Courths-Mahler Hedwig - Put u sreću
Lissa Bernd uspravi se uzdahnuvši duboko. Makne prkosne kovrčice s vruća čela i pogleda na sat. Srećom završila je na vrijeme šareni predložak za go-blen. Tu je skicu morala predati za jedan sat. Tvornica goblena u posljednjim je godinama potpuno izmijenila plan svoje proizvodnje. Sada su izrađivali samo rukom tkane sagove, te goblene na starinski obrtnički način koji je već stotinjak godina bio zaboravljen i nije se više njegovao. Prije osam dana, Lissa Bernd je s mapom za skice pošla i u tvornicu »Luther i sin«, nakon što je bez mnogo uspjeha već bila obišla i druge tvornice. Neko je vrijeme promatrala firmu poduzeća na kojoj je bilo navedeno i »sagovi i gobleni«. Potom je hrabro ušla. Imala je sreću da je vlasnik tvornice imao desetak minuta vremena. Pregledao je njezine skice. Medu njima nije bilo pogodnih za sagove ni za goblene. Bijahu to različite skice za tekstilne materijale. Direktor ih je razgledao s velikim zanimanjem. Ovo što mu je Lissa ponudila bijaše prava umjetnost. Ukratko, direktor joj je rekao da te skice ne može iskoristiti, ali da će joj dati posao na pokus. Moguće je Lissa baš ono što je dosad bezuspješno tražio. Objasnio joj je da su mu potrebni predlošci za goblene i sagove koji bi bili izrađeni prema starom njemačkom stilu. Pažljivo ga je saslušala, a obrazi joj porumeniše od sreće. S toliko je razumijevanja zatim razgovarala s njim da se stari gospodin počeo sve više zanimati za njene ideje. Stigavši kući, prihvatila se oduševljeno posla. Najprije je izrađivala skice za sagove, a potom se prihvatila i kreiranja goblena. Izabrala je motiv kojeg se sjetila istog trenutka kad joj je direktor objašnjavao što traži. Danas kad je Lissa napokon završila skicu kritički ju je promatrala. Kao i uvijek bila je zadovoljna svojim poslom samo dok ga je radila. Cim bi ga završila, postajala je nesigurna, neznajući je li uspio ili nije. Najčešće je pomišljala da je to ostvarenje daleko ispod njezinih mogućnosti. Ni sada nije bila potpuno zadovoljna. Ali trebala je biti, jer je skica bila pre-divna. Nježna i fina. Zacijelo će odgovarati gospodinu Lutheru. Lissa nije imala vremena za dulje kritičko proučavanje svog djela. Gospodin Luther ju je očekivao
za jedan sat. Tad mu je trebala donijeti obje skice. Za nju je bilo vrlo važno da on prihvati te skice. Naime posljednje dvije godine, nakon što je završila studije i izgubila oca, zarađivala je jedva dovoljno za skroman život. Njezin je otac imao dobro zaposlenje i pristojne prihode kao prokurist jednog poznatog poduzeća. Ipak nije mogao mnogo uštedjeti. Prije svega zbog dugotrajne bolesti svoje žene, Lissine majke, koja je umrla prije četiri godine, a onda i 6 zbog Lissinog studija i drugih potrebnih izdataka. Kad je neočekivano u ranim godinama umro od gripe, ostavio je Lissi samo nekoliko tisuća maraka. -Lissa je iznajmila dvije sobe kod jedne stare gospođe i tamo smjestila najbolje i najvrednije stvari iz svog stana, a sve je drugo prodala. Već su prošle dvije godine uzaludnog traženja zaposlenja pa je njezin mali imetak splasnuo. S velikim je nemirom razmišljala o budućnosti, ustrašeno tražeći posao. Stoga je bila neizmjerno uzbuđena pri pomisli da ga je možda na^ pokon našla. Gospodin Luther joj je dao nadu da će dobiti dobro zaposlenje, bude li mu mogla pružiti ono što je tražio. Hoće li to biti ono pravo? Zabrinuto je stavila skice između dva čvrsta kartona i gurnula sve to u mapu. Odjenula se na brzinu. Njezina je odjeća još uvijek bila besprijekorna. Lissa je bila jedna od onih žena koje i u skromnim haljinama djeluju otmjeno. I danas je izgledala vrlo zgodno, iako je njezina odjeća bila jednostavna. Brzo je dohvatila mapu i napustila sobu. Pokucala je na vrata male susjedne sobe. Bila je to soba za dnevni boravak gospođe kod koje je stanovala. Gospođa je živjela također u dvije sobe, a malu su kuhinju obje žene zajednički koristile. čuvši promukao glas, Lissa otvori vrata. - Gospođo Wendhausen, idem u tvornicu »Luther«. Kad bi im se moje skice barem sviđale! Stara gospođa u skromnoj sivoj haljini sjedila je uz prozor. Djelovala je bolesno. Okrene se Lissi i ljubazno joj kimne. Svako dobro, gospođice Lisso! Više ništa nije rekla. Njezin starački, ugasli pogled kao da je nadodao: »Ubogo stvorenje, nemoj 7 gajiti odviše nade! Ionako od toga neće biti ništa.« Lissa je zatvorila vrata za sobom i požurila niz stube. Kao ni ona sama ni gospođa Wendhausen nije vjerovala u uspjeh tog posla. Stara je gospođa, zbog teškog iskustva kojeg je proživjela, vidjela svijet oko sebe u mračnim bojama. Te dvije osamljene žene ipak su bile sretne što su pronašle jedna drugu. Lissa je u staroj gospođi našla podršku i zaštitu, a ova je bila sretna što je dobila tako ugodnu stanarku. Dobro su se slagale a Lissa je često provodila veći dio noći uz postelju stare gospođe, kad god bi je mučila astma koja ju je gušila. . Gospođa Wendhausen nije mogla plaćati liječnika. Smatrala je to suvišnim, jer joj ionako ne bi mogao pomoći. Lissa je znala što mora činiti da olakša patnje stare žene, koliko je to uopće bilo moguće. Lissa požuri do tvornice. Htjela je brzo prijeći preko vrlo prometne ulice kako bi uhvatila tramvaj. Pritom nije zapazila da joj se približava biciklist. Ugledala ga je tek onog trenutka kad je već stigla do tramvaja. Prestrašeno se trgnula nastojeći izbjeći sudar s njim. Pritom se poskliznula preko odbačene kore od jabuke pa bi pala točno pod tramvaj da je tog trenutka ne dohvatiše snažne muške ruke i tako je spasiše. Lissa je grčevito stezala mapu. Nije smjela ni u tom trenutku opasnosti zaboraviti na svoje skice. Osjeti da se udarila, ali to nije mogla biti teža povreda. Znala je dobro da bi je tramvaj pregazio da nije bilo onih snažnih ruku. Pomalo zbunjeno promatrala je čovjeka koji ju je sačuvao od pada. Još ju je uvijek zaštitnički držao pokušavajući je oprezno i polagano osoviti na noge. - Gospođice, je li sve u redu? - zapita je zbunjeno. 8 Lišsa se prisilila nasmiješiti: - Oh da! - uzdahne. - Zahvaljujući vama sve je dobro prošlo. čovjek se nasmije, pokazujući pritom čvrste bijele zube. - Radujem se što sam se zatekao ovdje u pravo vrijeme, Iskrenuli ste nogu, kad ste se-poskliznuti.
Pokušajte učiniti nekoliko koraka! Možda do one veže, jer se u takvim slučajevima brzo skupljaju znatiželjnici, a ja bih vas želio sačuvati od toga. Pokaza pritom na obližnju vežu, a Lissa, kojoj je bilo vrlo neugodno što su ljudi zurili u nju, brzo kim-ne. Oslonivši se na ruku svog spasioca krene do veže. Tako joj je uspjelo izbjeći znatiželjne poglede okupljenih ljudi. Na trenutak se naslonila na zid, oslobo-divši se ruke svog spasioca. Spozna s ogromnim olakšanjem da nije bila teže povrijeđena. Lagano je is-krenula nogu, ali je ipak sve dobro prošlo. Njezin spasilac pokušao joj je očistiti prašinu s haljine. Lissa ga zahvalno pogleda kad se opet uspravio. - Ne znam kako da vam zahvalim? Da me niste zadržali teško bih nastradala. Spasili ste mi život. Molim vas nemojte^ misliti da sam bila lakomislena pri prijelazu ulice. Žurilo mi se, a biciklist koji se iznenada pojavio iza tramvaja prestrašio me. U tim trenucima čovjek nema vremena misliti što bi bilo najpametnije učiniti. čovjek joj je želio pomoći da se ne uzbuđuje pa se nasmiješi: - Da ste mogli mirno razmisliti, vjerovatno biste dali prednost biciklisti. Zapravo je bilo posve dobro što ste se odlučili za tramvaj, jer sam vas tako mogao u posljednji trenutak dohvatiti i zadržati. Govoreći to, namjestio joj je šešir koji joj se po9 maknuo. Učinio je to kao nešto najprirodnije na svijetu. I Lissa se sad morala nasmijati. - Kako bih vam mogla zahvaliti? Pritom se prvi put bolje pogledaše i oboje osjetiše da su se svidjeli jedno drugome. Lissa je zbog toga malo porumenjela. To prije, što su joj njegove oči odavale da se i ona sviđa njemu. Tad se sjetila kamo je tako brzo krenula. Uspravi se i primijeti: - Moram požuriti! Recite, kako da vam zahvalim! - Time da mi dopustite otpratiti vas komadić puta. Možda se ipak još ne osjećate posve dobro nakon onoga što se zbilo. Nikada ništa ne činim do pola. Htio bih biti siguran da je s vama sve u redu. - Ne bih htjela iskoristiti vaše dragocjeno vrijeme. Doista se već osjećam posve dobro. čak me više i noga ne boli. - Ovog trenutka moje vrijeme nije dragocjeno pa ga ne možete zloupotrijebiti. Ne smijete otići dok ne budem siguran da je s vama sve u redu. Govorio je tako, kao da je to razumljivo samo po sebi. Stoga mu se nije suprotstavila. To više, što joj je bilo vrlo ugodno u njegovu društvu. Napustiše vežu. On otvori vrata ustanovivši da su se znatiželjnici razišli. Lissa krene na ulicu, a on pođe za njom kao da je to razumljivo samo po sebi. Ponekad bi zabrinuto pogledao njezino blijedo lice. I Lissa bi ga pogledala s vremena na vrijeme. Ustanovila je da je stranac za glavu viši od nje, iako ni ona nije bila malena. Imao je odlučno lice opaljeno suncem. čeličnomodre oči gledale su mirno i energično. Dok bi je upitno promatrao, u njegovom se pogledu nazirala dobrota. Držao se ponosno i us10 pravno, ostavljajući dojam snažna i odlučna čovjeka. Moglo mu je biti oko trideset godina. Odjeća mu je svjedočila o dobrom ukusu, a nije bila ni prenaglašeno elegantna, ni odveć opuštena. Bila je upravo takva kakva je odgovarala čovjeku na dobrom položaju. Dok ga je Lissa promatrala i on se mogao uvjeriti u njezine odlike. Bila je vrlo zgodna mlada djevojka. Imala je dražestan smiješak i lijepe sive oči, koje su gledale previše ozbiljno za njezine godine. Crte djevojčina lica bijahu fine i dražesne. Tijelo vitko, ali i vrlo ženstveno. Imala je lijepu put kojoj se polagano počela vraćati boja, što je svjedočilo da se oporavila od straha. Bila je sve u svemu vrlo privlačna mlada žena, s ponašanjem prave dame. Dakle i on je bio zadovoljan onim što je vidio. Pretpostavljao je da njegovoj mladoj pratilji može biti oko dvadeset godina. Neko su vrijeme šuteći hodali jedno uz drugo. Potom je stranac zapita vrlo zabrinuto osjeća li se doista posve dobro. Lissa mu odgovori s dražesnim smiješkom:
- Doista ne morate brinuti. Možete me prepustiti samoj sebi. Dobro se osjećam i nadvladala sam strah. Sigurno nemam drugih ozbiljnih povreda, zahvaljujući vama. Ne morate se dulje brinuti zbog mene. čovjek je pogleda nasmiješivši se. - Zahtijevao sam u znak zahvalnosti da vas smijem pratiti do vašeg cilja. - Moj je cilj udaljen od središta grada. - Rekao sam vam da me ovog trenutka ne čeka nikakav posao. Da biste mi povjerovali odat ću vam da sam upravo stigao parobrodom. Poslao sam prtljagu u hotel u kojem sam razervirao sobu. Krenuo sam kroz grad da bih se prošetao nakon duge 11 plovidbe. Ne čeka me važniji posao od saznanja da ste dobro stigli do svog cilja. Okrenuvši svoju finu glavu prema njemu, Lissa ga pogleda. - Dolazite li izdaleka? - Da, iz New Yorka! - Ali ipak niste Amerikanac. - Sin sam njemačkih roditelja, ali od svoje četvrte godine boravim u Americi. Izgubio sam u međuvremenu oca i majku. Moje je ime Rudolf Se-hring. Lissa lagano porumeni. - Nisam vas pitala iz znatiželje. Ali sad se radujem što znam kako se zove moj spasilac. - Možda bih smio i ja saznati vaše ime? Rado bih znao kako se zove djevojka kojoj sam učinio tu malu uslugu. - Vrlo veliku, gospodine Sehring! Moje je ime Melissa Bernd. Molim vas, nemojte se prestrašiti zbog tog neuobičajenog imena. Već sam ga davno skratila u Lissa. Sehring je čudno pogleda. - Majka mi je pričala da je gajila melise u svom vrtu i od njih pripremala rakiju. Od tog bilja je mirisala sva odjeća moje majke. Vaše je ime iznenada probudilo u meni sjećanje na majku. To vam ime predivno pristaje. Iz njega zrači svježina i radost života. Lissa ponovno porumeni, a tad u daljini ugleda tvornicu i pokaže na nju. «- Gospodine Sehring, tamo me očekuju. Htjela bih se oprostiti od vas. Važno je da stignem točno. Radi se o tome hoću li ili neću u toj sivoj zgradi dobiti posao. Zakasnim li možda bih se morala odreći po12 sla. Stoga vam zahvaljujem što ste me spasili od ozbiljne nesreće. Sehring je ponovno upitno pogleda. - Imate tako ozbiljan dogovor? - Da, taj mi je posjet vrlo važan. - U tom slučaju sigurno vas neću zadržati, ali... Rado bih saznao je li se vaša želja ostvarila, jeste li postigli svoj cilj. Molim vas, nemojte me smatrati nametljivim, ako vas zamolim da smijem pričekati na vaš povratak. I opet fino rumenilo oboji Lissine obraze, što je učini još ljepšom. - Ne mogu vam odbiti tu želju, već i zbog moje zahvalnosti. Ali ne znam kako ću se dugo zadržati. - Imam vremena! Dakle, smijem li vas čekati? Lissa lagano kimne pa brzo ode, dok je on ostao stajati gledajući za njom. Sviđalo mu se kako okretno, ali i sigurno, odlazi prema sivoj tvorničkoj zgradi. Nešto na toj mladoj djevojci sve ga je više očaravalo. To kratko poznanstvo s njom, bilo je uzrokom što je zaboravio što ga je dovelo u Njemačku. 13 II. Lissu su odmah odveli k direktoru. Očekivao ju je zajedno sa svojim sinom. - Zanima me, gospođice Bernd, kako ste riješili svoj zadatak. Pričao sam svom sinu o vašim skicama, pa se sada zajedno nadamo da nam donosite ono što nam je nužno potrebno. Ne možete zamisliti kako je među mladim umjetnicima teško pronaći onog pravog koji je nama zanimljiv i potreban. Stariji umjetnici, koji su posjedovali potrebno znanje i smisao za stil, očigledno su nestali.
Nadam se da će nam vaše skice pružiti ono što nam odgovara. Radujem se što ste tako točni, a sad nam pokažite što nam donosite. Lissa položi na stol svoju mapu i otvori je. čudno se osjećala. Da li je shvatila i ostvarila ono što su gospoda očekivala od nje? Dršćućim rukama izvukla je skice. Najprije je gospodi pokazala nacrt za sag. Bijaše nacrtan u pomalo orijentalnom stilu i ne pretjerano suvremen, kao što je to bio običaj posljednjih godina. Bijaše to stil proteklih vremena, ali kao takav, pravo malo umjetničko djelo. 14 Gospoda pogledaše skicu, potom izmijeniše poglede i kimnuše jedan drugome. Da, to bijaše ono što im je bilo potrebno. Željeli su ubuduće tkati svoje sagove u tom pomalo starinskom stilu. Oblici i boje predivno su se slagali. Bijaše to dokaz velikog znanja i umjetničkog osjećaja. Ali, još im je važnija bila skica goblena, jer su uglavnom proizvodili zidne sagove. S puno očekivanja gledali su u mapu iz koje je Lissa izvukla nacrt. Gospoda se sa suzdržanim povikom oduševljenja nagnuše nad skicu. Oči im zasjaše, pa zatim veselo pogledaše Lissu. Stariji gospodin dohvati njezinu ruku. - Gospođice Bernd, tko vas je to naučio? Ispunili ste sve naše želje! Tako ste mladi, a vaše je djelo tako zrelo. Lissine oči sretno zasjaše. - Zadovoljni ste mojim radovima? - Nadmašili ste naša očekivanja! Možda.sa stajališta poslovna čovjeka nije pametno što vam tako neskriveno izražavam svoje divljenje. Ipak znam da je svakom pravom umjetniku potrebno iskreno priznanje. To ga podstiče više od svega drugoga. Vaša skica za sag je pravo umjetničko djelo, ali...ovo ovdje... Niste mogli izmisliti ljepši goblen od ovoga. Odgovara potpuno našoj tehnici. Očigledno ste već posve dobro upoznati i s izradom goblena. čestitamo vama i sebi! - Prihvatit ćete moje skice? - zapita Lissa dršćući m glasom. - Dakako! Nadam se da ćete nam staviti na raspolaganje svo svoje znanje i da ćete od danas raditi marljivo samo za nas. U tvornici će izraditi radne skice potrebne za tkanje kako ne biste time trošili 15 svoje dragocjeno vrijeme. Potrebni su nam mnogi novi uzorci i nacrti koje ćete, nadamo se, vi izrađivati za nas. Divan je i sam motiv goblena. To nam daje mnogo nade. U znak priznanja i sin stisne Lissinu ruku, a ona vlažnim očima pogleda gospodu. - Sretna sam i ponosna što ste mi to rekli. S najvećom ću radošću uložiti svo svoje znanje u taj posao, jer u njemu sudjelujem svim svojim bićem. Kako je dobro i ispravno ono što ste rekli: umjetniku je neophodno priznanje njegova djela. Znam da moram još mnogo toga naučiti, ali na tom ću rado nastojati i nikada neću odustajati. Razgovarali su još neko vrijeme o tome što bi trebalo najprije učiniti. Gospoda su željela dobiti nekoliko skica za goblene, kako bi mogli odabrati što im odgovara. Svaki goblen bit će izrađen samo u jednom primjerku, pa je za svaki bila potrebna i nova skica. Lissa je spoznala da će to biti posao za nekoliko godina. Možda čak i za čitav život. Gospoda dogovoriše s njom i honorar, pri čemu su bili vrlo velikodušni, znajući da će ta mala gospođica sivih očiju postati duša njihove tvornice. Kad je čula koliko će novaca dobiti, Lissino srce poče uzbuđeno kucati. Za goblene je trebala dobivati nešto više nego za sagove, ali i ovaj se honorar Lissi činio čarobnim. Iznenada ju je čekao prilično visok i siguran prihod. Suze sreće ovlažiše joj oči. Prošao je jedan sat prije nego se mogla oprostiti. Otišla je noseći sa sobom honorar za obje skice zajedno s novim narudžbama. Ponekad za vrijeme razgovora prisjetila bi se Ru-dolfa Sehringa, svog spasioca. Ali vjerojatno je nije čekao tako dugo. Nije mislila da će ga zateći ispred 16 tvornice i da će mu moći ispričati kakva ju je sreća zadesila. Ali to sad i nije bilo tako važno. Sad je morala svu pažnju posvetiti svom poslu. A to je i činila vrlo savjesno, sve dok nije bilo dogovoreno sve potrebno. Kad se potom oprostila, ipak je s velikim iščekivanjem promatrala ulicu u kojoj ju je trebao čekati Ru-dolf Sehring. Nije ga vidjela. Morala je
prekoriti samu sebe zbog toga. Kako je mogla i pomisliti da će mladi gospodin čekati na nju tako dugo u osamljenoj, pustoj ulici. Dakako, već je davno otišao. Kad je prošla stotinjak metara, on je iznenada izašao iz male gostionice u kojoj je cijelo vrijeme sjedio uz prozor. Odanle je mogao promatrati cijelu ulicu. Ugledavši Lissu, brzo je stavio novac na stol i izašao. Lissa se trgnula, a tamno joj rumenilo oblije obraze. Pogleda ga pomalo prestrašeno. - Doista ste tako dugo čekali na mene? - zapita tiho. Sehring kimne nasmiješivši se. - Ne običavam obećati nešto što ne bih mogao održati. - Morali ste se užasno dosađivati? - Nisam, sjeo sam u gostionicu i naručio osvježe-nje. A sad ćete saznati da sam vrlo znatiželjan čovjek. Htio bih znati jesu li vam se ispunile želje u vezi sa zaposlenjem? Lissa ga pogleda sjajnim očima. Godilo joj je što se taj stranac toliko zanima za nju. Taj čovjek kome je morala zahvaliti svoj život, ili u najmanju ruku svoje zdravlje. - Moje želje ne samo što su se ispunile, već su daleko nadmašene. Sretna sam što sam pravovremeno stigla i uspjela u svom poslu. 17 - Radujem se s vama. A kako sam zaista znatiželjan čovjek, rado bih saznao više o tom vašem uspjehu. Znam da nisam samo znatiželjan, što uostalom danas prvi put otkrivam kod sebe, već sam i neskroman. Da li biste se ljutili, ako bih va^ zamolio da objedujete s osamljenim čovjekom kakav sam ja? Koliko znam, uskoro ćemo proći pokraj pristanišne kuće u Uhlenhorstu. Mogli bismo tamo zajedno nešto pojesti i pobliže se upoznati. To^ie bi se vrlo veselio. Lissa bi se inače žestoko pobunila protiv takvog prijedloga, ali nije mogla biti uskogrudna prema čovjeku koji ju je spasio. Trebala mu ju biti zahvalna, a uz to, on je bio i vrlo simpatičan. Ipak ga je pogledala pomalo neodlučno. - Zapravo bih to trebala odbiti, ali ne mogu. Danas je za mene sretan dan. Nakon dugog traženja, napokon sam dobila posao. Možda ste mi vi poklonili novi život. I tako ću jednom učiniti nešto što bi inače bilo nezamislivo. Poći ću s vama na objed. Pobuđujete povjerenje, pa sam sigurna da mogu mirno poći s vama. - To sigurno možete. Nadam se da ću u potpunosti zavrijediti vaše povjerenje. Nekoliko minuta kasnije stigoše do pristanišne kuće u kojoj se nalazila gostionica. Lissa ne oklijevajući uđe. Sigurnošću prave dame krenula je niz dugi hodnik dok nije stigla do visoke, polukružne prostorije u kojoj se nalazila blagovaonica. Sjedoše za stol uz prozor s kojeg se pružao pogled na paviljon kraj rijeke Al-ster. Prije toga je Rudolf Sehring pomogao Lissi skinuti kaputić od kostima. Ispod kaputića odjenula je bijelu bluzu koja je potpuno odgovarala ovom mje18 stu. 1 Rudolf Sehring odložio je ogrtač pa sjedne na-klonivši se pristojno. Nakon što su naručili kod konobara objed, Rudolf pogleda na rijeku Alster. - Kao da je ne vidim prvi put - reče. - Moj otac i majka često su pričali o rijeci i o ovoj gostionici. Rijeka je bila vrlo lijepa uspomena u njihovim sjećanjima. - Dakle vaši su roditelji, prije nego su otišli u Ameriku, živjeli u Hamburgu? Sehring zamišljeno kimne. - Da, oboje su rođeni u Hamburgu. Meni se čini kao da poznajem svaki kutić ovog grada. Ali nećemo razgovarati o meni. Htio bih nešto čuti o vama. Molim vas, ispričajte mi nešto o svom životu! Ono što želite i možete. Lissa se dražesno nasmiješi pogledavši rijeku. Po njoj je plovilo nekoliko čamaca na vesla, ukrašenih jastucima i pokrivačima. Lissa položi svoje lijepe, vitke ruke na stol, tako da je Sehring mogao uživati promatrajući ih. - O meni se ne može pričati mnogo toga zanimljivog. Moj je otac radio kao prokurist u jednom ham-burškom poduzeću. Umro je prije dvije godine, nakon što je nekoliko godina ranije umrla moja majka. Živjeli smo u sređenim prilikama. Moj otac nije štedio novac za moj odgoj i studij primijenjene umjetnosti. I tako je od novca preostalo vrlo malo kad je iznenada umro. Nažalost,
mnogo prerano. Ranije, nego je mogao očekivati. Dobio je gripu. Ono što mi je ostavio, ipak mi je omogućilo da živim sve dosad. Ali za sve to vrijeme nisam imala prilike iskoristiti ono što sam naučila. Istom danas mi je to uspjelo dokazati i na taj način steći sigurnu životnu egzistenciju. 19 f ?s^l IsD^fala je mirno i opušteno kakva joj se sreća ^^^n^^m j ehnula. ^¦^Sehring ju je pažljivo slušao. Kad je zašutjela, pogleda je sućutno i toplo reče: - Mogu zamisliti koliko ste sretni. Smijem li vam čestitati? Tad joj pruži svoju veliku, snažnu ruku, a Lissa bez oklijevanja položi svoju u nju. U to im konobar donese naručeno i posluži ih. Neko vrijeme mladi su se ljudi pozabavili jelom. Potom se Lissa nasmiješi: - Sad znate sve o meni, pa možda smijem biti znatiželjna i zamoliti vas da mi ispričate nešto iz svog života. Htjela bih saznati nešto više o svom spasiocu. - Doista vas zanima moj život? Ili to možda pitate samo iz pristojnosti? - Vrlo me zanima. - Moj je život nešto pustolovniji i nemirniji od vašeg. Bilo mi je četiri godine kad su moji roditelji krenuli u Ameriku. Najprije je otac pošao sam preko velike bare. Moja majka i ja slijedili smo ga nakon nekoliko mjeseci. Nakon što je tamo barem donekle osigurao svoju egzistenciju. Ali ono za što je vjerovao da je sigurno, pokazalo se sasvim nesigurnim. Upali smo u neprilike, pa su moji roditelji napustili New York i krenuli u Phitadelphiu, gdje je moj otac našao drugo, nažalost, mnogo skromnije zaposlenje. Morali smo nekoliko puta promijeniti mjesto našeg boravka. Tako sam već u mladosti dobro osjetio najrazličitije strane života. Moj je otac, nakon mnogo promašaja, napokon uspio. Odlučio je svu ušteđevinu uložiti u kupnju zemlje. Ta je zemlja bila vrlo jeftina, jer je bila neplodna. To otac nije znao. Sad je doduše posjedovao mnogo zemlje, ali tu zem20 Iju nije bilo moguće obrađivati. To više, što moj otac nikada prije nije bio poljoprivrednik, a moja je majka o obrađivanju zemlje znala samo toliko koliko je naučila u vrtu svoje majke. Kad je umrla baka u Njemačkoj, moja je majka naslijedila dvadeset tisuća maraka i taj novac je bio potrošen u ovu neplodnu zemlju. Meni je u to doba bilo dvanaest godina. Uživao sam jašući po pustom prostranstvu na svom poni-ju. Stanovali smo u kolibi koju smo sami sklepali. Moja je majka užasno patila zbog takvih prilika. Sanjala je o vrtu svoje majke, o vrtu punom cvijeća, promatrajući pritom tužnim očima neplodno tlo. I moj je otac bio očajan. Samo sam ja uživao u takvom slobodnom i nesputanom životu. Jednoga dana, jašući na*svom poniju, došao sam do nekog mjesta na kojem nikada radnije nisam bio. Taj dio našeg posjeda bijaše osobito neplodan i pust. Poni i ja smo ožednjeli, pa sam kliknuo od radosti zapazivši izvor. Prvo sam odveo konja onamo, ali iako konjić bijaše žedan, ipak je okrenuo glavu od izvora. Legao sam na zemlju i htio utažiti žeđ. Tad sam osjetio da ta tobožnja voda ima užasan miris. Nije je bilo moguće piti pa sam odustao. Kao pametan američki momak, iznenada sam naslutio da ovo nije bio izvor vode već nafte. Brzo sam odjahao kući i rekao ocu što sam pronašao i da će sada prestati sve naše nevolje. Otac nije htio povjerovati. Nisam ga ostavio na miru pa smo odjašili do izvora. Ponijeli.smo i posudu koju smo tamo napunili. Otac je drugog dana krenuo u najbliži grad da tamo pregledaju naftu. To je premašilo i njegova najsmjelija očekivanja. Ukratko - iako se nismo odmah obogatili, već nakon mnogo godina truda i borbe, ipak smo od tog dana bolje živjeli. Moja je 21 majka još doživjela da je otac za veliku svotu prodao izvor nafte nekoj naftnoj kompaniji, osiguravši sebi izvjestan broj akcija. U međuvremenu preselili smo se u obližnji grad u lijepu vilu. Dobio sam kućnog učitelja, te pravog jahaćeg konja, čizme i bič. Osjećao sam se kao na nebu. Ali nikada nisam uspio pre-žaliti gubitak majke, koja je uskoro umrla. Otac mi je tek nakon njezine smrti ispričao što gas je otjeralo iz Njemačke. Bijaše to tragična priča. Ne smijem vam je odati, jer sam ocu dao riječ da ću šutjeti o tome do nekog određenog roka. Prije smrti morao sam mu obećati da ću, kad se budem mogao osloboditi poslova, krenuti u Njemačku i
pokušati postići ono što njemu nije uspjelo. Neki se naime čovjek ogriješio o njega i taj čovjek mora odgovarati za to. Zapravo me ovamo dovela na neki način želja za osvetom. Moram se osvetiti tom čovjeku, čije ime čak ni ne znam. Moram razotkriti tajnu! Posvetit ću tome sve svoje vrijeme kako bih ispunio obećanje dato ocu na samrti. Okončao sam poslove u Americi i oslobodio se svih dužnosti. Sada moram ostvariti taj cilj. Moje mi imovinsko stanje to omogućava. Neću vam dulje pričati o tome, a već je mnogo i ovo što sam vam rekao. To je znak mog velikog povjerenja. A to mi daje pravo u nadu da nikada više nećeno jedno drugo izgubiti iz vida. čini mi se kao da ste na neki način postali dio mog života. Posve sam sam, a to ste i vi. Hoćete li mi obećati da me nikada više nećete isključiti iz svog života? Upoznali smo se na čudan način. čini mi se da vas moram zadržati u svojoj. blizini. Neki snažan osjećaj nagoni me na to. Što dulje razgovaram s vama, što vas dulje gledam, to je taj 22 osjećaj jači. Hoćemo li postati prijatelji, Melisso Bernd? Očarana njegovom dubokom ozbiljnošću, Lissa položi svoju ruku u njegovu. - Zahvaljujem vam svoj život, pa će mi biti lako smatrati vas prijateljem. Osjećam da ste vrijedni togaOn joj čvrsto stisne ruku pa uzdahnuvši reče: - Kako je lijepo što sada opet postoji ljudsko biće s kojim se osjećam povezan. Tamo prijeko svi se bave samo poslovima, pa svi pravi osjećaji uvenu. I sa mnom je bilo tako., Sad iznenada opet osjećam kako je lijepo biti povezan s drugim bićem. Hvala vam, Lisso Brend! Zahvalan sam sudbini što me upoznala s nekim tako lijepim i dragim kao što ste vi. Kako je dobro što ste jednako tako usamljeni kao i ja. Sada to nikada više nećemo biti, dok god se budemo družili. Lissa ga zamišljeno pogleda. Zar je taj čovjek, koga je danas srela prvi put, doista mogao zauzeti tako važno mjesto u njezinu životu? Zar je moguće da mu ona toliko znači? - Sve to zvuči poput bajke - primijeti tiho. - Poput bajke koja je postala stvarnost. Povjero-vat ćemo u nju, pa će se i zbiti. - Ostat ćete u Hamburgu? - Zasad svakako! Moram odavde početi sa svojim istraživanjima. Ne znam hoće li me odvesti iz Hamburga. I u tom slučaju, uvijek ću se ponovno vraćati ovamo, pa ćemo se sresti poput dobrih prijatelja. Hoćete li mi to obećati? Lissa položi ruku u njegovu. - Uvijek ću se radovati ponovnom susretu sa svojim spasiocem. 23 - Ne mislite više na to! Želim biti samo vaš dobar prijatelj. Htio bih vas štititi. Žene ne bi trebale biti same u životu. A i vi ćete meni pružiti osjećaj da nisam sam, da postoji biće s kojim mogu razgovarati o svemu, koje ima razumijevanja za ono što me muči. - Kako znate da ću imati toliko razumijevanja za vas? - zapita Lissa s vragoljastim smiješkom koji ga je oduševio. - To sam osjetio odmah nakon našeg kratkog poznanstva. Jedan je pjesnik govorio: »Srodne se duše već prvog trenutka vežu vrpcama od dijamanta.« Tako to nekako glasi. Tih se riječi uvijek ponovno podsjećam otkad sam vas upoznao. Još nikada u životu nisam se ni s kime osjećao od prvog trenutka poznanstva tako povezan kao s vama. Nešto me privlači k vama otkad sam vam prvi put pogledao u oči. Oprostite, postao sam nametljiv, protivno svom uobičajenom ponašanju. Lissa je radosno slušala njegove riječi. Nije mogla odvratiti pogled od njega. Kao da ju je vezao uza se. - Ni trenutak vaše ponašanje ne djeluje nametljivo, već viteško i brižno. Nemam vam što oprostiti. Naprotiv, godilo mi je što brinete za mene. Neće mi biti teško gledati u vama prijatelja, iako sam inače vrlo oprezna i suzdržana pri sklapanju prijateljstva. Gledala ga je svojim sjajnim plavim očima. - Vjerovao sam da mi svoju ljubaznost poklanjate samo kao znak zahvalnosti, ali želio bih da osjetite prijateljstvo prema meni stoga što smo dvoje ljudi koji imaju razumijevanja jedno za drugo. Znam da niste naviknuti sklapati na taj način prijateljstva s drugima, osobito ne s muškarcima. To se
nazire u vašim očima. Zato sam još ponosniji što predstavljam iznimku. 24 Živahno su i dalje pričali, približivši se za to kratko vrijeme jedno drugome više negoli je to uobičajenim društvenim okolnostima moguće godinama. Lissa je izgubila svu svoju plahost pred tim čovjekom. Iskreno mu je željela pokloniti svoje prijateljstvo. Rudolf Sehring možda ne bi govorio samo o prijateljstvu s mladom djevojkom, ali je znao da danas ne smije više tražiti. Nije to ni htio. Bio je ozbiljan čovjek nesklon površnom očijukanju. Dosad se u životu bavio samo napornim i odgovornim poslovima. U mladosti nije dolazio u vezu sa ženama. Vođenje poslova za oca, što je uglavnom palo na njega, zahtijevalo je mnogo vremena. Posvetio se tim polovima svim svojim snagama. Njegova osjećajna i nježna majka mnogo je utjecala na njega. Naučila ga je cijeniti žene. Nešto u Lissinom ponašanju podsjećalo ga je na majku. Stoga je za njega bilo razumljivo samo po sebi da joj prilazi s najvećim poštovanjem. Dopustio je da ga osvoji čar njezina bića,, a bio je siguran da je u njoj pronašao vrijedfio stvorenje i da će za njega predstavljati veliku sreću pobliže upoznati tu djevojku. Nije još želio razmišljati o tome što će se dalje dogoditi. Sve će to prepustiti vremenu. I Lissa se bez mnogo oklijevanja predala tom iznenadnom prijateljstvu. Sehring je djelovao vrlo ugodno, pošteno i muškarački. Znala je da na svijetu ne postoji mnogo takvih ljudi, pa je osjetila toplo zadovoljstvo u tom novom prijateljstvu. Osamljena se srca'brzo otkrivaju. Njezino se odmah priklonilo tom čovjeku kad ju je snažnim rukama spasio od zlehude sudbine. Stoga mu je poklonila svoje povjerenje. A daljnje poznanstvo je to povjerenje još i probudilo. Drugi čovjek, na njegovu mjestu, vjerojatno bi svoju 25 uslugu želio naplatiti barem malenim flertom. Ali on joj je mirno ponudio svoje prijateljstvo. A to bijaše nešto vrlo vrijedno. Za nju je bio divan osjećaj da je mogla sjediti nasuprot njemu i uživati u razgovoru. Pričao je tako zanimljivo. Sve joj je jasnije bivalo da se dobro razumiju, da ga ona zanima i da joj je poklonio svoje povjerenje. I tako je i ona tim poznanstvom stekla veliku dobit. Bijaše tri sata; kad je Lissa pogledala na sat i prestrašeno se trgnula. - Moram se brzo vratiti kući. U vašem društvu zaboravila sam da mi posao gori pod rukama. - Morate li već danas započeti- s poslom? - Dakako! Sve je to vrlo hitno. Moram Luthero-vima što prije donijeti nove skice. - Nadam se da to ne znači kako uopće više nećete imati vremena za mene? Lissa je neko vrijeme razmišljala lagano pocrve-njevši. Odgovorila mu je tako mirno kako je mogla. - Moram koristiti danje svjetlo zbog boja. Najprije ću izraditi nacrte. To mogu raditi i pri svjetlu svjetiljke. Za rad s bojama moram iskoristiti svaku minutu danjeg svjetla. - U tom slučaju imat ćete vremena naveče, zar ne? Morate izaći na svježi zrak i prošetati. - Za to sam uvijek koristila vrijeme između sedam i osam sati. To je rekla pomalo nesigurno. Ali on to odmah prihvati. - Dopustite mi dakle, da vas pratim na tim večernjim šetnjama. Bit ću slobodan u to vrijeme. Lissa kimne. - To bi bilo lijepo. Tako bih, osim što se odmaram, mogla i uživati u razgovoru. 26 Rudolf se nasmiješi. - A u nedjelju vjerojatno ne radite? Lissa odmahne glavom. - Moram izraditi najmanje pola tuceta skica za goblene. Važno je da ih predam što je prije moguće. - Nedjelje su ipak iznimka! Nećete li mi barem tada pokloniti nekoliko sati vašeg društva? Lissa se tiho nasmije i zamišljeno primijeti: - Da, nedjelja bi mogla biti izuzetak, ali ipak bih željela koristiti barem malo danjeg svjetla. - Dobro! Ali tek što padne mrak, čekat ću vas. Recimo ispred paviljona kraj rijeke Alster. Šetat ćemo obalom i pri tome dogovoriti što ćemo raditi te večeri. - Htjela bih biti kod kuće u deset sati. - Pobrinut ću se za to. Najljepše će biti, ako negdje večeramo i pritom razgovaramo. - Slažem se - odgovori veselo Lissa, pa pomalo prestrašeno doda: - Iznenada sam postala vrlo
poduzetna. Inače nikada ne izlazim naveče. Nedjeljom ponekad odlazim u kinematograf, ali samo na prvu predstavu. - Da li biste radije pogledali koji film? - Ne, ne, vaš je prijedlog vrlo lijep. Više se radujem razgovoru s vama, nego posjetu kinematografu. Dakle, bit će tako kao što ste predložili. A sad moram otići. - Smijem li vas otpratiti? - Dobro, do obale rijeke. Tamo ćemo se rastati, jer se ne bih željela pojaviti u muškom društvu u pustom dijelu grada u kojem stanujem. Ljudi se i odveć brinu za svoje bližnje. - Dobro vas čuvaju - poče je zadirkivati Sehring. Ona ga veselo pogleda. 27 - Da, to je prava selendra usred velikog Hamburga. Tamo žive samo mali ljudi, koji se dobronamjerno ili zlonamjerno brinu za svoje bližnje. U međuvremenu su krenuli po širokom šetalištu uz obalu rijeke. Lissa se ispred paviljona oprosti od svog pratioca na svoj miran, ljubazan način, a on je prihvatio bez ikakva protivljenja, iako bi je rado još neko vrijeme zadržao kraj sebe. Lissa se brzo udaljavala. Rudolf Sehring je gledao za njom utonuvši u misli. čudio se samom sebi što ga je rastanak od Lisse Bernd toliko ožalostio. Dakako, bila je divna djevojka, čista i poštena. To je spoznao svojom pronicljivošću. Ipak nije mogao shvatiti kako ga je rastanak od žene, koju je poznavao tako kratko vrijeme, mogao toliko rastužiti. Nikada mu se još nije dogodilo da je svoje osjećaje tako brzo nekome poklonio. Tek kad mu se izgubila iz vida, okrenuo se i počeo se uz obalu vraćati do svog hotela. Tamo se raspitao za svoju prtljagu, a kad su mu rekli da su je već odnijeli u sobu popeo se dizalom. Počeo je razgledavati obje sobe koje su mu dodijelili. Onu kraj kupaonice namjeravao je upotrijebiti kao spavaću. Druga će mu poslužiti kao soba za dnevni boravak i rad. Nije znao kako će dugo ostati. Ovisilo je to o istrazi koju je namjeravao poduzeti. U svakom slučaju zasad je bio zadovoljan smještajem. Sobejrijahu tihe. Po njegovoj želji nalazile su se po strani, jer nije htio da ga smeta hotelska buka. Odložio je šešir i ogrtač pa počeo vaditi stvari iz kovčega i spremati ih u ormare. Ponekad bi prišao prozoru i pogledao na ulicu. Vidio je rijeku Alster razmišljajući o tome da je prije kratkog vremena šetao njezinom obalom u društvu lijepe i pametne dje28 vojke. Djevojke s kojom su u najkraće moguće vrijeme uspio sprijateljiti. Prijateljstvo? »Je li moguće prijateljstvo između muškarca i žene?«, zapita samog sebe. Smiješak preleti njegovim ozbiljnim, izražajnim usnama. Zasad će to biti prijateljstvo, samo prijateljstvo, a Lissa Bernd će morati povjerovati da je takvo prijateljstvo moguće, inače bi možda postala suzdržanija prema njemu. A njezino povjerenje radovalo ga je poput dragocjena dara. 29 III. Kad je Lissa ušla u mali hodnik u stanu gospođe Wendhausen, ova je poput sjene izronila iz sobe za dnevni boravak. Bila je odjevena u sivu haljinu, a kako joj je i kosa bila sijeda, njezina je pojava djelovala pomalo poput sablasti. Toga je Lissa danas postala osobito svjesna, nakon dana obasjana suncem i radošću. - Dijete moje, sretna sam što vas vidim zdravu i čitavu. Plašila sam se, jer vas tako dugo nije bilo. Pomislila sam da vam se nešto dogodilo. Lissa odloži šešir i kaputić koga objesi o vješalicu. Tad je rukom prošla kroz kosu i smiješeći se okrenula prema starici. - Ovoga puta niste bili zabrinuti baš potpuno bez razloga, draga gospođo Wendhausen. Umalo što nisam pala pod tramvaj, ali Bog je u pravi trenutak poslao nekog Amerikanca koji me je spasio. Inače bi me tramvaj sigurno pregazio. Stara gospođa prestrašeno stisne fuke. - Gospođice Lisso, kao da sam to osjećala! To30
liko sam se uplašila za vas! Zapravo su gospođu Wendhausen uvijek plašili takvi osjećaji i slutnje. Proživjela je težak život, pun briga, pa se odučila vjerovati u dobro. Promatrajući prestrašeno Lissu kao da se skupila sama u sebe. - Vidite da sam živa i zdrava - kimne Lissa, na-smiješivši joj se. - Ispričajte mi kako se to dogodilo? - Molim vas, dođite u moju radnu sobu, moram se odmah prihvatiti posla. Ponajprije, gospođo Wendhausen, dobila sam veliku narudžbu. Za svoje dvije skice primila sam više novaca negoli sam ga ukupno zaradila u protekle dvije godine. A to će se tako i nastaviti. Rekavši to, ušla je u svoju sobu koja joj je služila kao radna i kao soba za dnevni boravak. Prešavši preko praga zapita se da li je to doista bio najljepši događaj tog dana. Nije li susret s Rudolfom Sehrin-gom bio još mnogo ljepši. Stara gospoda nije joj dopustila da mnogo razmišlja. Ušla je za Lissom u sobu i sjela na stolicu do vrata. Ovdje bi uvijek sjedila kad bi dolazila Lissi na razgovor. - Jedva mogu iščekati da mi sve ispričate. Doživjeli ste uzbudljive stvari sudeći po vašem izgledu. Lissa je brzo prebacila pregaču koju je uvijek navlačila preko haljine. Zatim je na radnom stolu počela pripremati sve potrebno. Pritom je ispričala gospođi Wendhausen sve što je doživjela nakon što je tog prijepodneva napustila kuću. Pritom je ipak prešutjela neke stvari, kao na primjer, da je njezin spasilac bio mlad čovjek, da ju je pratio i pozvao na objed. Ispričala je samo kako je 31 taj sretan dan morala proslaviti i da je stoga objedovala u restoranu. Na kraju se nasmiješila: - Bila sam, kako vidite, užasno lakomislena, ali čovjeku ne spašavaju život svakodnevno, niti ima sreću da dobije dobar posao. Gospođa Wendhausen bila je uzbuđena zbog svega što je čula. U njezinom se životu tako rijetko događalo nešto neuobičajeno, izvan svakodnevnih događaja. Ono što je Lissa doživjela, bijaše za nju uzbudljivo. Smatrala je posve prirodnim što je Lissa željela proslaviti sve to, jer se takve stvari rijetko zbivaju. Raspitala se još jednom nije li Lissa možda ipak povrijeđena. Ova joj veselo odgovori da će je noga vjerojatno još nekoliko dana pomalo boljeti, ali da je inače sve u redu. Obje su žene razgoravale još neko vrijeme, dok je Lissa pripremila sve potrebno za rad. Zatim je gospođa Wendhausen napustila sobu znajući da Lissa mora raditi u miru. Rekla joj je još samo to da će u pet sati pripremiti čaj. To je činila često kad bi Lissa radila. Inače je mlada djevojka kuhala čaj gospođi Wendhausen. Tako su obje žene pomagale jedna drugoj. Kad je gospođa Wendhausen otišla, Lissa je neko vrijeme zamišljeno gledala za njom. Kao i često ranije, razmišljala je o tome da starica djeluje tako kao da je okružuje neka tajna. Nikada nije govorila o tome, nikada nije ništa ni spominjala, ali osjećajna Lissa zapazila je da ta žena skriva neku tajnu. A sad je i Lissa imala svoju tajnu. Dosad joj je pričala sve o sebi. Pitala se zašto pred gospođom Wendhausen nije spomenula Rudolf a Sehringa? Zašto nije spominjala kako je njezin spasilac bio mlad, zanimljiv mu32 škarac s kojim je za vrijeme objeda sklopila prijateljstvo? Zapravo je to mogla učiniti mirne duše. A ipak ju je nešto sprečavalo u tome. Možda stoga što se plašila da gospođa Wendhausen ne bi povjerovala u nevino prijateljstvo između nje i njezina spasioca. A možda i stoga što je sve to bilo tako lijepo da je taj osjećaj žaljela sačuvati samo za sebe, duboko u svom srcu. Usprkos takvu razmišljanju, Lissa se marljivo prihvatila posla. Bijaše tako podstaknuta razgovorom s Rudolfom Sehringom, da joj je uspijevalo raditi još brže nego inače. Ili to bijaše zbog poslovne sreće koju je danas napokon doživjela. Možda čak i stoga što je bila svjesna da se nalazila na pragu smrti, a da joj je Rudolf Sehring poklonio novi život? Nije mogla odgovoriti na ta pitanja, ali možda je sve to pridonosilo tome da je podstakne na rad. U svakom slučaju, lagano je nacrtala nekoliko zgodnih skica za goblene. Prvo je nacrtala ženski lik u srednjovjekovnoj odjeći. Ta je žena držala u ruci preslicu poigravajući se nitima. Uz nju, sa svake
