Spektar broj 8 by magazin Spektar

HRANA: U KANDŽAMA SVJETSKE MAFIJE

Broj 8

Sedmični internet magazin l Izlazi petkom l Sarajevo, 01. 08. 2014.

BOSNA TAPKA U MJESTU

NI TAMO NI OVAMO KORIJENI: DUG PUT DO PREZIMENA

OD ^EGA ŽIVE BESPLATNE NOVINE?

OD REKLAME, NARAVNO!

063 991 643 magazinspektar@gmail.com

NEKAD JE BILO DOVOLJNO IME

DUG PUT DO PREZIMENA

S dolaskom Austrougarske na naš prostor počinju se više upotrebljavati porodična prezimena, a s nastankom Kraljevine Jugoslavije definitivno se upotreba Str. 38 imena i prezimena regulira zakonski

BOSNA TAPKA U MJESTU

NI TAMO NI OVAMO

Za društveni i ekonomski iskorak ove zemlje, duboko uvaljene u mulj, niko još nije spreman ni sposoban: ni bezidejna politika ni malodušni građani ni drugim Str. 6 brigama obuzeta međunarodna zajednica

CODEX ALIMENTARIUS

SVIJET U KANDŽAMA PREHRAMBENE MAFIJE

Codex je, pod okriljem UN, osnovan sa dobrom svrhom, radi zaštite potrošača i kontrole sigurnosti hrane, ali puno toga ukazuje da je potpao pod utjecaj multinacionalnih kompanija koje pod imenom Str. 42 “hrana” proizvode svakojako smeće

MRŽNJA NE POZNAJE GRANICE

OD NJEMA^KOG TABLOIDA DO IZRAELSKIH GRANATA

Religije su globalne, pa su samim tim globalne i posljedice otrovnih žaoka, poput one iz pera jednog njemačkog novinara ili bestijalnih napada na Gazu upravo u ramazanskim i bajramskim danima Str. 8

Nedjeljni internet magazin l Izlazi svakog petka l Izdavač: Poenta d.o.o. Sarajevo Glavni urednik: Vlastimir Mijović l Uređuje redakcijski kolegij l DTP: Bekir Tvrtković l Kontakt: magazinspektar@gmail.com l Prenošenje tekstova u drugim medijima, uz naznaku izvora, potpuno je slobodno

BRAVO! Prošle sedmice čitav region trubio je o poštenjačini iz Gruda, koji je pronašao kesu sa 150.000 eura i sve vratio njihovom vlasniku. Ne zna se još ime ni jednoga ni drugoga. U vogošćanskom slučaju, koji se zbio ovih dana, akteri se znaju. To su Alma \ozo i Ekrem Šećerović. Ne zna se, jedino, o kojem izgubljenomvraćenom iznosu se radi. Vogošćanski privrednik Ekrem Šećerović, vlasnik firme "Hidrom", na klupi ispred zgrade općine Vogošća izgubio je novčanik u kojem se, pored lične karte, bankovnih kartica i drugih dokumenata, nalazila i određena količina novca. Nije, u prvi mah, ni primijetio kad je ostao bez novca i dokumenata. - Kad sam došao kući, supruga me upitala gdje ti je novčanik. Kad sam se latio za džep, bio sam šokiran, jer u njemu nije bilo novčanika sa dokumentima i novcima. Malo mi je laknulo kad je rekla da je zvala neka žena koja je pronašla izgubljeni novčanik i čeka me kako bi ga vratila. I uistinu, pred zgradom općine Vogošća sačekala me Alma \ozo iz Vogošće. Ona je sa svekrvom i djecom obavljala neke poslove u općinskoj zgradi i "naletila" na moj izgubljeni novčanik. Na osnovu dokumenata došla je do mog telefonskog broja i pozvala me da mi ga vrati. Neizmjerno joj se zahvaljujem. Ona čak nije htjela da primi ni nagradu kojoj sam joj ponudio. Novce bih nekako i halalio. Međutim, u novčaniku je bilo dosta dokumenata do čijih kopija nije lako doći, rekao je Šećerović. Mnogo je ovdje nemorala i lopovluka, ali i čestitih ljudi. Jedna se zove Alma \ozo, ali vjerujemo da ta vrsta još nije izumrla, samo se novčanici, ipak, rijetko gube. 4 Spektar, broj 8 1. august 2014.

DIPLOMATSKA GREŠKA

ambasador poziva na “raport”, uruči mu se oštra diplomatska nota i još doda pokoja žučna riječ. To je prava diplomatija. Ostalo je neznanje i prazno poziranje.

SRPSKI GUBITAK Bošnjački političari ovih dana su se redom hvalili kako su odbili zamolbu izraelskog ambasadora u BiH da se s njim susretnu. Kako su govorili, nisu imali srca da se s tim čovjekom susretnu u trenutku dok njegova vojska ravni sa zemljom svoj palestinski komšiluk. Pri tome stradavaju civili i djeca: bomba ne vidi u koga pogađa. Pored Nebojše Radmanovića, koji se rado susreo sa Izraelcem, sa nepoželjnim diplomatom ipak se susreo i jedan bošnjački političar. Ali se ne zna - koji? Svjestan je čovjek, ma ko da je u pitanju, da bi bio dočekan na nož. Ovdje se svi, naime, ubiše pokazujući da su veći Palestinci i od samih Palestinaca, ne vodeći pri tome računa o osnovnim političkim običajima, pa i pravilima. A jedno od tih pravila glasi: Sa protivnikom se razgovara i pregovara, kad god se ukaže šansa za mirno rješenje sukoba. Uostalom, zar Alija Izetbegović nije, tokom agresije na BiH, često pregovarao sa svojim neprijateljima i bosanskim katilima? Alijin sin, ali i drugi bošnjački političari, prvenstveno šef diplomatije Zlatko Lagumdžija, svakako su se trebali susresti sa izraelskim ambasadorom. Prvo su ga domaćinski trebali saslušati, a potom mu, u lice, sve reći o gadostima koje izraelska vojska čini u Gazi nad nedužnim ljudima. U diplomatiji se radi upravo tako. Kad neka zemlja brlja, onda se njen

Milorad Dodik ocijenio je da je najveća greška Srba napravljena kada su vladajuće strukture iz tog vremena (nakon Prvog svjetskog rata) prihvatile ideju o formiranju Jugoslavije. "Trebalo je da napravimo Veliku Srbiju, a ne trule kompromise. Naši političari su samo gledali da ugrabe još koju teritoriju i to se pokazalo kao veoma loše. Mogli smo tada da napravimo Veliku Srbiju, a napravili smo veliku, najveću grešku u istoriji. Ta greška se zove Jugoslavija", ocijenio je Dodik. Dodik je ponešto napabirčio iz istorijskih knjiga. Iz njih bi, takođe, kad bi htio, mogao da nauči još nešto: da su poraženi svi koji su dosad pokušavali da razbiju Bosnu i Hercegovinu. Kasno će biti da mu neko na tu njegovu grešku ukaže za sto godina, kao što on sad ukazuje nekadašnjoj srpskoj kraljevskoj porodici.

OTU\ENI CENTAR

Smijenjeni direktor Razvojne banke FBiH Ramiz Džaferović bio je u četvrtak na saslušanju u Državnom tužilaštvu. Potvrdio je da su se tužioci zanimali za to kako je Vlada FBiH putem sumnjivih kreditnih zahtjeva za firme "SAZ Monting" d.o.o.

Maglaj, "Kera Steel Team" d.o.o. Mostar, "Krivaja" Zavidovići, "Pretis" Vogošća, te "GIKL" Tuzla pokušala oštetiti Razvojnu banku za iznos od 76 miliona KM. Koji sat kasnije, na istu temu govorio je i jedan od onih koje Džaferović optužuje, Adil Osmanović, potpredsjednik stranke SDA. On je ocijenio da je pod vođstvom smijenjenog Ramiza Džaferovića Razvojna banka Federacije BiH postala "otuđeni finansijski centar moći". Ko zna do čega će u ovom procesu doći istražni organi. No, Osmanovićeve riječi odmah se može, s obrazom, potpisati, uz “mali” dodatak: Razvojna banka bila je "otuđeni finansijski centar moći" i prije, dok je Džaferović igrao po taktu muzike komponovane u Osmanovićevoj SDA.

HEROJ ^EDO

Ove sedmice navršilo se 22 godine od pogibije komandira izviđačkodiverzantskog voda, pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH Čedomira Domuza. Poginuo je 30. jula 1992. godine kao vojnik na Rogoju - Trnovo, u operaciji

oslobađanja Trnova i BiH. Posthumno je 1992. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan", a 1994. godine "Ordenom zlatnog grba sa mačevima". Dobio je i Policijsku medalju za hrabrost. Iako je često bio meta najprizemnije propagande tzv. srpske republike u BiH, Domuz je ostao vjeran ideji borbe za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu i za tu ideju je položio i svoj život. Rođen 30. marta 1960. godine u Binježevu - Hadžići. O njegovom životu i ratnom putu Idriz Hodžić je napisao knjigu pod nazivom "Grom u njedrima Igmana".

GDJE ]E SNOWDEN?

Nedavno je njemački ministar pravosuđa Heiko Maas bivšem saradniku Američke agencije za sigurnost NSA Snowdenu preporučio da se nagodi sa američkom vladom o uslovima za povratak u SAD. Konačno, neće valjda cijeli život samo tražiti azil od jedne zemlje do druge? "Postoji izreka: Nikad ne reci nikad. Ipak, mislim da je vjerovatnoća da se Snowden jednoga dana vrati u SAD, ekstremno mala", izjavio je ekspert za tajne službe Ken Gude. I kongresmen iz Republikanske partije Charlie Dent smatra da se Snowden neće vratiti. On čak sumnja da bi američka vlada bila u stanju da s njim vodi ozbiljne pregovore. Trenutno Snowden čeka na odgovor iz Kremlja. Prije nekoliko sedmica je podnio zahtjev za produženje azila u Rusiji. 31. jula istekla je njegova dozvola boravka u ovoj zemlji. No, niko ne sumnja da će odgovor na njegovu molbu biti pozitivan.

FUJ!!! Jednom napravljena greška lako se oprosti. Drugi put je teže. Morao bi turski premijer Erdogan o tome, kad Bosnu uzima na jezik, ubuduće malo više razmišljati. Želeći da nam pomogne, on nam, u suštini, ponekad odmaže. U pitanju je “amanet” koji je navodno dobio od našeg prvog predsjednika Alije Izetbegovića, u posljednjim danima njegovog života. Tada je, kako tvrdi Erdogan, Izetbegović kazao: “Ostavljam ti Bosnu u amanet. Bosna je ostavština Osmanlija.” Kaže Erdogan da te riječi ne može da zaboravi i da je umirućem velikanu, kako ga je nazvao, obećao da Bosnu nikada neće ostaviti samu. Rekao je ovo turski premijer prije nekoliko dana, ponavljajući nešto što je učinio i prije nekoliko godina. Time je pokazao da, ponavljajući grešku, ne razumije u čemu se ona sastoji. A sastoji se (1) u tome da odavno niko nikome u amanet ne ostavlja čitave države, osim diktatori svojoj djeci, (2) da Osmanlije više ne vladaju ni Turskom, a kamoli da bi trebali ovdje da caruju i (3) da se time čini medvjeđa usluga ionako rovitim odnosima u našoj zemlji, u kojim važnu ulogu igraju tri naroda, tri vjere i još mnogo više svjetskih (vele)sila. Do prijateljstva sa Turskom trebamo da držimo, od nje mnogo možemo da naučimo u ekonomskom uspinjanju. Treba da cijenimo pravu renesansu koju ta država doživljava i pomoć koju želi da nam ukaže. No, BiH je naša, bosanska i hercegovačka, pa je niko ne može zavještati ni Omanlijama, ali ni austrougarskim ili srpskim dinastijama koje su ovdje također vladale i kojim bi ih neki drugi lideri, da mogu, takođe rado dali u amanet. 1. august 2014. Spektar, broj 8 5

BOSNA TAPKA U MJESTU

NI TAMO NI OVAMO Za društveni i ekonomski iskorak ove zemlje, duboko uvaljene u mulj, niko još nije spreman ni sposoban: ni bezidejna politika ni malodušni građani ni drugim brigama obuzeta međunarodna zajednica

osna i Hercegovina tapka u mjestu: ni tamo ni ovamo. Pesimisti su srećni, jer se država nije rasula. Ni optimisti nisu razočarani, jer misle da od ovoga lošije ne postoji, tako da se samo boljem nadati. Ne znam kako nazvati one treće, koji misle da je ovakvo stanje, ustvari, najveća nesreća za BiH i njene ljude. Stagnacija prelazi u inerciju, a inercija u tiho, ali sigurno odumiranje. Možda se takve može nazvati realistima. I možda je, kad se sve sabere, istina najviše na njihovoj strani.

Liječnici krize: Loše stanje nije najgore u šta jedna država i društvo mogu da zapadnu. Od toga je još lošiji nedostatak ideja i pokušaja da

Vlast ne nudi nikakav odgovor na krizu 6 Spektar, broj 8 1. august 2014.

se kriza obuzda. Sve se svodi na kuknjavu, pravdanje i iščekivanje binga bez kupljenog listića. Vjerovatno nema zemlje u svijetu koja, u određenom periodu, nije padala u dubine političke,

Kad od pet penala promašite svih pet, onda je jasno da niste u stanju realizirati ni najbolju šansu. A vlast je u BiH promašila mnogo više od tih pet “zicera”... ekonomske, moralne i druge tmine. Većina se iz njih uspješno izvlačila i nanovo kretala putem napretka. U ključnim trenucima na scenu su izbijale snage koje su gušile negativne procese i polako širile krila rješenjima za prevazilaženje krize.

Piše: Vlastimir Mijović Liječnici krize bili su različiti. Ponekad su tu sposobnost dobijale političke garniture koje su prethodno loše vladale. Još češće su izlaz iz mračnog tunela pronalazile nove političke i društvene snage, organizacije i pokreti. Ima i zemalja kojim je pojas za spasavanje stizao sa strane, od susjednih ili drugih prijateljskih zemalja, a ponekad i od kompletne međunarodne zajednice i njenih organizacija. U dugoj povijesti obračunavanja sa krizama, nekad revolucijom, a nekad žestokim pritiscima na političke i ekonomske gospodare, ključnu ulogu preuzimali su i građani, uzbunjena i aktivirana masa. Njen bijes pokretao je dotad umrtvljene motore, premda nekad i smrtonosnom brzinom, pa se s konja padalo na magarca. Zar se i ona nedavna”proljeća” u nizu arapskih zemalja nisu, kako reče jedna mudra glava, brzo pretvarala u ledene zime. Pa ne znaš šta je gore: ono pređašnje ili ovo - novo.

Jalova vlast: Ko će se i kada kod nas uspješno uhvatiti ukoštac sa liječenjem bolesne države? Ko će pokrenuti točak promjena, koje bi BiH stabilizirale, a zatim i povele ka boljem životu? Nažalost, u ovom času se ne vidi da svoj potencijal može iskoristiti ijedna od tri snage sposobne za ovu

Građani su još nedozreli za glavnu ulogu

vrstu poduhvata: domaća vlast, međunarodna zajednica ili, na kraju, njeni građani, koji od ovakvog stanja imaju najviše štete. Tvrdnju da vlast nije u stanju da sa svjetiljkom u ruci uspješno izvede BiH iz mraka u kojem se ona sada nalazi gotovo da i ne treba obrazlagati. Kad u fudbalu, od pet penala, promašite svih pet, onda je jasno da niste u stanju realizirati ni najbolju šansu. A vlast je u BiH promašila mnogo više od tih pet “zicera”. Spisak njenih uspjeha, za svih dvadesetak poratnih godina, mogao bi se izbrojati na prste jedne ruke. Za zbrajanje neuspjeha, pak, potreban je moćan kompjuter, kako bi se svi promašaji pobrojali i u najkraćim crtama opisali. Zaključak: ma koliko da se od vlasti traži i očekuje da bude motor pozitivnih promjena, ona u tome ne može uspjeti. U njenim venama nema ni zrno živahne krvi. Pogotovo sad, kad izbori kucaju na vrata, kad se i u svojoj stranci tuku za što bolju poziciju, a tek im predstoji ljuti boj sa političkim rivalima. A nakon toga, avaj, dolazi onaj dugi i mučni proces stvaranja koalicija, ono jadno cjenjkanje i ucjenjivanje. Pa onda, kako red nalaže, novim vladama treba dati makar sto dana da se okrenu oko sebe...

Ne, hvala: Toliko željenu snagu promjene mnogi vide u međunarodnoj zajednici. Nije glup niko ko misli da velike sile mogu da urade sve što požele, ako treba i planetu da zavrte u suprotnom smjeru. Međutim, problem je u tome što one to ne žele: ni SAD ni Evropska unija, ni Ured visokog predstavnika, ni UN ni OSCE ni NATO. Sve su nam to kazali već Jednog dana građani će se naučiti kako da disciplinuju vlast, ali za to treba vremena. To je vještina koja se ne uči preko noći... nebrojeno puta. Oni ne misle za nas vaditi vrući krompir iz užarene vatre. Sve što od njih možemo da dobijemo, to je ohrabrenje da sami preuzmemo sudbinu u svoje ruke. To nam je, izokola, nedavno poručio i japanski ambasador, koji je izgledao ljutitije od našeg najvećeg siromaška. Vidjelo se po njemu da bi, kad bi se njegovi funkcioneri kao djeca igrali službenim autima, na njih bljunuo sveproždiruću vatru. Bezglavi građani: Šta, dakle, može treći kandidat za spašavanje našeg državnog utopljenika: njeni

građani. Kad se slegla velika prašina koja je podignuta početkom februara, na ulici nije ostalo ništa. Toliko, zapravo, vrijedi ona šačica najupornijih nezadovoljnka koji se i dalje ljutito okupljaju pred raznim zgradama vlasti. No, iako oni time nisu rekli svoju posljednju riječ, jer će građanskih protesta biti još mnogo, rješenje za BiH još ne stanuje ni na toj adresi. Jednog dana građani će se naučiti kako da disciplinuju vlast, ali za to treba vremena. Koliko? Teško je na to odgovoriti. To je vještina koja se ne uči preko noći. Sve ovo svi osjećamo i na to se, u raznim oblicima, bezglavo osvrćemo. Ali nigdje odgovora na otvoreno pitanje ko će biti snaga promjene i da li će se promjene uopšte dogoditi u nekom razumnom roku? Sumnjam da iko trenutno ima kuraži da tako nešto prognozira. U tome i jeste naš najveći problem. Nije to teško stanje u kojem se nalazimo. To je potpuni izostanak bilo kakvoga svjetla i svjetlonoša u koje bi se moglo vjerovati i za kojim bi se moglo krenuti. 1. august 2014. Spektar, broj 8 7

MRŽNJA NE POZNAJE GRANICE

OD NJEMAČKOG TABLOIDA DO IZRAELSKIH GRANATA Religije su globalne, pa su samim tim globalne i posljedice otrovnih žaoka, poput one iz pera jednog njemačkog novinara ili bestijalnih napada na Gazu upravo u ramazanskim i bajramskim danima

ećini radost, vjerski blagdani nekome su znak za opasnost i povišenu gotovost. Kod nas, na primjer, policija u takvim prilikama organizuje vanredne dežure u okružju džamija, crkava, katedrala, samostana i manastira. Nikad ne znaš kad će se podići nečija ruka mržnje, vjerske i nacionalne nertrpeljivosti. Ni protekli Bajram nije prošao bez skrnavljenja i pokušaja da se ponize oni koji ga obilježavaju. Policija je u Prnjavoru uhapsila dvojicu mladića koji su u ranu zoru, kod islamskog objekta u toj općini, skidali i cijepali pano s natpisom "Bajram Šerif Mubarek Olsun". Ubistvo dva Bošnjaka u Trnopolju kod Kozarca takođe je bacilo sjenu na svečarski duh, premda policija gotovo da isključuje mogućnost da u pozadini stoji vjerska ili nacionalna mržnja.

