u logore i sistematsko mučenje i ponižavanje žena bilo je dio strategije zaraćenih strana... Naše sagovornice pokušavaju živjeti normalnim životom, neke su u izbjeglištvu, daleko od mjesta zločina, neke se nikada nisu udale dok neke žive same nakon razvoda.

Različitih nacionalnosti i godina, udaljene kilometrima, ove žene, od kojih su mnoge u ratu izgubile najbliže, dijele istu sudbinu. „Da ti kažemo istinu, ti nisi naš sin. Sad jesi, al’ smo te usvojili“, tako su Muharem Muhić i njegova supruga svom usvojenom sinu Alenu saopštili istinu o njegovom porijeklu kada je imao jedanaest godina.

Skrivanje trudnoće: Novinari CIN-a su saznali identitet Alenove biološke majke. Ona je silovana u Miljevini kod Foče 1992., kada su pripadnici Vojske Republike Srpske zarobili većinu mještana bošnjačke nacionalnosti te muškarce razdvojili od žena, koje su zlostavljali i silovali.

Ratno iživljavanje na ženama

Nakon silovanja, Alenova majka ostala je trudna i bila je zarobljena sve do poodmakle trudnoće, a razmijenjena je krajem 1992. godine. Tada je zajedno sa oko 200 drugih žena, uz majku i sestru, prebačena na teritorij pod kontrolom Armije BiH, odakle su pješice otišle do Goražda. Imala je tada 30-ak godina, a trudnoću je krila steznikom preko stomaka. Kada su pješice prešle od mjesta Osanice do sela Berič, smještene su u fiskulturnu salu. Alenova majka krila je tada trudnoću od ljekara i tek je kasnije u goraždanskoj bolnici zatražila pomoć žaleći se na stomačne tegobe. Tada je i rodila dijete kojem nije dala ime. Nije ga htjela ni nahraniti svojim mlijekom jer se plašila da će se vezati za dijete koje će je podsjećati na silovanje. Preko planinskog prijevoja Grebak, jedinog prohodnog puta, otišla je za Sarajevo, a danas

živi u SAD. O Alenu su se od prvog dana brinuli osoblje bolnice i porodica

ga babo, neka ga kod nas, da ga najedemo’“, kaže Muhić u razgovoru za CIN.

„Na majku jesam ljut. Ne bih nikad želio da je vidim, zato što me je ostavila. (…) O ocu mislim kao i o svim zločincima. Jednostavno ne bih ga želio nikad vidjeti, i volio bih da mu se odredi najveća kazna...”

Gorka istina: To su bili teški dani za stanovnike Goražda. U opkoljenom gradiću na Drini, uz male količine hrane, bez struje i bez normalnog snabdijevanja vodom, živjeli su i oni koji su izbjegli iz okolnih podrinjskih gradova. Hrana se doturala iz centralne Bosne „Putem spasa“, preko Grepka, ali je i ta veza prekinuta te je grad ostao potpuno blokiran. Kada je čuo da u bolnici više nema mjesta za malog Alena i da će ga dati Crvenom krstu, Muharem je otišao kući. „Kćerke su me počele grliti i moliti ‘Daj da ga mi čuvamo, kakva bude s nama sudbina biće i s njim’“, kaže Muharem. Usvojili su Alena i danas je njihov sin. Znali su da mu moraju reći istinu o njegovom porijeklu jer nisu željeli da je sazna od drugih.

Muharema Muhića, koji je također radio u bolnici. „Nije bilo ni vode ni struje, bilo je svaki dan granatiranje, mrtvih i ranjenih stalno. Mi smo njemu poklonili pažnju, sve osoblje bolnice, a ja sam tada stanovao preko puta bolnice, tako da sam dijete često donosio kući i navečer ga vraćao u bolnicu“, priča Muhić. Brzo su se navikli na dječaka i zavoljeli ga kao člana porodice. Dali su mu ime Alen. „Moja žena i kćerke su mi često govorili ‘Donesi

25. juli 2014. Spektar, broj 7 21

„Odjednom su mi mama i babo, sadašnji, rekli ‘Moramo s tobom popričati!’ Ja sam mislio: šta sam sad napravio!? Pitam ih šta sam sad uradio? Kaže ‘Nisi ništa, ali moramo popričati’“, prisjeća se Alen tokom razgovora s novinarima CIN-a. Na početku je bio ljut na svoje roditelje jer mu istinu nisu rekli ranije, ali je vremenom shvatio da je to bilo za njegovo dobro. „Ne znam, osjećao sam nešto ovdje u grudima, htio sam da se ubijem“, priča i dodaje da će biti vječno zahvalan roditeljima koji su ga usvojili, jer nije „ostao u nekom domu, kao većina djece u ovom ratu“.

Osude i presude: Alen nema dobro mišljenje o svojim biološkim roditeljima. „Na majku jesam ljut. Ne bih nikad želio da je vidim, zato što me je ostavila. (…) O ocu mislim kao i o svim zločincima. Jednostavno ne bih ga želio nikad vidjeti, i volio bih da mu se odredi najveća kazna, jer takvo nasilje nad ženama nikad ne bih odobrio, ne samo mojoj biološkoj majci nego nijednoj ženi na svijetu”, priča ovaj hrabri dvadesetjednogodišnjak. Za zločine seksualnog nasilja počinjene u Foči tokom 1992. i 1993.godine, Haški tribunal je osudio Dragana Zelenovića na 15 godina, Dragoljuba Kunarca na 28 godina i Radomira Kovača na 20 godina zatvora. Za razliku od Alenove majke, koja je spas od vlastite sudbine potražila preko granice, u Bosni i Hercegovini ostale su mnoge silovane žene koje se pokušavaju izboriti sa svojim bolom. Među njima je i 66-godišnja Milojka Antić, koja se zbog toga nikada nije ni udala. Ona živi u Višegradu, 45 kilometara istočno od Goražda. Do rata je živjela u blizini Konjica. 22 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Milojka Antić kaže da bi joj se brak gadio, nakon svega što je u ratu preživjela u logoru Čelebići kod Konjica.

Zarobili su je 1992. godine pripadnici združenih bošnjačkohrvatskih vojnih snaga i odveli u logor Čelebići. Tu je preživjela višestruko silovanje. Bila je zatočena 77 dana.

Nametnuta samoća: Za zločine počinjene u ovom logoru pred Haaškim sudom osuđeni su komandant logora i njegov zamjenik, Zdravko Mucić i Hazim Delić. Mucić je osuđen na devet, a Delić na osamnaest godina zatvora. Po izlasku iz logora umrla joj je Trideset i tri optužene osobe su osuđene, a među njima i Željko Lelek, Boban Šimić i Nenad Tanasković za zločine u Višegradu te Neđo Samardžić i Radovan Stanković za zločine u Foči. majka i danas živi sama. Ratna su dešavanja, kaže, utjecala na odluku da ostane sama i da nikada ne zasnuje svoju obitelj. Braka se boji. „Da nije bilo ovako kako je bilo, ne bih sigurno ostala sama. Bojala sam se svak’ će reć’ ‘To je ona što je bila u logoru, što je ovaj, što je onaj…’ Uglavnom, ne bih smjela ući u to.

Meni bi se gadio sada neki taj brak“, kazala je Antić u razgovoru s novinarima CIN-a. Oboljela je, često plače, ali se ne predaje. „Ja sama ne znam kako sam ostala u pameti. Svašta sam mislila. Ili da napravim samoubistvo, ili nešto… Pa opet mi dođe, pa neću vala kada sam sve ovo prešla…“, priča ona.

Bestijalni zločin: Iste godine kada je Milojka Antić silovana u Konjicu, u Višegradu su, u dvorištu porodične kuće, pripadnici srpskih vojnih snaga silovali Memnunu Jašarević i zaklali joj šesnaestogodišnjeg sina. Danas sama živi u Sarajevu a Višegrad joj je simbol nepodnošljive boli. „Rasporio mi je košulju, raščupao je i nasred dvorišta me je silovao“, kaže Jašarević. Sve je to gledao njen šesnaestogodišnji sin, koji se krio na gornjem spratu kuće. Kada su je silovali, vojnici su je natjerali da donese najoštriji nož koji ima. Tim nožem su joj zaklali sina. „Mali je vidio, odozgo, i kad me je silovao u avliji. I mali je siš’o i rek’o ‘Nemojte mi mamu…’ On je njega uhvatio za vrat. (…) Mene su držali, da ne bi ga branila… On je

samo rek’o ‘Hodi vamo, Turčine’, i nož mu ispod vrata… Ja sam mislila da su oni njemu samo kožu isjekli, oni su ga bacili, ja sam ga uhvatila… Mislila sam da su mu samo kožu, pokušala da mu vratim to, al’ sam vidjela da krv ide iz grkljana. On je rek’o ‘Mama pomozi m…’ Dva je slova progutao, nije mogao izgovoriti, i samo je trznuo i ostao je mali u avliji“, priča kroz suze. Kasnije su je odveli u hotel „Vilina Vlas“, u kojem je, prema dostupnim podacima, silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica. „Možete zamisliti krik djeteta koje viče ‘Nemoj, čiko, molim te!’ To… da ti srce živoj pukne“, prisjeća se Jašarević. „Mamino srce lijepo. Doći će tebi mama ubrzo sine, biće majka s tobom“, plače Memnuna Jašarević i miluje staru fotografiju mrtvog sina.

Većina na slobodi: Do kraja 2013. godine pred Sudom Bosne i Hercegovine je okončano 36 predmeta koji su uključivali optužbe o seksualnom nasilju sa ukupno 45 optuženih. Trideset i tri optužene osobe su osuđene, a među njima i Željko Lelek, Boban Šimić i Nenad Tanasković za zločine u Višegradu te Neđo Samardžić i Radovan Stanković za zločine u Foči. Bosna i Hercegovina je ovim presudama postala država sa najvećim brojem okončanih predmeta pred domaćim sudovima za seksualno nasilje u oružanim sukobima. No, većina počinilaca i dalje nije kažnjena, što ima negativan uticaj na žrtve i 20 godina nakon rata. Prema istraživanju udruženja „Žene žrtve rata“ koje je finansirala EU, potvrđen je broj od preko

Novorođenog Alena majka nije htjela podojiti kada ga je rodila nakon silovanja

Memnunu Jašarević su silovali 1992. u Višegradu a potom joj zaklali 16-godišnjeg sina

20.000 žrtava silovanja. Projekt je realiziran kroz izjave 2.707 sagovornica koje su svjedočile o svom i silovanju drugih žena. Istraživanje je obuhvatilo žene svih nacionalnosti, a rezultati su pokazali da je među njima 95 posto Bošnjakinja.

Turobna šutnja: Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina. Međutim, većina žena danas šuti o događajima unutar logora. Ovo udruženje je utvrdilo

da je najmanje 61 dijete rođeno nakon silovanja. Djeca koja su rođena nakon silovanja tragaju za svojim identitetom, a biološki roditelji ih uglavnom odbacuju. „Neke su dale tu djecu na usvajanje, neke ostavljale kod silovatelja, a rijetke su zadržale tu djecu“, rekli su nam u udruženju „Žene žrtve rata“. Za ovu djecu i njihove porodice tek predstoji suočavanje sa prošlošću i traganje za odgovorima koje, možda, za razliku od Alena, nikada neće dobiti. 25. juli 2014. Spektar, broj 7 23

NA VRH JEZIKA

R-evolucija i apsolutni duh Jede Hegel burek i ode njegova dijalektika ubrzanim kretanjem u njegov želudac. A Marx, umjesto da i on nešto napokon pojede, opet progovori: Povijest se uvijek ponavlja dva puta; prvi put je tragedija, drugi put je farsa!

ozvala me gospoda filozofi Georg Wilhem Friedrich Hegel i Karl Marx da s njima večeram u Sarajevu. Sofra puna hrane. Ali, iz pristojnosti spram takvih veličina, uspjedoh ostati odmjerena u vlastitoj požudi za jelom. Primijetih da je Hegel namrgođen. Ubrzo i zaurla: Ondje gdje je država, a ona je rezultat historijskog procesa, realizira se i najviši stupanj slobode čovjeka. Država se manifestira kao druga strana ili drugi oblik ljudske slobode! Pogleda ga Marx i, onako duge kose i zarastao u bradu, poput starih rokera, zarlauka: Ondje gdje je država, tu je vlast, moć. Ona je negacija slobode čovjeka, jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina države tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog. h... prepadoh se ja! Pomislih da bi bilo dobro da ja u svojoj državi, mojoj BiH, imam najveći stupanj slobode čovjeka, ali me Marx zafrknu i pogodi drito u glavu te misli. Skontah da sam totalno politički otuđena, da sam u ropstvu, da imam doživotno kredite, da nemam slobodu jer nemam ni lovu, a nekako se i ne osjećam „slobodnom“. Ne smijem čak ni javno reći da nekog najviše volim, nego sam uistinu neki podanik

24 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

kojeg Marx spominje. Imam pri tome i problem: nikako da otkrijem kome se ja to „podanišem“. Hegel mi odgovori: Apsolutnom duhu, mi sve činimo u interesu Apsolutnog duha. Ijaooo.!

