Školski list Kap

Drage čitateljice i čitatelji, proletjela je još jedna školska godina i pred vama se nalazi novi 43. broj školskoga lista „Kap“. Tema ovoga broja je kulturna baština, tradicija i turizam. S obzirom na to da je 2018. godina proglašena Europskom godinom kulturne baštine, ovim smo izdanjem željeli prikazati važnost očuvanja i njegovanja tradicijske kulture i baštine te razvojem svoga poduzetničkog duha promovirati bogatstvo i ljepotu slavonskoga kraja.

I ove školske godine potrudili smo se biti u koraku sa svime što se događalo u našoj školi. U školskome listu predočili smo naše aktivnosti, naš rad te naša postignuća. Predstavili smo uspjehe svih učenika i svega onoga što smo radili tijekom redovne nastave, iznannastavnih aktivnosti i svih oblika rada u našoj školi.

Hvala svim učenicima i kolegama profesorima koji su svojim doprinosom omogućili stvaranje ove Kapi.

I za kraj…. „Želja i ljubav krila su za velika djela.“ (Johann Wolfgang von Goethe) Vaša urednica

Impresum KAP Školski list Ekonomsko-birotehničke škole Broj 43 ISSN 1333-0756 Ekonomsko-birotehničke škola Naselje Andrija Hebrang 13/1 Slavonski Brod Nakladnik Ekonomsko-birotehnička škola Za nakladnika Mato Čaklovac Urednica Maja Antolović, prof.

Lektura Dajana Karakaš, prof.

Grafičko oblikovanje i tisak Autor d.o.o.

Naklada 200 primjeraka

Crtež na naslovnici Ana Katarina Mustapić, 4. g Slavonski Brod, travanj 2019.

Teme ovog broja: Srce slavonsko Crtice iz života škole Na krilima umjetničkog stvaranja Marljivost na djelu Želim. Učim. Dijelim.

Upornošću do cilja Priče bivših učenika A sad, adio…

Srce slavonsko

70 godina folklora u Slavonskome Brodu Već 70 godina Folklorni ansambl Broda (FAB) njeguje folklornu baštinu Slavonije, ali i svih krajeva Hrvatske.

Ansambl je prepoznatljiv po stilskome pjevanju i originalnima vlastitim narodnim nošnjama folklorne baštine koju predstavlja. FAB-om su prošle mnoge generacije naših učenika, a članovi FAB-a naši su sadašnji učenici. Valentina Čuković i Lucija Prkačin, učenice 1. d razreda, razgovarale su sa svojim stručnim voditeljima Igorom Ilićem i Valentinom Miletić (bivšom učenicom naše škole!) o radu FAB-a, nastupima, nošnjama i zavičajnoj baštini koju njeguje FAB. Kako se postaje pjevač ili plesač FAB-a?

Igor: „Pjevačem ili plesačem FAB-a postaje se upisom u ansambl, ovisno o uzrastu i o želji.“ Tko se sve može upisati u FAB? Igor: „U Folklorni ansambl Broda može se upisati onaj tko ima želju za pjevanjem i sviranjem, bez ikakva predznanja.“ Koliko se dugo baviš folklorom?

Igor: „Folklorom se bavim od svoga drugog razreda osnovne škole – ukupno 13 godina.“ Valentina: „Folklorom se bavim već 16 godina.“

Koje su razlike u govoru između Gundinčana i Perkovčana?

Igor: „Moram napomenuti da je perkovački govor kao i sičanski govor, zaštićen govor kao nematerijalno kulturno blago Republike Hrvatske pri Ministarstvu kulture. Postoji puno leksema u samome govoru koji se razlikuju.“ Po čemu možemo prepoznati Slavoniju u govoru?

Valentina: „Slavonac se može prepoznati po svome otezanju riječi, kao i po riječima preuzetima iz drugih jezika.“ Igor: „Istočni dio Brodskoga Posavlja priča ikavsko-ijekavskim govorom. Brđanski, odnosno zapadni dio našega Brodskog Posavlja također priča istim govorom uz poneke razlike. Ako krenemo prema Vinkovcima i vukovarskom kraju, stanovnici govore ekavskim govorom.“ Koja sva sela obuhvaća slavonski dijalekt?

Valentina: „S obzirom na to da govorimo o velikome području, teško je odrediti točne granice slavonskoga dijalekta. Možemo ga podijeliti na manje cjeline poput podravskoga, posavskoga i bačko-baranjskoga dijalekta.

Međusobno se razlikuju po odrazu jata (ekavski, ikavski i ikavsko-ekavski).“ Koje je tipično slavonsko glazbalo?

Valentina: „Najpoznatije glazbalo zasigurno su tambure. Od tambure samice do tambure basa. Postoji još instrumenata prema kojima je Slavonija prije bila prepoznatljiva, no danas su rijetko u upotrebi.“

Posjeduje li FAB svoje nošnje i iz kojega su kraja?

Valentina: „U FAB-u se mogu naći nošnje iz cijele Hrvatske.

Od svečane i radne nošnje Slavonije, baranjske, bunjevačke, bilogorske, prigorske, međimurske nošnje do nošnje s Korduna, iz sela Ražanac, Vrlike, splitske nošnje i starogradske haljine.“ Postoje li riječi u tekstovima kojima se mladi danas više ne koriste?

Valentina: „Naravno da postoje, jedna od najpoznatijih riječi zasigurno je BEĆAR. Danas će rijetko koja djevojka reći: 'Vidi mog bećara.' Osim te riječi, rijetko se čuju i DIKA i LOLA. Koliko često nastupate te putujete li izvan Hrvatske?

Igor: „Ne prođe mjesec u kojemu ne nastupamo. Nastupali smo u Slavonskome Brodu, ostalim mjestima Brodskoposavske županije, obišli smo Slavoniju, a nastupamo i izvan Hrvatske. Jednom ili dva puta godišnje otputujemo izvan granica Lijepe Naše. Prije dva dana bili smo u susjednoj Mađarskoj.“ Valentina: „Putovali smo u Tursku, Poljsku, Italiju, Francusku, Slovačku te zemlje koje graniče s Hrvatskom.“ Koja je razlika između brđanske i doljanske nošnje?

Igor: „Neki bi pomislili da razlike ne postoje, ali onaj tko je iz ovoga kraja dobro vidi tu razliku. Gledajući geometrijski, nošnje brđanskog kraja više su piramidalnog oblika, a nošnje doljanskog kraja valjkastoga su oblika, posebice dio od struka do nogu. U Doljaniji suknja se zadiže od struka s lijeve, samo s desne ili s obje strane, dok se u Brđaniji „potkasuje“ sprijeda.

Također, postoji razlika i u slaganju marame.“

Koji su najpoznatiji plesovi u Slavoniji?

Valentina: „Najpoznatiji je drmeš (šokačko kolo), obilježje Slavonije. Postoji i livo, tondora, hopa cupa, ćiro, kalendari, dere, žita…Poznat je bio i LOGOVAC koji se igrao u trojkama.“ Koliko godina traje FAB? Valentina: „Folklorni ansambl Broda pod tim nazivom traje od 1990. godine, no prije toga imena FAB se zvao RKUD „Đuro Đaković“ te bez prestanka radi već dugih 70 godina koje smo ove godine i obilježili.“ Koliko članova ima FAB? Igor: „Folklorni ansambl Broda aktivno broji oko 250 članova raspoređenih u najmlađu skupinu, stariju dječju skupinu, pripremni ansambl, reprezentativni i ansambl veterana.“ Koje važne događaje obilježava FAB? Igor: „Folklorni ansambl Broda tradicionalno obilježava dva događaja u godini: to su neizostavni godišnji koncert u lipnju i Božićni koncert. Ono najvažnije organizacija je smotri.

Suorganizatori smo Katarinskoga sajmaa i pokladnih svečanosti, a glavni smo organizatori Brodskoga kola.“

-1-

Valentina Čuković, 1. d Lucija Prkačin, 1. d

Srce slavonsko U mojoj obitelji tradicija se prenosi s koljena na koljeno. Još od davnina prabaka je prenijela ljubav prema folkloru mojoj baki, koja je potom ljubav nastavila njegovati šireći ju mojoj majci i meni.

Čuvajmo stare običaje

Počela sam plesati u KUD-u sa samo pet godina. Nikada mi nije bio problem spremiti se i pokazati ljepote slavonskih krajeva. Mnogi smatraju da je to besmisleno, da se „blamiramo“ kada smo odjeveni u nošnje te kada pjevamo i plešemo naše tradicijske pjesme. Ponosna sam kada moji prijatelji iz KUD-a i ja pokažemo kako znamo pjevati i plesati te time očuvati tradiciju. Moji vršnjaci teško razumiju ponos koji me obuzme dok svojim nastupom nastojim sačuvati običaje svoga kraja. Mnogi se dive kada prepričavam doživljaje iz Portugala, Španjolske, Francuske, Rumunjske, Njemačke,...

Smatraju da folklor može svatko plesati – „odeš i skačeš“. Eh, nije ni približno tako!

Znate li što znači sat-dva biti na nogama i iznova i iznova ponavljati koreografiju?

Koliko smo puta, mi folkloraši, dobili upalu mišića i prehladili se zato što smo zagrijani pili hladnu vodu. Svaka proba završi barem jednom oznojenom majicom... Uz sve ovo, folklor je ipak nešto najljepše na svijetu. Plešeš i putuješ s prijateljima, upoznaješ nove ljude, nove ljubavi... Folklor je za nas način života! Folklor je život!

Vi želite nove haljinice, mi želimo plesati u nošnji. Vi želite nove tenisice, mi želimo kožne opanke. Vi lutate po ulicama, mi putujemo po svijetu i zabavljamo se na najljepšim zabavama. Vi tražite neke lažne prijatelje, mi se na nastupima i probama družimo s najboljima. Vi činite nepromišljenosti da biste bili u centru pozornosti, mi stanemo na pozornicu i pokažemo što znamo. Mi ćemo uvijek biti FOLKLORAŠI, s puno prijatelja, nezaboravnih nastupa i putovanja u sjećanju, a gdje ćete biti vi?

Ema Duspara, 2. c

Kratki rječnik zavičajnih izraza 1. ajncug- odijelo 2. đaba - besplatno 3. furt - stalno/uvijek 4. iskati - zatražiti da se što dobije 5. parice - isto godište 6. penzija - mirovina 7. polutina - marama preko ramena 8. potlje - poslije 9. prćav - netko tko je protivan svemu 10. starovinska - starinska 11. špajza - smočnica 12. šilaona - tvornica u kojoj se šivalo 13. busa - komad zemlje 14. uvik - uvijek 15. kandžija - bič kojim se tjerala stoka 16. vodat - voditi 17. uteći - pobjeći 18. pijaca - tržnica 19. rabota - fizički rad, posao ili trud 20. krst - križ 21. kamara - gomila neke žitarice Emona Matanović, 4. g -2-

Srce slavonsko Blago Slavonije nekada su bila njezina polja, šume, velika stada, lijepi momci, lijepe cure i snaše, njihovo ruho – nošnje ručno istkane, sašivene, iskrpane, ušlingane, zlatom vezene, izrađene na svili, samtu. Svaka se djevojka ponosila svojim ruhom, svojom zlatarom i i brokatom, uz nizove dukata ispod vrata i na prsima.

Oriovačko blago

Da sve to kulturno i povijesno blago ne ostane zaboravljeno i prepušteno zaboravu, vrijedni mještanin Branko Segetlija već dugi niz godina aktivno se posvetio prikupljanju i čuvanju starih nošnji, pjesama i običaja. Cilj mu je bio sačuvati i prezentirati folklornu baštinu oriovačkoga kraja.

Prikupljene i zapisane pjesme snimljene su pomoću KUD-a „Luka Ilić Oriovčanin“ na dva nosača zvuka pod nazivom „Oj Jelasu – polje zeleno“ i „Procvjetala grana jorgovana“. Sam pogled na bilo koju narodnu nošnju pokazuje uložen ogromni trud, volju, ljubav, spretnost i umijeće. Upravo ih zbog toga treba čuvati i pokazivati naraštajima koji dolaze.

Mirjana Brdarević, 1. f

Radionica čestitki Povodom božićnih i novogodišnjih blagdana učenici 2. e razreda sudjelovali su u kreativnoj radionici izrade božićnih čestitki. Čestitke su rađene različitim tehnikama (zlatovez, tempera, kolaž), a ukrašene su motivima narodnih nošnji slavonskoga kraja.

Davor Barukčić, 2. e

Imam 16 godina i hobi mi je folklor. Njime se bavim već šest godina i uspješno se snalazim u raznolikosti KUDova. Uz ljubav prema izvornome pjevanju i plesanju, razvio sam i ljubav prema starim običajima koji su skoro na koraku do zaborava.

Aktivni sam član triju KUD-ova.

Putujem svijetom

Svojim radom sudjelujem u KUD-u „Ravnica“ iz Starih Perkovaca. KUD je izričito poznat po prikazu narodnih običaja. Uspješnost ovoga KUD-a očituje se brojnim inozemnim nastupima. I ove godine KUD je proglašen najboljim KUD-om Brodskoposavske županije. Zahvaljujući tome, sudjelovao je na državnoj smotri izvornoga folklora koja se održala u Sisku.

S obzirom na to da je moja majka podrijetlom iz Novih Perkovaca, sudjelujem i u radu KUD-a „Perkovčani“ iz Novih Perkovaca. Ovo društvo vrlo je mlado, tj. osnovano je 2017. godine. Svojim napornim radom i izvrsnim predstavljanjem svoje tradicije, dobili su titulu najboljega KUD-a Osječko-baranjske županije. Ove su godine, također, sudjelovali na državnoj smotri folklora u Sisku. Uz KUD iz Novih Perkovaca djeluje i MPS „FAŠI“ – pjevačka skupina koja njeguje izvorne pjesme svoga kraja. Osvojili su 3. mjesto na natjecanju izvornih pjevačkih skupina Osječko-baranjske županije.

Treći KUD u kojemu sam aktivan je KUD „Tomislav“ iz Donjih Andrijevaca koji je poznat po mnoštvu nastupa izvan Republike Hrvatske. Nositelji toga KUD-a članovi su srednjoškolci što me se posebno dojmilo. Svojom raznolikom aktivnošću nastojim širiti život folklora u održavanju i čuvanju baštine te prepoznatljivosti kraja iz kojega dolazim.

Davor Barukčić, 2. e -3-

Srce slavonsko Moja strast za ukrajinskim jezikom i kulturom započinje s prvim nastupom na 1. centralnoj manifestaciji Ukrajinaca u Republici Hrvatskoj. Na toj sam se manifestaciji sa samo tri godine, bez ikakvog srama ili straha, popeo na pozornicu i pred punom dvoranom zaplesao ples koji sam smišljao tijekom izvedbe.

O mojoj točki pričalo se godinama. Mama je čak iz Australije dobivala mailove, upite za moje godine jer neki ljudi nikada nisu vidjeli tako malo dijete koje je bez straha zaplesalo svoj „prvi ples“. Već sam s godinu dana postao član UKPD-a „Taras Ševčenko“ Kaniža.