strane, klečala su dva trubadura. Jedan je svirao na lutnji a dr,ugi je čitao, tako da je na taj način slikovito prikazala povezanost glazbe i poezije. Žena će biti odjevena u haljinu zlatne boje s širokim, tamnozelenim rubom, koji je s jedne strane haljine dosezao sve do struka. Oko pasa stavila je vrpcu ukrašenu dragim kamenjem. Jedan od trubadura nosit će kraljevsko-plavi kaput s rukavima obrubljenim bijelim krznom, a drugi purpurnocrvenu odjeću sa sivim kaputićem. Boje su savršeno odgovarale jedna drugoj. Oko tih likova nalazit će se okvir od cvijeća i voća. Sad je Lissa razmišljala i o drugoj skici koju je vidjela pred sobom. I ta će biti dobra. Sjetila se toliko 33 motiva. Radovala se svom poslu i sve se više udublji-vala u njega. Povremeno bi je obuzimali radosni osjećaji stoga što je živjela, što je bila zdrava i neozlijeđena i što je srela Rudolfa Sehringa. Baš je njemu bila zahvalna za svoj život. Zašto baš njemu? Na to nije mogla odgovoriti. Prestrašeno se trgnula iz šarenog svijeta misli kad se iznenada pojavila gospođa Wendhausen, poput sive sjene. Donijela je poslužavnik s čajem i stavila ga na stol pred Lissu. Djevojka podigne pogled i zapazi da je gospođa Wendhausen, umjesto uobičajene dvije kriške kruha, jednu s maslacem, a jednu s marmeladom, donijela dva komada kolača s bademima i grožđicama. Veselo pogleda staricu. - Gospođo Wendhausen, danas neprekidno nešto slavim. Kako to da sam dobila taj fini kolač, umjesto uobičajena kruha? Blijedi se smiješak pojavi na blijedim staričinim obrazima. - Kolač sam jutros ispekla, jer je sutra vaš rođendan. Narezala sam ga već danas, jer je i danas svečani dan za vas. Lissa nježno pogladi staričinu ruku pa reče duboko dirnuta: - Sjetili ste se mog rođendana? Zaboravila sam da će mi sutra biti dvadeset i tri godine. Taj kolač moram pojesti s dvostrukom pažnjom i slašću. Srdačno vam zahvaljujem, gospođo Wendhausen! - Dijete moje, zašto biste mi zahvaljivali zbog toga? - Znam da ste se žrtvovali za mene. Imali ste izvanredne izdatke i mnogo posla. A znam koliko morate štedjeti. - Ne pričajte toliko o tome, opet ću to prištedje34 ti. A to malo posla... Bože dragi, koliko ste puta pola noći proveli sjedeći uz moju postelju, kad me je mučila moja stara bolest. Niste razmišljali o tome zadaje li vam to truda i muke. Dopustite mi da jednom i ja učinim nešto za vas! - Znam da će mi kolač prijati. Pobožno ću ga pojesti, razmišljajući pritom o sutrašnjem danu. Da, draga gospođo Wendhausen, sutra će mi biti dvadeset i tri godine. Zapravo sam već prava usidjelica. - Ne bih rekla da vas godine tište. A danas više i nema usidjelica. Doduše, ranije su djevojke s dvadeset i tri godine vjerovale da više ne mogu mnogo toga dočekati. Ali danas su žene, čak još i u mojim godinama, poduzetne i mlade. Dakako, ne znam kako im to uspijeva. Lissa napuni šalicu čajem, pa poče zamišljeno miješati šećer. Osjećala se danas jednako tako mladon kao i prije deset godina. A ono o usidjelici nije mislila baš tako ozbiljno. Možda joj se to jučer i učinilo, ali danas joj je život bio ponovno poklonjen. Zapravo je pravo počinjao tek danas. Našla je prijatelja u koga ima povjerenje. Odgrize komad kolača pa oduševljeno pogleda staru gospođu. - Kako je to dobro! - izjavi pobožno, a kolač je zaista bio izvanredan. Gospođa Wendhausen se stidljivo nasmiješi. Potom izađe iz sobe, znajući da Lissu ne smije smetati pri radu. Povukla se u malu sobu za dnevni boravak i prišla k prozoru. Tužna lica promatrala je komadić neba koji je bio vidljiv kroz prozor. Sklopi ruke i kao u tužnoj molitvi osta neko vrijeme tako stajati. Pola35 gano se okrene i, kao da je nešto tjera, priđe vratima pa ih zaključa. Druga vrata, koja su vodila iz
sobe bijahu vrata njezine spavaće sobe. I ova je zaključala. Priđe velikom ormaru u kojem se nalazilo rublje. Klekne pred njega i otvori najdonji pretinac. Iznenada, kad ga je potpuno izvukla, posta vidljivo dvostruko dno. Starica se nagne i izvuče aktovku za koju je samo ona znala. Bila je prilično otrcana. Gospođa Wendhausen ustane i položi aktovku na stol. Plašljivo je osluškivala je li sve mirno. Kad nije ništa čula, malim ključićem kojeg je nosila oko vrata, otvori bravicu aktovke. Polagano i oprezno izvadi vrećicu u kojoj su se nalazili zlatnici iz vremena od prije rata. Te zlatnike je gospođa Wendhausen čuvala već više od trideset godina. U toj aktovki ne bijahu samo zlatnici u iznosu od deset tisuća maraka, već i nakit, vjerojatno slične vrijednosti. To je blago starica brižno čuvala, pregledavajući ga s vremena na vrijeme. Njezine bi ruke tada uvijek drhtale. Vidjelo se da nešto tišti njezinu dušu, dok je polagano ponovno spremala vrećicu. Pritom su joj usne drhtale od suzdržana plača, a u njezinim, inače ugaslim očima, pojavio bi se pobjedonosan sjaj. Spremivši blago u aktovku, izvukla je iz nje zatvorenu i zapečaćenu omotnicu. Na njoj je pisalo finim i čitkim rukopisom: »Otvoriti nakon moje smrti. Emilija Wendhausen, rođena Schlüter.« Pogleda omotnicu pa poče disati duboko i teško. Na njezinom se licu iznenada pojavi osvetnički izraz. Tiho šapne: - Kako je dobro što sam mu to oduzela i spremila. Ovo je bila moja osveta stoga što me je tako uža36 sno mučio. Osveta će trajati i preko mog groba, kao što je trajala i preko njegova. Nešto poput potajna zadovoljstva preleti joj licem. Spremi omotnicu natrag u aktovku pa je gurne u tajni pretinac. Nakon što je zatvorila ormar gospođa Wendhausen duboko uzdahne. Polagano je prolazila malom sobom promatrajući slike koje su visjele na zidovima. Jedna je predstavljala lijepu mladu ženu, velikih očiju i sretna smiješka. Bijaše to njena slika iz mladosti. Tu je fotografiju snimio njezin zaručnik za kojeg se ubrzo potom udala. Zamišljeno odmakne sijedu kosu sa čela. Kako je sretna bila u to vrijeme! I kako užasno glupa! Koliko se divila tom čovjeku. Poklonila mu je svu svoju ljubav i povjerenje. »Lijepi Wendhausen«, tako su ga zvali njegovi prijatelji. Bio je lijep muškarac, a ona je zahvaljivala Bogu što je odabrao baš nju, ne uslišavši želje tolikih lijepih djevojaka. Bila je kćerka bogatih roditelja. U to vrijeme nije slutila da ju je Kurt Wendhausen zaprosio samo zbog toga. Vjerovala je njegovim slatkim riječima i bila beskrajno sretna, ali samo kratko vrijeme iza vjenčanja. Proživjela je svega nekoliko sretnih tjedana. Dostigla je vrhunac sreće saznavši da će postati majka. Rodit će dijete čiji je otac bio Kurt Wendhausen. Da li je za ženu postojalo nešto divnije? Ali tad su se dogodile nesreće jedna za drugom. Najprije je na tragičan način izgubila oca. Ustrijelio se izgubivši sav imetak. Njezina je majka umrla istog dana od užasa. A kad je ona potražila utjehu kod svog muža, shvatila je da se oženio njome zbog novaca. Grubim riječima odgurnuo ju je od sebe, prokli-njući nju i dijete koje će mu pokloniti. Zapitao ju je 37 posve iskreno što da učini s njom sada kad je bez novaca, a dosadna je i neprivlačna. Zalupio je vratima za sobom i ostavio je samu u njezinoj tuzi. Jedva je uspijevala shvatiti svu svoju nesreću. No, dogodilo se nešto još gore. Od tobože sućutnih duša saznala je da je muž već dugo vara. Onu drugu obasipa darovima kupljenim njezinim novcem. Sad, kad je osiromašila, rugao joj se kad ga je zapitala je li to istina. Zar je doista vjerovala da može zadovoljiti muškarca poput njega? Bezobzirno joj je govorio da su mu potrebne druge žene, pametnije i ljepše od nje. Potpuno slomljena pala je na pod, a tad ju je muž udario nogom vičući neka prestane jadikovati. Još se jednom uspravila i zapitala ga: »Ne misliš li na naše dijete?« Ali on je otišao ne obraćajući više pažnju na nju. Otišao je onoj drugoj kojoj je u to vrijeme poklonio svoje osjećaje. Posljedice tog neshvatljivog postupka bijahu da je Emilija Wendhausen prerano rodila. Rodila se mrtva djevojčica, a i sama majka bila je dugo vremena u životnoj opasnosti. Muž joj je neprekidno predbacivao što mora toliko trošiti zbog njezine bolesti, ne obraćajući pažnju da je sam kriv za to. Ona to nikome nije odala. Nitko nije trebao saznati kako je grub bio taj ljubljeni čovjek. To njezin
ponos nije dopuštao. Bila je duboko nesretna što se njezina djevojčica rodila mrtva. Vjerovala je da bi našla utjehu u njoj. Njezin muž pak, govorio je grubo neka bude sretna što dijete nije živjelo, jer bi inače njihove brige bile još veće. Kurt Wendhausen imao je stalno zaposlenje u nekoj hamburškoj trgovačkoj kući, jer je bio sposoban 38 čovjek. Poklonili su mu svoje povjerenje, jer se posvuda pokazivao u boljem svjetlu nego kod kuće. Njegovi prihodi bijahu dostatni za dobar, iako skroman život, kad ne bi toliko trošio na ljubavne pustolovine i druge stvari koje je volio. Emilija Wendhausen je na svoju žalost ponovno ozdravila, koliko se nakon svega toga moglo govoriti o zdravlju. Postala je svoja vlastita sjena. Izgledala je staro i ocvalo. Uvijek je imala oči crvene od plača. Morala se pomiriti s time da je njezin muž, u društvu drugih žena i jednakih prijatelja, pretvarao noći u dane. Morala je podnositi njegove mušice, dok sve to nije pretvorilo njezinu ljubav u prezir, a kasnije i u mržnju. Da, mrzila je svog muža. Zato, jer joj je oduzeo dijete kojem se radovala. I zato, jer ju je svakodnevno ponizivao. Zbog njega se i razboljela. Njegovo lijepo, ranije tako ljubljeno lice, pričinjavalo joj se nacerenom maskom koja je odavala tragove njegova raskalašena života. Osjetila je da će postati zla zbog te mržnje. Počela ga je uhoditi, želeći mu se osvetiti. A ta joj se prilika napokon pružila. Jedne večeri došao je kući vrlo uzbuđen. Odmah se zaključao u svojoj sobi. Ona je pogledala, kao i često ranije, kroz ključanicu. Vidjela je đa je iz svoje aktovke izvadio vrećicu i istresao iz nje zlatnike te nakit. Nije slutila kako se toga domogao, ali je vjerovala da taj nakit misli pokloniti nekoj ženi. I da ga je kupio novcem do kojeg je došao na nepošten način. Kao da je poludjela od želje za osvetom. Vidjela je kako je novac i nakit ponovno spremio u torbu i sakrio ispod madraca u svojem krevetu. Već su dugo spavali u odvojenim sobama. Vidjevši kamo je sakrio novac, Emilija se odšu39 ljala, dohvatila u hodniku ogrtač i šešir, tako da je izgledalo kako se istom tog trenutka vratila kući. Uto je i Wendhausen izašao na hodnik. Spremao se izaći kao i svake večeri. Emilija ga nije zadržavala, a on je u prolazu mahnuo svojoj ženi i brzo se izgubio. Emilija je gledala za njim kroz prozor, zapazivši kako dobro raspoložen maše štapom. Uto je nestao u pokrajnjoj ulici, a Emilija objesi natrag na vješalicu svoj ogrtač. Zamišljeno poče šetati kroz sobe njihova stana. Za vrijeme tog obilaska zastane ispred ormara za rublje. Znala je da ima dvostruko dno, ali to nikome nije odala. To dvostruko dno zapravo i nije trebalo služiti kao tajni pretinac. Nastalo je posve slučajno, jer se između pretinca i dna ormara nalazila šupljina. Emilija je zamišljeno promatrala ormar. Tad brzo otrči do sobe svog muža. Ispod madraca pronašla je ono što je sakrio pa se brzo vratila u sobu donoseći aktovku. Sakrila ju je u tajni pretinac, zaključala ormar, a ključeve kao i obično spremila u košaricu za ručni rad. Nikada ih nije skrivala. Oči joj zadovoljno zasjaše. Kako joj je godilo što mu je mogla napakostiti. Sada neće moći ni jednoj drugoj ženi pokloniti taj nakit. A nije mogao ni potrošiti novac do kojeg je vjerojatno došao na nepošten način. Vjerovala je da je sposoban učiniti sve moguće podlosti. Neka traži svoje blago. Što se nje tiče, moglo je počivati u tajnom pretincu do sudnjeg dana. Nije se njime namjeravala obogatiti. Ništa nije htjela za sebe. Ali ni on nije smio uživati u tome, kao ni ona kojoj je nakit bio namijenjen. Prvi put nakon dugog vremena Emilija je mirno pošla spavati. Ubrzo je usnula. Drugog dana je s potajnim zadovoljstvom promatrala svog muža kako nemirno obilazi stan i zaviruje 40 u sve moguće kutove. Napokon ju je zapitao zna li gdje je njegova aktovka. Odmahnula je. Uspjelo joj se tobože iznenaditi. Kad ju je zapitao da li je dvorkinja spremila njegov krevet, odgovorila je mirno i ravnodušno da je to zacijelo učinila kao i svakog dana. Wendhausen je počeo ispitivati dvorkinju, a ova dakako nije ništa znala. Užasno se razbijesnio
prijeteći da će polomiti sve u stanu, ukoliko se njegova aktovka ne pronađe. Emilija je cijelo to vrijeme ostala potpuno mirna. - Vjerojatno si je izgubio. Ta je aktovka stara i trošna, već si odavno trebao nabaviti novu. Wendhausen je bijesno zaviknuo: - Glupa gusko, skloni mi se s puta, što ti znaš... Ali nastavak je progutao. Nekoliko je dana trčao okolo u groznici. Tih dana je Emilija slučajno saznala odakle mu taj novac i dragocjenosti. Njezin je muž to dobio na nepošten način. Saznala je i to, da je netko drugi morao ispaštati zbog njega. Neki drugi čovjek koji se bijegom spasio od hapšenja. Mučila ju je grižnja savjesti. Što učiniti? Prijaviti svog muža i predati ukradeno policiji? Užasno se prestrašila. Njezin će muž pobijesniti ako to sazna. Izručiti ga policiji? Ne, to ipak nije mogla. Obećala je samoj sebi da će šutjeti ukoliko osumnjičenom uspije bijeg. Tada neće odati gdje se ukradeno nalazi. Samo, ako ga uhapse i zatvore, progovorit će. Ali onaj je čovjek sretno pobjegao i nigdje ga nisu mogli pronaći. Bio je na sigurnom. Emilija Wendhausen odluči da će sve objasniti tek nakon muževljeve i svoje smrti. Jer vjerojatno bi i nju kaznili zbog prikrivanja krađe. Grozila se tamnice. Ali još se više grozila svog muža koji se nakon tog događaja potpuno odao piću 41 i u svom pijanstvu neprekidno tražio svoju aktovku. U to vrijeme Emilija Wendhausen nije željela ništa toliko koliko da se rastavi od svog muža. Ipak se nije usudila to učiniti, stoga što je bila boležljiva i potpuno bez sredstava. Tračak sunca napokon je opet obasjao i njezin život. Tetka, majčina sestra, je umrla, ostavivši joj malu rentu. Tetka joj nije htjela ostaviti gotov novac, poznavajući Emilijina muža i pretpostavljajući da bi njezina nećakinja ostala i bez tog novca. Stoga joj je kupila malu rentu. I tako je Emilija sada imala mali prihod koji je redovito dolazio i od. kojeg je mogla skromno živjeti. Kad je to njezin muž saznao, isprva je bijesnio, jer bi mu bilo mnogo milije da je njegova žena naslijedila gotov novac. Potom joj je pokušao oduzeti ono što je primala svaka tri mjeseca. Ali Emilija je odbila da mu daje novac. Rekla je mirno da će se rastati od njega, jer sada može skromno živjeti od svoje male rente. On se podrugljivo nasmijao i otišao. Te se večeri toliko napio da je to postalo kobno za njega. Na putu kući posrnuo je preko lukobrana i utopio se. Emilija Wendhausen postala je udovica. Tko može odgonetnuti tajne ženskog srca? Dugo je plakala za svojim mužem koga je nekoć ljubila, a potom prezirala i mrzila. Iznajmila je mali stan uzimajući podstanare u dvije sobe. Tako je mogla nekako izlaziti, iako je morala skromno živjeti. Blago se još uvijek nalazilo u dvostrukom dnu ormara. Nikada se nije usudila predati ga policiji. To će se dogoditi istom nakon njezine smrti. Kako je došla do njega, objasnila je u priloženom pismu. Sve je to objasnila i u svojoj oporuci koja je sadržavala još neke odredbe. U međuvremenu ju je tajna sakrive42 IV. Rudolf Sehring se odmah drugog dana povezao s privatnim detektivom koga su mu preporučili. Zamolio ga je da dođe k njemu u hotel. Gospoda su dugo razgovarala, a Rudolf je detektivu sve objasnio što je on trebao znati da bi pronašao čovjeka zbog koga su krivo optužili njegova oca. Na kraju je s Rudolf ovim ocem sve dobro završilo, ali do kraja života mučilo ga je saznanje da su ga optužili za nešto što nije učinio. A zbog toga je morao napustiti i domovinu. Otac je i iz Amerike pokušavao saznati nešto o toj krađi, a da pritom sebe ne oda. Ali nikada nije otkrio ono što ga je zanimalo. Sad je taj zadatak povjerio svom sinu, rekavši mu da učini sve kako bi vratio čast njegovu imenu. A Rudolf je želio ispuniti želju svog pokojnog oca. I to pod svaku cijenu. Nije se mogao smiriti prije nego ocu vrati čast. Ispričao je detektivu sve što je znao i ostavio je pritom vrlo povoljan dojam. Detektiv ga je slušao s velikim razumijevanjem i pravio ponekad neke bilješke. Postavljao je Rudolfu pitanja, ako mu nešto nije 44 bilo posve jasno, a kad je Rudolf završio, primijetio je zamišljeno:
- Nažalost, prošlo je trideset godina. Možda bi bilo uspjelo nešto učiniti da je vaš otac već onda sve predao u stručne ruke. - Zaboravljate da moj otac nije raspolagao potrebnim sredstvima. Uz to, morao se skrivati da ga ne 'uhapse. - Danas se to više ne bi dogodilo, jer je stvar zastarjela. - Tako je, ali mom je ocu bilo najvažnije da vrati čast svom imenu. Neću odustati od toga, dok god se sve ne objasni. Dajem vam slobodne ruke. Učinite sve što se s novcem može postići. I ja žarko čeznem da se uspomena na mog oca očisti od svake mrlje, jer njegovo je ime i moje. Dakle, hoćete li preuzeti taj predmet? - Dakako da hoću! Ne plašim se zbog toga što će to biti vrlo teško objasniti. To će mi čak dati podsti-caj. Ovog trenutka nemam drugog posla pa se tome mogu u potpunosti posvetiti. - To mi je drago. Ni ja neću sjediti i čekati, već ću upotrijebiti sve svoje snage jer bih htio pridonijeti razjašnjenju tog slučaja. Detektiv upitno pogleda Rudolfa. Potom izjavi: - Obično odbijam takvu pomoć, jer mi najčešće smota u poslu. Ali vjerujem da biste mi bi mogli pomoći. Zasad nitko ne smije ni slutiti što vas je dovelo ovamo iz Amerike. Rudolf promisli što je o tome odao Lissi Bernd, pa povjeruje da će biti pametnije sve reći detektivu. Ispričao mu je da se sprijateljio s jednom djevojkom kojoj je jučer odao nešto o svemu tome. Detektiv razmisli pa primijeti: 45 - Nasreću, niste mnogo odali. Ako tako ostane neće štetiti. Želio bih da s tom djevojkom više ne razgovarate o tome. To će biti bolje. - Poslušat ću vas. No, uvjeren sam da ništa od onoga što sam joj rekao, ta djevojka neće odati. - Nadajmo se. Bit će bolje da se predstavljate kao poslovan čovjek iz Amerike koji je došao ovamo zbog poslova. Da biste znali što prvo treba poduzeti, reći ću vam da je najvažnije saznati što se dogodilo sa stvarima koje su nestale. Ispitat ću jatake. To prepustite meni. Takav posao nije za vas. Pregledat ću i policijske spise iz tog vremena. Moram saznati kako su izgledale nestale stvari. Za vas, zasad, imam samo jedan zadatak. Morate pregledati sve novine iz tog doba. To zahtijeva mnogo vremena pa bi mi odviše vremena trebalo da to činim sam. Mislim da ću vam već sutra donijeti novine. Označite crvenom bojom svaku, pa i najmanju vijest, koja bi mogla sa svime time biti u nekoj čak i beznačajnoj vezi. Pregledat ću ono što ćete označiti i vidjeti hoće li nam nešto od toga koristiti. - Odakle vam stare novine? Jeste li zaboravili da je otada prošlo trideset godina? - To prepustite meni. često smo ovisni o pregledavanju starih novina. Kako je za to potrebno mnogo vremena, eto posla za vas. Hoćete li ga preuzeti? - Rado! Neće mi izmaknuti ništa što bi moglo imati i najmanje veze s time. - Sutra ujutro donijet ću novine. Postupajte oprezno s njima, jer su stare novine požutjele i lom-ne. A postoji samo nekoliko primjeraka od svakog broja. - Učinit ću to! čakat ću vas u hotelu. Nakon tog razgovora oni se rastadoše. 46 Rudolf Sehring odahne. Dakle, pokrenuo je kotač, a imao je i povjerenje u detektiva. Rudolf je saznao od vratara hotela da je detektiv riješio već nekoliko teških slučajeva. Uvijek su ga angažirali kad bi trebalo objasniti nešto važno. Prije godinu dana, otkrio je da je neki miran i skroman gost hotela dugo traženi varalica. Iz provincije je došao u Hamburg i tu čekao mogućnost da se prebaci preko oceana. Uhapsio ga je pet minuta prije njegova odlaska, skinuvši mu plavu periku i naočale pomoću kojih se nastojao učiniti neprepoznatljivim. - Nitko nije vjerovao da bi taj skroman čovjek mogao biti varalica. Djelovao je mnogo niže nego je bilo navedeno u tjeralici. Pred mojim očima izrastao je do svoje pune visine, kad mu je detektiv oduzeo periku i naočale. Bijaše to vrlo uzbudljivo, jer se varalica pokušao ustrijeliti pred našim očima. Detektiv mu je uspio oduzeti oružje i staviti lisice na ruke. Tako nešto još nikada niste vidjeli. Danas Rudolf više ništa nije mogao učiniti. Odlučio je krenuti u šetnju, jer je bio naviknut na život
na svježem zraku, a nije mogao nezaposlen sjediti u hotelu. Šećući ponovno je prošao kaj gostionice u Uhlen-horstu. Prisjetivši se trenutaka koje je ovdje proveo u Lissinom društvu, ušao je u gostionicu. Imao je sreću, jer je stol za kojim su jučer objedovali bio slobodan. Sjeo je i za vrijeme jela razmišljao o Lissi. Prisjeti se njezina dražesna smiješka, njezinih skladnih kretnji i predivnih očiju. U duhu je vidio njezine lijepe ruke i zlatnosmeđu kosu. Osjeti čežnju za njom. Kad bi barem i sada sjedila nasuprot njemu i razgovarala s njim. Kako mu je ta djevojka, koju je upoznao tek ju47 čer, mogla biti tako draga? Kako to da je toliko če-znuo za njom? Govorio je samom sebi da se to događa samo stoga što ima mnogo slobodna vremena i što ga nitko ne smeta u razmišljanju. Nije vjerovao da bi se za tako kratko vrijeme mogla između dvoje ljudi roditi ljubav. Ali zašto je vjerovao u prijateljstvo koje je iziskivalo još mnogo više vremena? Nije li postojala ljubav na prvi pogled? Bio taj osjećaj ljubav ili prijateljstvo, u svakom slučaju bio je vrlo snažan. Nikada ranije ni za koga nije tako nešto osjećao. Tamo u Americi, osim svojih roditelja, nije imao nikoga do poslovnih prijatelja od kojih su mu neki bili dragi. Ali ono što je osjećao za Lissu Bernd, bijaše nešto posve drugo. Pitao se hoće li ti njegovi osjećaji potrajati kad je danas ponovno sretne. Trebali su se sastati u sedam sati pokraj paviljona. Hoće li doći ili je možda već požalila zbog svog obećanja? To je pitanje silno uznemiravalo Rudolfa. Završio je s objedom i krenuo na dugu šetnju. Vratio se u hotel i napisao nekoliko pisama u vezi svojih poslova. Nije još do kraja dogovorio prodaju kuće. Želio ju je prodati zajedno sa svim stvarima u njoj. Samo predmete koji su mu bili osobito dragi spremio je zasad u jednom skladištu. Ukoliko se i vrati u Ameriku, što još nije znao, neće više živjeti kraj naftnih izvora. Bio je dovoljno bogat da se nastani u nekom ljepšem kraju. A možda će i ostati u Njemačkoj i tu kupiti kuću. Njegov ga imetak više nije vezao za određeno mjesto. Rudolfov je otac čeznuo za Njemačkom, ali se nije želio vratiti dok je još bio pod lažnom sumnjom. Morao je prvo sprati ljagu sa svog imena. Sin je naslijedio očevu želju za domovinom, a 48 otac ga je nagovarao da pode živjeti onamo, jer bi se u Njemčkoj bolje osjećao. - Ovdje si samo stroj za zarađivanje novca. Tamo prijeko si čovjek koji smije imati srce i osjećaje. Dovoljno si bogat da možeš živjeti kako želiš. Kad se sjetim da su me u ono vrijeme progonili zbog svote koja danas predstavlja sitnicu za mene, obuzima me bijes zbog tog mog bogatstva. Ono mi nije omogućilo ni da sperem sramotru sa svog imena zbog nepravednog sumnjičenja. Sine moj, pođi u Njemačku, pozdravi mi domovinu i živi kako ti nalaže srce, a ne novčanik! Tako je govorio otac. Sad je Rudolf bio tek dva dana ovdje, a već je osjećao kako njegovo srce teži za tim da svom životu dade neki cilj i sadržaj. Neprestano je podizao pogled s pisma promatrajući rijeku Alster koja je tekla pod njegovim prozorom. I opet su po njoj vozili čamci obasjani toplim zrakama svibanjskog sunca. Neke su žene čak otvorile suncobrane. Ti su čamci djelovali vrlo veselo sa svojim šarenim jastucima. Moralo bi biti lijepo provoditi u njima mirne sate prepuštajući se sanjarenju. Rudolf odluči da će nabaviti čamac, osjećajući da je prvi put u životu počeo sanjariti. Dosad nije imao vremena za to. Poskoči i priđe bliže prozoru. Majka mu je često pričala o tim čamcima na rijeci Alster. Njezina ja najveća želja bila da i ona posjeduje takav čamac. No to nije bilo moguće, jer su otac i ona bili siromašni. Ipak je štedjela, ali taj je novac omogućio bijeg njegovu ocu, kad su ga htjeli uhapsiti zbog nečeg što nije učinio. Bijaše mu grozna pomisao da dospije nevin u zatvor. Pobjegao je nadajući se da će u međuvremenu otkriti pravog krivca. Majka i Rudolf krenuli su ka49 snije za njim. Rudolf je dobro znao koliko je njegova majka patila zbog svega toga, jer je bila vrlo osjećajna žena. A ipak je hrabro sve snosila. I najslabije žene mogu postati junakinje kad se radi o njihovim najmilijima. Lissa Bernd bi u sličnom slučaju također bila hrabra. Podsjećala ga je na njegovu majku koja je
također imala toliko velike sive oči. Samo što je Lissa Bernd bila snažnija, zdravija i odlučnija. U tom je pogledu bila suvremena žena, samostalna i snalažlji-va. Bio je siguran da posjeduje i toplo žensko srce. Rudolf je ponovno sjeo za pisaći stol. Nastavio je raditi, dok nije završio svoj posao za danas. Opet je izašao i prošetao uz obalu Alstera. Pošao je do praviljona, naručio čaj i kolače promatrajući život oko sete. Sve mu se činilo, u usporedbi s New Yorkom, pomalo provincijski, iako je Hamburg velegrad i imao najveću luku u Njemačkoj. No sve je djelovalo i nekako ugodno i toplo, što je tamo prijeko bilo nezamislivo. Sjedio je u paviljonu do sedam sati, pa krenuo k izlazu, jer se tu dogovorio s Lissom. Oštrim pogledom gledao je u smjeru odakle se trebala pojaviti. Točno na minutu zapazio je u gomili ljudi i njezin vitak lik. U cvjećarnici je nabavio velik buket svibanjskog cvijeća. Snažno je mirisalo, a taj miris dopirao je do njega poput mirisa domovine. Uzbuđeno je prišao k Lissi. Pružio joj je cvijeće, nakon što ju je pozdravio. Lissa bijaše zbog tog susreta jednako tako uzbuđena kao i Rudolf. Pitala se pomalo nesigurno, hoće li on doista doći? Kad ga je zapazila, srce joj poče uzbuđeno kucati. 50 Lagano joj rumenilo oblije obraze kad ju je nijemo pozdravio pružajući joj cvijeće. Lissa je obožavala bijele zvončiće koji su je milovali svojim mirisom. Trenutak je sakrila zažareno lice među hladno cvijeće, pomislivši: »Kao da je znao za moj rođendan i da volim baš to cvijeće.« Ali rekla je samo: - Hvala vam, gospodine Sehring! Kako predivno cvijeće! - I meni se svidjelo, kad sam ga ugledao u košari. Morao sam ga kupiti za vas. Radujem se što smo se ponovno sreli. Uplašio sam se da biste zbog svog posla mogli zaboraviti na mene. Rudolfu se pričini da je Lissa danas bila još mnogo ljepša u svojoj prozračnoj svijetloj haljini, nego jučer u tamnom kostimu. Ali nije joj tao rekao ne htijući je zbuniti. Radovao se što ju je mogao promatrati, pa ju je odveo iz gužve tamo gdje je uz obalu rijeke bilo mnogo mirnije. Oboje su neko vrijeme šutjeli. Lissi je to godilo, osobito stoga jer ju je Rudolf nastojao zaštititi od dodira drugih ljudi. Nema baš mnogo muškaraca koji se ponašaju tako zaštitnički prema ženama. Lissa mu je to rado dopuštala. Svojim smiješkom odavala mu je zahvalnost. To se Rudolfu Sehringu vrlo sviđalo. Kad su se napokon izvukli iz gužve, stigavši do praznog šetališta na obali, Rudolf je živahno zapita: - Kako je bilo jučer? Boli li vas noga? Kako napreduje vaš posao? Nasmiješila sa. - Mnogo pitanja odjednom! Dakle, osjećam se dobro i noga me više ne boli. A moj posao napreduje drobro i raduje me. .51 - Pokušao sam vam u mislima pomagati. Skupljao sam svoje znanje o Njemačkoj u srednjem vijeku, ali baš ne znam mnogo o tome. Lissa ga pogleda vragoljastim smiješkom, koji je ipak odavao da je bila dirnuta zbog njegove brige. - Imam već dosta pripremljenih motiva. - Hoću li i ja moći vidjeti neke od vaših crteža? - Ukoliko vas to zanima, možete. - Mene zanima sve u vezi s vama. Vaš rad izvire iz dubine duše. Bolje ću vas upoznati preko tih crteža. - Pa dobro! U tom slučaju ću vam ih pokazati. - Što radite večeras? Lissa se nasmiješi. - Prošetat ću, a potom se vratiti kući i dalje raditi. - I večeras? - Dakako! - Ipak sam vjerovao da možete raditi samo danju. - Da, ali crtati mogu, rekla sam vam, i naveče, pri umjetnom svjetlu.
- Šteta! - Zašto? - Inače biste imali više vremena za mene. A meni je potrebno društvo. Osjećam se osamljen i napušten. Oboje se moradoše nasmijati zbog njegova tužna glasa. - To zvuči vrlo tužno! Što bih mogla učiniti da vas raspoložim? - zapita Lissa. - Vidite i sami da mi je potrebna pomoć. Lisso, potreban mi je prijatelj! 52 Lissa pocrveni, ali pokuša se pretvarati kao da nije rekao ništa važno. - Pa dobro, moram razmisliti kako biste se mogli zabaviti i kako ne biste bili osamljeni. Rudolf je prestrašeno pogleda. - Ne namjeravate me valjda poslati u kazalište ili kinematograf? - Zar bi to bilo tako užasno? - Bez vas, svakako! - Kako da vam onda pomognem? .- Izračunaj mo koliko sati možete potrošiti na mene. - Rekla sam vam, sat dnevno! - To je užasno malo! - A nedjeljom dva ili tri! - Obećali ste mi u nedjelju cijelo veče. - Da, od sedam do deset. Rudolf uzdahne. - Ne biste li barem u nedjelju mogli prestati nešto ranije raditi. Ne bi li vam bilo dovoljno do šest sati? - Dani postaju sve dulji - nasmijala se Lissa. - Rekao bih da se tome radujete. - Lakše se radi pri danjoj svjetlosti. - Umorit ćete se od mnogo posla. Izgubit ćete svoju svježinu. Razmislite o tome! Lissa ponovno porumeni. Brzo okrene glavu na stranu kako on to ne bi vidio. Rudolf je to ipak zapazio, a to ga je neizmjerno obradovalo. Ta nagla promjena boje na njezinom dražesnom licu sve ga je više oduševljavala. Znao je ipak da mora biti oprezan s njom. Uto je Lissa izjavila brzo i pomalo hladno: - Gospodine Sehring, medu prijateljima nije potrebno laskanje. 53 - Zar sam vam laskao? Ustanovio sam samo istinu. Bila bi šteta, ako biste izgubili zdravlje zbog pretjeranog rada. Lissa se opet sabrala i veselo odgovori: - Sretna sam što sam napokon našla posao. Zbog njega se neću razboljeti. Posao me može samo usrećiti. - Dobro! U tom slučaju, kao dobar prijatelj, ne smijem ništa reći. Govorili ste o tome da ćete imati više slobodna vremena, kad jednom predate prvih šest skica. Nije to htjela zanijekati. - Da, i ostajem pri tome. - Kako će dugo potrajati dok ih završite? - Mislim da će mi biti potrebna četiri tjedna. - Dakle, još četiri tjedna! A koliko ćete vremena imati nakon toga? Lissa se zamisli. - Svako veće sat i po, a nedjeljom cijelo poslijepodne. Sjaj u njegovim očima odavao je oduševljenje. - Već se unaprijed radujem tome. Zar ne, u nedjelju ćete mi već i sada pokloniti četiri sata umjesto tri. Dva sata ćemo šetati kako biste se oporavili, a preostala dva iskoristit ćemo za zajedničku večeru i ugodan razgovor. Molim vas, pristanite, draga prijateljice! Kako je to rado učinila. Nije više oklijevala da mu to obeća.
Rudolf se čudio sam sebi da ga je to obećanje toliko usrećilo! Razgovarali su još o mnogo toga što ih je zanimalo. Rudolf je pričao o svom životu u Americi koji je cijeli bio posvećen radu. Lissa ga je pitala o svemu 54 što ju je zanimalo, a on se radovao da joj je to mogao objasniti. I tako je prošao taj sat. Rudolf uzdahne kad je pogledao na svoj ručni sat, ustanovivši da se Lissa mora vratiti kući. Otpratio ju je do paviljona, a Lissa mu je počela pričati o svojoj gazdarici i njezinom tužnom životu ističući kako je sretna što se smjestila kod te stare gospođe. To je Rudolf a pomalo umirilo. Znao je da je Lissa dobro smještena. Kad su se oprostili, zapitao ju je: - Koliko vam je zapravo godina, Lisso? Meni je već trideset i pet, ali vi ste tako mladi da vas to mogu mirno pitati. Nasmiješila mu se, kimnula i rekla: - Danas su mi dvadeset i tri godine! Rekavši to, brzo se okrenula i otišla. Rudolf je ostao na trenutak zbunjeno stajati gledajući za njom. Tad se s nekoliko velikih koraka našao kraj nje i uhvatio je za ruku. - Nakon što ste mi to odali, nećete otići a da vam ne poželim sreću. Lissa podigne cvijeće prema njemu. - Primila sam cvijeće kao čestitku. - Kako je bilo dobro što sam donio barem to skromno cvijeće. Želim vam svu moguću sreću u životu. Nadam se da ću vas dugo smjeti pratiti na vašem putu. U njegovim je riječima ležalo toliko topline i srdačnosti da su se Lissine oči ovlažile. - Hvala vam na čestitkama, gospodine Sehring! - Ali nisam vam donio čak ni rođendanski dar! Mogu li to sutra nadoknaditi? Lissa ozbiljno odmahne glavom. 55 - Ne, dragi prijatelju, ne smijete! Kad čovjek prima poklone, odriče se svoje slobode. To je uvijek bilo moje mišljenje. Srdačno vam zahvaljujem! Rudolfov je pogled odavao veliku molbu. - Ali cvijeće vam smijem donositi? Lissa nije mogla odbiti tu molbu. - Da, ali ne toliko mnogo kao danas. Moja gazdarica bi se počela čuditi, a ja joj neću odati da sam to cvijeće dobila na dar. Ona zna da ne mogu mnogo trošiti. Povjerovat će već i zbog ovog cvijeća danas, da sam postala rastrošna. A sada, laku noć, moram požuriti. Još jedan stisak ruke i Lissa brzo ode. Rudolf je gledao za njom sjajnih očiju. Kad se izgubila iz vida, počeo se polagano vraćati u hotel. 56 V. Gospođa Wendhausen iznenadila se kad je ugledala cvijeće, ali Lissa se nasmiješila i rekla: - čovjek ima samo jednom godišnje rođendan. Stara gospođa kimne s blijedim smiješkom. - Da, istina je! Morate večerati sa mnom. Pripremila sam svečanu večeru. Lissa se iznenadila. - Gospođo Wendhausen, postali ste rastrošni. Jučer kolač, a danas još i svečana večera. - Proslavit ću ujedno i svoj rođendan. Doduše, već je prošlo osam dana od njega. Lissa se trgne. Dosad se nije sjetila da i ta blijeda žena ima rođendan. Postidi se. Brzo je izvukla nekoliko cvjetova i pružila ih gospođi Wendhausen, dra-žesno se nasmiješivši. - Šteta što to nisam ranije znala. Upamtit ću datum. Dakle, naknadno vam čestitam i želim vam sreću! Neka se ispuni sve što želite! Gospođa Wendhausen sjeti se aktovke u ormaru. Njezine želje vrtjele su se oko rije. Nije znala kako bi 57 ispravila nepravdu, a da pritom ne nanese štetu samoj sebi. Bijaše to zlodjelo, ali nije ga ona počinila. Uzdahnula je i tiho rekla:
- Gospođice Lisso, nema živog bića bez želja. čak i tako stara i beskorisna žena poput mena ih ima. Lissa je sućutno pogleda. - Kakva šteta što nemate djece, gospođo Wend-hausen! U vama se krije toliko majčinskih osjećaja. Stara žena tužno pogleda Lissu. - Da, dijete moje, to ste dobro rekli. Jednom mi je Bog poklonio tu neizmjernu sreću, ali moja se djevojčica rodila mrtva. Te su riječi zvučile tako tužno da su hladni srsi prošli Lissinim tijelom. Brzo je dohvatila uvelu ruku stare žene i toplo je stisnula. - Kako vas žalim! - reče duboko dirnuta. Ali gospođa Wendhausen se već opet smirila. - Nećemo više govoriti o tome, to nije razgovor pri proslavi rođendana. Bog to nije htio, a možda je to bilo i dobro. A sad, dođite na večeru! U svojoj sobi za dnevni boravak, gospođa Wend-hausen je svečano postavila stol. Sad je donijela još i vazu pa stavila cvijeće u nju. Lissa se divila kako je sve lijepo priredila. Gospođa Wendhausen stavila je na stol dvije čaše i bocu lanjskog vina. Stol, prekriven žućkastim damastnim stolnjakom, krasilo je lijepo staro porculansko suđe. Gospođa Wendhausen donijela je iz kuhinje dva teleća odreska i mirisne šparoge. Uz to je poslužila rastopljeni maslac. Ženama je prijala ta skromna, ali ukusno pripremljena, večera. Svaka je ispila čašu vina. Pojele su sve, pa čak i peršin kojim su odresci bili ukrašeni. Lissa je neprekidno hvalila gospođu Wendhausen, a 58 umorne oči stare gospođe počeše sjati. Radovala se što je Lissi učinila nešto ugodno. Nakon večere, Lissa je još neko vrijeme pričala s gospođom "VVendhausen. Zamolila ju je da prijeđe u njezinu radnu sobu, jer je željela crtati. - Gospođice Lisso, neću li vam smetati? - Ne, ne, gospođo Wendhausen! Ovo je mehanički posao. Pritom možemo razgovarati. Stara gospođa pogleda Lissu pa uzdahne: - Kakva šteta, drago dijete, što će vaša mladost uvenuti tako neiskorištena. Trebali biste se dobro udati za draga čovjeka. A možda je i bolje da se ne udate. Na tisuće nevaljanih ženika dolazi samo jedan dobar. Te su riječi zvučale vrlo bolno. Lissa podigne pogled i tiho zapita: - Vaš brak nije bio sretan, zar ne? Lice stare gospođe postade još bijede. Duboki uzdah vine joj se iz grudi. - Ne dijete moje, bio je strašan. Neka vas Bog sačuva takva braka! Tisuću je puta bolje uopće se ne udavati. Morala sam snositi toliko poniženja i muka, kakva si čovjek jedva može zamisliti. Lissa zadrhta pa sućutno pogleda to blijedo lice iz kojeg su oči gledale poput dviju ugaslih zvijezda. Prisjeti se slike iz mladosti gospođe Wendhausen. Visjela je u njezinoj sobi. Sad je spoznala što je tu ženu uništilo. Mlada djevojka ustane i položi ruku oko ramena gospođe Wendhausen. - Uboga patnice! - šapne. Grčeviti uzdah prijeđe preko bezbojnih usana stare gospođe. - Dijete moje, ne budite tako dobri prema meni! Ne mogu više podnositi takvu dobrotu - procijedi. 59 Lissa je prestrašeno pogleda pa je pogladi po tankom sijedom razdjeljku. Stara joj gospođa to dopusti na trenutak, a zatim se odlučno uspravi. - Ne bih vam željela smetati u poslu, gospođice Lisso. Nastojat ću se smiriti. Lissa se poslušno prihvati posla. Razumjela je ponosnu, prestrašenu dušu te žene. Nije joj željela odati svoj bol. Htjela joj je pomoći da se smiri i stoga ju je prestala ispitivati. Pritom je spoznala kako ljudi malo znaju jedan o drugome, iako žive zajedno. Prisjeti se kao je uvijek vjerovala da gospođa Wendhau-sen krije neku tajnu. Sad je pomislila da je to vjerojatno neštro u vezi s njezinim brakom. Očigledno vrlo tužnim. Lissa se tobože udubila u svoj posao, razgovarajući pritom živahno o nebitnim događajima.