Strah od kazne: Da li jenjava vandalsko, pa i zločinačko ispoljavanje vjerske netrpeljivosti u BH nije lako prosuditi. Činjenica da se počinioci ovakvih ispada sve češće otkrivaju i kažnjavaju, možda je glavni razlog da se pojedinci “opamećuju”. Ali, kako mržnja ove vrste ne poz8 Spektar, broj 8 1. august 2014

naje granice, uvijek se negdje na planeti nađe neko ko će nas uvući u razmišljanja o vjerskoj netoleranciji i njenim posljedicama. One se ne

Policija je u Prnjavoru uhapsila dvojicu mladića koji su u ranu zoru, kod islamskog objekta u toj općini, skidali i cijepali pano s natpisom "Bajram Šerif Mubarek Olsun" moraju ispoljavati samo tamo gdje se incidenti događaju. Ovaj put su u centru pažnje bili Palestina i Njemačka. U Gazi je u ramazanskim i bajramskim danima orilo i gorilo od izraelskih eksplozivnih projektila. Kao da su upravo dani koji su posebno važni

Piše: Amra Zimić muslimanskim vjernicima bili inspiracija njihovim neprijateljima za novi val smrtonosnih napada. Muslimanski svijet doživio je to kao napad na sebe i svoju religiju. Uvijek se ratovalo i ratovaće se, ali neki običaji, kao što su nekad bila primirja u vrijeme vjerskih blagdana, postaju stvar prošlosti.

Borbeni poklič: U Njemačkoj ljudi uglavnom žive o sebi - pri sebi, ali iz kruga civilizacijski naprednih zemalja ova se, ipak, posljednjih godina izdvaja po remetilačkom (zlo)duhu. Obično se to pravda tzv. islamofobijom, odnosno strahom od islama. A preciznije bi to bilo zvati drugačije: mržnjom prema islamu. Ovaj put su tome dali ton

Bildovom novinaru “islam sve više smeta”

jedan poznati njemački list i jedan njegov novinar. Religija nije uvijek prepreka integraciji, ali u slučaju islama svakako jeste - u Bildu je napisao Nikolaus Fest, koji smatra da bi se to “prilikom davanja azila i useljavanja izričito mora uzimati u obzir”. Otuda i logični slijed u vidu pokliča: Islam mi sve više smeta! Dio njemačke štampe kritikovao je Festa, “od čijeg komentara vas uhvati muka“, kako zaključuje dnevnik Tagesšpigel. U međuvremenu su se i glavni urednik Bilda Kai Dikman i Marion Horn, šefica Nikolausa Festa, distancirali od njegovog komentara objavljenog u nedjeljnom (27. 07.) izdanju ovog tiražnog njemačkog lista. Marion Horn se na svom Tviteru izvinila napisavši: “Bild je povrijedio osjećanja. I sada kažem kratko i jasno: Mi nismo neprijateljski raspoloženi prema islamu”.

Talas protesta: Članak je među građanstvom, posebno među njemačkim muslimanima, kojih ima najmanje šest miliona, uključujući i mnoge naše bivše sugrađane, Bošnjake, izazvalo pravu oluju ogorčenja. U arapskom svijetu, Festov komentar se u jednom trenutku čak probio do mjesta najčitanijeg na jednom velikom onlajn-portalu. Možete misliti kako se komentirao Festov stav “da nema nikakav problem ni sa jevrejima, ni sa hrišćanima, ni sa budistima – nego samo sa islamom”. Oglasio se, ovim povodom, i poslanik njemačke stranke Zelenih Ocan Mutlu, kao autor gostujućeg komentara u Bildu, i napisao da je kritika islama koju je iznio Fest čisti rasizam. Političar iz stranke Zelenih Folker Bek je tražio izvinjenje za sve muslimane u Njemačkoj. Jonas Vestfal iz SPD-a je članak nazvao „gomilom

Izraelsko orgijanje u mubarek danima

splačina “. Sve to, ipak, nije ostavilo utisak na Festa. Autor uvrijedljivog članka jr na Tviteru objavio da se raduje tom „divnom govnarskom jurišu“. Tako je Bild ostao u centru pažnje, možda samo zato da podigne svoj tabloidni tiraž. No, već godinama se u njemačkom društvu sve češće ispoljavaju slična raspoloženja. Čak ih je, prije nekoliko godina, svojim neprimjerenim pozivom Turcima da se vrate odakle su i došli, potaknula i kancelarka Angela Merkel.

Ravnoteža mržnje: Da su religije globalne, pa su samim tim globalne i posljedice otrovnih žaoka, na posredan način smo doživjeli i kod Religija nije uvijek prepreka integraciji, ali u slučaju islama svakako jeste - u njemačkom Bildu je, tik pred Bajram, napisao Nikolaus Fest svoje kuće. Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, zamjerajući Amerikancima i Nijemcima što podržavaju krvoločne izraelske napade na palestinsku Gazu, zaključio je, u izjavi medijima, da

“kad muslimani u svijetu budu dovoljno jaki onda će i Njemačka i SAD i svi ostali reagovati kako treba”. Zna Izetbegović po kom principu svijet danas funkcioniše - na principu snage i sile. Utoliko je i pogodio sa svojom ocjenom: poštovanje islama biće povećano tek kad zemlje u kojim ima najviše sljedbenika postanu važniji međunarodni faktor nego što trenutno jesu. No, je li rješenje u “ravnoteži mržnje”, u strahu od tuđe snage, na šta se ovaj princip svodi? Zar rješenje ovih problema neće donijeti vjerska tolerancija, zbližavanje naroda i religija, združenost u poštivanju jedinoga Boga i njegovih poslanja upućenim ljudima? U to, izgleda, vjeruju još samo naivci. Ukoliko su oni čak i većina u pojedinim zemljama i globalnom društvu, ni to ništa ne znači sve dok ratoborna većina dominira na javnoj sceni. Uostalom, njemačkom novinaru Festu pravu lekciju mogli su i trebali održati njemački vjernici i vođstva njihovih religijskih zajednica. A oni se u čitavoj frtutmi nisu baš čuli. 1. august 2014. Spektar, broj 8 9

KUDA IDE BOSNA I HERCEGOVINA

Tri moguća scenarija Dvije varijante naše budućnosti su loše - stagnacija i cijepanje - dok treća, zasad, liči na političku bajku. Zajedničko dobro i interes postoje, ali ih još nismo otkrili. Da li ćemo, i kad, u tome uspjeti?

odine 1861. državnik Massimo d’Azeglio izjavio je: „Pošto smo stvorili Italiju, ostaje nam još da stvorimo Italijane“. BiH nije Italija, ali dijelim mišljenje onih koji vjeruju da postoji neki integrativni faktor, održiv konsocijacijski model, to opće, zajedničko dobro, koje još nismo pronašli. Prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović u svom je zadnjem javnom istupu iz bolnice rekao da Srbi, Hrvati i Bošnjaci ostanu to što jesu, ali da pritom budu i Bosanci. Ima i onih kojima je budućnost bilo kakve bosanskohercegovačke državnosti diskutabilna, upitna. I neumorno rade na njenom uništenju. Tako je Milorad Dodik obnovio gradivo da je njegov politički program jačanje autonomije RS-a do ostvarivanja njene nezavisnosti i da su dešavanja na Krimu, uz referendum, dobar primjer kojim bi se moglo ići. Većina građana BiH, međutim, pasivno prihvataju postojeći status quo. Da krenemo od tog scenarija.

Status quo: Bosna i Hercegovina je dvoentitetska, asimetrično uređena i skupa. Politika straha i podjele nameće se kao dominantna misija političkog opstanka. Mir je prihvaćen, ali su etničke elite zatočene u teritorijalnim šablonima i odane teorijskom tumačenju 10 Spektar, broj 8 1. august 2014.

Clausewitza. Svoj ratni konflikt nastavljaju drugim sredstvima u kojem je svaki dobitak jedne strane

Mir je prihvaćen, ali su etničke elite zatočene u teritorijalnim šablonima. Svoj ratni konflikt nastavljaju drugim sredstvima u kojem je svaki dobitak jedne strane direktno proporcionalan gubitku druge... direktno proporcionalan gubitku druge. I tako nema konsenzusa o nedavnoj prošlosti ili dogovora o zajedničkoj budućnosti. Država je

Piše: Mr. Emir Hadžikadunić pusti i sve tužniji otok Balkana, jedina bez statusa kandidata za članstvo u EU. Ekonomija nije funkcionalna, javna potrošnja nije podnošljiva, manjine su diskriminirane... Državna politika koja je ovisna o stranom faktoru i bez političkog subjektiviteta, uhvaćena je u raskoraku između prestanka postratne međunarodne supervizije i vlastitog tranzicijskog upravljanja. Sva tri naroda jednako su nezadovoljna, građani frustrirani i raspamećeni od propalih, višegodišnjih i izvaninstitucionalnih pregovora. Bijela kuga uzima svog maha. Taj

Skupo i komplikovano upravljanje državom

bolji dio BiH, kako mu tepaju u RS-u, ima negativan prirodni priraštaj u posljednjih 10 godina. Bosna i Hercegovina je invalid. Gore od toga samo je sklonost većine njenog stanovništva da to stanje vide kao nekakvu sudbinsku predodređenost koju je moguće jedino pasivno prihvatiti. Zato invalidnost može trajati toliko dugo da današnji klinci ostare u besperspektivnom društvu najčešće nesposobnih, podobnih i povlaštenih. Može li gore od ovoga? I treba li vjerovati političkim oportunistima, kratke i primordijalne pameti?

Otcjepljenje RS-a: Evo drugog scenarija: Republika Srpska proglašava nezavisnost. Treći pješadijski puk u Banjaluci najavljuje odvajanje od Oružanih snaga BiH. Sigurnosne i vojne snage Srbije i RS-a uspostavljaju zajedničku komandu. Dobrovoljci iz Srbije prelaze Drinu. Srbija i Izrael prve priznaju Republiku Srpsku kao nezavisnu državu. U odsustvu trećeg, dva člana Predsjedništva BiH proglašavaju vanredno stanje, odbacuju odluku o nezavisnosti. Traže energičnu reakciju međunarodne zajednice i najoštrije sankcije za separatističku politiku. Optuženi ratni zločinci, opskurni kriminalci, ponovo izlaze na političku pozornicu. ’Balkanizam’ i ’Balkanizacija’ vračaju se u evropski vokabular kao odrednice za iskonski ratnički mentalitet, beskrajne etničke sukobe i političku nestabilnost. Dejtonski sporazum gubi pravnu validnost, ocjenjuju pravni stručnjaci. Na dijelu FBiH i RS-a koje kontrolira Armija BiH proglašava se Republika Bosna i Hercegovina. Vlasti RBiH potpisuju sporazum o vojnoj saradnji sa Republikom Turskom. Isporučuju

Dodik stalno podgrijava varijante otcjepljenja

se prve količine modernog naoružanja Armiji RBiH. U dijelovima zapadne Hercegovine formiraju se hrvatske vojne postrojbe. Članice EU traže da se političke elite Srba, Bošnjaka i Hrvata dogovore o zajedničkoj sudbini ili mirnom razlazu. Na međuentitetskim linijama postavljaju se barikade, lokalno stanovništvo se naoružava s obje strane. Hiljade rasljenih osoba traži

Invalidnost može trajati toliko dugo da današnji klinci ostare u besperspektivnom društvu najčešće nesposobnih, podobnih i povlaštenih. Može li gore od ovoga? I treba li vjerovati političkim oportunistima kratke pameti... utočište i sigurnost. Bošnjačko stanovništvo oko Doboja, Bijeljine, Prijedora, Zvornika i Srebrenice odbacije odluku o nezavisnosti RSa i nadležnost lokalne srpske policije. Formiraju se krizni štabovi i naoružane formacije. Posebno je osjetljiva situacija u Brčko distriktu gdje su oružani incidenti prerasli u

prave sukobe. Raniji status quo pretvara se u stanje općeg haosa i sve većeg bezvlašća. Nema nikakvog krimskog scenarija. Pale su prve žrtve. Počinje građanski rat.

Treći

scenarij:

Bosna i Hercegovina istinski je spoj različitih kultura, konfesija, gastronomija, civilizacija… Balkan u malome. Država je model za multikulturna društva, konsocijacijskog uređenja, jednakopravnih naroda i slobodnih građana. Osiguran je visoki stepen individualnih i kolektivnih prava. Bosna i Hercegovina je decentralizirana država koja posebno afirmira vrijednosti ZAVNOBiH-a i antifašizma. Nacionalne politike su inkluzivne, otvorene za saradnju, političke elite su privržene zajedničkim vrijednostima suživota, tolerancije i solidarnosti. Političke i religijske elite organiziraju zajedničko obilježavanje svih stratišta svih naroda u BiH iz proteklog i Drugog svjetskog rata. Lokacije najmasovnih ratnih zločina koje su kao takve potvrdile nacionalne i međunarodne pravosudne institucije mjesta su posebnog pijeteta. Hrvatske stranke u BiH odustaju 1. august 2014. Spektar, broj 8 11

Šta će napraviti nova generacija Bosanaca i Hercegovaca

od koncepta dvije škole pod jednim krovom. Sve institucije vlasti preuzimaju punu odgovornost i vlasništvo nad procesom donošenja sudbonosnih odluka. Bosna i Hercegovina afirmira bliske političke i zavidne ekonomske odnose sa Hrvatskom i Srbijom. Hrvatski Sabor i Narodna skupština Srbije trajno odbacuju međunarodno-pravnom i obavezujućom izjavom bilo kakve teritorijalne aspiracije prema BiH i ideje o njenoj podjeli. Državna politika koristi prijateljske relacije i investicijske potencijale bogatih muslimanskih zemalja, energetske Rusije i uređene Zapadne Evrope. Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska investiraju u turističke kapacitete u Banjaluci, Rusi u termoelektranu u Tuzli. Uspostavlja se zajednička konzularna saradnja Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije u državama u kojima sve tri nemaju svoja diplomatska predstavništva. Bosna i Hercegovina i Srbija završavaju pristupne pregovorima sa Evropskom unijom. Očekuje se skoro pristupanje u punopravno 12 Spektar, broj 8 1. august 2014.

članstvo. Vojne strukture Bosne i Hercegovine i Srbije integrirane u zajednički sigurnosni kišobran NATO-a.

Mrak i svjetlo: Status quo može trajati još 3 ili 33 godine. Ova zerosum opcija apsolutnih gubitaka,

Sjeme integracije koje je posijano nakon nezapamćenih poplava u BiH treba kultivisati i njegovati. One su pokazale našu ljudsku solidarnost u Maglaju, Tešnju, Doboju... te međuentitetsku ili međunacionalnu ovisnost u Šamcu, Gradačcu, Brodu... postepena je i dugoročna degradacija svih nas u očima civiliziranog svijeta. Mada je drugi scenarij nerealan, nije nemoguć. Ako političke snage koje zagovaraju ekskluzivne teritorije, podjele i secesije dobiju izborni vjetar u leđa po treći put i pretpostave da su sazrele međunarodne okolnosti, da je došlo to vrijeme, njihova historijska minuta, treba biti oprezan. Bila

bi to za sve narode i građane BiH neizvjesna i opasna etapa, trijumf barbarstva nad civilizacijom, mraka nad svjetlom. Najbrža moguća opcija apsolutnih gubitaka. Na pregovaračkom stolu BiH malo je novih ideja, konsocijacijskih ili integrativnih prijedloga u posljednje vrijeme. Treći scenarij nije pitanje jednog izbornog ciklusa. To je generacijski izazov. To je nije bajka već pobjeda života i jedina opcija apsolutnih dobitaka za sve nas (win-win). Samo politički vizionari širokih pogleda, oslobođeni od etnonacionalne mržnje, ideoloških mantri ili uskostranačkih interesa, mogu artikulisati integrativnu političku kulturu. Sjeme integracije koje je posijano nakon nezapamćenih poplava u BiH treba kultivisati i njegovati. Elementarne nepogode pokazale su našu ljudsku solidarnost u Maglaju, Tešnju, Doboju… te međuentitetsku ili međunacionalnu ovisnost u Šamcu, Gradačcu, Brodu... Zato na izbornim listama treba tražiti mirne i odmjerene, otvorene i odgovorne, koji spajaju, a ne razdvajaju.

Škoda Chevrolet Renault Citroen Kia Toyota Mercedes

Sarajevo H. Kreševljakovića 18 Tel./fax: 033 481 088 Mobitel: 063 393 180 063 399 648 063 393 181

www.kapitals.ba

Dnevni najam već od 50 KM!

NOVINAR ME\U IZBORNIM KANDIDATIMA

BISE TRAŽI SVOJU ŠANSU U Skupštini HNK ću na svakoj sjednici tražiti prostor u okviru neke tačke o kojoj će se raspravljati i donositi odluke, da tu na pravom mjestu delegiram pitanja običnih ljudi, građana koji će mi dati podršku na izborima

oznati stolački i mostarski novinar, jedna od zvijezda domaćih internet medija, posebno Facebooka, Nermin Bise, uvršten je na jednu kandidacijsku listu za naredne izbore. Šta je novinara najpoznatijeg među ljubiteljima fudbala, kojeg mnogi smatraju našim najboljim radioreporterom, nagnalo da okuša sreću u politici, govori u svom predstavljanju u okviru projekta agencije “Polis”, čiji dio prenosimo.

Izlazak na pozornicu Zašto ste odlučili da idete na listu i pokušate izboriti mjesto u Skupštini HNK?

Razlog je jednostavan: generacija novih ljudi na političkoj sceni mora konačno poduzimati ozbiljnije

Kroz aktivno učešće u odbrani od agresije na BiH, a kasnije i kroz svoj posao, uvijek sam bio uz ljude. Dijelio s njima i dobre i loše trenutke, zalogaj kruha... korake i samim tim preuzimati i veću odgovornost na sebe. Spreman sam za taj korak poslije više od 20 godina svakodnevnog boravka među običnim čovjekom. Kroz aktivno učešće u odbrani od agresije na BiH, a kasnije i kroz svoj posao, uvijek sam bio uz ljude.