Moj hobi, moja strast

Naše društvo osnovano je 2003. godine s ciljem očuvanja narodnih pjesama, plesova i ukrajinske kulture. Nastupali smo na brojnim nastupima unutar i izvan Lijepe Naše. Neki od najznačajnijih su nastup u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu na multikulturalnoj manifestaciji te nastup u Gradskome dramskom kazalištu „Gavela“ u Zagrebu.

Pohvalno je spomenuti da se, osim članova ukrajinske narodnosti, u KUD-u nalaze svi koji vole pjesmu, ples i zabavu.

Moji su baka i djed (s tatine strane) Ukrajinci, što i mene čini Ukrajincem. Svojom nacionalnošću veoma sam ponosan jer nas u Hrvatskoj nema baš puno. U 2. razredu Osnovne škole Antuna Matije Reljkovića u Bebrini započeo sam učenje ukrajinskoga jezika po modelu C kod prof. Oksane Martinjuk. Nastava ukrajinskoga jezika, osim u Kaniži, provodi se i u Šumeću, Slavonskome Brodu, Lipovljanima, Osijeku i Zagrebu. Na nastavi ukrajinskoga jezika naučio sam se sporazumijevati, čitati i pisati. Ukrajinski i hrvatski jako su slični jezici i to mi je bila velika pomoć u učenju. Svi vi, koje god nacionalnosti bili, ponosite se time, naučite što više o zemlji svojih predaka, a onda to znanje prenesite na svoje potomke.

Andrej Has, 1. e

Slavonska svadba U davna vremena, puno toga bilo je drukčije pa tako i svatovi. Trenutak sreće od kojega dvije osobe kreću u zajednički život. Evo kako je to bilo prije…

U domu mladoženje je strka i uzbuđenje od ranoga jutra.

Treba prirediti fruštuk (doručak) za ukućane, a sve to rade vrijedne ruke susjeda. Njima će domaćini vratiti uslugu kada za njihova sina dođe vrijeme ženidbe. Mirisi stare šunke, kulena, kobasice i ostalih slavonskih delicija privlače sve prisutne za stol. Došli su svirači, čajo (vođa svatova) i barjaktar. Moraju i oni nešto pojesti kako bi imali snage za cijeli dan u kojemu ih čeka mnoštvo obaveza. Dolazi mladoženjina rodbina i svi zajedno, na čelu povorke s barjaktarom koji ponosno i dostojanstveno vije zastavom, uz svirku svirača, pjevanje svatovca i poskočica, kreću po kuma. Kumova kuća okićena je ponjavama, asparagusom i šumicama.

Kapija otvorena, a na kapiji kumov otac i kum časte goste rakijicom i vinom iz okićenih boca. Svi moraju ući u kuću i uz jelo, piće i kolače pjevati i plesati. Kreće se natrag mladoženjinoj kući na ručak. Dok se išlo po kuma, domaćice su zgotovile domaću juhu, kuhano meso i sos, kao i sarmu, a dan ranije pekle su se pečenke. Cijeli tjedan u kućama mlade i mladoženje pekli su se kolači, spremala se cijela kuća i dvorište, jelo se, pilo i pjevalo u iščekivanju svadbenoga dana.

a zatim sve svate s ružmarinom ukrašenim trobojnicom.

Svatovski je dan pa se opet mora jesti jer će se i piti, a trebalo bi zadržati trijeznu glavu. Vođa svatova naređuje da je vrijeme za blagoslov mlade i polazak na vjenčanje.

Svi poslušno ustaju. Uz Božji i roditeljski blagoslov, kreće se prema crkvi. Svirka, pjesma, ples i veseli pozdravi odjekuju selom.

Pri izlasku iz crkve mlada mora prva zakoračiti nogom preko praga jer kažu da će samo tako biti gazdarica u kući. Svi svatovi dolaze u mladoženjinu kuću. Mlada snaha stavlja svekru i svekrvi vezeni otarak oko vrata.

Pozdravlja ih s poštovanjem i svi sjedaju za stol. Kreće darivanje mladenaca. Čajo pred svima uzvikuje tko je i čime darovao mladence. Bude tu smijeha i šale, ali i čuđenja jer netko bude osramoćen svojim darom. Kraj darivanja je početak kumovske časti. Ponos je biti kum.

Njegov dar je poseban. Nosi ga povorka. Donose se torte, velike tacne s kolačima, cijela pečenka, košare pune poklona i velika grana okićena bombonima. Za granu će se boriti svi svatovi. Pobijedi onaj tko pokloni najviše novca mladencima. Pobjednik pleše držeći granu sam i samo za njega sviraju svirači. Jede se, pije, pleše, veseli te u ponoć mlada pleše s pojedinim svatima. Tu je opet smijeh jer svati prekidaju jedni druge plaćajući za ples s mladom. Na kraju mladoženja prekida ples i bježi s mladom, a prijatelji mu na glavu pokušavaju staviti košaru. Ako uspiju, znači da će biti papučar. Kako god, veselo je.

Kod mladenke je također uzbudljivo od ranoga jutra.

Mladina majka je sretna, ali i tužna jer udaje kćer. Od sutrašnjega dana više neće biti s njom, nego u novome domu. Okićena kuća čeka mladoženju i svate. Mladu su Mladenci odlaze i vraćaju se svatovima presvučeni u već njezine druge spremile u vjenčanu haljinu i stavile joj svečanu, ali svagdanju odjeću. Sada se samo veseli i vijenac na glavu. Svatovi dolaze, ulaze u dvorište i pitaju pjeva. Jedina je dužnost otpratiti kuma njegovoj kući u za djevojku. Uz šalu s dvije lažne mlade dolazi djevojka – ranojutarnjim satima i odmoriti se jer od sljedećega mlada. Red je okititi svatove. Prvo kuma, mladoženju pa dana dolaze nove obveze.

Kristina Janković, 4. c djevere sa slavonskim otarcima (izvezenim ručnicima), -4-

Srce slavonsko

Slavonska nošnja Običaji našeg kraja

Slavonske nošnje imale su veliku važnost u prošlosti u svim razdobljima života. Svaki događaj od djetinjstva do udaje obilježen je raznim ukrasima, bojama ili dijelovima nošnje.

KIRVAJ (GOD) „Doš'o god da se vidi rod.“

Ukrasi, boje, dijelovi nošnje većinom su se odnosile na žensku odjeću jer su se muškarci odijevali jednostavnije, uz koji detalj poput remena ili prsluka.

Ovisno o kojemu kraju se radilo, vezeni i tkani dijelovi odjeće prenosili su se iz generacije u generaciju te su zahtijevali veliki trud, puno vremena i znanja za izradu. Sve do sredine 19. stoljeća hrvatsko selo bilo je obučeno u tradicionalnu odjeću koja se razlikovala od kraja do kraja.

Nevjerojatna je velika raznovrsnost na tako malome prostoru kao što je Hrvatska. Narodna nošnja sada je samo turistička posebnost, a posljednjih godina nosila se u blagdanskim prigodama. Nekada je bila neizostavan dio svih događaja, a odijevali su je i stari i mladi. Ako se nosila na seoska veselja, obavezno su ju pratile i tambure. Mnoge važne trenutke u našemu životu prate stari običaji. Ljudsko postojanje naglašeno je običajima koji su jedna od temeljnih pojava ljudskoga života u zajednici. Običaji nisu samo pojava, nego su oduvijek bili dio ukupnih društvenih okolnosti. Tako je i s narodnom nošnjom. Narodna nošnja ukupnost je bogatih vezova, falti te dijelova odjeće: rubina, tkanica, čarapa, oplećaka, marama za leđa i glavu, fertuna... Snašina frizura bila je njezin glavni ukras. Mlade snaše plele su pletenice, motale ih oko glave te ukrašavale cvjetovima, dok su odrasle snaše nosile kike. Kika se plela od kose u sitne pletenice. Na čelu su se pravili uvojci, učvršćivali bi se mašću i šećerom. Udane snaše nisu nosile kike ni otkrivenu glavu, nego su nosile marame. Lice su uljepšavale mirisnim sapunima i raznim kremama. Usnice su grizle kako bi postale što rumenije. Lijepa se cura opisivala kao „bila i rumena“ – „bila“ jer nije morala raditi, a „rumena“ kao zdrava i uhranjena.

Na kirvaj se sredinom 20. stoljeća dolazilo kolima u koja su bili upregnuti konji. Gosti su dolazili rano ujutro na doručak, za koji bi se pravio gulaš, nakon čega bi se išlo na misu. Nakon mise kod domaćina se održavala užina, odnosno, paužina, kako su ju nazivali tada. Na paužini bi se, uz standardnu hranu koja se služi i danas, služila i svježa pita od sira. Nakon večernje mise na „ledini“ ispred crkve igralo se kolo („živika“) u kojemu su glavne uloge imale djevojke pred udaju. Običaj je bio da obitelj mladoženje djevojci pokloni medenjake, lizala i licitarska srca, povezanih u zavežljaj koje bi ona držala u ruci dok pleše. Prije nego što bi otišli, za goste se služila večera.

CVJETNICA, VELIKI PETAK I VELIKA SUBOTA Večer prije Cvjetnice dečki bi djevojkama sipali „pljevu“ ispred kuće, kitili ogradu cvijećem ili krali vrata ograde nakon čega bi djevojke morale sve ujutro počistiti i pronaći ukradeno. Cvijeće koje se na Cvjetnicu nosilo u crkvu (češljugovina, drinak i ljeskovina) korišteno je za umivanje na Veliki petak. Na Veliki petak, kako je to bio običaj u Svilaju, molilo se u crkvi kod Isusova groba. Obično se molila krunica. Kuhao se kulen, šunka ili kulenova seka što se na Veliku subotu nosilo svetiti. Ništa od posvećenoga jela nije se jelo do samoga Uskrsa ujutro. Jaja su se na Veliku subotu šarala u lukovini ili voskom. Navečer se išlo na Uskrsnuće.

UOČI BLAGDANA SV. IVANA KRSTITELJA

Kako bih zaključila ovu raznoliku i zanimljivu povijest naših predaka, poručila bih vam da ne dozvolite zamiranje tih ljepota. Na nama Slavonija ostaje, onakva kakvu su ju nama ostavili naši stari.

Jedna pjesma kaže: „ Što to naše ljude veže... kao konca zlatna nit...„Veže ih ono što nikada neće biti zaboravljeno. Inati se Slavonijo!

Večer prije blagdana sv. Ivana Krstitelja, na ulici („drumu“) ložile su se vatre od kukuružnjaka i raznih granja nakon čega bi mladi i djeca preskakali preko plamenja.

Ujutro su se pred kućama postavljane troke, zelenilo i razno granje, a selom se, nakon svete mise, nosio kip sv. Ivana uz pjevanje misnih pjesama.

Mia Banić, 2. a

Iva Stepić, 4. c

-5-

Srce slavonsko

Secesija u arhitekturi Broda na Savi Secesija je posljednji veliki pravac u povijesti umjetnosti koji nastaje krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao reakcija na akademizam i historicizam. Nakon secesije likovna umjetnost razdvaja se na puno manjih pravaca, stoga za secesiju možemo s pravom reći da je zadnje veliko razdoblje.

1897. u Beču skupina umjetnika na čelu sa slikarom Gustavom Klimtom osniva Udrugu likovnih umjetnika Austrije poznatiju kao Wiener Secession. Secesija se pod tim imenom iz Beča širi prvenstveno Austro-Ugarskom, a šire od toga dobiva i neka nova imena: Liberty style (SAD i Velika Britanija), Jugendstil (Njemačka), Art Nouveau (Francuska i Belgija), Floreale (Italija). Ipak, pod kojim god imenom djelovali, secesijski umjetnici zalagali su se za iste vrijednosti: apsolutnu slobodu i jednostavnost forme te širenje umjetnosti kao takve među svim slojevima pučanstva. Najveći umjetnici secesije težili su Gesamtkunstwerku, odnosno cjelovitome umjetničkom djelu. Osim toga, secesiju karakteriziraju skladni, apstraktni i elegantni biljni, ponegdje i apstraktni motivi, čelik u konstrukciji i keramika u dekoraciji, podređenost arhitekture inovativnim oblicima i asimetričnost.

Secesija se, kao i u mnogim zemljama, pojavila i u Lijepoj Našoj, istovremeno s bečkom secesijom, a najviše je traga ostavila u arhitekturi Zagreba, Osijeka, Rijeke i Splita. No ne treba zanemariti ni brodsku secesiju.

Palača Samuela Koppa Tadašnji Brod i Brođani životarili su u Austro-Ugarskoj u sastavu Vojne granice uz onemoćalo Osmansko Carstvo.

Međutim, s 1871. godinom dolaze bolja vremena.

Ukazom Franje Josipa od 8. lipnja 1871. Brod dobiva status grada pod imenom Brod na Savi. Iste godine započinje proces razvojačenja i ukidanja Vojne granice.

Kada je deset godina kasnije napokon ukinuta, združena je s Banskom Hrvatskom na čelu s hrvatskim banom i Hrvatskim saborom. Brod na Savi od tada započinje svoje zlatno doba koje je prekinuto Prvim svjetskim ratom. Uz porast broja stanovnika i gospodarski rast, Brod se izgrađuje i proširuje, a njegove ulice i trgove krase pročelja brojnih katnica i palača u historicističkom (neorenesansnom, neobaroknom, neoklasicističkom) i secesijskom stilu.

Kuća obitelji Pracny Brod na Savi među slavonskim gradovima ističe se brojnošću secesijskih građevina odmah poslije Osijeka.

Novim stilom gradi se na području stare gradske jezgre, ali i u novim, sjevernim dijelovima grada. Brodska secesija našla je svoje mjesto između raskošne historicističke, skromne barokne i specifične ruralne arhitekture. U secesijskome stilu gradilo se u Brodu početkom 20. stoljeća, ali i nakon Prvoga svjetskog rata, kada je već bila stil na izmaku. Danas je vrlo teško utvrditi

Palača Šimić-Till točan broj secesijskih zdanja u Slavonskome Brodu zbog teških bombardiranja koja je grad pretrpio u Drugome svjetskom ratu, a mnoga su secesijska pročelja devastirana poslijeratnom obnovom i preinakama.

Među najljepše primjere secesijskih pročelja u današnjemu Brodu svakako možemo uvrstiti zgradu sjedišta Državnoga arhiva u Slavonskome Brodu u Ulici Augusta Cesarca br. 1 (nekad palača Samuela Koppa), uglovnicu na Trgu pobjede br. 7 (nekad palača ŠimićTill), kuću obitelji Pracny u Ulici Petra Krešimira IV. br.

24 (danas poslovnica Erste banke) i kuću Tauchmann u Ulici Petra Krešimira IV. br. 32. Elemente secesijskog stila možemo pronaći i na drugim, manje reprezentativnim zdanjima užega središta grada kao i u detalju, ornamentu i primjerima umjetničkoga obrta.

Sa sigurnošću možemo kazati da je secesija jedan čimbenik prema kojima današnji Slavonski Brod stoji uz bok gradovima srednje Europe, unatoč nepovoljnim povijesnim okolnostima. Zadaća nam je ukazati na postojanje secesijskoga stila među gradskim pročeljima i upozoriti na njihovo očuvanje pred suvremenom brodskom gradogradnjom koja nerijetko „napada“ i staru gradsku jezgru.