Ondje gdje je država, tu je vlast, moć. Ona je negacija slobode čovjeka, jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina države tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo... Ja se bojim duhova, a tek onih apsolutnih vladara koje ne vidiš, a koji se neprestano „samorazvijaju“, što kaže Hegel. arx se još više nakostriješi na pomen Apsolutnog duha i njegovog samorazvoja pa mu sočno opsova dijalektiku. Što mi bi drago zbog toga. Nekako osjetih da je on na stranih svih siromaha koji su se odrekli svega u ovoj državi. I ja rekoh Hegelu, ohrabrena potporom, neka ide u neku stvar i njegova teza i antiteza i sinteza! Ali, vi, prostačine dvije, morate se kretati, odgovori nam oboma Hegel. Sve je u kretanju, svaki aspekt svijeta nastaje kretanjem kroz trijadu. E, na pomen trijade uvalih ja njemu u usta burek, jer vidim zakuhaće se za sofrom čim se trijada spominje. Jer u troje nema

Piše: Sanja Ljubičić dogovora. Provjereno i dokazano u BiH. To je uistinu teška perverzija. Jede Hegel burek i ode njegova dijalektika ubrzanim kretanjem u njegov želudac. A Marx, umjesto da i on nešto napokon pojede, opet progovori: ovijest se uvijek ponavlja dva puta; prvi put je tragedija, drugi put je farsa! E, kažem ja njemu, ovdje se povijest ponavlja stalno i u doživotnoj su vezi tragedija i farsa. Prisjede meni ova večera s njima dvojicom. Pa i filozofi trebaju jesti. Ali kakvi, oni vole polemiku, kao da su političari, te uključiše u razgovor još i dvoje nesretnika za susjednim stolom. Skromni neki ljudi, pristojni, tihi, uljudni. Muškarac se stalno zahvaljuje i klima usrdno glavom, a ona je malo raskalašnija i glasnija. Priđoše njih dvoje kad ih Hegel pozva i sjedoše za naš stol. Pružih ruku tipu i on mi, uz naklon, reče: Hideo Yamazaki. Ona samo reče: Christiane. Hegel, ipak najobrazovaniji i u talu sa Apsolutnim duhom, vidi da Marx i ja pojma nemamo ko su oni. I da se ne brukamo, on nam ih predstavi. To su japanski ambasador u BiH i čuvena reporterka CNN-a, gđa Amanpour. Najednom mi srce zaigra. Pa to je ona treba što je nedavno zamezila

izraelsku ministricu Tzipi lIvni pitanjem zašto bombarduju bolnice i civile u Gazi, te ona još uvijek traži činjenice o tome i ne zna se dokle će. Vjerovatno sve dok to bude podržavao Hegelov Apsolutni duh. Japanac je lik koji je oduševio naciju facebook-ovaca time što je prenio poruku da nema tako lako love od Japana i počastio naše političare lijepom depešom da su, u prijevodu sa diplomatskog japanskog – najobičnije lopine! E, svaka ti čast jarane, prenosim ja njemu na autentičnom japanskom jeziku, oduševljenu poruku potlačenih narodnih masa. Kad je Marx to čuo, odmah je zahtijevao diktaturu proleterijata i R-evoluciju u BiH. Mislim ja, utonula momentalno u japansku kulturu, kakva revolucija? Prvo moraš imati dozvolu Apsolutnog duha i kretati se, ali u svim pravci-

ma, a drugo - Japanci imaju u svojoj tradiciji Seppuku ili, po naški, Harakiri. Umjesto R-evolucije, jeftinije je da uvedemo neki „Bosna-Bušido“, bosanski kodeks bosanskih

Japanac je lik koji je oduševio naciju facebook-ovaca time što je prenio poruku da nema tako lako love od Japana i počastio naše političare lijepom depešom da su, u prijevodu sa diplomatskog japanskog – najobičnije lopine! samurajica, ratnika bogatunčića. I svako od njih ima svoju „blisku“ osobu Kaishaku-nina koja mu odrubljuje glavu kao dokaz najveće bliskosti, povjerenja i, prvenstveno, časti. I onda lijepo ti bosanski ratnici, kad izgube čast, izvrše harakiri, Kaishaku-

nin im jednim uvježbanim potezom punim ljubavi smakne glavu i u Bosni nastane sječa knezova. A tada za Revolucijom nema potrebe. hristiane me pažljivo sasluša i zamoli me da snimi moju izjavu te otrča na CNN da prva objavi prilog o bosanskim samurajčićima i njihovom kodeksu časti. Japanski ambasodor mi dade vizitku što promoviram na ovim prostorima Bušido tradiciju, a ona dvojica starih filozofa, kenjaca što me smoriše onanijom o državi, čovjeku, slobodi, otuđenju i drugim besmislenim kategorijama, rekoše Barbarko! Bosanska barbarko! I demonstrativno napustiše stol. Ma neko ih poslao, garant, da pred ove izbora malo zakuhaju stvari. Ja skontah da su ostavili Apsolutnom duhu da platiti večeru, te uzeh novčanik i kao prava bosanska barbarka opet platih ceh.

25. juli 2014. Spektar, broj 7 25

RE^ENO

UPAM]ENO

Voljeti se, to ne znači gledati se međusobno, već zajedno gledati u istom smjeru. Saint-Exuper y Ako ne preuzmete nadzor nad vlastitim životom, neko drugi hoće. Herman Millman Najbolja je ona žena koja slušajući umije zapovijedati. Latinska poslovica Što tiši postaješ, to bolje čuješ. Baba R am Dass Čovjek je rođen slobodan, a ipak je svuda u lancima. Ko god može sebe smatrati gospodarom drugih, ipak ostaje većim robom od njih. Jean Jacques Rousseau Dobivat ćemo sve što nam pripada izgradimo li sposobnost primanja. R abindranath Tagore Pesimisti su ljudi koji nose kišobran i kada nema traga oblacima. Leonard Cohen

KLIMATSKO LUDILO

I ja sam se jutros zapitao koje je godišnje doba, a očekuju nas sve čudnije promjene, rekao je ovih dana klimatolog s Prirodoslovnomatematičkog fakulteta u Zagrebu Branko Grisogono. Dodaje i sljedeće: "Imat ćemo sve čudnija zbivanja s klimom jer smo definitivno ušli u zatopljenje, a u toplijem okolišu moguće je očekivati dinamičnije procese i veće razlike nego u hladijemu, gdje su svi procesi usporeni", ističe Grisogono.On smatra da za takve brze i nagle promjene nema primjera u posljednjih pedeset hiljada godina! Prema njemu, uzrok bi mogao biti to što porast uljičnog dioksida u atmosferi ide ispred temperature, što znači da nije riječ samo o prirodnim promjenama.

Svaka teškoća nosi vam u rukama jedan dan. Richard Bach 26 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

SAMO TRI RADNA DANA

STOP ZA KRPELJE

Čovjek mora težiti tome da postane nadmoćan. Konfucije Knjiga je čovjeku ono što je astronomu dalekozor ili medicinaru mikroskop – instrument boljega gledanja. Matko Peić

kojim se općinama i u kojoj koncentraciji nalazi ovaj opasni nametnik, koliki je rizik oboljenja i kako se od njega zaštititi, aplikacija prenosi i podatke o vremenskim prilikama. Prema učestalosti oboljenja od meningitisa koji izaziva krpelj, Slovenija, čijih više od 50 posto teritorija pokriva šuma, spada u sam evropski vrh. Lani je od meningoencefalitisa krpeljem bilo zaraženo 310 osoba, što znači 15 oboljenja na 100.000 stanovnika. Opasnost uboda krpelja proglašava se u proljeće i ljeto. Stručnjaci, uz upozorenja koja ponavljaju svaku godinu, upozoravaju na činjenicu da se u Sloveniji od krpelja ne cijepi toliko ljudi koliko u susjednoj Austriji, gdje je opasnost od krpelja nešto manja, a manje je i oboljenja od bolesti koje on može izazvati.

U Sloveniji je odnedavno na pametni telefon moguće instalirati aplikaciju Klop SOS iz koje su vidljivi svi podaci o regionalnoj rasprostranjenosti zaraženih krpelja koji izazivaju meningoencefalitis. Uz detaljne podatke o tome u

Meksikanac Carlos Slim Helu, koji se prema najnovijoj Forbesovoj listi od 1.645 milijardera nalazi odmah iza najbogatijeg, Billa Gatesa, ovih dana je zbog jedne svoje izjave postao često citiran u medijima. Naime, drugi najbogatiji čovjek na svijetu smatra da bi trebalo “radikalno promijeniti” način na koji ljudi rade, tako da bi svi zaposleni trebali raditi tri dana u sedmici. Prema pisanju Financial Timesa, Slim je to kazao na konferenciji u Paragvaju: “Ljudi će morati raditi duže, dok ne

napune 70 ili 75 godina, ali samo tri dana u sedmici - možda po 11 sati dnevno. Četiri slobodna dana bila bi važna u stvaranju novih zabavnih aktivnosti i drugih načina za opuštanje”. Ovaj 74-godišnji magnat vjeruje da bismo tako imali zdravije i produktivnije radnike, ali i riješili probleme vezane uz sve duži životni vijek ljudi. Carlos Slim je vlasnik velike telekomunikacijske kompanije “Telmex”, koja je nedavno radnicima koji su počeli raditi u kasnim tinejdžerskim godinama uvela ugovore o radu kojima im omogućava da se penzionišu prije napunjene pete decenije života, uz opciju da nastave raditi nakon penzionisanja četiri dana sedmično za punu platu.

PAMETNI SAT

Kompaniji Apple nedavno je odobren patent za 'iTime' smartwatch. Ipak, vrijedi imati na umu da je patent zatražen još 2011. godine, kao i to da su neki od dijelova koje opisuje patent već ranije bili iskorišteni (iPod nano). Patent se posebno osvrće na napredni sustav 'narukvice' u koju bi se 'sat' ubacio... Veći dio senzora i sklopova potrebnih za rad pametnog ručnog sata nalazi se upravo u narukvici, a da je sat moguće ukloniti iz nje. Ti segmenti uključuju GPS module, vibracijske motore, elektroniku za WiFi i mrežnu povezivost, akcelerometar i sl. Naravno, iWatch bi bio potpuno poveziv s postojećim iUređajima poput iPhonea, iPada - ili čak Mac

računalima. Za patentnu aplikaciju zaslužni su Albert Golko, Mathias Schmidt i Felix Alvarez, a dvojica posljednjih sad vež rade na drugom mjestu, u Googleu.