Zapažala je da gospođa Wendhausen postaje sve mirnija. Počela je i sudjelovati u razgovoru. Kad su jedna drugoj poželjele laku noć, gospođa Wendhausen pogleda Lissu i tiho izjavi: - Hvala vam na razumijevanju! Zapravo ste odveć mladi da to razumijete. Spavajte dobro! Lissa te noći nije dobro spavala. Odmah nakon ponoći, probudila se i čula stenjanje iz sobe gospođe Wendhausen. Opet je imala težak napadaj astme. Lissa požuri do njezina kreveta da joj pokuša olakšati muke. Kad je napadaj prošao, a stara gospođa opet mogla mirno disati, ona pogleda Lissu rekavši mirnim, jasnim glasom: - Kad jednom umrem, dijete moje, pripazite da ovaj mali ključić oko mog vrata ne pokopaju zajedno sa mnom. Što s njim treba učiniti navedeno je u mojoj oporuci koja leži u srednjoj ladici mog pisaćeg stola. 60 Lissa kimne želeći je umiriti. - Neću to zaboraviti, gospođo Wendhausen! Ipak ne treba razmišljati o vašoj smrti. Oni koji boluju od astme, obično dozive duboku starost. Gospođa Wendhausen uzdahne. - Zapravo, kad bolje promislim, više ne želim živjeti. Ali svi smo mi samo ljudi i plašimo se smrti. Lissa je počela govoriti o nečem drugom, a gospođa Wendhausen se napokon potpuno smirila. Nakon što joj se starica srdačno zahvalila, Lissa se mogla povući na spavanje. Ubrzo je usnula. Njezina zdrava mladost zahtijevala je svoje pravo. Znala je da se takvi napadi astme brzo ne ponavljaju. Drugog jutra, detektiv je donio Rudolfu torbu punu novina. - Eto vam posla za nekoliko dana, gospodine Se-hring! Nadajmo se da ćete pronaći nešto što će nam pomoći. Jutros ću najprije posjetiti šefa poduzeća kod kojeg je radio vaš otac. Ustanovio sam da je on živ. Usprkos sedamdeset i petoj godini života, još je uvijek na čelu svog poduzeća. Moram razgovarati s njim. Htio bih da mi opiše što se točno dogodilo. Možda ću pritom saznati nešto što vaš otac nije zapazio, a moglo bi mi poslužiti kao putokaz. Reći ću starom gospodinu da ste mi naložili da spasim čast vašeg oca. Budući da je sve to zastarjelo, ne možemo time više nikome nanijeti štetu. - Meni je posve pravo sve što bi moglo unijeti više svjetla u taj događaj. Posve sam siguran da je moj otac nedužan. Inače vam ne bih povjerio istragu. - To vjerujem i ja! Dakle, prepuštam vam novine. Molim vas, označite sve što bi moglo imati bilo 61 kakve veze s tim događajem. - Možete se osloniti na mene. Rudolf ostade sam u sobi. Odmah se prihvatio pregledavanja novina. Bijaše to mukotrpan posao. Novine bijahu poslo-žene po datumima. Mogao je započeti s čitanjem prvog broja koji je dolazio u obzir. Tamo je našao kratak izvještaj ovog sadržaja: »Jučer je iz ureda poduzeća Hartwig nestala svota od deset tisuća maraka i nakit približno iste vrijednosti. Šef poduzeća, gospodin Hartwig, predao je sve to svom namješteniku, gospodinu S. s nalogom da to odnese u banku i spremi u trezor. Namještenik je, nekoliko minuta kasnije, smrtno blijed došao svom šefu i usplahireno rekao da je ono što mu je bio povjerio, a on ostavio na svom pisaćem stolu u radnoj sobi, nestalo kad je na trenutak napustio sobu. Vjerojatno je netko ušao dok njega nije bilo i sve ukrao. Daljnje pojedinosti javit ćemo vam sutra.« Rudolf je pažljivo pročitao članak. To se slagalo s onim što mu je otac ispričao. Pažljivo je stavio novine na stranu, nakon što je članak obilježio crvenom olovkom. Dohvatio je novine od drugog dana. Na posljednjoj stranici našao je kratak članak: »Kao što smo jučer javili, iz poduzeća Hartwig nestalo je deset tisuća maraka i nakit iste vrijednosti. Sva ispitivanja bijahu uzaludna. Iako su kuću, u kojoj se poduzeće nalazi, odmah zaključali i podvrgnuli sve namještenike pregledu, ništa nije nađeno. Ipak se najviše sumnja u gospodina S. koji je trebao odnijeti novac i dragocjenosti u banku. On sam ne može objasniti kako se sve to moglo
tako brzo dogoditi. Tvrdi da je sobu napustio samo na nekoliko minuta.« 62 Nakon toga je bilo točno navedeno da je tih deset tisuća maraka bilo u deset zamotaka od po pedeset komada od dvadeset maraka u zlatu. Devet je bilo čvrsto zatvoreno, dok je deseti zamotak bio otvoren, pa ponovno zatvoren. Naveden bijaše i popis dragocjenosti. I to je Rudolf pažljivo pročitao i obilježio crvenom olovkom. Dan nakon toga, pisalo je u novinama samo to da još ništa nije pronađeno. Saslušavali su gospodina S. Njegov šef tvrdi da je pošten čovjek pa ga zbog te izjave još nisu zatvorili. Ukoliko se ukradeno ne pronađe, vjerojatno će to ipak morati učiniti. Dan iza toga, novine nisu ništa pisale o tome. Dva dana kasnije, pisalo je da je osumnjičeni netragom nestao. Pretpostavljali su da je on izvršio krađu u želji da se obogati. Ostavio je potpuno zbunjenu ženu i malog sina, a oni nisu znali kamo je krenuo. Žena je neprekidno plačući ponavljala da je njezin muž nevin. Pobjegao je samo stoga da izbjegne sramotno hapšenje. Morat će se zacijelo ustanoviti da on nije počinio tu krađu. Nakon toga, Rudolf je našao još samo jedan članak u kojem se tvrdilo da šef poduzeća Hartwig neće zahtijevati progon bjegunca, iako je izgubio mnogo novaca. Nije želio ni da se ženu tog čovjeka dalje uz-nemirava. Krivac vjerojatno neće izmaći pravdi. Rudolf nije znao hoće li u kasnijim brojevima novina pronaći još nešto. Kako je bilo vrijeme za ručak, spremio je novine. Kasnije će se ponovno udubiti u njih. Nešto bitno novo nije saznao iz tih članaka. Sve je to već znao, osim da je šef odlučio ne progoniti njegovog oca. Dakle njegov je otac trebao tom svom 63 šefu zahvaliti što su on i njegova obitelj mogli živjeti u miru. Ma koliko je otac bio oprezan pri bijegu, ipak su mu se mogli dogoditi neki propusti, tako da ih možda i ne bi bilo teško pronaći u Americi. Sada se Rudolf zapitao nije li možda sam šef uzeo ponovno te dragocjenosti. Tu svoju sumnju nije prešutio ni detektivu. Vjerojatno je ovaj stoga odlučio odmah krenuti do gospodina Hartwiga. Detektiv je posjetio starog gospodina za vrijeme dok je Rudolf pregledavao novine. Gospodin Hartwig je u međuvremenu dio svojih " poslova prepustio svom sinu, ali još je uvijek zadržao upravu nad poduzećem. Odmah je primio detektiva koji mu se najavio u nekom vrlo važnom poslu. Stari je gospodin ustao, pogledao posjetnicu detektiva i nasmiješio se: - Gospodin privatni detektiv Arnold? Ovaj se nakloni. - Da, to sam ja, gospodine Hartwig! Zamolio bih vas da mi odgovorite na nekoliko pitanja. - Učinit ću to po najboljem znanju i savjesti. Izvolite sjesti! O čemu se radi? - O nekoj vrlo staroj priči. Vjerojatno ćete se sjetiti, kad vam je ispričam u nekoliko riječi. Prije trideset godina nestala je svota od deset tisuća maraka i nakit iste vrijednosti. Oči starog gospodina zasjaše. - Da, toga se dobro sjećam. Jesu li se možda te dragocjenosti negdje pojavile? - Nažalost, nisu! Ali naloženo mi je da pokušam rasvijetliti taj događaj. Stari gospodin ga iznenađeno pogleda. Iskusni 64 detektiv je odmah spoznao da ovaj čovjek ne zna ništa više o nestanku tih predmeta, te da je pošten i pouzdan. - Dakle, nakon trideset godina htjeli biste sve to objasniti, a to nije bilo moguće u ono vrijeme. To će biti težak zadatak za vas. Tko vam je dao taj nalog? - Iznenadit ćete se kad vam kazein. Angažirao me je sin čovjeka koga su u ono vrijeme optužili za krađu. Stari gospodin se uspravi. - Ne mislite valjda na Sehringa? Detektiv Arnold se nakloni. - Tako je! Njegov se sin vratio u Njemačku da bi pokušao skinuti ljagu s imena svog oca. To mu je
otac naložio na smrtnoj postelji. Gospodin Hartwig ga pogleda s velikim zanimanjem. - Kakvo iznenađenje! Tako dugo se nije javljao, a sad šalje svog sina? - Još ćete se više čuditi kad vam objasnim sve pojedinosti. Detektiv mu ispriča opširno ono što je saznao od Rudolf a Sehringa. Stari gospodin ga je pažljivo slušao. Kad je Arnold završio, primijeti zamišljeno: - Iskreno rečeno, nikad nisam vjerovao da bi to Sehring mogao učiniti. Bio je pošten čovjek i vrlo povjerljiv. Stoga i nisam dopustio da progone njega i njegovu obitelj. Ipak ću vam reći da bih rado još jednom dao deset tisuća maraka, ako bih mogao odgonetnuti tu tajnu. Kako su dragocjenosti mogle nestati u tako kratkom vremenu? Nestale su, a ni kod jednog namještenika nismo ništa pronašli. - Gospodine Hartwig, to je doista tajanstvena priča. Imate pravo kad tvrdite da će to danas, nakon 65 trideset godina, biti još teže objasniti. Ali ja sam vrlo uporan čovjek, a mladi gospodin Sehring mi je rekao da mogu potrošiti novaca koliko je potrebno. On vjeruje u nevinost svog oca, a na smrtnoj postelji ljudi rijetko lažu. Vjerojatno je otac pobjegao stoga da izbjegne dugotrajni istražni zatvor. Ležeći u zatvoru ne bi mogao poduzeti ništa da dokaže svoju nevinost. Tamo prijeko, prvih deset godina, nije imao ni vremena ni prilike da nešto poduzme. Tad su se događaji počeli brzo redati. Obogatio se i zauzeo cijenjeni položaj u društvu. Ta stara priča mu više i nije bila toliko važna. Doduše obavio je neka istraživanja, ali bezuspješno. Tek kad je sinu ispričao što se dogodilo, osjetio je ponovnu potrebu da dokaže svoju nevinost. Možda više stoga da sina oslobodi sjene koja počiva na njegovu imenu. Mladi gospodin Sehring je pošten čovjek, pa želi učiniti sve da taj događaj objasni. Prihvatio sam istragu, iako znam da su vrlo mali izgledi otkriti nešto nakon toliko godina. Učinit ću što mogu, i stoga sam najprije došao k vama. Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja i zamoliti vas za pomoć. - Možete računati na nju. Izvolite pitati! - Prije svega, možete li mi opisati nakit? - Dakako, postoje čak i njegovi nacrti. U ono vrijeme zamolio sam draguljara koji mi je nakit izradio da mi ga nacrta. Mogu vam nacrte dati. Bila su to tri ženska prstena, ogrlica od briljanata, igla ukrašena briljantima i beserima i dvije narukvice. Jedna od bisera i dijamanata, a druga od safira i briljanata. Bio je to zapravo cjelokupni nakit moje žene. Namjeravali smo otputovati, pa sam ga htio spremiti u sef u banci. Trebao sam obaviti još neki posao, a kasnije se sa Sehringom sastati u banci i spremiti nakit i 66 novac. Tog sam dana primio i deset tisuća maraka u zlatu, kao što je to u ono vrijeme bilo uobičajeno, pa sam i to predao Sehringu. U mojoj prisutnosti on je to stavio u svoj pisaći stol. Namjeravao je sat kasnije poći u banku. Kad sam ga napustio i pošao u svoju sobu Sehring je, tako je izjavio, otišao na nekoliko minuta u toaletu. Kad se vratio zapazio je, prestraši vši se, da je ključeve ostavio u pisaćem stolu. Htio se uvjeriti da je sve što sam mu povjerio na svom mjestu, ali aktovke više nije bilo. Arnold ga je pažljivo slušao. Neko je vrijeme razmišljao, a potom je zapitao: - Jesu li prostorije u ovoj kući ostale iste kao ranije? - Iste su! - Da li bih mogao pogledati Sehringov bivši ured? Hartwig ustane. - Izvolite! Odveo je detektiva kroz predvorje do Sehringova ureda. Arnold je pažljivo promatrao sve oko sebe. Ušao je u malu sobu s jednim prozorom. Iz te su sobe vrata vodila u drugi ured u kojem je radilo nekoliko gospode. Vjerojatno je to već i u ono doba bilo tako. Druga su vrata vodila u hodnik gdje su se nalazile toalete. Treća su vrata bila ona kroz koja su ušli Arnold i gospodin Hartwig.
Hartwig ispriča da se u predvorju, kad je ušao u Sehringovu sobu da mu preda aktovku, nalazio samo jedan gospodin. Taj je radio za neko drugo poduzeće, a došao je u vezi neke ponude. Kad je Hartwig pozvao Sehringa, u predvorje je upravo ušao još neki čovjek i sjeo. 67 Hartwig nastavi: - Možete zamisliti da kasnije nisam imao nikakve volje razgovarati sa strankama. Nakon što je Sehring došao k meni i javio mi da su nakit i novac nestali iz njegovog pisaćeg stola, odmah sam krenuo s njim u njegov ured. Arnold ga je pažljivo slušao. Sad se trgnuo i uspravio. - A ona dvojica gospode koja su došla zbog ponuda? Hartwig ga pogleda pomalo iznenađeno pa objasni: - Onaj koji je došao prvi, već se izgubio kad sam sa Sehringom izašao iz svoje sobe i krenuo u njegovu. Onog drugog, koji je došao kasnije, zamolio sam da ode jer nisam bio raspoložen za poslovne razgovore. Arnold je zamišljeno gledao pred sebe. Potom zapita: - Dakle jedan od one dvojice zastupnika koji su čekali u predvorju, nestao je dok ste vi bili u svojoj sobi, a Sehring u svojoj. - Hartwig se ponovno trge. - Tako je! Kao što rekoh prilično je dugo čekao. - Posve ste sigurni da je bio prisutan kad ste izašli iz Sehringove sobe i pošli u svoj ured? - Da, siguran sam! Još je uvijek sjedio na klupi posve bližu Sehringova ureda. Kao slučajno, Arnold sjedne baš na to mjesto. Govorio je samom sebi da ne bi bilo teško osluškivati o čemu su oba gospodina razgovarala u Sehringovu uredu. Iznenada se Arnold nagne naprijed i pogleda kroz ključanicu u Sehringov bivši ured. Stari, je gospodin iznenađeno promatrao detektiva. Lagani se smiješak pojavi na Arnoldovu licu, pa 68 svojim pametnim, oštrim očima pogleda Hartwiga. - Htio sam samo ustanoviti da li se s ovog mjesta kroz ključanicu može vidjeti što se događalo kraj pisaćeg stola. Hartwig odmahne glavom kao da ništa ne razumije- Što to znači? - Ništa osobito. Ponekad imam čudne ideje. Da li biste mi učinili uslugu i stali kraj tog pisaćeg stola? Po mogućnosti tamo gdje ste stajali u ono vrijeme. - Rado ću to učiniti. - Molim vas, učinite kretnje koje ste činili tada kad ste predavali Sehringu dragocjenosti. Zamislit ću kako je to Sehring primio od vas. Hartwig još uvijek ništa nije razumio, pa odmahne glavom. Ipak uđe u ured, dok je Arnold zatvorio vrata za njim. Detektiv se sagnuo naprijed i pogledao kroz ključanicu. Posve je točno vidio kretnje starog gospodina. Kad je ovaj nakon nekog vremena izašao iz sobe, zapita smiješeći se: - Je li to bilo u redu? - Izvrsno! Hvala vam! A sad ću vas zapitati ne znate li slučajno ime onog gospodina koji je tu sjedio, kad ste pošli Sehringu. - Posve slučajno vam mogu reći i to. Bijaše to službenik jednog prijateljskog poduzeća. Mogu se zato tako točno sjetiti, jer je to bilo posljednji put što sam ga vidio živog. - Mrtav je? - razočarano zapita Arnold. - Da! Umro je ubrzo nakon tog događaja i to neprirodnom smrću. Kasnije su mi ispričali da se napio, iako je inače bio poštovan i marljiv čovjek. Te večeri je pretjerao i u mraku je posrnuo preko lukobrana. Utopio se. 69 Arnold se uspio svladati. - To je doista nesreća. Kako se zvao? - zapita, kao da to uopće nije važno. - Zvao se Wendhausen. Radio je u poduzeću Sommerland. Uostalom, sad sam se sjetio. U ono su mi
vrijeme ispričali da je, iako oženjen bio veliki žen-skar. Imao je veliko srce, ali pokojnike ne treba ogovarati. - Dakako da ne! To više, jer to ionako nije važno. - Što bih vam još mogao ispričati, gospodine Arnolde? Detektiv je postavio još nekoliko pitanja. Nije htio da gospodin Hartwig pomisli kako mu je bilo važno ono što je čuo od njega. Hartwig je rado odgovarao na pitanja. Iz svog pisaćeg stola izvadio je i crteže dragulja pa ih predao detektivu. Ovaj je saznao još neke pojedinosti. Zlatnici su bili zamotani u sivi papir, a nakit u svileni, jer bi kutije za nakit zauzele previše mjesta u sefu. Zadovoljan onim što je saznao, Arnold se oprostio od gospodina Hartwiga. Ovaj ga zamoli da pozdravi Rudolfa Sehringa i kaže mu kako se nada da će se sve to okončati na zadovoljavajući način, iako se već i onda poduzimalo sve moguće da se događaj objasni. Nakon tog razgovora Arnold je stekao nadu da će mu, i nakon toliko vremena, uspjeti riješiti taj slučaj. Kao i često u takvim prilikama neka sitnica na koju drugi nisu obratili pažnju, mogla je biti ključ za rješavanje svega. U njemu se rodila nada, pa je razmišljao što dalje poduzeti, nakon što je napustio Hartwigov ured. Najprije je krenuo do vlasnika zalagaonice, koji nije bio na odveć dobru glasu. Arnold je znao da taj 70 čovjek daje zajmove i na predmete čije porijeklo nije bilo posve u skladu sa zakonom, ukoliko je mogao zaraditi. Takvi bi predmeti godinama ležali u nekom skrovištu, a-kad više nisu predstavljali opasnost moglo ih se prodati za dobre novce. Vlasnik zalagaonice dočekao ga je snishodljivo, trljajući ruke i nesigurno ga promatrajući. - čemu mogu zahvaliti tu čast, gospodine savjetniče? Arnold brzo odmahne. - Manite se tih naslova, Behringeru ! Što cu s njima? - Imali biste pravo na još mnogo značajnij-e naslove, kad bi se oni donosili po zaslugama. - Htio bih da'mi danas učinite uslugu, Behringeru! Pri tome nema opasnosti za vas, jer se radi o zastarjelom predmetu. Ukoliko mi pomognete, možete računati na mnogo novaca. - Uvijek sam spreman na sve, ako se to može obaviti na pošten način. Arnold se nasmije. - Vjerojatno biste obavljali i poslove koji nisu baš najpošteniji. Mene ne morate varati. Ali ovog puta doista možete jednom zaraditi na pošten način, što bi za vas vjerojatno bila novost. - Šalite se, cijenjeni gospodine savjetniče! - Ali sada na posao! Pogledajte ove nacrte, Behringeru! Imali biste koristi ako biste mi mogli reći gdje se taj nakit nalazi. - Rekavši to Arnold položi nacrte ukradena nakita pred vlasnika zalagaonice. Ovaj polagano stavi naočale na nos i odmakne sijedu kosu sa čela. Nagne se nad crteže. Pomno ih pregleda pa se opet uspravi. Pogleda Arnolda podrugljivim smiješkom. 71 - Gospodine savjetniče, doista vam ne mogu pomoći. Uzalud ste došli k meni. Prije mnogo godina rado bih se domogao tog nakita. Kako je to već dugo? Najmanje trideset godina. U ono sam vrijeme bio početnik u svom poslu i to bi bio dobar početak. Nastojao sam nešto saznati o tom nakitu, vjerujući da bi se time mogao načiniti dobar posao. Trudio sam se, ali nisam ništa postigao. Nisam se uspio domoći nakita, kao ni onih deset tisuća maraka u zlatu. Danas bi toliko zlatnika predstavljalo pravo bogatstvo. Arnold ga oštro pogleda. - Dakle, vi poznajete taj nakit? - Samo crteže koje su raznosili kao upozorenje. Nakita se nikada nisam domogao, a niti itko od mojih prijatelja. Svi mi nastojimo sklopiti takve poslove, to znate i sami. Dajem vam riječ da taj nakit nije prodan u Njemačkoj. Možete si prištedjeti trud. Kad bi se ti predmeti pronašli, još bih i danas pokušao doći do njih. Učinio bih vam time i uslugu, zar ne? Mogao bih to bez oklijevanja, jer je predmet zastario. Onaj koji se domogao tog nakita, odnio ga je u inozemstvo. U ono je vrijeme čovjek koga su osumnjičili nestao na brzinu. Dakle, ako želite nešto postići možete to pokušati u
inozemstvu. Vjerojatno u Buenos Ai-resu ili New Yorku. Možda i u Amsterdamu. To je moje najiskrenije mišljenje. Arnold je znao da taj čovjek danas govori istinu. Znao je i to da ga ne treba dalje pitati o tome. Zbog umirenja savjesti posjetio je bezuspješno još nekoliko zalagaonica. U nekoj je maloj gostionici usput objedovao, kao što je bio naviknut. Njegov glavni dnevni obrok bijaše večera. Stoga je do večere imao dovoljno vremena posjetiti još neke zalagaonice. 72 r VI. Rudolf je pregledao polovicu donesenih novina, a potom se odjenuo kako bi se u točno dogovoreno vrijeme našao s Lissom kraj paviljona. I opet je ustanovio s koliko čežnje iščekuje taj susret. Lissa je stigla vrlo točno i nasmiješila mu se prilazeći mu. Nije se vidjelo da je loše provela noć. Djelovala je mlado i svježe. Rudolf joj je morao reći kako dobro izgleda. - A ovu sam noć loše provela — primijeti Lissa i ispriča mu da je gospođa Wendhausen imala težak napad astme. - Bilo bi bolje da se večeras odmorite. Toplo je, pa bismo mogli nekamo sjesti i nešto pojesti. Ali Lissa veselo odmahne. - Bilo bi mi milije ako bismo prošetali. Ili ste možda već umorni? - Nisam, cijeli sam dan sjedio u svojoj hotelskoj sobi i čitao novine. Lissa ga vragoljasto pogleda. - čitanje novina kvari karakter? - naruga mu se. 73 - Možda imate pravo, ali sam to morao činiti. Kako vaš posao? - Dobro napreduje. Jučer navečer završila sam neke skice. Danas sam našla novi motiv za kojeg vjerujem da će biti dobar. - Siguran sam u to. Lissa ga zamišljeno pogleda. - Neprekidno me ohrabrujete - zadirkivala ga je. - Da! A kad jednog dana nađem djevojku koja će mi se toliko sviđati da ću je htjeti učiniti svojom ženom, također ću je nastojati ohrabriti da pristane na to. Pritom je Lissu pogledao tako vatrenim pogledom da se ona prestrašila do dubine duše. Zašto ju je tako gledao? Upozorila je samu sebe da se vjerojatno samo na trenutak zanio. Pomisli pritom kako će sretna biti žena koju će on htjeti osvojiti za sebe. Odmah je potom oštro prigovorila samoj sebi. Kako je mogla i pomisliti na to. Poče veselo pričati kako bi sakrila svoju zbunjenost. Rudolf joj se pridruži, pa su oboje postali tako dobro raspoloženi kao nikada ranije. Rudolf ocjeni da je raspoložena Lissa Bernd još dražesnija od one ozbiljne. Ili je to možda ipak bila ona ozbiljnija? Nije to mogao zaključiti pa je pokušavao da je izmjenično raspoloži ili opet učini ozbiljnom. To mu je uspijevalo dobro, ali je još uvijek nije jasno vidio je li zgodnija kao ozbiljna ili kao vragoljasta. Nažalost i taj je sat brzo protekao. Tješila ga je pomisao da je sutra nedjelja. Sutra će se sastati već u šest sati. Šetat će dva sata, a nakon toga još dva sata negdje večerati i razgovarati. Dogovoriše se gdje će se sastati, a Rudolf zapita 74 gdje bi željela večerati. Lissa je tvrdila kako to uopće nije važno i da to prepušta njemu. Rudolf joj ispriča da je danas objedovao kod Schumanna i da će tamo biti ugodno večerati, a Lissa se složi s time. Zatim se rastadoše. Rudolf je i danas donio nekoliko grana jorgovana koji je mirisao teško i opojno. Lissa se isprva tobože ljutila upozoravajući ga da mora odabrati skromnije cvijeće ako joj ga namjerava kupovati. A Rudolf se iznenadi. - Još skromnije?
- Da, mnogo skromnije! - To će biti teško. Lissa ga ozbiljno pogleda. - U tom slučaju, radije mi nemojte donositi cvijeće. Osjećat ću se zbog toga nelagodno pred svojom gazdaricom. Rudolf je prestrašeno pogleda. - To doista ne želim. Molim vas, radije bacite cvijeće. Lissa udahne miris jorgovana. - Bila bi šteta. Danas.ću još prihvatiti cvijeće, ali to mora biti posljednji put. Rudolf se pristojno nakloni. - Ne smijem vas oneraspoložiti. Upravo ste bili vrlo strogi prema meni. - Morate me razumjeti! - Razumijem vas i imate pravo. Kakva šteta što vam ne mogu svaki dan donositi naramak cvijeća! Tako vam dobro pristaje. Lissa poče brzo pričati o nečem drugom, a on joj se poslušno pridruži. Drugog jutra Rudolf je najprije pregledao novine. Jbš ih je uvijek listao, kad se pojavio Arnold. - Gospodine Sehring, kako napreduje posao? 75 Rudolf mu pokaza kup novina. - Završio sam s ovim. Isprva sam imao sreću i našao dosta članaka koje sam obilježio. Ali danas čitam već cijelo prijepodne, a nisam našao ni najmanju primjedbu. U novinama sam pronašao i crteže nakita koji je nestao. - Vjerojatno ti crteži nisu tako jasni poput onih kojima raspolažem. Arnold mu pokaza crteže, a Rudolf pronađe iste u novinama. Bijahu prilično nejasni. Arnoldove skice bijahu mnogo čistije i jasnije. - Odakle vam to? - Dobio sam ih od gospodina Hartvviga. Uostalom, on vas pozdravlja i želi vam uspjeh. Rado mi je odao sve što zna. - Je li vam to koristilo? Arnold nije rado govorio o svojim uspjesima, osobito ne dok slučaj nije bio objašnjen. Stoga je samo rekao: - Svako objašnjenje je korisno, ako ga čovjek zna iskoristiti. Za sada nema smisla da vam to objašnjavam. Došao sam po novine. Gurne ih u aktovku govoreći pritom: - Ukoliko pri čitanju slučajno nađete vijest o nekom pijancu koji je preko lukobrana pao u more i utopio se, označite mi i to. Možda bi mi moglo koristiti. Rudolf ga upitno pogleda, ali tad mirno primijeti: - Neću vas ispitivati, dok mi vi sami nešto ne kažete. - To je pametno od vas. - Mogu li vam još u čemu pomoći? - Zasad ne možete. Hvala vam! Ili ipak? Mogli biste ponijeti te skice i raspitati se u draguljarnicama 76 da li im je netko u tih trideset godina ponudio takav nakit. To bi mi uštedjelo mnogo vremena. - Dobro! Učinit ću to. Sretan sam što mogu doprinijeti objašnjavanju tog slučaja. Arnold je znao posve točno da je tom molbom zapravo učinio Rudolf u uslugu. Nije vjerovao da će on nešto saznati, ali u ovom slučaju nije trebalo ništa ispuštati iz vida, a na taj je način ujedno zaposlio Ru-dolfa. - Danas je bila nedjelja i vjerojatno se neće moći ništa učiniti. Stoga je Arnold prihvatio Rudolfov poziv za objed. Prihvatio ga je uz uvjet da može odmah u ovoj sobi pregledati članke označene crvenom bojom. Još je bilo dosta vremena do objeda. Rudolf je rado pristao na to, pa se i on posvetio pregledavanju preostalih novina. Arnoldu članci nisu objasnili ništa novo, ali Rudolf je doista u rubrici »Nesretni slučajevi« pronašao vijest da je neki gospodin Wendhausen u mraku pos-rnuo preko lukobrana i utopio se.
Detektivu je to bilo zanimljivo stoga što je bila navedena adresa pokojnikova stana. Uz to je pisalo da je iza njega ostala žena. Detektiv je zapazio adresu tog stana. Odlučio je odmah sutra poći onamo i raspitati se za udovicu Wendhausen. Oba gospodina krenula su u blagovaonicu hotela, gdje su zajedno objedovali. Razgovarali su živo o svemu i svačemu, ali nisu spomenuli ono što im je ležalo na srcu. Rudolf nije imao što reći, a Arnold je uvijek šutio dok ne bi objasnio neki predmet. Kad je zapazio adresu pokojnog Wendhausena, Rudolf ga je doduše upitno pogledao, ali Arnold se samo nasmiješio: 77 - Oprostite, što sam vas zamolio za to! Inače bih izgubio mnogo vremena kojeg ću radije utrošiti na rješavanje vašeg slučaja. Za vrijeme jela nisu dakle spominjali taj slučaj. Kako su obojica bili pametni i obrazovani ljudi, mogli su pričati o mnogo čemu. Razgovarali su o nekim kriminalističkim slučajevima o kojima su pisale novine, a Arnold je pričao o nekim osobito zanimljivim događajima iz svoje prakse. Već je dvanaest godina radio kao privatni detektiv. Rudolf je iz razgovora saznao da je Arnold ranije bio oficir. Nakon rata, poput mnogih drugih, napustio je vojsku. Pošao je u rat kao posve mlad poručnik. Dopro je do čina majora, ali mu to nije koristilo. Nakon rata vratio se kući. Proživio je gorčinu sramotna vremena. Slučaj, ili bolje rečeno bijeda, natjerali su ga da se zaposli u nekom privatnom detektivskom birou. Isprva je rješavao samo nevažne slučajeve. Za čovjeka njegova kova bijaše prilično neugodno uhoditi nevjerne muževe ili žene i obavljati slične poslove i zadatke. Pritom se ipak navikao na svoj novi posao. Potom je riješio nekoliko zanimljivih slučajeva, a sada je već dugo radio samostalno. Cesto bi ga pozivali u osobito zamršenim slučajevima. Kad ga je Rudolf zapitao je li zadovoljan svojim poslom, Arnold se gorko nasmijao: - Iskreno govoreći rijetko nalazim zadovoljstvo u tome, iako sam imao dosta uspjeha. Sve mi to zapravo ne odgovara. Moj je otac bio veleposjednik, pa sam mu namjeravao pomagati pri gospodarenju imanjem, nakon nekoliko godina provedenih u vojsci. Dušom i tijelom'bio sam poljoprivrednik, iako nisam odmah želio raditi uz oca, jer je naše imanje bilo ma78 lo. Ali za vrijeme rata moj je otac upao u novčane neprilike i poteškoće. Za poljoprivrednike je to bilo' teško doba. Kratko prije rata potpuno je propao i morao prodati imanje. Nakon isplate dugova ostala mu je samo mala svota novaca. Rudolf ga zamišljeno pogleda. - Znate li da se ne namjeravam vratiti u Ameriku? Kupit ću posjed u Njemačkoj. Arnold se trgne i upitno ga pogleda. - Ne, to nisam znao. - Vjerojatno sam to zapravo tek sada čvrsto odlučio. Dakle, poslušajte me: kad obavim posao, zamolit ću vas da me pratite pri obilasku Njemačke. Vrlo ste mi dragi! Djelujete sigurno i povjerljivo. Ne razumijem se u poljoprivredu. Morao bih imati pomoćnika koji bi upravljao imanjem. Možda biste se mogli odlučiti i prihvatiti taj posao? Arnold prijeđe rukom preko čela. - Gospodine Sehring, ukazali ste mi veliko povjerenje. Ne bih želio iskoristiti vaše trenutačne osjećaje. Zaboravili ste da se već godinama ne bavim poljoprivredom. Zacijelo biste mogli pronaći mnogo sposobnije ljude za to. - Možda, ali ne znam da li bi mi itko od njih bio tako simpatičan kao što ste vi. Ne vjerujete li da biste se opet brzo navikli na taj posao? - Vjerojatno bih za dva, tri mjeseca opet bio na visini svog zadatka. - Dakle? Ne bi li vam taj položaj odgovarao? Ili možda kao detektiv zarađujete više? - Nisam stekao bogatstvo na svom sadašnjem poslu. Zarađujem dobro, ali mnogo i trošim. Nažalost, za štednju mi preostaje vrlo malo. Nikada neću skupiti toliko da bih mogao kupiti imanje. Iako sada pri79
stoj no zarađujem, nije to ono što sam očekivao od života. Biti poljoprivrednik, pa čak i na zemlji nekog drugog, bilo bi ono što bi me zadovoljilo. Radio bih najbolje što mogu. - Siguran sam u to! Radili bismo zajedno, jer ni ja ne želim ljenčariti. Kupit ću veliko imanje, jer bih u tom slučaju mogao iskoristiti svoj imetak. Sto mislite o tome? Arnold odmahne. - Nećemo sada govoriti o tome! Neka najprije sve sazrije. Ne bih vas želio vezati za vaše obećanje, iako me privlači raditi za vas. Prvo moramo vidjeti hoću li moći riješiti vaš zadatak. Ali kao što rekoh: nećemo još govoriti o tome. Rado ću putovati s vama po Njemačkoj i razgledavati imanja koja su na prodaju. Mogao bih vam dati mnogo dobrih savjeta, to znam. Ali neću vas vezati. U međuvremenu ćemo se bolje upoznati, a dobro sjeme uvijek mora prvo sazo-riti. Rudolf mu pruži ruku. - Dobro, neka sazori! Dokaz da ste povjerljiv čovjek je što me ne želite vezati, iako vam taj posao odgovara. Dakle, prvo moramo sprati ljagu s imena mog oca. Prije toga i neću misliti na sebe. Još su neko vrijeme razgovarali, a potom su se rastali. Rudolf je kod Schumanna naručio mali stol za Lissu i sebe. Točno u šest sati čekao je tamo držeći u ruci pređivne ruže. Kad je Lissa stigla i on joj ih pružio, prestrašeno ga je pogledala. - Gospodine Sehring, to nismo dogovorili! Zaista mi ne smijete poklanjati tako skupocjene ruže. - Nisu skupocjene, a ima ih samo pet. 80 Lissa prijekorno odmahne glavom i izjavi odlučno: - Reći ću vam nešto: neću ubuduće primati cvijeće za koje biste morali platiti više od pedeset pfeniga. Tome ću se radovati, ali više od toga ne smije biti. Rudolf uzdahne: - Ne dopuštate mi ni najmanju radost. Okrutni ste! - Znate moje razloge. Ne bih željela da moja gazdarica pomisli kako dobivam cvijeće od nekog stranog gospodina. - Stranog gospodina? Zar sam to još uvijek za vas? Lissa se morala nasmijati. - Za mene niste, ali jeste za moju gazdaricu. Zabrinula bi se za mene kad bi znala da se tako često sastajem s vama i primam cvijeće. - Bacite cvijeće nakon što ste mu se neko vrijeme radovali. Lissa pogleda ruže. - Bila bi šteta. Rudolf se obradovao što nije željela baciti cvijeće koje joj je on poklonio. Pogledala je s toplom molbom u očima. - Danas je nedjelja, pa se ne smijete ljutiti na mene. Ne razumijete li da bih vas rado nečim razveselio svaki put kad vas sretnem? Ali vi mi ništa ne dopuštate. To je tako tužno. - Svakodnevno mi priređujete radost time što se susrećemo. Više mi doista nije potrebno. - Dakle, radujete se našim susretima? Lissa ozbiljno kimne. - Jedini ste mi prijatelj - izjavi iskreno. Rudolf je nemirno pogleda. 81 - Zar nemate nikoga bliskog? Nekog drugog čovjeka? - Osim stare gazdarice, koja se majčinski brine za mene, nemam nikoga. Rudolf odahne. - Tome se radujem! - izleti mu. Lissa lagano porumeni. - Zašto se radujete što sam sama na svijetu? - Jer vam tada više vrijedim. Zar to ne razumijete? Sad je pocrvenjela još jače, što ga je obradovalo. - Ne mogu zamisliti da vam je važno prijateljstvo uboge, beznačajne djevojke. - Uboge? Da, vjerojatno ste siromašni. Ali beznačajni? Ne, to sigurno niste! Za mene ste čak vrlo
značajni. Ali kamo ćemo danas, prije nego pođemo na večeru Schumannu? - Mogli bismo krenuti do luke i provesti se malim lučkim parobrodom. - Vrlo rado! Do luke ćemo se odvesti automobilom, jer bismo izgubili odviše vremena pješačeći dotamo. Lissa se složila s tim prijedlogom, a Rudolf je pozvao automobil i pomogao joj ući. Radovao se njezinom svježem izgledu. Odjenula je skromnu svijetlu haljinu i stavila na glavu šeširić koji joj je divno pristajao. Ispod njega izvirale su zlatnosmeđe kovrčice. Djelovala je vrlo otmjeno. Svaki put kad bi je sreo, sve više i više mu se sviđala i osvajala njegovo srce. U luci je upravo čekao parobrod da zaplovi. Po-žuriše i stigoše u pravo vrijeme. U stražnjem dijelu našli su ugodno mjestance. Tu su bili posve sami, pa su mogli nesmetano razgovarati o svemu čega su se 82 sjetili. Vrijeme je prolazilo previše brzo, što je Ru-dolf ustanovio pogledavši na sat. Lissa se vragoljasto nasmiješi. - Rekla bih da nemate dovoljno posla. Dosađujete se u Hamburgu. - Ne, na mene svašta čeka. Moram ispuniti zadatak zbog kojeg sam došao ovamo, a time sam zasad dovoljno zaposlen. Ipak najljepše provodim vrijeme u vašem društvu. Lissa ga pogleda svojim ozbiljnim i toplim pogledom koji mu je zagrijao srce. - Divno je što smo se našli. - Da? I vi mislite da je to divno? - Zacijelo! A kad jednog dana nestanete iz mog života, isto tako brzo kao što ste ušli u njega, vrlo ćete mi nedostajati. - To je bio najljepši nedjeljni dar. Ali ne, neću nikada više nestati iz vašeg života. Lissa lagano problijedi. - Jednog dana krenut ćete natrag u Ameriku. Rudolf odmahne glavom. - Ne, nikada se više neću vratiti onamo. Barem ne na dulje vrijeme. Imam drugih planova. Jutros sam to čvrsto odlučio. čim obavim svoj zadatak, kupit ću imanje u Njemačkoj. Lijepo, veliko imanje u krasnoj okolici. čim ću moći, krenut ću na putovanje po Njemačkoj i potražiti takvo mjestance. Tamo ću se nastaniti. Lissa bolnim izrazom pogleda u daljinu. - Želim vam da pronađete nešto lijepo, gdje ćete se dobro osjećati. Ali u tom slučaju vas više neću susretati niti razgovarati s vama. Prije nego je Rudolf mogao odgovoriti, parobrod je pristao i oni su se morali iskrcati. Umiješaše se 83 među ljude koji su se htjeli popeti na drugi brod. Napokon je to uspjelo i njima, ali sada su se našli među tolikim mnoštvom ljudi da više nisu mogli nesmetano razgovarati. Rudolfu je to ovog trenutka bilo drago, jer nije mogao odgovoriti na Lissine riječi. Barem ne zasad, jer joj nije htio odati što osjeća za nju. Njegovi su se prijateljski osjećaji prema njoj potpuno izmijenili. Bio je siguran da Lissa nije bila jedna od onih djevojaka koje je čovjek upoznavao na brzinu a brzo ih i osvajao. Za to je bilo potrebno mnogo vremena. Nije htio ništa pokvariti preuranjenim pokušajem stjecanja njezine ljubavi. I tako se nije namjeravao upustiti u razgovor o onome što ju je mučilo. Napustivši brod, zamolio ju je ponovno da se automobilom vrate do Schumanna, kako bi onamo stigli u dogovoreno vrijeme. Kad su u otvorenom automobilu sjedili jedno uz drugo, rekao je: - Prava je šteta što vrijeme prolazi tako brzo. Sad ćemo zajedno boraviti još samo dva sata. Trebalo bi zaustaviti obrtaje svih svjetskih satova kad je to čovjeku važno. Lissa se nasmije. - Zamislite kakva bi zbrka nastala! Sunce, mjesec i zvijezde ne bi se htjeli pokoriti takvom zaustavljanju vremena. I Rudolf se morao nasmijati. - Trebalo bi to s njima dogovoriti. - U tom slučaju, morali biste pričekati da se uspostavi veza s njima. Ali pogledajte, moje lijepe ruže
već su počele spuštati svoje glavice. - Naručit ćemo vazu kod Schumanna i staviti ih u vodu. Uskoro stigoše do Schumannova restorana nasu84 prot rijeci Alster. Rudolf je pomogao Lissi pri izlasku iz automobila. Lagani drhtaj prošao je njihovim tijelima, kad su im se ruke dodirnule. Naručeni stol bijaše ukrašen ružama kako je to Rudolf naručio. Lissa nije ništa slutila. Stavili su k tome njezine ruže, a tad je Rudolf rekao konobaru što žele za jelo. Namjerno nije naručio neka skupa jela, ali se pobrinuo da sve bude ukusno. Ubrzo su se opet upustili u živahan razgovor. Rudolf je ispričao kako je upoznao detektiva Arnolda i zaposlio ga da mu pomogne. Nije dalje govorio o tom poslu. Ispričao je samo da mu je Arnold postao vrlo simpatičan. Govorio je o tome da će se Arnold možda jednog dana preseliti s njim na njegovo imanje. Lissa je u sebi pomislila da treba zavidjeti tom gospodinu Arnoldu, ali nije to izgovorila. Namjerno više nije spominjala da će joj biti teško ako Rudolf napusti Hamburg. I u Lissinom se srcu osjećaj prijateljstva pomalo pretvarao u nešto drugo. U toplije osjećaje. Ali dok je Rudolf priznavao sebi, Lissa se borila protiv takvih osjećaja. Nije željela priznati da njezino srce više nije posve zadovoljno tim »prijateljstvom«. Nije to ni imalo svrhe. Jednog dana, možda već uskoro, Rudolf će usprkos svojim izjavama nestati iz njezina života. Ipak je u strahu odbacivala tu pomisao. Nije htjela razmišljati o tome. Trebalo se radovati svakoj minuti i svakom satu koje je mogla provesti u njegovu društvu. Osjećala se tako sigurnom uz njega. Kad jednog dana tome dođe kraj, još će dugo živjeti od uspomena. Bila je sigurna u to da je sada dostigla vrhunac sreće. Nikada više neće doživjeti nešto ljepše od tih trenutaka provedenih s čovjekom u čijem se društvu žena mogla osjećati sigurnom. Nije, dakako, slutila 85 da bi joj Rudolf rado rekao kako ne može zamisliti život na svom imanju bez ljubljene gospodarice i da je ta gospodarica u njegovim snovima izgledala poput Lisse. Lissa Bernd nije sanjarila o takvim stvarima. Bila je navikla da s obje noge stoji na zemlji. Vrijeme u Rudolf ovu društvu, nažalost, proteklo je i prebrzo. Rudolf joj je rekao, dok su prolazili dugim hodnikom do izlaza iz restorana: - Rastužio bih se, kad se ne bih mogao nadati idućoj nedjelji i kratkim trenucima koje ćemo provesti zajedno svake večeri. Lissa se morala nasmiješiti usprkos tome što je i ona tako osjećala. - Nadam se da niste skloni tugovanju, gospodine Sehring! Malo prije bili ste tako dobro raspoloženi. - A kod vas sam upravo otkrio laganu sklonost okrutnosti - predbaci joj Rudolf. Lissa tiho uzdahne. - Kad bih barem imala više dara za to! - Dakle i vama je pomalo žao, što se nakon tih divnih trenutaka moramo ponovno rastati? - Gospodine Sehring, lijepi trenuci u životu su rijetki. - Zar ne bismo tome mogli pripomoći, ako bismo htjeli? Lissa ga ozbiljno pogleda. - Nažalost, ne bismo! - Dobro je što ste rekli barem »nažalost«. Inače bih bio neutješan. Izađoše na ulicu. U paviljonu Alster vladala je gužva i buka. Svjetlo iz paviljona osvjetljavalo je1 obalu. Rudolf i Lissa pogledaše onamo, ali mirno na-staviše put kroz mračnu ulicu. 86 Tamo su se oprostili, kao i uvijek, stisnuvši si toplo ruke. Lissa je dugo držala ruže odlučivši ih staviti u svoju spavaću sobu. Tamo ih gospođa Wendhausen neće vidjeti. A večeras je vjerojatno već pošla na spavanje. - Dakle sutra naveče u sedam sati na ovom mjestu - govorio je Rudolf. Lissa kimne. - Bit ću točna.