-6-

Tekst: Mato Ešegović, prof.; Fotografije: Ana Ereš, 4. e

Srce slavonsko

Obilježavanje Svjetskoga dana turizma Učenici 3. e i 4. e razreda Ekonomsko-birotehničke škole uključili su se u projekt promocije Brodsko-posavske županije. Projekt je započeo Svjetskim danom turizma koji se obilježava 27. rujna svake godine.

Svjetski dan turizma World Tourism Organisation (UNWTO) agencija je Ujedinjenih

naroda

zadužena

za

promociju

odgovornoga, održivoga i univerzalno dostupnoga turizma. 158 država u sustavu je UNWTO-a s preko 500 članova koji predstavljaju privatne sektore,

mnoge

osnovne

i

srednje

škole

te

fakultete. Svjetski dan turizma obilježava se svakoga 27. rujna od 1980. godine. Svake godine toga dana obrađuje se drukčija tema. Učenici hotelijersko-turističkoga obilježili

temom

smjera

„Turizam

taj

su

dan

i

digitalna

transformacija“. Svjetski dan turizma izvrsna je

Ovogodišnja tema projekta bila je Turizam i digitalna transformacija. Učenici hotelijersko-turističkoga smjera pod vodstvom profesorice Ljiljane Sivrić, podijeljeni u pet skupina, dijelili su promotivni sadržaj sa slikama 15 različitih atrakcija naše županije. Kampanju je predvodila direktorica Turističke zajednice Brodskoposavske županije Ružica Vidaković. Na prvome sastanku, održanome 27. rujna 2018. godine u prostorijama škole, učenici su se upoznali s ciljevima kampanje.

Stručna suradnica Turističkoga ureda Brodsko-posavske županije Nataša Martinović Grebenar u svojemu je predavanju kao glavni cilj iznijela ideju bavljenja turizmom i ostalim aktivnostima vezanim uz izradu turističkih promotivnih materijala.

prilika da mladi ljudi podignu svijest o važnosti turizma. S obzirom na sva dosadašnja iskustva, iskreno se nadam da naša će škola nastaviti sudjelovati u projektima UNWTO-a.

Luka Špehar, 4. e

voditelji skupina preuzeli su nagrade i podijelili ih članovima svojega tima.

Gospođa Ružica Vidaković održala je kratko predavanje o važnosti razvitka turizma naše županije.

Cilj ove kampanje dijeljenje je promotivnoga sadržaja županije na različitim društvenim mrežama te samostalno kreiranje sadržaja. Na taj je način dobivena prilika upoznati se pobliže sa svijetom digitalnoga marketinga.

Svaki od susreta završio je druženjem i dogovorom o daljnjem tijeku kampanje. Svi učenici bili su prikladno nagrađeni zbog svojega rada. Kao poklon dobili su USB stick, a najuspješnija grupa nagrađena je zajedničkom večerom u restoranu „Oroz“.

Dana 21. prosinca 2018. godine, na posljednjem zajedničkom susretu, -7-

Marija Marijić, 3. e

Srce slavonsko Sedam dana kod nas Perkovčana Svanula je zora k'o i svakog dana, eto prvog radnog dana kod nas Perkovčana.

Kukuriče pije'to, kokoška se budi, ponediljak je stig'o, 'ajmo radit, ljudi.

Utorak nam odmah nakon njega stiže, radi se radi i srijeda sve je bliže.

Kad prolaziš ulicom, a'l baš svake srijede, kroz penđere one stare sve te bake glede.

Doš'o i četvrtak, Bože nam pomozi!, da do petka ostanemo bar na jednoj nozi.

Evo petka, ljudi moji, stanite s radom, subota je sutra, valja hodit gradom.

Navečer u gradu, prijatelji di su?, spremaju se možda za nediljnu misu.

Prošla misa, proš'o tjedan, došla večer rana svanut će nam zora k'o i svakog dana.

Davor Barukčić, 2. e

Turizam u Živikama Slavonija široka, ravna, prostrana... Slavonija ima svoju povijest, svoj identitet. Umije štošta pokazati, ima ono u čemu se može uživati, diviti, odmoriti dušu. Volim svoj zavičaj jer sam u njemu rođena, u njemu živim.

Moje pitomo, živopisno selo Živike otkriva sve čari turizma ovoga dijela Slavonije. Sve prirodne i povijesne blagodati toga sela kao mogući turistički potencijal uvidjela je (moja) obitelj Kereković

iskoristivši poduzetnički duh koji nas je potaknuo na uređenje vlastita imanja. U mojim Živikama tako je zaživio turizam koji danas s ponosom zovemo ruralnim turizmom kontinentalnoga dijela Hrvatske, odnosno agroturizmom.

Naše veliko imanje „Kereković“ prava je slavonska seoska idila, tipična, ali i jedinstvena za ovo podneblje. Na imanju možete susresti različite životinje: konje, guske, patke, kokoši, svinje, pse, mačke... Naš turistički biser godišnje posjeti oko 700 turista, i domaćih i stranih. Ondje mogu iznajmiti sobu za spavanje te kušati poznate slavonske delicije poput kruha iz krušne peći. Osim dobre hrane i pića, posjetitelji mogu jahati konje, voziti se zapregom te koristiti se biciklom. Prava turistička atrakcija velika je obiteljska lađa, ujedno i restoran, zvana „Graničarka“ koja za lijepa vremena plovi Savom.

Uz unaprijed dogovorene turističke posjete i raznovrsne gastronomske delicije, u Živikama možete proslaviti rođendane, imendane ili koju drugu prigodu. To imanje pravi je poduzetnički pothvat te dobar primjer razvoja agroturizma jedne obitelji u malome slavonskom selu.

Navratite u Živike – selo gostoljubivosti, prirodnih ljepota, selo u kojem se osjeti život.

Ana Kereković, 1. f -8-

Srce slavonsko

Hodočasnički dan u Župi Gospe Brze Pomoći Vjerski turizam poseban je oblik turizma koji uz religijske obuhvaća kulturne i društvene motive.

Postoje mnoga svjetska mjesta koja hodočasnici obilaze da bi se pomolili Bogu i pojedinim svecima, zatražili njihovu pomoć ili zahvalili na milosti koje su im dane. Hodočašćem smatramo putovanje u mjesto koje se priznaje kao sveto s obzirom na osobito djelovanje Boga ili božanstva. U povijesti Crkve uočavamo da je kršćanima prvo hodočasničko mjesto bila Sveta Zemlja kamo se hodočastilo od 3. stoljeća.

U Slavonskome Brodu vjerski se turizam ostvaruje od 1957. godine kada je preimenovano ime Župe iz sv.

Stjepana, ugarskog kralja u Župu Gospe Brze Pomoći.

Pobožnost Gospi od Brze Pomoći, koja se slavi 8. siječnja, odobrio je papa Pio IX. 1851. godine. Ova pobožnost dolazi iz SAD-a, iz grada New Orleansa i sestre uršulinke Michaele Censoul. Inicijativom sestara uršulinki koje su u naš grad došle 1957. godine i vjernika Broda i okolice, hodočastila je najprije slika Gospe Brze Pomoći k vjerničkim obiteljima. Ubrzo se svakoga osmog u mjesecu dolazilo u „Malu crkvu“ pred kip Gospe Brze Pomoći koji je kiparica A. Ulman izradila 1960. godine.

Hodočasnici su se zavjetovali Gospi, zahvaljivali za ozdravljenje, pomoć u nevolji, začeće, obraćenje, uspjeh u školovanju, pronalaženju zaposlenja i brojne druge potrebe o čemu svjedoče vezeni natpisi na ručnim radovima, uklesani na mramornim pločama, uramljenim zahvalama koje se čuvaju u župi. Glas naroda o uslišanim molitvama proširio se na požeški kraj i Bosansku Posavinu, a vremenom su hodočasnici počeli dolaziti iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Mađarske. U posljednje vrijeme često hodočaste vjernici iz Dalmacije, a u ljetnim mjesecima i Hrvati iz inozemstva.

Po broju hodočasnika to je najveći vjerski događaj u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te ujedno i najmasovniji posjet našemu gradu. Uobičajeno je da svakoga osmog u mjesecu svetište posjeti 4000 do 5000 vjernika. Ponekad se osmoga u mjesecu okupi i do 10000 vjernika. Ovakav turizam nije tipična oblika jer turisti hodočasnici uglavnom ne ostvaruju noćenja. U tzv. „Maloj crkvi“ njeguju se tradicija i kulturna baština tako što hodočasnici često Gospu časte animiranjem euharistije napjevima svoga kraja.

Ponekad dođu obučeni u narodne nošnje predstavljajući svoje narodno blago, zahvalni jer ih Gospa čuva i zagovara kod svoga Sina.

Po rođenju Brođanin Josip Stadler rođen je u Slavonskome Brodu u obrtničkoj obitelji 1843. godine. U jedanaestoj godini ostao je bez oca i majke pa je brigu o njemu preuzeo susjed, krojački majstor Matija Oršić. Josip je bio intelektualno vrlo nadaren. Njegov skrbnik svim se silama trudio kako bi mu osigurao nastavak školovanja u Požegi, a zatim u Zagrebu gdje su zamijetili njegovu intelektualnu nadarenost i uočili njegovu ljubav za svećenički poziv nakon čega ga šalju na školovanje u Rim. Završava doktorat iz teologije na Papinskome sveučilištu Gregoriana. U Zagrebu radi kao gimnazijski nastavnik u sjemeništu, a potom kao sveučilišni nastavnik na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, na kojemu je dva puta bio izabran za dekana. Još u Zagrebu Stadler pokazuje socijalnu osjetljivost i pokreće izdavanje mjesečnika za siromašne „Glasnik sv. Josipa“ koji izlazi i danas.

Papa Lav XIII. imenovao ga je 5. srpnja 1881. godine sarajevskim nadbiskupom. Dolaskom u Sarajevo zatekao je jednu crkvicu i 800 katoličkih vjernika. U Travniku je osnovao i sagradio dječačko sjemenište i gimnaziju. U Sarajevu je podigao katedralu i posvetio je Presvetom Srcu Isusovu, osnovao je žensku redovničku družbu Služavke Malog Isusa koje djeluju i u našem gradu jer su željele biti prisutne u rodnom gradu svoga utemeljitelja. Stadler je posebno njegovao kulturu uma i srca. Napisao je sedam filozofskih knjiga, od kojih je tiskano šest. Životno načelo svog djelovanja izrazio je u rečenici: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko.“ Sluga Božji Josip Stadler i prvi vrhbosanski nadbiskup želio je svoj život oblikovati Isusovim. Mogao je živjeti u blagostanju, ali je živio skromno.

2018. godine obilježili smo 150 godina od Stadlerova svećeničkog ređenja i 100 godina od smrti u Sarajevu 8. prosinca 1918. Umro je u 75. godini života. Postupak za proglašenje blaženim i svetim pokrenut je 20. lipnja 2002. godine u Sarajevu. U Slavonskome Brodu podignut mu je spomenik u blizini rodne kuće u Mesićevoj ulici, koji nadbiskupa prikazuje kao blisku osobu najmanjima. 2012. godine je u KKD Ivane Brlić-Mažuranić prikazan dokumentarni film „Život i djelo Sluge Božjega Josipa Stadlera“ autora Stjepana Šarića, producenta preč. Pave Madžarevića i snimatelja Tomislava Babića iz Slavonskoga Broda. Malenoga Stadlera glumio je učenik naše škole Tomislav Peić iz 4. g, a kao odrasloga glumac Goran Grgić.

Ivan Zubić, 4. g

Leonarda Šebalj, 2. e -9-

Crtice iz života škole

„Još i danas zamiriši trešnja...“ 14. studenoga 2018. godine u Ekonomskobirotehničkoj školi održano je predstavljanje knjige „Ispovijest zarobljenika“ autora Gorana Hillera u sjećanje na pad Vukovara. Predstavljanje knjige započelo je njemu dragom pjesmom „Još i danas zamiriši trešnja“ vrativši nas u trenutak svoga napuštanja obiteljskoga doma. Na predstavljanju knjige, uz profesore škole, sudjelovalo je oko 260 učenika trećih i četvrtih razreda. Uvodne autorove riječi, kojima navodi da je u vrijeme zarobljavanja imao upravo onoliko godina koliko sada ima njegova publika, izazvale su prve emocije i pokoju suzu prisutnih.

Knjiga opisuje događaje koje je autor proživio početkom devedesetih živeći u Zborištu sa svojom obitelji, govori o prekinutome djetinjstvu, razdvojenosti obitelji, proživljenim trenutcima autora, njegova oca i brata u srpskom logoru te o čudesnom izbavljenju neprijateljskoga vojnika. Autor se prisjetio neizvjesnosti pri hodu između neprijateljskih linija te konačnoga susreta s hrvatskom vojskom i hrvatskom zastavom te, na samome kraju, ponovno okupljenoj obitelji u Slavonskome Brodu. Predstavljanje knjige organizirali su profesorica Mihaela Maričević i ravnatelj škole Mato Čaklovac, a voditelj predstavljanja bio je Antonio Gavran. S govornice u ovo osjetljivo vrijeme odaslane su poruke praštanja i tolerancije te želje da budemo na ponos svome narodu, ali u isto vrijeme i sjećanje te poštovanje prema žrtvi koju su Vukovar i Hrvatska podnijeli u Domovinskome ratu.

Predstavljanje knjige završilo je autorovom rečenicom: „U ratu se često puta i mi i naši neprijatelji molimo istom Bogu za različite stvari. Bitno je moliti se usrdno, a Bog će naći načina da svi budemo zadovoljni.“ Matea Hiller, 4. a

Dan ružičastih majica

Valentinovo i Dan kišobrana

- 10 -

Međunarodni dan tolerancije

Crtice iz života škole

Park minijaturnih građevina Minimundus u Klagenfurtu

Dan žena

Svjetski dan kravate

Tjedan afroameričke povijesti - program Sjećanje na Arethu Franklin

- 11 -

Crtice iz života škole Većina srednjoškolaca tijekom trećega razreda živi za maturalac. Izbor je težak, a puno je čimbenika koji utječu na odluku. Iako učenici naše škole kao destinaciju najčešće biraju Španjolsku, naša generacija odlučila je otići u južnije krajeve, u Grčku.

Grčka avantura

Maturalac je putovanje koje ostaje u sjećanjima do kraja života. Učenicima je najvažnija zabava koje u Grčkoj nije nedostajalo. Budući da je turistička zemlja, dućani, kafići i klubovi otvoreni su do dugo u noć. Mjesta za zabavu ima i na plažama, koje su uglavnom pješčane i čiste s toplim morem koje omogućuje i noćno kupanje.

Razveselili su me dragi i pristupačni ljudi. Pitali bi nas odakle dolazimo i sviđa li nam se Grčka, a često su nas mijenjali s Poljacima zbog jezika. Jako dobro govore engleski jezik, stoga ne treba brinuti o nemogućnosti komunikacije. Ono što je karakteristično za grčke prodavače je cjenkanje. Spremni su ponuditi jako niske cijene proizvoda ne bi li barem nešto zaradili. Suvenirnice su na svakome koraku, a suveniri su pristupačnih cijena koje uz cjenkanje možete kupiti još povoljnije.