TAJNA NOSA

RE^ENO

UPAM]ENO

S lakoćom činiti ono što je drugima teško je talent – činiti ono što je talentiranima nemoguće je genijalno. Henri Frederic Amiel Neuspjeh je samo loš rezultat. Stoga, ne postoje neuspjesi, postoje samo rezultati. John Evans Jones

Nos slona nije samo jako dugačak već je i najefikasniji u cijelom životinjskom svijetu, tvrde japanski naučnici. Naime, genom afričkog slona sadrži najveći broj gena koji se odnose na mirisne (olfaktivne) receptore - blizu 2.000, ističe se u studiji objavljenoj u časopisu "Genome Research". To znači da slon ima čulo mirisa koji je pet puta razvijenije od ljudskog, a dva puta od psećeg. Ove velike životinje čak ruše i rekord koji su dosad, na ovom polju, držali pacovi. Naučnici još nisu najbolje shvatili kako navedeni olfaktivni geni funkcionišu, ali je sigurno da su oni u velikoj meri zaslužni što su slonovi uspjeli da prežive tokom toliko vijekova. Oštrina čula mirisa pomaže životinjama da lakše pronađu hranu, partnera za parenje i da izbjegnu predatore. Za potrebe ove studije, japanski naučnici su uporedili nos slona sa olfaktivnim sorganom 13 drugih životinja, poput konja, zečeva, krava i šimpanza. Studija je otkrila da ljudi imaju najmanje gena koji se odnose na čulo mirisa. "To je najverovatnije zbog toga što se ljudi manje oslanjaju na miris, a više na vid, čulo koje je vremenom prilično evoluiralo", napomenuo je Nimura.

Često se treba stidjeti, ne toliko zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog pasivnosti dobrih. Martin Luther King Nikad nisam bio siromašan, ali sam bio bez novca. Biti bez novaca je prolazno stanje: biti siromašan je stanje duha. Mike Todd Nikom nije sramota priznavati siromaštvo, nego je sramotnije ne izbjegavati ga radom. Periklo Osnovni je problem u tome što naša civilizacija, koja je civilizacija strojeva, može čovjeka naučiti svemu osim kako da bude čovjek. Andre Malraux K ada bi bilo moguće predviđati događaje deset ili više godina unaprijed, potreba za tehnikom scenarija uopće ne bi postojala. David Stout Stid je posljedica osjećaja časti. Immanuel Kant 25. juli 2014. Spektar, broj 7 27

DNEVNIK OSTARJELE FRAJLE

JEDAN DAN U TUĐINI

Koliko god bila sa Francuzima, a sve što dobivam je kratkotrajna hrana duši, moja je uvijek samo daljina! Na žalost, kako vrijeme prolazi uviđam da je i ono tamo, u daljini, sve manje moje

utro počinjem tako što na youtube-u izaberem neku od snimljenih emisija na B/H/S jeziku i gledam. Uz plafone na kojima sam naslikala bosansko nebo, punim ovu kuću u tuđini zvukovima i slikama iz domovine. Ovdje se kafa kuha u đezvama, govori naš jezik, ovo je Bosna, bar to nn-kvadrata prostora kojeg debelo plaćam, moja je «loga». Ali džaba sve, domovina mi nedostaje, i kada odem tamo ja se svaki put jedva vratim. Ovdje, iz nekih razloga, ništa nije kao u Bosni, čak i kada je bolje nego tamo. Mjesec juli u Francuskoj je mjesec sjećanja i proslava vezanih za Prvi svjetski rat. To je i mjesec raznih muzičkih festivala od kojih je meni blizak festival mladih talenata Evrope u ozbiljnoj glazbi, koji se održava u obližnjem gradiću, nekada religioznom centru Sjevera, Cambrais. Imam kartu za koncert u muzeju grada, sviraće nam Šuberta, Ferenc Vizi, međunarodno renomirani pijanista, laureat iz 1995. Godine. rolazim pored prostorije muzeja u kojoj je izložena velika pozlaćena kraljevska kočija iz doba nakon Napoleona Bonaparte. Ulazim u neveliku prostoriju, muzički salon nobl porodice iz 18-og stoljeća, svu u drvorezu sa zlatnom prefarbanom lozom, velikim ogledalima, nekoliko redova klupa i prekrasnim

klavirom marke Stöcker. Vizijevo blago, široko lice dobroga čovjeka i osmijeh dječaka koji je prestao da se mijenja pri ulasku u mladost. To je čovjek za klavijaturom.

U Cambraisu sam se davno zaljubila u ličnost Fenelona, koji je prije 300 godina živio u ovom gradu, pisac i teolog, preteča Stoljeću Svjetlosti, Montesquieu, Voltaireu, Diderotu, koji su odgurnuli trajno crkvene istine tamo gdje je čovjek stavio lupu Počinje koncert, Ferenc izražava želju da danas prvo svira nešto od Baha... Sa prekrasnim zvukovima

Piše: Nermana Begagić klavira, sve nas zanos ljepote zvuka u prostoriji zahvata, širokim potezima tonova-kista boji se prostor bojama teškog brokata, crnoga vina, maglovitih plavičastih dubina. Muzika me iznosi iz ovoga svijeta, samo sam zvuk, dišem sreću... I traje to tako cijelih 57 minuta. akon toga izlazim na ulice skoro praznog grada, tek pokoji prolaznik, kiša počinje da pada, nešto kapi propadne pa stane i ja otvaram i zatvaram kišobran u ritmu kišnoga dana. U Cambraisu sam se davno zaljubila u ličnost Fenelona, koji je prije 300 godina živio u ovom gradu, pisac i teolog, preteča Stoljeću Svjetlosti, Montesquieu,

28 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Vizijevo blago, široko lice dobroga čovjeka i osmijeh dječaka

Cambrais u fasadama nosi tajne davnih vremena

Voltaireu, Diderotu, koji su odgurnuli trajno crkvene istine tamo gdje je čovjek stavio lupu. Oduševljava me hrabrost tih ljudi i vremena koje ne poznajem uopšte u svojoj zemlji ili vrlo malo. Sav grad u fasadama nosi u sebi tajne davnih vremena i ja ga obilazim skoro pobožno. zvan svoga doma, ja se u šetnji u Francuskoj uvijek kao na osjećam na putovanju: gledam, učim i usvajam, nikada nisam opuštena kao u Domovini. Razgledajući i fotografišući fasade, odšetam lagano sporednim ulicama do velikog gradskog parka. Dočekuju me mokre krošnje raskošno zelenog drveća. Kad prolazim, ptice znaju naglo zalepršati iz krošnje i dignuti se u zrak. To je jedini zvuk koji čujem. Obilazim kiosk za muziku u centru

parka sa natpisima: Weber, Donatelli… Na izlazu iz parka zastajem da fotografišem panoramu grada što se pruža pravo preda mnom. Zbog ravnice, nebo je nepregledno u daljini. Na parkiralištu pred parkom se zaustavlja crveni auto i iz njega izlazi muškarac četrdesetih godina, prilazi mi, pokušava govoriti. Suho odgovaram da mi ne treba društvo. Po akcentu koji ne mogu izbrisati, konstatuje da sam stranac pa pita odakle dolazim. «Ne trebam društvo», ponavljam

Izvan svoga doma, ja se u šetnji u Francuskoj uvijek kao na osjećam na putovanju: gledam, učim i usvajam, nikada nisam opuštena kao u Domovini...

koračajući dalje. Izvinjava se i ulazi u auto, odlazi. Taj ne-susret me potpuno prizemljuje, ja bih da izađem iz voza, ja bih da se vratim sa putovanja, ja bih, evo, bježala ovoga časa u moju domovinu, ja bih tako rado u ovome trenu ruku, riječ ili smijeh nekoga od svojih sarajevskih prijatelja! sjećaj se nikada ne mijenja. Ovo Ovdje se uvijek zove «tuđina» i ja sam uvijek «stranac», ma što im bila. Dan je sumoran, oblaci se spustili sivi i teški nad grad, meni su cipele mokre od trave u parku, gladna sam i, koliko god bila sa Francuzima, a sve što dobivam je kratkotrajna hrana duši, moja je uvijek samo daljina! Na žalost, kako vrijeme prolazi uviđam da je i ono tamo, u daljini, sve manje moje.

25. juli 2014. Spektar, broj 7 29

PSIHOLOGIJA: UZROCI LJUDSKE ZLOĆE

MOŽE LI SE I KAKO LIJEČITI ZLO U LJUDIMA Kako prepoznati sjeme zla u ljudima prije nego što posljedice zle namjere i djela ne postanu očigledne? Nakon duboke analize individualnog i kolektivnog zla, koju pruža knjiga „Ljudi laži“, bićete u stanju lakše prepoznati zlo u drugima, ali i u sebi

ma li više obrađivane teme u svjetskoj književnosti, filmskoj industriji, pa čak i kroz video igrice i internet, od „vječne borbe dobra i zla“? Pa iako na pitanje otkuda zlo dolazi(?) nije teško odgovoriti u vremenu ljudske patnje, bola i tuge koji su uzrokovani zločinačkim djelima i ratnim strahotama, to u vrijeme mira nije nimalo lak zadatak. Posljedice zla, opet, prepoznajemo kada je već kasno, kada je neki frustrirani tinejdžer odlučio da iz automatske puške pokosi na desetine svojih vršnjaka, ili kada zgroženi ostanemo nad činjenicom da je neki psihopata godinama zlostavljao članove svoje obitelji i na kraju presudio - i njima i sebi. Vaganje između dobra i zla, što se ogleda kroz dobre ili loše poteze ljudi sa kojima se svakodnevno susrećemo i sa kojima živimo i radimo, postalo je dijelom našeg svakodnevnog (često automatskog i nesvjesnog) „rituala“, naročito važnog u vrijeme donošenja nekih bitnih „životnih odluka“ ili odabira puta kojim trebamo dalje nastaviti. Poremećaj ličnosti: Iako se sa očiglednim posljedicama ljudske 30 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Američki i svjetski bestseler

zloće često susrećemo kroz medije i njihove „crne hronike“, bez kojih se ne bi mogao zamisliti sadržaj neke informativne emisije, zle ljude i svo zlo oko nas počesto izbjegavamo da

Za zloćudni narcizam karakteristična je volja koja se ničemu ne podređuje. A svaka mentalno zdrava osoba se na ovaj ili onaj način podređuje nečemu višem od sebe, bilo da je to Bog, istina, ljubav ili neki ideal...

Piše: Šefik Avdagić nazovemo pravim imenom. Kao da se bojimo od samog izgovora ove riječi (da zlo ne prizovemo!) i KAO DA SE ZLO DEŠAVA NEKOM DRUGOM, prepoznamo ga tek kada se javi u svojoj najstrašnijoj svirepoj i pogubnoj varijanti. Ali, otkuda ZLO vodi porijeklo, kako nastaje i na koji način ga možemo sa sigurnošću prepoznati, tome nas niko ne podučava. Na putu prepoznavanja tog zla umotanog u plašt vjere, poštenja, borbe za ljudska prava i naše bolje sutra, koje nam bi predskazano „kusanjem iz zlatnih kašika“(?!) sa oznakom EU, možda vam je dopala šaka knjiga Scott Pecka: „Ljudi laži - Nada i mogućnost liječenja ljudskog zla“. Riječ je o svjetskom bestseleru prodatom u preko deset miliona primjeraka, koji tretira pitanje prepoznavanja zlih osoba i mogućnost liječenja ljudskog zla u društvu. Pošto je problem zla zasigurno jedna od najsloženijih antropoloških tema, Peck joj prilazi s dužnim poštovanjem - iz psihološkog, etičkog, religijskog i socijalnog ugla. Navodeći primjere iz sopstvene prakse, koje je prikazao kroz upečatljive dijaloge, situacije, zapažanja i generalizacije, on nam

Scott Peck, vrhunski psihoanalitičar i istraživač

kroz ovo štivo pruža jedno zaokruženo antropološko viđenje problema zla, laži i ljenosti kod ljudi. Scott Peck, autor „Ljudi laži“ i vjerovatno najpoznatiji psihoanalitičar na svijetu, tvrdi da bi bilo sasvim adekvatno zle ljude klasificirati kao specifičnu varijantu NARCISOIDNOG POREMEĆAJA LIČNOSTI. Za zloćudni narcizam karakteristična je volja koja se ničemu ne podređuje. Svaka mentalno zdrava osoba se na ovaj ili onaj način podređuje nečemu višem od sebe, bilo da je to Bog, istina, ljubav ili neki ideal. Pobjeda volje: Ukratko, svi mentalno zdravi ljudi podređuju svoju volju zahtjevima sopstvene SAVJESTI. Ali ne i zli. U sukobu između njihove krivice i volje, krivica je ta koja mora da popusti, a volja da pobijedi. Čitaocu ovog štiva će naročito pasti u oči SVOJEVOLJNOST zlih ljudi. To su, prema Pecku, osobe izrazito jake volje, uporne u sprovođenju svojih namjera. U načinu na koji pokušavaju kontrolirati druge pokazuju izrazitu snagu. I zaista, skloni smo vjerovanju kako je od nebrojenih zuluma koji su nevinom ljudskom puku činili veliki osvajači, preko Hitlera do ovih najsvježijih „primjera“ zločinačke