Bise bi se odrekao zastupničkih privilegija 14 Spektar, broj 8 1. august 2014.

Dijelio s njima i dobre i loše trenutke, zalogaj kruha, suočavali se s kompleksnim problemima i tražili izlaze iz njih. Ocijenio sam kako je upravo sada, na ovim izborima, došlo vrijeme da istupim na političku pozornicu i uđem u kantonalni Parlament. Taj cilj do kojeg ću stići doživljavam kao ponuđenu priliku kvalitetnom igraču koji je bio u situaciji da dugo sjedi na klupi za rezervne igrače i kojem je trener u važnoj utakmici rekao: ustani, uđi i zabij gol za pobjedu. Nešto kao što je njemački selektor rekao Mariu Goetzeu u finalnoj utakmici Mundijala u Brazilu.

Biciklom na posao Ukoliko vam građani ukažu povjerenje i izaberu vas, šta imate namjeru da uradite u Skupštini HNK?

Na posao u Skupštinu HNK kao parlamentarac dolaziću javnim međugradskim i gradskim prevozom. Po gradu ću koristiti bicikl kako bih stigao do zgrade Skupštine da ne bih zakasnio krećući se pješice. U autobusu, na ulici, u prolazu, srdačnim pozdravom i rukovanjem s ljudima na ulici, svaki političar u svakoj državi i u svakom društvu će pronaći na desetine i stotine motiva i razloga da se ozbiljno bavi socijalnom politikom. To je ujedno i izvorno demokratski, jer najveći broj ljudi koji donose odluku o tome ko će biti vlast, na izbore odlaze pješice ili biciklima. To će biti moj prvi korak prema Skupštini HNK. U mandatnom periodu od četiri godine, zatražiću od nadležnih službi Skupštine da obračunuju na mom primjeru, koliku uštedu novca poreznih obveznika ove države može napraviti samo jedan parlamentarac koji ne koristi beneficije zastupnika u Parlamentu, koji se odrekne službenog vozila i silnih naknada i novaca na ime putnih troškova. U Skupštini HNK ću na svakoj sjednici tražiti prostor u okviru neke tačke o kojoj će se raspravljati i donositi odluke, da tu na pravom mjestu delegiram pitanja običnih ljudi, građana koji će mi dati podršku na izborima, ali i onih koji će glasati za nekog drugog. Ljudi kod nas još uvijek nisu ni svjesni kolika je njihova moć kada na mjestu koje je važno za institucionalno djelovanje, a to je Parlament, imaju čovjeka koji zna šta ih tišti, osjetiti njihove probleme, usmjeriti njihove zahtjeve na institucionalan nivo rješavanja. To će biti način na koji ću provesti vrijeme u mandatu skupštinskog zastupnika, i uvjeren sam da će to ljudi prepoznati i podržati me

Vjeruje da će obični ljudi u njemu prepoznati - sebe

glasovima kako bih postao njihov zastupnik u Skupštini HNK.

Dobrobit društva Šta vas i vašu stranku izdvaja od konkurencije u izbornoj utrci? Mene od ostalih izdvaja otvorenost i izdvaja me moje dosadašnje djelovanje i rezultati mog angažmana u spektru javnog djelovanja. Građani BiH, ne samo ovog kantona, dobro znaju i upućeni su u sve ono šta Nermin Bise radi, šta je radio i šta namjerava raditi. Do jučer je to bio Bise s mikrofonom i kamerom, danas je to Bise kojem su sve to oduzeli, ali koji i dalje djeluje, a

Ljudi kod nas još uvijek nisu ni svjesni kolika je njihova moć kada na mjestu koje je važno za institucionalno djelovanje, a to je Parlament, imaju čovjeka koji zna šta ih tišti sutra će to biti Nermin za skupštinskom govornicom koji će nastaviti svoj dvadesetogodišnji kontinuitet djelovanja na dobrobit društva, zajednice, na dobrobit čovjeka. To je moja životna maksima, moje

opredjeljenje i to mi je glavni asortiment za pogon, to je moj motor pokretač. To me razlikuje od ostalih. A kada je u pitanju stranka na čijoj sam listi, a to je Unija socijaldemokrata, ono šta nju razlikuje od ostalih stranaka je to da je to stranka koja je pružila priliku mladim i neukaljanim ljudima, ali i onim iskusnijim koji su uspjeli ostati nekompromitovani. Za mene dovoljno da se prepoznam u takvom društvu. Jesu li ovi izbori posebno bitni u odnosu na ostale? Svaki izbori su bitni. Dosta je više floskula i stereotipnih frazetina i klišeja o važnosti izbora. Takva zapomaganja kod čovjeka postižu kontraefekat i zbog takvih krilatica ljudi ostaju kući ili odu na piknik od 6:00 ujutro do 21:00 uvečer baš one nedjelje kada se izbori održavaju. To zapomaganje i ti krici o važnosti izbora, ovi su lažljivci i manipulatori na vlasti i u opoziciji doveli do te mjere da kad izgovore i naglase važnost i bitnost izbora, to u uhu i u mozgu čovjekabirača odjekne samo kao da je bitno i važno glasom osigurati fotelju i položaj onome ko poziva na bitnost i važnost izbora. 1. august 2014. Spektar, broj 8 15

EPILOG JEDNE LJEKARSKE GREŠKE

DOKTORICA U ZATVORU ZBOG SMRTI PACIJENTICE Doktorica Amila Cvijetić-Koldžo radila je sa pacijentima više od godinu dana nakon što je osuđena na trogodišnju zatvorsku kaznu. Iako je početkom jula krenula sa izdržavanjem zatvorske kazne, ona još nije ostala bez radne dozvole

etrnaest mjeseci nakon što je osuđena za smrt pacijentice, doktorica Amila CvijetićKoldžo otišla je u zatvor. Sve do početka jula ova anesteziologinja radila je sa pacijentima. To su joj omogućili Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) i Ljekarska komora Kantona Sarajevo, koji joj nisu uručili otkaz i zabranili rad.

Bez suspenzije: Pedesetčetverogodišnja Cvijetić-Koldžo jedna je od četiri doktora koji su pravosnažno osuđeni u posljednjih pet godina na sudovima u Bosni i Hercegovini. Iako su zbog njihovih grešaka pacijenti umirali ili postajali invalidi, jedino je CvijetićKoldžo otišla u zatvor. Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazalo je da nijednom doktoru osuđenom za greške nije oduzeta licenca. Sve do odlaska u zatvor, doktorica Cvijetić-Koldžo je radila tamo gdje je njena greška 37-godišnju Svjetlanu Zukić koštala života. Sa osuđenom doktoricom se u aprilu ove godine susreo šezdesetpetogodišnji pacijent iz Sarajeva. Cvijetić-Koldžo mu je bila anesteziolog tokom operacije karcinoma. 16 Spektar, broj 8 1. august 2014.

„Kad sam legao na operacioni stol vidio sam nju iznad moje glave. Bio sam šokiran. Znam da je optužena i da je trebala biti u pritvoru. Automatski me je uhvatila panika i

Sa osuđenom doktoricom se u aprilu ove godine susreo šezdesetpetogodišnji pacijent iz Sarajeva. Cvijetić-Koldžo mu je bila anesteziolog tokom operacije karcinoma... bio sam nesiguran u operaciju. Tada mi ništa dobro nije prolazilo kroz glavu“, ispričao je novinarima CIN-a.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), Sarajevo Budući da se i dalje liječi u istoj ustanovi, nije želio da mu se navodi ime. O slučaju ove doktorice je čitao u novinama i smatra da ona ne bi trebala raditi sa pacijentima.

Kobni porođaj: Svjetlana Zukić je sredinom jula 2007. godine primljena u Klinički centar radi poroda. Bila je to njezina druga trudnoća i očekivala je djevojčicu. Zukić je bila zdrava žena kada su je u predvečernjim satima uveli u porođajnu salu. Sa njom je ušla i doktorica CvijetićKoldžo, specijalista za anesteziologiju, i dala joj epiduralnu anesteziju radi bezbolnog porođaja. Tada joj je doktorica probila ovojnicu kičmene moždine. Vještaci su

Ljekari se zaklinju da će im najveća briga biti zdravlje bolesnika

Tridesetsedmogodišnja Svjetlana Zukić je umrla zbog greške doktorice

Doktorica Amila Cvijetić–Koldžo radila je s pacijentima na Kliničkom centru u Sarajevu četrnaest mjeseci nakon presude

objasnili tokom suđenja da se ova komplikacija dešava u praksi i da je anesteziolog dužan unijeti je u temperaturnu listu koja stoji uz krevet pacijenta. Ukoliko dođe do ove komplikacije, pacijent mora biti zadržan u bolnici duže od 24 sata. Sud je utvrdio da doktorica nikoga nije obavijestila da je probila ovojnicu, niti je to zabilježila u temperaturnoj listi. Tako je Zukić šesnaest sati nakon poroda otpuštena iz bolnice. Nekoliko dana kasnije počela je osjećati glavobolje, zbog čega je kontaktirala doktoricu Cvijetić-Koldžo. Ona joj je isprva savjetovala da svakodnevno pije dva litra „Coca-Cole“ i litar kafe, da bi se zatvorila rupica na ovojnici i da bi ublažila glavobolje. Sedmicu nakon poroda doktorica je pacijenticu posjetila u stanu i nastavila je posjećivati sve do njezine smrti. Za to vrijeme davala joj je infuziju i lijek „Propofol“. Na suđenju je utvrđeno da se ovaj lijek može davati isključivo u zdravstvenim ustanovama, te da anesteziolog ne može odlaziti u kućne posjete i primjenjivati terapije bez dijagnosticiranja.

ljekaru, već je govorila da je to normalna faza oporavka. Edin Zukić je suprugu dva puta vozio u bolnicu kod CvijetićKoldžo, koja je odbila poslati kola hitne pomoći po nju. U vrijeme svojih dežurstava, kada većina doktora nije bila prisutna, pacijentici je davala takozvane „krvne zakrpe“, što je metoda liječenja koja se mora ranije primijeniti. Na sudu je

Mimo pravila: Iako se Zukić svakim danom sve gore osjećala, doktorica je nije upućivala drugom

Sud je utvrdio da doktorica nikoga nije obavijestila da je pacijentici probila ovojnicu, niti je to zabilježila u temperaturnoj listi. Tako je Zukić šesnaest sati nakon poroda otpuštena iz bolnice... utvrđeno da anesteziolog ne može samostalno dati krvnu zakrpu niti donijeti odluku o tome. U noći između 14. i 15. augusta 2007., Cvijetić-Koldžo je pacijentici ostavila kateter u leđima, radi daljeg liječenja. Dva dana kasnije, Zukić je preminula. Da je liječena u bolnici, Svjetlana Zukić imala bi šansu preživjeti, zaključili su sudski vještaci. „Sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je

optužena odstupila od uobičajenih pravila struke“, navodi se u presudi. Prema Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, osoba koja je nesavjesnim liječenjem prouzrokovala smrt druge osobe, kaznit će se zatvorom od jedne do 12 godina. U vrijeme kada je Cvijetić-Koldžo počinila ovo krivično djelo, sud joj nije mogao oduzeti dozvolu za rad, jer su tek 2010. godine usvojene izmjene koje to omogućavaju.

Bez otkaza: Doktorica CvijetićKoldžo pravosnažno je osuđena u maju 2013. na tri godine zatvora. Međutim, u KCUS-u je radila sve do početka ovog mjeseca, kada je otišla u tuzlanski zatvor. U Kliničkom centru kažu da osuđenoj doktorici nisu dali otkaz jer nisu dobili pravosnažnu presudu. „Da vam iskreno kažem, onako ljudski – mi ne žurimo s tim. (…) To je teška kazna i smatram da je nikad nije kasno donijeti. Ti ljudi, kad se izrekne ta kazna – on je gotov. Nema od njega ništa“, objašnjava predsjednik Ljekarske komore Fahrudin Kulenović. On kaže da još uvijek ne zna da je presuda doktorici Cvijetić-Koldžo konačna, te kako misli da ona čeka 1. august 2014. Spektar, broj 8 17

Fahrudin Kulenović kaže da je odluka o oduzimanju licence doktoru jako teška

odluku apelacionog suda. Ipak, otkaz je dobila 30. jula. Doktorica se 2013. godine žalila Ustavnom sudu BiH, ali kako je potvrđeno iz te institucije, ova apelacija ne odlaže izvršenje pravosnažne presude. Kada su novinari CIN-a prenijeli Kulenoviću ovu informaciju, rekao je da on nije pravnik i da će se raspitati o tome. Osuđena doktorica nije se odazivala na pozive novinara. Tokom suđenja je negirala krivicu i kazala da je postupala kao savjestan liječnik u namjeri da pomogne Svjetlani Zukić, ali da je pacijentica svojim postupcima pogoršala zdravstveno stanje.

Uplašena Nina: Dok je trajalo suđenje doktorici Cvijetić-Koldžo, 28-godišnja Nina Hastor iz Sarajeva čekala je prvo dijete. Pošto je znala da se mora poroditi carskim rezom, mjesecima je tražila informacije o tome na internetu. Tako je naišla i na novinski članak o doktorici zbog čije je greške pacijentica preminula. „Dok sam čitala, pomislila sam ‘Uf, 18 Spektar, broj 8 1. august 2014.

dobro je, ova mora biti suspendovana, neće garant mene zapasti’“, kazala je Hastor za CIN. U decembru 2010. godine, noć prije poroda, pozvana je na konsultacije sa anesteziologom, doktoricom koja joj, kako kaže „nije sjela nikako“. Bila je to Cvijetić-Koldžo, ali Hastor to tada nije znala. Ona kaže da je željela opštu anesteziju zbog straha od operacije, ali ju je doktorica nagovarala na epiduralnu. To je kod Hastor izazvalo još veći strah.

Gordana Simić, sestra preminule Svjetlane, kaže da je umorna od šestogodišnjeg sudskog procesa i da je u nekim momentima htjela odustati od borbe... „Plakala sam, vrištala, žena me tjera na ovo, bojim se ujutro kad dođem na program uradit će mi to“, prisjetila se ona. Potom je, kako kaže, nazvala sve ljude koje je znala i uspjela dobiti drugog anesteziologa. Dva mjeseca poslije poroda ponovo

je naišla na tekst o Amili CvijetićKoldžo i frapirala se. „Kad tamo i slika doktorice – one što je sjedila preko puta mene i nagovarala me na istu stvar kojom je ubila drugu ženu“, kaže Hastor i dodaje da je niko u bolnici nije upozorio da se protiv doktorice vodio neki postupak.

Bolni proces: Nakon pravosnažne presude, dvaput je odložen odlazak doktorice Cvijetić-Koldžo u zatvor. Jednom zbog njene molbe, a drugi put jer nije bilo mjesta u zatvoru. U zatvor je otišla 6. jula ove godine. Gordana Simić, sestra preminule Svjetlane Zukić, mjesecima poslije presude doktoricu je sretala u gradu. Novinarima CIN-a ispričala je da je umorna od šestogodišnjeg sudskog procesa i da je u nekim momentima htjela odustati od borbe. „Bilo je čitavo vrijeme kao da sam ja nešto napravila, a ne ona. Eto, tako sam se ja osjećala“, kaže Simić i dodaje da je svjesna da joj ništa ne može vratiti sestru.

NEMA VIŠE PROFESORA TEŠANOVIĆA

AMERIKA OŽALILA ZLATKA, BOSNA OĆUTALA NJEGOVU SMRT

Za razliku od njegovog rodnog Sarajeva, Amerika je posvetila veliku pažnju iznenadnoj smrti prof. dr. Zlatka Tešanovića, naučnika vrhunske međunarodne reputacije

tkako sam prije dvije nedjelje u Oslobođenju pročitao porodičnu obavijest o iznenadnoj smrti profesora dr. Zlatka Tešanovića tražio sam, za sada uzalud, neki značajniji tekst o njemu i njegovom naučnom radu u bosansko-hercegovačkoj štampi. Tešanović je, naime, bio naučnik vrhunske međunarodne reputacije. Omiljeni profesor: Povodom njegove prerane smrti, 26. jula u Vašingtonu, od srčanog udara, Odjeljenje za fiziku i astronomiju “Johns Hopkins” univerziteta u Baltimoru u službenom In memoriamu označava profesora Tešanovića kao vodećeg teoretskog fizičara koji se prvenstveno bavio "superkonduktorima visokih tem20 Spektar, broj 8 1. august 2014..

peratura i srodnim materijalima". Citirati detaljniji opis njegovih naučnih interesovanja ne bi bilo od neke koristi čak ni natprosječno obrazovanom čitaocu koji nije bliže upoznat s teoretskom fizikom. Zato iz tog službenog oproštaja prestižne američke naučne

Na postdiplomskim studijima držao je predavanja u šarenim havajskim košuljama, a među prijateljima je važio i kao ekspert za baltimorske restorane, jer je volio dobru hranu... ustanove bilježim tek zaključne rečenice: "Zlatko je objavio više od 125 naučnih radova i primio brojna

priznanja i naučne stipendije. Bio je lider u odjeljenju i uporno je radio na tome da privuče najbolje nastavnike i studente na ‘Johns Hopkins’. Duboko će nam nedostajati". Ono što o Tešanoviću nisam našao u štampi u Sarajevu, gradu u kojem je rođen i završio Drugu gimnaziju i studij fizike (1979. godine na Sarajevskom univerzitetu) - možda je negdje nešto i napisano, ali nije bilo dostupno na web stranicama tamošnjih novina - našao sam u dnevniku Baltimore Sun. Reporter ovog lista Žak Keli (Jacques Kelly) piše o Tešanoviću ne samo kao o naučniku najvećeg ranga nego i kao o omiljenom građaninu Baltimora: kolege kažu

rodbina, prijatelji i poštovaoci Zlatka Tešanovića okupiće se u istorijskom Arizona Inn hotelu u centru Tuscona da, po ovdašnjim običajima, proslave život i naučno djelo naučnika i profesora čiji je put od Sarajeva vodio preko doktorata u Minesoti do naučnih stipendija i usavršavanja na Harvardu i drugim najprestižnijim univerzitetima sve do naučne karijere na Johns Hopkinsu na kojem je postao profesor još 1990. godine. Slična komemoracija održaće se uz početak nove akademske godine i na tom univerzitetu u Baltimoru.

Kolege su Tešanovića smatrale za lidera u naučnom radu, a studenti za izvanrednog profesora

kako je na postdiplomskim studijima držao predavanja u šarenim havajskim košuljama, a među prijateljima je važio i kao ekspert za baltimorske restorane, jer je volio dobru hranu i uvijek mogao da nađe sto za prijatelje i u prepunom restoranu. Kolege su ga smatrale za lidera u naučnom radu, a studenti za izvanrednog profesora.