- Hvala vam na društvu! - Ja moram zahvaliti vama - odvrati Lissa blago se nasmiješivši. Taj pomalo tužni smiješak pratio je Rudolf a, a on još dugo nije mogao zaboraviti na njega. I 87 VII. Baš u to vrijeme detektivu Arnoldu dogodilo se nešto čudno i zanimljivo. Bio je naviknut na kretanje po svježem zraku, pa je nakon večere koju je poslužila njegova stara gazdarica, krenuo ponovno u šetnju, kako bi se prije spavanja malo razgibao. Pošao je prema luci pušeći zadovoljno svoju lulu bez koje nije mogao živjeti. U blizini luke krenuo je, izbjegavajući bučne ulice, tamnijim i osamljenijim djelovima grada. Ovdje je u to vrijeme vladala tišina. Po danu su tu prolazila teretna kola, a sada je cijeli taj dio grada djelovao kao izumro. Između skladišta vodili su uski puteljci prema luci. I oni bijahu osvijetljeni svjetiljkama, kako netko ne bi slučajno upao u vodu. Kad je Heinz Arnold upravo krenuo takvim puteljkom, ugledao je iznenada ženu ogrnutu sivom maramom. Izronila je iz mraka i trčala prema luci. Pažnja Heinza Arnolda probudila se istog trenutka. Požurio je uličicom zapazivši da je ona žena zbacila maramu a potom, tiho kriknuvši, skočila u uzburkanu vodu. 88 Arnold nije oklijevao ni trenutak. Zbacio je svoj kaput, položio lulu kraj njega i skočio za ženom u tamnu vodu luke. Trajalo je samo nekoliko sekunda prije nego je uspio dohvatiti njezinu haljinu. Izvukao je ženu iz vode i odnio uz padinu do mjesta gdje je bacio svoj kaput. Žena je bila u nesvijesti, vjerojatno od uzbuđenja zbog onoga što se ranije dogodilo. Heinz Arnold izvadi iz džepa svog kaputa ručnu svjetiljku i poče promatrati ženino lice. Pomalo se prestrašio pogledavši te mirne, blijede crte. Žena je djelovala mlado i vrlo prozračno. Moglo joj je biti dvadeset osam ili dvadeset i devet godina. Svijetloplava kosa visjela joj je do ramena, a usne je stisnula kao da je nešto boli. Heinz Arnold, koji je zbog svog posla bio naviknut na svakojake strahote, osjeti ipak duboku samilost. - Ubogo dijete, što te natjeralo u vodu? - šapne. Kao da je žena to čula, otvori oči i pogleda ga ništa ne shvaćajući. - Dijete moje, osjećate li se bolje? - zapita Arnold, pažljivo je poduprvši. Budući ju je brzo izvukao, žena je progutala samo malo vode. Kad ju je uspravio prestrašeno se ogledala i počela tiho jadikovati. - Zašto nisam mrtva? - zapita tužno. Arnold je nježno pogladi po kosi. - Nije tako lako umrijeti. Recite mi gdje stanujete, pa ću vas odvesti kući. - Nemam kuće - procijedi žena teškom mukom. - Nemate kuće? - Ne! Pustite me umrijeti! Ne želim postati zla. 89 Rekavši to, žena ponovno padne u nesvijest. Arnold je pogleda duboko dirnut. Ono »Ne želim postati zla«,zvučilo je u njegovim ušima kao zaklinjanje. A nije imala kuće? Sto učiniti s njom? Da je odvede na policiju i izloži ispitivanju? Ne, to nije htio. Nije to dopuštalo to dirljivo blijedo lice. Dakle, kamo s njom? Morala je odjenuti suhe haljine i ugri-jati se, inače se mogla nasmrt razboljeti. Arnold odlučno poskoči. I njemu je postalo hladno u mokroj odjeći. Brzo je prebacio suhi kaput, gurnuo lulu u džep i umotao onesviještenu ženu u sivu maramu, koja je nasreću bila debela i topla. Podigne je poput djeteta. Nije bila teška. Brzim korakom uputi se do najbliže stanice taksija. Imao je sreću. Tamo je stajao još jedan automobil. Arnold dovikne nešto usnulom vozaču, položi onesviještenu ženu u kola i navede svoju adresu. Vozač je bio pomalo snen pa nije pazio na to koga vozi. Ustanovio je samo da se radi o dvije osobe. Uključivši taksimetar odmah krene.
Heinz Arnold trljao je ukočene ruke onesvije-štene žene. Napokon se opet osvijestila. Arnold joj toplo stisne ruke. - Samo mirno, dijete moje! Ne bojte se! Pomoći ću vam i odvesti vas jednoj ženi koja će se pobrinuti za vas. Morate biti mirni! Vozač ne mora ništa primijetiti. Negove tople riječi djelovale su poput balzama na mladu ženu. Bolno je šapnula: - Zašto niste dopustili da umrem? - Ne! - odgovori Arnold. - Kad je netko mlad poput vas, ne smije umrijeti. - Radije ću umrijeti, nego postati zla - reče žena. On joj još čvršće stisne hladne ruke. 90 - Nećete umrijeti, niti ćete postati zli. Ne bojte se, pomoći ću vam. A sad se smirite i steknite malo povjerenja u mene. Sve će biti dobro. Zaboravit ćemo tu glupu hladnu vodu. Žena ga plaho pogleda pokušavši se sabrati. Ali to nije bilo lako. Znala je samo to da je htjela umrijeti. Uto se automobil zaustavi. Heinz Arnold plati vozaču i pomogne svojoj štićenici izaći iz automobila. Na podu kola ostale su mokre lokvice od vode koja je tekla s njihove odjeće. Stoga je Arnold dao vozaču obilnu napojnicu. Žena je još uvijek bila poluonesviještena. Dopustila je da je uvede u kuću i pomogne joj popeti se na prvi kat. Tamo Heinz Arnold pozvoni na vrata, a njih otvori žena od oko pedeset godina. Bijaše to gazdarica Heinza Arnolda. Prestrašeno pogleda njega i ženu koju je podržavao. - Dovodim vam nesretno biće, gospođo Grabbe! Izvukao sam je iz vode, a ne znam gdje joj je kuća. Govori da nema doma. Moramo naći nešto suhe odjeće za nju i ugrijati je. Molim vas, pomognite mi učiniti dobro djelo! Gospođa Grabbe bijaše naviknuta na najraznovrsnija iznenađenja koja joj je njezin gospodin znao prirediti, jer je to donosilo sa sobom njegovo zvanje. Upitno pogleda tužno, blijedo lice mlade žene, pa povuče bijednicu u svoju sobu. - Navucite brzo suho odijelo, gospodine Arnol-de! Inače ćete se još i vi prehladiti. Pobrinut ću se za nju. To bijaše sve što je gospođa Grabbe rekla. I dok se Arnold preodijevao, gospođa Grabbe svukla je sa žene mokru odjeću. Ženu, koja nije pru91 žala nikakav otpor, umotala je u veliki ručnik i počela je trljati, sve dok joj se nije pojavilo malo boje na obrazima. Potom je prebacila preko nje jednu od svojih staromodnih noćnih košulja dugih rukava i gurnula je, bez mnogo pričanja, u svoj krevet. Prebacila je preko nje još jedan topao pokrivač, pa otišla u kuhinju pokupivši ženinu mokru odjeću. U kuhinji je haljinu, koju je brzo isprala,objesila kraj štednjaka pa je skuhala lipov čaj. Njezin joj se gospodin pridružio, a ona je odlučno rekla: - I vi ćete popiti šalicu čaja, jer bi bilo dobro da se preznojite. Arnold se nasmije. - Ako dopustite, radije ću si pripremiti čašu groga, gospođo Grabbe. Mogli biste i u ovaj čaj, namijenjen bijednici u vašoj sobi, uliti dobar gutljaj ruma. Gospođa Grabbe ga sumnjičavo pogleda. Znala je da ju ponekad zadirkuje. Ovog trenutka nije bila prilika za to. Tamo u sobi ležala je uboga mlada žena koju je izvukao iz vode i koja će se možda razboljeti. - Pa dobro, malo ruma može - pristane ipak. Arnold dohvati bocu i ulije prilično ruma u čaj, iako se gospođa Grabbe počela buniti. - Nemojte odviše, napit će se - govorila je odmičući bocu. - Bolje pijana nego bolesna! Ionako bi bilo najbolje da zaspi. Ili bismo možda trebali pozvati liječnika? Gospođa Grabbe brzo odmahne. - Nemojmo ga zvati! To je skupo, a mogli bismo imati i neprilika. Liječnici su znatiželjni. Vidjet ćemo kako će se sutra osjećati. Tako je mislio i Heinz Arnold.
- Pobrinite se da popije čaj i da se zagrije! 92 - Već sam je umotala i istrljala frotir ručnikom. Bože moj, kako je mršava! Vjerojatno se već dugo nije najela do sita. - Možda će htjeti nešto pojesti? - Ne vjerujem! Prvo mora popiti čaj. Je li vam još nešto potrebno? - Ne, sam ću pripremiti grog, jer biste mi vi ulili odviše vode - šalio se Arnold. - Pa dobro! Još ću jednom doći k vama i obavijestiti vas kako joj je. Zasad sam je stavila u svoj krevet. Noć ću provesti na divanu. Rekavši to, gospođa Grabbe ode odnoseći čajnik sa sobom. Heinz Arnold je smiješeći se gledao za njom. Dobra žena! Nije dopuštala da se" nekome nešto dogodi, jer je i sama proživjela teška vremena prije nego ju je on zaposlio. Pažljivo je pripremio grog, ulio ga u veliku čašu i povukao se u sobu za dnevni boravak. Kasnije je pripremio još jedan grog. Ubrzo mu postade ugodno toplo, pa je dohvatio novine i udubio se u njih. Iznenada se prisjeti: da nije izvukao ženu iz vode, vjerojatno bi sutra pisalo u novinama da su pronašli mrtvu ženu u luci. Opisali bi je i sve bi time završilo. Što vrijedi ljudski život, ako nije povezan s dobrotom i pažnjom. Ta žena nije imala dom i nije željela biti zla. Radije je skočila u vodu. Ne, nije smio dopustiti da joj se nešto dogodi. Pobrinut će se da joj se život opet učini vrijedan življenja. To je bila njegova obaveza, jer ju je vratio u život. Nakon nekog vremena, gospođa Grabbe uđe u sobu. - Natjerala sam je da ispije čaj i toplo sam je umotala. Pojela je i meko kuhano jaje, iako najprije 93 nije htjela. Sad je zaspala od umora. Možda je tome pridonio i rum, jer ste u čašu ulili priličnu količinu. Spavat će sve do jutra. - Je li još nešto rekla? - Još uvijek tvrdi da želi umrijeti i neće postati zla. Uboga žena, zar ne? Poljubila mi je ruku, zamislite, gospodine Arnold! Moju žuljevitu ruku! Ta je djevojka užasno slaba. Sutra ujutro, ne bude li dobila groznicu, mora pošteno doručkovati. Pripremila sam vam pile za sutra, ali morat ćete joj ustupiti nešto juhe i bijelog mesa. Mora ponovno steći snagu. Heinz Arnold kimne. - Dakako! Pripazite da potajno ne ode! Takvi zbunjeni ljudi skloni su tome, iako im želimo najbolje. Gospođa Grabbe kimne s mnogo razumijevanja. - Pripazit ću na nju! Zaključat ću vrata i sakriti ključ. Neće moći pobjeći. A sada, laku noć! I opet ste jednom učinili dobro djelo. - I vi gospođo Grabbe! Nadam se da ćete dobro spavati na divanu. Imate li još kakav topao pokrivač? - Ne brinite! Sve je u redu. Rekavši to, gospođa Grabbe se povuče. Te je noći gospođa Grabbe tako reći spavala jednim okom. Neprestano je osluškivala što se događa s njezinom štićenicom. Ova bi ponekad zastenjala ne probudivši se. Tek oko tri sata zaspala je mirnije, a kad je gospođa Grabbe u osvit zore pošla pogledati što je s njom, zatekla ju je okupanu u znoju, ali mirno spavajući. Možda će se ipak izvući bez prehlade. Gospođa Grabbe je mirno legla i još neko vrijeme čvrsto spavala. Ujutro kad se probudila zatekla 94 je svoju štićenicu kako sjedi u krevetu i prestrašeno se ogledava. Brzo joj priđe. - Dijete moje, zašto gledate tako prestrašenu: Ovdje ste na sigurnom. Nitko vam neće ništa učiniti. Mlada žena se uhvati za glavu. - Gdje sam? - U kući gospodina Arnolda. Ja sam njegova gazdarica. - Kako sam stigla ovamo?
- Moj gospodin vas je izvukao iz vode, a kako ste mu rekli da nemate dom, doveo vas je ovamo i naredio da se pobrinem za vas. A sad mi recite kako se osjećate? Jeste li gladni? Lagano rumenilo oboji obraze nesretnice. - Gladna sam! - odgovori tiho i posramljeno. Gospođa Grabbe radovala se tim riječima pa je zadovoljno pogledala mladu ženu. Djelovala je dirljivo u starinskoj noćnoj košulji. Plava joj je kosa sada bila suha i kovrčala se u mekim kovrčicama oko uska lica. Izgleda poput anđelčića, pomisli gospođa Grabbe. Nekoliko minuta kasnije, donijela joj je ukusan doručak. Nije morala dugo nagovarati svoju gošću. Velikom je slašću pojela sve što joj je gospoda Grabbe donijela. Nije to baš bilo odviše, jer je gospođa Grabbe znala da želudac ne treba pretrpavati. Kad je gospođa Grabbe odnijela sude, mlada je žena htjela ustati, ali starica je gurne natrag na jastuke. - Zasad morate ostati ležati! Vidjet ćemo najprije imate li groznicu. Potom ćete još neko vrijeme spavati. Rano je! 95 - Ne mogu dopustiti da me dvorite. - Zašto ne? Neko ćete vrijeme to izdržati. Kako se zovete? Ponovno lagano rumenilo prijeđe licem mlade žene. - Moje je ime Regina Lüdersen! - Gospođa ili gospođica? - Nisam udata! A kako smijem zvati vas? - Ja sam gospođa Grabbe! Ne gledajte me tako prestrašeno! I meni je bilo teško u životu. Najradije bi se i sama bila bacila u vodu. Ali nisam smogla dovoljno hrabrosti. Tada me gospodin Arnold, tako reći, pokupio s ulice. Postala sam njegova gazdarica. Imao je povjerenje u mene i nije pitao zaslužujem li to. On je pametan čovjek i poznaje ljude. Vidi im do dubine duše. Možete imati povjerenje u njega. Sigurno će vam pomoći. Nekoliko se suza skotrlja niz obraze mlade žene. - Draga gospođo Grabbe, postoje li doista tako dobri ljudi? - Nema ih baš mnogo, a najmanje kad su čovjeku potrebni. Ali moj gospodin je jedan od najboljih, iako neprekidno ima posla sa zločincima. Regina Lüdersen je iznenađeno pogleda. - Sa zločincima? - zapita tiho. - Nemojte se prestrašiti! On je detektiv koji hvata razbojnike. Ponekad im i pomaže, ako nisu odveć zli. Regina Lüdersen makne plavu kosu s čela. - Nisam se prestrašila. Baš naprotiv! Sad znam da mi se ovdje neće ništa dogoditi. Ali, molim vas, dopustite mi da ustanem! - Ne, dijete moje! Vaša haljina još nije suha, a moje bi vam bile ipak nešto preširoke. Nemate gro96 znicu - ustanovi gospođa Grabbe, nakon što je očitala toplomjer. - Spavajte još neko vrijeme! U međuvremenu ću izglačati vašu odjeću. Regina Lüdersen uzdahne. - Zadala sam vam toliko posla. - Glupost? Živimo stoga da jedni pomažemo drugima. Dakle, ostanite mirno u krevetu. Oduzet ću vam samo drugi pokrivač, jer se više ne morate znojiti. To ste noćas temeljito obavili. Regina dohvati gazdaričinu ruku, položi obraz na nju i izjavi tiho: - Dobri ste, i ja vam zahvaljujem! To je dobru gospođu Grabbe natjeralo u bijeg. Zbunjivali su je takvi izljevi osjećaja. Požurila je u kuhinju da bi pripremila doručak za svog gospodina. U međuvremenu je zagrijala glačalo kako bi mogla izglačati odjeću mlade djevojke. Donijela je doručak svom gospodinu, kad se ovaj upravo odjenuo. - Kako se osjeća naša neznanka? - Dobro, s obzirom na okolnosti. Kad sam se jutros probudila, sjedila je na krevetu i ogledavala se
poput prestrašene srne. Ima baš takve oči. Smeđe su, a kosa joj je plava. Posušila se pa je kovrčava. Djelovala je dirljivo, poput anđelka. Arnold se nasmije. - Gospođo Grabbe, govorite poput pjesnika. - Pogledajte sami to ubogo stvorenje! Bila je gladna i pojela je sve što sam joj donijela. Htjela je ustati, jer neće da je dvorim. Ali najprije moram izglačati njezinu haljinu. Dotle neka ostane u krevetu. - Mislite li da smije ustati? - Bit će još malo slaba, ali može ako želi ustati. Nema groznicu. Neka ustane, pa može sjediti u na97 slonjaču i ispričati ono što morate znati kako biste joj mogli pomoći. Jer ništa o njoj ne znate, zar ne? - Dakako da mora, inače će opet skočiti u vodu. To je gospodin Arnold rekao vrlo mirno, ali gazdarica je znala da on to misli. I predobro je poznavala svog gospodina. Dok je Heinz Arnold doručkovao, izglačala je Regininu odjeću. Bijaše to otrcana haljina i istrošeno rublje. Za vrijeme glačanja gospođa Grabbe bi zagrizla u zemičku i ispila gutljaj kave. Kad je završila s glačanjem krenula je ponovno u sobu. Regina se uspravi i zahvali gospođi Grabbe na svemu. Nakon što se oprala, odjenula se. Gospođa Grabbe ju je pritom ostavila nasamu, obavljajući poslove u kuhinji. Kad se ponovno vratila, Regina Lüdersen je već bila odjevena i počešljana. Nije djelovala odviše otmjeno u ispranoj haljinici koja joj je bila preuska, jer se vjerojatno stisnula prilikom noćne kupke. Ali njezina glavica je sve to popravila. Bila je doista dražesna. Plave kovrčice uokviravale su lice bar-šunastosmeđim očima. Nešto neizmjerno dirljivo zračilo je iz nje. Gospođa Grabbe brzo joj je pružila vunenu maramu kojom se mogla zaogrnuti da joj ne bude hladno, jer je u sobi postajalo toplo tek kad bi sunce prodrlo u nju. - Mogu li vam pomoći pri radu ili moram otići? - A kamo, za boga? Nemojte ni pomišljati na to! Moj gospodin će odlučiti što će biti s vama. Najbolje će biti da pođete u sobu za dnevni boravak. Dok razgovarate s njim pospremit ću ovu sobu. - To mogu učiniti i ja! - Danas nećete! Odveć ste slabi. 98 VIII. Nakon što je gospođa Grabbe pogladila Regininu haljinu da bi djelovala što urednije, odvela ju je u radnu sobu Heinza Arnolda u kojoj je običavao do-ručkovati. Regina zastane plaho i prestrašeno u vratnicama, kao da joj je potrebno nešto što bi je pridržalo u uspravnom stanju. - Evo gospođice Regine Lüdersen, gospodine Arnolde! Tako joj je ime. Mislim da morate porazgovarati s njom, zar ne? U međuvremenu pospremit ću svoju sobu a zatim se vratiti ovamo. Heinz Arnold joj kimne, pa pažljivo pogleda mladu djevojku koja ga je prestrašeno promatrala. - Dođite, gospođice Lüdersen! Dopustite mi da za vrijeme našeg razgovora doručkujem, jer me čeka posao. Izvolite sjesti na ovu stolicu, još ste vrlo slabi. Jeste li doručkovali? To je govorio posve mirno, želeći joj pomoći da se sabere. 99 Mlada djevojka priđe i sjedne nasuprot njemu za stol. - Da, doručkovala sam! Gospođa Grabbe donijela mi je toliko toga. A to je sve vaše. Htjela bih vam zahvaliti od srca, ali bilo bi bolje da ste me ostavili u vodi. - Ne dijelim vaše mišljenje. Bilo bi šteta za nekoga tako mladog. Koliko vam je godina? Dvadeset i pet, zar ne? - Dvadeset i sedam - odgovori djevojka teškom mukom, boreći se sa suzama. Arnold pomisli da Regina Lüdersen jutros djeluje mnogo mlađe. Njezino ga je mršavo lice duboko
dir-nulo. Ali nije to želio pokazati ni pod koju cijenu. - Nemojte se rasplakati, dijete moje! Jučer su vas vjerojatno izdali živci. Regina pogleda u svoje ruke kako bi izbjegla Ar-noldov pogled. Nastojala se smiriti. - Posljednjih sam dana vrlo malo jela. Ona mi nije htjela dati ništa više, jer sam joj već tri mjeseca dužna. - Tko je to »ona«, gospođice Lüdersen? - Ta užasna gospođa Steinert. Isprva je bila dobra prema meni. Tješila me, ako ne bih mogla platiti, nakon što sam založila sve što sam posjedovala. A tad je počela govoriti užasne stvari. Da sam lijepa djevojka i da ne smijem gubiti hrabrost, jer bi mnogi muškarci platili sve što bih željela imati. Proživjela sam težak život. Moja je majka umrla dvije godine nakon oca. Upravo kad je inflacija bila na vrhuncu. Ostalo mi je samo nešto malo što sam kasnije uspjela unovčiti. Uzalud sam tražila posao. Živjela sam sve siromašnije. Tada sam došla gospođi Steinert. Dala mi je malu sobicu i obećala da će mi naći zaradu. U 100 očekivanju te zarade založila sam posljednje što sam posjedovala. Tad mi je predložila tu strahotu. Odbila sam je odlučno, a ona mi je rekla da joj moram platiti zaostalu najamninu. Potom ću vjerojatno morati otići pa ću završiti na ulici. Uhvatio me užasan strah. Nisam naučila nešto čime bih mogla zarađivati. Moji su roditelji bili imućni sve do inflacije. Proživjela sam užasne trenutke. Ponekad su mi činili nečasne ponude, ali bih se uvijek ponovno prisjećala majke i sve to odbijala. A jučer je gospođa Steinert iznenada pustila nekog muškarca u moju sobu. Zacijelo je bogat. Bio je pijan i htio me zagrliti i poljubiti. Udarila sam ga posred lica i pobjegla. Siva marama pripada gospođi Steinert. Posudila sam je jer je visjela u hodniku. Bilo mi je hladno. Stoga što nije moja, ostavila sam je na obali prije nego sam se bacila u vodu. Morala sam i htjela umrijeti, jer neću postati zla. Izvukli ste me iz vode, ali opet ću otići onamo... Regina sakri lice rukama i gorko zaplače. Arnold je pogleda sućutno. Poznavao je ljude. Rekla mu je istinu, to je dobro znao. Iz njezinih riječi punih očaja, pročitao je još nešto drugo. Bila je slaba žena, nespremna za životnu borbu. A ipak dovoljno snažna da se radije ubije nego da je ponize. S tom gospođom Steinert progovorit će nekoliko ozbiljnih riječi. Arnold se nije želio predati nježnijim osjećajima suosjećanja. Rekao je posve službeno: - Imate li,kod sebe svoje papire? Regina tužno odmahne glavom. - Oduzela mi je papire. Neće mi ih vratiti dok joj ne platim dug. Iznosi dvijestotine i pedeset maraka. Ni sama ne znam kako je ta svota mogla postati toliko velika. Vrlo malo sam jela. Svaki me zalogaj gušio, kad sam čula kako govori. A tamo kamo sam 101 krenula, papiri mi nisu bili potrebni. Tako bih vam rado zahvalila što ste me spasili, ali ne mogu. Ne pomaže, morat ću to ponoviti. Arnold odgurne šalicu. Nije više mogao jesti. Brzo ustane i priđe prozoru. Najradije bi to ubogo biće zagrlio i tješio poput malog djeteta. Ali nije to smio. Znao je da je djevojka sumnjičava prema svemu što se zove muškarac. Nije joj se smio približiti. Htio joj je pomoći. To mu je govorilo njegovo srce. I njegov je život bio težak, što je u njemu ugušilo mekoću, ali ipak je ostao dobar i plemenit čovjek. Nešto na tom bijednom stvorenju probudilo je njegove viteške osjećaje, a oni žive u svakom muškarcu. Napokon, kad je povjerovao da se sabrala, okrene se ponovno prema njoj. - Smirite se! Otići ću gospođi Steinert i donijeti vaše papire. Znam postupati s takvim ženama. Imate li tamo još haljina ili nekih drugih stvari. - Samo mali ručni kovčežić s trošnim rubljem i molitvenikom moje majke. To je sve! Imala sam još samo ovu haljinu koja mi ne pristaje jer se skupila u vodi. Inače više nemam ništa - govorila je tiho. Arnold se nasmiješi. - Sve ću vam donijeti, zajedno s vašim papirima. To vam je i najpotrebnije. Ako sam vas povratio u život, time sam preuzeo obavezu da se pobrinem za vas. Regina žarko porumeni. Zgrči ruke u krilu. - Ne bih vam željela biti na teret.
- I nećete! Ne bojte se! Naći ću vam posao. Što znate raditi? Nešto ste valjda ipak naučili? Regina prestrašeno slegne ramenima. 102 - Nažalost, vrlo malo za neki posao. čak kad bih ga i našla. Uvijek postoje djevojke koje znaju više od mene. Govorim posve dobro francuski i engleski, ali ne znam pisati bez greške. Znam izrađivati sve vrste ručnih radova. Bila bih zadovoljna, ako bih mogla raditi u nekoj kući. Taj posao znam dobro, a i kuhati ono najpotrebnije. - Kavu i meko kuhana jaja, zar ne? - našali se Arnold, kako bi je raspoložio. - I nešto više! Dok je majka bila bolesna, kuhala sam za nju i za sebe. Trudila bih se naučiti što više. Nažalost, nemam svjedodžbe, a to uvijek traže. Ponekad sam radila kao ispomoć, obavljala sam kurirske poslove u trgovinama, a nekoliko sam tjedana pisala i za nekog pisca. Prepisivala sam njegove rukopise. - Dakle, znate i to? Lagani smiješak obigra oko njezinih blijedih usana. - Da, to znam, ali čim je rukopis bio prepisan, tome je bio kraj. Jednom umalo što se nisam zaposlila u nekoj trgovini kožnom robom, ali tamo sam trebala biti dobro odjevena, a takve haljine nisam imala pa su odabrali drugu djevojku. Nikada mi nije uspjelo dobiti stalan posao. Arnold joj se ohrabrujuće nasmiješi. - Odveć ste strašljivi i niste pravilno započeli. Dakle, pronaći ću neku mogućnost zaposlenja za vas. Oslonite se na to! Potrebno je nekoliko tjedana da se raspitam. Do tada ostanite mirno kod gospođe Grabbe i pomažite joj u kućanstvu. Možda će trebati i pokrpati rublje. To vjerojatno znate? Regina brzo kimne. - To znam čak i vrlo dobro. 103 Arnold odahne. - Dakle, naći ćete posao u kući. Gospođa Grabbe mi je upravo jučer rekla da moramo pozvati krojačicu za rublje, jer neke stvari treba pokrpati. Dogovorit ću sve s njom. Gospođa Grabbe pobrinut će se da nabavite poštene haljine. To mi možete kasnije vratiti, kad počnete zarađivati. Dakle, ne brinite! Glavu gore! Regina polagano ustane i pruži mu ruku. - Smijem li vam zahvaliti na svemu što činite za mene, prije nego vam to uzmognem nadoknaditi na drugi način? Arnold joj toplo stisne ruku. - Pričekajte sa svojim zahvalama do onog trenutka kad ćete mi moći reći i to da mi zahvaljujete što sam vas vratio u život. Do tada ni riječi zahvale! A sad ćemo pozvati gospođu Grabbe i sve dogovoriti s njom. čeka me posao. Pozvonio je, jer je želio izbjeći dulji boravak na-samu s tom djevojkom. Srce mu je počelo snažnije kucati kad bi ga pogledala očima punim zahvalnosti. Gospođa Grabbe se odmah pojavila. Najprije se naljutila na njega što je tako malo doručkovao. Potom ga je zapitala zašto je treba i s puno iščekivanja pogleda prema Regini. - Gospođo Grabbe, gospođica Lüdersen će zasad ostati kod nas, dok joj ne nađem neki posao. Iza vaše sobe je mala djevojačka soba. Tamo ćemo postaviti krevet na kojem je ranije spavao moj otac. Krevet je na tavanu. Vjerojatno ćete tamo pronaći i sve drugo što je potrebno za uređenje sobe. Kasnije ćete s gospođom Lüdersen poći u trgovinu i nabaviti joj dvije haljine. Jednu za nedjelju, a jednu za svaki dan. Uz to, još nekoliko pregača i sve što joj je inače 104 neophodno potrebno. Ne smijete kupiti preskupe stvari jer ce mi gospođica Lüdersen kasnije vratiti taj novac. Bit će joj potreban i ogrtač, cipele i čarape. Onu sivu maramu, od jučer, zamotat ćete mi u papir. Ponijet ću je natrag vlasnici. Gospođica Lüdersen ju je samo posudila. Gospođica Lüdersen će pokrpati sve rublje u kući, a može vam i pomagati u kućanstvu dok ne nađem nešto drugo za nju. A sad moram otići. Gospođice recite mi adresu gospođe Steinert. Htio bih joj vratiti maramu. Gospođa Grabbe bijaše sporazumna sa svime što je njezin gospodin odredio, ali nije mu dopustila
da ode prije nego je pojeo još jedno jaje i sendvič sa šunkom. Arnold slegne ramenima, obrativši se Regi-ni: - Gospođa Grabbe je vrlo stroga, ali se čovjek pritom ipak dobro osjeća. Ne znam ni sam zašto. Poslušno je pojeo sve što mu je gospođa Grabbe donijela, promatrajući pritom veselo Reginu. Ona bi mu tako rado zahvalila, ali nije nalazila riječi. Ipak je iznenada dohvatila njegovu ruku i poljubila je svojim mekim usnama. Tada požuri iza gospođe Grabbe u kuhinju. Arnold je neko vrijeme zamišljeno sjedio, još uvijek osjećajući njezine dršćuće usne na svojoj ruci. Pritom se čudno osjećao. Nevoljko se trgne, dovrši doručak i pripremi se za izlazak. U međuvremenu mu je gospođa Grabbe donijela paket u kojem je bila siva marama, a Arnold pomisli: »Gospođo Steinert, to ću vam predati na takav način da ćete osjetiti toplinu pakla.« Gospođi Grabbe tiho se obrati: - Gospođo Grabbe, prilikom kupovanja morat ćete malo varati. Po mogućnosti djevojka ne treba saznati koliko ste potrošili. Najradije bih joj sve to 105 poklonio, ali to bi je postidjelo. Ne trebamo je plašiti što su stvari tako skupe. Mogu se osloniti na vas, zar ne? Domaćica se nasmije. - Sve će biti u redu! Poznam svog dobrog gospodina. Možete biti posve mirni. - To i jesam! Vrlo ste razumna žena. Toj sirotici treba na neki način pomoći. Budite dobri prema njoj, to joj je nužno potrebno. - Gospodine Arnolde, nisam nečovjek. Ne bi bilo lako biti zao prema njoj, zar ne? Arnold slegne ramenima. - Neki ljudi ne znaju što znači dobrota, pa se stoga događaju čudne stvari, koje izgledaju baš suprotno. Sad idem! Vratit ću se do objeda. Već se radujem piletini. Neka gospođica Lüdersen nauči kako se neke stvari pripremaju, to ženi može uvijek biti potrebno. Dakle, doviđenja! Rekavši to, Arnold napusti stan, jer je bilo već prilično kasno. Najprije je želio razgovarati s gospođom Steinert. Stigao je do uske uličice u kojoj se kuća nalazila. Popeo se na prvi kat i pročitao na vratima: »Pansion Amalie Steinert« - Tako dakle, pansion je ime manje-više prljava zanata - šapne. Pozvoni, a neka žena četrdesetih godina, napadno otmjeno odjevena, otvori mu vrata. - Gospođa Amalija Steinert? - zapita Arnold. Žena se nakloni pretjerano se ljubazno smiješeći. - Da gospodine, to sam ja! Izvolite ući! Što mogu učiniti za vas? Arnold nije namjeravao dugo oklijevati, jer je ogavan smiješak te žene sve odavao. 106 Brzom kretnjom okrene rever svog kaputa i pokaza pločicu koju je običavao nositi kao član krimi-, nalističke policije. Žena se ukoči od straha. Brzo otvori vrata sobe i propusti ga. - čemu mogu zahvaliti vaš posjet? - zapita nesigurnim glasom, zatvorivši vrata za njima. Arnold otvori paket i pruži joj sivu maramu. - Tu smo maramu pronašli u luci, na mjestu na kojem se neka mlada djevojka bacila u vodu - reče tvrdim glasom. Žena zadrhta i odmakne se. - A što bih ja s tom maramom? - zapita prestrašeno. - Pa ona pripada vama, a ja vam je vraćam, jer Regini Lüdersen više nije potrebna. Gospođa Steinert klone na stolicu. - Nadam se da joj se ništa nije dogodilo? - Ništa, osim što se bacila u vodu kako bi okončala svoj život. Htjeli ste siroticu prisiliti da posluži nekog vašeg klijenta. Poznati ste stoga što vodite nepoštenu kuću, Žena se ponovno sabrala pa se sada uspravi. - Gospodine, kako to možete reći? Poštena sam udovica koja teško zarađuje svoj kruh. Iz samilosti
prehranjivala sam mjesecima tu gospođicu Lüdersen. Nisam kriva što se bacila u vodu. Pobjegla je, jer je dovela sa sobom muškarca, što sam kao vlasnica poštenog pansiona, dakako, zabranila. Ako je izjavila nešto drugo, učinila je to samo stoga da se prikaže u boljem svjetlu. - Prava je sreća što gospođica Lüdersen nije mrtva. Došao sam po njezine stvari i kovčeg. Kasnije 107 ćete saznati što će vam se dogoditi zbog te prljave priče. - Gospodine komesaru, nećete me valjda unesrećiti? - zaprepasti se gospođa Steinert. - Nisam kriva što mi gospođica Lüdersen toliko duguje. Mora mi platiti blizu tristotine maraka, a nisam mogla dobiti od nje ni pfeniga. Našao se dobročinitelj koji je htio platiti dio njezinih dugova i umjesto da mu pristojno zahvali, udarila ga je po licu i pobjegla. Oduvijek je pomalo luckasta, ali ja sam joj se smilovala i zadržala je kod sebe. Zbog toga sad imam neprilike s kriminalističkom policijom. Pa to mi ne mogu učiniti? Arnold slegne ramenima. Dovoljno je dobro poznavao ljude poput gospođe Steinert. - Dakle, dajte mi papire i stvari gospođice Lüdersen! Sve drugo vidjet ćemo kasnije. - A tko mi pruža sigurnost da ću dobiti svoj novac? Arnold je promjeri od glave do pete. - Neka vam to plati onaj dobročinitelj. Možete se sporazumjeti s njim hoće li to platiti ili ćete ga optužiti pred sudom da je na drzak način napao mladu djevojku u vašem stanu. Za ono što ste pružili gospođici Lüdersen rekao bih da je stotinu maraka dovoljno. Uostalom ne radi se o tristotine, već o dvi-jestotine i pedeset maraka. Hoćete li prihvatiti tih stotinu maraka, ili biste se radije nagodili pred sudom? Rekavši to, izvadi stotinu maraka iz lisnice i položi ih na stol. Gospoda Steinert htjela ih je brzo zgrabiti. - Prvo papire i kovčeg! - reče mirno Arnold, položivši ruku na novac. Žena ode ponosno poput uvrijeđene kraljice, pa 108 donese kovčeg i papire. Sve to položi na stol kraj novca. Arnold prvo pregleda papire, a potoni izjavi mirno i odlučno: - A sada mi dajte potvrdu da je gospođica Lüdersen platila u potpunosti svoj dug i da vam više ne du-gujeni novčića. Žena je napisala tu potvrdu uzdišući. Kad ju je položila na stol, reče: - Pokorila sam se gruboj sili! Arnoldove oči bljesnuše. - Pazite što govorite! Zapamtite da ćemo vas odsad dvostruko strogo promatrati, kako se takvi slučajevi ne bi ponovili. Sve daljnje prepuštam policiji. Znao je da će to gospođu'Steinert natjerati da još dugo bude zabrinuta. Rekavši to, Arnold napusti taj »udoban dom«. Nije namjeravao razglasiti ovaj slučaj, vjerujući da će njegovo upozorenje djelovati na gospođu Steinert tako da se neće usuditi dovoditi u svoju kuću daljnje žrtve. Usput je Reginin kovčeg predao nosaču naredivši mu da ga odnese u njegov stan. Na list papira kojeg je također poslao, napisao je: »Sve je u redu! Papiri su kod mene. Sve daljnje obavijesti nakon mog povratka. Srdačni pozdravi, Heinz Arnold«. čudnim osjećajima promatrao je pisamce prije nego li ga je predao nosaču. Potom je krenuo onamo gdje je prije trideset godina stanovao onaj Wendhausen, koji su utopio u luci. Na svoju žalost ustanovio je da se na mjestu stare kuće sada uzdiže novogradnja. Vjerojatno ni jedan od bivših stanara nije živio u njoj, pa će biti teško sali« znati nešto o Wendhausenu i njegovom životu. Ipak je krenuo u staru gostionicu koja se nalazila pokraj novogradnje. Naruči čašu piva, a kad je to konoba'r donio, prišao mu je gostioničar da pozdravi gosta. U to vrijeme bio je jedini gost u prostranoj dvorani. Arnold uzvrati njegov pozdrav, pa reče ljubazno:
- Vaše je pivo vrlo njegovano, gospodine gostioničaru. Ovaj se nasmiješi i kimne. ' - To čovjek mora znati, kad je pedeset godina gostioničar. - Već tako dugo? Vjerojatno ste ranije radili u nekoj drugoj gostionici? - Ne, ne, ovu sam gostionicu preuzeo kao posve mlad čovjek, a sada mi je sedamdeset godina. Ali još sam uvijek na istom mjestu. - Sto mu grofnova, to je izdržljivost! Vjerojatno ćete tako nastaviti još neko vrijeme? Gostioničar slegne ramenima. - Hoću, ukoliko ne sruše ovu kuću i sagrade umjesto nje novogradnju, poput ove susjedne. Plašim se toga. - Nadajmo se da se vaše sumnje neće ostvariti. Došao sam naime ovamo da bih se raspitao za nekog gospodina Wendhausena, koji je ovdje stanovao prije nekih tridesetak godina. Gostioničar se trgne, pogleda zamišljeno pred sebe pa primijeti: - Wendhausen? Pričekajte trenutak - ne mislite li možda na onog Wendhausena koji se utopio? - Tako je, mislim upravo na njega. Možete li mi reći da li je ostavio za sobom obitelj? 110 Gostioničar prijeđe rukom preko kose pa poče razmišljati. - Pričekajte, gospodine! Nešto se pričalo... oh, da, sad sam se sjetio. Taj Wendhausen bio je pouzdan momak. Uvijek je. imao posla sa ženama. Ali imao je i zakonitu ženu. Jednom je bila užasno bolesna i rodila mrtvu djevojčicu. Bila je to tiha, neprimjetna ženica. Djelovala je nesretno. On je bio pravi ženskar. često je ovdje bančio, a ponekad mi je ostajao dužan lijepu svoticu. Isprva je imao mnogo novaca, ali onda se nešto dogodilo s njegovim tastom. Mislim da je bankrotirao. Mlada žena s kojom se oženio samo zbog novca, nije uz njega imala lijep život. Koliko sam čuo, dobivala je od njega čak i batine, kad mu kasnije više nije mogla davati novac. Mislim daje brzo nakon njega umrla, kako mi je ispričala moja žena. A djece nisu imali. Da, da, taj Wendhausen bio je veseljak, ali kad mu nisam više želio davati na dug, odlazio bi u druge gostionice. Tako se jednog dana napio i pao preko ograde luke. Mnoge su žene tugovale za njim. Bile su lude za tim čovjekom, iako je bio oženjen. Ali tko već pita za to. Arnold bijaše pomalo razočaran njegovim riječima. - Vjerujete da je njegova žena mrtva? - Pričekajte, pozvat ću svoju ženu, dobro je poznavala gospođu Wendhausen. Kad je stigla gostioničareva žena, kojoj je također već bilo blizu sedamdeset godina, njezin je muž zapita što se dogodilo s gospodom Wendhausen. Ona slegne ramenima. - Sirotica je vjerojatno već davno mrtva. Odselila se nakon smrti svog muža. Već je tada bila samo sjena, proživjela je teška vremena. Da, zacijelo je već dugo mrtva, inače bih nešto čula o njoj. - Znate li kamo se odselila u ono vrijeme? Gostioničarka poče razmišljati, ali tada odmahne glavom. - Ne mogu se sjetiti, a ne znam ni da li sam to ikada znala. čovjek ima toliko toga u glavi. U svakom slučaju, bila je ubogo stvorenje. Kakav je samo život vodila! Pritom se nikada nije žalila. Jedino onda kad je rodila mrtvo dijete. čuli smo je u dvorištu kako gore viče. Ležala je u sobi koja je imala prozore prema dvorištu. Radilo se o životu i smrti. Mislim da je pala i povrijedila se. Ali govorilo se i to da ju je muž opet jednom zlostavljao. Mnogo se toga pričalo. Ona to nikada nije priznala, a ne bi to učinila i da je bila istina. Bila je preponosna da to prizna. Tako je Arnold saznao sve što je bilo moguće. Zahvalio se, platio i otišao. Zamišljeno je krenuo dalje. Je li slijedio pravi trag pretpostavljajući da je taj Wendhausen, koji je tada sjedio sam u predvorju, bio čovjek koji je ukrao novac i dragocjenosti iz Sehringova pisaćeg stola? Je li se dobro sjetio, povjerovavši da je Wendhausen vidio kako je gospodin Hartwig donio Sehringu novac i dragocjenosti? Je li virio kroz ključanicu saznavši tako kamo je Sehring spremio doneseno? Sehring je potom napustio ured na nekoliko minuta. Bilo je to dovoljno dugo da Wendhausen tiho uđe u sobu i izvadi stvari iz nezaključanog pisaćeg stola. Vjerojatno se potom brzo izgubio, kao da mu je vrijeme čekanja postalo predugo.