Teško je u nekome na vrijeme uočiti zlo

politike iz našeg okruženja, vrijeme zla, konačno, iza nas. Ali ne, današnji „zločini“ u razdoblju mira, o kojima piše Scott Peck, su tako suptilni i prikriveni da se ne mogu obilježiti kao zločini. Jer, ono što je karakteristično za zle ljude nisu njihovi grijesi kao takvi, već prikrivenost i istrajnost kojom ih čine. A to je zbog toga što osnovni defekt zlih ljudi nije njihova griješnost već odbijanje da ih prizna-

Ono što je karakteristično za zle ljude nisu njihovi grijesi kao takvi, već prikrivenost i istrajnost kojom ih čine. A to je zbog toga što osnovni defekt zlih ljudi nije njihova griješnost već odbijanje da ih priznaju ju (vrlo je indikativno da se nikada ovakve osobe ne javljaju psihijatrima za pomoć - op. S. Pecka). Kako je prema autoru knjige „Ljudi laži“ riječ o bolesti čiji je osnovni simptom stalno bježanje od podvrgavanja dubljem samoispitivanju, upravo to nepodnošenje sopstvenog osjećanja griješnosti, zle i istovremeno NEVJEROVATNO POHLEPNE OSOBE pretvara u nepopravljive vreće grijeha. Njihov ponos, kako

ističe Peck, vremenom može da „otvrdne u pakao“! Dakle, u svemu je najgore to što njihov pojedinačni „narcisoidni poremećaj ličnosti“ može dovesti do kolektivnog pakla jedne manje grupe, ali i cijelog društva ili nacije! Zar u svemu ovom ne prepoznajete patološku poistovjećenost takvih (poremećenih) ličnosti sa njihovim narodom, karakterističnu za prostor Balkana posljednjih par decenija. Zločinci su ubijeđeni: ako je ugrožen njihov identitet, automatski je ugrožena cijela nacija koju oni predstavljaju?! Nužno liječenje: Mnoge ljude iz političkoj i javnog života, koji pate od posebne vrste narcizma, nije teško prepoznati i u sljedećem opisu Scott Pecka: „Ono što je glavna karakteristika ljudi koje nazivam zlim, jeste izvlačenje na račun drugih. Usljed toga što sebe, u dubini duše, vode iznad svake kritike, oni nemilosrdno napadaju svakog ko se usudi da im nešto prigovori. Oni žrtvuju druge da bi očuvali vjerovanje u sopstvenu savršenost... Kako zli ljudi smatraju da su u suštini bez mana, oni neizbježno u svakoj konfliktnoj situaciji sa spoljašnjim svijetom dolaze do zaključaka da je 25. juli 2014. Spektar, broj 7 31

krivica do svijeta. Pošto moraju da poriču sopstvenu hrđavost, oni moraju vidjeti hrđavost u drugima. O sebi nikada ne misle da su zli, ali to misle o drugima. Zli ljudi su majstori u pretvaranju, oni se rijetko pokazuju u pravoj boji - bilo drugima, bilo samima sebi. Oni gotovo uvijek svoje motive prikrivaju lažima. Ne radi se o jednoj ili dvjema lažima, ONI LAŽU KONSTANTNO - RUTINSKI. To gotovo liči na neku vrstu

Jedna situacija ne otkriva sve

Zli ljudi često nisu svjesni svoje prirode 32 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

genijalnosti čija je nevjerovatna izvitoperenost gotovo za divljenje“. Tvrdeći, općenito, da naš pokušaj sakrivanja samih od sebe vremenom rezultira zlim postupcima, Peck konstatira da tip narcizma od kojeg zli ljudi pate izgleda toliko totalan da oni (neko djelimično, a neko u potpunosti) pate od NEDOSTATKA KAPACITETA DA SE UŽIVE U DRUGE. Oni jednostavno ignorišu činjenicu da su njihove žrtve ljudska bića! Povrh

toga što zli ljudi stalno traže žrtve za svoj narcizam, on im još dozvoljava i da ignorišu činjenicu da su njihove žrtve ljudska bića. Isto kao što im daje motiv za ubistvo, on im daje i neosjetljivost prema činu ubistva. Njihovo sljepilo narcizma prema drugima, navodi Peck, može da ide i dalje od nedostatka empatije, jer takvi narcisoidi mogu čak uopće i da „ne vide“ druge ljude. Žrtve zla: Obratite pažnju na ove dvije bitne konstatacije koje ističe Peck: „Ono što zli ljudi najčešće glume je ljubav“ i „Najtipičnija žrtva zla je - dijete“! Na osnovu navedenih primjera i iskustva sa svojim pacijentima, autor „Ljudi laži“ zaključuje da je bez ikakve sumnje zlo BOLEST, i da ga kao takvog treba naučno istražiti, baš kao što su to šizofrenija ili neurastenija. Tačno je da trenutno ne raspolažemo nekim izvodljivim i efikasnim načinom da liječimo ljude koji su teško oboljeli od mrženje i destruktivnosti između ostalog i iz razloga što je, prema Pecku, izuzetno teško čak i indentifikovati zlo, a da i ne govorimo o njegovom liječenju. Osnovna tvrdnja njegove knjige je da fenomen zla može i treba postati predmetom naučnog istraživanja. „Mi možemo i treba da izađemo iz stanja totalnog neznanja i bespomoćnosti u kome se trenutno nalazimo i krenemo u pravcu istinske psihologije zla. Ono što otežava pisanje o zlu je njegova suptilonost. Nije zmija (nerijetko prikazana kao simbol zla) bez razloga čuvena po svojoj suptilnoj lukavosti. Zbog toga, u veoma rijetkim slučajevima, nismo u stanju da donesemo sud o zloj osobi posmatrajući je u samo jednoj situaciji. Umjesto toga, naš sud se mora zasnivati na čitavom nizu opservacija njihovog ponašanja kao

Zlo je česta umjetnička inspiracija

njihovog stila i načina djelovanja“, tvrdi Scott Peck. Prepoznavanje: Bilo kako bilo, po Peckovom sudu, došao je trenutak da psihijatrija prepozna jedan novi, zaseban tip poremećaja ličnosti koji obuhvata one koje nazivamo zlim ljudima. Pored odricanja odgovornosti, što je inače karakteristično za sve poremećaje ličnosti, ovom tipu bi se mogle dodati još neke specifičnosti po kojima se izdvaja od ostalih: 1. istrajnost u destruktivnom ponašanju i izvlačenju na račun drugih, što je često vrlo prikriveno; 2. pretjerana, mada često prikrivena, netolerantnost prema kritici ili bilo kakvoj drugoj formi povrede narcisoidnosti; 3. pridavanje velike važnosti mišljenju drugih ljudi, a i sopstvenom mišljenju kada se radi o njihovoj reputaciji „ljudi od reda“, što doprinosi stabilnosti njihovog načina života, ali ih isto tako i podstiče da budu pretenciozni i da

negiraju u sebi postojanje osjećanja kao što su mržnja ili osvetoljubivost; 4. intelektualna neiskrenost, sa pojačanom mogućnošću blagih

Nakon pročitanih „Ljudi laži“, čitalac sa ovih naših prostora ne može da se otme dojmu koliko su u ovdašnjim političarima prisutne osobine bolesne narcisoidnosti i vjerovanja da su upravo oni primjer ljudske psihološke savršenosti i uglađenosti... šizofreničkih poremećaja mišljenja u trenucima stresa. Nakon pročitanih „Ljudi laži“, čitalac sa ovih naših prostora ne može da se otme dojmu koliko su u političarima i predstavnicima domaće vlasti prisutne osobine bolesne narcisoidnosti i vjerovanja da su upravo oni primjer ljudske psihološke savršenosti i uglađenosti. Umišljeni moćnici: Stvarnost nas uči da nisu neophodni snajperisti,

topovi i granate da nas dokrajče kao magarca iz priče o Nasrudinu hodži koji, tek što nauči i priviknu se da ništa ne jede, zamislite - crče! Dovoljne su namjere i odluke ZLIH LJUDI, umišljenih moćnika koji većini uskraćuju pravo na normalno odrastanje i život dostojan čovjeka, a sebi omogućavaju sve povlastice i materijalno bogatstvo bez imalo saosjećanja sa gladnima i bolesnima na ulici. Kako ne bi bili zavarani na tom putu vlastitog osvješćivanja i prepoznavanja sjemena zla u drugima, treba također imati na umu da i onaj ko se zlu na vrijeme ne usprotivi, i sam postaje saučesnikom zločinaca u odbrani njihove patologije ličnosti koja, kako nam objasni Peck, vodi ka „kolektivnom paklu“. Uostalom, znate li zašto uopće zločinac počne i nastavi da čini zločine? I to nam Peck pojašnjava kroz izjavu jednog od njih koji mu se povjerio i kazao: „Zato što me nikada u tome niko i ništa (savjest) nisu sprječavali“! 25. juli 2014. Spektar, broj 7 33

LAŽNE VELIČINE: DANING-KRUGEROV SINDROM

OGLEDALCE, OGLEDALCE... Osobe sa Daning-Krugerovim efektom prepoznaju se po tome što u društvu vode glavnu riječ, nameću svoje mišljenje, donose sudove na osnovu netačnih, nepotpunih ili nevažnih podataka i nisu spremni da prihvate nikakvu kritiku

oznajte li ljude iz vašeg okruženja za koje pouzdano znate da znaju puno manje od vas, ali su za razliku od onih koji se vlastitim poštenjem i znanjem probijaju kroz život, jednostavno “superiorniji” u radnoj sredini, predstavljajući se svima kao samouvjereni “iskusni stručnjak”, manipulator kome sve polazi od ruke. Ako je vaš odgovor potvrdan, još jedno pitanjce: da li ste ikada u periodu nakon rata pomislili da su za sav jad i čemer našeg društva, kojeg predvode nesposobni političati, odgovorni nekompetentni pojedinci na kompetentnim pozicijama, u bilo kojoj oblasti života u BiH?

Precjenjeno znanje: Znam da ništa ne znam - rekao je davno mudri 34 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Sokrat, prije skoro dvije hiljade godina. I danas su oni najobrazovaniji, najinteligentniji, najsposobniji među

Zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo, pametni ljudi svjesni su koliko toga još ne znaju... nama spremni da se poistovjete sa ovim stavom, jer upravo zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo – svjesni su koliko toga još ne znaju. Nasuprot njima, a u psihologiji je to odnedavno i naučno dokazano, postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni su da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni

laici, a osim što nisu u stanju da sagledaju svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni da prepoznaju tu kompetentnost kod drugih. Iako nam je ovaj fenomen svima poznat iz bližeg ili šireg okruženja, iz škole, porodice, s posla ili s malih ekrana, prvi put je zvanično definisan i istražen 1999. Godine. Tada su psiholozi Dejvid Daning i Džastin Kruger sa Kornel univerziteta u Americi objavili rad o tome u “Žurnalu psihologije ličnosti i društva”, te je po njima dobio naziv Daning-Krugerov efekat. Pomenuti psiholozi su za ovaj rad dobili Ig Nobelovu nagradu (američka parodija na godišnju nagradu Nobelovog instituta), mnogi smatraju - zasluženo. Osobe sa Daning-Krugerovim

Totalno precjenjivanje vlastite sposobnosti

efektom prepoznaju se najčešće po tome što u društvu vode glavnu riječ, nameću svoje mišljenje bez obzira o kojoj se temi radi, donose sudove i odluke na osnovu netačnih, nepotpunih ili nevažnih podataka i nisu spremni da prihvate kritiku, odnosno mišljenje onih drugih, mnogo kompetentnijih.