Zabavan

čovjek: "Bio je

briljantan čovjek koji je bio vrlo elokventan i mogao je izraziti svoje ideje na zanimljiv i jedinstven način... Bio je karakter, zabavan čovjek. Imao je oštar um i nazivao je stvari onako kako ih je vidio", rekao je o Tešanoviću Daniel H. Reich, kolega sa odjeljenja za fiziku i astronomiju, dodajući kako je bio svestrano obrazovan, zainteresovan za politiku i fasciniran košarkom. List citira i Zlatkovu suprugu,

takođe uvaženu naučnicu i profesoricu fizike na Univerzitetu Arizone, Inu Šarčević, kćerku profesora filozofije Abdulaha Šarčevića, koja o njemu kaže kako je bio otac i muž pun ljubavi, vjenčali su se prije 35 godina: njihova kćerka Rejčel (Rachel Šarčević-Tešanović) studira na Johns Hopkins univerzitetu. Kako kaže Baltimore Sun, Tešanović od

Od Sarajeva, preko doktorata u Minesoti i usavršavanja na Harvardu, put je Tešanovića doveo do naučne karijere na Johns Hopkins univerzitetu na kojem je postao profesor još 1990. godine... bliže porodice ima i sestru Mirjanu Tešanović koja živi u Banjaluci. Upravo ove subote - 18. avgusta -

Početna stanica: U Sarajevu ga se, prigodnim posljednjim pozdravom u Oslobođenju, sjetila raja iz Druge gimnazije i to je, čini se, i najprirodnije u gradu za koji kažu kako ne oprašta jedino uspjeh. Tamo gdje se olako i naširoko dijele ulične titule "legende", "genija", "intelektualca", "akademika" ... i kako se sve ne imenuje nova naučna elita, čiji dometi nerijetko jedva dobacuju dalje od Kozje ćuprije na jednoj i Ilidže na drugoj kapiji grada, nije nimalo čudno, nego je možda i prirodno, što nema šireg javnog uvažavanja za naučni rad svjetskih dometa. Zlatko Tešanović, u svojoj posvećenosti fizici - ne zanemarujući, kako pokazuje zapis u baltimorskom dnevniku, nijednu dimenziju punoće življenja: porodica-politika-košarka-restorani ... nije u nauci tražio estradnu slavu i priznanja nego je u samozatajnom ambijentu laboratorija, eksperimenta i istraživanja ispisivao naučni opus na nivou najviših svjetskih standarda. Sarajevo može biti počašćeno što je, u njegovoj naučnoj biografiji, ispisano kao početna stanica jednog zvjezdanog puta. Kemal Kurspahić/RFE 1. august 2014. Spektar, broj 8 21

NA VRH JEZIKA

EVO NAMA ČE GEVARE

Nadala sam se da ćemo čuveni revolucionar i ja imati “pravi“ sastanak na Protestu, nakon njegove pozdravne besjede, ali od toga ne bi ništa. Niti je on besjedio, niti nas je neko od organizatora tamo uopće dočekao, kad smo izašli iz oklopnih vozila

sjećam se zaljubljeno! U Bosnu dolazi Che Guevara (Če Gevara). Poznati argentinskokubanski lafac, marksistički revolucionar. Najpoznatiji svjetski gerilac, komandant, ikona kubanske revolucije. Specijalni je gost na Protestima u našoj državi. Razmišljam, kao svaka zaljubljena žena, šta obući za komandanta i odlučujem se za gerilsku kombinaciju maskirnih hlača i crne čedne majice sa bretelicama. Doputova on onako umoran, sa bradom, malo duže kose, pravi revolucionarni slatkiš, a ja ga sva ushićena dočekah na sarajevskom aerodromu. Pitam ga zašto je bio toliko odsutan? Kaže da nije imao razloga da dolazi, jer se kod nas u BiH narod ne želi buniti niti sudjelovati u bilo kakvoj revoluciji. Govori da mi nemamo seksualne čežnje za promjenom u društvu. Odgovaram mu da se kod nas ta čežnja za promjenom ipak zbiva, ali najčešće u krevetima bračnih partnera, nakon dugogodišnjeg nezadovoljstva i raznih međusobnih, političko-seksualnomaterijalnih konsenzusa. On me s razumijevanjem zagrli i mi laganom šetnjom produžismo do našeg prijevoza, oklopnih vozila engleske postrojbe EUFORA. Živu me isprepadali neki dan ti tenkovi na ulicama moga grada. Nisam

22 Spektar, broj 8 1. august 2014.

znala da su tu, da nas štite od nas samih? A možda nas i ne štite, nego jednostavno sudjeluju u vojnoj paradi koju nisu najavili administraciji u općini te su se bez

On u Bosnu nije došao da vidi kakve su boje moje oči, nego da zrakne, kao potpredsjednik Biden, malo u oči ovih naših predsjedničića, ministrića iostalih bosanskih ...ićića, da vidi da li oni imaju dušu dozvole šepurili gradom, onako da se pokaže da se ima i da se može! Vidim ja da je Che Guevari ipak drago što su oni tu. Kaže da uvijek mogu biti korisni u neke gerilske

Piše: Sanja Ljubičić

svrhe, čak i onda kada je prisutna i sama pomisao na to. Složih se ja da će na jesen zaista biti gerilska borba na izborima i da je već sada krenula. Dok smo se vozili prema jednom slatkom malom Protestu, dugo najavljivanom kao velikom, Che Guevara ispriča onaj poznati štos, kada je prisustvovao sastanku američkog potpredsjednika Joa Bidena i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Biden se unio u lice Putinu, pogledao njegove oči i pomislio: da li on uopće ima dušu? A Amerikanci su, inače, opće poznati po svojim dušama, te mu Putin odgovori da razumiju jedan drugoga. Valjda im se duše razumjele!

Skontali oni da je politika stvar duša i dušica. Razočarah se, jer zapazih žar u Che Guevarinim očima dok je prepričavao dijalog između njih dvojice, naročito tu dilemu gdje je otišla Putinova duša? Ima li je ili nema? Tada shvatih da Che Guevara nije došao da vidi kakve su boje moje oči, nego da zrakne, kao potpredsjednik Biden, malo u oči ovih naših predsjedničića, ministrića i ostalih bosanskih ...ićića, da vidi da li oni imaju dušu? Ja sam se nadala da ćemo Che Guevara i ja imati “pravi“ sastanak na Protestu, nakon njegove pozdravne besjede, ali od toga ne bi ništa. Niti je on besjedio, niti nas je neko od organizatora uopće dočekao kad smo izašli iz oklopnih vozila. U stvari, organizatori Protesta su prešli u virtualna stanja pa ih niko nikad nije ni vidio, a čula sam da se za njima traga već šest mjeseci. Tragači idu i na Proteste, ali takođe tajno i virtualno traže virtualne organizatore. Sve se nekako zbiva metafizički. Jedino su nam se na Protestu obradovali policajci, kojih je bilo

znatno više no onih koji su došli da protestiraju. Mahali su nam palicama u znak dobrodošlice i mrmljali nešto nerazumljivo, ali sigurno nježno, ispod pune opreme, vjerojatno iskazujući svoju radost što su na „drugoj“ strani ulice, po službenoj dužnosti. Ostali neuniformisani ljudi su porodično šetali i spontano se ne-okupljali u vrlo malom broju. Ništa na ovom Protestu uistinu nije bilo po Che Guevarinoj mjeri. On je očekivao bar malo istinskih geri-

Ništa na Protestu koji smo posjetili nije bilo po Che Guevarinoj mjeri. On je očekivao bar malo istinskih gerilaca, ali su nam se obradovali samo policajci... laca. Ali ih na Protestu nismo mogli naći. I oni su bili skriveni u, takođe, virtualnom stanju. A ja se baš bila nameračila na jednu veliku Protestčinu, da zamantam njime Che Guevaru i približim ga svojoj duši. Pohvalih se ja njemu, da izvučem stvar iz očaja, da je prije šest mjeseci bilo više naroda u raznim

gradovima, na raznim Protestima, da je bilo i lijepih momenata koji bi njega sigurno oduševili. Kao što su požari i druge razne paljevine, zapaljenje institucija, kamenovanje, razbijanje, uništavanje dobara, masovno okupljanje naroda, pa potom hapšenja djece, omladine i starijih, te njihovog ugošćavanja i ispitivanja u policijskim stanicama. Tada je izgledalo kao da se nešto uistinu zbivalo, da se narod „kreće“ i izlazi iz svojih umno zatvorenih osobnih enklava. Pričala sam mu da smo imali i Plenume građana i da smo tako bili počašćeni nazivom - građani! Bilo je i izvještavanja na raznim TV stanicama sa lica mjesta, ali i divnih, različitih komentara. Pisalo se o tome u novinama i objavljivala poneka „revolucionarna“ fotka u dnevnim listovima. E, tu se on malo oraspoloži pa predloži da i nas dvoje pređemo u virtualno stanje i u njemu palimo, žarimo i radimo ostale revolucionarne stvari. Reče da možemo jedno drugo međusobno i ispitivati. Tada se i ja, poput svih građana, pomirih sa sudbinom i pristadoh na sve, bez ikakvog Protesta! 1. august 2014. Spektar, broj 8 23

ŽENA NA “MUŠKOM” RADNOM MJESTU

ONE TO MOGU - ZAR NE?

Podjela na muške i ženske poslove još je prisutna, pa su žene koje voze taksi ili autobus u BiH prava rijetkost. No, junakinje ove priče otišle su korak dalje. One, na opšte iznenađenje, rade kao varioci! Radni dan za Svjetlanu, Mladenu i Slavojku počinje tako što oblače varilačko odijelo. Dio obavezne opreme su cipele s čeličnom kapom, specijalne rukavice i maska na glavi. Posao naizgled rezervisan samo za muškarce one obavljaju sa zadovoljstvom. „Prije nekoliko godina nisam mogla ni sanjati da ću biti zavarivač. Ali to je posao kao i svaki drugi, sad vidim da je to potpuno normalna stvar“, kaže dvadesetsedmogodišnja Svjetlana Ponjović. Ističe da je to što radi zanimljivo, da još uvijek dosta uči i svakodnevno se susreće s novim izazovima.

U zavarivače sve češće idu fakultetski obrazovni ljudi iz drugih oblasti koji su ostali bez posla posljednjih godina. Na biroima rada u BiH nema varioca... 24 Spektar, broj 8 1. august 2014..

„Zavarujemo sitne pozicije, heftamo. Zaista nije teško. Ovo nije fizički naporan posao“.

Tražen kadar: Nakon srednje škole Svjetlana je radila u dječijoj knjižari, pa u salonu vjenčanica, zatim u prodavnici. U međuvremenu se udala, dobila dvoje djece, a sig-

urnog posla nije bilo ni na vidiku. „Mlađi sin mi je imao samo sedam mjeseci kada sam vidjela ovaj konkurs. Ne može se bez posla. Iznenadila sam samu sebe, ali nisam se pokajala“, objašnjava ona. U zavarivače sve češće idu fakultetski obrazovni ljudi iz drugih oblasti koji su ostali bez posla posljednjih

Svjetlana Ponjović je i samu sebe iznenadila, ali se nije pokajala što je odabrala ovo zanimanje

Slavojka Slijepčević jedna je od žena iz BiH Koje razbijaju uvriježene stereotipe o podjeli na muške i ženske poslove

Mladena Sekulić na radnom mjestu

godina. Na biroima rada u BiH nema varioca. Oni su tražen kadar i mnogi odlaze u inostranstvo. Nakon što je osamnaest godina bila nezaposlena, Slavojka Slijepčević je odlučila da potraži posao. Ima troje djece, potrebe su sve veće pa je, kaže, svaki dinar dobrodošao. „Došla sam da vidim o čemu se radi, prijavila sam se na obuku, prošla i evo radim ovdje već osam mjeseci“, kaže Slavojka. Firma „Elas metalexpert“ iz Banjaluke proizvodi metalne konstrukcije i kućišta za elektroniku. Jedan od klijenata im je njemačka pošta, za koju prave šasije za električne automobile. 99% onog što naprave ide za izvoz, objašnjava direktor Željko Petrović. „Ne vidim u čemu je problem i zašto se svi čude što žene rade ovdje. U Kini sam vidio pogone gdje preko trideset žena u nizu vari, i to aluminijum. U BiH je to još uvijek nezamislivo“, smatra Petrović.

sad su to prihvatili“, kaže Mladena. Trude se da o opasnostima koje nosi svakodnevne obaveze ne razmišljaju previše. Vjeruju da uz sve mjere predostrožnosti i korištenje zaštitne opreme, nema mnogo rizika. „Deslio mi se jednom da sam zaboravila spustiti masku na lice. Var mi je uhvatio oči pa sam bila sva natečena. Neprijatan je osjećaj, žulja, peče. Idući dan nisam mogla doći na posao. Od tada dobro pazim da se zaštitim maksimalno“, kaže Slavojka. Svjetlana, kako kaže, nije imala sličnih neprijatnosti: „Povremeno dođe do povreda i opekotina. Toplota je nekad problem, ali sve je to podnošljivo. Nije zdravo ni sjediti cijeli dan za računarom, ali ljudi to rade. Svaki posao ima neke loše strane.“ Osim njih, na poslovima zavarivanja radi više od dvadeset muškaraca. Kolege im pomažu i uvijek su tu kad zatreba. Na jesen

Obavezna zaštita: Najmlađa dama u ovoj firmi ima dvadeset i dvije godine. Mladena Sekulić završila je građevinsku školu. Priliku da radi kao zavarivač odmah je iskoristila, bez razmišljanja. „Trebalo je vremena da moja porodica to prihvati. Govorili su mi da ovaj posao narušava zdralje, ali

Od 12 žena koje su počele, osam je uspješno prošlo obuku u „Elas metalexpertu“ iz Banjaluke. A njih šest, koje su dobile posao kod nas, prolaziće naprednu obuku

počinje obuka za nove kandidate među kojima će vjerovatno biti i pripadnica ljepšeg pola. „Od 12 žena koje su počele, osam je uspješno prošlo našu obuku. A njih šest, koje su dobile posao kod nas, prolaziće naprednu obuku. Varioca nam skoro uvijek treba“, dodaje direktor Željko Petrović.

Pokušajte i vi: Petrović ističe da su firme poput ove rijetka prilika gdje silni nezaposleni mogu pronaći svoje mjesto. Odnos prema radu je, kaže, danas dosta drugačiji i uprkos besparici, po njegovom mišljenju, mnogi odbijaju fizičke psolove. „Kamo sreće da imamo više osposobljenih radnika. To je sasvim normlano radno mjesto bez obzira na pol. Do juče su naše majke u fabrikama radile u proizvodnim pogonima, zaradile penziju u gigantima bivše Jugoslavije“. Svjetlana, Mladena i Slavojka platom su prezadovoljne. O promjeni posla ne razmišljaju. Rade u dvije smjene, prva počinje od šest sati, druga od dva popodne. U avgustu će, kažu, na kolektivni godišnji odmor. „Svim ženama koje su bez posla i koje hoće da rade, poručujem da pokušaju. Mi smo se odlično snašle i mnogo je bolje nego što se čini na prvi pogled“, ističe Mladena. Aleksandra Slavnić/DW 1. august 2014. Spektar, broj 8 25

RE^ENO

UPAM]ENO

PLAMEN MIRA

Imati greške, a ne ispraviti ih, znači doista biti grešan. Konfucije Blagostanje najbolje otkriva porok, ali nevolja najbolje otkriva vrlinu. Francis Bacon Sjena neznanja zove se strah. Elfriede Jelinek Moć volje procjenjujem po količini otpora, patnje i muke koje ona može izdržati i preokrenuti ih u svoju korist. Friedrich Wilhelm Nietzsche Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. Antun Branko Šimić Najveća vrlina ljudskog roda upravo je suosjećanje. Mer yl Streep O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše. Ernest Hemingway Ne mjerite nikad planinu dok niste došli do vrha. Tek tada ćete vidjeti koliko je niska. Dag Hammarskjold Ne znam s kojim će se oružjem ratovati u trećem svjetskom ratu, ali u četvrtom svjetskom ratu ratovat će se grančicama i kamenjem. Albert Einstein Nijedan čovjek ne može otkriti vlastite talente. Brendan Francis 26 Spektar, broj 8 1. august 2014.

Povodom 100. godišnjice od početka Prvog svjetskog rata, iz Sarajeva je u ponedjeljak krenuo mirovni maraton „Plamen mira- Flame for Peace“. Maratonici će u idućih nešto manje od dva mjeseca trčati kroz pedesetak gradova i mjesta u 12 evropskih zemalja. Maraton će završiti 21. septembra u njemačkom gradu Aachenu. Maratonci će preći put dug 2.700 km kroz dvanaest evropskih zemalja. Cilj maratona je da Europom pronese poruku mira, kazao je idejni začetnik Plamena mira, Heinz Jussen iz Aachena. „Želim da ovaj plamen bude kroz Europu pronesen i da djeluje protiv razarajućeg plamena uništenja, koji je uništavao i Bosnu i Hercegovinu. Želimo podsjetiti sve kakvu razarajuću snagu imaju ratovi", pojasnio je Jussen.

MRTVI ^ERNOBIL

Prošlo je 28 godina od jedne od najvećih nuklearnih katastrofa, one u ukrajinskom Černobilu. Danas Pripyat, grad u blizini Černobila, izgleda kao grad duhova. Jezive fotografije pokazuju da je

vrijeme u okolici Černobila od 1986. godine stalo. Lunapark u Pripyatu, koji je trebao biti centar zabave i smijeha, nikad nije otvoren. Zgrade koje je zub vremena načeo i odsustvo ljudi dokrajčilo, pune su korova, drveća koja probijaju oslabljene zidove, grafita onih hrabrih koji se usude doći na ovo mjesto... Cijelo područje od najmanje 30 kvadratnih kilometara oko mjesta eksplozije nenaseljeno je i opasno kontaminirano. Radijacija u krugu od 100 metara od rekatora i danas je 50 hiljada puta veća od normalne. Kompletan ozračeni prostor do danas je ostao pod posebnom kontrolom i aktivnim promatranjem više ukrajinskih i svjetskih stručnjaka. Neslužbeni izvori procjenjuju da je od posljedica radijacije sveukupno preminulo između 200.000 i 400.000 ljudi. U Černobilu je radijacija doslovce zemlju pretvorila u radioaktivnu materiju, od čega se priroda ne može samo tako oporaviti. Internetom kruži i pokoja snimka "divljeg" životinjskog svijeta u Černobilu - neobičnih životinjskih vrsta, navodno mutanata.

\AVOLJI DAH

Iako ovo drvo djeluje veoma lijepo da se njim ukrasi dom ili terasa, od njega se pravi, po mišljenju mnogih, najopasnija i nasmrtonosnija droga na svetu. Borakero (u prevodu “pijan si”), kako se zove ovo drvo, ima cvijet na bazi skopo-

lamina, koji za nekoliko trenutaka pretvara čovjeka u zombija, jer ga onemogućava da razmišlja. Droga je poznatija pod nazivom ”đavolji dah”, a riječ je, zapravo, o prahu biljke koja ima prelijepe bijele cvjetove i raste u Južnoj Americi. Najviše je ima u Kolumbiji. Stručnjaci tvrde da je ”đavolji dah” opasniji i od antraksa, jer je dovoljno da se nađe u vazduhu i osoba koja ga udahne za nekoliko minuta postaje potpuno kao zombi. Neke žrtve su, omamljene skopalaminom, odvodile lopove do svoje kuće i davale im sve vrijedne stvari koje posjeduju. Najekstremniji sličajevi su da su ljudi sami sebi kopali grob i bez ikakvih ustručavanja ulazili u njega da bi bili živi sahranjeni.

voćke sazrijevaju u različitim vremenskim razmacima. Van Aken je dosad proizveo 16 magičnih stabala koja su predstavljena u američkim muzejima. Ideja projekta je da se pospješi kultura različitosti i zaštite sorti koje se ne uzgajaju radi ishrane.