Turistički je najposjećeniji grad Atena, grad u kojem se mogu vidjeti ljudi iz svih dijelova svijeta. Glazba dodatno pridonosi ljepoti i ugođaju u gradu. Grci prilično veliku pozornost pridaju plesu i pjesmi, a na ulicama možete čuti melodije tradicionalne grčke glazbe „zorba“. Uživat ćete u grčkoj glazbi, ali svakako i u gastronomskoj ponudi. Grčka hrana pretežito je mediteranska, no ono po čemu je grčka kuhinja poznata su souvlaki, odlični umaci kao što je tzatziki, feta sir, a kao najpopularnije jelo izdvojila bih gyros. Gyros je tradicionalno grčko jelo od mesa pečeno na vertikalnom ražnju i podsjeća na turski kebab. Cijene su umjerene u restoranima (često puta i jeftinije nego kod nas), a velika porcija gyrosa stoji oko sedam eura.

Ako ste ljubitelj povijesti, ovo je maturalac koji će vas oduševiti jer vas svaki ugao vraća tisućama godina unatrag.

Gotovo da ne postoji nijedan grad na svijetu koji ima toliko poznatu i bogatu povijest, kao što to ima grčka Atena.

Jedna od najljepših znamenitosti svakako je Akropola s koje možete uživati u pogledu na cijelu Atenu, koja se doima toliko velikom da ju jednostavno ne možete uhvatiti pogledom. Grad je u potpunosti bijel. Posjetili smo i druge znamenitosti u Ateni, Meteore i Apolonov hram u Delfima.

Iako je put do Grčke bio poprilično dug i naporan, vrijedilo je posjetiti i upoznati tu divnu zemlju sa zanimljivim i prekrasnim znamenitostima te još boljim ljudima. Svakako preporučujem učenicima da izaberu Grčku za destinaciju u kojoj će uživati bezbrižne dane maturalca.

Ena Barbarić, 4. a

Sajam vježbeničkih tvrtki 2019.

Prvo pjesničko veče u našoj školi

- 12 -

Na krilima umjetničkog stvaranja 27. i 28. studenoga 2018. godine u Novoj Gradiški održan je književno-kazališni festival Četvrti Let s Gavranom. Naša učenica Marija Marijić (3. e razred) u pratnji mentorice prof.

Aleksandre Jurić, u Gimnaziji Nova Gradiška na svečanoj dodjeli primila je priznanje za literarni esej za učenike srednjih škola naše Županije.

ŽIVOTNA FILOZOFIJA I OZRAČJE GAVRANOVIH LIKOVA – odjek u meni A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.

(Miro Gavran, Zaboravljeni sin) Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.

(Antoine de Saint-Exupery, Mali princ)

„Lutko moja, nije ovaj svijet za tebe. Previše si poštena, pokvarit će te netko. Ti težiš za uspjehom drugih ljudi, tu se tvoja sreća krije, a ni sama ne znaš da je poštenje najkraći put do siromaštva.“ „A što je to siromaštvo uistinu? Ako je poštenje najkraći put do siromaštva, ta neka sam najsiromašnija osoba na ovome svijetu. Nije mi mrsko. Neka bude pravda za sve pa makar svijet propao.“ Kajanje je čovjekov najveći neprijatelj. Ne kaje se čovjek isključivo zbog stvari koje je učinio, nego se često pokaje upravo zbog onoga što nije učinio. Srce je oduvijek poznato kao simbol vječne ljubavi i hrabrosti. Ljubav je ta koja unosi mir ondje gdje vlada kaos, ljubav je ta koja ruši sve granice ljudskoga življenja. Ljubav je simbol ljudskoga života. Gdje nema rizika, nema ni smisla za borbom. U ljubavi i u ratu sve je dozvoljeno. Razum i srce često ne mogu surađivati zajedno. Oči su te koje varaju naš um. Ono što um zamisli, čovjekovo srce pretvori u čaroliju. Svatko od nas kroji svoju sudbinu, sami činimo svoje greške te sami za njih odgovaramo.

Ne može svatko biti pošten, ali tko na pošten način teži ka svojim ciljevima, poštena ga nagrada čeka. Najveća je nagrada čisto srce. Tako to ide s godinama. Ljudi postaju sebični. Važno je jedino ono što će drugi vidjeti. Svi žele skupe stanove, skupe automobile te novca koliko ne mogu potrošiti. Na putu do materijalnoga bogatstva, zaboravljaju na sebe dok su bili djeca. Dijete kojemu je za radost bio dostatan osmijeh na licu, jeftina igračka koju se čuva kao kap vode na dlanu usred pustinje te ponos njegovih roditelja. Nekada je radost bila „igra škole“, pa poput jednog profesora koji je svima dijelio jedinice i nitko mu nije dobar i onda kad se igra zamijeni, „onaj tko bi doli stade gori“ i njemu život zapisa „jedinicu“, igra staje. Ljudi uporno ranjavaju druge jer se boje sami sebe. Nekome je radost jesti u najskupljem restoranu dok je nekome radost svojim trudom prirediti nekome skromnu večeru uz veliku dozu ljubavi. Svatko je od nas siromašan na određeni način.

Svatko od nas ima nekoga koga „nema“. Svatko od nas skriva jednu ružu u svojemu srcu. Ruža koja osvjetljuje mjesto gdje ljubav putuje. Ljubav nas ponekada zna odvesti u krivome smjeru, a to je najčešće ta vrsta ljubavi u kojoj je

srce zaključano, a oči širom otvorene traže materijalnu korist. Vrijeme izgubljeno zbog ruže upravo je to što ju čini vrijednom... Tužnom je čovjeku za sreću potrebno malo. Uistinu se sreća krije u malim znacima pažnje. Nekome se radost krije u skupocjenim poklonima, dok je nekome potrebna lijepa riječ. Za one koji tragaju za ljepotom, onom ljepotom oku vidljivom, predstavljam zvijezde. Sve je zapisano u zvijezdama ukoliko smo spremni čitati. Na kraju svega, nisu pokloni ti zbog kojih ćemo utonuti bezbrižno u san. Riječi su te koje pogađaju ljudsko srce. Inteligencija je to što čovjeka čini lijepim. Nisu to ni garderoba ni šminka, čovjeka čovjekom čine njegova djela, ne riječi. Mi, koji shvaćamo život, mi ne marimo za brojeve…

Bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu – nevidljivo je. Što ostaje kada ljubav prođe i prolazi li uopće ljubav ikada?

Za mržnju sam sigurna. Ona je ta koja traje zauvijek, iskorijeniti se ne može. Mržnja je ta koja dovodi do rata. Ali, što je s ljubavlju? Kako se pronalazi ljubav? Ono što je očima vidljivo, ljubav sigurno nije. Istinska ljubav krije se u daljini.

Ljubav je spremnost ostavljanja svih životnih ideala, svega vrijednoga, svega onoga što oči zavolješe, a ne tražiti ništa zauzvrat. Ona je tu da nam sklopi oči te širom otvori prozore na našemu srcu. Ne vrijedi čovjeku bježati od onoga što je u srcu zaključano. Srcem se ispravno gleda, ne očima. Čovjek umire onoga trena kada oči prestanu tragati za istinom, srce odustane od traganja za ljubavlju, a tijelo se prepusti prošlosti. Prošlost je ta koja daje vjetar u leđa, ne dozvoljava nam da se okrenemo iza sebe jer tim putem ne idemo, tjera da nastavimo dalje... Dašak mašte, hrabro srce i vjera u bolje sutra su to što će ovaj svijet učiniti boljim mjestom za život, a život je ljubav. Živi, voli - ljubi. Život je jedna velika utakmica. Hoćemo li se trgati, trčati, padati i ponovno uzdizati zbog jednoga cilja ili ćemo biti suci - prepustiti sudbini da nas vodi, marionetama prepustiti igru, ne ponižavati se ni zbog koga, „dijeliti kartone“, dati sebi potpuno pravo suditi onima koji traže da im se sudi i sve to skrštenih ruku? Na kraju, kada se rastanemo od ove planete, ni porodica niti prijatelji, ni stare ljubavi nisu ti koji nam sude. Sudimo sami sebi. Jesam li možda mogao bolje i zašto nisam? Čovjeku nikad nije po volji, ma gdjegod da bio.

Zato su misli iz brojnih djela književnika Mire Gavrana, posebice one iz „Zaboravljenog sina”, duboko odjeknule u mom srcu i mislima i poput misli iz mog, također omiljenog djela „Mali princ” Antoine de Saint-Exuperyja, svijetlit će i na momu životnomu putu.

- 13 -

Na krilima umjetničkog stvaranja Priča Elene Jagnjić (2. g) za natjecanje “English all around”

RUN - Honey, you’ve got mail. – Mom smiled and gave me a plain white envelope. Weird. I wasn’t expecting a letter or anything. Who would even write to me? She left the room and I sat on my chair inspecting the envelope. It was a plain white one, no return address and there was something. A red mark on it saying chosen. Chosen for what? Was it another scam? I opened it and …

Huh. That was unexpected. I started to read it. The person who wrote it had to be in a hurry. Words were scrambled but the letter was getting weird, it gave me anxiety. And believe me, the more I read, the more I was scared.

Hello, hi. I know you don’t know me.

You don’t need to know me. Please do not throw this away! It is very important for you to read this! They said you’re a kid of hope, you are reasonable. You are our only hope now. I am sending you a letter from the future. Please, don’t stop reading, I am trapped here. You need to save us from this, you need to save the world, kid, be a hero. I can’t tell you much about me, but when you save all of us, then we might meet. Listen, kid… The future isn’t like you expected. It was predicted with flying cars, better payment, virtual school and other more absurd things. I have always been against that but, God help me; I wish it were like that. Right now, I am one of the few ones. The ones that managed to escape from the controlling man. I am hiding with my people; we are running and trying everything to stay alive because they are after us.

On this particular day, the revolution will start. Things will start to change.

It was the same for me, but I was too late. I didn’t follow the instructions,

but you have to be ready to do what it takes. Please, do not ignore this as some stupid scam! I assure you, it’s not.

As expected, we’ve got flying cars. Of course, the government has been doing everything behind our backs.

They had flying cars years ago, they had pills instead of food, they had something scarier than nuclear weapons, but they all kept it from us because they wanted to ruin us. My day started in a usual way, as yours did, too. Except, I didn’t get a letter. I didn’t get help. All I had were my legs and my dad’s revolver for protection.

There are these people and a man in black. They call him King, the Man in black or even Boogeyman. No one really knows his true identity, he hides behind a mask because he is too weak and I am sure you can take him down.

His men were going from home to home in a van, saying they have vitamins and you have to take them.

They said those were free samples because there was some epidemic going on that no one had ever heard of. If you didn’t take the pill they would force it right through your throat. Do you know what was in the pill? A chip. When you swallow it, it attaches to your insides and they have all of your information including alltime contact.

Not even your homes are safe, they installed secret cameras and watch through cameras on your technological devices. Food changed in the supermarkets. Everything has a plain odd taste but, as they say, it is very nutritious. Every week we have home checks and they force their way in so they can see if anyone is planning anything against them. But the thing is – nobody can. Humans don’t even have connections anymore, they were - 14 -

brainwashed. No one has their own mind, no one has connections. Even families parted. It was heart-breaking to watch. Everyone had their guns and knives. No one knew about friends because there were none. Only enemies. Only bullets flying through areas. Many parts of the town were destroyed or fell apart. Mostly rich people managed to escape and save themselves because, well, they could afford it. The sad truth is that some of them knew what was going to happen and were giving money to help the government. They let the whole world down and now our poor children will never have the opportunity to live happily or to get real education, to learn languages of the world or create many new things.

So, I am begging you to save us. Save us from this darkness! You don’t have much time, whoever you are. There are more of you who received the letter and you need to meet up. Today you will have time to prepare. You will receive packages with equipment to fight. To run away. Be quick, make a plan and when they come to give you the vitamin, run, hide. Just don’t be at home. Don’t let them take you away alive; never let them get you alive. And be the hero even if it means you have to die. Be the hero for our kids and for a better future. Get the controlling man down and rescue the world. May God be with you all.

Yours truly, a fallen savior And right when I finished reading it, I started to shake. Suddenly, I heard a loud punch. A box flew into my room. Someone broke the window. I was in a state of shock. On the box, it said tricks and tips. I realized this is real. This is happening and there is no turning back.

Na krilima umjetničkog stvaranja

N-Deklination in der Familie Mein Bruder ist ein Student, er spielt das schöne Instrument.

Mein Cousin ist ein Maturant, er hat einen Freund, einen Immigrant.

Mein Onkel ist ein Diplomat, in seiner Freizeit ist er Akrobat.

Mein Opa ist Biologe, er geht oft in Synagoge.

Mein Vater ist Kartograf, guter Koch und der beste Fotograf.

Die ganze Familie ist sehr bekannt, denn unser Großvater war Musikant.

Davor Barukčić, 2. e Strip Nele Radman (4. b), 1. mjesto na festivalu „English all around“

Snaga riječi Snaga riječi leži u našim mislima.

Ona možda nije jaka kao vjetar koji čupa stabla, Nije kao voda koja odnosi kuće i imanja, Nije kao vatra koja pali, Potres koji svijetu nosi razaranja.

Snaga riječi je duboko u nama.

Ona izlazi iz naših usta i daruje sreću našim bližnjima.

Izlazi iz našeg pera, Kada zapisujemo osjećaje koje imamo sada ili iz naših sjećanja.

Ali najjača kolika je snaga riječi, Možemo osjetiti kad nastane tišina Koja boli naše uho i reže naše srce.

Lorena Princip, 3. g - 15 -

Emona Matanović, 4. g

Na krilima umjetničkog stvaranja Vrata ljubavi

Kako otvoriti vrata ljubavi Vrata kojih se čovjek boji A svi za njima čeznu Jer u svačijem srcu ključ postoji

Možda mi strah moj brani Jer kroz vrata ljubavi možeš proći Ispunjena srca i slobodne duše U tihoj, zvijezdama obasjanoj noći

Kada dijete odraste u sigurnoj luci Uz ljubav i podršku oca i majke Kroz ta će vrata s osmijehom proći I živjeti snove kao iz bajke

Moj će život iza takvih vrata Biti kao pjesmica u rimi Jer pronaći ću mir i beskrajnu sreću U zagrljaju snažnom što me grije zimi

Lorena Princip, 3. g

Crtež: Antea Zubović, 3. g - 16 -

Na krilima umjetničkog stvaranja

Istinska sreća Jednom sam upoznao princa ličio nije na obična pojedinca.

Skupu odoru nosi te pođe u prošnju da djevojku isprosi.

Roditelji ponosni, a djevojka u oku suzu nosi.

Haljine duge, skupe, a ona ne želi da joj srce kupe.

Nije htjela princa, nego obična pojedinca.

Onaj kome je srce dala je znao što je sreća prava.

Odoru imao nije, ali je imao osmijeh kojim joj i tugu nasmije.

Izblijeđena kapa bajna ljepša nego kruna sjajna.

Imao nije puno, ali srce mu je bilo potpuno.

U smeđem oku vidjela je ono što nije ni na jednom doku.

Rekli su joj za princem idi, a ona reče: „Ne želim, samo se srcem dobro vidi.“ Njezino srce nije stidljivo, ali ono što ona voli očima je nevidljivo.