Dvije iluzije: Daning-Krugerov efekat je, prema stručnoj definiciji „kognitivna sklonost u kojoj neobučene osobe donose neadekvatne odluke i netačne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate greške”. Neobučene osobe imaju „iluziju superiornosti”, rangirajući svoju sposobnost iznad prosjeka, mnogo više nego što ona zapravo jeste. S druge strane, visokoobučeni su skloni da potcjenjuju sebe i svoje vještine pateći od „iluzije inferiornosti”. Na kraju, imamo situaciju u kojoj manje kompetentni ljudi rangiraju svoju sposobnost iznad kompetentnih. Zvuči poznato, zar ne? I mada djeluje paradoksalno, prema mišljenju Daninga i Krugera, kompetentnost može da

Dejvid Daning krenuo je od psiho-analize ponašanja jednoga pljačkaša

oslabi samopouzdanje, a nekompetentnost da ga uveća. Još je britanski filozof Bertrand Rasel pisao: „Jedna od bolnih stvari našeg doba je da su oni koji se osjećaju sigurnim - glupi, a oni koji imaju maštu i razumijevanje - ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću.” Zanimljivo je da je Dejvid Daning, socijalni psiholog, 1996. godine pratio

Postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni su da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni laici

dešavanja i napise u novinama povodom serije pljački banaka, čiji vinovnik je vrlo brzo uhvaćen. Osumnjičeni Artur Mekviler je bilo toliko samopouzdan i uvjeren da je njegov plan idealan, da nije preduzeo ni neke osnovne mjere predostrožnosti kako bi sakrio svoj identitet. Daning je bio zapanjen njegovim totalnim nedostatkom samokritičnosti i počeo je da se bavi ovim fenomenom. „Moja specijalnost u socijalnoj psihologiji je izučavanje načina na koji ljudi donose odluke koje su ponekad od životne važnosti za njih”, kaže Daning i dodaje: “Postao sam zainteresovan za sudove koje imaju o samima sebi, jer većina 25. juli 2014. Spektar, broj 7 35

Svijet se (ne)okreće oko tebe

Svijet je pun lažnih Supermena

teži da kaže stvari, bilo u svakodnevnom životu, bilo tokom istraživanja, koje prosto nisu i ne mogu biti istinite. To me je fasciniralo. Otkrio sam da oni ne samo što govore izuzetno pozitivno o sebi i svojim sposobnostima, već u to zaista duboko vjeruju.”

„Kad su ljudi nekompetentni u strategijama koje usvajaju da bi postigli uspjeh i zadovoljstvo, tvrdi Daning, oni imaju dvostruki teret: ne samo da donose nepravilne zaključke i prave nesrećne izbore, već im njihova nekompetentnost oduzima sposobnost da budu svjesni toga. Umjesto toga, oni su ostavljeni sa pogrešnom impresijom da rade sve kako treba.” Studije Daning-Krugerovog efekta fokusirane su na američki socijalni milje. Slične studije rađene na evropskim univerzitetima pokazuju primjetno „prigušenje efekta”,

Dvostruki teret: To je i suština ove opservacije: ako ste inkompetentni vi ne možete znati da ste inkompetentni. Vještine koje su vam potrebne da date pravi odgovor jesu iste one vještine koje su vam potrebne da procijenite da li je neki odgovor pravi. U okviru svog istraživanja Daning i Kruger su testirali studente koji su loše znali gramatiku. „Mi smo vjerovali da oni treba da znaju da su loši u tome, i bili smo vrlo iznenađeni kada smo shvatili da oni misle, iskreno, da su dobri i da znaju gramatiku.” Hipoteza je testirana i nizom ekperimenata na Kornel univerzitetu, koje su imale za cilj da odrede samoprocjenu studenata u vještinama logičkog rezonovanja, gramatike i humora. Učesnici u ovom eksperimentu su značajno precijenili sopstveni učinak na testu i svoje mjesto u odnosu na druge studente. Oni koji su prema rezultatima testiranja bili na dnu liste – u najnižoj četvrtini – smatrali su da su bolji od bar 60 odsto svojih vršnjaka! 36 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

„Jedna od bolnih stvari našeg doba je da su oni koji se osjećaju sigurnim glupi, a oni koji imaju maštu i razumijevanje ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću...” dok istraživanja među azijskim narodima otkrivaju da nešto sasvim suprotno od Daning-Krugerovog efekta utiče na samoprocjenu i motivaciju za napredak.

Obrnuta slika: Iz Daningovih i drugih sličnih studija jasno je da Amerikanci, bar većina njih, ako ne uvijek a onda bar ponekad, imaju tendenciju da povećaju sopstvenu vrijednost, smatrajući da će tako bolje i brže napredovati.

Ovaj fenomen se, međutim, u azijskim i sličnim kulturama javlja kao „obrnuta slika”. Naime, stanovnici istočne Azije teže da potcijene svoje sposobnosti sa ciljem da se poboljšaju, ali i da napreduju i zadobiju druge ljude iz okruženja. Daning-Krugerova hipoteza počiva na sljedećim premisama: - nekompetentne individue precjenjuju svoj nivo vještine; - nekompetentne individue ne umiju da prepoznaju vještinu u nekom drugom; - nekompetentne individue ne uspijevaju da primijete ekstremnost svoje neadekvatnosti; - ukoliko mogu biti istrenirani da poboljšaju svoj nivo vještine, ove individue mogu da prepoznaju i priznaju svoj prethodni nedostatak vještine. Iluzije superiornosti: - 94% profesora na fakultetu rangira svoj posao iznad ostalih kolega; - 96% pacijenata koji se u bolnici liječe od kancera tvrde da su u boljem zdravstvenom stanju nego drugi oboljeli od iste bolesti; - 93% motorista su uvjereni da su bezbjedniji na drumu od većine prosječnih vozača; - 90% studenata vidi sebe kao znatno inteligentnijim od ostalih studenata. Psihološki termin za ovo je - iluzija superiornosti. Primjećujete li je oko sebe, a možda i - u sebi! Priredio: Š. Avdagić

70 GODINA OD NEUSPJELOG ATENTATA

DAN KADA JE HITLER TREBALO DA BUDE UBIJEN

Pukovnik Štaufenberg postavio je tašnu sa eksplozivom pored Hitlera 20. jula 1944, sa namjerom da ubije firera i sruši nacistički režim. Stražar u Hitlerovom štabu i Štaufenbergov sin Berthold i danas pamte svaki detalj tog događaja

ulsko jutro u Berlinu, godine 1944. Pukovnik plemićkog porijekla i nosilac Gvozdenog krsta Klaus fon Štaufenberg se sprema za put. Još malo pa će osam sati. Oficira Vermahta čeka avion tipa Junker 52, u kome polijeće u pravcu „Vučje jazbine“, Hitlerovog komandnog centra. Štaufenberg namjerava da ubije Hitlera i tako svrgne nacistički režim. Za to mu se pruža dobra prilika. Zbog visokog položaja u vojnoj hijerarhiji, danas će podnijeti izvještaj Fireru lično. Od Berlina do Vučje jazbine, koja se nalazi u istočnoj Pruskoj, treba 38 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

prevaliti oko 600 kilometara. Tamo je na straži redov prve klase, 21godišnji Kurt Salterberg. „Mi to nismo zvali Firerov glavni štab, nego baza“, sjeća se Salterberg, koji je danas prevalio devedesetu. Kao član bataljona koji je pratio Hitlera, njegov zadatak je bio da čuva unutrašnji

Štaufenberg je napustio prostoriju pod izgovorom da mora da se osvježi. U jednoj sporednoj sobi je sa poručnikom Vernerom fon Heftenom aktivirao satni mehanizam bombe...

bezbjednosni utvrđenju.

prsten

tom

Pouzdani ljudi: Oko 11 sati, Štaufenberg i još dva zavjerenika – general-major Helmut Štif i poručnik Verner fon Heften, dolaze do srca nacističke mašinerije. U „Vučjoj jami“ se okuplja vrhovna komanda Vermahta. Kurt Salterberg se i dalje sjeća svake pojedinosti. Za četvrtak 20. juli 1944, zakazan je sastanak kome će prisustvovati Firer. „Sve je bilo pod strogom kontrolom. Morao sam da provjerim svakog ko je htio da uđe kod Hitlera.“

Grof fon Štaufenberg kao mladi oficir

Doduše, to se nije odnosilo na feldmaršala Kajtela, načelnika vrhovne komande Vermahta, ni na osobe koje su ga pratile. „Kajtel je imao trajno odobren pristup, ljude u njegovoj pratnji nije bilo potrebno kontrolisati“, objašnjava Salterberger. Jedan od Kajtelovih pratilaca bio je ratni invalid pukovnik Štaufenberg: „Odmah sam ga uočio, jer je nosio povez na oku, zbog povrede iz rata. Imao je i aktovku, ali to nije bilo ništa sumnjivo.“ U pola 11, Štaufenberg se u jednoj od baraka, namijenjenoj za feldmaršala Kajtela, sprema za pitanja koja bi Hitler mogao da postavi na predstojećem razgovoru. Kod sebe je imao dva paketa sa eksplozivom, objašnjava upravnik Memorijalnog centra njemačkoj otpora u Berlinu, Johanes Tuhel. „Štaufenberg je napustio prostoriju pod izgovorom da mora da se osvježi. U jednoj sporednoj sobi je sa poručnikom Vernerom fon Heftenom aktivirao satni mehanizam bombe.“

Detoniranje bombe: Kajtel predstavlja Štaufenberga Hitleru i najavljuje njegov izveštaj – radilo se o upotrebi takozvanih divizija za blokiranje. Štaufenberg neopaženo ostavlja tašnu sa plastičnim eksplozivom ispod teškog stola od

Bomba eksplodirala nasuprot Hitlera

hrastovine, pored Hitlera. Kratko pred trenutak za detonaciju, Štaufenberg izlazi iz sobe, uz izgovor da mora hitno da telefonira. Sada je 12:40 minuta. Čuvar Saltenberg je primjetio da Štaufenberg brzo napušta sastanak, ali nije smatrao da je to posebno neobično: „Slična stvar se već jednom desila,

Na početku se nije znalo da li je Hitler preživio „Svi viču: Gdje je Firer? A onda je Hitler izašao iz barake, držali su ga dvojica ljudi“... kada je neko želio da brzo donese potrebna dokumenta.“ Još samo dva minuta do detonacije. U ta dva minuta pukovnik Brand,

ništa ne sluteći, premješta tašnu ispod stola na drugu stranu. To će ga koštati života, a Hitlera spasiti od sigurne smrti. Ubrzo nakon toga, odjekuje eksplozija: “Vihor papira, drva iverja, ogroman oblak dima”, kaže Salterberg, “jedan od prisutnih je izleteo kroz prozor, drugi su navalili na vrata. Totalni haos!” U štabu vlada panika, i niko ne zna šta se desilo. „Ljudi zapomažu, valjaju se po podu“, priča Kurt Salterberg. Na početku se nije znalo da li je Hitler preživio „Svi viču: Gdje je Firer? A onda je Hitler izašao iz barake, držali su ga dvojica ljudi“. Nakon detonacije, Štaufenberg je ubijeđen da je Hitler mrtav. On i poručnik Heften napuštaju bazu i žure u Berlin, da bi oborili nacisitčki režim. Već ih čeka vojni avion. Ali, atentatori su se preračunali. Hitler je preživio – između ostalog jer je sastanak održan u drvenoj baraci, a ne u bunkeru, kao što se to obično radilo. Da je bomba eksplodirala u betonskom bunkeru „Hitler bi sigurno poginuo u tom napadu“, tvrdi istoričar Tušel.