UVREDLJIVI PLAKAT

UPAM]ENO

Konzultant je čovjek koji nam uzme sat vremena da bi nam rekao koliko je sati. Ed Finkelstein Nije lako prepustiti se smrti, čak ni kad je priželjkuješ. Slavenka Drakulić Oči ne vide kad srce želi da budu slijepe. Lucius Annaeus Seneca Kada ti se prijatelj vije visoko, ne prilazi mu dok te ne potraži. Norman Mailer Nema tako velika uma s kojim nije pomiješano ludilo. Aristotel

^UDNO DRVO

Kada je Sam Van Aken 2008. godine otkrio da je jedan voćnjak u Njujorku, koji sadrži stabla koštuničavih voćki starih 200 godina, prepušten propadanju, odlučio ga je otkupiti da bi spasio sorte, ali i da bi eksperimentirao. Ovaj umjetnik i znanstvenik uspio je da stvoriti "magično drvo" koje rađa više od 40 različitih vrsta koštuničavih voćki kao što su marelice, šljive, nektarine, trešnje, breskve i bademi. Jedna od prednosti ovog hibridnog drveta je što

RE^ENO

Samotno drveće, ako uopće izraste, izraste u jako drveće. Winston Churchill Američki filmski studio Paramount Pictures ispričao se zbog plakata za film "Nindže kornjače" koji aludira na terorističke napade na SAD 11. septembra 2001. Iznad teksta u kojemu se najavljuje početak prikazivanja u Australiji, plakat prikazuje mlade nindže kako skače sa zapaljenog nebodera u Njujorku. Nakon brojnih kritika studio je skinuo plakat sa svojih Twitter i Facebook profila. "Kombiniranje slike i toga datuma bilo je pogrešno", objavio je Paramounth Australia. "Duboko se ispričavamo što smo plakat upotrijebili kao marketinški materijal za početak prikazivanja filma u Australiji", dodaje studio. Kombinacija slike i datuma izazvala je val kritika na internetu zbog aluzije na terorističke napade kada su očajne žrtve skakale sa zgrada Svjetskog trgovačkog centra.

Iako putujemo svijetom da nađemo ljepotu, moramo je nositi sa sobom ili je nećemo naći. R alph Waldo Emerson Način da zaradiš dobar ugled jest da pokušaš biti onakav kakvim se želiš prikazati. Sokrat Oprostiti svima isto je tako pogrešno kao ni oprostiti nikomu. Sophie von La Roche Cijena zanata veća je nego zlata. Gaius Suetonius Tranquillus Gdje je novac, tamo je i vlast. John Galsworthy Radite najprije najvažnije stvari i radite poslove jedan po jedan. Peter Drucker 1. august 2014. Spektar, broj 8 27

DNEVNIK OSTARJELE FRAJLE

VITEŠKI MODERATO

Šta god da pričaju danas, i kako god bili razdvojeni, zar nije onog dana kada me kona Pavlovićka u Vitezu izliječila svetom vodicom Bog pokazao da smo mu svi mi isti?

amina najstarija sestra, moja tetka Rasema, kada joj je bilo 18 godina, posvađala se nešto sa momkom. Ovaj nije dolazio nekoliko dana u mahalu pa ona uinat pristala da se uda za Muharema Zukića, begovskoga sina iz Viteza. Elem, iz grada Zenice cura pristala da ode na selo, tako se to u to vrijeme gledalo. Stigao Muharem na fijakeru do Zenice, Ešrefhanuma, rodica tetkova koja je ovo sve provodadžisala, sjela nazad uz Rasemu i Malog, kako su Muharema zvali, i poveli mladu za Vitez. Kada je fijaker prolazio kraj Lašve tetka došla sebi: šta uradi jadna ja, ali bi je sramota od oca i matere da se vrati. Ušla je kao mlada u begovsku kuću preko puta Viteške džamije. Tetak bio jedinac, pa mu se sve ugađalo, a tetka dijete po dijete rađala i, bogme, svekra i svekrvu i Malog poštivala i služila. Bilo je to između dva svjetska rata. Kada je stigao 2. svjetski rat Vitez je bio na vjetrometini. Znali su kroz njega proći partizani pa ustaše, kako koji. Komšije jedni druge štitili svako kod «svoje» vojske. Ali, kako koja vojska dolazila, tako i odnosila. Džaba je tetak skrivao topove materijala i zalihe u duple zidove sećija u trapove. Polako se siromašilo i Titova Jugoslavija je donijela mir i slobodu, ali bogme i dobru sirotinju u nekadašnju 28 Spektar, broj 8 1. august 2014.

begovsku kuću. Bogato se ostalo jedino djecom i širokim srcem. Kada sam poodrasla, najdraže mi je bilo ići tetki Rasemi u Vitez, iako su bili siromašni. Tetak radio u malenoj radnji prehrane i imao jednu još samo njivu. Nekako mi je sve kod njih bilo drago i posebno: moja dobra

Uz moje rođake, sa nama se igraju i idu u harame i komšijska djeca, i njihova raja iz razreda: Fahira, Zorica, Ane, Mina, Ibro, Ante… Naveče se sjedi i pjeva na bunaru preko ulice, ponekad i u haremu džamije... tetka i njena blagost, mojih devet rođaka i rodica, sve jedan za drugim na pedalj visine (devetom je Tito bio kum), grah u velikoj ćasi i naših deset kašika, krompirača u ogromnoj tepsiji i pred svakim na sofri razvaljena glavica luka, veliki hljeb koji je tetka potkuhavala naveče, njene menđe u prozorima i ponjave pirge na žutu izribanom podu… Ma drag mi je bio čak i tetkov radio u 5 ujutru sa učenjima na arap-

Piše: Nermana Begagić skom koje, nam je navijao i sve nas tako budio. Kod tetke se jede sa zajedničke sofre, spavamo svi na dušecima u velikoj sobi i pred spavanje oni stariji nas plaše pričama o avetima (prolaz kroz mezarje i glas koji govori sve jače «Daj malo džigerice» i slično). Ispred kuće je bašča i klupa pod jabukom, bunar preko ceste, harem, a niz bašču se silazi do jaruge pa onda i do Lašve ledene ko led! Uz moje rođake, sa nama se igraju i idu u harame i komšijska djeca, i njihova raja iz razreda: Fahira, Zorica, Ane, Mina, Ibro, Ante… Naveče se sjedi i pjeva na bunaru preko ulice, ponekad i u haremu džamije. Kupamo se svi zajedno na Lašvi, trgamo jabuke ili šljive podbiremo po baščama pa zajedno sjedimo i pričamo ili se ganjamo na travi pored Viteške jaruge. ada sam još poodrasla idem zajedno sa velikim na korzo pred hotelom, a tetkin Nesim, koji je počeo raditi, zna nam naručiti tulumbe u slastičarni uz korzo. Nekada kupujemo karte za kino u kome svi naglas navijamo, plješćemo! A tek lijepih dana i uživanja sa rajom kada su se napravili Viteški bazeni! Bila sam curica od nekih 11-12 godina kada me mama stavila u voz, a dočekao me tetak na stanici za ljetni raspust. Pješačili smo kroz polje dobrih pola sata do kuće.

Tetak me, kao uvijek, na vratima zaprašio “Di-di-ti” prahom, izljubili smo se mi djeca i počeli su divni dani boravka kod tetke. Svaki dan svi zajedno negdje idemo, okupimo nas se i po dvadesetak, u kući smo samo kad moramo. Onda me jedno popodne, dok smo skakali u štali sa potkrovlja u sijeno, poče nešto bockati po koži, na sve strane se raširi u času. Utrčim plačući u kuću i tetka me skine pa zajauče: "Na što si to šćeri stala, ovo ti je težak sugreb!" a se prepala, ne mogu progovoriti, svo mi tijelo u hiljadu crvenih bobica pokriveno, zima mi i bodu me! Tetka ode do zida i poče lupati koni Pavlovički, zid zajednički, kuća do kuće. Javi se neko, a tetka moli da dođe baba, dijete u kući slabo. Malo potom eto ti stare Pavlovićke, sva u svojim crnim haljinama, pogleda me i zamaha glavom. Kaže: "Ograisalo dijete, valjaće je poškropiti svetom vodicom." Tetka moli: "Samo ti donosi što brže, i nemoj da Muharem vidi". Tako baba ode i vrati se ubrzo, nosi prozirnu flašu od pola litra, nekada od rakije, jer vidim sliku šljive na

naljepnici, unutra bistra voda. Sjedim na čošku sećije , cvokoćem od muke, a ono me pecka li pecka. Pavlovićka kaže tetki da me skine, odčepi flašu i poče me škropiti vodom te sve nešto poluglasom govori. Ja šutim i blejim u nju, drhtim od zime i nelagodnosti. Tetka Rasema me drži za ruke i okreće na sve strane da me se dobro poškropi. Na kraju me Pavlovićka fino prekrsti i pomoli se: "U ime oca i sina i sveta Duha .... " Onda me obukoše i tetka me pokri dekom u čošku sećije da se ugrijem. Ma nije vala ni kahvu koni zakuhala, a meni se ono peckanje umiri, podigoh ruku i na njoj NIŠTA, sve se povuklo i ja ozdravila! Ne sjećam se ko je koga ljubio tada, ali sam joj ostala zahvalna cijeli život. ovome ratu pitala sam, kažu mi da su potomci Pavlovića otišli na "onu stranu"... Moja tetka sa tetkom ostala cijeli rat u

Žao mi je Viteza i nekadašnje sloge. Vitez, trajno u vlasti Hrvata, puno se izgradio, stari Vitez i mahala su sve manji...

starom Vitezu, preko puta džamije, sanjala Dobre. Pričaju mi, od granata je bila oglušila... vi su mi rođaci bili istjerani iz kuća kada su «Havajci» (HVO) 1993. čistili novi dio Viteza (onaj ispod hotela) od svih drugih koji nisu katolici. U haremu pored viteške džamije, sa druge strane jaruge, bili su mezari ljudi iz Ahmića, ubijenih upadom u selo vojnika iz Busovače, u sabah rani. Vidjela sam mezarove od lakta malene djece. Žao mi je Viteza i nekadašnje sloge. Vitez, trajno u vlasti Hrvata (nisu sebe prije nikada tako nazivali u viteškim krajevima) puno se izgradio, stari Vitez i mahala su sve manji. U haremu iza džamije je tetkin i tetkov mezar, sada tu i naš Nusret leži. A ja sam nastavila, kad god uđem u neku crkvu, u odsustvu džamija, da se Bogu molim i da se, kradom, svetom vodom škropim… Šta god da pričaju danas, i kako god bili razdvojeni, zar nije onog dana kada me Pavlovićka izliječila svetom vodicom Bog pokazao da smo mu mi svi isti? A i Vitez je, bogme, onda, kada smo svi bili naši, meni bar, bio puno raznolikiji, bogatiji i ljepši.

1. august 2014. Spektar, broj 8 29

"ČOKOLADNI NEREDI" ŠIROM BIH

A SAD - ČOKOLUCIJA!

Nakon Mostara, u kojem su ovakvi skupovi počeli, priključili su se mladi Sarajeva, Banja Luke, Visokog, Bosanskog Petrovca... koji smatraju da je lijepo vidjeti da se ljudi ujedinjuju oko bilo čega, makar i oko - čokolade

akozvani “Čokoladni neredi” ili “Čokolucija” održani su u petak uveče (25. jula) u nekoliko gradova BiH i regije, kao znak da se mladi i ostali građani različite etničke pripadnosti ili socijalnog statusa mogu susresti i na miran, civiliziran način razgovarati. Istovremeno, ove godine cilj “Čokoladnih nereda” bio je i skupiti čokolade za djecu sa područja koja su prije par mjeseci pogodile katastrofalne poplave.

Prikupljanje slatkiša: Treći, godišnji “Čokoladni neredi” su počeli u 20 sati na Španskom trgu u centru Mostara, simboličnom mjestu, poznatom kao ratna linija razdvajanja u tom etnički podijeljenom gradu. Ujedno, to je i mjesto gdje su prvi “Čokoladni neredi” održani 2012. godine nedugo nakon niza nereda koje su izazvali 30 Spektar, broj 8 1. august 2014..

huligani, sukobljavajući se sa policijom poslije fudbalskih utakmica lokalnih rivala Zrinjskog ili Veleža, odnosno reprezentacija Hrvatske ili BiH. Ivan Rozić, inicijator “Čokoladnih nereda”, iz nevladine organizacije

Prvi “Čokoladni neredi” održani su 2012. godine, nedugo nakon nereda koje su izazvali huligani, sukobljavajući se sa policijom poslije fudbalskih utakmica... “Plus” iz Mostara, rekao je da su motiv za organiziranje tog događaja bile prethodne dvije godine, odnosno entuzijazam kojeg su pokazali građani odazivajući se pozivu na “Čokoladne nerede”. “Odlučili smo da to pretvorimo u jednu godišnju tradiciju. Ko zna,

možda kasnije i češću, ali za sad godišnju”, izjavio je Rozić za Radio Slobodna Evropa. Ove godine, dodao je, “Čokoladni neredi” imaju i humanitarni karakter. “Naš cilj je da prikupimo po jednu čokoladu od svake osobe koja dođe za djecu sa područja koja su najteže pogođena nedavnim poplavama i drugu čokoladu da dijele sa ljudima koji su tu”, rekao je Ivan Rozić.

Pokreni se: Jasmin Elezović je volonter koji se treći put pridružio da učestvuje u organizaciji “Čokoladnih nereda”. “Jako lijepo je vidjeti naše građane da se ujedinjuju, makar oko nečega, pa makar to bila i čokolada”, rekao je Elezović. Učenica osnovne škole u Mostaru, Vana, takođe je volonterka. “Ovo je jako dobra prilika za mlade da se pokrenu, da odluče pomagati

Čokolade za djecu sa poplavljenih područja

drugim ljudima, kao što mi pomažemo”, rekla je Vana . Nekoliko stotina Mostaraca i ove godine se okupilo radi podrške “Čokoladnim neredima”, ali i da bi time poslali jednu drugačiju, ljepšu poruku iz tog grada. “Učestvujem ovdje evo već treći put. Ove prilike sam došao zato što je u humanitarne svrhe, radi donacije područjima koja su stradala od poplava. Ovo je pravo pozitivna stvar, kako u gradu Mostaru, tako i u državi”, rekao nam je jedan od prisutnih studenata.

Humani motivi: Jedna starija gospođa nam je rekla da je na “Čokoladne nerede” došla kako bi i druga djeca dobila čokoladu, “bili oni bijelci, crnci, Hrvati, Srbi ili Bošnjaci”. “Ovo pokazuje da je BiH jedna velika zajednica, pogotovo što ima za cilj da pomogne djeci u poplavljenim područjima, to je dovoljan motiv da se danas pridružimo ovoj ekipi i da zajedno podijelimo čokoladu”,

rekao nam je jedan od prisutnih građana Mostara. Međutim, po društvenim mrežama su se mogla vidjeti pitanja o smislu “Čokoladnih nereda”, odnosno o tome jesu li ti događaji donijeli ikakve promjene i rezultate u društvu. Na naše pitanje o tome, inicijator “Čokoladnih nereda” Ivan Rozić je rekao: “Mi ovim projektom ne želimo

Ovo je pravo pozitivna stvar, kako u gradu Mostaru, tako i u državi, rekao nam je jedan od prisutnih studenata raditi neki poseban veliki 'impact', nema nekih rezultata koji su mjerljivi, koje možete jednostavno staviti na papir i reći: 'ok, ovo je nešto jako korisno'. Ono što smo mi primijetili da u našem javnom, medijskom prostoru i u našem društvu, inače, fali je jedna zdrava doza te energije, jedne vjere u budućnost, za koju se nadamo da ovi

'Čokoladni neredi' mogu razviti, doprinijeti”.

Pozitivna slika: Akciju je podržao i direktor Omladinskog kulturnog centra “Abrašević” Vladimir Ćorić. On smatra da, iako ima komentara da se “Čokoladnim neredima” ne postiže nikakav konkretan učinak, ipak je taj događaj značajan, jer su građani i mladi shvatili da mogu koristiti javne prostore. “Da trebaju izlaziti vani, da trebaju raditi nešto pozitivno i prije svega da trebaju medijima pružati sliku drukčijeg i pozitivnog Mostara”, rekao je Ćorić, dodajući da događaj treba podržati, jer “ništa se ne dešava preko noći” i treba neke stvari “trenirati”, izlaziti vani, zauzimati javne prostore i pokazivati da se građani i mladi mogu organizirati i raditi nešto konkretno. Slični skupovi isto vrijeme održani su u Sarajevu i Banja Luci, te spontano u još mnogim mjestima BiH i regiona, uključujući Zagreb, Visoko i Bosanski Petrovac. Mirsad Behram/RFE 1. august 2014. Spektar, broj 8 31

NIKOLA TESLA I MOJA MAJKA

DA MU DRAGI BOG PODARI DŽENETSKE LJEPOTE Kada sam svojim poznanicima rekla da ću da napišem članak o Nikoli Tesli i mojoj mami, svi su me u čudu pitali: “Kakve veze oni imaju?” U pravu su, ali postojala je ipak neka neobična spona koju želim da pojasnim

Moja majka, Šuhreta Šeremet, rodila se 1916. godine, 60 godina po rođenju Teslinom, u Tuzli. Bila je peto dijete od devetoro, od oca hafiza Mustafa-efendije Čokića, po zanimanju kadije, i majke Esmehanume, rođene Ponjavić. To je poznata ulemska porodica u Bosni i Hercegovini u kojoj je sačuvan carski berat o postavljenju našeg pretka za muderisa Medrese u Gornjoj Tuzli. Odrasla je u građanskoj muslimanskoj sredini sa strogim patrijarhalnim pogledima na svijet. Pohađala je stručnu školu. Udala se za mog oca, Fadila Šeremeta, i imala četvoro djece, sina i tri kćeri. Bila je topla, razborita žena, koja je željela da školuje svoju djecu i da im da čvrste temelje poštenja i pravičnosti. Relativno mlada je ostala udovica i sav teret je pao na njena pleća, ali izašla je kao pobjednik, jer svi smo stekli akademska zvanja. U proteklom ratu izgubila je sina jedinca. Umrla je u 86-oj godini života, 2002. godine, u Tuzli.