Magdalena Lovrić, 4. g

Crtež: Ana Katarina Mustapić, 4. g

- 17 -

Na krilima umjetničkog stvaranja

Od snova se nikada ne odustaje Moje ime je Mija Blatančić i učenica sam 4. b razreda Ekonomsko-birotehničke škole. Poezija, kao način života, znatno je utjecala na mene. Odlučila sam uploviti u te vode jer me moja profesorica, sada već mentorica, Ivana Opačak naučila važnu stvar na kojoj ću joj biti zahvalna dok sam živa, a to je da se od snova NIKADA ne odustaje. Neki se ljudi rode da bili liječnici i pomagali bolesnima. Za takav poziv potrebna je ljubav. Isto tako ja gledam na poeziju. Na pjesme i stihove. S time se rodiš... Smatram da su pjesnici oni doktori koji liječe unutarnje, emocionalne bolesti ljudima dok isti ti doktori od njih boluju. Pjesma znači razumjeti, osjećati, doživjeti... A što je bolje nego kada znaš da te netko razumije i da nisi sam?

Važnu spoznaju koju sam stekla tijekom promocije koju je organizirala zagrebačka udruga Kultura snova gdje sam nastupala s pjesmom „Tebe meni sebe dajem tebi“ nešto je što bih zaista poručila svima: Moje pjesme ne žive od hvaljenja i divljenja drugih, moje pjesme žive od moje ljubavi i vjere. Od moje duše i moje iskrenosti. Stoga, osim što sam zahvalna profesorici, zahvaljujem i uredniku Zdravku Odorčiću koji je začetnik ostvarenja ovakve vrste snova.

Upamtite: Pjesma nije slabost, nego GLAS srca! Ako i Vaše srce ima što za reći, nemojte ga samo držati u grudima jer bi moglo puknuti. Slušajte njegove riječi i dopustite svijetu da čuje!

TEBE MENI SEBE DAJEM TEBI Tebe ću čuvati za sebe A cijelu sebe tebi ću dati Tebi pričuvah zadnju suzu I prvu rosu s Jutra Poklonih zadnji osmijeh I sve neprospavane noći Umorne oči što u suton sjaje A ne tražih ništa Niti upitah gdje si il´s kim Tebi dajem prvi ples I tražim prvu pjesmu da tebi sviraju Čekah u tišini vapaj tvoj Bar na tren da vratim tebe Da pronađem sebe Jer bez tebe ne znam voljeti Ne um´jem za narednih godina 50 Novo lice naći Bar da sjenu tvoju ima A hoćeš li ti moći Ili ćeš se odmah cio meni predati?

Emona Matanović, 4. g

Mija Blatančić, 4. b

- 18 -

Marljivost na djelu

Sa Srebrnim jezicima do vještina neophodnih u 21. stoljeću Što kažu učenici debatanti?

Sve što bih rekao je da su diskusija i debata temelj razvoja svake civilizacije i stoga neprocjenjivo važne i korisne vještine u svakoj dobi. (Marko Janković, 3. b) Debatni klub je odlična prilika za sve nas koji želimo proširiti znanje te razviti i izraziti konkretnija mišljenja o svakodnevnim i kontroverznim temama. (Leon Kiseljak, 2. b) Smatram da je potrebno pružiti priliku učenicima da se izraze i sudjeluju u nečemu što vole. Sportskih klubova ima bezbroj, ali nije svatko sportski tip (niti bi trebao biti). Izražavanje intelektom, kao što učenici u debatnom klubu rade, jednako je bitno kao i fizička aktivnost. Diskusija je uvijek poželjna. (Matej Terzić, 2. g) Učlanio sam se u debatni klub kako bih mogao raspravljati o temama koje mogu utjecati na društvo, kako bih nekima promijenio mišljenje te vježbao svoje verbalne vještine. (Ivan Krizmanić, 1. e)

Na poticaj dvojice učenika koji su na prošlogodišnjem nacionalnom natjecanju English All Around u Zagrebu postigli zavidan uspjeh – Marko Janković pobijedio je u izazovu govorenja, a Leon Kiseljak osvojio je 3. mjesto u javnom izlaganju – u rujnu 2019. osnovan je i registriran školski debatni klub Srebrni jezici. Svakoga četvrtka u školi se okupljaju mladi debatanti, vrsni govornici na materinskom i engleskom jeziku koji promiču ne samo vještine neophodne u 21. stoljeću, nego i aktivno (europsko) građanstvo. Osim rasprava u razredu, iza mladih entuzijasta su brojne terenske i projektne aktivnosti, čak četiri europske mobilnosti i dva video natječaja.

U okviru Programa obilježavanja Mjeseca borbe protiv ovisnosti, u organizaciji Zavoda za javno „Online" društvo u kojemu danas živimo raspolaže „hrpom“ zdravstvo i Brodsko-posavske županije te pod informacija, a u brzoj razmjeni istih dolazi do svakodnevnih rasprava motom E-neovisan, 28. studenog 2018. u u kojima je potrebna vještina debatiranja koja je, u suštini, vještina Gimnaziji „Matija Mesić" organizirana je javna razmišljanja i komunikacije. Te vještine su potrebne i za uspjeh u debata (natjecateljskoga karaktera) u Karl Popper privatnoj i poslovnoj atmosferi. Velikoj većini mladih ljudi nedostaju formatu između učenika škole domaćina i naše upravo te vještine. Debata nije samo natjecanje; ona je metoda škole. Članovi debatnoga kluba naše škole branili aktivnog učenja. Debatiranjem se razvija kritičko razmišljanje, su tezu da Društvene mreže pozitivno utječu na argumentiranje i javno govorenje o mnogim (kontroverznim) društvenim pitanjima. Ako želite razviti te vještine, „join our debate kvalitetu života mladih. U ulozi prvoga, drugog i team“! (Dajana Ivičić, 2. e) trećeg govornika izvrsno su se snašli Dajana Ivičić (2. e), Leon Kiseljak (2. b) i Marko Janković (3. b).

Snažnu podršku govornicima dali su i ostali članovi osmeročlanoga tima, a kamera dvojice afirmiranih filmaša naše škole ovaj je važan događaj – naš prvi javni debatni nastup – zabilježila iz promotivnih, ali i edukativnih razloga. Iako su gimnazijalci, prema ocjeni sudaca i rezultatima Kahoot kviza (uglavnom) domaće publike, bili uvjerljiviji te pobijedili u debati, silno smo ponosne na naše mlade debatante pred kojima je, sudeći prema njihovu entuzijazmu, rječitosti i zrelosti njihovih argumenata, svijetla debatna budućnost.

Trenutno se naši debatanti pripremaju za natjecanje u debati na engleskom jeziku i debatu na materinskom jeziku sa školom partnerom iz Pakraca u Tjednu Europe u organizaciji Europskoga doma Slavonski Brod. Očekuje nas i školska mini-kampanja #OvajPutGlasam# kao poziv učenicima škole da izađu na izbore za Europski parlament u svibnju 2019. godine.

Ivana Žalac i Ivana Opačak, voditeljice školskoga debatnog kluba

Debatanti (Dajana Ivičić, 2. e, i Ivan Krizmanić, 1. e) na javnoj tribini o mogućnostima obrazovanja u organizaciji Europskoga doma u Glazbenoj školi - 19 -

Marljivost na djelu Zašto debata i debatni klub u školi?

Prednosti korištenja debate: - povećanje motivacije u učenju i radu; - poboljšanje sposobnosti kritičkoga razmišljanja; - razvijanje kreativnosti i inovativnosti; - razvijanje govorničkih i komunikacijskih vještina; - poboljšanje školskih i akademskih rezultata; - poticanje i razvijanje poduzetništva; - povećanje samokritičnosti, samosvijesti i Pred prvu javnu debatu u Gimnaziji MM samopouzdanja; - povećanje tolerancije i razvijanje svijesti o aktivnom građanstvu (veća vjerojatnost sudjelovanja u radu nevladinih organizacija, volontiranju i sl.)...

Za svoje učenike i na kraj Europe U razdoblju od 18. do 21. listopada 2018. Ivana Opačak, prof. hrvatskoga i engleskog jezika u našoj školi, boravila je u Rigi, Latvija. Ondje je, u organizaciji latvijske nacionalne agencije za pružanje podrške eTwinning korisnicima, održan eTwinning kontaktni seminar Razvijanje kritičkoga mišljenja, argumentacija i debata u razredu i eTwinning projektima. Seminar je okupio 35 osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika općeobrazovnih i strukovnih predmeta iz devet europskih zemalja – Portugala, Njemačke, Mađarske, Češke, Ukrajine, Gruzije, Litve, Latvije i Hrvatske.

Osnovni ciljevi seminara bili su profesionalno umrežavanje s europskim kolegama i pronalaženje partnera za rad na eTwinning projektima; stjecanje znanja i vještina potrebnih za planiranje i kreiranje eTwinning projekta te upravljanje istim (rad u TwinSpaceu i organizacija eTwinning Live događaja); stjecanje znanja i vještina potrebnih za svrhovitu uporabu naprednih IKT alata (kreiranje digitalne infografike, digitalnih društvenih oglasa/reklama i dnevnika) te suvremenih nastavnih metoda (kritičko čitanje, argumentacija, javni govor, „tiha“ rasprava i debata) u razredu i eTwinning projektima; kreiranje i registracija konkretnih eTwinning projekata prema osobnim i profesionalnim interesima sudionika.

Erasmus+ mobilities to encourage Youths’ Voting in the Upcoming European Elections

Dajana takes part in citizens’ panel in Bulgaria In Veliko Tarnovo, Bulgaria, 7 youth representatives from Europe House in Slavonski Brod, Croatia, followed by a member of local radio press, attended workshops and activities and got involved in Clicking With Voters project (28 – 31 October 2018). The project's overall objective is to empower European citizenship and to encourage their (especially youth) involvement in the democratic life of Europe, in particular by motivating them to participate in the 2019 European Parliament Elections.

Citizens’ panel was organized in a form of presentations where every partner organization We had plenty of spare time to engage in activities such as exploring the city of Veliko Tarnovo and

presented the situation in their country. The presenters were focused on common citizens’ concerns, e.g. poverty and social exclusion, the effects of the economic crisis, unemployment, social policy etc. The presentations were followed by a plenary public debate and collecting participants' opinions on what are considered to be key challenges for the future of the European Union. During our stay in Veliko Tarnovo we also had informal workshops that helped us understand and learn how to make a campaign in order to present an issue to the public. famous monuments close to it such as the village of Arbanasi and the grand 12th-century fortress - 20 -

Marljivost na djelu Tsarevets. We met a new friend, Dimo, who showed us some casual spots where young people hang out. Right in front of our hotel, where we had a little photo shoot with a vintage TV, the owner of a small tavern asked us if we wanted to try his famous espresso. The entire conversation and order was a mix of Bulgarian and Russian with some hand gestures but somehow we managed to understand each other and the famous espresso truly was something I had never tried before – it was so good it could've raised us from the dead.

Later, on our explorations of the city, we discovered some cute little shops and antique stores that were filled with communist and Nazi memorabilia, which was interesting to all of us because of our love towards history (not to mention that a state champ in History – Ivona, a lovely girl from Čakovec – was among us).

Hanging out with Dimo, Ivona and two other Europe House members (Leon and Oliver) was a fun experience and I couldn't wait to do that all over again in Poland where the adventurous project was taking us next...

Dajana Ivičić, 2. e

Clicking with voters in KRAKOW International Training for setting up local Youth Parliaments Dajana was among 7 representatives from Europe Direct Information Center Slavonski Brod (EDIC SB) who attended workshops and activities in Krakow, Poland (3-8 December 2018) where youths from 8 European countries tried to set up local youth parliaments and a 5-month campaign to encourage more active youth participation on the following European Parliament Elections. Read about her experience: On the first day we were introduced to the project, host organization and partner organizations. Later on, through fun activities, we were all getting to know each other. After a lunch break we continued with teambuilding activities.

The workshop was educational in many ways – we learned which roles are necessary for a team to work functionally and we did that with imaginary characters. During the evening we had a guided tour of the Old City.

Second-day workshops were about different national realities – From Problems to a Solution, Youth Participation (What does it mean to me?), Ways of Active Youth Participation. The workshops were very demanding, creative and fun. We were separated in two groups/ cities: Gotham City and Central City. Both cities needed to find main problems and potential solutions; later on we had to imagine the two cities were part of the EU; we had a meeting to discuss how the cities could help one another with different EU projects. It was an incredibly educational workshop that was discussed after lunch.

On the third day everyone heard the Story of the Youth Parliament in Slavonski Brod. We learned how to set up our local YP and use different tools for motivating and engaging young people in the following European event. It was a casual day during which every group had an EU project to present.

On the final day we had a closing presentation from EDIC SB and a behavioral workshop – we saw an episode from a documentary about a juvenile prison for girls; based on what we had seen we had to brainstorm what made those girls do the crimes they had done. Finally, most of us said our goodbyes. We all hoped to see each other again... in March... in France...

Dajana Ivičić, 2. e - 21 -

Marljivost na djelu

JUST ARRANGE IT U NIZOZEMSKOJ Just Arrange It projekt je razmjene mladih (15 – 19 godina starosti) Europskoga doma Slavonski Brod temeljen na socijalnome poduzetništvu. Mobilnost se održavala u Ommenu, Nizozemska, od 14. do 25. veljače 2019. godine.

U razmjeni je sudjelovalo 50-ak mladih iz osam europskih zemalja – Bugarske, Španjolske, Grčke, Portugala, Italije, Litve, Nizozemske i Hrvatske.

Hrvatsku smo predstavljale nas dvije (Josipa Bitunjac, 1. e i Maja Poljarević, 3. b, EBŠ) te Fabian Lukić, Gabrijel i Leon Tipura (učenici Tehničke škole Slavonski Brod), zajedno s našom voditeljicom Matejom Stojanović. Brzo smo stekli nova prijateljstva! Kroz projekt se koristila metoda learning by doing, odnosno učili smo nove stvari kroz praktične projektne aktivnosti.

Na Valentinovo smo krenuli na put za Beograd gdje smo se smjestili na avion za Amsterdam. Bili smo uzbuđeni jer prvi put idemo u Nizozemsku, a nekima je to bio i prvi let avionom. Nakon 2,5 sata sletjeli smo u Amsterdam te sjeli u vlak za naše glavno odredište – Ommen. Kada smo napokon došli onamo, počeli smo se upoznavati s ljudima.

Jedni drugima potpuni stranci, od kojih svatko govori svojim jezikom, do kraja putovanja postali smo kao obitelj...

Prvoga radnog dana dobili smo papir s 30 zadataka (npr. odglumiti scenu iz Titanika i pretrčati most unatraške).

Počeli smo si, zapravo, pamtiti imena i zabavljati se.

Uslijedili su dani puni obaveza, ali i smijeha i zabave. Bilo je zanimljivo jer je svake večeri druga grupa predstavljala svoju zemlju te smo imali priliku kušati razne proizvode iz Italije, Portugala itd. Nismo ni mi njih ostavili praznih ruku!

Između rakije i Cedevite, svi su radije odabrali rakiju te se nekoliko puta vraćali po još. Popularna čokolada s rižom nestala je u trenu kao i Domaćica! Slobodno vrijeme (kojega je bilo malo) iskoristili smo za šetnju Ommenom.