Odmazda i kazne: Nakon Kurt Salterberg

neuspjelog atentata, nacisti pokreću osvetničku mašineriju protiv zavjerenika i njihovih porodica, 25. juli 2014. Spektar, broj 7 39

koji su u Berlinu pokušavali da izvrše prevrat. Štaufenberg je uhapšen i strijeljan iste noći u zgradi koja danas služi kao sjedište njemačkog Ministarstva odbrane. Gestapo zavjerenicima oduzima djecu i odvodi ih u poseban dom. Među njima je i četvoro djece pukovnika Štaufenberga. Najstariji među njima je tada desetogodišnji Bertold: „Naravno da je bilo užasno, jer smo bili odvojeni od porodice i nismo znali ništa. Bili smo sami“ , kaže on. Bertold Marija Šenk Graf fon Štaufenberg , rođen je 1934. godine. Aristorkatsko porijeklo, vojna karijera njegovog oca i vrijeme u kome je odrastao ostavili su svoj trag. „Mi smo odrasli isto kao i druga djeca u toj klasi. Dakle, i mi smo na neki način bili mali nacisti. Moja majka nije to tražila. Ali iz dobrog razloga nije se ni bunila, jer bi onda ona ili moj otac postali sumnjivi.“ A zatim se u julu 1944. svijet okrenuo naglavačke. „Čuli smo o atentatu na radiju, ali nisu spominjali imena. Onda nam je majka sljedećeg dana rekla da je to učinio naš otac. Bio sam šokiran i zbunjen: Kako je mogao da nasrne na Firera? Ali jednu stvar znam sigurno: nikada ga nisam smatrao kriminalcem.“

Dvostruki život: Za zavjerenike koji nisu odmah strijeljani, organizovan je poznati lažirani proces pred takozvanim Berlinskim narodnim sudom. Predsjedavajući sudija bio je Roland Frejzler, a još prije početka postupka bilo je odlučeno da će optuženi biti osuđeni na smrt. U berlinskom zatvoru Plecenze je do aprila 1945. ubijeno 89 učesnika julske zavjere i njihovih pristalica. Uoči pogubljivanja muževa, njihove supruge su dobile zvanično obavještenje da će porodice morati 40 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Ulaz u Hitlerovo komandantsko sklonište

Grof Klaus fon Štaufenberg sa djecom

da plate sudske troškove. Bertold Graf fon Štaufenberg to tada nije znao. Njegovi roditelji nikada nisu razgovarali o politici sa djecom. Iz današnje perspektive ga ne iznenađuje da je njegov otac vodio dvostruki život. „Naravno, to bi učinio svaki zavjerenik. Mi smo još tada slušali o

U berlinskom zatvoru Plecenze je do aprila 1945. ubijeno 89 učesnika julske zavjere i njihovih pristalica. Uoči pogubljivanja muževa, njihove supruge su dobile zvanično obavještenje da će porodice morati da plate sudske troškove...

djeci koja su prijavala svoje roditelje. Jedan desetogodišnjak, kao što sam ja tada bio, još nije mogao da o tome misli kako treba“, kaže on. Poslije Uskrsa 1945. godine, pripadnici Vermahta djecu tjeraju da uđu u kamion. Trebalo je da budu prebačeni u logor Buhenvald, ali se to nije desilo zbog bombardovanja američke vojske. Dva mjeseca poslije kapitulacije, Bertold se ponovo susreće sa preživjelim članovima porodice. Kako danas gleda na svog oca? „Formalno gledano, on je bio veleizdajnik, ali mislim da je to što je on uradio, legitimno. Uvijek sam znao to da on nije dao život za tadašnju državu, ali da je umro za Njemačku“. Michael Marek/DW

VELIKI USPJEH ILI VELIKA LAŽ

Mali korak za čovjeka... Bile su to riječi koje nam je američki kosmonaut, prije tačno 45. godina, uputio sa površine Mjeseca. Pročitajte deset argumenata koji ukazuju da se radi o događaju koji je brižljivo krivotvoren po nalogu američkog predsjednika Nixona

Tokom prve šetnje po Mjesecu 20. jula 1969. godine američki kosmonaut Neil Amstrong izgovorio je čuvenu rečenicu: “Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo”. Međutim, mnogi smatraju kako on na Mjesec nikad nije ni kročio. Oni tvrde kako je u jeku hladnoga rata SAD-u trebalo nešto čime će prestići Ruse i njihov svemirski program, a slijetanje na Mjesec za to je bilo idealno. Joseph Skipper iz SAD-a zavjerama se dugo bavi. Tvrdi kako je na snimkama sa Mjeseca pronašao neobjašnjive zamjerke. Na snimci površine Mjeseca vidi se kabel, koji ondje ne bi trebao biti, a nije jasno ni kojoj opremi pripada.

Sitni previdi: S obzirom na sjenu koju baca, tvrdi, morala su postojati dva izvora svjetla. On ističe kako se na fotografiji koja prikazuje astronauta, uz podlogu Apolla 11, zlatna folija čini previše čistom. Ako je letjelica sletjela na Mjesec, objašnjava, podloga bi trebala biti puna prašine. Zbunila ga je i posve ravna, gotovo netaknuta površina tla ispod potisnika letjelice. Tvrdi kako bi, da je Apollo stvarno

42 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

sletio, površina trebala biti neravna i udubljena zbog sile potisnika. Historija ipak bilježi da su astronauti Neil Armstrong i Edwin Buzz Aldrin sletjeli na Mjesec. Njihov kolega Michael Collins upravljao je zapovjednim modulom u orbiti oko Mjeseca. Astronauti su se za misiju pripremali

U jeku hladnoga rata SAD-u je trebalo nešto čime će prestići Ruse i njihov svemirski program, a slijetanje na Mjesec za to je bilo idealno... u NASA-inim posebnim poligonima. Teoretičari zavjere tvrde da su za prve snimke navodnog slijetanja na Mjesec u NASA-i koristili upravo te poligone. Spuštanje prvih ljudi na Mjesec, u sklopu projekta Apollo, koje se (ni)je dogodilo prije tačno 45 godina, pobornici teorije zavjere

energično negiraju. Oni u svojoj argumentaciji navode deset dokaza koji potkrjepljuju njihove teze da je izvještaj o Apollovom slijetanju na Mjesec laž Nixonove vlade.

Tragovi lažiranja: Evo tih 10 navoda: 1. Na fotografiji koja prikazuje dvojicu astronauta u trenutku kad postavljaju američku zastavu, kao znak "osvajanja" Mjeseca, zastava vijori, a poznato je da na Mjesecu nema vjetra. 2. Niti na jednoj od fotografija, koje su američki astronauti fotografirali, na Mjesecu nisu vidljive zvijezde. 3. Fotografije koje prikazuju trenutak slijetanja letjelice ne prikazuju krater koji bi pod letjelicom nastao radi kovitlanja vjetra. 4. Letjelica koja je sletjela na površinu Mjeseca teži 17 tona, a njeno slijetanje nije ostavilo nikakav otisak na pijesku. Istovremeno, stope astronauta koji hodaju Mjesečevom površinom ostavljale su trag. 5. Otisci astronautovih stopala u finoj mjesečevoj prašini su neočekivano

(Ne)stvarni ljudski koraci

dobro očuvani kao da su otisnuti u mokrome pijesku, unatoč tome što na Mjesecu nema ni vlage, ni atmosfere, ni učinaka gravitacije. 6. U trenucima kad letjelica polijeće s Mjeseca, iza nje se ne vidi nikakav raketni plamen. 7. Snimka šetnje astronauta po površini Mjeseca izgleda kao računalno usporena šetnja po Zemljinoj površini. 8. Astronauti nisu mogli preživjeti putovanje na Mjesec radi izlaganja radijaciji Van Allenovog pojasa električnog naboja. 9. Kamenje koje je dopremljeno s Mjeseca sastavom je jednako kamenju sa znanstvene ekspedicije na Antarktik. 10. Svih šest slijetanja američkih ekspedicija na Mjesec se dogodilo za vrijeme Nixonove administracije. Nakon toga, u narednih 40 godina, unatoč ubrzanom tehnološkom razvoju, niti jedno slijetanje nije zabilježeno.

Suparništvo: Svemirske ekspedicije nemaju dugu povijest. Prve su počele krajem 50-ih godina 20. Stoljeća. One su zapravo nagli razvoj doživjele zbog znatiželje čovjeka da sazna više o svemiru u kojem živi,ali i velikim djelom zbog nadmetanja Rusije i SAD-a u tome ko će prvi lansirati satelit u svemir,a

Slavna posada Apola 11: Neil Armstrong, Edwin Buzz Aldrin i Michael Collins

kasnije i ko će prvi doći na mjesec. Za put u svemir potrebna je raketa koja može postići dovoljnu brzinu

Letjelica koja je sletjela na površinu Mjeseca teži 17 tona, a njeno slijetanje nije ostavilo nikakav otisak na pijesku. Istovremeno, stope astronauta koji hodaju Mjesečevom površinom ostavljale su trag... da savlada silu težu zemlje i da se otisne izvan atmosfere. Prve takve rakete počele su se raditi u Njemačkoj, a prva raketa koja je stigla do svemira bila je Njemačka raketa A-4, lansirana 1942. Godine. Za stvaranju te rakete uveliko je zaslužan Wernher von Braun. U početku su se u svemir lansirali samo sateliti bez posade. Prvi takav satelit bio je ruski Sputnjik, koji je lansiran 4. 10. 1957. iz današnjeg kozmodroma u Bajkonuru,Kazahstan, povodom Međunarodne geofizičke godine. Time je SSSR (Rusija) postao prva

svemirska sila. Prvi sljedeći veći uspjeh ponovno je postigla Rusija (SSSR) lansiranjem Sputnjika 2, u kojem se nalazio prvi pas u svemiru, pas Lajka. Veliki uspjeh dogodio se je 12. 4. 1961. godine kada je u Vostoku 1 Jurij Gagarin postao prvi čovjek u svemiru. On je isto tako bio Rus. 16. 6. 1963. godine Rusija u Vostoku 6 u svemir po prvi put šalje ženu,Valentinu Terješkovu. Dvije godine nakon toga, posada je izašla iz letjelice u „svemirsku šetnju“(ruska posada). SAD su počele napredovati 1968. godine; posada Apola 8 postaje prva posada koja je kružila oko Mjeseca. Sljedeći uspjeh bilo je spuštanje na površinu Mjeseca. Prenos prvog hoda po Mjesecu mogao se pratiti na televiziji. Nakon toga smirilo se nadmetanje Rusije i SAD u slanju satelita u svemir, a konačni kraj označilo je lansiranje prve američko-sovjetske misije u svemir koja se nazivala Projekt Apolo-Sojuz. R azija Kunosić 25. juli 2014. Spektar, broj 7 43

RUSKI FIZIČAR LEONID PLEHANOV TVRDI:

IZGRADIĆU TESLIN TORANJ ZA BESPLATNU STRUJU Braća Plehanov, fizičari sa Moskovskog instituta za fiziku i tehnologiju, ozbiljno rade na projektu Teslije kule Vordenklif, čijim posredstvom bi električna energija postala besplatna i dostupna svima. Trenutno pokušavaju da sakupe 800.000 dolara, s kojim bi viziju pretvorili u stvarnost

amislite svijet u kom ne biste dobijali račun za „utrošenu električnu energiju“. Lijepo zvuči, zar ne? Braća Plehanov tvrde da je takav svijet sasvim moguć. I da smo blizu ostvarenja takvog svijeta. Leonid i Sergej Plehanov su fizičari sa Moskovskog instituta za fiziku i tehnologiju. Već pet godina svog života oni imaju samo jedan cilj: da ideju Teslinog tornja (poznatu i

Genije stalno inspiriše nove naučnike 44 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

kao kula Vordenklif) pretoče u stvarnost. Da električna energija postane besplatna i dostupna svima. Najveći problem prilikom prenosa električne energije, današnjim sistemom, leži u gubitku energije. Tesla je, gledajući taj gubitak koji se dešava u prenosu, razvio ideju da se izgradi mreža kula koje bi koristile provodljivost same planete Zemlje prilikom prenosa električne energi-

Uporni Leonid Plehanov

je kroz zemlju i jonosferu sa veoma malom količinom njenog gubitka.