@ivot u strahu: O svojim majkama svi nosimo sve najljepše i mogli bi svi jako mnogo reći. Ja ću navesti samo dva momenta iz njenog života, da bi se dobila približna slika o 32 Spektar, broj 8 1. august 2014.

njoj kao osobi. U Tuzli se zbio jedan vrlo težak montirani politički proces protiv Pašage Mandžića, koji je predstavljao obračun Cvjetina

Kada bi predala selam, znala bi da odluta sa svojim mislima i onda bi se iznenada nama djeci obratila: Djeco, je l` vi proučite nekada elham (fatihu) Nikoli Tesli... Mijatovića i Franje Herljevića, te su bili pozatvarani ljudi koji su se družili sa Pašagom, ali i oni koji apsolutno nisu imali dodira s njim. Kako je Tito zaštitio Mandžića, on je, umjesto zatvorenika, dobio ulogu tužioca svjedoka, što ga je nagnalo da sebi oduzme život. U

Piše: Vahida Šeremet grupi od devetoro uhapšenih bilo je četvoro iz mamine familije, od toga obojica braće. Atmosfera je bila užasna. Ljudi nisu znali šta se dešava, jer za ljude za koje se vjerovalo u njihovo poštenje (ovo tvrdim za ovo četvoro iz familije) ako su ovo bili narodni neprijatelji, šta tek čeka običan svijet. Živjeli smo u velikom strahu i izolaciji, jer su nas se svi klonuli, pošto bi i oni mogli biti sumnjivi ako bi sa nama kontaktirali. I u familiji svi su se na svoj način čuvali. Jedino smo krišom sakupljali među sobom novac za advokata. Ali moja majka izdigla se iznad sviju. Samo je rekla ovo: «Kakva je velika tegoba meni, a mogu tek samo zamisliti kolika je njihova, da

nevini leže u zatvoru!«. I pravo je otišla u zatvor da ih posjeti ne kalkulišući da je samohrana majka sa četvoro djece. I danas se divim njenoj odluci i hrabrosti.

U~ena {iva~ica: A druga priča se desila poslije rata. Dok nas je podizala, pričala nam je priče od «Biberčeta«, preko religijskih priča iz života Božjih poslanika, ali bi nam i rado pričala roman «Pod drugim suncem«, čiji su glavni junaci bili Muris, Fadila i Sabina. Mnoge majke iz njene generacije po ovom romanu dale su imena svojoj djeci. Tek nakon rata je ću slučajno doći do ovog romana, pročitati ga i ponuditi mami kao jedno posebno iznenađenje. Ali, ona je knjigu samo pogledala, vratila mi je i rekla: «Ne treba, znam je napamet». Onda sam se ja našla u čudu i spontano rekla: «E, zaista su tvoje amidže napravile grešku kod tebe (otac joj je mlad umro, a amidže su bili profesori na Gimnaziji i Medresi u Tuzli)! Kako oni nisu u tebi prepoznali kadiju ili profesora, a ne da ideš u školu da šiješ košulje i gaće!». Ona se samo osmjehnula, nije ništa prozborila, ali na licu sam joj pročitala da joj je moje iskreno priznanje godilo. Bilo joj je tada oko 80 godina.

^udna fatiha: A sada glavna priča. Moja majka bila je iskrena vjernica i nije propuštala nijedan namaz. Kada bi predala selam, znala bi da odluta sa svojim mislima i onda bi se iznenada nama djeci obratila: »Djeco, je l` vi proučite nekada elham (fatihu) Nikoli Tesli?« Nije čekala naš odgovor, već bi podigla glavu iznad sebe i dalje komentarisala: »Vidite li vi ovu

Jedan od savremenih pomena nezaboravnom geniju

sijalicu, koliko je samo dobra, koliko je pomoći cijelom čovječanstvu napravila samo ova sijalica, pa tek radio, televizija, šporet, pegla, mašina za veš? Veliki je to nimet, dobro svima nama. “Da mu dragi Bog podari dženetske ljepote”. Sa tim

Moja majka iskreno mu se divila i bez ikakvih interesa zahvaljivala i molila Svevišnjeg da ga nagradi za dobro koje je podario čovječanstvu, ne vodeći računa da moli za čovjeka koji nije njene vjere... riječima podigla bi se sa poda savijajući svoju serdžadu. Ove riječi su mi se duboko urezale, tako da “redovno poklonim fatihu svim dobrim ljudima” pored svojih dragih. A onda se u štampi pojavilo posljednje pismo Nikole Tesle njegovoj majci, koje prenosim: Srijeda 18. novembar Majko, pri pomisli na tebe osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa

do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam čuo nešto što već duže vremena kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji ili moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san sa očiju i potvrdio da glas dolazi odasvud i da ne mogu odrediti da li je svana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smijem pričati Dr. Layonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice. Četvrtak, 19. novembar Opet mislim na tebe, majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu sam ponovo čuo sasvim budan i svjestan. Još sam razuman. Petak, 20. novembar Nisam pisao u ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu lično svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomjerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 1. august 2014. Spektar, broj 8 33

dana ili dvije sedmice najviše. Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje sa labaratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam najavio. Nisu me interesovale njihove reakcije uopće. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao Umro je razočaran u vlast

20 saveznih država jedva uskladili termin. Otišao sam do vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i čekaju na moj poziv sutra spremni. Ja sam odlučio da čovječanstvu dadnem ono što mu pripada i vraćam se u Europu, tebi majko. Vlade su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam sada, na kraju, da je čovječanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne može sam promijeniti

Tesla je ljudima podario mnoge životne udobnosti

svijet. Ali onaj čudni glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa nečim trancendentalnim. Subota, 21. novembar Majko, sutra polazim za Jugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbjedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset

Teslin telegram sestri Marici iz 1936. godine 34 Spektar, broj 8 1. august 2014.

On je sav svoj život posvetio nauci, ali od onih koji su imali najviše koristi od njegovog znanja dobio je samo tugu i tegobu... svjetiljke i čekao da «moja» bežična struja dođe sa turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovoga svega. Osjetio sam da struju neko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu, koji sam smatrao »mojim« otkrićem, nešto što je odu-

vijek postojalo, a da je samo meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim. Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuđeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je nađem. To ima veze sa onom maurskom tužbalicom, siguran sam sada. Nedjelja, 22. novembar Ovo pismo nećeš nikada dobiti, majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga više nikada pročitati ne može. Neka ti je laka zemlja, majko moja, i oprosti mi što su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram sa viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine da shvate da struja može da se prenosi i bez žica. Možda bi tada proveli nešto više zajedničkih trenutaka. Sada su evo vidjeli da može, ali opet je neće stoljećima znati koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bi se možda i jedio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je «moje» otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. Ustvari, ono uopšte nije «moje«. Znam da to neko sve kontroliše i da ima plan, pa sam možda i zato ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 10 sati. Kola me napolju čekaju. Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, majko, kad stignem u Milovac, naše seosko groblje.

Rodno Teslino mjesto, Gospić

Sad vjerujem u ono što nikada nisam, da si tamo negdje još uvijek «ti» i da tvoj život nije zauvijek prestao. Sad mi je žao što nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer oni su iste onakve tužbalice pjevali kao što je bila ona

Sad mi je žao što nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer oni su iste onakve tužbalice pjevali kao što je bila ona iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem, pisao je Tesla svojoj majci iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova. Moli tamo za mene, majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina. Nikola Tesla

E, moja mama je bila spona da se njegova molba usliši. Iskreno mu se divila i zahvaljivala na blagodeti koju je poklonio čovječanstvu i molila dragog Boga dželešanuhu da mu podari dženetske – rajske ljepote koje je zaslužio, ne znajući za njegove tegobe. On je sav svoj život posvetio nauci, ali od onih koji su imali najviše koristi od njegovog znanja dobio je samo tugu i tegobu. Moja majka iskreno mu se divila i bez ikakvih interesa zahvaljivala i molila Svevišnjeg da ga nagradi za dobro koje je podario čovječanstvu, ne vodeći računa da moli za čovjeka koji nije njene vjere. Bila je to molba jedne fine, čestite bosanske hanume i nadam se da joj je molba uslišena. P.S. Da se radi o čudnom vremenu u kojem živimo navest ću neobičan primjer. Na Gospićkoj gimnaziji bila su uklesana tri imena: Nikola Tesla, Prof. Akif Šeremet (moj amidža) i Vjenceslav Novak. Nijedno ovo ime ljudi koji su umrli tužni, ali koji su svoj život zavještali za bolje čovječanstvo, u ovom momentu nije poželjno. Kuda to idemo!? 1. august 2014. Spektar, broj 8 35

NAŠI (NE)ZABORAVLJENI VELIKANI

PJESMA O EMINI NIKAD UMRIJET' NEĆE Poezija Alekse Šantića, puna snažnih emocija, ljubavne tuge i bola, ali i rodoljublja, prenosi se s koljena na koljeno, generacijama Mostar. Stari most, pjesnik i njegova Emina. Besmrtni simboli grada na Neretvi, kojima vrijeme i ratovi ne mogu ništa. Opjevao je Aleksa Šantić u jednoj od najpoznatijih sevdalinki ljubav rođenu u bosanskoj bašti punoj behara, hamama, šadrvana. Opjevao je čežnju, djevojačku ljepotu koja izaziva, a nedokučiva je. Šantićeva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskustvu, u stvarnom životu. On se vrlo mlad zaljubljuje, najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije, pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu, pa je i to razlog što je njegova poezija puna snažnih emocija i ljubavne tuge.

Ljubav i patnja: Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se i pod jakim utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, 36 Spektar, broj 8 1. august 2014.

ali ipak skrivene ljepote. Njegova druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih

Šantićeva poezija razvila se i pod jakim utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ("Ostajte ovdje", "Hljeb"), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan istorijski moment ("Mi znamo sudbu"). Najveći dio svog života Šantić je proveo u rodnom Mostaru. Rođen

Buran emotivni život pretočen u stihove

Piše: Arnisa Gagula je 27. maja 1868., za vrijeme Osmanlijskog carstva, a preminuo je 2. februara 1924. godine unutar Kraljevine SHS, od tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Nakon što mu je otac umro, staranje o Aleksi je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov pjesnički talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani, vratio se u rodni Mostar. Bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru. Tu ih je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima. Zajedno sa Jovanom Dučićem i Atanasijom Šolom, 1896. godine, osnovao je u Mostaru književni časopis "Zora", koji je bez prekida izlazio do 1901. godine. Njegov život je poslužio kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju "Moj brat Aleksa", u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor

Najpoznatija Šantićeva pjesma, Emina

Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta "Collegium Artisticum " iz Sarajeva.

Novi svijet: U filmskoj biografiji, u velikoj i bogatoj kući Šantića, u Mostaru na Brankovcu, Aleksa, dječak od osam godina, ponijet će sa sobom kroz život slike tadašnjih uzbudljivih istorijskih zbivanja: krvavu Hamzićevu bunu, dolazak austrougraske vojske. Kada je stigao do škole, stric ga vodi u Trst, a zatim u Ljubljanu na Trgovačku akademiju. U Trstu Aleksa otkriva novi svijet, ali najveći utjecaj na njega imao je učitelj Ljudevit Vuličević. U njihovim razgovorima on će mu pomoći da zavoli poeziju, da dobije osnovne pojmove o panslavizmu, domovini, ljepoti. "Srednji ljudi - nikakvi ljudi", učiteljeva je misao koju je ponio za cijeli život. U Šantićevom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji utjecaj je

imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje. Stvarao je na razmeđu dva stoljeća i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge i bola, ali i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam

Stvarao je na razmeđu d va stoljeća i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Dvostruki zazor: Pero Slijepčević kaže kako su se u Mostaru u Šantićevo doba

pravoslavci libili javno pjevati o ljubavi, odnosno, oni su ljubav isprva zaodijevali u serafimski veo. Naročito pravoslavska Bosna, kaže Slijepčević, tvrda i jednoumna, nije ni do danas ispjevala mnogo ljubavnih stihova, zauzeta uvijek mišlju o otporu, političkom i ekonomskom. Šantić poseže za jezikom sevdalinke iz nevolje: da bi prerušio ljubavnu čežnju, o kojoj je inače zazorno pjevati, preobukao se u jezik koji će mu proći nekažnjeno. No, tu je i dodatna nevolja: pjevati javno svoju ljubav prema inovjerki, zar to nije dvostruki zazor? Ovo je Šantić krvavo iskusio na svojoj koži: zaklet materinim mlijekom, odustao je od ljubavi prema katolkinji, a time su, zauvijek, i "njegove bašte ostale bez ploda". Jedan nepoznati pjesnik se nadovezuje na Šantićevu pjesmu "Emina", i kaže: Umro stari pjesnik, umrla Emina Ostala je tužna bašta od jasmina. Razbio se ibrik, uvenulo cvijeće, Pjesma o Emini NIKAD umrijet' neće. 1. august 2014. Spektar, broj 8 37

NEKAD JE BILO DOVOLJNO IME

DUG PUT DO PREZIMENA

S dolaskom Austrougarske na naš prostor počinju se više upotrebljavati porodična prezimena, a s nastankom Kraljevine Jugoslavije definitivno se upotreba imena i prezimena regulira zakonski

ineski početak: Prezimena su tu s nama od rođenja. No, u različitim dijelovima planete, prezimena su nastajala u različitim periodima, i različito se upotrebljavaju i tumače. Kao i većina stvari iz današnjeg svijeta, i prezimena najranije porijeklo vode iz Kine. Prema legendi, prezimena je u Kini počeo da upotrebljava Car Fu Xi 2852. godine prije nove ere. Njegova administracija je uvela taj novi sistem imena kako bi olakšala popis

stanovništva i prikupljanje informacija zbog lakših evidencija. U početku, prezimena u Kini su uzimana po ženskoj liniji (matronimi), ali je to promijenjeno do vladavine Shang dinastije (1600 – 1046. prije nove ere). A simbol za prezime u kineskom jeziku i dalje sadrži obilježje koje podsjeća na to da su prezimena u samom početku bila uzimana po ženskoj liniji. Za razliku od ne tako udaljene Kine, Japan je prezimena uveo tek u 19. vijeku, a do tada ih je koristila samo aristokratija.

Simbol za prezime u kineskom jeziku i dalje sadrži obilježje koje podsjeća na to da su prezimena u samom početku bila uzimana po ženskoj liniji...

Tri imena: Za vrijeme antičke Grčke, umjesto prezimena se uz ime dodavalo mjesto odakle neko potiče. To može da se vidi po poznatim grčkim filozofima kao što su Tales iz Mileta, Heraklit iz Efesa i drugi. A kasnije su počela da se

38 Spektar, broj 8 1. august 2014..

koriste i tipična prezimena, patronimi “sin od” ili drugi oblici prezimena koji upućuju na osnivača dinastije, isključivo po muškoj liniji. Nastankom Rimskog carstva korišćenje porodičnih imena kakvo

Austrougarska je u BiH uvela praksu popisivanja sa prezimenom

Danas su popisi stanovništva jako detaljni

je postojalo u antičkoj Grčkoj je praktično iščeznulo. Uveden je nešto izmijenjen sistem davanja imena. Postojala su tri imena (tria nomina). Prvo je bilo preanomen (birali su ga roditelji), drugo je bilo gens (nešto kao današnje prezime, ali se odnosilo na klan ili pleme, često i na region) a treće cognomen (nadimak koji bi omogućavao da se razlikuju lica koji imaju isti preanomen i gens). Po zvaničnim dokumentima, cognomen je uveden naknadno, oko 100. godine prije nove ere. Tako je puno ime Julija Cezara bilo Gaius Julius Caesar, a zanimljivo je da je njegov cognomen u slobodnom prevodu značio “maljavi” iako je poznato da je on bio ćelav. Do pada Rimskog cartva, prezimena kakva danas poznajemo bila su izuzetno rijetka u istočnom dijelu carstva, dok u zapadnom dijelu, gdje je bila dominantna germanska kultura, prezimena nisu uopšte ni postojala. Prvi narod u Evropi koji je počeo da koristi porodična imena, koja su se prenosila sa koljena na koljeno su Irci. A prvo zabilježeno prezime u Irskoj je “Ó Cleirigh” koje potiče

još od 916. godine. Vremenom je davanje porodičnih imena počelo da se širi po cijeloj Evropi, a najveća ekspanzija je nastala tek od 17. vijeka. Neke zemlje su prilično kasno uvele ovaj običaj. Tako je, na primjer, u Holandiji praksa korišćenja prezimena počela tek 1811. godine, a u Japanu desetak godina kasnije. Na Tajlandu 1920. godine, a u Turskoj tek zahvaljujući reformama Kemala Ataturka 1934.

Mletački korijen: Nastanak prezimena u Bosni i Hercegovini je komplicirana tema. Isto kao i u Turskoj, za vrijeme Osmanske vlasti, nije postojao zakon koji bi nekoga natjerao da ima prezime. Teško je onda reći kad prezimena nastaju, jer je teško odrediti trenutak kad patronimici postaju U Holandiji praksa korišćenja prezimena počela je tek 1811. godine, a u Japanu desetak godina kasnije. Na Tajlandu 1920. godine, a u Turskoj tek zahvaljujući reformama Kemala Ataturka 1934....

Data iz šale, mnoga hercegovačka prezimena ostala su do danas

nasljedna prezimena. Prezimena se u Bosni i Hercegovini, u svakom slučaju, javljaju veoma kasno. Etnolozi tvrde da nekada nismo imali prezimena, nego smo uz svoje ime nosili očevo, takozvani patronim (rjeđe majčino) kao bližu odrednicu naše identifikacije: Luka Antin, Meho Husin, Rade Simin i sl. Kasnije su imena očeva trajno pretvarana u prezime: Luka Antić, Meho Husić, Rade Simić. Tako su izvedena prezimena po imenu oca, ali ponekad i po nadimku, a potom su prezimena dobijana po zanimanju nekoga od članova 1. august 2014. Spektar, broj 8 39

porodice, takozvani ergonimi: (Kovač, Kuhar, Terzić i sl.), onda po mjestu stanovanja ili rođenja – toponimi (Zeničanin, Sarajlija, Kiseljačanin). Prezimena su dobivana i po imenu životinja (Srna, Zec) i biljaka (Bukva) itd. Historičari, pak, kažu da su prezimena uvedena u upotrebu najprije u područjima gdje je vladala Mletačka republika, a kasnije i tamo gdje je bila vlast Austrougarske monarhije, sredinom 18. stoljeća, i to evidentiranjem građana „dvoimenom formulom“. U to vrijeme u Osmanskom carstvu, uz ime osobe, upisivano je ime oca sa naznakom iz kojega je mjesta. S dolaskom Austrougarske na naš prostor počinju se u svakodnevnoj komunikaciji više upotrebljavati imena i prezimena, a s nastankom Kraljevine Jugoslavije definitivno se upotreba imena i prezimena regulira zakonski.