Na taj je način Arnold zamislio odvijanje tog slučaja. Dakako, sad je bilo teško ustanoviti je li pogodio istinu, jer je Wendhausen ubrzo potom stradao. Ali gdje su taj novac i te dragocjenosti? Novac se 112 mogao i potrošiti, ali što je bilo s nakitom. Da li ga je poklonio svojim prijateljicama kako to saznati? Je li Wendhausenova žena vidjela nešto? Zapravo nevjerojatno da policija u ono vrijeme nije preslušala Wendhausena. Ali gospodin Hartwig se vjerojatno, zbog silnog uzbuđenja, nije ni sjetio da je trebalo spomenuti i Wendhausenovo ime. U svakom slučaju, morao je ustanoviti da li udovica Wendhausen jož živi, a ako živi gdje boravi. Rudolf Sehring mu je to mogao objasniti da mu je Lissa Bernd samo jednom spomenula ime svoje gazdarice, što se posve slučajno nije dogodilo. Ali da je Rudolf i čuo to ime, kako bi mogao zamisliti da je Arnold upravio svoju sumnju prema umu imenu? Toga bi se jedino mogao sjetiti stoga što je /a Arnolda tražio onaj člančić u novinama, a koji je govorio o Wendhausenovoj smrti. Takve male slučajnosti ponekad u životu otežavaju rješavanje važnih stvari. Arnold odluči prvo krenuti kući i objedovati. Znao je da gospođa Grabbe izvrsno priprema piliće, a uz to je želio ponovno sresti Reginu Lüdersen. Taj osjećaj bijaše pomalo nalik čežnji, a to ga je tjeralo kući. Sutra će vidjeti što će dalje poduzeti u slučaju Sehring. \ 113 IX. Heinz Arnold pomisli da je pile jednako tako dobro pripremljeno kao i uvijek. Prijalo mu je čak i bolje, jer je Regina Lüdersen objedovala zajedno s njim. Gospođa Grabbe skuhala je i pileću juhu kako bi objed bio nešto obilniji. Morao je biti dovoljan za jednu osobu više. Na kraju poslužila je omlet, kako njezin gospodin i gošća ne bi ostali gladni. Treba reći da je Regina bila oduševljena kuharskim umijećem gospođe Grabbe. Pri pripremanju točno je pazila kako domaćica priprema pile, kako bi to i ona naučila. Uz to je jedan dio rublja ležao pokrpan kraj šivaćeg stroja. Cijelo to jutro, Regina je gospođi Grabbe neprekidno hvalila dobrotu gospodina Arnolda. Nikada neće zaboraviti što je učinio za nju. To je gospođa Grabbe rado slušala, jer se i ona divila svom dobrom gospodinu kojem je i sama morala toliko toga zahvaliti. I tako je za njih dvije prijepodne prošlo brzo i u najboljem raspoloženju. 114 Pripremile su već i malu sobicu za Reginu. Ova je sve to htjela učiniti sama, ali gospođa Grabbe joj je dopustila samo pomagati. Nije se smjela odviše naprezati. Poslije objeda, gospodin Arnold je ponovno pozvao Reginu u svoj ured pa joj je s nekoliko veselih riječi predao njezine papire i potvrdu o plaćenih stotinu maraka, tako da sada više ništa nije dugovala gospođi Steinert. Regina je žarko porumenila i pogledala ga kao da to ne može vjerovati. - Dugovala sam joj dvijestotine i pedeset maraka! Heinz Arnold se podrugljivo nasmije. - Meni je rekla tri stotine, kako bi dobila što više. Bio sam siguran da vas je prevarila, pa sam joj ponudio stotinu maraka. Gospođice Lüdersen, tako treba postupati s takvim »damama«. Regina zgrči ruke pa izusti promuklim glasom: - Bila je zla žena koja je nastojala iskoristiti moj položaj. - To je sigurno. Dobro sam je prestrašio kako joj ne bi ubrzo opet pala u ruke uboga žrtva poput vas. Nasmijao se osjetivši toplinu okd srca, zbor Regi-nina topla pogleda. U tim smeđim očima sjale su zrake sunca, a lice koje je sada već poprimilo malo boje, pričinilo mu se predivnim. Usprkos svojih dvadeset i sedam godina, Regina je djelovala vrlo mlado. - Jeste li kupili potrebnu odjeću? - zapita je zatim okrenuvši se. - Nisam! - Gospođa Grabbe je rekla da ćemo poći poslijepodne u trgovine, kad uredi kuhinju, a vi popijete svoj čaj. - Danas ću se odreći poslijepodnevna čaja. lo115
nako ću ga popiti s prijateljem u hotelu. Možete dakle krenuti čim kuhinja bude spremljena. Ne možete dulje ostati u toj haljini. Doista vam ne pristaje. Regina ga zbunjeno pogleda. Koja žena ne za-paža da ružno izgleda? - Da, nije baš lijepa - prizna. Heinz se nasmije. Kad je to mogla ustanoviti, prebrodila je najgore, zaključi. Rado bi još neko vrijeme razgovarao s njom, ali nije znao čime to opravdati. Uto mu ona sama pritekne u pomoć. - Htjela bih vas nešto zapitati, gospodine Arnolde! - Izvolite! - Brisala sam prašinu u vašoj sobi, pa sam vidjela da ste dosta toga pisali pisaćim strojem. Ne bih li to mogla učiniti za vas, jer ću s krpanjem rublja biti gotova za nekoliko dana. A mogla bih raditi i navečer. Rado bih vam bila korisna. Arnold promisli trenutak. Bilo bi ugodno imati pokraj sebe to mlado stvorenje. Prepiše, a on to nije volio raditi, mogla je doista obavljati umjesto njega. Nije joj želio pokazati koliko se raduje njezinom prijedlogu, pa je zapita: - Rekli ste da znate pisati na stroju. - I to vrlo dobro! Naučila sam to posve mlada. - Time biste mi učinili veliku uslugu, ali... Trebali biste se strogo obavezati da nećete nikome govoriti o tome što ćete saznati prilikom prepisivanja. Regina ga pogleda svojim iskrenim, poštenim pogledom. - Možete se potpuno osloniti na mene. Znam da ne treba govoriti o službenim stvarima. - Dobro, još ćemo razgovarati o tome. Bit će mi 116 drago ne budem li morao sve to sam prepisivati. Vidite sad i sami da ste mi postali korisni. - Ne mogu zamisliti nešto ljepše. Poštujem vas kao svog spasitelja. Arnold pomisli da ne zna što bi učinio s tom zahvalnošću. Zar je doista bio tako star da mu je žena od dvadeset i sedam godina mogla kazati samo to da će ga poštovati poput nekog starca? Nasmiješi se i odmah prekori sama sebe zbog takvih misli. - Ne govorite tako, gospođice Lüdersen. Za nešto što je razumljivo samo po sebi, čovjek ne očekuje zahvalnost. Regina duboko uzdahne. - Nema mnogo ljudi koji misle poput vas. - Zar ste imali tako loša iskustva? Djevojka odmahne rukom. - O tome radije ne bih govorila. Arnold kimne, a Regina pomisli da je to znak da se povuče. Kad je izašla, Arnold je neko vrijeme zamišljeno gledao za njom. Žarko je želio srediti život te uboge djevojke. Zasad je bila zaštićena u njegovoj kući, ali nije je mogao zadržati zauvijek. Ili ipak? Ne bi li se moglo urediti da zauvijek ostane član njegovog skromnog doma? Kad se tog sjetio, ustane pa poče nemirno šetati po sobi. Potom ponovno sjedne za pisaći stol i obavi još neke poslove. I tako je došlo četiri sata. Gospođa Grabbe uđe u sobu i zapita može li poći u kupovinu s gospođicom Lüdersen. Arnold kimne. - Možete mirno poći. Neću se vratiti na večeru. Ne trebate ništa pripremati. Večerat ću vani. Gospođa Grabbe napusti sobu, a Heinz Arnold pogleda kroz prozor za obim ženama. Regina Lüdersen navukla je prevelik ogrtač, bio je to ogrtač 117 gospode Grabbe. Na glavu je stavila ružnu sivu kapu, koja je također pripadala domaćici. Ova se svečano uredila. I tako su krenule niz ulicu. Arnold osjeti duboku sućut prema mladoj djevojci ovisnoj o milosti drugih ljudi. Nije mogla samoj sebi kupiti čak ni pristojnu haljinu. Uboga mala Regina! Sad se i on počeo spremati za izlazak. Pošao je u hotel u kojem je stanovao Rudolf Sehring. Zapitavši za njega, čuo je da se Rudolf nalazi u svojoj sobi. Nije čekao dizalo, već se počeo uspinjati brzim koracima. Radovao se samom sebi što je još uvijek
bio tako svjež i snažan. Osjeti kao da mu tijelom struji novi život. Što se to događalo s njim! Zašto je iznenada shvatio da nije star, već čovjek, u najboljim godinama? Nikada nije nerazumno trošio svoje snage, iako je njegovo zvanje oficira za vrijeme rata bita prilično naporno. I kao detektiv susretao se ponekad s teškim zadacima. Ali sve to mu je davalo još više snage. Samo što ga je ponekad mučio osjećaj osam-ljenosti, pa je govorio samom sebi da je njegova mladost prošla. Sad je iznenada nešto prostrujilo njegovim žilama. Bijaše to radost zbog vlastite snage i svježine. Otkud to? Pred njim se iznenada pojavi plavokosa glavica, dva baršunastosmeđa oka u kojima je igralo svjetlo i dražesno lice. Iznenada spozna zašto se osjeća tako mlad. Taj mladi život u njegovom domu, razbudio je njegovo osamljeno srce. Bijaše dobro što je morao ući u sobu Rudolf a Se-hringa, pa se morao trgnuti iz misli. Inače bi se vjerojatno postidio svojih nježnih osjećaja. Rudolf je sjedio u naslonjaču i čitao novine. 118 - Nadam se da ne smetam, gospodine Sehring? - Niti govora! Baš naprotiv! Sretan sam što sam dobio društvo. Dani su ovdje beskrajno dugi, a ja bih ih želio skratiti radom. Pročitao sam svu silu oglasa o prodaji imanja. Nevjerojatno koliko se imanja prodaje u Njemačkoj. - Gospodine Sehring, to je znak vremena. Za kupovinu imanja potrebno je mnogo novaca. Rudolf se nasmije. - Pa i naš je dolar pao, ali to ipak mogu podnijeti bez poteškoća. Znate, lijepo je biti bogat. Pogotovo, ako je čovjek nekoć bio siromašan. Ali kad si prebogat veselje zapravo prestaje. Dovoljno je imati nešto više nego ti je baš potrebno. Heinz Arnold se nasmije. - Da, to je sva mudrost u nekoliko riječi. Uvijek imati nešto više nego li je potrebno. To je dovoljno da čovjek bude zadovoljan. A vi ćete vjerojatno uvijek imati poprilično više od potrebnog. Jeste li među oglasima pronašli nešto što bi vas moglo zanimati? - Označio sam tri oglasa. Nude se velika imanja u Gornjoj Bavarskoj, zatim u Thuringiji i jedno u Po-meraniji. Međutim, pregledao sam tek polovinu oglasa. Molim vas, sjednite, naručit ću čaj. - Došao sam zapravo ovamo da ga popijem zajedno s vama. Moja gazdarica ima danas izlaz, a ionako sam vas namjeravao potražiti. - Jeste li nešto saznali? - Slijedim neki trag, gospodine Sehring, ali ne napredujem onako brzo kako sam se isprva nadao. Tih trideset godina je ipak prokleto dugo vrijeme, ali sigurno ću postići uspjeh pa vas više neću dugo mučiti. Uostalom, jučer sam doživio nešto uzbudljivo što nema nikakve veze s vašim slučajem. 119 Rudolf pozvoni, a kad je konobar došao, naruči čaj. Potom zapita: - Smijem li saznati što je to bilo? - Dakako! Sinoć sam izvukao iz vode mladu djevojku koja je htjela umrijeti. - Nebesa! Sigurno zbog nesretne ljubavi? - Ne, već iz straha pred životom. Iz straha pred bijedom. Plašila se da će morati krenuti zlim putem, ako ne umre. - Ispričajte mi to, gospodine Arnolde! Ne bismo li joj mogli pomoći? Heinz Arnold ispriča što se dogodilo jučer i danas ujutro. Rekao je i što je danas poduzeo, pa nastavi: - Sve to nije dovoljno. Mladoj djevojci treba dokazati da je vrijedno živjeti, kad sam je već natjerao da dalje živi. Ne koristi da se brinem za nju i štitim je od bijede. Trebalo bi joj naći posao i omogućiti da zarađuje, a da ne osjeti kako je to učinjeno iz samilosti prema njoj. Ona je fino i osjećajno biće. Nije stvorena za borbu sa životom. Trebala bi raditi i tako steći pravo na život. Ono što joj ja pružam, smatrat će uvijek samo činom milosrđa. Rudolf mu preko stola pruži ruku i čvrsto stisne njegovu.
- Dobar ste čovjek gospodine Arnolde! Rado bih vam pomogao da spasite tu djevojku. Nažalost, ovdje nemam dovoljno posla ni za samog sebe. Ako bih je poslao u Ameriku, mogao bih je zaposliti u našoj tvornici. Arnold odmahne glavom. - Ne bi se tamo snašla. čovjeku su u Americi potrebni laktovi da ga ne bi zgnječili. - Tako je! Pričekajte, sjetio sam se! Zasad ću je zaposliti da odgovara na sve ove oglase. Imat će do120 sta posla. Obilježit ću svakodnevno u novinama što me zanima, a možda i nešto što nije zanimljivo. Moći će na vašem ili mojem pisaćem stroju pisati tim ljudima. Zapravo bi mogla i sama pregledavati novine. Što mislite o tome? - Da ste vrlo velikodušni! Ali to bi bio posao samo za neko vrijeme. - Da, dok ne kupim imanje. Kasnije bih je mogao tamo zaposliti. Oči Heinza Arnolda zasjaše. - Dakle, dogovoreno! A kako bi sve dobilo svoje ime, zaposlit ću gospođicu Lüdersen kao svoju tajnicu. Arnold se oduševi. - To bi bilo lijepo od vas. Vrlo će se radovati. Sutra ću gospođicu Lüdersen poslati ovamo. Pomalo je plaha, stoga se vjerojatno i nije uspjela zaposliti. Našem su vremenu potrebni bezobzirni, tvrdi ljudi. - Dobro, dragi gospodine Arnolde! Molim vas, dogovorite sve s njom! Kakvu bih joj plaću trebao odrediti prema njemačkim prilikama? Dogovoriše i to, a Heinz Arnold izjavi duboko dirnuto: - Vrlo ćete je obradovati. - Kad čovjek to može učiniti tako lako, ne treba oklijevati. Oba se gospodina dogovoriše o svemu što je bilo potrebno, a u šest i po Rudolf izjavi da mora otići. Heinz Arnold se oprosti od njega, obećavši da će drugog dana dovesti gospođicu Lüdersen. Rudolf se nakon Arnoldova odlaska pripremio za susret s Lissom Bernd. Ovog je puta ponio samo mali 121 stručak cvijeća. Divno je mirisalo tako da je Lissa gurnula nosić u njega. - Pa to su melise! - Da, jer je to i vaše ime. Nadam se da sam napokon bio dovoljno skroman? Lissa veselo kimne, ne sluteći da je rnorao platiti vrlo mnogo za to cvijeće koje je dolazilo iz Gornje Bavarske. Tamo je najbolje uspijevalo, kako mu je cvjećar rekao. Rudolf je to, dakako prešutio pretvarajući se da taj stručak vrijedi tek nekoliko novčića. I opet je taj sat zajedničke šetnje prebrzo protekao. Rudolf se požalio što vrijeme u njezinoj blizini tako brzo prolazi. Ispričao joj je i to da je namjestio tajnicu i kako se to dogodilo. Lissa se lagano trgnula kad je čula da je Regina Lüdersen skočila u hladnu vodu. - Sirotica! - uzdahne duboko dirnuta. - I vi je žalite, zar ne? - zapita Rudolf. Lissa ga ozbiljno pogleda. - Da nisam dobila taj posao kod Lutherovih, možda bi se. jednog dana i meni dogodilo nešto slično. Predugo sam bila bez posla i zarade. Imala sam sreću da je moje malo nasljedstvo trajalo tako dugo dok se nisam zaposlila. - Ne smijete misliti na to! Sad je sve u redu. - Nasreću! Nadam se da će život i toj ubogoj djevojci postati bolji. Kako je dobro, što vam je potrebna tajnica. Rudolf se nasmiješi: - Zapravo mi sada i nije potrebna. To će doći u obzir tek tada kad kupim imanje. Tad će se za gospod icu Lüdersen naći pravi posao. Zasad smo detektiv Arnold i ja samo pokušali da joj na taj način nekako 122
pomognemo. Htjeli bismo joj vratiti životnu volju. Lissa ga je slušala sjajnih očiju. Pruži mu ruke i čvrsto stisne njegovu. - Divno je što postoje ljudi poput vas i detektiva Arnolda. Zacijelo se dobro osjećate što ste se tako lijepo poigrali sudbinom. - Ne divite se toliko tome. Bogatstvo obavezuje! Trebalo bi mi zamjeriti da nisam pokušao pomoći. Lissa ga zamišljeno pogleda. - Mogla bih vam zavidjeti na vašem bogatstvu, jer možete činiti dobro. Možda bih u tom slučaju mo-' gla i sama malo pomoći. Rekli ste da je gospođica Lüdersen sama na svijetu. Možda bih se mogla sastajati s njom i nastojati je ohrabriti. Mogla bi me u slobodno vrijeme ponekad posjetiti i razgovarati sa mnom. To mi ne bi smetalo pri radu. - Poručit ću to gospodinu Arnoldu, a on će sve prenijeti gospođici Lüdersen. Ili bih joj ja to mogao sutra reći. Dakako, uz pretpostavku da ostavi dobar dojam na mene. Ali za to mi zapravo dostaju Arnol-dove riječi. - Vjerujem da zna dobro prosuditi, već i zbog svog znanja. Time je razgovor o Regini završio, pa su počeli pričati o Lissinom poslu. Dobro je napredovao. Iduće večeri namjeravali su se ponovno sastati. Tad će Lissa ponijeti sa sobom skicu za goblene da bi je i on vidio i mogao je ocijeniti. Poslije rastanka s Rudolf om, Lissa je još jednom razmislila o onome što joj je ispričao o gospođici Lüdersen. - Sretnica! - uzdahne Lissa. - Poći će s njim na njegovo imanje i ostati u njegovoj blizini. Danas je već mnogo bolje shvaćala što osjeća za 123 Rudolfa Sehringa. Nije to bilo prijateljstvo. Možda će biti dobro, ako se brzo rastanu. Prije, nego njezini osjećaji više ne bi mogli podnijeti taj rastanak. Nije željela priznati samoj sebi da se to dogodilo već i sada. Kad se vratila kući prihvatila se posla, hti-jući odvratiti misli od njega. Heinz Arnold je prije povratka kući večerao u jednoj gostionici. čim je pojeo, nešto ga poče tjerati kući. Stigao je na vrijeme da Reginu iznenadi kako se u novoj haljini promatra u velikom ogledalu u hodniku. Prestrašila se kad se iznenada našao kraj nje. Upravo je namjeravala isprobati novu odjeću. Žarko rumenih obraza stajala je pred njim, a Heinz pomisli da je neizmjerno dražesna u skromnoj plavoj haljini ukrašenoj crvenim pletenim uzorkom, s ovratnikom i pojasom iste boje. Želeći odagnati njezinu zbunjenost, Heinz se našali. - Eto i opet potvrde poslovice da odjeća čini čovjeka. Divno ste se izmijenili, gospođice Lüdersen! - Haljina je dražesna, zar ne? Nasreću nije skupa. Gospođa Grabbe je saznala dok smo plaćali, da je sve što smo izabrali na rasprodaji. Tako smo odjeću kupili u pola jeftinije, zar ne, gospođo Grabbe? Domaćica je izašla iz svoje sobe i pogledom se sporazumjela sa svojim gospodinom. - Da - odgovori ne trepnuvši. - Iznenađujuće je kako čovjek može jeftino kupovati na rasprodaji. Nismo mogle naći bolji dan za kupovinu. A gospođica Lüdersen ima tako dobar ukus. Odmah je pronašla što joj najbolje pristaje. Pođite u svoju sobicu i navu124 citc nedjeljnu haljinu, gospođice Lüdersen! Neka gospodin Arnold vidi i nju. Regina požuri, sretna što se mogla maknuti ispred zadivljena pogleda Heinza Arnolda. Pogledao je za njom pomislivši: - Kako je lijepa i dražesna! Gospođa Grabbe mu u to prišapne da je za sve što su kupile platila tri stotine i dvadeset maraka, ali da gospođica Lüdersen zna samo sa stotinu i šezdeset. Arnold kimne, a ona mu vrati ostatak od pet stotina maraka koje joj je dao. Arnold ih brzo spremi, jer je Regina upravo izlazila iz svoje sobe. Odjenula je dražesnu crnu haljinu s bijelim okovratnikom i bijelim pucetima. Djelovala je vrlo svečano. Na njoj se vidjelo iz kakvih društvenih krugova potječe. Ono nešto svojstveno svakoj otmjenoj ženi, učinilo je od te uplašene nesretnice pravu ljepoticu. Djelovala je vrlo ženstveno. To je Arnold osjećao, dakako, mnogo bolje od gospođe Grabbe koja je pokušavala urediti bijeli ovratnik svoje štićenice.
Heinz Arnold morao se svladati svim silama, jer se samilost koju je osjećao prema Regini iznenada pretvorila u ljubav. Ljubav zrela muškarca spremnu za sve moguće žrtve. Ali smirio se, kimnuo poput oca koji je zadovoljan izgledom svoje kćerke i ljubazno rekao: - Vrlo zgodna haljina! Sad se opet možete pojaviti među ljudima. Regina ga nesigurno pogleda. - Dugujem vam već svu silu novaca. Gospodi Steinert dali ste stotinu maraka, a stotinu i šezdeset je danas gospođa Grabbe potrošila na mene. Htjela mi je kupiti sve potrebno, čak i cipele i čarape. 125 Ispruži usku, dražesnu nožicu kako bi pokazala lijepe nove cipele. Heinz mirno kimne. - Dobro, gospođice Lüdersen, dugujete mi dakle dvijestotine i šezdeset maraka. Regina tužno uzdahne. - Da vam ih barem uzmognem vratiti. - Ne brinite! To neće dugo potrajati. Već sada imam veliko iznenađenje za vas. Našao sam vam posao. Regina spusti ruke, problijedi i pogleda ga s velikim iščekivanjem. - Posao? Za mene? Bože moj, kako je to moguće? - Moguće je! To ćemo dogovoriti u sobi za dnevni boravak. Gospođa Grabbe to također može čuti. Radovat će se. Uđoše u sobu, a Heinz Arnold, nakon što je upalio svjetlo, primakne ženama stolice. - Sjednite moje dame! I ja ću to učiniti. Bit će nam udobnije. Kad su sjeli, gospođa Grabbe pogleda uzbuđeno svog gospodina. - Dakle, upoznao sam mladog Amerikanca, porijeklom iz Njemačke. Obavljam za njega neki zamršeni posao. Danas, kad mi je spomenuo da mu je potrebna tajnica, sjetio sam se vas. On stanuje u hotelu »Atlantik«. Radili biste u hotelu ili u mom stanu. Zasad vam ne može ponuditi trajno namjeste nje, ali namjerava kupiti u skoroj budućnosti imanje pa biste trebali otići s njim onamo. Tamo biste imali punu opskrbu a vaša bi plaća bila u skladu s time. Spomenuo joj je koliko će mjesečno primati. - To je odviše za moje skromno znanje. 126 Heinz veselo odmahne rukom. - Prije svega, morate se naviknuti da primate odgovarajuću plaću za svoj posao. Sve drugo ne bi bilo pametno. Pretpostavljajući da ćete posao prihvatiti, dao sam vaš pristanak. Takav sretan slučaj neće se ponoviti. Regina je disala brzo i uzbuđeno. čvrsto je stisnula ruke. - Ta mi se sreća čini tako ogromnom da još uvijek ne mogu povjerovati u nju. Ne postoje li možda neki uvjeti koje ne bih mogla ispuniti? Postala sam pomalo sumnjičava zbog silnih razočaranja koja sam doživjela. Heinz Arnold je mirno pogleda. - Mislite li da bih to prihvatio u vaše ime, ako bi postojala i najmanja sumnja u to da vam posao ne odgovara? Regina se nagne prema njemu, dohvati njegovu ruku i stisne je s obje svoje. - Oprostite mi! Nisam to smjela pitati. Razumjet ćete da sam silno iznenađena. Imam li dovoljno znanja za taj posao? - Pisat ćete pisma i izvršavati neke druge naloge zbog kojih bi gospodin Sehring inače izgubio odviše vremena. Sve će vam to sutra on sam objasniti. Odvest ću vas ujutro k njemu. Dobro je što ste nabavili pristojne haljine. Kupili ste valjda i ogrtač i šešir? Regina brzo kimne, a oči joj zasjaše. - A tek moja plaća! Moći ću vam za nekoliko mjeseci vratiti svoj dug. Iznajmit ću malu sobicu i jesti u nekoj kantini. - Ne, ne! Prvo vrijeme možete mirno ostati ovdje. Gospođa Grabbe će kuhati i za vas. Mislite li da bih vas želio lišiti svoje zaštite? Prvo moram znati da
127 ste se opet posve smirili. Kasnije ćemo dalje razgovarati o tome. Vaša sobica je, dakako skromna, ali zato ćete prije moći otplatiti svoj dug. Koliko vas poznajem, taj vas dug muči. Regina brzo kimne. - Da, vrlo! Ali smijem li to doista prihvatiti? - Ako želite ostati, dakako! Reginine se oči ovlažiše, pa ga pogleda tako da ga je pogodila posred srca. - Želim li ostati? U vašoj kući? Pod zaštitom gospođe Grabbe? Bože moj, već sam se cijeli dan osjećala tako kao da sam našla novi dom. Ako smijem ostati, onda... htjela bih to od sveg srca. Ali neću li vam smetati? Arnold pomisli kako će gorko biti za njega, ako ga jednog dana napusti. Ali uspio se nasmiješiti. - Meni nećete pasti na teret, jer ćete me rijetko kada vidjeti. Najveći dio dana provodim izvan kuće. Dakle, dogovoreno? Gospođa Grabbe bit će radosna što ćete ostati, jer je vrlo osamljena. Zar ne, gospodo Grabbe? Ovoj potekoše suze niz obraze. - Bit će to kao a mi se vratila moja Trudchen koju je Bog pozvao k sebi kad joj je bilo dvanaest godina. Sad mi je Bog vratio kao odraslu djevojku. Neću valjda reći ne, gospodine Arnolde! Ovaj odmahne rukom. - čujete li to, gospođice Lüdersen? Što sam još htio reći? Da, posao za gospodina Sehringa možete obavljati i na mom pisaćem stroju. Meni je potreban samo naveče. - Dopustite mi, molim vas, da naveče obavljam poslove za vas. U slobodno vrijeme pokrpat ću rub128 lje. Moram nešto učiniti kako bih vam dokazala svoju zahvalnost. Heinzu Arnoldu pričinilo se kao da mu je netko dao skupocjen dar. Ali odgovori mirno: - U tome vas, dakako, ne mogu spriječiti, gospođice Lüdersen! Inače biste se mogli naljutiti na mene. Regina odmahne glavom. Pogleda ga zahvalno. - Nikada se ne bih mogla naljutiti na vas; Isto tako ne bih željela da se vi naljutite na mene. Želim jedino da jednog dana mogu učiniti nešto veliko za vas. Tad bih imala osjećaj da sam vam doista dokazala svoju zahvalnost. Heinz Arnold je pogleda čudnim, zamišljenim pogledom. - Tko zna, možda ću jednog dana i zatražiti od vas nešto veliko. Ne budite lakomisleni sa svojim obećanjima. Vragoljasti smiješak preleti njezinim licem. Pogleda ga kao da mu beskrajno vjeruje. - Nikada mi neće biti ništa preteško što bih mogla učiniti za vas. I nikada nećete tražiti od mene nešto što ne bih mogla ispuniti. U to sam posve sigurna. . - Imate toliko povjerenja u mene? - zapita Arnold, skrivajući pred njom koliko ga je ganula. - Ne bi moglo biti veće. Ne zaboravite što ste sve učiniti za mene i kako ste to učinili. Heinz Arnold ustane, jer je više nije mogao mirno oromatrati. - čeka me posao! Gospođo Grabbe, donesite mi čaj! Možete uliti i nešto ruma. Obje žene brzo izađoše. Vani Regina zagrli gospođu Grabbe, sakrivši glavu na njezinu ramenu. Tad tiho uzdahne: 129 - Tako je dobar, tako dobar! Moram zahvaliti Bogu što me je doveo k njemu i k vama. Gospoda"Grabbe nikada nije izbjegavala osjećaje, pa je iznenada zaplakala. - Da, dijete moje, on je dobar čovjek. To već dugo znam. Koliko je učinio za mene! A zacijelo to još mnogo radije čini za vas, je ste mladi i dražesni. Morate to shvatiti. Sretna sam što ćete ostati kod nas. Nadam se zauvijek. Regina je slušala te riječi. Zauvijek? Zauvijek uživati zaštitu Heinza Arnolda? Zauvijek gledati njegove dobre, ozbiljne oči? Osjećati njegovu pažnju? Ne, to bi bila prevelika sreća. Kad bi barem još neko vrijeme smjela ostati kraj njega! Dotle dok opet stekne životnu hrabrost. Barem toliko dugo, jer je znala da to ne može biti za svagda.
Kad je te večeri legla u lijepu, čistu posteljinu u svojoj sobici, zaklopila je čvrsto oči kako bi se mogla prisjetiti plemenita lica Heinza Arnolda. Pričini joj se da bi to pametno čelo i suncem opaljene obraze mogla milovati uvijek ponovno. Nikada ranije nije vidjela čovjeka koji bi za nju predstavljao utjelovljenje idealnog muškarca, kao što je to bio slučaj s Heinzom Arnoldom. Duboko uzdahnuvši okrene se na stranu i zaspi, a njegova ju je slika otpratila u san. 130 X. Drugog jutra krenuo je Heinz Arnold sa svojom štićenicom do hotela u kojem je stanovao Rudolf Sehring. Ovaj ih je već očekivao. Regina je odjenula plavu haljinu i lagani ogrtač kojeg je gospođa Grabbe također nabavila za nju. Na glavu je stavila mali crni šeširić. Rudolf Sehring zapravo nije zamišljao štićenicu Heinza Arnolda tako otmjenom kako je sada Regina djelovala. Trgnuo se upitno pogledavši Arnolda, a ovaj mu predstavi Reginu. Rudolf se nasmiješi i nakloni. Gospođice Lüdersen prihvatit ćete dakle posao moje tajnice? - zapita, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Ona se nakloni. - Gospodin Arnold javio mi je da me zadesila sreća što se mogu zaposliti kod vas. Odmah sam ga upozorila da nemam svjedodžbe koje bi me mogle preporučiti na taj posao. - Gospodin Arnold jamči za vas. To mi je dovoljno. 131 - Nadam se da ću se snaći u tom poslu. Obaća-vam vam da ću marljivo izvršavati vaše naloge i da ću nastojati naučiti ono što još ne znam. Smatram velikom srećom to što me želite zaposliti. Bila bih vam vrlo zahvalna, ako biste pristali da pokušate sa mnom. Rudolf ponudi svojim gostima da sjednu. Sad se smjestio sučelice njih i rekao smiješeći se: - Pa sve sam već dogovorio s gospodinom Arnol-dom. Ako želite možete već danas stupiti na posao. - Dakako da hoću! Što prije mogu početi zarađivati, to će mi biti milije. - Dobro, naše se želje slažu. čeka vas mnogo posla. Pogledajte taj kup novina. Trebalo bi ih pregledati i pronaći oglase u kojima nude na prodaju velika poljoprivredna imanja. Načinit ćete popis tih imanja i zapisati sve što navode o njima. Kad to obavite, dogovorit ćemo se na koje ponude treba odgovoriti. Hoćete li to moći obavljati. Regina ga je pažljivo slušala. Upitno je pogledala Heinza Arnolda i brzo odgovorila: - Mislim da to nije teško. Nadam se da ću to moći obaviti na vaše zadovoljstvo. - Dobro! Možete odmah početi. Za to vrijeme doručkovat ću dolje u hotelu u društvu gospodina Arnolda. Na pisaćem stolu naći ćete uz pisaći stroj sve potrebno. Regina je brzo ustala, odložila ogrtač i šešir, dok su oba gospodina napustila sobu. Vani ostadoše na trenutak stajati pogledaše se, pa se nasmiješiše poput dvojice zavjerenika. Ali tek dolje u blagovaonici, gdje su naručili obilan doručak, počeše ponovno razgovarati. 132 - Izvukli ste iz vode vrlo zgodnu djevojku, dragi Arnolde! Ovaj pogleda nešto zbunjeno i nemirno svog sugovornika. - Nadam se, gospodine Sehring da njezina ljepota neće igrati ulogu u poslu kojeg ste joj dali? Rudolf je odmah shvatio što je Arnold želio reći pa veselo odmahne glavom. - Možete biti posve mirni. Da moje srce čak i nije već zauzeto, gospođica Lüdersen bila bi za mene nedodirljiva. Ne samo stoga što je ubogo stvorenje bez zaštite, već i zato što sam pročitao u njezinom pogledu da će se usprotiviti svakom muškarcu koji pokuša dodirnuti i jednu od njezinih plavih kovrčica. Jesmo li se razumjeli? Heinz Arnold mu pruži ruku preko stola. - Hvala vam što ćete se tako ponašati prema njoj. - Ne morate mi zahvaljivati. Mogu zamisliti kako bi se osjećao na vašem mjestu, jer se i meni dogodilo nešto slično kao i vama. I ja sam učinio uslugu ženi i istog trenutka izgubio srce. Nakon što ste gospođicu Lüdersen spasili od smrti, i s vama se nešto dogodilo.
Heinz Arnold gledao je zamišljeno pred sebe. - Moram priznati da me to uhvatilo snagom za koju sam vjerovao da je više ne posjedujem. Mislio sam da sam završio sa ženama. Od jučer sam zapazio da se nešto probudilo u meni. Bilo bi uzaludno boriti se protiv toga. Ipak sam dovoljno razuman pa mogu ocijeniti da sam prestar za tu djevojku. Njoj je dvadeset i sedam godina. Djeluje uz to mnogo mlade i nevinije, usprkos svim životnim borbama i poteškoćama. Zar bih u svojim godinama trebao učiniti takvu ludost? 133 - Ne bih rekao da je to ludost. Bila bi ludost samo u slučaju, ako gospođica Lüdersen ne bi bila vrijedna čovjeka kakav ste vi. Heinz Arnold slegne ramenima. - čini mi se da je vrijedno ljudsko biće. U töme se ne varam. Ali kako joj mogu reći što se dogodilo sa mnom i zaprositi je? Usprkos svoj svojoj nesreći odbila bi me, ukoliko ne bi mislila da mi je dužna zahvalnost. Ali što bih ja tada? Osjećao bih da je to učinila zbog toga da mi se oduži. - Povjerovat ću da patite od osjećaja manje vrijednosti - reče Rudolf Sehring. - čovjek poput vas mora probuditi žensku ljubav. Zapazio sam da vas promatra s neizmjernim divljenjem. • Arnold odmahne. - Nemojte me učiniti bespomoćnijim nego što već jesam pred tim zahvalnim očima. Moram skupiti svu svoju snagu da je ne zagrlim poput ljubljena djeteta i počnem je preklinjali da me zavoli. Da, tako me to zgrabilo, gospodine Sehring! Ovaj ga ozbiljno pogleda. - Radujem se što se tako osjećate. I što ste još dovoljno mladi za to. Očigledno ste nakon svog prvog razočaranja prerano prekinuli sa svime što se zove žena i ljubav. To se uvijek osvećuje i kasnije se javlja u još žešćem obliku. Ne vidim razlog zašto biste se mučili. Pričekajte mirno dok vaši snovi ne sazo-re. Ako je ta djevojka tako vrijedna kao što to pretpostavljate, neće vam odmah pasti oko vrata. Najprije ona mora ispitati samu sebe. Zasad vjerojatno još i ne sluti da je vi ljubite. Iako žene imaju fini osjećaj za to. Morate pripaziti kako se ponaša prema vama. Kao pravi muškarac spoznat ćete da li vas ljubi. Govorim to kao da sam vrlo iskusan,- a nalazim se u 134 istom položaju kao i vi. Vjerojatno se isto tako nerazumno ponašam. Ponekad mi muškarci najprije moramo glavom udariti o vrata da bismo spoznali jesu li otvorena ili zatvorena. A budući da ste mi poklonili svoje povjerenje; i ja ću biti iskren prema vama i ispričati vam priču svoje ljubavi. Rudolf poče opširno opisivati kako se upoznao s Lissom Bernd i kako je sklopio s njom prijateljstvo da je ne bi prestrašio svojim osjećajima. Svakodnevno se sastaje s njom na jedan sat, a nedjeljom tri do četiri. Morao se time zadovoljiti, jer joj je ostalo vrijeme bilo potrebno za posao. - Zamislite, dragi gospodine Arnolde, moram to zasad mirno dopuštati. Moram promatrati kako žena, za koju bih dao sve na svijetu, naporno radi za bijedan dohodak. Tih nekoliko sati za mene ona mora zapravo ukrasti samoj sebi, a gleda na to kao na tjelesno i duševno osvježenje koje je potiče na rad. Uza sve svoje bogatstvo, ne mogu zasad ništa učiniti. Sve bi ponosno odbila. Za ono malo cvijeća koje joj donosim, ne smijem potrošiti više od pedeset pfeniga. To mogu izdržati samo iz straha da sve ne pokvarim svojom neobuzdanom strašću. Ma koliko je ljubim, ne smijem to izgovoriti dok nisam siguran da i ona ljubi mene. Dakle, u istom sam položaju kao i vi. Moramo tješiti jedan drugoga i hrabriti se. Sad ste dakle vi na redu. Heinz Arnold položi ruku na Rudolf ovu. - Hoćemo li se tješiti time da jedna ljubav budi drugu? Ohrabrili ste me, a i ja bih želio učiniti isto za vas. Posve sam siguran da ta mlada djevojka, koju opisujete kao suzdržanu i ponosnu, ne bi sklopila prijateljstvo s vama, da se u njoj nisu rodili i drugi osjećaji. Prijateljstvo između muškarca i žene postoji 135 samo ako su njihova srca vezana jedno za drugo. Nadam se da ćete mi uskoro moći reći da ste se zaručili. Želio bih da i ja mogu biti tako siguran, kao što to možete biti vi. Stisnuše ruke jedan drugome. Potom Rudolf ispriča da je zamolio Lissu Bernd neka prihvati Reginu Lüdersen.
- Žene moraju ponekad razgovarati međusobno, kao što je to potrebno i muškarcima. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom. - Dakako, i zahvaljujem vam, gospodine Se-hring! - Nije potrebno. Reći ću gospođici Lüdersen da može u svako vrijeme posjetiti Lissu. Lissi, pak, reći ću da postoji muškarac koji bi htio zadobiti Regininu ljubav. Kad Lissa naime vidi kako je lijepa Regina Lüdersen, možda bi mogla pomisliti nešto što bi mi moglo naškoditi. Heinz Arnold se nasmije. - A to ne želite! - Sigurno ne! A sad kad smo jedan drugome pogledali duboko u srca, jeste li razmislili o tome da jednog dana radite na mom imanju? Sad će vas to više privlačiti, ako gospođica Lüdersen pođe sa mnom. Arnold odmahne. - To uopće nije potrebno. Ionako bih rado pošao s vama. Ali što onda, ako ne uspijem riješiti vaš slučaj , a to bi se nakon trideset godina i moglo dogoditi? - Obećao sam ocu da ću učiniti sve što je u mojoj moći da to objasnim. Ako bude nemoguće usprkos s\ im ispitivanjima, moj otac nije bio čovjek koji ne bi odustao od toga. Učinit ćemo sve što je u našoj moći. 136 Ako se uvjerimo da se slučaj više ne može objasniti, morat ćemo se pomiriti s time. - Poveli biste me i u tom slučaju sa sobom? - Dakako! I tada bi mi vaša suradnja bila dragocjena. Arnold zamišljeno pogleda u daljinu. Zatim zabaci glavu. - Bilo bi previše lijepo a da bude istina! Regina Lüdersen kao moja žena, kao majka moje djece! To bi doista bilo previše lijepo. - Mislim da nikada nešto ne može biti previše lijepo. Pogledaše se i nasmijaše, kako se mogu smijati samo ljudi u iščekivanju sreće. Rudolf Sehring napuni čaše. Podigoše ih i nazdra-više si. Na to iskapiše čaše do posljednje kapljice. Regina Lüdersen pročitala je sve oglase. Odabrala ih je šest. Ispisivala je na pisaćem stroju sve podatke. Pričini joj se to laganim i jednostavnim poslom. Upravo je završila, kad su se gospoda vratila. Sve bijaše napisano točno i uredno. Pomalo prestrašeno Regina pruži papir Rudolfu Sehringu. On sve pažljivo pregleda pa poče raspravljati s Heinzom Ar-noldom, kao da se radi o nečem važnom. A sve to Regini za volju. Imanja, o kojima je bila riječ ležala su razastrta po cijeloj Njemačkoj. Heinz Arnold morao je Rudolfu točno objasniti sve o tim pokrajinama. To je radio vrlo savjesno, a Regina Lüdersen morala je zapisivati što joj je Rudolf govorio. Kad su završili s tim poslom, Rudolf se obrati Regini: - Molim vas, ponesite sa sobom tih šest oglasa i 137 napišite im pisma s molbom da nam pošalju potanje obavijesti. Neka prilože i slike zdanja i gospodarskih zgrada. Planovi i tlocrti bili bi također dobrodošli. Ste to treba obaviti još danas. Ne morate dulje ostati ovdje. Što sam ono još želio reći? Oh, da, evo vaše plaće za ovaj mjesec. Novac će vam biti potreban, a meni je svejedno plaćam li vas unaprijed ili unatrag. Uz to sam vam želio reći da bi se jedna mlada djevojka s kojom sam sprijateljen, radovala ako biste je posjetili. Izrađuje skice za sagove i goblene. Rado bi razgovarala s vama. Izvolite njezinu adresu. Vjerujem da ćete se dobro slagati i nešto značiti jedna drugoj. Obje ste bez roditelja, same u životu. Priloži uz novac papirić s Lissinom adresom. Regina pogleda upitno Heinza Arnolda, kao da traži njegov pristanak. On joj kimne nasmiješivši se. Regina tad uzme novac i papirić i sve to stavi u malu torbicu koju je također jučer kupila. Kad je htjela otići, Rudolf je zadrži još trenutak. - Pričekajte, dat ću vam odmah posao i za sutra, jer me ovdje možete naći tek poslije jedanaest sati. Dakle, molim, kupite sutra sve jutarnje novine u kojima izlaze oglasi. Možete ih pregledati prije
nego dođete ovamo. Nakon toga, dogovorit ćemo sve potrebno. Načinit ćete isto takav pregled kao i danas. Pisma treba odmah poslati. Zabilježite sve troškove za marke i novine. Pisma potpišite kao moja tajnica. Dakle za danas nema drugog posla za vas. Regina stavi šešir na glavu, a Heinz Arnold joj pomogne navući ogrtač. Pritom joj reče: - Poći ću s vama, gospođice Lüdersen! Komad puta možemo ići zajedno. I ja ovdje više nemam posla. 138 Izadoše zajedno iz sobe, a Rudolf je veselo gledao za njima. Regina je šutjela sve dok nisu napustili hotel. Tad zastane, uzme novac iz torbice i pruži ga Heinzu. - Molim vas, htjela bi početi otplaćivati svoj dug. Heinz odmahne. - Ne žurite! Ne možete ostati bez novaca. - Molim vas, uzmite! Odahnut ću tek onda kad više neću imati dugova. Novaca trebam samo za one male izdatke za gospodina Sehringa. Mislite li da ću moći obavljati taj posao? Heinz uzme novac, jer je znao da će se Regina tako bolje osjećati. Nasmiješi se i kimne. Sve je dobro obavila, mogla je biti mirna. - čini mi se kao da u posljednje vrijeme susrećem samo dobre ljude. I gospodin Sehring je dobar čovjek. A sad ću upoznati još i jednu mladu djevojku. Sigurno je i ona draga. Sve to moram zahvaliti vama. I pogleda Arnolda čudnim pogledom. - Da nije bilo vas, sad bih već davno bila mrtva i pokopana. Ne bih doživjela sve ovo dobro i lijepo. Shvaćate li kako bi to tužno bilo? - Vrlo tužno! Ne želim ni misliti na to. - Zamislite, kad primim drugi put plaću, moći ću opet otplatiti dio svog duga. Ali onda ćete morati dopustiti da i ja sudjelujem u troškovima kućanstva. Heinz se nasmije. - Doista namjeravate plaćati za tu sobicu koja ničem ne služi? - Ne, već za sve što dobivam u vašoj kući! - Kasnije ćemo jednom razgovarati o tome. Najprije se morate riješiti svog duga. Ne namjeravam 139 vam ništa pokloniti, ne bojte se. A gospoda Grabbe i ja užasno ćemo vas iskorištavati. Sad se i Regina morala nasmijati. Meki, jasan smijeh kojeg je Arnold čuo prvi put, još je dugo odjekivao u njegovim ušima, nakon što su se rastali. Regina je krenula prema kući, a Heinz se uputio na policiju. Htio je policiju upoznati da obrate pažnju na gospođu Steinert. Zatim se u prijavnom uredu namjeravao raspitati da li je udovica Wendhausen još živa i gdje sada boravi. Ono u vezi s gospođom Steinert brzo je obavio, ali kad je došao do prijavnog ureda, taj je bio zatvoren zbog čišćenja. Morao je, dakle, otići neobavljena posla. Nadoknadit će to sutra, a danas poći do direktora za kojeg je nekad radio Wendhausen. Stari je gospodin još bio živ, kako je jučer ustanovio, i radio je u istom poduzeću. Starac se sjećao Wendhausena. Bio je vrlo pametan čovjek i isprva su bili zadovoljni s njim. Oženio se bogatom djevojkom, a tada je počeo vrludati uokolo. Morali su ga opomenuti. A to je postalo još mnogo gore, kad je propao imetak njegove žene. Namjeravali su mu otkazati i zaprijetili mu time, ukoliko ne promijeni način života. Tad je iznenada stradao. Stari gospodin nije znao ništa više. Nije mogao reći ništa o Wendhausenovoj udovici, jer mu se nikada nije obratila za pomoć. U ono vrijeme raspitivali su se da li bi joj u čemu mogli pomoći. Odgovorila je da je naslijedila malu rentu i da može posve dobro živjeti od nje. Zahvalila im je na ponudi ne prihvativši je. Sve to Heinzu Arnoldu nije ništa govorilo. Stari gospodin nije znao kao se odselila udovica Wendhau140 seri. Iz svega što je čuo o Wendhausenu, Arnold je mogao zaključiti da je bio prava propalica.
Prijetio mu je i otkaz pa bi upao u bijedu. To je takvog čovjeka moglo natjerati na kradu. To više, što je mogao izvesti bez opasnosti po sebe. Ali što sada? Heinz Arnold je još jednom prošao pokraj prijav-nog ureda. Ušao je i tamo saznao što ga je zanimalo. Ponajprije kamo se preselila udovica Wendhausen kad je napustila stan u kojem je živjela sa svojim mužem. Još je uvijek bila živa i sada joj je bilo sedamdeset i pet godina. Arnold zadovoljno zapiše adresu. Ne oklijevajući dugo krene do stana udovice Wendhausen. Gospođa Wendhausen je sama otvorila vrata, kad je Heinz Arnold pozvonio. Iznenađeno je pogledala visokog, vitkog muškarca ozbiljna pogleda. Tužno lice stare gospođe govorilo je Heinzu da nije provela lagodan život. Ipak nije djelovala nesimpatično, pa je odlučio postupati pažljivo s njom. - Što izvolite? - zapita ga gospođa Wendhausen. Heinz se nakloni. - Oprostite što smetam, ali rado bih vam postavio nekoliko pitanja. Tiču se vašeg pokojnog muža. Žena ga pogleda iznenađeno. čak i pomalo prestrašeno. - Mog pokojnog muža. Ali on je odavno mrtav. - To znam. Ali postoji mogućnost da bi on, odnosno njegovi nasljednici, mogli objasniti neke stvari. Djece niste imali, zar ne? Gospođa Emilija nije mogla postati bljeđa nego li je već bila. Odvela je Heinza Arnolda u sobu za dnevni boravak i pristojno mu ponudila da sjedne. - O čemu se radi? - zapita toliko mirno koliko je to mo»la. 141 Heinz je u međuvremenu razmislio kako bi joj sve to mogao objasniti što pažljivije, pa je mirno odgovorio: - Radi se o malom nasljedstvu. U Nizozemskoj je umro neki gospodin Wendhausen, a nije naveo nasljednike. Naša je dužnost, a ja radim za policiju -pokazao joj je svoju značku - da se raspitamo kod vas da li bi vaš muž došao u obzir za nasljedstvo. Očigledno postoji mnogo Wendhausena, pa moram naglasiti da se ne morate odviše nadati tom nasljedstvu. Gospođa Wendhausen odahnula je u sebi. Mirno je pogledala svog gosta. - Ničemu se ni ne nadam. To više, što su moji zahtjevi vrlo skromni. Ono što mi je potrebno, omogućava mi mala renta koju mi je ostavila tetka. - To je dobro, gospođo Wendhausen! Možete dakle mirno živjeti bez tog nasljedstva. Ipak nije loše, ako čovjek može trošiti i nešto više nego li mu je neophodno potrebno. Gospođa Wendhausen slegne ramenima. - Meni to nije potrebno. Iznajmila sam dvije sobe i taj mi novac dostaje za sve moje potrebe. Mogla bih se čak i odreći najamnine, ako bi to baš bilo potrebno. - Očigledno ste skromni. Treba vam zavidjeti na tome. Gorki smiješak obigra oko staričinih usana. - Život nas uči skromnosti. - To zvuči kao da ste se pomirili sa svime. Dakako, bolno je.kad čovjek ostane udovicom u mladim danima. Gorki smiješak ponovno se pojavi na njezinim usnama. Heinz bijaše vrlo simpatičan čovjek. Stoga je 142 I——— gospođa Wendhausen ispričala više nego je to obično činila. - Bila sam već dosta stara, kad sam postala udovica. Ponekad je čovjek istrošen već prije nego li je život zapravo započeo - primijeti tiho. Heinz je sućutno pogleda. Ova je žena očigledno mnogo propatila u svom braku. To su potvrdile i izjave gostioničara i njegove žene. - Nažalost, nemate djece koja bi vas mogla tješi\ - Nemam, jer sam rodila mrtvu djevojčicu. To je izgovorila gorkim glasom. Potom nastavi kao da se brani: - Dakle, što bih vam mogla reći?