Primijetili smo mnoštvo vjetrenjača, a nikako se nismo mogli priviknuti na veliki broj biciklista…

smo birali tajnog prijatelja kojemu bismo svake večeri mogli napisati pismo, a zadnji je dan otkriveno tko je kome bio tajni prijatelj!

Imali smo i neobične projektne zadatke. U jednom smo morali otići u okolna sela te sami naći način kako se vratiti nazad. Odradili smo i tradicionalni nizozemski zadatak – pokucali bismo na vrata i pitali imaju li kakav mini job za nas poput pranja auta, šetnje kućnih ljubimaca i sl., a zauzvrat bismo dobili novac. Svaka je grupa različito prošla, ali bitno je da smo se dobro zabavili! Posjetili smo različite gradove (a Maja je imala sreću što je njezina grupa dobila najveći od ponuđenih – Rotterdam). Cijeli smo dan iskoristili razgledajući, učeći i uživajući.

Podijeljeni u dvije skupine, radili smo na dva ekološka projekta. Jedna je skupina morala kupiti šumu, a druga pet močvarnih jezera. Hodali smo po gradu ispitujući ljude za njihova mišljenja, prodavali muffine, pravili znakove, zvali sponzore, ugovarali sastanke... Na kraju nismo kupili šumu ni jezero, ali posadili smo drvo. Jedno drvo u Ommenu nosi naša imena.

Cijelo je ovo putovanje bilo nevjerojatno iskustvo!

Najvažnije što smo ponijeli natrag sa sobom su uspomene i nova prijateljstva! :) HVALA Europskom domu i školskom debatnom klubu koji su omogućili ovo putovanje!

Sami smo se morali brinuti za kuću u kojoj smo bili smješteni. Sami smo si i kuhali kako bismo se naučili odgovornosti i radu u grupama. Smatramo da je to dobro jer mnogi dotada nisu ni usisavač primili u ruke…

Podijeljeni u grupe, svaki bismo dan imali nekakav (drugačiji) zadatak! Velik je izazov bio kuhati za 50-ak osoba, a da nitko ne ostane gladan. Bilo je i zanimljivo – isprobali smo tortilje, talijansku pastu...

Večeri su nam bile najdraži dio dana. Tada bismo se svi skupili, netko bi svirao gitaru, a ostali bi pjevali ili bismo puštali pjesme na laptopu! Zanimljiv nam je bio i dio kada

- 22 -

Josipa Bitunjac, 1. e Maja Poljarević, 3. b

Marljivost na djelu Empatijom kroz život

Radost darivanja

Učenici i djelatnici OŠ „Milan Amruš“ 21. prosinca 2018. godine u prostoru školske dvorane održali su tradicionalnu božićnu priredbu. Priredbi su prisustvovali i naši učenici 2. b i 3. g razreda s nastavnicama Majom Antolović i Antonijom Stvorić.

I ove godine naši su učenici prikupljali novac te odlučili razveseliti učenike OŠ „Milan Amruš“ slatkišima, priborom za školu te raznim didaktičkim igračkama koje će im, nadamo se, olakšati daljnji rad.

Osim toga, naši učenici s ljubavlju su izradili čestitke kojima su učenicima i djelatnicima poželjeli sretan Božić i uspješnu novu godinu.

Božićna priredba svima je uljepšala posljednji dan ovogodišnje nastave. U školi su nas dočekali mali i veliki učenici koji su nam izveli zanimljivu priredbu.

Bilo je božićnih pjesama, recitacija, plesa i igrokaza kojima su nas oduševili. Za neke od nas taj je trenutak bio vrlo emotivan pa je puštena i pokoja suza. Neki od učenika prvi puta su se susreli s djecom s posebnim potrebama, a svima nama je to bilo predivno i dirljivo iskustvo. Hvala im što su nam taj dan učinili posebnim!

Tekst i fotografije: Lorena Princip, 3. g i Antonija Stvorić, prof.

14. prosinca 2018. godine, 4. a razred uputio se u posjet korisnicima i djelatnicima Doma za starije i nemoćne „Jadranka“ u Slavonskome Brodu. U predbožićno doba odlučili smo posvetiti svoje vrijeme onima koji trebaju više pozornosti i čiji dani postaju tužni zbog loših promjena u životu kao što su gubitak zdravlja i blizine voljenih osoba te smještaj u dom ili neku drugu ustanovu.

Predstavila nas je nastavnica Dajana Karakaš i voditeljica našega programa koja je pozdravila korisnike i djelatnike doma te ih uputila u dirljivu priču o drvenoj zdjelici.

Slijedio je naš igrokaz „U svetoj noći Isus će doći“ autorice A. Svirač, prilagođen za izvedbu u Domu. Pratili smo s tugom suze naših starih tijekom predstave, no krajnji pljesak i osmijeh ispunili su nam srca. Nastup smo završili darivanjem voća i molitvom Ivana Pavla ll. Radnice Doma ugodno su nas iznenadile darivajući nam uratke naših starih – „Grinch“ za svakoga.

Srca su nam bila ispunjena prelijepim, neopisivim osjećajima znajući da su poklon radili danima svojim starim i nemoćnim rukama, samo kako bi se zahvalili na našemu vremenu koje smo iskoristili da bismo njima uljepšali blagdane. Ne samo njima nego i nekima od nas suze su potekle nakon kratkoga druženja i razgovora. No bile su to suze radosnice. Prekrasan je osjećaj nekome ispuniti dan sitnicama. Ovaj posjet potaknuo nas je da shvatimo kako nije najbitnija stvar na svijetu imati najbolji mobitel i biti „faca“ u školi, nego nekome uljepšati dan samo pitanjem „kako ste?“.

Izabela Marinić, 4. a

„Misli globalno, djeluj lokalno“ Ja sam Leon Ferić, učenik 2. b razreda Ekonomsko-birotehničke škole. Svijest o humanosti javila mi se kada sam ušao u tada mali projekt snimanja kratkoga filma o problemu zagađenosti zraka u našemu gradu koji uzrokuje prekosavska rafinerija u Bosanskome Brodu.

Film koji sam snimio sa svojim prijateljima (Hrvoje Birtić 2. c, Luka Safundžić) naišao je na mnoštvo pozitivnih komentara koji su u nama budili entuzijazam i poticali nas na daljnje osvješćivanje pasivnih građana. Premda mnogi nisu vjerovali u nas, mediji i Državni vrh na čelu s predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović rado su prigrlili našu ideju i vapaj mladih Brođana za čistim zrakom. Projekt je ispunio sva naša očekivanja te izazvao mnogobrojne pohvale koje su dolazile iz svih krajeva Lijepe Naše. Kada sam 2017. godine došao u ovu školu, razradili smo novi projekt koji bi prikazao ljepšu sliku Brodsko-posavske županije i potaknuo aktivizam društva te učestalije posjete turista. 2018. godine projekt o promociji Brodsko-posavske županije, koji sam ostvario sa spomenutim prijateljem Hrvojem Birtićem, postao je naša stvarnost. Iste godine, za vrijeme nestašice pitke vode, kao volonter Hrvatskoga Crvenog križa odlučio sam pomoći svojemu gradu te na taj način podići svijest o humanosti i brizi za potrebite. Nakon nekoliko dana volontiranja shvatio sam kako je ono pokretač pozitivnih promjena u društvu i snažno sredstvo za poboljšanje našega života. U novoj školskoj godini 2018./2019. jednoglasno sam izabran za predsjednika Vijeća učenika Ekonomsko-birotehničke škole. Zahvaljujući tome, pomoću djelatnika naše škole i uz savjete razrednice Maje Antolović i vjeroučiteljice Mihaele Maričević, došao sam na ideju osnivanja školskoga volonterskog kluba koji bi ujedinio načela humanosti i ekologije.

Pozivam sve da se uključe u akciju osnivanja školskoga volonterskog kluba, da se odazovu pozivu i postanu ljudi koji će „misliti globalno, a djelovati lokalno“. Nadam se da će kratka crtica moga dobrovoljnog rada potaknuti mnoge učenike na zajedničko koračanje u bolje sutra!

Leon Ferić, 2. b

- 23 -

Marljivost na djelu

Učenik, nogometaš, vatrogasac!

Upoznajmo Borisa Bajušića, učenika 3. f razreda koji se, osim što je vrstan na strukovnoj razini, bavi onime što nije svakidašnje današnjoj mladeži. Već dugo vremena niže brojne uspjehe u svim područjima života, a svoj zadnji (i veliki!) uspjeh postigao je na međužupanijskome natjecanju Prodajnih vještina osvojivši 2. mjesto s ostvarenih 91 % bodova.

Borise, reci nam nešto o sebi.

Moje ime je Boris Bajušić, imam 17 godina i idem u 3. f razred Ekonomsko-birotehničke škole. U slobodno vrijeme bavim se raznim aktivnostima o kojima ću vam više reći u nastavku intervjua.

Opiši nam čime se sve baviš?

Svakodnevno treniram nogomet, snimam za YouTube te sudjelujem svojim radom dva do tri puta tjedno u Dobrovoljnome vatrogasnom društvu „Beravci“.

Reci nam nešto više o svome radu u Dobrovoljnome vatrogasnom društvu. Živim u Beravcima gdje sam pohađao Osnovnu školu Ivana Filipovića te mi se u 1. razredu javila želja za vatrogascima u kojima već aktivno sudjelujem dugi niz godina. Za 10 godina sudjelovanja dobio sam diplomu te krenuo na predavanja nakon kojih mogu položiti ispit kako bih s 18 godina mogao izlaziti na požare. Kao najveće uspjehe bilježim sudjelovanje na 3 državna natjecanja u Zadru, Puli i Čakovcu s vatrogasnom mladeži te 66 vatrogasne medalje, 32 zlatne, 18 brončanih i 16 srebrnih.

Navela me želja za uspjehom i znatiželja o stjecanju novih znanja. S obzirom na to da sam se natjecao u robnoj skupini proizvoda (pekarstvo) u kojoj inače na obavljam stručnu praksu, proširio sam svoja znanja.

Naučio sam popunjavati narudžbe za tu vrstu robe, pisati zapisnik te poboljšao sam prodajni razgovor. Što si očekivao od natjecanja?

Od natjecanja sam očekivao dobre rezultate, dodatno iskustvo te upoznavanje novih ljudi.

Jesi li imao tremu prije natjecanja?

Da, imao sam tremu. Veću tremu sam imao prije međužupanijskoga natjecanja, nego prije školskoga natjecanja zbog veće odgovornosti i viših kriterija.

Uspijevaš li uskladiti obaveze u školi, praksu i izvanškolske aktivnosti?

Uspijevam uskladiti sve obaveze u školi, praksu te izvanškolske aktivnosti jer uz dobru organizaciju – sve se može.

Kakvi su ti planovi nakon srednje škole?

Nakon srednje škole planiram ostati raditi na mjestu gdje trenutno obavljam praktičnu nastavu, postati pravi vatrogasac te na YouTube-u postati poznat objavljujući video uratke o tome kako treniram nogomet.

Borise, hvala ti na sudjelovanju. Želimo ti puno uspjeha u daljnjem radu!

Nikolina Maranović i Antonela Cserenko, 3. f

Otkuda ljubav prema vatrogastvu?

Ljubav prema vatrogastvu naslijedio sam od oca, a kao mali sanjao sam o tome da postanem vatrogasac jer volim pomagati ljudima u nevolji. Također, svojom aktivnošću u Društvu doprinio sam cijeloj lokalnoj zajednici.

Vratimo se tvome uspjehu iz Prodajnih vještina. Što te navelo da se okušaš na natjecanju?

- 24 -

Marljivost na djelu

NATJECANJA U ŠKOLSKOJ GODINI 2018./19.

OPĆEOBRAZOVNI PREDMETI ŽUPANIJSKA NATJECANJA Učenik/ca

Razred

Mentor/ica Hrvatski jezik

Rezultat

Marijana Mrvelj

3. c

Irena Mikajević Talijanski jezik

3. mjesto

Laura Hercog

4. e

Jasmina Šop

1. mjesto

Klara Pavlinović

4. e

Jasmina Šop

2. mjesto

Ivona Tolić

3. e

Jasmina Šop

3. mjesto

Ana-Maria Antolović

3. e

Jasmina Šop

4. mjesto

Engleski jezik Matej Terzić

2. g

Antonija Stvorić

1. mjesto

Dajana Ivičić

2. e

Mirta Kos Kolobarić

6. mjesto

Mario Đaković

2. e

Mirta Kos Kolobarić

7. mjesto

Luka Špehar

4. e

Mirta Kos Kolobarić

4. mjesto

Geografija Dražen Šamal

2. c

Ana Prelec

3. mjesto

Ena Barbarić

4. a

Nikola Sivrić

1. mjesto

David Barić

4. e

Ana Prelec

2. mjesto

Povijest Juraj Liović

3. c

Mato Ešegović

2. mjesto

MEĐUŽUPANIJSKA NATJECANJA Vjeronauk Andrej Babić Juraj Liović Andrea Krajnović Davor Barukčić

1. c 3. c 2. c 2. e

s. Ivana Darojković

6. mjesto

STRUKOVNO PODRUČJE MEĐUŽUPANIJSKA NATJECANJA Poslovanje recepcije hotela Ana-Maria Antolović

3. e

Ljiljana Sivrić

5. mjesto

Prodajne vještine Boris Bajušić

3. f Sanda Kovačić Poslovanje turističke agencije

2. mjesto

Klara Pavlinović

4. e

4. mjesto

Ljiljana Sivrić

SPORTSKA NATJECANJA Stolni tenis – djevojke

Snježana Cindrić

2. mjesto na županijskom natjecanju

Stolni tenis - mladići

Snježana Cindrić

3. mjesto na županijskom natjecanju

Rukomet - djevojke

Zvonimir Majić

2. mjesto na županijskom natjecanju

Futsal - djevojke

Zvonimir Majić

4. mjesto na županijskom natjecanju

Kros - djevojke

Zvonimir Majić

3. mjesto na županijskom natjecanju

Košarka - djevojke

Marina Bradić

2. mjesto na županijskom natjecanju - 25 -

Želim. Učim. Dijelim.

Erasmus+ projekt Uči(ti) za budućnost Ekonomsko-birotehnička škola uspješno je provela Erasmus+ projekt Uči(ti) za budućnost, koji je odobrila i financirala Agencija za mobilnost i programe EU u sklopu programa Erasmus+, Ključna aktivnost 1 za područje općeg obrazovanja – Mobilnost u svrhu učenja za pojedince, a ukupna vrijednost projekta bila je 19 830 eura. Partnerska agencija koja je organizirala strukturirane tečajeve bila je ShipCon Limassol Ltd. iz Cipra.

Ukupno deset djelatnika Ekonomsko-birotehničke škole sudjelovalo je u mobilnosti u Londonu u razdoblju od 2. do 6. srpnja 2018. godine. Mobilnost je imala dva cilja: osnažiti kompetencije nastavnika u području poduzetništva i potaknuti ih kako bi usvojili metode poučavanja učenika poduzetničkom načinu razmišljanja te razviti kompetencije nastavnika promoviranih u zvanje mentora i savjetnika za pružanje kvalitetne podrške nastavnicima pripravnicima.

učenicima i tako povećali njihove poduzetničke kompetencije. Osim toga, sudionici mobilnosti razmijenili su iskustva s kolegama iz Hrvatske i drugih zemalja (Belgije, Italije, Njemačke i Turske), profesionalno se umrežili i stvorili platformu za suradnju na budućim projektima. To je ujedno bila i prilika za usporedbu obrazovnih sustava naših zemalja.