Zavjesa tajne Leonide, zašto ste se Vi i Sergej opredijelili za Teslin rad, a ne za dostignuća nekih drugih istraživača? Šta je bilo toliko magično u njegovim idejama da vas je nateralo da istražujete njegov opus? Plehanov: Tesline vještine u praktičnom eksperimentisanju bile su zapanjujuće. On je sproveo toliku količinu eksperimenata da nijedan naučnik ne bi mogao da ga dostigne. Pritom, on nije previše pažnje posvećivao teorijskom radu, nije brinuo o tome da obezijbedi tačne opise sopstvenih radova. Štaviše, on je, prilikom pokušaja da dobije finansijsku podršku za svoj rad, namjerno pokušavao da stvori određenu sliku o svom radu. Takva strategija je donijela određene rezultate: s jedne strane, zahvaljujući takvom pristupu bio je u stanju da

finansira svoja istraživanja. S druge strane, takva vrsta dimne zavese koju je kreirao bila je ispunjena različitim tajnama, pa su se ljudi oko njega zainteresovali za ono što radi. To je za rezultat imalo mnogo spekulacija i sugestija, koje su – što se tiče javnosti – u jednom trenutku preovladale nad njegovim osnovnim idejama i svrsi njegovog rada. Takva je situacija očuvana do danas. Teslini radovi impresioniraju svaku osobu koja dođe do njih i počne da ih istražuje barem do neke ozbiljne granice. Dobar dio njegovih radova još uvijek podižu mnogobrojna pitanja. I naravno, bilo bi veoma važno da se na ta pitanja daju odgovori, naročito zato što su Teslini eksperimenti bili dobro dokumentovani u njegovim patentima i dnevničkim bilješkama. Vjerujemo da bi trebalo da postoji određeno logično objašnjenje za njegove eksperimente. S današnje pozicije, tek nekoliko ljudi je spremno da sprovede ozbiljno istraživanje o Teslinim radovima. Interesantno je da smo tokom istraživanja otkrili da postojeće interpretacije mnogih njegovih radova ne mogu da izdrže ni najosnovniju kritiku! Nažalost, određena količina predrasuda, što se tiče Tesle, još uvijek postoji zbog velikog broja spekulacija, pa se pojedini ozbiljni naučnici uzdržavaju od bavljenja njegovim dostignućima, kako ne bi ugrozili svoju reputaciju u naučnim krugovima. Istovremeno, moj brat i ja imamo luksuz koji nam dozvoljava da o tome ne brinemo.

Zid nepovjerenja Nedavno ste dostigli određenu količinu medijske pažnje, naročito u Srbiji, svojom tvrdnjom da ćete ponovo izgraditi kulu Vordenklif koju je dizajnirao Tesla. Da li

Početni eksperimenti sa bežičnim prenosom energije

zaista verujete da se to može učiniti? Plehanov: Već je mnogo toga urađeno. Napravili smo dug put od Teslinog radnog otkrića do fizičkog modela fenomena koji se nalazi iza te tehnologije, modela procjene i

Treba izgraditi mreža kula koje bi koristile provodljivost same planete Zemlje prilikom prenosa električne energije kroz zemlju i jonosferu sa veoma malom količinom njenog gubitka konstrukcionog dizajna. Sada želimo da svoja otkrića testiramo i dokažemo eksperimentalno! Dakle, da, vjerujemo da to može biti urađeno. Jednostavno zato što mi jasno razumijemo koji fizički (odnosno fizičarski) fenomen leži iza Teslinog tornja i kako će on raditi. Ti i tvoj brat ste fizičari i trebalo bi da samim tim budete pouzdan izvor kada kažete da “sve što je Tesla zamislio, može biti napravljeno u današnje vrijeme, kako ste rekli u jednom od svojih tekstova. Ipak, mnogi naučnici se sa vama ne slažu. Zašto? Plehanov: Nas dvojica ne kažemo da se baš sve može sagraditi u

današnje vrijeme. Ali, ako govorimo o kuli Vanderklif, onda u potpunosti stojimo iza te tvrdnje. Što se tiče drugih fizičara – glavni problem leži u velu misterije i tajnovitosti koji se nakupljao dugo vremena nad Teslinim radom i oko njega samog. To je glavni razlog što fizičari sa reputacijom u naučnoj zajednici imaju želju da se na određeni način distanciraju od njegovog rada. Moramo da probijemo taj zid nepovjerenja, što zahtijeva dosta vremena, mnogo napora, strpljenja i energije. Kako bilo, mi radimo i mislim da će se situacija radikalno promijeniti onog dana kada dobijemo nepobitan dokaz o sjajnom radu Transmitera energije. Očigledne činjenice neće biti više negirane i pobijane. Šta ako zaista postignete vaš cilj? Šta će se onda desiti sa elektranama, distributerima, prodavcima i trgovcima električnom energijom? Plehanov: Mi ne tvrdimo da će se situacija na tom polju odmah promijeniti, niti da će svi odmah moći da koriste besplatnu električnu energiju. Ovo je veoma dug i evolutivan proces, ali su prvi koraci – oni koji se računaju! Pogledajte električne automobile! 25. juli 2014. Spektar, broj 7 45

Pa ranije je postojala tvrdnja da naftne korporacije neće dozvoliti da se oni plasiraju na tržište. A danas? Tesla motors sa svojim automobilima je dao na značaju tehnološkim inovacijama. I svaki veliki proizvođač automobila pravi svoj model električnog vozila. Ono sljedeće će se odigrati mnogo brže. Zbog toga definitivno mogu da zamislim perspektivu korišćenja tehnologije bežičnog prenosa električne energije sa postojećom energetskom infrastrukturom.

Niža cijena prenosa Ako Teslin toranj postane ono što se zove “uspješna priča”, šta će se desiti sa svijetom, sa običnim ljudima? To će prije svega donijeti nove mogućnosti za sve ljude, kao što je dostupnost izvora energije, što se može smatrati najvažnijim faktorom globalne politike. S druge strane, transport električne energije zahtijeva velike troškove. Ako bi se ovaj mehanizam bežičnog prenosa električne energije primijenio u svrhu prenosa energija na bilo koju udaljenost, to bi potpuno promijenilo situaciju. Prije svega, postojaće sjajna prilika transfera energije na prostore koji su teško dostupni. Drugo, učinili bismo energiju značajno jeftinijom, jer su gubici energije u transmisiji žičanim putem veliki. Na kraju, time će biti obezbijeđen pristup ekološkim izvorima energije kao što su sunčeva energija i energija vjetra: vjerovatno ste upoznati sa činjenicom da su prostori sa efikasnim generisanjem zelene, ekološke energije locirani veoma daleko od centara potrošnje. Transmisija energije je veoma kompleksno pitanje koje još uvijek nije riješeno. I to je, zapravo, prava barijera za ekološku energiju. 46 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Jedan od automobila na strujni pogon

Kao dugoročnu viziju, mi zaista vjerujemo u mogućnosti da koristimo energiju pustinje za dobrobit čovečanstva. Da li znate da sve pustinje u svijetu za samo šest sati apsorbuju više energije sa sunca nego što cijelo čovječanstvo potroši tokom cijele godine? Meni je doslovno nevjerovatno da ne koristimo svu tu energiju koja nam bukvalno preplavljuje planetu.

Rastući tim Sudeći po raznim teorijama zavjere, veliki izumi mogu biti potencijalno opasni. Ovaj izum, koji još uvijek postoji samo u Teslinoj zaostavštini, može biti opasan čak i za vas. Da li se plašite? Plehanov: Za sada nismo vidjeli bilo kakav otpor, osim od strane

Tek nekoliko ljudi je spremno da sprovede ozbiljno istraživanje o Teslinim radovima. Interesantno je da smo tokom istraživanja otkrili da postojeće interpretacije mnogih njegovih radova ne mogu da izdrže ni najosnovniju kritiku

ljudi koji su počeli borbu protiv našeg rada, zato što jednostavno ne vjeruju u tu tehnologiju. Zato sam počeo da razmišljam da li se te teorije zavjere odnose na “njih”, ili se jednostavno tiču svih ljudi koji nisu spremni da otvore svoje oči i um za nešto novo. Ne plašimo se. Jednostavno radimo u ono što vjerujemo. I srećan sam što mogu da kažem da nas sve više ljudi širom svijeta podržava! Naš profesionalni tim takođe raste veoma brzo. Šta možemo još očekivati od Teslinih pronalazaka koji su “zaboravljeni”? Da li postoji još neka sjajna ideja koja nam može pomoći da spasimo svijet ili makar poboljšamo kvalitet života običnog čovjeka? Plehanov: Dvije nedjelje prije svoje smrti Tesla je najavio da ima svoju teoriju o gravitaciji. Želio je da je otkrije, ali nije bio u stanju. Postoji mnogo različitih pogleda, koncepata i modela koji se tiču gravitacije u savremenoj nauci, ali sve ostaje u takozvanoj sivoj zoni. Jednostavno rečeno – niko ne zna šta je gravitacija – ona jednostavno postoji. A Tesla je vjerovatno imao neke

“ključeve” za otvaranje “brava” koje su krile odgovor na to pitanje. Osim toga, većina najstarijih bilješki i materijala koji su sačuvani u Teslinim arhivama nikad nisu proučavani od strane naučnika. Teško se može zamisliti koliko sjajnih stvari može biti otkriveno tokom temeljnog proučavanja njegovog rada. Možda bismo bili u prilici da naučimo nešto novo i uzbudljivo iz nepoznatih radova ovog sjajnog naučnika.

Lov na donacije Za pravljenje Teslinog tornja potrebna je određena količina novca, koja nije ni najmanje naivna: radi se o 800.000 dolara. Kakvi su vaši planovi za iznalaženje izvora finansiranja? Plehanov: Počeli smo kampanju javnog prikupljanja sredstava na stranici IndieGoGo koja se završava prvog avgusta. Još uvijek nismo uspjeli da dostignemo cilj, ali radimo na tome i vjerujemo da cilj može biti postignut uz podršku ljudi iz cijelog svijeta. Možda ćemo pronaći i neke privatne izvore finansiranja… Ipak, najvažnije je znati da, ako dobijete privatna sredstva, ne možete kompletno otkriće “otvoriti” da bude dostupno cijelom svijetu. Zbog toga je takozvani “kraudfanding”, odnosno javno prikupljanje

Počeli smo kampanju javnog prikupljanja sredstava na stranici IndieGoGo koja se završava prvog avgusta. Još uvijek nismo uspjeli da dostignemo cilj, ali radimo na tome i vjerujemo da cilj može biti postignut uz podršku ljudi iz cijelog svijeta

Pustinje usisavaju ogromnu količinu sunčeve energije

sredstava, jedini način da se ovo istraživanje uradi za dobrobit svih ljudi i da se saznanja i rezultati istraživanja otvoreno podijele sa svima. Sada treba završiti, prije svega, istraživačko-razvojnu fazu i početi sa radom na primjeni tehnologije. Uključivanje globalnog društva, odnosno ljudi iz cijelog svijeta je najvažnije za postizanje uspjeha, odnosno završavanje ovako velikog projekta. Šta je sljedeće u vašim planovima,

nakon Teslinog tornja? Plehanov: Ovom projektu trebaće godine iz istraživačko-razvojne faze do implementacije i produkcije. Nakon toga, nastavićemo sa našim radom kako bismo našu viziju besplatne energije pretvorili u realnost. U međuvremenu, zaista želimo da zaronimo duboko u Teslin kopletan opus i vjerovatno ćemo pronaći nešto veoma interesantno i korisno za nas i cijelu planetu. D. Velkovski – A. Bećić 25. juli 2014. Spektar, broj 7 47

NAŠA PROZA: ROMAN “ISPOD DUGE”

IDRIZOVA DVA MEZARA Iz štampe je izašao treći roman publiciste, novinara i pisca iz Sarajeva Mugdima Galijaševića, iz kojeg donosimo jedan odlomak. Ovo je svojevrsni nastavak romana "Suze na mezaru" i "Kapija života", koji tematski također govore o agresiji na BiH

driz nije dana propustio da ne ode do mezarja Hambina carina. Dva mezara, dvije njegove najveće ljubavi, majka i djevojka Amila. Prvo bi potrijebio lišće koje je s obližnjeg hrasta znalo napadati. Proučio bi im Fatihu, svakoj posebno. Čučnuo bi između dva mezara. I tada bi krenuo njegov tužni monolog. - Majko draga, ne mogu ti kazati koliko mi je teško na srcu što nema

48 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

ni tebe ni Amile. Pa da mi bar jedna ostade u životu. Jok. Odoste obje, a ja ostadoh sam. Dok je bio rat, čini mi se lakše sam podnosio tu svoju bol, jer nikada nisam bio sam. Bilo mi je teško kada je moj najbolji prijatelj Vedad teško ranjen i prebačen u Minhen. A on je, hvala Bogu, imao sreću. Izliječili su ga i tamo je našao svoju Lamiju. Vjenčali su se. Jave se često i baš me obraduju. Onda bi se okrenuo Amili. Sjećao