Heinz joj postavi nekoliko nevinih pitanja o pori- ^ jeklu njezina muža, a.ona mu rado odgovori na njih. Heinz nastavi: !- Raspitivao sam se u poduzeću u kojem je vaš muž radio. Rekoše mi da se vaš muž utopio u luci. Lice stare žene bijaše kao okamenjeno. - Da, srušio se po mraku preko ograde. \ Heinz Arnold nije znao što bi dalje rekao. Morao je razmisliti s čime u vezi bi mogao spomenuti ukradene stvari. Nije želio nepotrebno uznemiravati staricu, ako ništa nije znala o tome. Htio je najprije ispitati je li sve u redu s tom rentom i stvoriti plan kako da sazna nešto više. Da li je ta žena slutila nešto o krađi koju je počinio njezin muž? Ili je to možda čak i vidjela? - Možda ću morati navratiti još koji put i postaviti vam neka pitanja. Molim vas, dopustite da vam dadnem naknadu za izgubljeno vrijeme. Starica lagano odmahne glavom-. - Vi činite samo svoju dužnost, gospodine! 143 Mirno ga otprati do vrata i ponovno ih zaključa za njim. Zatim se vratila u sobu za dnevni boravak. Neko i ijeme razmišljala, pa se zapitala: - Je li taj čovjek možda došao zbog stvari u onoj torbi? Ako je tako, što bih učinila? - Zadrhta, a hladan je znoj oblije. Napokon, natovarila je krivnju na sebe sakrivši ono što je njezin muž ukrao. Kriva je bila već i zbog toga što nije predala zlatnike za vrijeme inflacije. Ali kako je to mogla učiniti, a da ne objasni odakle joj? Nije mogla iznenada predati zlatnike u vrijednosti od deset tisuća maraka, čije porijeklo nije mogla objasniti. Tko bi vjerovao da je nevina? Tko bi vjerovao da je željela nakon svoje smrti vratiti stvari pravom vlasniku? Nastavi razmišljati. Kamo je otišao onaj gospodin Sehring koga su optužili u ono vrijeme? Da li još živi? Ostavio je ženu i sina. Sin je sada već morao biti odrastao čovjek. Da, tada su mu bile četiri godine. Sad je dakle imao blizu trideset i pet. Znala je i to da je ubrzo i gospođa Sehring^ nestala sa svojim sinom. Da li se našla s mužem? Sto se dogodilo s njima? Kako je sve to bilo mučno. Kad bi barem imala čovjeka kome bi se mogla povjeriti i razgovarati o tome. S nekim tko bi joj dao savjet. Taj detektiv ostavio je dojam dobra i poštena čovjeka. Možda bi joj on mogao pomoći, ako bi našla hrabrost i sve mu kazala. Ali to nije bilo moguće. Uzdahne duboko i pođe do Lisse koja je radila u svojoj sobi. Ispričala joj je da je upravo kod nje bio jedan detektiv i zašto je došao. Lissa ju je iznenađeno slušala pa se nasmiješi: 144 - Gospođo Wendhausen, možda vas očukuje nasljedstvo. Stara gospođa odmahne rukom. - Vjerojatno se javila već sva sila nasljednika. A tko zna je li moj muž i bio u rodu s tim čovjekom. Postoji toliko Wendhausena na svijetu. Prestrašila sam se kad je taj čovjek došao. - Nadam se da će iz svega toga nešto dobro proizići za vas. Time su završile razgovor i gospođa Wendhausen napusti Lissinu sobu. Heinz Arnold je napustio stan gospođe Wend-hausen i sišao već nekoliko stuba, ali tada se okrene i još jednom pogleda vrata. Uz pločicu s imenom gospođe Wendhausen bila je pričvršćena još jedna posjetnica. Oklijevao je neko vrijeme, a onda se uputio vratima. Iznenadio se pročitavši: Lissa Bernd, deko-raterka. Polagano se uspravi i vrlo zamišljeno siđe niz stube. Lissa Bernd bijaše ime mlade djevojke o kojoj mu je Sehring pričao. I ona je bila dekoraterka. Bilo je zaista čudno da je ona živjela u stanu gospode Wendhausen. Odmah je otišao do suda za nasljedstvo i tamo saznao da je sve u redu s rentom gospođe Wendhausen. Doista ju je naslijedila od svoje tetke. Tog je prijepodneva obavio zaista mnogo toga, iako ne baš sve što je želio. Tramvajem se odvezao do svog stana. Tamo je saznao od gospođe Grabbe da Regina nije kod kuće, jer je izašla kupiti novine. Pojavila se deset minuta kasnije s novinama u ruci. Ispričala mu je što je
sve obavila, a Heinz ju je pažljivo slušao. Uto gospoda 145 Grabbe donese jelo, a on upita Reginu: - Kada ćete posjetiti gospođicu Bernd? - Mislim da neću imati vremena ovog tjedna. Odložit ću to za nedjelju poslijepodne. Heinz se nasmiješi. - A gdje stanuje gospođica Bernd? Regina mu to nevino objasni. Sad je znao da je to doista bila ona Lissa Bernd koja je stanovala kod gospode Wendhausen. Da je to znao ranije, pronašao bi drugu mogućnost da se upozna sa staricom. U svakom slučaju, mogao je sada u izvjesnoj mjeri koristiti i pomoć Lisse Bernd. Ali to je morao dogovoriti s Rudolfom Sehringom. Morat će mu objasniti zašto sumnja u Wendhausena. Regina mu je rekla da će poslijepodne obavljati posao kod kuće. Zamolila ga je da smije koristiti njegov pisaći stroj. To joj je Heinz rado dopustio, zadovoljan što se djevojka tako veselo i marljivo prihvatila posla. 146 XI. Kad se ponovno sreo s Rudolfom Sehringom u predvorju hotela, rekao mu je da mora nešto dogovoriti s njim. Rudolf ga povede u svoju sobu, ponudi mu cigaretu, a nakon što ju je pripalio, zapita: - Dragi gospodine Arnolđe, govorite! Što ima novoga? Arnold je neko vrijeme oklijevao prije nego je rekao: - Inače ne običavam govoriti o poludovršenim poslovima, da ne bih probudio lažne nade. Ovog sam puta odlučio ispričati vam što sam otkrio, jer mi je potrebna vaša pomoć. Rudolf se uspravi. - Kako bih vam mogao pomoći? Znate i sami da neizmjerno želim i sam pridonijeti rješavanju tog slučaja. - Iznenadit ćete se, ako vas zamolim da me upoznate s gospođicom Bernd. Rudolf se trgne. - S Lissom Bernd? Kakve veze ima ona s time? 147 - Zapravo nikakve! Poslušajte me! Moje istraživanje probudilo je sumnju u meni. Izričito govorim: sumnju! Jedna je osoba povezana s nestankom dragocjenosti. A ta osoba, ali molim vas za najstrožu diskreciju, je pokojni muž gospode Wendhausen kod koje stanuje Lissa Bernd. Rudolf ga pogleda kao da ništa ne razumije. - Kako čudan splet okolnosti. Kako ste to saznali? - Ispričat ću vam sve po redu. Prvo mi morate obećati da o tome što ćete sada saznati, nikome nećete odati ni riječi, ma tko to bio. - Dajem vam svoju riječ! Razumljivo je samo po sebi da to neću nikome reći. - Dobro, dakle poslušajte me! Heinz Arnold je ispričao sve ono što je dosad saznao i što je naslućivao. Na kraju dovrši: - U svim svojim istragama vodili su me osjećaji, a oni mi govore da ću samo od gospode Wendhausen uspjeti saznati jesu li moje sumnje opravdane. U sebi sam zapravo već posve uvjeren da je taj bijedni Wendhausen iskoristio povoljnu priliku da bi sredio svoje novčane nevolje. Kroz ključanicu je mogao vidjeti da je direktor predao vašem ocu dragocjenosti. Vjerojatno je i osluškivao o čemu su govorili u sobi. Vidio je da je vaš otac stavio sve to u svoj pisaći stol i da ga nije zaključao ili je ključ ostavio u bravi. Kad je gospodin Hartwing napustio uredsku sobu vašeg oca, tad je Wendhausen još sjedio u predvorju. Hartwig je ušao u svoju radnu sobu, a Wendhausen je još jednom pogledao kroz ključanicu. Vidio je da vaš otac izlazi iz sobe ili da je već izašao. To je bila povoljna prilika. Mogao se osloboditi svih svojih nevolja. Trebao je samo ući u sobu, izva148 diti novac i dragocjenosti iz pisaćeg stola, sakriti ih u svoju torbu i brzo otići. To se moglo obaviti
za minutu. A vašeg oca nije bilo najmanje pet minuta. Tako je Wendhausen imao dovoljno vremena da nestane. Kao što je ispravno predmijevao, gospodin Hartvvig je pomislio da mu je čekanje dosadilo pa je zato otišao. Kad je vaš užasnuti otac doveo Hartvviga natrag u svoju sobu, nakon nestanka dragocjenosti, Wend-hausen se već davno izgubio. U onoj zbrci, nitko se nije sjetio na njega. Vaš otac uopće nije znao za njegovu prisutnost. Gospodin Hartvvig, pak, nije smatrao važnim što je boravio u predvorju. Ali ja sam često, pomoću takvih sitnica, objašnjavao neke slučajeve, jer drugi nisu obraćali pažnju na to. čvrsto sam uvjeren da je Wendhausen pravi krivac, ali ne mogu to dokazati. A dokazi su najvažniji. Rudolf je čitao riječi s njegovih usana: Sada je izjavio vrlo uzbuđeno: - Kad bi barem vaši zaključci pomogli da se sazna istina! Ali recite mi, što bi gospođica Bernd mogla učiniti? - To još ne znam ni sam. Ona stanuje kod gospođe Wendhausen i to već dugo vremena. Poznaje navike stare gospođe. Možda je čak i čula da je ova nešto natuknula, ili joj je nešto upalo u oči. Pomozite mi, dakle, da upoznam gospođicu Bernd kako bih joj mogao postaviti nekoliko pitanja. Kad ćete se ponovno sastati s njom? - Večeras u osam sati! Ali, dragi gospodine Ar-nolde, ne bih želio da je uznemirimo ili joj dosađujemo. - Budite posve mirni! Bit ću vrlo oprezan prilikom svog ispitivanja. Ovdje mi mogu pomoći samo slutnje. Morate se, dakle, večeras odreći toga da bu149 - Zapravo nikakve! Poslušajte me! Moje istraživanje probudilo je sumnju u meni. Izričito govorim: sumnju! Jedna je osoba povezana s nestankom dragocjenosti. A ta osoba, ali molim vas za najstrožu diskreciju, je pokojni muž gospode Wendhausen kod koje stanuje Lissa Bernd. Rudolf ga pogleda kao da ništa ne razumije. - Kako čudan splet okolnosti. Kako ste to saznali? - Ispričat ću vam sve po redu. Prvo mi morate obećati da o tome što ćete sada saznati, nikome nećete odati ni riječi, ma tko to bio. - Dajem vam svoju riječ! Razumljivo je samo po sebi da to neću nikome reći. - Dobro, dakle poslušajte me! Heinz Arnold je ispričao sve ono što je dosad saznao i što je naslućivao. Na kraju dovrši: - U svim svojim istragama vodili su me osjećaji, a oni mi govore da ću samo od gospode Wendhausen uspjeti saznati jesu li moje sumnje opravdane. U sebi sam zapravo već posve uvjeren da je taj bijedni Wendhausen iskoristio povoljnu priliku da bi sredio svoje novčane nevolje. Kroz ključanicu je mogao vidjeti da je direktor predao vašem ocu dragocjenosti. Vjerojatno je i osluškivao o čemu su govorili u sobi. Vidio je da je vaš otac stavio sve to u svoj pisaći stol i da ga nije zaključao ili je ključ ostavio u bravi. Kad je gospodin Hartwing napustio uredsku sobu vašeg oca, tad je Wendhausen još sjedio u predvorju. Hartwig je ušao u svoju radnu sobu, a Wendhausen je još jednom pogledao kroz ključanicu. Vidio je da vaš otac izlazi iz sobe ili da je već izašao. To je bila povoljna prilika. Mogao se osloboditi svih svojih nevolja. Trebao je samo ući u sobu, izva148 diti novac i dragocjenosti iz pisaćeg stola, sakriti ih u svoju torbu i brzo otići. To se moglo obaviti za minutu. A vašeg oca nije bilo najmanje pet minuta. Tako je Wendhausen imao dovoljno vremena da nestane. Kao što je ispravno predmijevao, gospodin Hartwig je pomislio da mu je čekanje dosadilo pa je zato otišao. Kad je vaš užasnuti otac doveo Hartwiga natrag u svoju sobu, nakon nestanka dragocjenosti, Wendhausen se već davno izgubio. U onoj zbrci, nitko se nije sjetio na njega. Vaš otac uopće nije znao za njegovu prisutnost. Gospodin Hartwig, pak, nije smatrao važnim što je boravio u predvorju. Ali ja sam često, pomoću takvih sitnica, objašnjavao neke slučajeve, jer drugi nisu obraćali pažnju na to. čvrsto sam uvjeren da je Wendhausen pravi krivac, ali ne mogu to dokazati. A dokazi su najvažniji. Rudolf je čitao riječi s njegovih usana: Sada je izjavio vrlo uzbuđeno: - Kad bi barem vaši zaključci pomogli da se sazna istina! Ali recite mi, što bi gospođica Bernd
mogla učiniti? - To još ne znam ni sam. Ona stanuje kod gospođe Wendhausen i to već dugo vremena. Poznaje navike stare gospođe. Možda je čak i čula da je ova nešto natuknula, ili joj je nešto upalo u oči. Pomozite mi, dakle, da upoznam gospođicu Bernd kako bih joj mogao postaviti nekoliko pitanja. Kad ćete se ponovno sastati s njom? - Večeras u osam sati! Ali, dragi gospodine Arnolde, ne bih želio da je uznemirimo ili joj dosađujemo. - Budite posve mirni! Bit ću vrlo oprezan prilikom svog ispitivanja. Ovdje mi mogu pomoći samo slutnje. Morate se, dakle, večeras odreći toga da bu149 dete nasamu s gospođicom Bernd. Povedite me sa sobom. Rudolf se nasmiješi. - Ne činim to rado, dragi Arnolde! Gospođica Bernd mi može posvetiti samo malo vremena. Ali u službi dobra, treba doprinositi žrtve. Upoznat ćete vrlo razumnu mladu djevojku koja će vam rado pomoći. - To bi mi bilo vrlo drago. A sada mi recite kako ste zadovoljni sa svojom novom tajnicom? Rudolf se nasmiješi. - S velikim se žarom prihvatila posla. Moram priznati da nagonski uvijek čini ono što treba. Doista je odabrala u novinama sve što dolazi u obzir. To mi donosi u kratkim, jasnim izvadcima. Zadovoljan sam i sadržajem njezinih pisama. Vjerujem da će za neko vrijeme postati vrlo sposobna tajnica, ukoliko... ukoliko mi je ne preotme moj budući upravitelj imanja. Heinz Arnold duboko uzdahne. - Moram priznati da je to moja najveća želja. Budite pripravni na to! - Vjerojatno će meni biti lakše naći novu tajnicu, nego vama ženu. Kasnije su oba gospodina popila čaj u predvorju hotela, a u šest i po Rudolf je zamolio Heinza da ga trenutak pričeka dok se spremi za izlazak. Na putu do mjesta sastanka s Lissom Bernd, dogovoriše još što će joj reći. Rudolf je uglavnom sve prepustio detektivu koji je, pak, želio znati protivi li se Rudolf da gospođica Lissa sazna što se zapravo događa. Rudolf reče da joj Arnold može sve ispričati. - Neće li gospođi Wendhausen otkriti ono što ću joj reći? 150 r - Kad je upozorite o čemu se radi, siguran sam da neće. Lissa Bernd se pojavila odmah nakon gospode na ugovorenom mjestu. Iznenađeno pogleda Rudolfova pratioca, ali ga ljubazno pozdravi, kad joj ga je Ru-dolf predstavio. Lissa ga pogleda s velikim zanimanjem. Znala je da mu je Rudolf povjerio svoj slučaj. Ali kad je Rudolf rekao da će je gospodin Arnold nešto zamoliti i da bi i ona mogla pomoći u rješavanju njegova slučaja, ona upitno pogleda detektiva. - Ne znam kako bih Yam ja mogla pomoći? Ali ako je to nešto što bi moglo koristiti gospodinu Sehringu, možete računati na mene. Veliki sam njegov dužnik. - Gospođice, to mi ulijeva hrabrost! Iskoristit ću vašu dobru volju. - Možda bismo mogli danas odustati od šetnje i zajedno poći u malu kavanu u kojoj možemo razgovarati u miru. Znam doduše da vam je ta šetnja nužno potrebna... - Ne govorite dalje, gospodine Sehring! Rado ću odustati od šetnje. To više, što bih vam željela pokazati svoje završene skice, a to ne mogu učiniti na ulici. I tako su se uskoro našli u lijepoj kavani. Lissa je stavila skice na stol, a oba gospodina iskreno su im se divila. Rudolf Sehring je bio oduševljen. - Gospođice Bernd, velika ste umjetnica! Ona ga veselo pogleda. - Točnije bi bilo reći da se bavim primijenjenom umjetnošću. Ali sad ću spremiti svoje skice, a vi ćete mi reći što mogu učiniti za vas.
Heinz Arnold je zadovoljno promatrao Lissu. 151 Odmah je znao da je ona ne samo lijepa, već i vrlo pametna djevojka. S njom je mogao razumno razgovarati. Nije se trebao plašiti da će ga odati. - Smijem li bez okolišanja govoriti s vama, kako vas ne bih odveć zadržao? - Molim vas, recite mi sve i kako bih vam mogla pomoći. - Dobro! Znate li zbog čega je gospodin Sehring došao u Njemačku? - Da, to znam! - Znate li i to da je ocu obećao skinuti ljagu s njegova imena, jer su ga lažno okrivili? - Ne znam pojedinosti, ali možda to u ovom slučaju i nije tako važno. - Rekao bih da je važno kako biste i vi povjerovali da je otac gospodina Sehringa lažno okrivljen, kao što to vjerujemo i mi. - Ukoliko je gospodin Sehring uvjeren u to, onda sam i ja. Rudolf Sehring joj brzo poljubi ruku, a Heinz Ar-nold joj ljubazno kimne. - To možete i biti. I tada joj ukratko ispriča što se dogodilo Rudolfo-vom ocu. J onda nastavi: - Svojim istraživanjima došao sam do zaključka. . . do sumnje u čovjeka koji ima veze s tom stvari. Taj čovjek je pokojni muž gospođe "VVendhausen kod koje stanujete. Lissa ga je pažljivo slušala. - Sad znam zašto sam vam potrebna. A znam i još nešto. - Što to? - Da ste vjerojatno vi bili taj čovjek koji ju je posjetio zbog mogućeg nasljedstva. 152 - Vrlo ste oštroumni, gospođice Bernd! Tako je! Lissa kimne, a potom zamišljeno nastavi: - Ali gospodin Wendhausen je mrtav već trideset godina. - Da, a znamo i kako je umro. Govori li ona ponekad o tome? - Vrlo rijetko i to samo nekoliko riječi. Ipak znam da je njezin brak bio vrlo tužan i nesretan. Pati još i danas stoga što se njezino dijete rodilo mrtvo. Ta bi žena postala dobra majka. Sreću koju nije našla kao žena, vjerojatno bi našla kao majka. Prema meni se ponaša majčinski. Ne bih željela učiniti nešto što bi joj moglo naškoditi. - To i ne morate. U ovom slučaju sam samo privatni detektiv, pa mogu sačuvati za sebe sve što znam. Od vas bih želio jedino saznati jeste li još nešto zapazili u ponašanju te žene. Da li biste rekli da možda nešto skriva? Lissa pogleda Rudolfa, duboko uzdahne, pa odgovori: - Obećajte mi da ono što ću vam reći neće nanijeti štetu gospođi Wendhausen. - Dajem vam svoju riječ. - I ja! - pokuša je umiriti Rudolf. Lissa kimne obojici. - Ne znam da li ono što ću vam reći ima ikakve veze s vašom istragom, ali možda i ima. Gospođa Wendhausen pati od astme. Ponekad noću bdijem po nekoliko sati uz njezin ležaj kad ima napadaj. Napadaji znaju biti vrlo snažni, kao da će umrijeti. Posljednji put kad se to dogodilo, a ona mi je rekla pokazujući mali ključić, kojeg nosi oko vrata na lančiću, neka pripazim da taj lančić ne stave u grob zajedno s njom. Ono što treba učiniti s ključićem zapi153 sano je u njezinoj oporuci koju čuva u pisaćem stolu. Obećala sam joj to. Oduvijek mi se čini pomalo tajnovitom. Utonula je u samu sebe, a ponekad joj pobjegne neka nerazumljiva riječ. Jednom kao da sam razumjela: »Tek nakon smrti može se ispaštati«. Ali ne mogu se zakleti na to. Možda sam se i prevarila. Oba gospodina pažljivo su je slušala. Heinz Ar-nold gledao je zamišljeno pred sebe, kao da mora nešto odlučiti. Potom se iznenada uspravi. - Mislim da je ono što želimo znati povezano s tim ključićem. Ne vjerujete da će vam odati nešto više o tome. - Ne, ne vjerujem ni ja! Ali spomenula je danas, nakon vašeg odlaska, da se vrlo prestrašila kad ste
se predstavili kao detektiv. Nisam obraćala pažnju na to, jer bih se i ja, koja imam mirnu savjest, prestrašila. Heinz Arnold je i opet zamišljeno gledao pred sebe. - Vrlo se dobro svladavala - primijeti. - Meni nije pokazala da se pjaši. To je važnije nego da se očigledno prestrašila. Vjerujem, gospođice Bernd, da mi nemate više što reći. Ipak bih vas zamolio da sada nešto bolje pazite što gospođa Wendhausen čini ili govori. Sve je to u dobru svrhu da nedužnom čovjeku Vratimo njegovu čast. Posve sam siguran da gospođa Wendhausen, ako su naše pretpostavke ispravne, štiti svog muža. Očigledno taj ukradeni na-kin nije ni prodan ni založen. Inače bih to saznao. Ne smijete joj odati da me poznajete i da ste sa mnom govorili o tome. - Dakako da to neću učiniti, ali bit će mi teško promatrati gospođu Wendhausen. činim se podla sa154 moj sebi. Ma kako rado bih pomogla gospodinu Se-hringu... Rudolf je uhvati za ruku. - Ne silite se ni na što! To ne bih želio. Heinz Arnold govorio je samom sebi da ta mlada djevojka ma kako pametna bila, neće dopustiti da je iskoriste kao špijunku. Stoga primijeti: - Ne, ne, svaki i najmanji znak kojeg mi možete dati dragocjen je za mene. Samo ako slučajno nešto zapazite, javite mi to preko gospodina Sehringa. A sad vas neću dalje zadržavati. Imate vremena još i za kratku šetnju. Ukoliko me idućih dana sretnete u stanu gospođe Wendhausen, nemojte se prestrašiti. Vi me ne poznajete. Lissa se nasmiješi i kimne mu, a Arnold se oprosti od njih. Rudolf je u međuvremenu platio i krenuo u Lissi-nom društvu do obale rijeke Alster. - Žao mi je što sam vas izložio svemu tome. Znam da to nije ugodno - reče joj. Lissa mu se nasmiješi. - Neugodno mi je samo to što ne mogu mnogo pomoći. Kad bih mogla za mene bi to bilo veliko zadovoljstvo. - Dosta ste nam pomogli. Gospodin Arnold moći će to iskoristiti. Vrlo je pametan čovjek. - I ja bih to rekla. A djeluje i kao dobar čovjek. Vjerojatno je jedan od onih detektiva koji bi najradije oslobodili svakog zločinca, kad ga otkriju. Radujem se što vam se sviđa. .- Zašto se tome radujete? - Jer ga namjeravam čvršće vezati uza se. - Kako to? - On ne voli osobito svoj sadašnji posao. Ranije 155 je bio oficir, a u mladosti poljoprivrednik. Imanje njegova oca je propalo, a nakon rata morao se nečim baviti da bi preživio. Tako je postao detektiv. Ali mnogo bi radije radio na imanju. A kako ja namjeravam kupiti imanje, bilo bi mi vrlo korisno kad bih dobio tako sposobna upravitelja, jer se sam baš ne razumijem previše u poljoprivredu. Ponudio sam mu to pa mi je stoga drago što se sviđa i vama. Lissa je lagano pocrvenjela, iako nije razumjela što je time želio reći. Da joj je zapravo htio dati do znanja kako će jednom kasnije, na njegovu imanju susresti Arnolda. Vjerovala je samo da mu je važan njezin sud, a to ju je radovalo. Pomisli tužno da je sada i taj gospodin Arnold našao svoje mjesto u budućem životu Rudolfa Sehringa, kao i njegova tajnica. Samo će ona biti izagnana iz njega. Uskoro će je potpuno zaboraviti. Da je Rudolf Sehring slutio koliko su je te misli rastužile, ne bi dulje oklijevao objasniti joj da je za njega postojala samo jedna sreća: žovot uz nju. Neko su vrijeme šuteći nastavili šetati. Lissa je skrivala lice u mirisan stručak melisa kojeg joj je donio. Taj miris dopirao je i do njega. Bio je toliko povezan s njom da je Rudolf sada uvijek imao stručak melisa u svojoj hotelskoj sobi. Obuzet tom misli, izjavi iznenada: - Posadit ću melise na svom imanju. Lissa žarko porumeni, pa ga zapita nevino: - Zar vam je toliko stalo do tog cvijeća? - Vrlo mnogo! Zavolio sam ga. Lissa pokuša suzbiti zbunjenost.
- Moja je majka govorila da melisa raste poput korova. Neće vam zadati mnogo muka. 156 - Trudit ću se da ga posebno njegujem, jer želim da ga uvijek bude za vas. Lissa brzo okrene prema njemu svoje blijedo lice. - Za mene? Kako ću daleko biti od tih melisa, kad će cvjetati na vašem imanju. Pritom bolan smiješak obigra oko njezinih usana. Rudolf joj vragoljasto odgovori: - Morat ćete me često posjećivati. Računam na to! Ali Lissa je vjerovala da je to rekao tek tako, pa se nije upustila dalje u taj razgovor. Brzo počeše pričati o nečem drugom, a onda se uskoro rastadoše. Lissa krene pomalo tužna svojoj kući. Noć potom, gospođa Wendhausen je ponovno dobila napadaj astme. Ovog puta mnogo jači nego inače. Lissa je brzo prebacila toplu kućnu haljinu i požurila do nje. Pažljivo se brinula za staru gospođu i podigla je na jastucima. To joj je donosilo olakšanje. Pružila joj je uvijek pripravan lijek i počela joj grudi i sljepoočice trljati kolonjskom vodom. Ovog puta je napadaj dugo trajao. Tek nakon nekog vremena počela je lakše disati. - Tome je kriv strah - samo strah-procijedila je. - Uboga gospođo Wendhausen, čega se plašite? Pa nitko vam neće učiniti ništa nažao. - Tko zna? Tako sam nemirna otkad je onaj detektiv bio ovdje. Takvi detektivi svuda guraju svoj nos. U stvari koje ih se ne tiču. Lissa joj makne kosu s vlažna čela. Očigledno je Heinz Arnold ipak bio u pravu. Uboga žena ga se plašila. Sakrila je to pred njim koliko je mogla. Ali baš potiskivanje osjećaja moglo je dovesti do jakih napadaja astme. Sućutno se nagne nad bolesnicu. 157 - Sigurna sam da nemate što sakriti. Dopustite mu neka čini što hoće. Bolesnica je tužno pogleda. - Drago moje dijete, htjela bih da ne saznate nikada koliko se čovjek može plašiti, iako sam nije učinio ništa zla. Ponekad čovjek pati zbog onoga što je netko drugi učinio, a čega se ne može riješiti ma koliko to želio. - A to se vama dogodilo? - Dogodilo se meni, drago dijete! Kad bih barem mogla skinuti taj teret sa srca! Vjerujem da bih tada potpuno ozdravila. - Pa zašto to ne učinite? - Ja... ja to ne mogu, jer sam ranije sve prešutje-la. Sad sam i sama postala kriva-. Stidjela sam se zbog njega, zbog mog muža. Učinio je nešto sramotno, a ja sam vjerovala da ga ne smijem prijaviti policiji stoga što je moj muž. Ionako to više ne bi pomoglo. Prije nego sam o svemu dobro promislila, već je bilo prekasno. Postala sam tako sukrivac. A sada se svega toga mogu riješiti tek kad umrem. To će tako dugo ležati na mojoj duši, a ja se neću moći riješiti straha. Dijete moje, ne gledajte me tako sažalno. Kad biste znali što sam učinila ne biste me više žalili. Prezirali biste me i osuđivali. Da Lissa nije jučer razgovarala s detektivom, ne bi razumjela o čemu stara gospođa govori. Sad joj je sve postalo jasno. Arnold se nije varao. Poče razmišljati kako bi mogla pomoći gospođi Wendhausen, detektivu, a time i Rudolfu Sehringu. Sjedne narub bolesničke postelje, nježno je pogladi po ruci i započe: - Mislim da je vaš strah nepotreban. Zašto ne olakšate srce? Nitko vas ne može kriviti za grijehe 158 nekog drugog. A ne mogu vas kazniti ni stoga što ste prešutjeli krivnju vašeg muža. Mislim da u kaznenom zakoniku postoji odredba da muž i žena nisu obavezni teretiti jedno drugo pred sudom. To vjerojatno važi za sve članove obitelji. Posve sam sigurna da biste mogli olakšati srce i riješiti se straha, a da vas se pritom ništa ne dogodi. Dubok uzdah podigne grudi bolesnice. - Dijete moje, to bi bilo odviše lijepo, ali vjerojatno se ne bi mogli primijeniti na mene. Toliko sam
vam toga odala da vam sada mogu i sve reći. Nisam predala nešto što je moj muž protupravno prisvojio. Morala sam to učiniti, ali u ono sam vrijeme bila u užasnom stanju. Toliko me mučio i ponižavao pa umalo da nisam poludjela. Ono što nisam izručila, to sam potajno oduzela svom mužu, jer sam vjerovala da će to potrošiti. Upao je u loše društvo. Sakrila sam to pred njim. On je to tražio i tražio, jer mu je voda došla do grla. Htio je sve to potrošiti. Kako je to bilo tuđe vlasništvo, nisam to htjela dopustiti. A on se opio i pao u vodu. Donijeli su mi ga, a sva moja mržnja i sve želje za osvetom iznenada su nestale. Nisam ga htjela osramotiti u grobu. Šutjela sam. A kad je moje nježnosti prema njemu opet nestalo, i kad sam se sjetila što mi je sve učinio za vrijeme našeg braka... Bio je kriv što se moje ubogo dijete rodilo mrtvo... Kad sam se svega toga sjetila, bilo je prekasno da sve iznesem u javnost. Govorila sam samoj sebi da moram čekati dok ne umrem. Vjerovala sam u ono vrijeme da će se to brzo dogoditi. Bila sam tako bolesna i slaba, ali očigledno sam ipak bila i snažna. A sada se ne mogu riješiti straha zbog onoga što u ono vrijeme nisam učinila, a trebala sam. Dijete moje, neka vas Bog sačuva takva jada! Molim vas, 159 nemojte loše misliti o meni! Bila sam nesretna i slaba, a ne zla. Uvijek sam bila poštena, a ipak sam učinila takav težak grijeh. Nisam dotaknula ništa od te nezakonito stečene imovine. Sve sam spremila tako kako je i bilo. Nakon moje smrti, dobit će to pravi vlasnik. A onaj drugi... njemu treba vratiti njegovo pošteno ime, jer je na njega pala sumnja. Te posljednje riječi izgovorila je neizmjerno tužnim glasom. Lissa je potreseno slušala njezin bolan izvještaj. Sad je znala da je Arnold sve točno pogodio. Ali još je nešto bilo sigurno, morala je starici pomoći steći mir. Arnold joj je obećao da se gospođi "VVendhausen neće ništa dogoditi, ako je sve bilo onako kako je on to predmijevao. A to joj je jamčio i Rudolf. Na to se mogla osloniti. Nije željela tu priliku propustiti neiskorištenom. Morala je pokušati sve srediti. Jer ne samo da će time učiniti uslugu staroj gospođi, već će pomoći i Rudolf u Sehringu. Lissa utone u razmišljanje. Uto joj gospođa Wendhausen prestrašeno zgrabi ruku. - Vjerojatno ćete me sada odati i nećete više htjeti čuti za mene? LisSa se trgne. - Kako to možete i pomisliti, draga gospođo Wendhausen? Muči me samo to, što ste se nepotrebno tako dugo patili. Pomoći ću vam i upravo razmišljam na koji bi to način mogla najbolje učiniti. - Bože moj, meni nitko ne može pomoći. Kad se sve sazna, vjerojatno će me zatvoriti a to ne bih nikada preživjela. - Sigurno neće. Poslušajte me: raspitat ću se kod odvjetnika, kako biste se najbolje riješili svega toga i to bez kazne. Dajem vam riječ da ću vam pomoći ko160 liko mogu. Ne smijete se dulje mučiti zbog te gluposti. Zasad, dakako, neću spomenuti vaše ime, već ću se samo raspitati što bi trebalo učiniti u takvom slučaju a da vas ne kazne. Ako se čovjek dobrovoljno javi, tad mu se uopće neće ništa dogoditi. Ali moramo biti sigurne. Ne budem li uvjerena da će sve biti u redu, možemo još uvijek odustati. Onda mora sve ostati po starome. Ali to bi bilo ono najgore. A sad se smirite! Evo, uzmite još jednom svoj lijek, a nas dvije ćemo nekoliko sati odspavati. Takav težak napadaj neće se više nikada ponoviti. čim jednom olakšate dušu i popravite sve što možete. Suze potekoše niz staričine obraze. - Dijete moje, tako ste dobri i dragi! Ni vlastito dijete ne bi moglo učiniti više za mene. Hvala vam! Bog će vam platiti ono što ste učinili za mene. Vjerujem da bih se odmah bolje osjećala, ako bih se riješila tog straha. - Dakako da će vam biti bolje. Ponovno ćete steći radost života. Niste ni tako stari, da ne uživate više u tome. A sad, laku noć, i spavajte dobro! Lissa ugasi svjetlo i krene u svoju sobu. Ali nije mogla još neko vrijeme zaspati. Morala je razmišljati o tome što da učini. To je trebalo svima donijeti korist, a nikome štetu., Uslula je tek pred zoru, nakon što je sve raščistila u sebi. Drugog jutra, kad je ustala, javila se gospodi Wendhausen koja je nešto radila u kuhinji. Na svoj brižan način prekorila ju je stoga što je već ustala.
- Kako nerazumno! - govorila je. - Zašto niste ostali ležati? Priredit ću doručak kao i uvijek kad ste proveli lošu noć. - Draga gospođice Lisso, nisam više izdržala u 161 krevetu. Nemojte se ljutiti! Ne osjećam se loše, čak štoviše dosta dobro stoga jer ste mi vi dali nadu da ću se riješiti svoje muke. - Budite uvjereni da će se to dogoditi. U noći sam dugo razmišljala o tome kako bih vam mogla pomoći, a da se sve sredi bez štete po vas. - Ali vi još ne znate sve. Ne znate zapravo o čemu se radi. - Znam toliko koliko moram znati kako bih vam mogla pomoći. Sve drugo dogovorit ćemo kasnije. Još večeras ću se raspitati o svemu, a kad dođem kući moći ću vam dati odgovor. Gospođa Wendhausen duboko uzdahne. - Kad bi to barem bila istina! To što ste mi obećali. Kako bih vam bila zahvalna! Zamislite, nosim taj teret već trideset godina na duši. 162 XII. Kad se Lissa te večeri sastala s Rudolfom Sehrin-gom koji joj je donio stručak melisa, rekla je s jedva suzdržanim uzbuđenjem: - Dragi gospodine Sehring, moram vam javiti nešto važno. Rado bih to učinila u prisutnosti gospodina Arnolda. Da li biste ga htjeli telefonski pozvati? Mogli bismo se sastati u istoj kavani kao jučer. Morala bih mu postaviti nekoliko pitanja. - Dakle, đospođice Bernd! Molim vas, pričekajte trenutak, odmah ću telefonirati. Heinz Arnold je bio kod kuće i rekao je da će za četvrt sata doći u kavanu. Rudolf zamoli Lissu da tih četvrt sata prošeću. Nije navaljivao na nju da mu povjeri o čemu se radi. Razgovarali su o njezinom poslu. Sada, nakon što je vidio skice koje mu je jučer pokazala, zanimalo ga je to još više. Pričala mu je da sada mora bojadisati nacrte. Taj je razgovor Lissu pomalo odvratio od misli koje su je mučile te noći. Krenuše u kavanu u kojoj ih je već čekao Heinz Arnold. Pozdravivši Lissu, primijeti: - Gospođice Bernd, vrlo sam znatiželjan! Očeku163 jem da ćete mi reći nešto važno. Lissa ga ljubazno pogleda svojim lijepim očima. - Da, to je uistinu nešto važno. Prije nego vam to ispričam, moram vam postaviti nekoliko pitanja. Sjedoše za stol. Kavana bijaše skoro potpuno prazna, pa su bili nesmetani. Nakon što je konobar donio osvježenje, Lissa reče: - Prvo zahtijevam da mi dadete riječ, gospodine Arnolde, da se gospođi Wendhausen neće ništa dogoditi, ako vam otkrijem nešto važno. Ona je u biti nedužna. Nešto je prešutjela kako ne bi trebala prijaviti svog muža. - Dajem vam riječ, gospođice Bernd! Uostalom, žena po zakonu nije prisiljena svjedočiti protiv svog muža. Osit toga, već sam vam jučer rekao kako postoji mogućnost da se zaštiti gospođa Wendhausen od svih neprilika. To želi i gospodin Sehring. Primjećujem da mi hoćete reći nešto što tereti gospođu Wen-dhausen i njezina muža, zar ne? Ispričajte mi to mirno. Dajem vam riječ da se stara gospođa nema čega plašiti. Lissa kimne odahnuvši. - Dakle, mogu vam potvrditi da vaše pretpostavke odgovaraju istini. Gospođa Wendhausen je opet imala napadaj astme, stoga jer vas se prestrašila. I nakon tog napadaja, koji je bio izuzetno težak, ispričala mi je mnogo toga, više nego sam smatrala mogućim. Nagovorila sam je pa sam zapravo posve sigurna da će sve priznati, ako je uspijemo uvjeriti da neće biti kažnjena. Pokušat ću vam točno ispričati ono o čemu smo noćas razgovarale. Rudolf je zabrinuto pogleda. - I opet ste proveli besanu noć? 164
- Da, ali tome se radujem, jer napokon znam da vam doista mogu pomoći i na taj vam način barem djelomično zahvaliti. Lissa Bernd ispriča opširno što je saznala od gospođe Wendhausen, a oba su je gospodina pažljivo slušala. - Rekla sam joj da ću se večeras sastati s odvjetnikom koji će mi moći sve to pravno objasniti. Recite mi može li ona proći nekažnjeno i što bi trebalo poduzeti. Gospodine Arnolde, vi ste taj čovjek? Kako sada sve znate, molim vas, uputite me kako da nagovorim gospođu Wendhausen na priznanje. Tada bi se napokon smirila i ne bi se više trebala plašiti zatvora - završi Lissa. Arnold i Sehring radosno se pogledaše, i svaki od njih dohvati jednu Lissinu ruku i poljubi je. - Gospođice Bernd, to ste divno izveli! Dužan sam vam zahvalnost, a gospodin Arnold dat će vam točne upute - govorio je Rudolf pogledavši Lissu pogledom od kojeg je prestrašeno oborila oči. Heinz Arnold se nasmiješi. - Mogu se samo pridružiti gospodinu Sehringu. Zaista ste nam pomogli! Sad poslušajte što ćete dalje učiniti. Recite gospođi Wendhausen da vam je odvjetnik savjetovao neka što prije sve prizna i preda ono što je tako dugo čuvala. Ne treba se plašiti kazne, jer je samo štitila svog muža, a nije se obogatila tim stvarima. - Sjetila sam se nešto. Jutros mi je rekla da je priznanje ostavila pismeno kako bi se našlo u slučaju njezine smrti. Napisala je sve što zna o tom slučaju. Arnold zamišljeno pogleda Lissu. - To će sve olakšati. Nagovorite je dakle da onom detektivu, kad se ponovno pojavi, sve dobro165 voljno prizna. To joj može samo koristiti. Bit će to ujedno dokaz da se nije namjeravala obogatiti. Neka svoju oporuku i pismeno priznanje također preda njemu i to prije nego nešto sam otkrije. Sve drugo prepustite meni. Lissa prijeđe rukom preko čela. Pogled joj odluta do Rudolfa. - Moram odigrati tu komediju, iako mi to nije drago. čovjek se mora ponekad i pretvarati, ako želi učiniti nešto dobro. Htjela bih pomoći gospodinu Se-hringu, a u isto vrijeme i ubogoj gospođi Wendhau-sen. Njezina je sudbina bila okrutna. Zar ne, gospodine Arnolde, bit ćete obzirni s njom? - Dajem vam svoju riječ! Oslobodit ćemo gospo-đu.Wendhausen teške more kad se napokon riješi tog osjećaja krivnje. Pobrinut ću se da se stvar ne razglasi. Zahvaljujući velikodušnosti i razumijevanju gospodina Hartwiga, cijela se stvar zataškala već onda, u ono vrijeme. Bit će sasvim dovoljno da se obavijeste oni ljudi koji su u to vrijeme znali za to, a njih nema mnogo. Tako ćemo ocu gospodina Sehringa vratiti njegovo dobro ime, a pravi krivac je ionako izmakao zemaljskoj pravdi. Njega to više neće pogoditi. Sve će se srediti, a da se mnogo ne govori o tome. Bit ćete zadovoljni. . čuvši njegove riječi, Lissa čvrsto stisne Arnol-dovu ruku. - Tako sam sretna zbog toga. Sutra ću vam također moći pomoći, pa će sve biti u redu. Još su dogovorili neke stvari, a zatim se Heinz Ar-nold oprostio, ostavivši Rudolfa Sehringa u Lissinom društvu. On je zabrinuto pogleda. - čeka vas još jedan težak dan. 166 - Najgore je prošlo. - Tako smo malo mogli biti zajedno zbog svega toga. Sretan sam što će uskoro biti nedjelja. Lissa se nasmiješi. - I ja se tome radujem, gospodine Sehring! Do tog dana ću se vjerojatno riješiti tog tereta i osloboditi ubogu gospođu Wendhausen svih boli i briga. Rudolf ponovno dohvati njezinu ruku i poljubi je. - Dobar ste i drag čovjek. To je pogodi do dubine srca, jer je u njegovim riječima bilo toliko topline i nježnosti. Rudolfove su riječi zvučale vrlo prisno. Lissa brzo pogleda na sat. - Moram kući! Ovaj je sat prošao vrlo brzo.