Svim nastavnicima koji su sudjelovali u ovome projektu mobilnost je bila vrijedno profesionalno iskustvo i odličan oblik stručnoga usavršavanja. Nakon predavanja djelatnici su slobodno vrijeme iskoristili za obilazak Londona i njegovih znamenitosti, šetnju londonskim ulicama i uživanje u lokalnim specijalitetima. Ohrabreni i ovim uspješno provedenim projektom, planiramo slične projekte i u budućnosti.

Petero djelatnika (prof. Vesna Bičanić Janje, prof. Igor Bjelobabić, stručna suradnica Marija Deanković, prof.

Ivana Opačak i prof. Darija Pastuović) pohađalo je strukturirani tečaj Razvijanje poduzetničkog načina razmišljanja u obrazovanju na kojemu su se upoznali s osnovama poduzetništva, karakteristikama dobrih poduzetnika, metodama razvijanja poduzetnosti i kreativnosti učenika, osnovama poduzetničkoga obrazovanja, načinima razvijanja kritičkoga i lateralnoga razmišljanja te poduzetništvom kao jednom od ključnih kompetencija europskoga građanina.

Druga je skupina djelatnika (prof. Snježana Cindrić, ravnatelj Mato Čaklovac, prof. Mirta Kos Kolobarić, prof. Željka Poleksić i prof. Ana Radočaj) pohađala strukturirani tečaj Edukacija mentora i savjetnika na kojemu su prošli kroz osnovne razlike između mentoriranja, poučavanja i moderiranja u radu s pripravnicima. Stekli su uvid u kompleksnost suvremenoga načina rada s pripravnicima, koji uključuje različite sastavnice poput javnog govorenja, govora tijela, kontroliranja vlastitoga glasa, suradnje sa sudionicima procesa edukacija, aktivnog slušanja, stilova učenja i prezentacijskih vještina.

Tijekom mobilnosti nastavnici su obnovili postojeća znanja, razvili nova nastavna umijeća, dobili nove i kreativne ideje za modernizaciju nastave i usavršili znanje engleskoga jezika. Nakon mobilnosti izrađen je niz pedagoških radionica koje su nastavnici proveli s - 26 -

Koordinatorica projekta: mr. sc. Mirta Kos Kolobarić

Želim. Učim. Dijelim.

Moje/Naše englesko ljeto 27. srpnja 2018., nakon velike euforije oko postignuća naših Vatrenih u Rusiji, vrijeme je bilo da i mi krenemo na našu desetodnevnu ljetnu avanturu u Englesku pod vodstvom profesorica Opačak i Odobašić! Nije se mogla pronaći osoba koja nije bila uzbuđena zbog našega putovanja... što zbog (nečijega prvog) leta avionom, što zbog Engleske i engleskoga!

Po dolasku u zračnu luku svi smo bili nestrpljivi... Još su nam odgodili let! No, rekla sam: „Ne brinite se! Kad god da krenemo, dobro je, sjetite se samo kamo idemo i čekanje će brže proći!“ Ušli smo u avion, smjestili se i krenuli. Bila sam preuzbuđena! Tko nije?! Za tren smo bili u zraku! Okretali smo se jedni prema drugima široka osmijeha, ne vjerujući da se to stvarno događa. Ne smijem izostaviti podatak da su u avionu, na sjedalima, bile naše prepoznatljive crveno-bijele „kockice“. Nakon sat i pol ugodnoga leta, sletjeli smo u Zračnu luku London Heathrow. „Pokupili“ smo prtljagu i krenuli prema hotelu! Iako smo bili prilično umorni, sve nam je tada bilo „wow“! Prva vožnja famoznim londonskim metroom!

Smjestili smo se u hotel, raspakirali i pošli na spavanje... jer „sutra je novi dan“! Obišli smo popularni muzej voštanih figura Madame Tussauds, „bacili pogled“ na London svisoka... iz London Eyea, prošetali Westminster Bridgeom i vidjeli (iako tek djelomično jer se renovira) Big Ben! Prvi dio naše londonske avanture je završio. Autobus nas je odvezao put Bideforda u pokrajini Devon. Putem smo stali u Windsoru. Bila sam oduševljena jer je tamo održano kraljevsko vjenčanje princa Harryja i Meghan samo nekoliko mjeseci prije! Predvečer smo stigli u Bideford. („By the ford“ na eng. znači „mjesto gdje je u prošlosti bilo najlakše prijeći rijeku jer je bila dovoljno plitka“... i malo tko zna da riječi „ford“ i „brod“ imaju isto prvobitno značenje... i da mi živimo u hrvatskom/ slavonskom Bidefordu.) Svatko se zaputio sa svojom novom obitelji u svoj privremeni dom! Jedva smo čekali

novi dan upoznati se sa svima u našoj školi! Na ulasku su nas široka osmijeha dočekali naši učitelji Paul, Ali i Sam!

Bili smo podijeljeni u tri grupe (prema stupnju poznavanja engleskoga jezika). Učili smo o engleskoj kulturi, povijesti, zemljopisu, književnosti, domaćim specijalitetima... No, ni mi nismo bili uskraćeni da predstavimo svoju zemlju. Svakodnevno bismo išli na izlet u neki drugi grad, pa su se tako na popisu našli Barnstaple (glavni grad Sjevernoga Devona), Bude (na obali Atlantskoga oceana), Exeter (glavni grad pokrajine Devon), nacionalni park Exmoor (nekad lovište kraljevske obitelji), Lynton & Lynmouth (gradovi blizanci koje povezuje neobična željeznica)… Osim tradicionalnoga engleskog specijaliteta „fish'n'chips“, kušali smo i neobična lokalna jela – „scones & Cornish cream tea“, „fudge“, „pasty“ (bit će da i Englezi imaju svoj „burek“)...

Nakon pet predivnih dana provedenih u Bidefordu, vratili smo se u London. Ostale su nam za obići prekrasne palače (Buckingham i Kensington), London Bridge, the Shard, Tower Bridge, Millennium Bridge, Trafalgar Square, St. Paul´s Cathedral, Tower of London, Hyde park... uz nezaobilazni „shopping“ u Oxford Streetu...

Tesco je bio naša „usputna londonska stanica“ gdje bismo si uvijek kupili nove zalihe hrane! Iako smo uživali u tradicionalnom „English breakfastu“, nismo mogli zaobići Starbucks, KFC ili McDonald`s!

Rado se prisjećam svakog trenutka našega puta... od ulaska u avion, trčanja Oxford Streetom, šetnji Londonom, fotografiranja kraj prepoznatljivih crvenih „double-deckera“ i telefonskih govornica, šetnje uz Temzu... do trčanja u avion za „doma“. Neizostavno je i druženje s našim novim prijateljima! I danas smo neki ostali u kontaktu i družimo se! Smatram da je prijateljstvo nešto najljepše što može proizaći iz putovanja!

Maja Poljarević, 3. b

- 27 -

Želim. Učim. Dijelim.

Nauči. Primijeni. Koristi!

Erasmus+ projekt

Dojmovi sudionika:

Ove školske godine, učenici Ekonomsko-birotehničke škole imali Stručnu praksu radila sam na recepciji The su priliku svoju stručnu praksu odraditi u Poljskoj u sklopu Granary – La Suite Hotela. Radila sam check Erasmus+ projekta mobilnosti Nauči. Primijeni. Koristi! in i check out, odnosno prijavu i odjavu Projekt je odobrila Agencija za mobilnost i programe EU u iznosu gostiju, pravila sam rezervacije, preautorizaciju rezervacije te sam slala od 30.912,00 € za mobilnost 15 učenika u trajanju od 15 dana. potvrde rezervacija. Prvog dana u Poljskoj Partner primatelj, odnosno domaćin u gradu Wroclawu, u Poljskoj je organizacija Futurum. Domaćin je dogovorio stručnu praksu u vodič nam je pokazao kako doći do radnoga tvrtkama te se pobrinuo oko smještaja, kulturoloških aktivnosti i mjesta, a zatim smo narednih dana išli svih praktičnih detalja za vrijeme boravka naših učenika. Mobilnost samostalno. Moj dan sastojao se od odlaska se održala u razdoblju od 10. do 24. studenoga 2018. godine. na doručak, a zatim prakse u hotelu s 5 zvjezdica, odnosno odlaska na radno mjesto.

Učenici su raspoređeni u odgovarajuće tvrtke u skladu s planom Kada bih se s prakse vratila u hostel u kojemu stručne prakse. Učenici 3. razreda zanimanja ekonomist stručnu smo bili smješteni, mogla sam istraživati praksu odradili su u tvrtki koja se bavi marketingom i grad što i najčešće jesam. Nekad bih se oglašavanjem, a učenici 4. razreda u računovodstvenoj tvrtki. sastala s novostečenim prijateljima i otišli Upravni referenti radili su u odvjetničkom uredu, a poslovni tajnici bismo u ogromni trgovački centar ili sjeli u u tajništvu tvrtke. Hotelijersko-turistički tehničari 3. razreda radili jedan od mnogobrojnih kafića na trgu. su na recepciji hotela, a učenici 4. razreda u putničkoj agenciji.

Navečer smo išli na večeru i tečaj poljskog jezika i nakon toga vrijeme smo najčešće Uz stručnu praksu, učenici su imali priliku i za kulturološke provodili u sobama, družeći se. Sudjelovanje aktivnosti. Obišli su Crkvu mira u Swidnici, drvenu crkvu iz 17. u ovom projektu omogućilo mi je stjecanje stoljeća koja se nalazi na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske vještina potrebnih za rad u mome zanimanju baštine u Europi, dvorac Ksiaz u Walbrzychu, podzemni grad te sam također i proširila svoje saznanja o Osowka te Zoološki vrt u Wroclawu. svijetu, odnosno drugim narodima; upoznala svega mi je što sam upoznala odlične ljude s kojima se sam se s poljskom kuhinjom i njihovom poviješću što me namjeravam dugo družiti. Ovo iskustvo bilo je odlično i jako zainteresiralo. Počela sam učiti i poljski jezik što nezaboravno. namjeravam nastaviti te sam proširila znanje engleskoga Ana-Maria Antolović, 3. e jezika. Naučila sam se snalaziti u stranome mjestu te sam

naučila kako imati više samopouzdanja. No najdraže od

Na radnome mjestu imali smo mentore koji su pratili naš rad i bili spremni pomoći u svakome trenutku. Služili smo se engleskim jezikom, ali nam ni poljski nije bio stran; u prvome tjednu boravka pohađali smo tečaj poljskoga jezika koji nam je dobro došao u komunikaciji s ljudima u prodavaonicama, restoranima… Iznenađeni smo činjenicom da veliki broj Poljaka razumije ili čak znači pričati hrvatskim jezikom jer ljetuju u Hrvatskoj za koju imaju samo riječi hvale. Velika je sličnost između poljskoga i hrvatskoga mentaliteta i kulture. Imamo sličnu hranu, ali i sličan odnos prema poslu – „nigdje nam se ne žuri!“ Imali smo priliku prisustvovati proslavi 100. obljetnice poljske neovisnosti. I u proslavama smo slični!

Osim učenja i rada preko tjedna, vikend je bio rezerviran za odmor i razgledavanje brojnih znamenitosti. Obišli su Crkvu mira u Swidnici, drvenu crkvu iz 17. stoljeća koja se nalazi na UNESCO-ovom popisu mjesta svjetske baštine u Europi, dvorac Ksiaz u Walbrzychu, podzemni grad Osowka te Zoološki vrt u Wroclawu. Boravak u Poljskoj i

- 28 -

Želim. Učim. Dijelim. obavljanje stručne prakse korisno je iskustvo koje ćemo sigurno pamtiti do kraja života. Osim što smo stekli nova znanja i vještine koja će nam koristiti u daljnjem školovanju i poslovnoj karijeri, naučili smo se i snalaziti u novom i drugačijem okruženju što je doprinijelo izgradnji samopouzdanja.

Ena Barbarić, 4. a Sudjelovanje u Erasmus+ projektu bio je odličan način stjecanja stručne prakse i poboljšanja engleskoga jezika.

Kada smo stigli u Poljsku, dočekala nas je direktorica koja je, začudo, govorila hrvatskim jezikom. Predstavila nas je radnicima tvrtke i dodijelila nam računovodstveni odjel.

Nakon toga voditeljica je pokazala što ćemo nadalje raditi. Prvoga dana pregledavali smo račune s kojima smo se susretali idućih pet dana radi privikavanja na dokumentaciju na poljskome jeziku.

Drugi radni tjedan bio je teži, no i poučniji. Taj smo tjedan razvrstavali ponude, upite i račune po mjesecima koje smo potom knjižili. Zaključio sam da je računalno knjiženje puno lakše od načina knjiženja u našoj školi. Uz praksu, upoznao sam nove prijatelje te vidio brojne znamenitosti grada Wroclawa.

Uistinu, sudjelovanje u Erasmus+ projektima obogaćuje raznim vještinama i iskustvima. Preporučio bih, onima koji imaju uvjete, sudjelovanje u ovakvoj vrsti projekta jer, osim novih prijatelja i znamenitosti, možete iskusiti rad u uredu te iskoristiti svoja znanja na stručnoj praksi. Filozof

Protagora mudro je zaključio: „Teorija bez prakse slijepa je, kao što je to i praksa bez teorije.“ Ivan Leović, 4. b Bilo mi je jako lijepo od početka do kraja ovoga nezaboravnog iskustva. Oduševljena sam tvrtkom u kojoj sam radila stručnu praksu, njezinim radom i zaposlenicima koji su bili dragi i brižni. Atmosfera je uvijek bila opuštena. Nadam se da ću i sljedeće godine imati priliku sudjelovati u ovakvome projektu jer bilo bi divno opet putovati.

Karla Horvat, 3. d

S.T.E.P. – an eTwinning project Our school is a part of an eTwinning project about alternative forms of tourism. We are expected to notice and discuss the differences between alternative and mass tourism. In our project there are 4 schools: two schools from Italy, one from France and our school. We started this project at the beginning of the school year. In the first step, our English teacher, Mirta Kos Kolobarić, divided us into groups - there is a total of eight groups. Each one got a topic to cover. The main themes were mass, elite, alternative and explorers’ tourism. Our class made presentations, videos and digital posters which we uploaded to the Twinspace.

The main goal of the project is to educate us about tourism in our own region and to help us appreciate it and our rich cultural heritage. It encourages us to work in teams with students from our class and in teams with students from other countries. Of course, it is a great way to develop English communication skills. The project is still in progress and new ideas are constantly coming up. The final product of the project will include photos, videos, digital posters, presentations etc. We also plan to make an itinerary for a one-day trip in our county, which will include old crafts, gastronomy and a surprise visit.

You can also see the picture we used for our digital poster in which we presented destinations in our county for different types of tourists. The picture is a result of an EU project Skills4Tomorrow, so we are continuing good work of former students from our school.