Šaljiva prezimena: Hercegovačka prezimena, nastala na razmeđi 19. i 20. veka, posebna su priča. Čitave familije nose i dandanas pečat tadašnjeg prkosa vlastima Austrougarske, kojim su pri popisivanju “podvaljivna” prezimena tipa: Ćuk, Zec, Zvijer, Zlikovac, Likokur, Golub, Golo, Grebo, Oroz, Bitanga, Pelikan, Pištalo, Palikuća, Popara, Rikalo, Šutalo, Tupanjac, Trutina, Toljaga, Divljan, Derikučka, Vreća, Motika, Mutilović, Čutura, Prdavac, Palikuća, Krtolica, Kukolj, Kokot, Koljibaba, Guzina, Koljivrat... Kažu da hercegovačka prezimena prave velike probleme matičarima prilikom vjenčanja. Priča se da je pop, vjenčavajući dvoje negdje u Hercegovini, upitao: - Mirko Raguz uzeo Miru Zaguz. Ima li tu kakvih smetnji? - Nema. 40 Spektar, broj 8 1. august 2014.

Mnoge porodice danas imaju utvrđeno svoje rodoslovno stablo

- E, pa, kad nema, onda se vjenčavaju rab Božji... i raba Božja... Sretno vam bilo.

Špansko porijeklo: Naučnim ispitivanjima koja kazuju o porijeklu prezimena muslimanskih porodica u BiH bavili su se prof. dr. Hamdija Ćemerlić, prof. dr. Prezimena se uzimana po očevom imenu, ali ponekad i po nadimku, a potom su prezimena dobijana po zanimanju nekoga od članova porodice... Mustafa Kamerić, prof. dr. Avdo Sućeska, prof. dr. Sulejman Resulović, prof dr. Fehim Nametak i dr. Avdo Spaho. Istina, bilo je i sporadičnih saznanja koja su trebala da potvrde opradanost tvrdnji o porijeklu prezimena brojnih muslimanskih porodica. Profesor dr. Mustafa Kamerić tvrdio je da su se prezimena dobijala zavisno od mjesta življenja, načina rada, zanata ili posla kojim se neko bavio, materijalnog i socijalnog statusa, pa čak nekada i ne tako rijetko ovisno od fizičkog izgleda!

Zanimljivost iz njihovih istraživanja je ta da temelj, korijen i porijeklo brojne trebinjske muslimanske porodice, na primjer, vuku iz Španije,Turske i Irana! Dokumenti kazuju da su porodice Kabila, Zupčevića, Resulovića, Resulbegovića, Šehovića, Salahovića, Durakovića, Danovića, Čama, Hadihasanovića, Hadismajilovića, Selimovića, Habula, Bučuka, Gelja,Golića,Volića i Šahovića porijeklom iz Španije. Porodice Alečkovića, Arnautovića, Arslanagića, Alijagića, Busuladžića, Babovića, Begovića, Galijatovića, Nikontovića, Saradžića, Ramića i Šarana, vuku svoje porijeklo iz Turske, dok porodične korijene iz Irana vuku porodice Fetahagića, Balaća, Bajramovića, Karamehmedovića, \onlagića, Mursela i Ćerimagića, Cvijetića, Ovčina, Kapića, Barakovića, Salihamdžića, Fazlinovića, Spahovića, Hadžiahmetovića, Hadžovića... U svakom slučaju, ma odakle vodile porijeklo, i muslimanske porodice su, tek sa dolaskom Austrougarske i njihovim obavezujućim propisima, počele da koriste stalna prezimena, koja su se zadržala do današnjih dana. Esma R ahić

NAŠA KULTURNA BAŠTINA

LIJEPA LI JE SABURINA KUĆA... S aburina kuća u sarajevskom starom kvartu Kovači predstavlja jedan od rijetkih sačuvanih primjera stambene arhitekture osmanskog perioda u Sarajevu, rečeno je na svečanosti povodom završetka njene sanacije i restauracije. Ostalo je da se završi avlija, na proljeće, ali to je manja investicija u odnosu na do sada uložena sredstva. Kuća će biti otvorena za posjetitelje. Ona je jedna od rijetkih kuća u kojoj je enterijer sačuvan u velikoj mjeri, ali je restauracija rađena samo na muškom dijelu kuće, jer je ženski uništen ranije. Objekat je izgrađen sredinom 18. stoljeća, pretrpio je razne promjene, a u današnjem obliku egzistira od Drugog svjetskog rata. Kuća je prvobitno bila izgrađena kao stam-

beni kompleks koji se sastojao od više objekata: Haremluka (ženska kuća), selamluk (muška kuća), uz koji se nalazila velika štala. Svaki od ovih objekata imao je po dvije avlije. Stambena cjelina Saburina kuća 2006. godine je proglašena nacionalnim spomenikom. 1. august 2014. Spektar, broj 8 41

CODEX ALIMENTARIUS KUCA NA VRATA

SVIJET U KANDŽAMA PREHRAMBENE MAFIJE Codex je, pod okriljem UN, osnovan sa dobrom svrhom, radi zaštite potrošača i kontrole sigurnosti hrane, ali puno toga ukazuje da je potpao pod utjecaj multinacionalnih kompanija koje pod imenom “hrana” proizvode svakojako smeće

amislite sliku svijeta u kome je propisano kakvog oblika i koje veličine trebaju biti paprike, paradajz i krastavci. Zamislite svijet bez vitamina i minerala, svijet u kojem je proizvodnja i prodaja prirodnih čajeva i ljekovitih preparata (u apotekama ili prodavnicama zdrave hrane) kažnjivo djelo. Zamislite trgovine pune genetski modificiranih proizvoda bez oznake GMO i štale sa stokom koja mora biti tretirana sa genetski modificiranim hormonima rasta sa dodatkom antibiotika. Zamislite „standardnu proceduru“ sa hranom koja, da bi dospjela na police trgovina, mora biti podvrgnuta zračenju.

Sporna knjiga: Sve ovo i još puno toga što ne možete ni zamisliti u svojim najsmjelijim snovima u našoj bliskoj budućnosti predviđa nam Codex Alimentarius, u prevodu sa latinskog „knjiga zakona o hrani“ ili skraćeno „kod za hranu“ koju čini veći broj međunarodno priznatih standarda, pravila postupanja, smjernica i drugih preporuka vezanih za hranu, proizvodnju hrane i sigurnost hrane za upotrebu. Ove standarde je razvila i održava ih Komisija Codex Alimentarius, tijelo 42 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

koje osnovano 1961. godine od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO-Food and Agriculuture Organisation) pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija. Codex je osnovan sa dobrom

Čovjek kao pokusni kunić

svrhom, radi zaštite potrošača i kontrole sigurnosti hrane, ali puno toga iz današnje perspektive ukazuje na jednu veliku manipulaciju zbog sticanja moći i profita

Codex Alimentarius čini veći broj međunarodno priznatih standarda, pravila postupanja, smjernica i drugih preporuka vezanih za hranu, proizvodnju hrane i sigurnost hrane za upotrebu...

Piše: Šefik Avdagić multinacionalnih kompanija. Za početak, kako bi stekli potpuniju sliku o uzrocima njenog formiranja treba napomenuti da se do 20. stoljeća hrana uglavnom konzumirala tamo gdje se i proizvodila. Tokom prošlog stoljeća pošto je postepeno došlo do ekspanzije transporta, čuvanja i kupnje-prodaje hrane na velikim udaljenostima trebalo je uspostaviti svjetske standarde za sve zemlje. Da bi trgovina bila pravedna i da ne bi bilo ograničenja koja diskvalificiraju slabije proizvođače ustanovljen je ovaj Kodeks. Za sprovedbu Codexa posebno zadužena Komisija je 1994. godine pokušala uvesti ovaj „zakonik“ u SAD, ali je trgovačkim lancima postalo jasno da će propasti ukoliko se uvede Codex, te su sami lobirali za sprječavanje njegovog uvođenja. Na kraju on u Americi nije uveden. Komisija se zato okrenula Evropi i, prema svim pokazateljima, to će im i uspjeti. Velika Britanija je prihvatila Codex Alimentarius bez obzira na protest više od milion ljudi, a Češka je jedina članica EU koja se još uvijek odupire Codexu.

Zaštita trgovaca: U susjednoj Hrvatskoj on je prihvaćen od strane vlasti (Hrvatski zavod za norme

Velika Britanija je prihvatila Codex Alimentarius bez obzira na protest više od milion ljudi, a Češka je jedina članica EU koja se još uvijek odupire Codexu... obavlja poslove informativne središnjice za poslove vezane za Codex Alimentarius), a Bosna i Hercegovina je članica Komisije Codex Alimentarius od 22. oktobra 2007. Pod svojim krilom Codex ima više od 20 državnih komisija koje rade na tome da definiraju standarde i smjernice, čijom se primjenom na međunarodnom nivou kontroliraju proizvodnja i sigurnost hrane. Još jedan njezin cilj je rješavanje problema povezanih sa genetski modificiranom hranom i biotehnologijom. Na žalost, vremenom je ova organizacija pala pod utjecaj velikih farmaceutskih i poljoprivrednih korporacija i proizvođača genetski modificirane hrane. Umjesto da štiti interese potrošača, danas Codex Alimentarius predstavlja interese ogromnih korporacija, poput velike kompanije „Monsanto“, o kojoj smo objavili opširan tekst u jednom od prethodnih izdanja „Spektra“. Naime, mnogima je u međuvremenu postalo jasno da Codex Alimentrius nije zdravstvena komisija, nego komisija za trgovinu, jer su njen prioritet proizvođači, a ne dobrobit i zdravlje potrošača.

Užasni propisi: Pošto su pravila koja nameće Codex razrađena sa ciljem da osiguraju zaradu ogromnih korporacija koje proizvode hranu, jasno je da njihove odredbe za regulaciju poljoprivrede i potpunu kontrolu hrane, od sjemena do konačnog proizvoda, predstavljaju ogromnu opasnost za zdravlje svake osobe na ovom planetu.

Codex se oteo kontroli

Njive sa genetski modificiranim sjemenom

Iz prirode - neprirodno

Uostalom, o kakvom je skupu pravila riječ, te šta bi značila njegova primjena, možemo se uvjeriti kroz letimičan pogled na ono što Codex Alimentarius stavlja kao normu: 1. U skladu sa Codexom, više nije

potrebno označavati životinje koje su genetski promijenjene, što je do sada bilo obavezno; 2. Povrće i sjeme će biti izloženo zračenju. Trenutno se to radi samo kod sjemenja i povrća koje mora dugo putovati, kako bi ostalo što 25. juli 2014. Spektar, broj 7 43

Brojne organizacije upiru prstom u Codex

duže svježe. Pod Codexom će to biti obavezno za sve životinje; 3. Uvođenjem Codexa sve će životinje, koje se uzgajaju za hranu ili mlijeko, morati dobivati Monsanto hormon rasta i Monsanto antibiotike. Inače, „Monsanto“ je najveći proizvođač genetskih uzgojenih životinja na svijetu; 4. Ljudi će obolijevati zbog konzumiranja genetski uzgojene hrane, pa će zbog ovih problema sa zdravljem „uskočiti“ farmacija, koja će im nuditi pomoć u obliku svojih ljekova. Jer, kako Codex nalaže, gotovo svi prirodni lijekovi će vremenom biti zabranjeni i označeni kao opasni, a biće dozvoljeni samo farmaceutski proizvodi.

Legalni aditivi: Po Codexu, genetski modificirani proizvodi više ne moraju imati oznaku GMO na etiketi, na ambalaži eko-proizvoda ne moraju biti navedeni sastojci ne-organskog porijekla, a prema ovom zakonu eko-uzgajivači smiju podvrgnuti svoje proizvode 44 Spektar, broj 7 25. juli 2014.

zračenju. Također, više od 300 različitih aditiva (većinom sintetičkih) odobreni su kao „sigurni“, a među njima su aspartam, BHA, BHT, potassium bromat, tartrazine itd., pri čemu se ne uzima u obzir potencijalan rizik dugoročnog korištenja namirnica sa tim aditivima. Kada je riječ o procentima pesticida u hrani, Codexom se dopuštaju visoke razine više od 3.275 vrsta pesticida u hrani, uključujući i one za koje se zna da su kancerogeni ili izazivaju poremećuj rada endokrinog sistema (npr. 2,4-D, atrazine, methyl bromide).

Bolna istina: Nakon svega, lako je pretpostaviti da će zaživljavanjem Codex Alimentariusa i potrošači imati sve manje slobode

U skladu sa Codexom, više nije potrebno označavati životinje koje su genetski promijenjene, što je do sada bilo obavezno...

izbora, manje raznolikosti hrane, manje boja i okusa i manje nutritivne vrijednosti voća i povrća na svojim tanjurima. Svim potrošačima bi trebalo biti dostupno svo biljno sjeme, a posebno ono koje je prilagođeno lokalnom uzgoju. Lokalno voće i povrće, naime, tretira se s manje pesticida i gnojiva, zahtijeva manje vode i tako smanjuje zagađenje okoliša. Ko će imati koristi ako nestanu rijetke i lokalne sorte bilja, i ko će imati koristi od normizacije sjemena, kako vidimo, nije teško pretpostaviti. Samo one grupe koje već posjeduju glavninu tržišta sjemenom. Po ko zna koji put potvrđuje se jedna bolna istina: cilj velikih multinacionalnih kompanija je kontrola nad cjelokupnom proizvodnjom hrane, a političari iz država koje im to omogućavaju, putem davanja zelenog svjetla Codexu, saučesnici su jednog velikog zločina nad vlastitim narodom.

MISTERIJE LJUDSKE PSIHE

KAO DA SAM Već biO tu... Ljudi koji imaju “deža vu efekat” ne mogu tačno odrediti zašto se to dešava, ali ni nauka još nije stigla do uvjerljivog objašnjenja ovog fenomena

eža vu (déjà vu) je čudan osjećaj ”kao da smo već bili ovdje” ili kao da nam se nešto već dogodilo, iako znamo da nema šanse da je to tačno. Naučnici su više puta pokušavali da utvrde o čemu je tu zapravo riječ, ali do dana današnjeg to niko zasigurno ne zna. Međutim, postoji nekoliko potencijalnih objašnjenja.

Greška

hologije na državnom univerzitetu u Koloradu. Nešto u novoj situaciji aktivira sjećanje sličnog iskustva iz prošlosti, ali naš mozak ne uspijeva da ga se sjeti. Jasno se sumnja da ovaj osjećaj familijarnosti dolazi od naše sposobnosti da osjetimo prostornu

Osjećaj bliskosti: Još jedno

sistemu:

Istraživanje koje je rađeno 1888. godine kod pacijenata sa epilepsijom, pokazalo je da oni češće imaju taj osjećaj nego ljudi koji nemaju tu bolest. Po nekim istraživanjima, dolazi do promjene aktivnosti u medijalnom temporalnom režnju, dijelu mozga za čulne percepcije, govor i memoriju. Tokom napada, neuroni šalju poruke različitim dijelovima tijela, mada se nekim pacijentima poslije operacije mozga ovaj osjećaj gubi. Neki naučnici ističu da bi slično ponašanje neurona – greška u sistemu – takođe izazvalo osjećaj bliskosti sa nekim mjestom ili situacijom kada nema razloga za to. Druga hipoteza uključuje drugu moždanu grešku. Ovaj put, problem je u našem sjećanju, kaže En Kliri, profesor kognitivne psi-

identične u svom rasporedu. Prva je dvorište koje karakteriše drvo u centru, okruženo raznim biljkama, i korpe sa visećim biljkama po zidovima. Druga je muzejska postavka u kojoj su zamijenili drvo za veliku statuu, a viseće biljke sa visećim ćilimima. Kada su učesnici eksperimenta bili u drugoj sobi, oni su prijavili osjećaj već viđenog, ali nisu mogli da se sjete gdje se to zapravo desilo.

konfiguraciju okruženja. Da bi testirala ovu hipotezu, ona je odlučila da podstakne deža vu u laboratoriji. Korišćenjem simulacija života iz igrice ”The Sims”, Kliri i njen tim izgradili su dvije različite scene, u različitim karakteristikama, ali

moguće objašnjenje za deža vu datira iz 1928. godine, kada je psiholog Edvard Tičener opisao osjećaj na primjeru svog prelaska ulice. U trenutku dok prelazimo ulicu, mi instinktivno pogledamo lijevo, ali ako nešto privlači našu pažnju sa naše desne strane, mi ćemo se okrenuti u tom pravcu. Do trenutka kada ponovo pogledamo ulijevo, već smo zaboravili onaj prvi put. Ovaj drugi pogled izaziva osjećaj bliskosti, jer, u ovom slučaju, mi smo zaista vidjeli nešto ranije. U mnogim slučajevima, ljudi koji imaju deža vu ne mogu tačno odrediti zašto se to dešava. Kao na primer kada nam je ”na vrh jezika” kako se zove neki glumac, ali ne možemo da se sjetimo. Kao da nam naš mozak govori da to nije sve i da tu ima još nešto da se istraži. 1. august 2014. Spektar, broj 8 45

PRETEČA RAČUNARSKIH VREMENA

SVE POČELO SA MAŠINOM KOJA NIJE NI NAPRAVLJENA Britanac Alan Tjuring još 1937. godine objavio je naučni rad “O izračunljivim brojevima”i opisao stroj čija osnova leži u srži svih kasnijih digitalnih računara, na čemu je intenzivno radio odmah po svršetku Drugog svjetskog rata

lan Tjuring, viziornar modernog doba, naučnik čije će ime zauvijek biti povezano sa nastankom računara, prije svega je bio matematičar. Tjuring je osmislio hipotetički računar u odgovoru na teoremu o nepotpunosti matematike. 1937. godine Tjuring je objavio rad “O izračunljivim brojevima” koji bi se, više od bilo kog drugog događaja, mogao uzeti kao početak moderne ere računara. On opisuje dizajn onog što će postati poznato kao “Tjuringova mašina”, računar čija osnova leži u srži svih kasnijih digitalnih računara. Taj rad i “mašina” uobličavaju sve aspekte koji su ključni za moderne računare, kao što je sposobnost da čitaju, bilježe i brišu podatke. 46 Spektar, broj 8 1. august 2014..

Glavna procesorska jedinica i koncept programa stvoreni su putem niza matematičkih uputstava. Uređaj koji je Tjuring opisao nikada nije proizveden, ali se od pedesetih godina dvadesetog vijeka masovno proizvodi u izmijenjenom obliku.

Tjuring je 1949. postao direktor računarske laboratorije Mančesterskog univerziteta, i radio je na softveru jednog od prvih pravih računara, mančesterskom Marku I, a radio je i na problemu vještačke inteligencije i predstavio eksperiment poznat kao “ Tjuringov test”...