- Ali danas ću vas otpratiti do vašeg stana kako bih još koju minutu dalje mogao uživati u vašem društvu. - Lissa se nije protivila. Danas nije imala dovoljno snage da se brani protiv njegove topline i dobrote. Na putu prema kući, ipak su uglavnom šutjeli. Lissa osjeti ogromnu radost što mu je mogla pomoći. Znala je da bi za njega rado učinila još i nešto mnogo teže. Kad su se opraštali, zadržao je dulje nego obično njezinu ruku u svojoj. A ona to dopusti bez ikakva opiranja. Pritom je plaho pogledala u njegove oči. Prestrašila se kad je srela žarki Rudolfov pogled. Brzo se oslobodila i potrčala u kuću. Kad se Heinz Arnold vratio kući, zatekao je gospođu Grabbe u kuhinji, a Reginu za pisaćim strojem. Obavljala je neki posao za njega. Dopustio joj je to stoga što je ostala na taj način u njegovoj sobi. Znao je da je ta soba udobnija od njezine ili one gospođe Grabbe. A uz to mogao je uživati u njezinu društvu. 167 Nije joj htio smetati, ali je sjeo tako da ju je mogao promatrati. Pretvarao se kao da se zadubio u novine. Regina je postajala sve nemirnija zbog njegove prisutnosti. Srce joj poče uzbuđeno kucati. Iznenada zapazi da Arnold nije pripalio svoju lulu. Ustala je i položila lulu pred njega na stol, zajedno s kesom za duhan i upaljačem. Pogleda ga i nasmiješi mu se. - Što se mene tiče možete mirno pušiti. Heinz dohvati njezinu ruku i toplo je stisne. - Neće li vam duhan smetati? - Ne! Vrlo volim miris duhana. - Budete li me tako razmazili, silno ćete mi nedostajati kad jednom odete. To je rekao pogledavši je upitno. Regina problijedi i prestrašeno ga pogleda. - Znam da i odviše dugo koristim vaše gostoprimstvo. Vjerojatno sam već davno trebala otići. Arnold odmahne glavom. - Dijete moje, kako to možete reći? Mislio sam na ono vrijeme kad ćete s gospodinom Sehringom otići na njegovo imanje. Vjerojatno će ga ubrzo kupiti, a onda će njegova tajnica otići s njim. Regina spusti glavu, kimne tužno i reče: - Da, u tom slučaju ću, dakako, morati otići. - Tamo će vam biti mnogo bolje nego ovdje. Živjet ćete na ladanju i vjerojatno ćete dobiti lijepu, veliku sobu. Moći ćete uživati i u svim blagodatima života u prirodi. Reginine oči se ovlažiše, ali je hrabro progutala suze. - Tako lijepo kao ovdje kod vas i gospođe Grab-be, nikada mi više neće biti. Ovdje se osjećam kao kod kuće. Sigurna sam da je to zato jer me vi štitite. 168 - Štitit će vas i gospodin Sehring - tobože mirno odgovori Heinz Arnold, ali njegovo srce poče snažno kucati. Zašto je Regina iznenada postala tužna...Vidio je to po trzajima koji su prolazili njezinim licem i tužnom pogledu njezinih očiju. - Oh! - uzdahne Regina - to će biti nešto posve drugo. Gospodin Sehring je otmjen i fin gospodin. Moram mu biti zahvalna što me je zaposlio. Ipak mi ne znači ono što mi vi značite. To ni ne može biti, jer vi ste mi spasili život. Heinz Arnold je teškom mukom uspio izreći pomalo podrugljivim glasom: - Da, ja sam stari gospodin! Za vas sam nešto poput oca u koga imate povjerenje. Regina ga iznenađeno pogleda. - Stari gospodin? Vi ste tako mladi! Vjerojatno ste jedva nešto stariji od gospodina Sehringa. - Dobro moje dijete! - uzdahne Arnold. - Meni će uskoro biti četrdeset i pet godina. Najmanje sam deset godina stariji od gospodina Sehringa. Pogledao ju je dok je to govorio, kao da želi proniknuti u njezine misli. Zapazi da se oko njezinih usana pojavio lagani vragoljasti smiješak i da su joj oči zaiskrile. - Sa četrdeset i pet godina su u današnje vrijeme još i žene mlade, a što tek reći o muškarcima. - Mogao bih biti vaš otac - upozori je Heinz Arnold.
Ona se ponovno vragoljasto nasmiješi. - U tom slučaju, trebali biste u vrlo ranim godinama postati ocem. Meni je već dvadeset i sedam godina. A posljednje godine treba brojati dvostruko. Rekavši to, Regina se opet uozbilji. Heinz nabra čelo. 169 - A ipak ste još dijete, jer djelujete tajco mlado. - Kod svjetla svjetiljke! Pogledajte me bolje po danjem svjetlu. Vi me vidite samo naveče. Heinz se iznenada uspravi. - Dakle, radije biste ostali ovdje, nego s gospodinom Sehringom otišli na njegovo imanje? Regina tužno slegne ramenima. - Neće mi ništa drugo preostati. Moram zarađivati, a gdje bih dobila tako dobar posao kao kod gospodina Sehringa? Heinz Arnold je odlučno pogleda. - Dakle, kad gospodin Sehring ode, nećete dulje moći ostati ovdje? Regina spusti ruke kao bez snage. - Da! - reče pomirivši se sa sudbinom. - Ali većt je mnogo da do tada mogu ostati kod vas. - Sve će se odvijati drugačije, gospođice Lüdersen! I ja ću poći na imanje gospodina Sehringa, kao njegov upravitelj. Regina se trgne i pocrveni, a u očima joj se pojavi, izraz beskrajne radosti. Ne samo radosti, već i sreće. Da, sreća joj je sjala iz očiju. Glas joj je drhtao, kad je odgovorila: - Je li to istina? Ne šalite se? Trzaj prijeđe Heinzovim licem. Jedva je uspio sakriti uzbuđenje, a ipak.se nastojao našaliti: - Nadam se da vam to neće biti neugodno? Regina je tek teškom mukom uspjela ostati.mirna. - Ne mogu to shvatiti! To je odviše lijepo, a da bi bila istina. Heinzovo srce poče kucati tako snažno, kao da će prsnuti. U svom uzbuđenju Regina mu je odala 170 mnogo toga. Možda je iz njezinih očiju sjala sreća stoga što će i on ići s njom. Jedva se svladao da je ne zagrli i prekrije joj usne poljupcima. Ipak mu je uspjelo reći posve mirno: - Dakle, radujete se što ću poći s vama? Regina mu nije mogla odgovoriti, samo je nijemo kimnuna i brzo ponovno sjela za pisaći stroj. Heinz ju je promatrao, pitajući se zašto ne posjeduje dovoljno hrabrosti i ne rekne joj da se nada kako će kao njegova žena poći na Sehringovo imanje. Ipak nije htio navaljivati na nju. Možda samo zahvalnost zrači iz njezina pogleda. Možda se samo osjeća zaštićenom kad joj je on u blizini. Morao je najprije biti posve siguran u njezine osjećaje. Heinz je pogleda toplim pogledom. Tad zapazi da u mislima nije bila pri poslu, jer je iduća dva lista papira, koja je umetnula u pisaći stroj, opet izvadila, rastrgala i bacila. Zapazi kako se, ljuteći se na samu sebe, trenutak kasnije trgnula i brzo nastavila pisati. Tako je ostala još četvrt sata dulje kraj njega. U sretnim snovima Heinz poče pušiti svoju lulu, zamišljajući Reginu kao svoju ženu. Bijahu to predivni sni, koji su ga pomladili i ispunili mu srce radošću. Napokon je Regina završila sa svojim poslom. - Gotova sam, gospodine Arnolde! Laku noć! Heinz se nije usudio pogledati je. - Laku noć, gospođice Lüdersen! Tako je govorio, a njemu samome pričinilo se to tvrdim i ukočenim. Kad je Regina otišla, najradije bi istukao sama sebe. Zašto nije imao dovoljno hrabrosti zadržati je? Poskoči i poče šetati po sobi, kako bi se smirio. Pritom je srušio košaru za papir koja je stajala kraj pisaćeg stola. Nasmiješivši se on se sagne i izvadi ona 171 dva papira koja je Regina bacila. Napisala je neke posve beznačajne riječi, a njegove oči iznenada za-sjaše. Između tih riječi pročitao je: »Heinz, dragi Heinz, Heinz Arnold, dragi Heihz...«, a potom još neke nerazumljive riječi. A posve na kraju: »I on će poći... Heinz će poći s nama... Bože moj, kako sam sretna, Heinz će poći s nama.« To je ujedno bio i posljednji redak na stranici. Ovaj zreli čovjek učini ono što bi učinio svaki momčić na njegovu mjestu. Pritisne taj papir na usne
i tiho se nasmije. Potom izravna list papira, savije ga opet i gurne u svoju lisnicu. Heinz Arnold je ljubio. Ljubio je tu ubogu, mladu djevojku koju je izvukao iz vode. Djevojku, koja je bila tako bespomoćna u životu, prije nogo ju je on zaštitio. Iz sućuti razvila se ljubav, kao već i toliko puta ranije. Vjerovao je da i Regina ljubi njega, iako je od nje bio stariji gotovo dvadeset godina. Sav sretan spoznao je koliko ga je ova kasna ljubav pomladila. Dugo je prolazio sam kroz život, nakon što ga je jedna žena toliko razočarala. Nije vjerovao da će ikada više moći ljubiti neku drugu. Zamišljao je kako će se brinuti za Reginu i što će sve činiti za nju. Bit će joj dobro kraj njega. On će je usrećiti. Osjeti se dovoljno snažnim za to. Dat će joj sve što čovjek koji ljubi može pružiti ženi. Bio je tako neistrošen u svojoj zreloj muškosti, a njegova će ga ljubav još pomladiti. Trebao je nadoknaditi toliko toga, toliko toga pružiti ženi koju ljubi. »Draga mala Regino, bit ćeš moja ljubljena žena! Zagrnut ću te svojom ljubavlju, tako da nikada vrše nećeš osjećati studen ni siromaštvo.« Bio je sretan što je pod njegovim krovom našla mir. Uskoro će se njezin život promijeniti. Uskoro 172 će je obasipati svime što može usrećiti ženu. Taj ozbiljan čovjek, s kojim se život tako često poigravao, bio je posve izmijenjen, jer je ljubio i bio ljubljen. Gospođa Wendhausen je nemirno čekala povratak Lisse Bernd. Prestrašenim joj očima priđe, čim je ušla u njezinu sobu za dnevni boravak. - Kakve mi vijesti donosite, gospođice Lisso? Ova joj kimne, želeći je umiriti. - Najbolje, draga gospodo Wendhausen! Nemojte me gledati tako uplašeno! Sve će biti u redu. Vama se neće ništa dogoditi. Morat ćete samo dragovoljno sve priznati i predati one predmete koje ste tako dugo skrivali. Stara gospođa je pogleda sva blijeda i uzbuđena. - Je li to zaista istina? Ne vara li se taj čovjek kod kojeg ste se raspitali? - Posve se sigurno ne vara. Dao mi je svoju riječ. Ispričala sam mu sve, osim vašeg imena. On vjeruje da onaj detektiv koji je bio ovdje, nije došao zbog nasljedstva. Vjerojatno je zbog nečeg posumnjao u vas. Sigurno će se vratiti i polako vas natjerati da priznate istinu. Ako na taj način sazna što skrivate, mislit će da ste mu to zatajili iz drugih razloga. Tako je rekao čovjek kod kojeg sam se raspitivala. Ali ako detektivu dobrovoljno sve priznate, neće vam moći učiniti baš ništa. Predajte mu svoje napisano priznanje i sve što je u vezi s time. Odvjetnik mi je savjetovao da bi se od tog detektiva moglo zatražiti da dade svoju riječ kako će postupati s najvećim obzirom i da vam neće prirediti neprilike. Nadam se da ću biti kod kuće kad on dođe, a ako bi vam bilo teško da sve to sredite s njim, mogla bih ja to učiniti umjesto vas. 173 Možda bih sve to bolje izvela, jer vi biste u svom uzbuđenju mogli i pogriješiti. Stara gospođa zgrabi Lissinu ruku. - Doista biste to učinili? Mogli biste mi doista pomoći. Zacijelo biste to bolje učinili od mene. Znam da bih u svom strahu počinila neku glupost. - Pomoći ću vam, jer želim da ponovno steknete svoj mir. Živjet ćete bezbrižno ako to učinite, jer ste doista mnogo propatili. Gospođi "VVendhausen navališe suze na oči. - Hvala vam, dijete moje! Drugog dana, a bila je subota, Heinz Arnold stigao je oko jedanaest sati u stan gospođe 'VVendhausen. Htio je kovati željezo dok je bilo vruće, kako se stara gospođa ne bi ipak predomislila. Opet mu je sama otvorila vrata. Danas je posve jasno vidio da se trgnula i prestrašeno ga pogledala. Heinz Arnold se nakloni. - Gospođo Wendhausen, vjerojatno ste iznenađeni što sam ponovno došao k vama? Gospođa Wendhausen ga propusti u svoj stan, ali pogleda prestrašeno, prema vratima Lissine sobe. Ova je vjerojatno već očekivala taj posjet, jer je otvorila vrata i pogledala tko je došao.
- Gospođice Lisso, imam posjet! Znate, to je detektiv Arnold zbog nasljedstva. Molim vas, dođite i vi u sobu za dnevni boravak. Htjeli ste... Lissa joj brzo priđe i položi ruku oko ramena uzbuđene žene koja je počela drhtati. Kimne Heinzu Arnoldu, ne pokazujući da ga pozna. I on se službeno nakloni. Nakon što su ušli u sobu, Lissa poče odmah govoriti: - Gospođa "VVendhausen mi je ispričala da dola174 zite radi nekog nasljedstva, ili je to možda samo izgovor. Stara je žena pala na stolicu. Nesigurno je mah-nula rukom neka i drugi sjednu. Heinz Arnold obrati se Lissi. - Spomenuli ste izgovor. Kako to mislite? - Molila bih vas da' sve dogovorite sa mnom. Gospođa Wendhausen me ovlastila na to. Heinz Arnold obrati se staroj gospođi: - Je li to točno? Ona ustrašeno kimne. - Da, gospođica Bernd zna bolje voditi takve razgovore. Odviše sam nespretna i zaplašena. Stoga sam gospođicu Bernd zamolila da govori u moje ime. Arnold je upitno pogleda. - Dakle i vi ste zapazili da sam se nasljedstvom poslužio samo kao izgovorom da doprem do vas? Lissa odgovori umjesto gospođe Wendhausen. - Da, gospodine! Znamo da ste došli zbog neke posve druge stvari. - Pa dobro, onda vam ne moram ništa više objašnjavati. * - Ne, ne morate. Mogu vam odmah reći da je gospođa "VVendhausen vrlo sretna što će se riješiti teška tereta koji joj je dugo godina ležao na srcu. Ne trebate ništa pitati. Gospođa Wendhausen mi je dopustila da vam sve ispričam. Molim vas, obratite pažnju na to da ona to čini dobrovoljno, pa stoga ne smije biti kažnjena. Da zaštiti svog muža sakrila je i prešutjela mnogo toga, što je zapravo trebala prijaviti. Arnold je shvatio da Lissa želi prvo umiriti staricu pa se upustio u tu igru. - To će mi sve olakšati. Žalio bih da sam morao 175 primjeniti prisilu kako bi mi gospođa Wendhausen odala dugo čuvanu tajnu. Dugo sam vršio istraživanja po nalogu sina onog čovjeka kojega su okrivili za kradu, a on je nije učinio. Učinio je to vaš pokojni muž, zar ne? Gospođa Wendhausen se trgne. - Radite to po nalogu sina onog čovjeka? - zapita dršćućim glasom. - Tako je! - Živi li još njegov otac? Mogu li barem nešto učiniti za njega? - Otac je mrtav, ali možete se pobrinuti da njegov sin sazna ono što bi zbrisalo ljagu s imena njegova oca. - Bože moj, kako sam sretna što to još mogu učiniti za života! Rado ću vam sve reći. Bilo mi je teško šutjeti, ali nakon moje smrti ionako bi se sve to saznalo. Napisala sam opširnu ispovijed. Heinz Arnold kimne zbunjenoj ženi želeći je umiriti. - To će sve pojednostaviti. Predajte mi to priznanje i dragocjenosti koje ste sačuvali, kako bih ih mogao vratiti pravom vlasniku. Ono malo ljudi koji su saznali za to, moraju upoznati ime pravog počinioca. Sve je to ionako zastarjelo. Sada budući da namjeravate sve priznati, nitko vam neće, a niti može, bilo što učiniti nažao. Niste se time obogatili, zar ne? Gospođa Wendhausen podigne ruke kao u obrani. - Sačuvaj Bože! Tako, kako sam sve to oduzela mužu, sluteći da je to stekao na nepošten način, tako je to još uvijek na istom mjestu kuda sam sve sakrila onog dana, kad je on to donio kući u staroj aktovki. Nikada se nisam namjeravala obogatiti time. Najra176 dije bih bila dragocjenosti odmah predala, ali tad bi to moj muž saznao a ja sam ga se užasno plašila. Uskoro se bio unesrećio, a kako je ubogi gospodin Se-hring uto nestao, nisam se usudila
predati stvari. Da su onda gospodina Sehringa uhapsili, u tom bih slučaju skupila svu svoju hrabrost i... sve bih već tada okončala. Heinz Arnold i Lissa izmijeniše poglede pune razumijevanja. - Bog će znati zašto se sve to tako dogodilo, a ne drugačije - reče Heinz. - Dakle, predajte mi svoje priznanje i dragocjenosti a ja vam dajem svoju riječ da vam neće pasti ni dlaka s glave. Sve će biti u redu. Napokon ćete se moći smiriti. Lissa se nagne prema starici iscrpljenoj od straha i nemira. - Vidite li, gospođo Wendhausen, sad će sve biti opet dobro. Riješit ćete se briga i ozdraviti. Vaša starost može biti lijepa i mirna. Emilija Wendhausen sakri lice na ramenu mlade djevojke. - Drago moje dijete, kako je dobro što sam vas slušala. Sretna sam što ću se riješiti te opasnosti. Poduprta o Lissinu ruku ustane želeći izvući pretinac, ali nije imala dovoljno snage za to. Zamolila je Arnolda da to učini. Potom ga je zamolila da pruži ruku u tajni pretinac, a Arnold izvadi torbu i položi je na stol. - Sve je u toj torbi? Gospođa "VVendhausen kimne, skine lančić s klju-čićem kojeg je nosila oko vrata i otvori torbu. Pažljivo, dršćićim rukama, položi pred detektiva sve što je bilo u njoj. Prvo zlatnike, a potom nakit, komad po komad. Heinz Arnold izvadi iz lisnice crteže nakita 177 koje mu je dao gospodin Hartwig i poče ih uspoređivati s originalima. Pritom se nasmiješio: - Vidite li, gospođo Wendhausen, imam crtež svakog pojedinog komada. Možete mi vjerovati da bih jednog dana sve otkrio. U tom slučaju morao bih strože postupati s vama. Sad možemo sve to lakše srediti. Nećete imati neprilika, ali ćete usrećiti sina gospodina Sehringa. Obećao je svome ocu na njegovoj smrtnoj postelji da će s njegova imena izbrisati ljagu. To će se sada dogoditi. Gospoda Wendhausen sklopi ruke. - Možete li mi reći što se dogodilo ubogom gospodinu Sehringu vani u svijetu? Toliko sam brinula za njega i njegovu obitelj. Topli smiješak pojavi se na usnama Heinza Ar-nolda. - U tom pogledu mogu vas umiriti. Sastao se sa ženom i sinom u Americi. Godinama su teško živjeli, ali poslije duljeg vremena gospodin Sehring se obogatio. Svom je sinu ostavio veliko nasljedsto. Suze potekoše iz očiju gospode Wendhausen. - Dragi Bože, hvala ti! - reče duboko dirnuta. Lissa ju je morala podržavati i pokušati je smiriti. Sad više nije bilo mnogo posla. Heinz Arnold se ubrzo oprostio, a Lissa se mogla posvetiti zbunjenoj gospođi Wendhausen. Lissa je doduše mogla priznati gospođi Wendhausen kako se sve to zbilo, ali nije željela ubogu ženu još više uznemiriti. Za to je bilo dovoljno vremena još i kasnije, kad se potpuno smiri. Lissa je tog dana pripremila skoman objed za gospođu Wendhausen i za sebe. Stara gospođa morala je sjesti u naslonjač i odmoriti se, Dok su obje žene zajedno objedovale, gospođa 178 Wendhausen nije mogla prestati zahvaljivati Lissi zbog onoga što je učinila za nju. Bila je puna hvale i za tog detektiva koji je imao toliko razumijevanja i bio tako dobar. Lissi je pao kamen sa srca, što je sve to tako dobro završilo. Nakon objeda, gospođa Wendhausen je morala spavati, a Lissa se mogla nesmetano posvetiti svom poslu. Gospođa Wendhausen je ipak nešto kasnije ustala želeći popiti čaj. Pripremila ga je i odnijela u Lissinu sobu. Nasmiješila joj se: - čovjek je čudan, gospođice Lisso! Sad, kad sam se riješila svojih briga, nešto mi nedostaje. Moram pokušati pronaći sadržaj svog života, jer su moje dosadašnje brige nestale. - Sigurno će vam to uspjeti. Steći ćete ponovno životnu radost i ojačati.
- Imam još samo jednu veliku želju. - Smijem li znati koju? - Htjela bih gospodina Sehringa zamoliti za oproštenje što sam tako dugo šutjela da je njegov otac nevin. Onaj je detektiv rekao da gospodin boravi u Hamburgu? Lissa se zamisli. Potom mirno odgovori: - I ta vaša želja moći će se ispuniti. Morate to reći detektivu Arnoldu, a oh će prenijeti vašu želju. - Gospodin Sehrin će se, dakako, vrlo ljutiti na mene. To mogu dobro razumjeti, ali ipak bi mi bilo lakše oko srca, kao bih ga mogla zamoliti da mi oprosti. Lissa pomisli kako će joj biti lako ispuniti tu želju, ali je, dakako, i dalje tvrdila da će to srediti gospodin Arnold. 179 XIII. Heinz Arnold se najprije odvezao kući. Žudio je za tim da ponovno vidi Reginu. Jutros, kad je doruč-kovao, već je bila otišla. Trebala je ponovno kupiti novine za gospodina Sehringa i poći k njemu u hotel. Ponadao se da će je naći kod kuće. Ceznuo je za njom. Zatekao ju je ponovno za pisaćim strojem. Pisala je pisma za gospodina Sehringa. Heinz Arnold se ponašao posve mirno, iako bi najradije zagrlio dražesnu djevojku i privinuo je na grudi. Zapita je ima li novog posla i je li mu gospodin Sehring nešto poručio. Regina odgovori, pogledavši ga pomalo nesigurno: - Gospodin Sehring vas moli da mu telefonirate čim se vratite kući. - Tako? Odmah ću to učiniti. Molim vas, pođite u međuvremenu do gospođe Grabbe i zapitajte je da li bih mogao već sada nešto pojesti. čeka me mnogo posla. Regina ustane i pođe gospođi Grabbe da izvrši njegov nalog. 180 Heinz Arnold, pak priđe k telefonu i javi se Ru-dolfu Sehringu. Kad je ovaj čuo njegov glas, odmah zapita: - Jeste li uspjeli, gospodine Arnolde? - Da, sve je proteklo u najboljem redu. Gospođica Bernd je sve sjajno pripremila i mnogo mi pomogla. Imam sve u rukama, kao i pismeno priznanje stare gospođe. Sretna je što sam joj skinuo teret sa srca. Mogu li kasnije doći k vama i donijeti vam to priznanje? Zajedno ćemo ga pregledati. Ni sam još ne znam sve pojedinosti. - Molim vas, dođite što je prije moguće! - Objedovat ću i odmah poći u hotel. - Onda ću u međuvremenu to učiniti i ja. Dakle, doviđenja! Kad je Heinz Arnold spustio slušalicu, Regina se pratila u sobu. Rekla mu je da će%gospođa Grabbe poslužiti objed za nekoliko minuta. On joj kimne. - Odlično! Kakve ste ponude danas pronašli u novinama? Mislim da to postaje sve ozbiljnije. Morate požuriti! Ono, što sam trebao uraditi za gospodina Sehringa, okončao sam danas. Više neće dugo oklijevati s kupnjom imanja. Regina ga pogleda. - Danas nisam našla ništa osobito, ali jučer sam napisala odgovor na dvije ponude. čine mi se vrlo dobre a privukle su i pažnju gospodina Sehringa. Samo što još ne zna koja ga više privlači. Jedno je imanje u sjevernoj Thiiringiji, a drugo u blizini jezera Starnberg. Ovo posljednje više bi mu odgovaralo zbog položaja. - Što biste rekli na to, kad bi se vaš budući dom nalazio tamo? 181 Regina porumeni i poče brzo disati. - Još se uvijek ne usuđujem vjerovati u to da će me gospodin Sehring povesti sa sobom. - Namjerava to najozbiljnije učiniti. Jednako tako kao što želi povesti i mene. - To bi bilo i odviše lijepo. U svoj toj nesreći čovjek ne može očekivati toliko sreće. Heinz je bio sretan što ih je gospođa Grabbe tog trenutka pozvala na objed. Na odlasku je rekao:
- Treba čvrsto vjerovati u to, gospođice Lüdersen! Bog ne voli plašljivce. Kad je otišao, Regina pritisne ruke na srce. Oči joj se ovlažiše. - Kako je dobar i plemenit. Bože, ne daj da nestane iz mog života! Ma gdje on bio, bit ću kraj njega! Brzo je obrisala suze i prihvatila se posla. Kad je Heinz Arnold završio s ručkom, došao je još jednom do Regine. - Da li vas je gospodin Sehring naručio danas poslijepodne? - Ne, dao mi je posao za kod kuće. Moram doći tek prekosutra, jer sutra je nedjelja. - Dobro! Sutra prijeppdne posjetit ćete gospođicu Bernd. Upoznat ćete u njoj vrijedna i sposobna čovjeka. Rekavši to, oprostio se. Regina osjeti laganu ljubomoru, jer je tako lijepo govorio o Lissi. Ali tad se postidi. Zar je mogao prema bilo kom drugom čovjeku biti ljubazniji i bolji nego li je to sinoć bio prema njoj. Dakako, na ništa ne znači u njegovu životu, a on je ipak tako dobar prema njoj. Pomagao joj je koliko god je mogao. Nije li to bilo dovoljno? Kako je mo182 gla tražiti više? A smjela je poći s njim i na imanje gospodina Sehringa. A ta gospođica Bernd morat će ostati vi Hamburgu. Kako sc uopće mogla žaliti? Ozbiljno se poče boriti protiv svog straha. »Bog ne voli plašljivce«, tako je govorio, želeći je ohrabriti, i u tom je uspio. Osjećala se bolje, čim bi • je pogledao. Što bi ona bila bez Heinza Arnolda? On ju je spasio, štitio je i izvukao iz bijede. Bio je čovjek koga je ljubila svim žarom svog zahvalnog srca. A to joj, nasreću, nitko nije mogao zabraniti. Nije željela ništa, negoli da ga smije ljubiti i živjeti pod njegovom zaštitom. Toga se, dakako, više neće moći odreći. Te zaštite koju je kao da je to razumljivo samo po sebi, stavio između nje i svih zala svijeta. Arnold je u međuvremenu sa starom torbom koju mu je predala gospođa Wendhausen, stigao do hotela. Njegove misli bijahu zaokupljene Reginom Lüdersen. Ponekad bi se sretno nasmijao. Tad bi pritisnuo ruku na mjesto gdje je držao lisnicu u koju je spremio papir izvučen iz košare. Obuzme ga pobjedonosan osjećaj. Sad se više nije mogla pretvarati da ga ne ljubi. Imao je to crno na bijelom. Morat će mu sve priznati, kad jednom budu o tome govorili. U dobrom raspoloženju stigao je do Rudolf a Sehringa. Ovaj mu stisne ruku. - Dakle, čast mog oca je spašena? - Tako je, gospodine Sehring! Zahvaljujući pomoći gospođice Bernd to je bilo vrlo lako. Sve je pripremila. Za mene je ostalo tek nešto malo posla. Položi na stol pred Rudolfa Sehringa torbu i pruži mu pismo koje je još uvijek bilo neotvoreno. - To je opširno priznanje gospođe Wendhausen. Iz njega ćemo saznati što se zapravo dogodilo. Obojica uroniše u čitanje pisma koje se sastojalo 183 iz nekoliko velikih listova papira. Sve bijaše napisano čitkim, urednim rukopisom. Duboko dirnuti spoznaše koliko je propatila ta žena, zbog svoje ljubavi i straha. Kad su dovršili, pogledaše se. - Uboga žena! Ne mogu se ljutiti na nju što nije imala dovoljno hrabrosti da prizna istinu. Napokon, tko zna nije li svojom šutnjom omogućila mom ocu da se obogati. Da nije morao pobjeći, ostao bi cijelog života mali, beznačajni činovnik. Nasreću, nije morao patiti stoga što je okrivljen umjesto drugoga. Pred svoju smrt je još jednom imao vremena sjetiti se toga što ga je otjeralo iz njegove domovine. - Sad smo uspjeli skinuti ljagu s imena vašeg oca, a oslobodili smo i vas brige. - Što ćemo s dragocjenostima? Heinz Arnold se nasmiješi! - Sve to, zajedno s priznanjem, odnijet ću gospodinu Hartwigu. Dobit će natrag ono što mu pripada. Ali nam najprije mora obećati da neće poduzeti ništa protiv gospođe Wendhausen. Dakako da ću mu skrenuti pažnju na to da zlatnike mora predati Državnoj banci. Zamislite, ti su zlatnici preživjeli cijeli rat, ležeći mirno u ormaru za rublje gospođe Wendhausen. Tako je gospodin Hartvvig spasio imetak koji bi vjerojatno propao za vrijeme inflacije. Iako nije dobio kamate, ipak mu se vraća puna
vrijednost. Priredit ćemo mu ugodno iznenađenje, zar ne? Rudolf Sehring morao se nasmijati. - Da, slažem se! Molim vas, pozdravite starog gospodina u moje ime! Ako mi želi pokloniti jedno veče, jako bi se radovao. Htio bih proslaviti taj događaj u njegovu i vašem društvu. Uz dobru kapljicu! Vidite hoće li prihvatiti moj poziv. Rado bih da to 184 prihvati, jer se ponašao vrlo pošteno i ljudski prema mom ocu. Da nije bilo njegove velikodušnosti možda bi ipak progonili i negdje uhvatili mog oca. - Dobro! Izručit ću mu to. Nadam se da će poziv prihvatiti. Koje bi vam veče odgovaralo? - Svako, osim nedjelje! Tad sam zauzet. - Odmah ću krenuti u njegov ured. Telefonirat ću vam, ako se slučajno odluči za današnje veče. - Učinite to! Bit ću u hotelu do šest i po. Dragi gospodine Arnolde, sada će se ubrzo ostvariti i naši poljoprivredni planovi. Brže smo stigli do cilja, nego sam se nadao. Sretan sam zbog toga. Nije mi ugodan život bezjjosla na kojeg sam dosad u Njemačkoj bio osuđen. Želio bih, uz vašu pomoć, u znoju lica svoga pošteno saditi vlastito zelje. Stisnuše čvrsto ruke jedan drugome i veselo se na-smijaše. -'Nakon razgovora s gospodinom Hartvvigom sredit ću sve što još moram. Prije svega, treba na policiji izbrisati ime vašeg oca iz popisa okrivljenih. - Vjerujete li da neće poduzeti nešto neugodno protiv gospođe Wendhausen? Heinz Arnold se nasmiješi. - Predmet je zastario. Nije se više trebala plašiti. I boga žena bila je strašno nemirna. I kajala se! Ali gospođica Bernd ju je divno tješila. Sjajna je to mlada djevojka, dragi gospodine Sehring! Onaj, koji će je dovesti kući pravi je srećković. A što se mene tiče, imam mnogo izgleda kod svoje male štićenice. Ne vjeruje da sam prestar, to sam već ustanovio. Još jednom si stisnuše ruke. Prije negoli su se rastali pogledaše se očima sjajnim od sreće. 185 Gospodin Hartwig je odmah primio Heinza Arnoida nasmiješivši mu se. - Dakle, cijenjeni gospodine Arnolde, jeste li saznali nešto važno? Heinz Arnold nakloni se i veselo pogleda svog sugovornika. - Očigledno mislite da nije tako. Hartwig mu ponudi stolicu. - Ne sumnjam u vaše sposobnosi da rješavate zamršene slučajeve, ali to se dogodilo prije trideset godina. Tu nema nikakva izgleda za uspjeh. - Slažem se! Ali ja ipak nisam htio priznati poraz. A sad bih želio dobiti od vas obećanje da ćete odustati od bilo kakvog sudskog progona, ako dobijete natrag sve što vam je oduzeto i to u istom stanju. Stari gospodin se trgne. - Nemojte se šaliti sa starcem! Govorite tako, kao da vjerujete u mogućnost pronalaženja tih stvari. - Sve ovisi o vama. Tražim vašu riječ da ćete sve zaboraviti i oprostiti ženi koja je radila pod prisilom. Nanijela vam je doduše štetu time, jer kroz sve te godine niste primali kamate na vaš imetak. Naglašavam izričito da je pravi krivac poginuo nekoliko dana nakon krađe. Dakle ni njega ne možete pozvati na odgovornost. Stvar je ionako zastarjela. Meni je važno da toj ženi koja je godinama u strahu čuvala vaš imetak, obećate da ćete joj oprostiti. Za nju je to vrlo važno. Iako niste dobili kamate, ipak vam je kapital ostao sačuvan kroz cijelo vrijeme inflacije. To morate priznati. Stari gospodin prijeđe rukom preko čela, kao da mu je iznenada postalo toplije. - Razumijem sve što ste mi rekli i opraštam sve što je učinila, ukoliko mi doista vrati moje vlasništvo. 186 Deset tisuća zlatnika je mnogo novaca, a taj je čovjeku uvijek potreban kod današnjeg stanja poslova. Ipak ne vjerujem da će vam to uspjeti postići. Heinz Arnold ga veselo pogleda. - Već mi je uspjelo! - Nebesa! To nije moguće!
- Moguće je, gospodine Hartwig? Raduje me što vam mogu sve to vratiti. Vaša će supruga dobiti svoj nakit. Stari gospodin ponovno pogladi čelo. - Moja je supruga sada već prestara a da bi joj taj nakit bio važan. Ali tu su moja kćerka i snaha. Njih bi to obradovalo.Gdje su zapravo novac i nakit? - Ovdje! Stari gospodin ustane ništa ne razumijevajući. . - Što to? U torbi? U njoj je sve što mi je ukradeno? ^ Sve do posljednje pare. Ništa ne nedostaje. Heinz Arnold otvori torbu i izvadi komad po komad nakita, zlatnike, a naposljetku i pismeno priznanje gospođe Wendhausen. Stari gospodin ga uhvati za ramena i strese. - Divim vam se, gospodine Arnolde! Obavili ste težak posao. - Nije bilo tako teško kako vi to zamišljate. Nakon posjete kod vas, neke su mi stvari postale jasnije. Slutio sam tko je izvršio krađu. - To ste znali već tada! - Recimo, pretpostavljao sam. - Ali tko je bio taj lopov? Valjda ne Sehring? - Ne, već čovjek koji je sjedio u predsoblju na ' klupi, želeći nešto ponuditi. Nestao je s ukradenom torbom, kad je Sehring napustio ured, a vi pošli u svoju sobu. Jednom riječju: bio je to Wendhausen, 187 koji se nekoliko dana kasnije utopio u luci. Hartwig padne na stolicu, kao da je iznenada ne- . stalo sve njegove snage. - Ispričajte mi kako ste to otkrili! Heinz Arnold ispričao mu je najprije sve o svojoj sumnji u čovjeka koji je sjedio na klupi ispred Sehringovog ureda. A potom mu je ocrtao korak po korak svojih istraživanja. Najprije kod posrednika za ukradene stvari, pa sve dalje do onog pokušaja da ispita gospođu Wendhausen. Ispričao mu je i to kako mu je jedna mlada djevojka pomogla i na kakav je način dobio pismeno priznanje gospođe Wendhausen. - To priznanje, koje su vlasti trebale dobiti tek nakon njezine smrti, nalazi su u omotnici. Donio sam vam ga da ga pročitate, želeći vam dokazati da je ta uboga žena vjerojatno najviše patila zbog svega toga. Ostavit ću vam to priznanje i sutra doći po njega. Možda će mi biti još potrebno. Sijeda kosa gospodina Hartwiga bijaše dokazom njegova uzbuđenja, jer je sada bila vrlo neuredna stoga što je rukom često prolazio kroz nju. Duboko uzdahne pa reče: - Sad mi je drago što sam Sehringu olakšao bijeg. Nažalost ni trenutak nisam posumnjao u Wendhause-na. Nisam se čak ni sjetio da ga povezem s krađom. Dakako, ubogoj ženi neću praviti neprilika. Zapravo se treba diviti što u svom bijednom položaju nije pružila ruku za tim novcem. Zlatnike bi u ono vrijeme vrlo lako potrošila, iako se nakita možda i ne bi uspjela riješiti. Sad sam dvostruko zadovoljan što je Sehringu vraćena čast. A njegov se sin, dakako, također raduje? - Možete zamisliti, gospodine Hartwig! Pozdrav 188 lja vas i radovao bi se, ako biste se odazvali njegovu pozivu i večerali s njim, kad budete imali vremena. Nas trojica ćemo današnji događaj proslaviti dobrom kapljicom. - Slažem se, dragi gospodine Arnolde! Nadam se da ću vas moći pozdraviti i u svojoj kući, prije negoli on napusti Hamburg. Gospoda se dogovoriše da će se naći u ponedjeljak navečer u jednom restoranu. - Sad moramo dogovoriti još nešto, gospodine Hatvvig. Te zlatnike treba predati Državnoj banci. - To se razumije samo po sebi. Hoćete li to vi učiniti ili bih to ja učinio? Heinz Arnold se nasmiješi. - Najbolje će biti da to ja uradim s potrebnim objašnjenjem, kako ne biste imali neprilika zbog zakašnjele pojave zlatnika. Izručit ću zlatnike i narediti da na vaš račun u banci doznače odgovarajući iznos u markama. Slažete li se?
- Dakako! Gospoda su još neko vrijeme razgovarali. Heinz A*nold se ubrzo potrfin oprosti. Morao je obaviti još neke poslove u vezi sa svim tim. Telefonirao je Rudolfu Sehringu i javio mu da je sve sređeno. Zamolio ga je da kaže i gospođici Bernd da gospođa Wendhausen može biti posve mirna. Sve se sredilo na najbolji mogući način. Heinz Arnold se najzad mogao zadovoljno vratiti u svoj stan. Reginu je ponovno zatekao za pisaćim strojem, a gospođu Grabbe u kuhinji pri pripremanju večere. Najprije je izmijenio nekoliko ljubaznih riječi s domaćicom. Ova ga poče uvjeravati kako večeras 189 mora dobro jesti jer je za objed pojeo samo nekoliko žlica. - I dijete - tako je govorila o Regini - je također jelo poput vrapčića. - Zahtijevala je da oboje pošteno jedu, inače će se vrlo ljutiti. Heinz joj je veselo obećao da će pojesti sve što iznese na stol. Kad je zatekao Reginu za pisaćim strojem, obraza užarenih od posla, jednostavno je prekrio pisaći stroj i ugasio svjetiljku na radnom stlu. - Gospodine Arnolde, moram napisati još nekoliko pisama - pokuša se pobuniti Regina. - Žao mi je! Gospođa Grabbe mi je strogo naredila da ne smijete dulje raditi. Sutra je također još jedan dan. - Ali nedjelja je, pa će pisma ležati na pošti do ponedjeljka. - Pa neka leže. Za danas je dosta! Želim večerati zajedno s vama i gospođom Grabbe. Neću večeras sjediti sam. Nakon večere, ostat ćemo još neko vrijeme zajedno tako da možemo popričati. Regina ga nesigurno pogleda, pa zamišljeno izjavi: - Sada djelujete poput dječaka koji priprema neku nepodopštinu. To ga je toliko obradovalo da bi je najradije zagrlio. Umjesto toga dohvati nesigurnim prstima svoju lulu. - Smijem li pušiti? - zapita tobože mirno. - Molim vas, ne obazirite se na mene! Morate se udobno osjećati u svojoj kući. Inače bih pomislila da vam smetam. Heinz je pogleda dobro raspoložen. - Tu pjesmu već poznajem! Morate napokon shvatiti da mi ne smetate. Zar još uvijek niste zapazili 190 koliko mi je draga vaša prisutnost vi mali, uplašeni zečiću? Regina zadrhta zbog njegova pogleda, obrazi joj porumeniše, pa brzo reče: - Onda ću barem pomoći gospođi Grabbe pri pripremanju večere. Heinzu nije bilo drago što Regina odlazi, ali kad je napustila sobu, pomisli da to ipak nije loše. Poznavali su se jedva tjedan dana, a već je želio da mu se otvori njezino mlado srce. To doista nije bilo moguće. Neopisivo se radovao i osjećao poput đaka koji je neočekivano dobio ferije. Njegov je posljednji slučaj uspješno okončan. Vjerojatno posljednju u zvanju detektiva. Nije mu bilo teško odreći se tog posla, ma kako dobre uspjehe postizao. Imao je previše meko srce za detektiva. Sve zločince koje je uhvatio, najradije bi bio oslobodio. Na sreću je kod posljednjeg slučaja, zločinac već došao pred lice nebeske pravde. Ovaj posljednji posao dobro je završio. Trebalo je to proslaviti u društvu Regine i gospode Grabbe. Htio jk uživati u prisutnosti mlade djevojke. Bijaše tako divno promatrati njezino lijepo lice u čijim je baršunastim očima sjala svjetlost. Promatrati te obraze, koji su se kao nekom čarolijom znali obasuti rumenom bojom. Te male usne koje su se trzale u suzdržanom uzbuđenju. Gospođa Grabbe bit će prisutna pa će se moći svladati, ma koliko čeznuo za tom vitkom mladom djevojkom. Nije više smio gubiti vrijeme! A niti ona! Njoj je bilo dvadeset i sedam gosina, a da nije upoznala ljubav. Ma koliko djetinjasto djelovala, ipak je zračila nekom slatkom zrelošću. »Slatka mala Regino, sudbina je htjela da te izvučem iz vode. 191 Zagrijat ću te na svom srcu.« Tako je razmišljao Heinz Arnold. U tim mislima proveo je vrijeme do večere. Iznenadilo ga je kako je svečano Regina postavila stol.