Piše: Mugdim Galijašević se Idriz da je dugo držao za ruku i da je sebe pokušao ubijediti da je zaspala. Nažalost, nije. To je bio vječni san. - Da znaš, moja Amila, ona tvoja trešnja svake godine sve više rađa. Raširila se nekako. Ispod nje sam napravio sofu i tu se najradije skrasim. Tada mi se čini da smo opet zajedno i da mi opet govoriš kako jedino mene voliš. Sjećam se da si mi, kada si proživljavala posljednje trenutke života, kazala

da bi voljela da bar ja budem sretan, da ne tugujem, da se oženim. Evo, prošlo je skoro dvadeset godina od završetka rata, a ja sam i dalje sam. Ne pada mi na pamet druga djevojka, ti si moja zauvijek. - Dragi moj. Znaš da sam te voljela najviše na svijetu. Ali, ako hoćeš da i ja budem mirnija na ovoj svojoj vječnoj adresi, hajde meni za ljubav oženi se. Pričao si mi o Ajši, svojoj komšinici i ratnoj drugarici. Ona ti i pomogne u kući. Pa zar si toliko slijep da ne vidiš da se djevojka zaljubila u tebe. A veliš, poštena je. Ulazi ti u kuću s najboljim namjerama. Ali, mahala je mahala, udarit će curi na obraz. Svakako da sam i ljubomorna što će neka druga imati najboljeg muža pored sebe, ali sam i svjesna da ne možeš doživotno živjeti sam. Ubiće te samoća i tuga. Eto, diplomirao si, radiš u ambulanti u svojoj mahali. Specijalizirao si porodičnu medicinu. Razmisli, ja ti se ljutiti neću. Znam da ćeš ti meni opet dolaziti, jer to je haman tako zapisano. Meni i tvojoj majci. U ovoj čitavoj nesreći koja nas je zadesila sretna Roman “Ispod duge” može se nabaviti u direktnom kontaktu s autorom na broj mobilnog telefona 061/21-27-97, porukom na Facebook profilu ili na e-mail: mugdim.galijasevic@hotmail.com Akšam koji se meni pojavljuje pred očima dok čitam ovu knjigu Mugdima Galijaševića, drugi je akšam: to je pomrčina koja je prekrivala Bosnu gotovo pune četiri godine, to je noć koja je 1992. godine pala na šeher Sarajevo i nije se digla 1425 dana, dok nije svanulo i dok se najzad nije oglasio sabah namaz u slobodnom Sarajevu - napisao je recenzent, akademik Ferid Muhić: “Za to vrijeme, u tom mraku, mračni ljudi ne-ljudi, koji su taj mrak i

sam da je pored mene mezar tvoje majke. Znam da me voljela. I ja sam nju. Sto puta mi je kazala: „Ti ćeš biti moja snaha. Baš si mi plaha, tamam prema mom Idrizu“. Počeo se i mrak spuštati. A Idriz bi volio da se dan produži, a noć dođe kasnije za vrijeme ovih njegovih dolazaka na mezar majci i djevojci. Krenuo je polahko niz Širokaču. Počele su se paliti ulične svjetiljke jedna za drugom. -Doktore halali, poznadoh te, a htjela sam ti doći kući. Moj Zufer, znaš da je hasta od astme, u tebe ima najviše povjerenja. Bio bi sretan da mu dođeš u posjetu. Hajde bolan svrati, evo ovo je moja kapija, reče mu Hatidža koja je često dolazila sa svojim Zuferom. Ona nije bila bolesna, ali jeste njen muž. Nisu imali djece. šao je. Zufer se baš obradovao. I počeo kašljati, nikada da prestane. Teško je disao. U njega je ona progresivna astma. Teško je sebi priznao da Zufer neće još dugo. Idriz je odlazak svojih pacijenata zaista teško podnosio.

Dok je stavljala pred njega bakrenu tablu sa džezvom i fildžanima, Hatidža će: - Znaš, moj doktore, nas dvoje smo sami, k'o dva panja. Najteže mi je što je Zufer plaho bolestan. Odavno je. Bio je stolar i godinama se nagutao prašine. oktor je krenuo, još jednom se poselamio sa Zuferom i duboko uzdahnuo. -Znam ja, sine, koje tebe muke muče, evo više od 20 godina. Znam te kada si u školu išao. Znam i kada su preselile majka ti i djevojka. Kada je Amila ukopana, čini mi se da su cijeli Bistrik i Širokača plakali. Cura mlada, lijepa, poštena i odnese je leukemija, veli Hatidža kao da je htjela da riječima pomogne doktoru. -Šta ćeš, majko, hajde, odoh ja polahko, veli Idriz. Usput je sebi govorio. Bože, još jedan fini čovjek je pri kraju života. I nije prošlo nekoliko dana javiše da je Zufer preselio. Na dženazi baš puno ljudi, mnogi su ga znali, a zna se od vajkada je red otići komšiji na posljednji ispraćaj.

donijeli u Bosnu i prebacili teški plašt pomrčine preko neba nad Bosnom,

samo u šeher Sarajevu pobili su više od 11 hiljada ljudi i više od 1600 djece.”

25. juli 2014. Spektar, broj 7 49

PRIČAM TI PRIČU

USRED BOSANSKOG ĆUMEZA Moja cigareta je davno već dogorjela pa zapalih drugu i nastavih da bezumno lutam po dobro poznatim licima. Noge su mi bile ukliještene u tijesnoj kifli između stola i još nečija tri para nogu. Dovoljno dugo su bile u tom položaju da sam ih prestala osjećati kao svoje

pravo dok sam zamišljeno otpuhivala plavičasti dim svoje cigarete, na vrata je ušla jedna gospođa crvene kose i crnog šešira koji joj je stajao malo nakrivo i suviše izdignuto za moj ukus. Za njom je ušao jedan gospodin s bijelom pletenom kapom na velikoj glavi. Gospodin je imao i brkove... ili ih nije imao, ali mu je izraz lica bio takav da je izgledao kao da ih ima. Jedna gospođa i jedan gospodin iznenada su se našli u kafani koja je, inače, smještena u centru jednog grada, u jednoj prostoriji dimenzija jednog prosječnog autobusa. Stolice su bile toliko stiješnjene da se konobarica jedva provlačila noseći kafe i čaše vode. Ovdje su svi pili samo kafe i čaše vode. Sve je bilo krcato ljudi mlađih godina, uglavnom duže, čupave i masne kose. Oni koji su imali kratku kosu, nastojali su da je raznim higijenskim i nehigijenskim sredstvima drže uzdignutom k nebu tako da su izgledali poput ježeva. Bilo ih je različitih boja - crnih, crvenih, žutih, smeđih, a bila je jedna ježica bijele kose napadno, pa čak i divljački i agresivno zaokruženih očiju nekim crnilom zbog čega njene oči nisu više izgledale kao "ogledalo duše" nego kao jedan detalj iz izloga neke prodavnice jeftine robe.

50 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

Većina ježeva nosila je naušnice izrađene od srebra u najrazličitijim oblicima. Jedan je nosio halku na obrvi, drugi tačkicu u nosu, a ostali su na ušima, oko vratova i zglavaka ruku imali mali milion bašlija, žileta, čavlova i kojih sve ne drugih klinaca. vi su bili u tamnoj odjeći, hladnog pogleda koji te nije gledao, već je prolazio kroz tebe ignorišući te i svjesno ti dajući do znanja da si toliko mali i beznačajan crv u njihovim životima. Muzika je bila glasna i svi su nešto mahali glavama, cupkali i truckali zbijeni jedno na drugo, jedno uz drugu. Jedan je žmirio i bubnjao neke zamišljene bubnjeve, a drugi je mahao svojom dugačkom kosom i isto tako prebirao po žicama neke električne gitare koje, zapravo, nije bilo. Konobarica se derala s kraja na kraj tog krkljanca, psovala vražiju mater nekom klincu koji je jaknom zakačio čašu i prosuo je po podu zajedno s vodom što je bila u njoj. U sredini svega toga dvoje se strasno ljubakalo već deset minuta bez prestanka, a između svega toga gurkao se neki tamnoputi dječarac prljave i poderane odjeće i tražio od svih pare i cigare. Ako bi mu se čovjek nasmijao, on bi se sam poslužio, bez pitanja i ustručavanja.

Piše: Džana Zimić Sivilo dima bilo je toliko gusto, poput magle nekog zaboravljenog ćoška svijeta. Gospođa i gospodin još su stajali na vratima i bezizražajno sve to promatrali. Sva ta gungula, truckanje i galama nisu se, očigledno, svidjeli gospođi, kojoj, izgleda, u svojim srednjim četrdesetim godinama nije bilo do seksa, rokenrola i droge kao svoj toj balavurdiji koja je tako porazno djelovala na nju. ospođa se okrenula i izašla, ne rekavši ni riječi. Gospodin je krenuo za njom, pogledavši sa žaljenjem na cjenovnik koji je visio sa plafona, a na kojem je ogromnim slovima pisalo - KAFA POLA MARKE. U očima mu se vidio neki odbljesak žaljenja... da li je to žalio za jeftinom, a najboljom kafom u gradu ili za dobrim starim vremenima kada se furala svoja furka bez obzira na čitav svijet ili je gospodin, možda, osjetio žalost zbog gospođe koja će mu, najvjerovatnije, da bi dobio njenu naklonost, potrošiti više od jedne marke u nekom od onih kafića gdje se pušta lagana, pristojna muzika, gdje se sjedi na zlatnomesinganim stolicama i gdje svaki konobar i konobarica imaju propisanu bijelu košulju i plave pantalone na peglu, to ne znam. Okrenuli su se i nestali. Moja cigareta je davno već dogorjela pa zapalih drugu i nastavih da bezum-

no lutam po dobro poznatim licima. Noge su mi bile ukliještene u tijesnoj kifli između stola i još nečija tri para nogu. Dovoljno dugo su bile u tom položaju da sam ih prestala osjećati kao svoje. znenada me neko kucnu po leđima. Okrenuh se, tek jedna muška faca pojavi mi se pred nosom. Znala sam da je student elektrotehnike i da ispija kafe tu po čitav dan, kao što sam to i sama, uostalom, radila iz dana u dan. Nisam mu znala ime. Svejedno, tražio je cigaretu i dala sam mu jednu iz svoje kutije, a on je nastavio da mi priča o tome kako je prije šest mjeseci imao djevojku koju je varao sa jednom drugom. Čak je jednom njegova prevara zamalo otkrivena zbog nekakvog spleta okolnosti koji je bio apsolutno banalan. Pomno sam ga slušala, ne znajući zašto to, zapravo, radim, jer me nije

interesovalo. Kakogod, saznala sam i da mu je posljednja djevojka bila iz Splita te da je umrla od droge, a da on sad nema djevojku, jer ne zna šta mu je te da se ponekada malo napije, jer mu je dosadno. Kimnula sam glavom i okrenula pogled opet ispred sebe... Do mene sad dopru glas mladića koji je sjedio prekoputa mene zajedno sa svojom djevojkom. Bili su sladak par. Pričao je o svojoj maloj rodici koja ima šest godina i koja živi u Beču, ali govori i njemački i bosanski jezik i oba su joj maternja. Jučer ujutro mala rodica rekla mu je da se skinu goli i da spavaju zajedno pa je on sada, frapiran djevojčicinom pričom, prepričavao to nama iako, zapravo, niko od nas to nije tražio od njega, jer ga svakako nismo poznavali. Iznenada se pojavi neki momak, kojem opet nisam znala ime. Pitao

me je da li me boli zub kojeg nemam, jer sam prije nekoliko dana sjedila s njim za stolom i pila kafu i čašu vode, pokušavajući da zaboravim na bol koju sam osjećala u donjoj vilici na mjestu zuba koji sam izvadila prije tri godine. n, taj momak, također student elektrotehnike, počeo me tada savjetovati kako da zaboravim na bol - da izvadim sebi drugi zub i zaboravim na taj, da mi je to možda zato što sam trudna ili što mi je korijen zuba ostao u desnima. Po njegovoj priči, više se moglo pomisliti da je student stomatologije, ali on je bio treća godina elektrotehnike. Od tog dana uvijek se pozdravimo mada jedno drugom još uvijek ne znamo imena, ali to nije bitno. Već je bilo dva sata i vrijeme da idem kući. Platila sam svoj račun i izašla vani.

25. juli 2014. Spektar, broj 7 51

Spektar