Tjuring je rođen 23. jula 1912. godine. Kao veoma mlad je pokazivao mnogo više nego što se očekuje od djeteta njegovih godina. Priča se da je naučio da čita za tri nedelje, a brzo je pokazivao i interesovanje za brojeve. Naučni talenat: Sa šest godina su ga upisali u dnevnu školu St. Michael. 1926. godine, kada je imao 14 godina, upisao je Šerborn školu u Dorsetu. Tjuringova naklonjenost matematici i hemiji mu nije donela poštovanje profesora u Šerbornu, pošto se kod njih učenje zasnivalo na opštem obrazovanju. Veći dio 1937. i 1938. godine proveo je na Prinston Univerzitetu u SAD. Godine 1938. dobio je diplomu Prinstona. Vratio se 1939. u Kembridž, gdje je pohađao časove

Tjuringov spomenik u Mančesteru

o fundamentalnoj matematici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Tjuringove sposobnosti bile su iskorišćene za iznalaženje algoritma “Enigme”, njemačke mašine za šifrovanje, koja je bila korišćena u svim rodovima njemačke vojske. Posebno složena forma ove mašine je korišćena i u mornarici. Tek kada je “Enigma” razbijena, saveznici su mogli da prate kretanja njemačkih podmornica, pa je tako i dobijena bitna na Atlantiku, čime je saveznicima omogućeno bolje snabdijevanje i priprema za iskrcavanje na Normandiju, a spasen je broj života koji se mjeri u desetinama hiljada. Tjuring je bio ključni čovek za razbijanje “Engime”, a onda je napravio i kompjuter nazvan “Bomba” koji je bio menanička sprava, velikih dimenzija, namijenjena da ubrza rad na dešifrovanju.

Šahovski program: Poslije rata, Tjuring se odmakao od teorijske matematike i svoje sposobnosti je stavio u službu početka stvaranja industrije računara. Od 1945. do 1947. godine radio je u Nacionalnoj Fizičkoj Laboratoriji, gde je radio na dizajniranju ACE-a (Automatic Computing Engine). 19. februara

1946. prezentirao je dizajn prvog računara u Britaniji. Iako ga je dizajnirao, ACE je izvršio prvi program tek 10. maja 1950. i to u Tjuringovom odsustvu, jer je on tada bio u Kembridžu. 1949. je postao direktor računarske laboratorije Mančesterskog univerziteta, i radio je na softveru jednog od prvih pravih računara, mančesterskom Marku I. Radio je i na problemu vještačke inteligencije i predstavio eksperiment poznat kao “Tjuringov test”. Neslavni kraj: Godine 1948. je pisao šahovski program za računar koji još uvijek nije postojao, tako da je 1952. sam simulirao program, koji je jednom pobijedio i jednom izgubio meč. Tjuring je bio homoseksualac, kada je to bilo nezakonito u

Tjuring je bio homoseksualac, kada je to bilo nezakonito u Engleskoj i predstavljano kao mentalna bolest. Osuđen je i podvrgnut terapiji primanja estrogen injekcija, što je značilo i prestanak njegovog naučnog rada...

Engleskoj i predstavljano kao mentalna bolest. Osuđen je, jer je bio u vezi sa Arnoldom Marejom. Bio je podvrgnut terapiji primanja estrogen injekcija, što je trajalo godinu dana. To je, u stvari, značilo i prestanak njegovog rada. 1954. godine je umro od trovanja cijanidom, jer je pojeo jabuku u koju je bio ubrizgan cijanid. Njegova smrt je proglašena samoubistvom. Od 1966. godine Asocijacija za računarstvo (Association for Computing Machinery) dodje ljuje Tjuringovu nagradu za računarska dostignuća. Smatra se da je ta nagrada u svijetu računara jednaka Nobelovoj nagradi. U Mančesteru, u gradu u kojem je radio do kraja svog života, održavaju se razne počasti u ime Tjuringa. Jedna od ulica u Mančesteru je 1994. nazvana po Tjuringu (Alan Turing Way). Statua Tjuringu je otkrivena u isto gradu 23. juna 2001. u Sakvil parku, između Mančesterskog univerziteta i ulice kanal (Canal Street). Ksenija Pavić 1. august 2014. Spektar, broj 8 47

NAŠE TIJELO MOŽE SVAŠTA

ZDRAVO JE JESTI SLINE! To jača naš imunološki sistem. A kad se sljedeći put porežete, pospite ranu šećerom prije nego što stavite flaster, to ubrzava njeno zarastanje

vaki dodatni kilogram tjelesne težine prisiljava tijelo da formira oko 20 kilometara novih krvnih žila. Kada to znamo, nije teško razumjeti vezu između debljine i srčanih oboljenja. Najveći dio ovih krvnih žila predstavljaju sićušni kapilari, ali tu su i male vene i arterije. Dobra vijest je da stvar funkcionira i u obrnutom pravcu: Ako izgubite kilogram tjelesne težine, vaše tijelo će blokirati i apsorbirati krvne žile koje mu više nisu potrebne. U svakom trenutku vjerojatno dišete samo kroz jednu nosnicu. Ovo važi za 85 odsto ljudi! Ono što je posebno zanimljivo je da se nosnice automatski smjenjuju na svaka četiri sata, otprilike. Disanje kroz različite nosnice ima različito djelovanje na tijelo. Desna nosnica, recimo, povećava nivo glukoze u krvi i čini da koristimo više kisika, a također i 48 Spektar, broj 8 1. august 2014..

stimulira lijevu (logičku) stranu našeg mozga, dok disanje kroz lijevu nosnicu stimulira desnu (kreativnu) stranu mozga, što može i namjerno da se iskoristi, ukoliko nam je potrebno.

Tajna vrata: Vjerovali ili ne, ali zdravo je jesti sline! Nosna sluz, poznatija kao sline, filtrira zagađivače iz zraka pa se dugo smatralo da je nije zdravo jesti. Ali, najnovije studije U svakom trenutku vjerojatno dišete samo kroz jednu nosnicu. Ovo važi za 85 odsto ljudi... pokazuju da to zapravo jača imunološki sistem time što u organizam uvodi male količine ovih zagađivača i obučava tijelo da ih prepoznaje i da se protiv njih bori. Većina odraslih ljudi takvu je

aktivnost smatrala odvratnom, ali svi to nesvjesno već radimo jer se dobar dio nakupljene nosne sluzi automatski usmjerava unazad, u grlo, odakle je gutamo. Žene vide više boja nego muškarci. Polovina žena ima četiri tipa receptora za boje ili iodiopsina, umjesto uobičajena tri, koliko imaju ostale žene i muškarci. Kada gledaju dugu, ljudi sa tri receptora vide sedam duginih boja, a oni sa četiri oko deset. Razlog je taj što se receptori za crvenu i zelenu boju nalaze na kromosomu X (ima ga samo ženski spol), a oni za plavu na Y. Ako su receptori za crvenu i zelenu boju malo pomjereni, to omogućava viđenje većeg dijapazona boja, a kod malog broja žena javlja se čak i peti receptor za boje. S druge strane, sljepilo za boje (daltonizam) mnogo je češće kod muškaraca. Postoji razlog zbog kojeg zaboravl-

jamo zašto smo ušli u prostoriju. Svima nam se ponekad desilo da ušavši u prostoriju zaboravimo zašto smo tu uopće došli, a svi smo, vjerovatno, primijetili i da toga često ponovo možemo da se sjetimo ako izađemo na ista vrata. Francuski istraživači su ustanovili da ispitanici zadani lak zadatak tri puta češće zaboravljaju ako su prije njegovog izvršenja prošli kroz vrata neke prostorije nego ako nisu, a razlog, kako su zaključili, leži u tome što naš mozak vrata doživljava kao "granicu događaja" i smatra da su odluke donesene u nekoj prostoriji "pohranjene" u njoj kada je napustimo. Zbog toga ponovo možemo da ih se sjetimo ako se u tu prostoriju vratimo.

Slatki antibiotik: Rana posuta šećerom lakše zarasta. Znate za izreku o dosipanju soli na ranu? Sa šećerom je druga priča. Afrički iscjelitelji već generacijama na rane stavljaju zdrobljenu šećernu trsku: Bolničar Mzers Mirandu, koji je odrastao posmatrajući oca kako to radi, bio je zapanjen kada je vidio da na zapadu ne postoji ta praksa. Sproveo je studiju na većem broju pacijenata sa teškim povredama, čirevima i amputacijama, i ustanovio da šećer ublažava bol i ubija bakterije koje mogu da uspore zarastanje rana. Šećer je higroskopan, što znači da prirodno upija vodu koja je bakterijama neophodna za opstanak, a i mnogo je jeftiniji od mnogih antibiotika. Zbog toga, kad se sljedeći put porežete pospite ranu šećerom prije nego što stavite flaster. Uoči povraćanja luči se više pljuvačke. U pitanju je automatski tjelesni refleks, koji ima za cilj da zaštiti grlo, usta i zube. Želudačna kiseli-

Žene vide više boja nego muškarci

na je vrlo jaka, toliko da bi bez zaštitnog zida želuca mogla u njemu da progrize rupu. Grlo i usta, međutim, nemaju ovu zaštitnu oblogu, pa zato pljuvačka pomaže da se kiselina razblaži i ispere, a u izvjesnoj meri je čak i neutralizira.

Ljekovito društvo: Usamljenost ljudima pričinjava fizički bol. U eksperimentu u kome je mozak ispitanika skeniran tokom kompjuterske igrice koja je imala za cilj da kod njih izazove osjećaj isključenosti i odbačenosti, Ljudi su jedini sisari koji ne mogu istovremeno gutati i disati. Svi ostali sisari, i mnoge druge životinje koje nisu sisari, mogu da dišu dok jedu... istraživači sa univerziteta Kalifornija ustanovili su da se

osjećanje usamljenosti zapravo obrađuje u prednjem singularnom korteksu, istom dijelu mozga kao i fizički bol. To ujedno objašnjava i zbog čega je čovjekova želja da se uklopi u grupu i ima društvo toliko jaka, a naučnici se nadaju da će moći da posluži i u liječenju nekih oblika depresije. Ljudi su jedini sisari koji ne mogu istovremeno gutati i disati. Svi ostali sisari, i mnoge druge životinje koje nisu sisari, mogu da dišu dok jedu. To su u stanju i ljudske bebe, što im omogućava da dišu dok sišu. Ovu sposobnost gubimo oko devetog mjeseca, kada nam se glasne žice tokom razvoja spuštaju. Kod djece i odraslih glasne žice leže neuobičajeno nisko u usporedbi s ostalim životinjama. To im omogućava mnogo bolji zvuk i rezonantnost, zbog čega smo u stanju da proizvedemo širi dijapazon glasova, od kojih se sastoji naš govor. 1. august 2014. Spektar, broj 8 49

PRIČAM TI PRIČU

ČOVJEK S LIČNOM

Odmah su ga našli na spisku. Bio je sve bliži kabinama s tamnim zastorima i školskoj klupi na kojoj je stajala kutija sa prorezom. Činilo mu se da svijetli, kao da isijava...

irom je otvorio oči u sami cik zore. Nije imao običaj ustajati tako rano, ali danas mu uzbuđenje nije dalo mira pa je hitro iskočio iz kreveta i odjurio pod tuš. Dok je poluhladna voda padala po njemu osjećao se isto kao prije tri mjeseca i dva dana, kada je napunio osamnaest. Čuo je ponosne otkucaje svog srca i smijuljio se, žmireći glave podignute prema mlazu vode. Na vrata kupaonice iznenada mu nestrpljivo zakuca otac. Omare, Omare! Izlazi već jednom! Šta se lickaš više! Ima nas još koji ovdje živimo! Brzo se ogrnuo peškirom i napravio dimnu zavjesu od dezodoransa, nabrzinu u ogledalu pogledao mišiće koji su se tek nazirali ispod mokre kože te izletio van. Dobro, stari, šta galamiš. Evo me. Šta li bi tek bilo da si mi kćerka. Haj', požuri. U stomaku mu je nešto titralo, imao je tremu kao kad bi jurio loptu na školskom igralištu dok je Alica, brucošica, prolazila ulicom. Ispod oka bi gledao hoće li ga uopće primijetiti. A ona bi stalno tuda šetala – u grad, po hljeb, do biblioteke... Morao se spremati. Još sinoć mu je majka ispeglala bijelu košulju i plave hlače. Ogledao se, dvoumeći se da li da stavi smeđi kaiš i obuje cipele ili ipak patike. A i friz je morao biti na svom mjestu. Možda se opet sretnu, nikad se ne zna. Ama, dijete drago, prestani se manekenisati i požuri. Bit će gužva. 50 Spektar, broj 8 1. august 2014.

OK, OK. Evo me, samo ličnu da uzmem – odgovorio je ozbiljnim glasom, kako i dolikuje čovjeku s ličnom kartom. A ta mu je lična tih dana bila sve. Stalno bi je prevrtao po rukama, zagledao svoju sliku, tumačio

Stalno bi je prevrtao po rukama, zagledao svoju sliku, tumačio matični broj i pronalazio joj zamjerke, mada mu je, zapravo, bila bez mana, savršena, diploma nad diplomama... matični broj i pronalazio joj zamjerke, mada mu je, zapravo, bila bez mana, savršena, diploma nad diplomama. To mu je bila propusnica za sva do prije tri mjeseca i dva dana zabranjena mjesta, mogao je s njom po pivo i cigarete, mogao je sjesti za volan i odjuriti krug preko cijelog grada, i preko granice je mogao... No, njemu su u glavi odzvanjale očeve riječi od onoga dana kada ju je, sav radostan, konačno slobodan, svoj, velik, važan i ponoljetan, tek

Piše: Džana Zimić donio kući. Sine, čestitam! Sad možeš i u zatvor – rekao mu je pomalo u šali, pomalo u zbilji, snažno mu stisnuvši pesnicu i privukavši ga sebi u zagrljaj. *** Pred mjesnom zajednicom se otegao red, uglavnom penzionera koji su požurili da obave svoju građansku dužnost i jednim iksićem spase zemlju od propasti. Omar je stajao s ocem i upijao sve oko sebe. Da hoće sad Alica... – mislio je. Svi su nekako bili ozbiljni, poneko bi koju progovorio, ali samo poluglasno, i to o vremenu i prognozi. Smatrao je da ima nešto veličanstveno u tim tihim trenucima, kada niko nikoga nije želio navesti na pravi ili, nedajbože, pogrešan izbor. To je ta demokratija. I on se sada pita. Bio je pun sebe. Moja bi mogla biti presudna, posljednja – mislio je, gledajući kako mu prskaju prst specijalnom tintom. Odmah su ga našli na spisku. Bio je sve bliži kabinama s tamnim zastorima i školskoj klupi na kojoj je stajala kutija sa prorezom. Činilo mu se da svijetli, kao da isijava. Dobio je zadatak i obuzela ga je neka toplina. Bio je sam. Dlanovi mu se oznojiše, isto kao neki dan kad je ispravljao keca. Matematika. Test. Zaokruži tačan odgovor. A on, maturant, visok skoro dva metra, pojma

nema. Dugo je buljio u ogromnu dvolisnicu ispisanu imenima kandidata... Hm – i dalje je gledao, pokušavajući da se sjeti barem jednog imena. Vrijeme je brzo prolazilo. Već je osjetio komešanje iza leđa. Ljudi žure, a on.... on samo gleda. Da l' da stavim iks ili oks... plus ili minus... zaokružiti ili prekrižiti... Počeo je da ih iščitava sve redom. A otac mu je lijepo govorio: Znaš li, sine, za koga ćeš? Nemoj mi ti govoriti. Ama samo pitam. On tek sad duma. U sali se začulo kašljucanje, poneko gunđalo nešto bi promrsilo. Nije više bilo vremena. Sve je iščitao, nigdje ne nađe ono što je tražio. Hoće l' to, Omare? – dobaci mu otac iz sale pa on brže-bolje preko cijelog papira našvrlja: „Alice, volim te“, i izjuri van slažući list na četvrtine. Kutija nije više svijetlila nego je razjapila crni otvor poput bezdana. Ugura on smotuljak, potvrdu svoje demokratske muškosti, i izjuri na svjež zrak. Obli ga hladan znoj. Nek' je i ovo prošlo – mislio je dok je, cupkajući s noge na nogu, čekao oca da zajedno idu kući. I dok se okrenuo on se već nađe kraj njega. Spusti mu ruku na rame i krenuše. Ništa mu nije govorio, ali je nekako čudno šutio. *** Kafa i uštipci uzmirisali su se cijelom kućom. Majka je sve posložila i onda sjede prekoputa svog jedinka. I? Kako bi, sine? Ma... – odmahnuo je rukom, šarajući pogledom po sobi kao da nešto traži. Šta je bilo? – zakolutala je očima prema glavi kuće. A šta kako bi? Razvuk'o k'o hodža teraviju! Ma pusti to, stari. Fino sam te pitao znaš li za koga ćeš,

a ti... Ama znam ja nego... Šta nego? – reče mu otac dok je spuštao fildžan vrele kafe. Nije bilo tog što ja hoću. Kako, sine, nije bilo? – govorila mu je majka nudeći mu uštipak. Pa fino. Ja sam htio da budem suzdržan – reče sa zalogajem u ustima. Čuj suzdržan?! – nasmija mu se otac. – Pa ko je danas još suzdržan? Šta ja znam. Pa i oni se na TV-u vazda prebrojavaju za, protiv i suzdržan. De, ti uzmi još – gurnu mu majka uštipak u šaku, a on skoči preko vrata. Gdje ćeš to? – dobaci mu stari. Ma odoh malo s rajom... – i izjuri van. *** Okupljali su se na kraju ulice ispred jedne garaže. I sad je tu stajala grupi-

Hoće l' to, Omare? – dobaci mu otac iz sale pa on brže-bolje preko cijelog papira našvrlja: „Alice, volim te“, i izjuri iz glasačke kabine slažući list na četvrtine...

ca momaka, srednjoškolaca. Ooooooooooo! – povikali su uglas, ugledavši Omara. Danas je bio glavni među njima, najstariji, jedini od njih s ličnom, jedini od njih koji se danas pita... Pa, đe si, Omer-beže! – svi su se redom rukovali kao da sinoć na ovom istom mjestu nisu dangubili do ponoći. Šta ima? – prozbori Omar kulerski, gledajući kako im se niz ulicu Alica približava. I? Jesi l' glas'o? – upita ga 17-godišnji Adi. A jesam. Pa, kako bi? Svi su netremice gledali u njega, iščekujući šta će reći i opet je bio sav važan. Alica je bila dovoljno blizu da čuje da je i on sad punoljetan. Ma nema se tu šta pričati. Odeš i obaviš to – glasno je govorio Omar ne bi li ga čula. Pravio se kako je savladao sve osnove demokratije, a zapravo je samo želio zaboraviti svoju brljotinu i prestati misliti na to ko će sve vidjeti njegovu poruku Alici. Nego, hoćemo l' malo lopte? – bio je najbolji recept da nastavi dalje. Ako brzo postigne gol, možda ga Alica primijeti, možda čuje njegovo ime, možda ga zapamti... 1. august 2014. Spektar, broj 8 51

Spektar

www.magazinspektar.blogspot.com SVAKOG PETKA NOVI BROJ

NAJLUKSUZNIJI STAN U SARAJEVU

Renoviran i izuzetno moderan četverosoban stan, površine 145 kvadratnih metara, prvi sprat, u ulici Daniela Ozme l Stan prekoputa zgrade Predsjedništva BiH l Veoma prostran dnevni boravak sa trpezarijom l Tri sobe za spavanje l Veoma prostran ulazni hol l Kuhinja, dva kupatila, dvije terase i servis soba l Klimatizacija i kamin l Izuzetno kvalitetna bijela tehnika... Kontakt: 061 150 346