Kao da je slutila da on danas nešto slavi. U vazi na stolu stajao je jorgovan izmiješan sa crvenim tulipanima. To je cvijeće jutros gospođa Grabbe kupila za Reginu. Heinza Arnolda obuzme neka čudna toplina. Prošlo je toliko vremena otkad su posljednji put za njega cvijećem ukrasili stol. Mirisalo je vrlo primamljivo, jer je gospođa Grabbe pripremila razne dobre stvari. Ona i Regina su na brzinu svoje haljine osvježile bijelim okovratni-cima, kako bi djelovale svečanije. Bijaše to divno, nezaboravno veče za sve njih, iako se nije dogodilo ništa osim što su sjedili zajedno, smijali se i šalili. Ponekad su pomalo zamišljeno gledali pred sebe, a dva para očiju puna čežnje uranjala su jedan u drugi. 192 XIV. Rudolf se u točno dogovoreno vrijeme našao s Lissom i ispričao joj ono što mu je Heinz Arnold rekao. To je Lissu obradovalo. Sada je znala da gospođi Wendhausen ne prijeti više nikakva opasnost. Rudolf je zahvalio Lissi na njezinoj pomoći. - Da niste sudjelovali u tome, ne bismo slučaj tako brzo riješili. Lissa lagano slegne ramenima. } - To se ne bi dogodilo, da nije bilo slučaja koji mi je otkrio tu tajnu. Ili je to sudbina tako odredila. Vjerojatno se sve to moralo dogoditi, kako bi se ispravila nepravda učinjena vašem ocu. - U svakom slučaju, mnogo ste pridonijeli tome. Sada, prije nego sam pretpostavljao, riješio sam se svoje dužnosti, pa mogu ponovno misli na sebe. Razumjet ćete da mi taj život bez posla na koga sam bio prisiljen, uopće ne odgovara. - Dobro vas razumijem. Vjerojatno ćete ubrzo napustiti Hamburg. - Najprije ću u društvu Heinza Arnolda krenuti 193 na putovanje po Njemačkoj. Rekao bih da mi osobito odgovara imanje blizu jezera Starnberg u Bavarskoj. Poznajete li taj kraj? - Jednom, kao dijete bila sam tamo s mojim ocem, ali to je bilo vrlo davno. - Sviđalo vam se tamo? - Vrlo! Nigdje ne može biti ljepše, jer ste tako blizu planinama. - Tamo cvatu i melise. Nešto u njegovim riječima natjera joj rumenilo na obraze. Brzo poče govoriti o nečem drugom. - Želim vam od srca da pronađete polje djelovanja koje će vam odgovarati. - Tome se i ja nadam! Očekujem mnogo od budućnosti, ali o tome još ne bih želio razgovarati. Mislim da će sve biti zrelo kad se vratim s putovanja. Lissa ga brzo pogleda. - Vratit ćete se dakle još jednom u Hamburg? - Zacijelo! Ostavit ću ovdje sve pa ću se morati vratiti kad nađem novi dom. To je zvučilo značajno, ali Lissa nije znala na što cilja. Rudolf je odmah počeo govoriti o nečem drugom. - Nasreću, sutra je nedjelja. Ovaj tjedan kao da nikada neće završiti. Lissa potisne glupu zbunjenost, pa primijeti: - Što ćemo sutra započeti s toliko slobodna vremena? - Smijem li nešto predložiti? - Izvolite! - Mogli bismo se odvesti do Blankenesea i tamo sjediti u nekom ugodnom restoranu kraj obale Elbe. Možda vi znate koji. 194 - Naći ćemo nešto odgovarajuće. Nisam još bila tamo. - Slažete li se? - Dakako! - Upravo sam se sjetio da me gospodin Arnold upozorio da će vas sutra ujutro posjetiti gospođica
Lüdersen. Hoće li vam to odgovarati? - Hoće! Ona me vrk) zanima. - Svidjet će vam se. Želim to i zbog Arnolda. Radovao bi se, kad bi njegova štićenica stekla mladu prijateljicu. - Vjerujem da će mi se sviđati. Ono što znam o njoj, probudilo je moje iskreno zanimanje. - Iz izvjesnih razloga bilo bi i meni drago, ako biste se sprijateljile. Mislio je time da bi između Lisse i gospođice Lüdersen moglo doći do iskrenih veza, kad jednom obje budu živjele na imanju. U tom slučaju ne bi se osjećale tako osamljene, kad muškarci krenu na posao. - Kakav je to razlog? - zapita brzo Lissa. Ali to joj zasad nije mogao, a ni htio, odati. ) - Kasnije ću vam sve objasniti. Zasad vas molim da mi dopustite ne odgovoriti vam na to pitanje. - To zvuči vrlo tajanstveno - nasmije se Lissa. - Ne, ne, nije tajanstveno! Samo što ponekad ne volim govoriti o stvarima koje još nisu dozrele. Lissa nije više pitala. Neko vrijeme su oboje uto-nuli u misli, a potom počeše opet živahno razgovarati. Još su jednom opširno porazgovarali o slučaju Wendhausen. Lissa je žalila staru gospođu koja je tako neopisivo patila zbog svog muža. - Sad će malo oživjeti. Ako nešto mogu doprinijeti tome, svakako ću to učiniti. Ona je tako puna zahvalnosti. 195 - Ima vam i na čemu zahvaliti. - I ja njoj! Pružila mi je zaštitu i podršku u svojoj kući. Nisam bila sama. - To više neće dugo biti potrebno - izleti Rudolfu. Lissa nije znala na što misli pa je slegnula ramenima. - Kad jednom odete, ostat ću opet sama s gospodom Wendhausen. čak da mi se gospođica Lüdersen i sviđa i ona će otići odavde kao vaša tajnica. - Recimo točnije: kao žena mog upravitelja imanja. Ali to joj ni pod koju cijenu ne smijete odati. Ona to još ni sama ne zna. - Može biti sretna zbog toga, jer je gospodin Arnold ugodan, pametan i sposoban čovjek. - Da, to je on zaista. Ali sad su se morali rastati. Lissa je bila zaboravila da je gospođa Wendhausen željela zamoliti Rudolf a za oproštenje. Sad se iznenada toga prisjeti, pa je zamolila Rudolf a neka staricu ne odbije. - Zamolit će gospodina Arnolda za to, ali ja bih vas već sada htjela pripremiti na to. Hoćete li to učiniti? Rudolf razmisli, pa se sjeti da će na taj način možda vidjeti Lissu i izvan inače dogovorenog vremena. Stoga je odmah dao svoj pristanak. - Dakako, doći ću jednom k vama. Nas dvoje na neki smo način povezani sudbinom. Lissa mu srdačno zahvali, ali on to posramljeno odbije. Mlada djevojka se radovala što je pomogla gospođi Wendhausen da se i na taj način riješi tereta koji ju je mučio. Odluči staroj gospođi priznati sve što je 196 dosad prešutjela pred njom, da je kasnije ne bi uzbudila još više. Kad se Lissa probudila drugog jutra, poče se protezati. Danas je bila nedjelja, dan radosti. Mogla je boraviti dulje u društvu Rudolfa Sehringa. Koliko će takvih dana još doživjeti? Prije njegova odlaska na obilazak imanja, sigurno neće ni jedan. Ali možda će se to ponoviti kad se jednom vrati. Obećao joj je da će se to dogoditi. Brzo je ustala i uredila se. Uto joj je gospođa Wendhausen već donijela doručak. U nedjelju su pile kavu. Tome se radovala već cijeli tjedan. Lissa je u nedjelju polaganije doručkovala, ali kasnije se ipak zdušno prihvatila posla. U jedanaest sati stigla je Regina Lüdersen. Gospoda Wendhausen, koju je Lissa pripremila na taj posjet, odvela ju je u njezinu sobu. Lissa je srdačno primila svoju gošću, pristupivši joj i pruživši ruku. Regina je istog trenutka ostavila dobar dojam na nju, a i Lissa se svidjela Regini. Neko su se vrijeme promatrale, a potom je Lissa
odvela svoju gošću do divana. - Radujem se što ste došli. - A ja se radujem još više što ste mi to dopustili. Prolila sam dosad mnogo suza. Nisam imala nikoga s kime bih to mogla podijeliti. A onda, kad je moja bijeda bila najveća, iznenada je sve krenulo na bolje. Sve to moram zahvaliti gospodinu Arnoldu, koji me je vratio u život. Lissa je pogladi po ruci. - Donijeli ste tako strašnu odluku, sirotice? Regina odmahne glavom. - Najteže je bilo prije nego sam je donijela. Sad 197 znam da je to bila volja božja. Napokon sam našla sreću. Radim i zarađujem, a gospodin Arnold i gospođa Grabbe me štite. Eto, sad sam srela i vas! Nakon školovanja nikada više nisam imala prijateljicu. - Sad ste je našli. A i ja u vama. Posve sam sama u životu. Imam samo gospođu Wendhausen koja se majčinski brine za mene. Da, i gospodina Sehringa! I on me spasio najgore sudbine. Znate li za to? Regina je iznenađeno pogleda. - Ne, nije mi to spomenuo. Lissa se nasmije. - Da, on je takav! Ne govori o tome. Lissa ispriča Regini kako je upoznala Rudolfa Sehringa. Ova ju je pažljivo slušala, pa joj stisne ruku. - Kako dobro da se našao tamo. Isto tako kao i gospodin Arnold one užasne večeri. Lissa bolno kimne. - Vama je lako, gospođice Lüdersen! Vi ćete poći na imanje gospodina Sehringa, a poći će i vaš zaštitnik. Ne čeka vas bolan rastanak. Ali ja ću ponovno ostati sama. Lissine se oči ovlažiše, ali tad se trgne. ^ Regina nije znala što bi odgovorila. Bila je svjesna toga kakva je divna sudbina čeka, iako nije znala da joj sudbina sprema još veću sreću. Za nju bijaše dovoljno što je smjela ostati uz Heinza Arnolda. Vi-dovitošću žene, osjetila je da Redolf Sehring Lissi znači ono isto što je Heinz Arnold značio njoj. Žalila je Lissu što ih neće pratiti. U svom dobrom srcu pokuša naći riječi utjehe za nju, ali to joj nije uspjelo. Samo je Lissi čvrsto stisnula ruku. Neko su vrijeme obje djevojke provele šuteći. Gledale su se osjetivši se bliske jedna drugoj. Izne198 nada se zagrliše, tjerane nekom unutarnjom silom i počeše plakati obuzete preobiljem osjećaja. Taj zagrljaj i to zajedničko plakanje bijahu temelj njihova prijateljstva, tako rijetkog kod žena. Samo žene koje su doživjele tešku sudbinu, sposobne su za takvo prijateljstvo. Lissa se prva sabrala i odmahnula glavom. - Moramo se urazumiti! Zapravo i ne znam zašto sam plakala, zašto smo obje plakale. S nama je sada sve u redu. Imamo siguran posao i zaradu, pa se možemo brinuti same za sebe. Dakle, što još želimo? Regina obriše suze. - Nisam plakala zbog sebe, već stoga što ćete ostati tako osamljeni. Bilo bi lijepo kad bi gospodin Sehring mogao i vas povesti sa sobom. Lissa se morala nasmiješiti. - Ne može sve ljude koje upozna povesti na svoje imanje. Vi i gospodin Arnold, bit ćete mu potrebni, ali ja ne. To je ono najvažnije. A sad nećemo dulje govoriti o nama. Počeše oslikavati najljepšim bojama oba muškarca koja su im bila tako draga. Obje su znale reći toliko lijepog i dragog o čovjeku svog srca. Nisu mogle završiti. Nikada im nije bilo dosta. U svemu bijahu istog mišljenja. Lissa započe raditi, jer je razgovor s Regi'nom nije sprečavao u tome. Regina se divila Lissinoj umjetnosti. Postavljala je mnoga pitanja i s velikim zanimanjem razgledavala crteže. Lissa ih je čuvala u mapi. Mnogo je toga izradila prije nego je srela gospodina Luthera. Tek kad se Regina morala vratiti na objed, oprostila se od Lisse, nježno je poljubivši. Obećala je da će doći opet čim prije bude moguće. Možda u vri-
199 jeme kad gospodin Sehring i Heinz Arnold budu obilazili imanja. Lissa se radovala tom Regininom obećanju, nadajući se da će od nje saznati kako se razgledavanje odvija. Lissa i Rudolf doista su se tog dana odvezli do Blankenesea. Našli su udobno mjestance na terasi restorana pokraj rijeke Elbe. Bijaše toplo ljetnje veće. Oko njih vladalo je veselo raspoloženje, iako su sjedili sami i nesmetani za stolom. Oboje su uživali u tim zajednički provedenim trenucima. Ponekad bi pogled Rudolfa Sehringa počivao na Lissinom licu takvim izrazom da bi joj se obrazi izdajnički zarumenjeli. A i Lissa nije uspijevala uvijek hladno i mirno promatrati Rudolfa. Oboje su znali da je njihovo prijateljstvo samo izgovor za skrivanje snažnih osjećaja. Lissa se nije usudila povjerovati u to da Rudolf osjeća za nju ono isto što ona osjeća za njega. Rudolf je postajao sve sigurniji u to da Lissa nije ravnodušna prema njemu. Ipak joj je htio dati još vremena, kako bi to posve jasno spoznala. Pričekat će dok se vrati s putovanja. Lissa je bila već dovoljno žena da zapazi kako Rudolf ne osjeća samo prijateljstvo prema njoj. Ponekad bi njegov pogled neobuzdano zasjao^ili bi se odao nekom prebrzo izgovorenom riječi. Ali Lissa ni trenutak nije pomislila na to da bi se Rudolf mogao njome oženiti. Taj plamen u očima trajat će samo tako dugo dok bude uz nju. Muškarci se brzo oduševljavaju, ali se ubrzo i trijezne. Znala je da ne bi dugo mogla uživati u njegovu društvu ni da je ostao u Hamburgu. Iz prijateljstva bi se moralo razviti nešto 200 posve drugo, a to ona nije željela. Možda se ni sada više ne bi usudila novim susretima podstaknuti vatru koja bi mogla postati opasna po nju. Govorila je samoj sebi da će ionako brzo doći kraj svemu tome. Uskoro će doći rastanak zauvijek. Gurala je od sebe sve što ju je upozoravalo na oprez kako se ne bi odviše vezala za Rudolfa. Bilo je tako divno boraviti uz njega, gledati mu u oči, osjećati stisak njegove ruke, slušati te drage, dobre riječi. Nije željela razmišljati o tome što će se dogoditi kad nestane iz njezina života. Nije htjela pokvariti tih nekoliko posljednjih sati svoje sreće. Da je Rudolf Sehring znao koliko muči Lissu time što joj ne kaže kakva su njegova očekivanja, ne bi ni trenutak oklijevao da je smiri. Njegov smisao za poštenje govorio mu je da s njom mora postupati s najvećom mogućom pažnjom. Usprkos svemu tome, proveli su divnu nedjelju, skupljajući u sebi pravo blago osjećaja i spoznavajući sve više koliko su potrebni jedno drugome. Rudolf je ispričao Lissi da je danas primio odgovore na mnoga pisma koja je Regina napisala. Sredinom tjedna očekivao je i posljednje odgovore. Htio je u srijedu otputovati u društvu Heinza Ar-nolda. Daljnje odgovore mogla je gospođica Lüdersen poslati za njima. Lissa mu ispriča da je Regina ostavila na nju vrlo dobar dojam i da su se sprijateljile. - Dopisivat ćemo se i onda kad gospođica Lüdersen otputuje s vama na vaše imanje. Tako ću posredstvom nje, ponekad čuti i nešto o vama - govorila je. Rudolf je čudno pogleda. Potom brzo dohvati njezinu ruku i reče jedva potisnuvši uzbuđenje: - Vjerujete li da bih prepustio gospođici Lüder201 sen da održava vezu medu nama? Zar mislite da bih dopustio vaš nestanak iz svog života? Rudolf osjeti kako joj je ruka zadrhtala. Njegove su riječi tako snažno djelovale na nju da se jedva uspjela sabrati. Što je time želio reći. Kako da to razumije? Nije mu uspjela odgovoriti, već ga je samo prestrašeno pogledala. Rudolf pritisne usne na njezinu dršćuću ruku. - Nitko i ništa nas ne može razdvojiti! To možete učiniti samo vi sami. Molim vas, nemojte to zaboraviti! Kao da je odviše rekao, brzo poče pričati o nečem drugom. Ali u njezinim ušima i dalje su odzvanjale njegove riječi.
- »Nitko i ništa nas ne može razdvojiti! To možete učiniti samo vi sami.« Zar je tp mogla shvatiti tako kako je to njezino srce željelo? Što je time htio reći? Zvučilo je kao nagovještaj buduće sreće. Ako se varala, razočaranje će biti i odviše okrutno. Prisili se razgovarati tobože mirno. Ali ostatak večeri, kao da ih je nešto pritiskalo. Njihov inače živahan razgovor, postajao je sve tiši. Šuteći su promatrali kako Elba teče. Tad se, kao po dogovoru, uspra-više i zamišljeno nasmiješiše. - Usprkos gužvi tamo nema buke - primijeti Rudolf pokazujući na mlade ljude uz obalu rijeke. Lissa kimne. Nasmiješivši se, pomisli: »Kad ovo veče barem nikada ne bi završilo!« Ali to se ubrzo dogodi. Morali su krenuti kući. Nisu više mogli nesmetano izmjenjivati misli. Parobrod bijaše krcat. Posvuda je vladalo dobro raspoloženje. Njih dvoje je osjećalo da su jedno drugome te večeri mnogo pružili. Lissa je još uvijek razmišljala o 202 tome da joj je Rudolf rekao kako je nikada više ne bi pustio iz svog života. Koliko ju je to usrećilo! Zvučilo je poput svečana obećanja. Misli li on to ozbiljno? Pritisne obraz na svoj jastuk, kao da je Rudolfov obraz, pa šapne: - Ne ostavljaj me samu! Ljubim te, ljubim te! Život bez tebe bio bi pust i prazan. Drugog prijepodneva došao je Heinz Arnold još jednom gospodi Wendhausen. Opširno joj je ispričao kako je sve povoljno sredio za nju. Sad se više ničeg nije trebala plašiti. Lissa im se pridružila i pozdravila ga, a on joj je obećao da će drugo jutro, na molbu gospođe Wendhausen, dovesti Rudolfa Sehringa, jer su već prekosutra namjeravali otputovati. Kad ga je Lissa odvela do vrata, rekla mu je tiho: - Molim vas, pozdravite Reginu. Sklopile smo prijateljstvo. Heinz je pogleda očima sjajnim od sreće. - Izručit ću joj to. Neopisivo je sretna što je stekla prijateljicu. Vrlo je draga, zar ne? Lissa kimne nasmiješivši mu se. - Hvala Bogu što ste je spasili. Bila bi užasna šteta za nju. - Užasna! - složi se Arnold. Na rastanku stisnuše jedno drugome ruke. Tijekom dana, a bijaše to poslijepodne, Lissa reče gospođi Wendhausen: - Gospođo Wendhausen, vjerojatno se osjećate deset godina mlađi? Stara gospođa se zahvalno nasmiješi. - Osjećam se kao nanovo rođena! - Onda se smijem usuditi još vas jednom malo 203 uzbuditi. Ovog puta zbog onoga što ću vam ja priznati. - Ono što ćete mi vi reći ne može me uzrujati. - Dakle, molim vas, sjednite! Sad je red na meni da vam se ispovijedim. Ispričala je gospođi Wendhausen što se doista dogodilo. Kad je završila sa svojom pričom primijeti: - Vidite i sami gospođo Wendhausen da sam i ja pomalo sudjelovala u tome da se sve to tako dobro završi. Gospođi Wendhausen su od uzbuđenja porume-njeli obrazi. - Dijete moje, sve je to odredilo nebo. Baš je vas Rudolf Sehring morao spasiti. A potom se sve to zbilo jedno za drugim. Nasreću, dobro je završilo, a to mogu zahvaliti vama. Neka vam Bog pokloni sreću! Doista ste je zavrijedili. - Gospođo Wendhausen, čovjek na svijetu ne dobiva po zaslugama, jer bi inače vaš život protekao posve drugačije. - Kad sutra dođe gospodin Sehring, morate biti prisutni kako se ne bi odviše ljutio na mene. Lissa se nasmije. - To mi je obećao. Vas i njega povezala je sudbina, to smo ustanovili. Dobar je i velikodušan čovjek, pa će biti pažljiv prema vama. Lissa je govorila istinu. Kad je Rudolf stigao drugog jutra u društvu Heinza Arnolda, odmah je
umirio staru gospođu govoreći tako ljubazno s njom da uopće nije imala vremena prestrašiti se. Cijenio ju je u sebi stoga što je kroz cijelo vrijeme pružala Lissi zaštitu. Dakako da to nije rekao. Gospoda su u tom skromnom domu provela cijeli sat, a Lissa je donijela svoje crteže. Divili su im se, a kad su se gospoda 204 opraštala, Rudolf reče Lissi: - Lisso, danas ćemo se vidjeti posljednji put prije mog odlaska. Djevojka kimne, uspjevši se nasmiješiti. - Dakle, doviđenja! - Doviđenja! Lisa osta stajati iza zatvorenih vrata osluškujući njegove korake. Vjerovala je da ih može razaznati od onih Heinzovih. Te večeri sreli su se na uobičajenom mjestu. Rudolf je ispričao Lissi da će se kasnije, u društvu Heinza Arnolda, sastati s gospodinom Hartvvigom. - To će biti završetak mog starog života. Novi započinje. Lisso, toliko se radujem što sam došao u Njemačku. Inače vas ne bih upoznao. Ona ga ozbiljno pogleda. - Samo stoga da se opet rastanemo? Rudolf odmahne glavom. - Nikada! - Ne znam što bi drugo bilo moguće. - Ali ja to znam! O tome ćemo razgovarati kad se vratim s puta. Samo bih vam želio reći još jedno: nemojte zaboraviti na mene dok me ne bude ovdje! Zvuk njegova glasa dok je to govorio, prodro joj je do srca. Nije ga se usudila pogledati, kad je odgovorila: - Sigurno vas neću zaboraviti. Rudolf gurne svoju ruku pod njezinu, a bijaše to prvi put da je to učinio. Osjeti kako se lagano trgnula zbog tog dodira. - Htio sam vam naglasiti koliko mi je važno da me ne zaboravite. Ove njegove riječi ponovno izazvaše šutnju koja je zavladala među njima. Lissa pomisli: 205 »Zar je moguće da će me ostaviti samu? Nije lakomislen brbljavac. Ne znače li njegove riječi obećanje? Ako je doista tako, hoću li moći podnijeti toliku sreću koja me očekuje?« Dugo su hodali jedno uz drugo, obuzeti mislima o tome da će sada neko vrijeme morati biti jedno bez drugoga, iako to neće trajati dugo. Napokon Rudolf reče, držeći još uvijek svoju ruku pod njezinom: - Nadam se da ćete se češće sastajati s gospođicom Lüdersen. Bio bih mnogo mirniji znajući da vas netko prati na vašim večernjim šetnjama. Da li bih gospodina Arnoldna zamolio neka vas gospođica Lüdersen svake večeri čeka na istom mjestu na kojem smo se sastajali? Lissa kimne. - Ako gospođica Lüdersen ima vremena, vrlo bih se radovala. Tako ne bih trebala šetati posve sama. - Dobro, dogovorit ću se s njim. Potom se moradoše rastati. Lissa je rekla, dok joj je Rudolf toplo stiskao ruku: - Nadam se da ćete na tom putovanju pronaći ono što tražite i da će vaš izbor biti dobar. Rudolf je pogleda tako nježno da je zadrhtala. - Posvetit ću svu svoju pažnju tome da li na imanju uspijevaju melise. Rumenilo oboji Lissine obraze. Mogla je samo nijemo kimnuti, pa istrgne svoju ruku iz njegove i pobjegne. Rudolf je gledao za njom sretnim pogledom. »Ništa ne pomaže, Lisso Bernd! Ti pripadaš meni!« Tako je razmišljao. Zatim je i on brzo krenuo u restoran u kojem je bio dogovoren sastanak s gospodinom Hartwigom i Heinzom Arnoldom. 206
Oba su ga gospodina već čekala, pa se srdačno pozdraviše. Bilo im je vrlo ugodno zajedno u društvu, pa su se poprilično kasno rastali. Želeći razbistriti glave, Rudolf Sehring i Heinz Arnold krenuše kući obilaznicom uz obalu rijeke. Ponovno počeše iskreno razgovarati. Heinz Arnold pričao je o svojoj ljubavi, svojim željama i nadama, priznavši Rudolfu da ga je ta kasna ljubav pomladila barem dvadeset godina. I Rudolf više nije bio tako suzdržan. S mnogo ljubavi pričao je o Lissi Bernd. Pričao je tako kako umije samo srce koje voli. Iznenada se obojica veselo nasmijaše. - Ponašamo se poput dvaju gimnazijalaca koji prvi put ljube. A sad ćemo brzo krenuti na spavanje, jer ćemo inače ujutro biti mamurni. To je rekao Heinz Arnold. Stisnuše ruke jedan drugome i rastadoše se. Heinz Arnold je vidio, kad se vratio kući, da je cijeli stan u mraku. Nasmiješivši se pogleda prema vratima Reginine sobe. Vjerovao je da duboko spava, ali se prevario. Nije mogla zaspati, jer on nije bio kod kuće. Rijetko se kada vraćao tako kasno. Zabrinula se da mu se možda nije nešto dogodilo. Kad je napokon čula da su se vrata otvorila, njezino lice zasja od sreće. Udobno se namjesti u krevetu i usne. Drugog jutra već je bila budna prije negoli je gospoda Grabbe ustala, pa se pobrinula za doručak. - Gospođo Grabbe, zašto niste ostali spavati? -zapita Regina, kad se domaćica pojavila. - Mogu doručak spremiti i sama. - Dijete moje, ne vjerujete valjda da bih prespavala odlazak svog gospodina? Naviknut je da mu sve spremim i poželim sretan put. Regina kimne. Umalo što nije pozavidjela gospo207 di Grabbe, jer se osjećala tako povezanom s Hein-zom Arnoldom. Tad se postidjela pomislivši: »Moći ću ostati s njim, ali što će biti s ubogom gospođom Grabbe?« Zajedno su počele pripremati sve potrebno. Kad se Heinz pojavio, spreman za putovanje, dočekao ga je obilan doručak. Kava se pušila, a zemičke bijahu namazane maslacem. Tako je to volio. čekale su ga i dvije umotane zemičke koje je morao staviti u torbu. Heinz se nasmiješi obim ženama, pa vragoljasto potegne Regininu kovrčicu. - Regino, tako je rano, a već ste se naspavali? Ponekad bi je zvao po imenu. To joj je uvijek natjeralo boju na lice. - Već sam dugo budna - odgovori. Ubrzo se moradoše oprostiti. Taj je oproštaj bio kratak, iako ne bezbolan. Ipak je bio ispunjen nadom u skorašnji ponovni susret. Regina i gospođa Grabbe, stojeći jedna kraj druge, promatrale su kroz prozor Heinzov odlazak. Kao da je to znao, domahne im prolazeći ulicom svojim brzim, mladenačkim korakom. Do kolodvora bijaše tako blizu da se nije isplatilo naručiti taksi. Prtljagu je već dan ranije poslao na kolodvor. Regina proguta suze, želeći svom glasu dati čvrstinu, kad je gospođa Grabbe izjavila: - Nadam se da će gospoda naći lijepo imanje. Radujem se što ćemo živjeti u prirodi. Regina iznenađeno pogleda. - Poći ćete s nama? - Dijete moje, pa ne mogu svog gospodina ostaviti sama. Tko bi se brinuo za njega? - Jeste li to već dogovorili s njim? - Što se tu ima dogovoriti? To se razumije samo 20.8 po sebi. Odmah mi je rekao da će gospodinu Se-hringu na imanju biti potrebni sposobni ljudi i da će među nama ostati sve po starom. Više nije potrebno, zar ne? Regina se morala nasmijati. Zagrli je i reče: - Sretna sam što ćete poći s nama. - Dijete moje, ostat ćemo zajedno. Naš gospodin će sve srediti tako da će to biti dobro za nas, zar ne? Sad je Regina bila posve mirna. Smjela je ostati uz njega, a i dobra gospođa Grabbe će ih pratiti. Što
je još mogla poželjeti? 209 XV. Protekla su dva tjedna a da Lissa ni Regina nisu dobile vijesti od dvojice gospode. Sastajale su se svako veče u nadi da je jedna od njih dobila kakve vijesti, ali uvijek uzalud. Na tim svakodnevnim večernjim šetnjama još su se više zbližile. Dobro su se razumjele, pa bi Regina ponekad odlazila još na koji sat k Lissi, promatrajući je kako radi. Razgovarale bi o onom što im je ležalo na srcu. Lissa je mogla odati Regini što Heinz Amold osjeća za nju, ali to joj je on sam morao reći kad bude vrijeme za to. Ponekad bi im se pridružila i gospoda Wendhau-sen. Donijela bi im voća ili neku drugu sitnicu. Djevojke bi tada i nju uvukle u razgovor, ali tada više nisu razgovarale o dvojici gospode. Regina je ispričala Lissi da će i gospođa Grabbe poći na imanje. Lissa bi tada postala tužna. Svi su ti ljudi mogli ostati uz Rudolfa. Zar je samo ona bila osuđena na to da ostane sama? Tad se prisjetila nekih njegovih riječi. To joj je donosilo utjehu. 210 »Možete li vjerovati da bih vam dopustio da odete od mene?« Tako je Rudolf govorio. Zar je to nije trebalo smiriti? Nije li to bila neka vrsta obećanja? Rudolf Sehring nije bio čovjek koji bi nešto takvo rekao, a da to nema značenja. Lissa je u to vrijeme naporno radila. Željela je imati više slobodna vremena kad se Rudolf vrati. Završila je šest crteža. Jednog se jutra odvezla do poduzeća »Luther i sin«. Oduševljeno su pregledavali njezine radove. Lissa je dobila narudžbu da marljivo nastavi s radom i što prije donese nove crteže. Ali je odmah rekla da će joj biti potrebno malo više vremena, pa je samo s ovim crtežima toliko požurila. Na to su dakako, pristali pa se mogla vratiti kući primivši dobar honorar i mnogo narudžba. Lissa je bila sretna, što je našla tako dobro plaćen posao. Ali je u srcu osjećala čežnju za nekom drugom srećom od one koju joj je donosio njezin rad. Posao ju je, dakako, zadovoljavao i riješio je brige za svakodnevni život. Ali ono što bijaše najveća sreća svake žene, to joj bijaše uskraćeno. Hoće li to uvijek biti tako? Hoće li je Rudolf Sehring ostaviti samu s njezinim poslom i gospođom Wendhausen? Nije li i za nju postojala ženska sreća. Potom bi prekorila samu sebe. Morala je biti sretna što se zaposlila i što joj njezin poziv pruža uspjeh i zadovoljstvo. Kako je sretna bila kad ga je dobila! A sad je iznenada postala nezadovoljna? Nije joj koristilo to što je bila stroga prema samoj sebi. Kad se vratila kući, našla je na svom stolu razglednicu s jezera Starnberg. Rudolf je napisao svojim čitkim, odlučnim rukopisom: 211 »Lisso, ovdje melise divno uspijevaju. Pune su ih cijele livade. Stoga ću kupiti imanje uz jezero Sternberg. Sve je onako kako sam to zamišljao. Vraćam se za nekoliko dana. Srdačni pozdrav. Vaš odani Rudolf Sehring«. Lissa zamišljeno pogleda razglednicu. I opet je spomenuo melise. To nije moglo biti beznačajno. Da li je to bilo u vezi s njezinim imenom? Onda su te njegove riječi bile značajne. Što joj je želio reći? Branila se protiv takvih misli, ne želeći im pridati značenje koje Rudolf nije htio. Ipak ju je ispunjavala lagana, slatka nada, koja je postajala sve snažnija u njezinu srcu. Tu je razglednicu cijelog dana nosila sa sobom. Kad se naveče sastala s Reginom, ustanovila je da je i Heinz Arnold pisao. Javio je Regini: »Gospodin Sehring kupio je imanje na jezeru Starnberg. Predivno je! čeka nas mnogo posla. Idućih dana okončat ćemo posao i vratiti se, kako bismo ponijeli ovamo sve što nam je najdraže i najpotrebnije. Mnogo pozdrava gospođi Grabbe. Vaš odani Heinz Arnold.« Njih dvije izmijeniše razglednice, a Regina primijeti naivno: - Zašto je gospodin Sehring zadovoljan što tamo rastu melise? Zar je to važno? Lissi se krv popne na obraze. Regina to nasreću nije zapazila. Ona nije ni znala da je Lissino pravo ime Melissa. Napokon Lissi uspije mirno odgovoriti: - Iz melisa se dobiva sok. Možda mu je to važno. U svakom slučaju, njih dvije su se vrlo radovale što će se oba gospodina uskoro vratiti. Lissa je dobro razumjela što je Heinz Arnold želio reći
svojim riječima, što je njemu najvažnije. Mislio je, dakako, na 212 Reginu. Ali nije joj to odala, a nije se ni usudila razmišljati o tome što se krije iza Rudolfovih riječi. Uvijek bi ponovno odbacivala svaku nadu. Plašila se razočaranja, ukoliko se usudi povjerovati u takvu sreću. Sad su obje prijateljice brojile dane do povratka Rudolfa Sehringa i Heinza Arnolda. Stiglo je još nekoliko dopisnica s kratkim obavijestima o tome što se događalo. Napokon je stigla vijest da će se vratiti. Jednog dana, kad je gospođa Grabbe upravo krenula u trgovinu Regina se zaposlila krpanjem rublja. Uto začu kako se otvaraju vrata stana. Ostala je mirno sjediti u sobi gospođe Grabe, vjerujući da se ova vratila kući. Doviknula joj je marljivo šivajući: - Već ste se vratili, gospođo Grabbe? Kad nije dobila odgovor, pogledala je prema otvorenim vratima koja su vodila u predvorje. Ta je vrata zakrilio visok muškarac. Bijaše to Heinz Ar-nold koji je čeznutljivo promatrao plavu Regininu glavicu. Trgnula se tako jako da joj je rublje ispalo iz ruke. Problijedila je od uzbuđenja, ali njezine smeđe oči sretno su ga promatrale. - Mala Regino, zašto ste se tako uplašili? - zapita je Heinz mekim glasom. Regina odmahne kovrčicu s čela. - Vjerovala sam da je to gospođa Grabbe. - Gospođa Grabbe? Zar vam ja ne značim toliko kao ona? - Gospodine Arnolde... tako sam zbunjena. Nisam slutila da ćete se danas vratiti. Nisam ništa pripremila za vas, a gospođe Grabbe neko vrijeme neće biti. Htjela je proći pokraj njega, ali on je nije propustio. 213 - Nadam se da se gospoda Grabbe neće tako brzo vratiti, Regino! Nije mi zasad potrebna. Moramo neko vrijeme biti nasamu. Htio bih vam postaviti važno pitanje. Zapravo više njih. Prije svega, hoćete li mi objasniti, što znače riječi koje ste napisali na ovom papiru? Izvadio je iz lisnice onaj list papira kojeg je izvadio iz košare za papir. Regina ga pogleda, kao da ništa ne razumije. Iznenada je obuzme uzbuđenje. Shvatila je što drži u ruci. Tamno rumenilo oboji joj obraze pa spusti glavicu. Nije mogla govoriti. - Regino, zašto šutite? Skupila se još više u sebe odmahnuvši lagano glavom. Napokon šapne: - Ne... ja to ne mogu! Na to Heinz podigne njezino lice, pogleda joj duboko i čeznutljivo u oči, pa reče suzdržanim glasom: - Regino, želim to znati! Ljubim te i imam odmah još i drugo pitanje: hoćeš li se udati za mene? Regina zadrhta i privine se kao bez snage u njegov zagrljaj. Heinz je nježno privine uza se. - Moja slatka, mala djevojčice! Je li istina da vo-' liš starog Heinza Arnolda? Napokon se usudila pogledati ga. - Heinze... tako si mlad. Heinze, ljubim te! Ljubim te kao nikoga na svijetu. Zar je moguće da i ti ljubiš mene, ubogu Reginu, kojoj je život nanio toliko zla? Heinz se sagne i toplo joj poljubi usne. Time je dokazao kako je mlad. Blaženo su se grlili, a Regina je slušala otkucaje njegova srca u kojem je pjevala pjesma o tome kako će postati njegovom ženom. Dugo su stajali tako zagrljeni. Tad je Heinz podigne i na rukama odnese u sobu za dnevni boravak. 214 Tamo je nježno spusti na stolicu. Dvoje ljudi, čija su srca kucala u istom ritmu, sjedili su držeći se za ruke, u potpunom skladu. Regina ga počne ispitivati kako to da se tako iznenada pojavio, ali joj Heinz rukom zatvori usta. - Ne govori i ne pitaj! Tvoje oči govore mnogo slađe riječi. Tako su sjedili i šutjeli, ljubeći se neprestano. Za-boraviše sve oko sebe, kao što to čine svi zaljubljeni parovi koji su se upravo našli. Nisu ni sami znali koliko je vremena prošlo. Nisu čuli u svom blaženstvu da se gospođa Grabbe
vratila. Nisu čuli kad su se vrata otvorila. Gospođa Grabbe na trenutak iznenađeno zastane, ali se potom bez riječi okrene i izađe iz sobe. Sad se oboje zaljubljenih ipak moralo nasmijati, svjesni toga što se dogodilo, krenuše za njom. - Zašto tako brzo, gospođo Grabbe? - zapita vragoljasto Heinz. Gospođa Grabbe mirno slegne ramenima. - Ljutim se što sam upala na taj način. - A ne čudite se? - zapita ponovno Heinz. Gospoda Grabbe odmahne glavom. - To znam već dugo. Od drugog dana boravka djeteta u našoj kući. Mnogo sam toga vidjela. Znala sam što se događa s vama i s njom. čovjek zapaža takve stvari, zar ne? Mogu li vam dakle čestitati? Heinz veselo pogleda njezino mirno lice. - Niste se čudili što tako star čovjek, poput mene, može poželjeti tako mladu ženu? - Star čovjek? Nisam to još zapazila. A da sam na Regininom mjestu, radije bih odabrala zrela i ozbiljna čovjeka. Dijete, sad vam se ništa ne može dogoditi. Neka vas nebo blagoslovi! 215 Regina je zagrli. - Tako sam sretna, gospođo Gabbe! - To i možete biti, dijete moje! Od sada će u vašem životu biti još lijepih i sretnih dana, ako Bog dade. A sad ću pripremiti jelo. I rublje koje treba pokr-pati odmah ću pokupiti, jer od toga danas više neće biti ništa. Heinz povuče Reginu ponovno u sobu za dnevni boravak. Morao joj je ispričati kako izgleda imanje uz jezero Starnberg. Između toga bi je uvijek ponovno cjelivao. Regina bijaše od srca sretna da njezin Heinz više neće morati raditi kao detektiv. Uvijek mu je prijetila neka opasnost u tom poslu. Sad će se baviti poljoprivredom. I ona se radovala što će moći svim silama pomagati na imanju. Napokon je Heinz imao trenutak vremena sjetiti se i drugih. Zapita Reginu hoće li se danas sastati s gospođicom Bernd. Ona to potvrdi i reče da će morati otići onamo, kako je Lissa ne bi uzalud čekala. Heinz se nasmije i ustane. Prišao je telefonu i zvao Rudolf a Sehringa koji se vratio zajedno s njim. - Gospodine Sehring, sve je u najboljem redu. Javljam vam da sam se zaručio s gospođicom Reginom Lüdersen. Kako? Da li sam sretan? Nerazumno sretan, gospodine Sehring! Želim da se i vama isto dogodi! Dakle, večeras na istom mjestu i u isto vrijeme. Sve najbolje! Da, rado... sutra ujutro u hotelu, ako Bog dade, a on to hoće. Doviđenja! I sretno! Tako je govorio, a potom se okrenuo prema Re-gini koja ga je iznenađeno promatrala. - Razgovarao si s gospodinom Sehringom? - Da, ljubavi moja! - Večeras se ne namjeravaš sastati s njim? 216 - Neću! Kako to možeš i pomisliti? Večeras te ne bih pustio ni pet minuta. - Ali moram poći na sastanak s Lissom Bernd. - Ne moraš! Upravo sam javio gospodinu Se-hringu da to učini umjesto tebe. - Heinze, što znači sve to? On je nježno poljubi i pogleda joj oči. - To znači da nam je potrebna gospodarica imanja. Sve drugo imamo, samo nam još to nedostaje. Regina ga pogleda s još većim iznenađenjem. - Pa? Odakle nam gospodarica? - Prepusti to gospodinu Sehringu. Mislim da će je pronaći još večeras. Regina ga iznenađeno pogleda, a oči joj iznenada zasjaše. Sve je razumjela. - Gospodin Sehring ljubi Lissu Bernd! - Tako bi se to moglo reći. Jednako je tako zaljubljen u nju, kao i ja u tebe. Regina pritisne ruku na srce. - Heinze, sad sam potpuno sretna. Sad će i Lissa Bernd s nama na jezero Starnberg, zar ne?
Heinz slegne ramenima. - Nadam se, a i on se tome nada. Ali čovjek nikada ne zna što je s vama djevojkama. Ne zapisuje to svaka poput tebe. - Heinze, i ona ljubi njega. Bila je vrlo tužna što mora ostati ovdje. Heinz je lagano strese za ramena. - To ti je priznala? - Heinze, kako možeš to misliti o njoj? Ona bi radije umrla nego to izgovorila, ukoliko je to ne zapita onaj pravi. - Misliš li da je Rudolf Sehring onaj pravi? - Sigurna sam u to! 217 - Kako to možeš biti? Regina mu nasloni glavu na grudi. - Heinze, čovjek to osjeća, kad i sam ima srce puno ljubavi. Neko su vrijeme šutjeli. Heinz ju je obasuo poljupcima, a onda odlučno izjavi: - Nemamo vremena za duge zaruke, ne mogu više gubiti vrijeme. Regina ga vragoljasto zapita: - Zar ne bih i ja trebala nešto reći o tome? - Samo jednu riječ: da! Ali to glasno i jasno. - Heinze, zar uopće može postojati toliko ljubavi? Heinz je nježno pogleda. - Tiho, srce moje! čovjek mora zadržati svoju sreću. A to mi hoćemo. Regina ga zagrli čvrsto oko vrata. - Tako ću te držati cijelog života, moj Heinze! Heinz je podigne poput djeteta, onako kako ju je nosio ono veče kad ju je izvukao iz vode. Osjećala se tako sigurnom na njegovim rukama da je dopustila neka je prekrije valom poljubaca. Lissa je, ništa ne sluteći, krenula do mjesta sastanka. Očekivala je Reginu. Umjesto nje, iznenada se pojavi Rudolf Sehring. - Dobro veče, Lisso! Lissa se trgne i pocrveni. Odmah potom probli-jedi i lagano zadrhta. - Gospodine Sehring, vratili ste se? - Da, Lisso! Evo, donio sam vam s jezera Starn-berg stručak melisa. Divno mirišu. Tamo ih ima vrlo mnogo. Teškom se mukom Lissi uspjelo sabrati. 218 - Očekujem gospođicu Lüdersen - reče brzo. - Neće doći! Njezin zaručnik joj neće dopustiti da ode. Danas se zaručila s Heinzom Arnoldom. Lagana sjena preleti Lissinim licem. Sretna Regina, kad bi barem ona mogla biti tako sretna! Rudolf gurne ruku pod njezinu, pa je odvede do nekog osamljenog mjesta gdje u to vrijeme nije bilo nikoga. - Smijem li vam čestitati na kupovini imanja? -zapita Lissa. - Možete, Lisso! Vjerujem da sam sklopio dobar posao. Imanje se prodavalo zbog podjele nasljedstva. Dosadašnji vlasnik umro je zimus u Nici u starosti od osamdeset godina. Ostavio je za sobom brdo nasljednika koji žele što prije prodati imanje. Kupio sam imanje i sve na njemu. Mogu reći, razmjerno jeftino. To je predivan posjed. U zdanju ima tridesetak soba i mnogo manjih prostorija. Svega ima u izobilju. Postoje i sposobni ljudi na imanju, a njih sam takođ er preuzeo. Bili su vrlo zadovoljni zbog toga. Samo je upravitelj otišao. Oženio se i upravljat će imanjem svog tasta. Stoga je divno što je Heinz Arnold pristao postati upravitelj. Mnogo mi je pomogao, a ja sam siguran da ću u njemu naći vrijedna pomoćnika. - To vjerujem i ja - primijeti Lissa, koja ga je slušala s velikim zanimanjem. Rudolf joj lagano stisne ruku i pogleda je žarkim pogledom. - Dakle, sve je u redu. Ipak mi nešto nedostaje!
- Što to? - Gospodarica imanja! Heinz Arnold i njegova žena živjet će u prostranom stanu upravitelja u manjoj zgradi. Ta se kuća vidi iz glavne zgrade. Ne bih želio zavidno promatrati njihovu sreću. I ja bih želio 219 biti sretan, a tu mi vi morate pomoći. Nastojao sam obuzdati svoje osjećaje prema vama, kako bih vam dao vremena da spoznate svoje. Sada to više ne mogu. Liso, morali ste već davno osjetiti da vas ljubim. Ljubim vas toplo i duboko. To sam dosad skrivao u sebi. Ipak ste to vjerojatno ponekad zapazili i osjetili. Lisso, volite li me dovoljno da postanete moja žena? Lissa ostade stajati obuzeta silnom srećom. Sakrije lice rukama i poče tiho plakati. Rudolf prestrašeno zastane i povuče je u zagrljaj. - Lisso, zašto plačete? Lissa spusti ruke, pogleda ga neopisivim pogledom i reče tihim glasom: - Plačem od sreće! Samo od sreće! Plašila sam se da ćete otići, a mene ostaviti samu. Rudolf je čvrsto pri vine uza se. - Lisso, nisam li ti rekao da nikada više ne smiješ nestati iz mog života? Njezine vlažne oči sretno ga pogledaše. - Ponekad mi je to pružalo utjehu. Ali nisam mogla vjerovati u takvu sreću. Ljubim te! Brzo sam zapazila da prema tebi ne osjećam samo prijateljstvo. Dugo to nisam željela priznati samoj sebi. Plašila sam se svoje ljubavi, jer nisam vjerovala da je uzvraćaš. Ponekad sam nešto naslutila, ali ipak nisam mogla povjerovati u takvu sreću. - Ali sad to vjeruješ? Lissa sretno kimne a njihove se usne nađoše u poljupcu. Cijeli svijet oko njih poče tonuti. Zaboravili su da se nalaze usred javnog parka gdje ih je svakog trenutka mogao netko smetati. Bili su sami sa sobom i sa svojom srećom. Nestale su sve njihove brige i strahovi. 220 Kad su se napokon vratili u stvarnost čvrsto pripijeni jedno uz drugo, krenuše kroz park. Ponekad bi izmijenili poljubac govoreći mnogo slatih, dragih riječi. Ali i mnogo razumnih. Lissa se sjeti svog dogovora s tvornicom »Luther i sin«, pa reče prestrašeno: - Rudolfe, oni računaju na moje crteže, a ja se radujem tom poslu. Ne mogu ih ostaviti na cjedilu. Rudolf se nasmiješi. - Znam da bi ti bilo teško napustiti posao, pa te neću niti nagovarati na to. Nekoliko će tjedana ionako proći do našeg vjenčanja. Do tada možeš raditi za Lutherove. Vjenčat ćemo se zajedno s Heinzom Arnoldom i gospođicom Lüdersen na jezeru Starnberg. U međuvremenu treba urediti glavnu zgradu i kuću upravitelja. Dok to sve ne bude u redu, proći će lipanj i srpanj. Tako dugo ćete ti i gospođica Lüdersen ostati ovdje. Heinz Arnold će uskoro otputovati na imanje kako bi tamo sve sredio. I ja ću krenuti za njim, a vas dvije čekat ćete ovdje dok ne dođemo po vas. Moramo na imanju sve pripremiti za vjenčanje. Lissa pritisne njegovu ruku na srce. Miris melisa dopre do nje. - Kako čovjek može biti tako sretan? - uzdahne. Rudolf je brzo privuče k sebi. Poljubiše se i utonuše u zaborav. Danas su se rastali kasnije nego inače. A taj im je rastanak bio vrlo težak. Rudolf je dopratio Lissu do kuće, a tad Lissa zastane pomalo prestrašena. - Nebesa, gospoda Wendhausen! Sad će opet ostati sama. Rudolf je pogleda svojim dobrim očima. - Ako joj večeras budeš pričala o našim zarukama, možeš joj reći da će svako ljeto dolaziti nekoliko tjedana na naše imanje. Umalo što nisam zaboravio. 221 Sutra u podne proslavit ćemo zaruke u mom hotelu. Zamoli gospođu Wendhausen neka nam se pridruži. Doći će i gospođa Grabbe, domaćica Heinza Arnol-da. Tako ćete imati dvije počasne dame. I još nešto, Lisso! Neću se zadovoljiti s jednim satom na dan, dok sam ovdje. Moraš mi
posvetiti više vremena. Lissa ga veselo pogleda. - A što će biti s Lutherovima? - Morat će se pomiriti s time. Sad sam ja na prvom mjestu. Ali bit ću velikodušan. I kad budeš moja žena, moći ćeš povremeno izrađivati te dražesne skice, ukoliko to budeš željela činiti u svoje slobodno vrijeme. Mogu zamisliti da se ne bi htjela potpuno lišiti posla kojeg si toliko zavoljela. Lissa ga zamišljeno pogleda. - Na prvom mjestu je moja dužnost domaćice i gospodarice imanja. Ali budem li s vremena na vrijeme imala koji slobodan sat, rado bih nastavila taj posao kojeg sam zavoljela. Trudit ću se da stvorim velike zalihe za tih nekoliko tjedana dok još boravim ovdje. - Dobro! Ali ne smiješ više raditi toliko kao ranije. Moraš se odmarati. Za to ću se ja pobrinuti. Želim zdravu, lijepu i odmornu ženu. Nemoj to zaboraviti! Lissa kimne. Kako je divno kad se netko brine za tebe. - Vjerujem da će me sreća učiniti zdravom i snažnom. Rudolf je još jednom srdačno poljubi. Dogovoriše i vrijeme u koje se morala naći u hotelu zajedno s gospođom Wendhausen. A tad su se napokon rastali. Drugog dana, sjajno su proslavili zaruke. Oba 222 p mlada para imala su mnogo vremena za sebe, jer su se obje stare gospođe marljivo razgovarale. Gospođa Wendhausen je, dakako, žalila što će Lissa ptići, ali tješilo ju je to što su je pozvali na imanje. Tamo će se ponovno sastati i s gospođom Grabbe. Mogla je živjeti cijelu godinu očekujući te divne tjedne. Ali Rudolf Sehring utješio ju je još i na drugi način. Kupio joj je dražesna jazavčara. Taj mali, smiješni pas, pružio joj je veliku utjehu. Na nevjerojatan način ju je tiranizirao, ali baš to ju je činilo sretnom. Sve su uredili onako kako je to Rudolf Sehring zamislio. Krajem srpnja održalo se dvostruko vjenčanje, na koje je bila pozvana i gospođa Wendhausen. Dva su para doživjela tog dana potpuno ostvarenje svoje sreće.