Nika Rukavina, 2. e

- 29 -

Upornošću do cilja

Plivati moram – to je za moje dobro Učili su ju da je to što nosi ortozu sasvim normalno i da nije nimalo lošija od druge djece. Hrabro progovara o bolnom iskustvu koje bi mnogi prešutjeli, a zbog kojega je danas bolja i odgovornija osoba – plivačica i vaterpolistica.

Ja imam skoliozu. 2010. su moji roditelji primijetili da mi je jedno rame niže od drugoga. Odmah su pomislili na iskrivljenje kralježnice i odveli me liječniku. On je rekao kako trebam raditi vježbe za ispravljanje kralježnice te da će se kralježnica ispraviti. Sjećam se da su me tjerali vježbati svakoga jutra i večeri iako sam mrzila te vježbe iz dna duše, ne znajući da je to najblaži dio moga budućeg liječenja skolioze. Vježbala sam redovito 2-3 mjeseca; međutim, nije bilo nikakva napretka. Potražili smo mišljenje drugoga liječnika koji je, zbog velikoga iskrivljenja kralježnice, preporučio odlazak u Zagreb.

Ondje mi je rečeno da ću morati nositi ortozu, početi se baviti plivanjem i još više vježbati. Imala sam osjećaj da mi se svijet srušio. Tri mjeseca kasnije dobila sam tu nesretnu ortozu koju sam morala nositi 23 sata dnevno. Išla sam na plivanje triput tjedno, na vježbe u Polikliniku za rehabilitaciju djece „Zlatni cekin“ svakoga drugog jutra te na kontrolu u Zagreb svaka četiri mjeseca. Nikada neću zaboraviti koliko smo dugo znali čekati na pregled, ponekad i po 7-8 sati, ali isto tako nikada neću zaboraviti da bismo poslije svakoga pregleda išli u McDonald's ili na neko slično mjesto. Moji su se roditelji uvijek trudili da bolničke posjete nikada ne pamtim po čekanjima u redu i pregledima, nego po puno ljepšim stvarima. Jako sam se loše osjećala u tim trenutcima. Palo mi je samopouzdanje.

No, moja mama je radila na mom samopouzdanju svaki dan. Pokazivala mi je da je to što nosim ortozu sasvim normalno i da nisam nimalo lošija od druge djece. Nije dopuštala da me itko vrijeđa zbog toga što moram nositi tu plastiku na sebi. Zbog njezina truda i rada na meni i mom samopouzdanju danas sam puno bolja i odgovornija osoba. Prije svega ovoga mi se nikada nije dalo baviti sportom i uvijek bih teškom mukom išla na treninge. No, kad sam zbog skolioze krenula na plivanje, odjednom sam zavoljela svijet sporta. Danas ne mogu zamisliti da ne odem bar dvaput tjedno na plivanje ili vaterpolo. Na plivanju sam upoznala puno prijatelja koji se bore s istom bolesti, kao i jednu od svojih najboljih prijateljica. Prije dvije godine trener Vaterpolskoga kluba „Marsonia“ rekao nam je da se osniva ženski vaterpolski klub. Većina se djevojaka sasvim prebacila na vaterpolo, ali ja ne smijem; zbog zdravlja moram ići i na plivanje. Naravno, imala sam fazu, kao i svaki drugi tinejdžer, kada sam željela odustati od svega. Imala sam čak i pauzu od plivanja od 7-8 mjeseci te godinu dana pauze od vaterpola. Naposljetku sam shvatila da mi sport ne može donijeti ništa loše u životu i da se osjećam puno bolje i zadovoljnije kada redovito treniram. Istina je da ponekad nemam volje za plivanje, ali znam da plivati moram – to je za moje dobro.

Dora Mikić, 3. b

Njezin uspjeh nije slučajnost Uspjeh nije slučajnost. To je naporan rad, ustrajnost, stjecanje znanja, učenje, žrtva i najviše od svega – ljubav prema onome što radiš ili učiš raditi. (Pelé) Karla Kurkutović je učenica 3. c razreda, a ono po čemu se uvelike razlikuje od ostalih je njena predanost njenom omiljenom sportu, a to je nogomet. Ona je izvrsna nogometašica koja svoju ljubav prema nogometu pokazuje svaki dan. Karla igra za ženski nogometni klub „Viktorija“ u Slavonskom Brodu i za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju do 17 i 19 godina.

Postavili smo joj nekoliko pitanja o nogometu, treningu i njezinim iskustvima.

Koliko dugo se baviš nogometom?

Nogometom se bavim već 10 godina, ali tijekom zadnje četiri godine se moja nogometna karijera razvila mnogo bolje od očekivanog. Od nogometa kao hobija, danas treniram i radim kako bih jednog dana mogla živjeti od igranja.

Koliko puta tjedno treniraš i kako izgledaju tvoji treninzi?

Treniram svaki dan, a vikendom igram utakmice. Uz treninge u klubu, treniram i s privatnim trenerom kako bih poboljšala svoje sposobnosti. Treninzi su raznovrsni; najbitnija je kondicijska priprema, a uz to još radim na snazi, tehnici s loptom i završnici na gol jer sam po vokaciji napadačica.

Koji je tvoj najveći uspjeh koji si ostvarila igrajući nogomet?

U mojoj karijeri bilo je mnogo golova, uspjeha i medalja, ali kao najveći izdvojila bih titulu za najboljeg strijelca lige u Hrvatskoj u juniorskom uzrastu u sezoni 2016./2017. kada sam postigla 55 golova. Osim toga, prvi poziv za hrvatsku žensku reprezentaciju koji sam dobila 2015. godine je vrlo veliko postignuće i naveo me da svoj nogomet dignem na višu razinu.

Već sam četiri godine standardni član reprezentacije u uzrastima do 15, 17 i 19 godina.

Koje si sve gradove posjetila s reprezentacijom?

S klubom i reprezentacijom posjetila sam mnogo gradova, kao što su Götenburg, Karlsruhe, Frankfurt, Bruxelles i gradovi naših susjednih zemalja.

Otkud tolika ljubav prema nogometu?

Mnogima je čudna ovolika ljubav prema nogometu koja godinama traje... Da nije bilo tate, vjerojatno ništa od ovoga ne bi bilo ovako. Sve je počelo tako što sam zajedno s njim gledala utakmice i postavljala mu pitanja u vezi igrača i same igre. Još dok nisam počela trenirati, kupio mi je loptu i dva dresa koja sam nosila cijelo vrijeme; već tad sam znala da mi se to sve sviđa.

Tko je tvoj najveći uzor u životu?

Kroz odrastanje mnogi poznati nogometaši su mi bili uzor, ali sada shvaćam da su mi jedini uzor u životu roditelji koji su me naučili svemu do sada i omogućili mi sve što je bilo potrebno kako bih trenirala i kako bih uspjela.

Unatoč svim treninzima i utakmicama, Karla uspijeva odvojiti i vrijeme za učenje i školske obveze te je odlična i uzorna učenica.

Za dlaku joj je izmaklo županijsko natjecanje u poznavanju materinskoga jezika... Iako se ima čime pohvaliti, Karla je skromna i nasmijana djevojka uvijek spremna pomoći drugima.

Istinsko je zadovoljstvo poznavati ju i biti joj prijatelj. Ponosni na svaki njezin uspjeh, od srca joj želimo puno sreće i sjajnih sportskih rezultata i u budućnosti!

Marijana Mrvelj, 3. c

- 30 -

Priče bivših učenika

Od prava i ekonomije do meteorologije EBŠ mi je pomogla da shvatim sebe, da se ne bojim svojih ideja i snova. HVALA svim profesorima koji su nas (po)učili i poslali u svijet da stvaramo i razvijamo ideje za bolje sutra!

Kada sam dobila priliku napisati članak za školski list škole u kojoj sam provela četiri divne godine, bila sam oduševljena, ali i malo uplašena. Bojala sam se kako uopće krenuti, što napisati i kako se predstaviti. Dobila sam savjet da krenem „in medias res“ i taj sam savjet objeručke prihvatila. Gdje se trenutno nalazim?

Studentica sam druge godine preddiplomskoga studija Kulturalnog menadžmenta na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Kako sam upisala baš taj fakultet? Iskreno, ne znam.

Uvijek sam bila osoba koja razmišlja u (i o) trenutku jer me planiranje budućnosti plašilo. Tijekom svog odrastanja razvila sam mnoge interese, od pjevanja i plesanja u kulturno-umjetničkom društvu, do moje najveće ljubavi – meteorologije. Možda se sada pitate što radim na ovom fakultetu?! Nisam planirala upisati nikakav fakultet jer ono što sam istinski željela nisam mogla upisati. No, na dan zaključavanja liste za upis fakulteta, točnije sat i pol prije tog događaja, ja sam upisala fakultet jer mi se u tom trenutku to činilo ispravno.

Jesam li požalila? Nisam. Niti malo. Baš naprotiv.

Pronašla sam još jedan interes koji sada mogu njegovati i razvijati, interes za kulturu i njeno očuvanje. Što se tiče mojih hobija, i dalje su raznovrsni. Cijeli je moj dan uvijek popunjen stvarima koje volim raditi, od fotografiranja vremena, pjevanja i plesanja u KUD-u, čitanja, proučavanja povijesti, do putovanja. Prošle mi se godine otvorila mogućnost rada na mjestu urednika na amaterskoj meteorološkoj stranici HR Vrijeme, što sam, naravno, prihvatila. Napredovala sam u aspektima svog života za koje sam mislila da će zauvijek biti stagnirajući samo zato što sam slijedila svoje srce i ono što volim.

Dok sam bila u srednjoj školi, bila sam povučenija što se tiče mojih interesa; blago rečeno, bilo me sram izjaviti da volim meteorologiju i da se time bavim. Bojala sam se jer su mi svi govorili da je nemoguće održati taj hobi na životu ako učim pravo i ekonomiju, dvije nespojive stvari. Povjerovala sam im, na trenutak, ali nisam dala sebi da odustanem od toga. Nisam si dozvolila da odustanem od onoga što jesam. Završila sam školu, upisala fakultet... i evo me. Sretna i zadovoljna, rušim sve granice koje sam si ikada postavila, dokazujem sebi da mogu puno više od onoga na što me drugi ograničavaju.

Tijekom školovanja u Ekonomskoj imala sam veliku potporu profesorice Ivane Opačak koja je uvijek vjerovala u me. Ovim putem joj zahvaljujem, kao i svim profesorima moje škole koji su (po)učili moju generaciju i poslali nas u svijet da stvaramo i razvijamo ideje za bolje sutra. Nisam nikada mislila da ću to reći, ali Ekonomska mi je uistinu pomogla da shvatim sebe i da se ne bojim svojih ideja i snova.

Ovim tekstom željela sam pokazati da čak i najnevjerojatnije i nespojive stvari mogu uspjeti ako mi to istinski želimo. Želim poručiti svim sadašnjim učenicima da prate svoje snove, razvijaju svoje interese i hobije usprkos reakcijama okoline. Slušajte sebe, pratite svoje srce i doći ćete onamo kamo želite (poći/ doći)! Ne mogu vam obećati da će put biti lak, ali svaki korak vrijedit će na kraju. Uvijek vrijedi.

Manuela Zujić

- 31 -

Priče bivše učenika Matej Maras nakon EBŠ spoznaje:

LJUDI SU NAJVEĆA VRIJEDNOST U ŽIVOTU Nakon završetka Ekonomsko-birotehničke škole (2008. – 2012., smjer poslovni tajnik), znao sam da je menadžment to što me zanima. Upisao sam Stručni preddiplomski studij menadžmenta na Veleučilištu u Slavonskom Brodu i uplovio u nove (akademske) obveze. Gotovo sve mi je bilo novo. Ono što je ostalo isto je naziv profesor, a predmeti su nazvani kolegiji.

Uz ocjene, bili su bitni i ECTS (European Credit Transfer System) bodovi. Svaka akademska (prije zvana školska) godina sadrži 60 ECTS bodova. Za razliku od srednje škole, prosjek ocjena nije bitan (osim ukoliko lovite neku stipendiju); bitni su ECTS bodovi kako biste mogli upisati sljedeću akademsku godinu. Osim učenja, tu su bili i seminarski radovi za skoro svaki kolegij.

Pomislio sam: Ovo će biti teže nego što sam zamišljao. I kada mi je bilo teško, sjetio bih se majčinih riječi: „Život preda te nikada ne stavlja veće izazove od onih koje možeš izdržati.“ Vođen tom mišlju, nastavio bih se suočavati s izazovima koje mi je akademski život neprestano servirao. Polako, kolegij po kolegij (od lakših, poput Informatike, preko težih, tipa Menadžerski informacijski sustavi), završio sam studij u trajanju od 3 godine i stekao zvanje stručnoga prvostupnika ekonomije.

Nakon toga odlučio sam upisati Specijalistički diplomski stručni studij menadžmenta na Veleučilištu u Slavonskom Brodu. (Neki moji kolege su svoje akademsko obrazovanje nastavili na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.) Ondje sam stekao nove koleg(ic)e. S vremenom smo se međusobno grupirali i povezali kako bismo se lakše nosili s izazovima koje pred nas stavlja studentski život. Malo po malo, završio sam i ovaj studij te stekao zvanje stručnoga specijalista ekonomije.

Tijekom 3. godine preddiplomskoga studija prvi put u životu sam se zaposlio. Pravo uzbuđenje i entuzijazam. Moj prvi poslodavac bila je Croatia zdravstveno osiguranje d.d., a moj posao prodaja polica dopunskoga i dodatnog zdravstvenog osiguranja. Prvi ugovor o radu sklopljen je na rok od 3 mjeseca. Zahtijevali su od mene da mjesečno prodam 13 polica dopunskoga zdravstvenog osiguranja. Jednostavna matematika kaže da je to 39 polica u 3 mjeseca rada. Nisam bio ni svjestan koliko je to složeno. Prodao sam 9 polica, falilo mi je samo 30. Police koje sam prodao kupili su članovi moje obitelji iz sažaljenja prema meni. Nakon što mi ugovor o radu nije produžen, bio sam tužan i potišten, ali znao sam da moram nastaviti.

Nakon završene prve godine specijalističkoga studija zaposlio sam se u Centru za tehnološki razvoj Brodsko-posavske županije. Kao što možete pretpostaviti, ugovor o (probnom) radu je bio sklopljen na rok od 3 mjeseca uz mogućnost sklapanja novoga ugovora. Za razliku od prethodnoga posla, međuljudski odnosi bili su dobri. Nažalost, nakon završetka probnoga rada, ugovor o radu nije mi produžen. Tješio sam sebe: Bit će bolje.

U roku od samo mjesec dana našao sam i treći posao. Unatoč mojoj visokoj stručnoj spremi, uposlili su me na radno mjesto sa srednjom stručnom spremom – administrator u Klasičnoj gimnaziji fra Marijana Lanosovića u Slavonskom Brodu (zamjena djelatnici na bolovanju). Kao što pretpostavljate, ugovor na određeno. Radni kolege na poslu bili su vrlo susretljivi i ljubazni prema meni. Polako su me uveli u poslovne obveze. Bili su zadovoljni mojim radom i odnosom prema poslu. Jedini problem te škole je bio mali broj učenika (samo 8 razreda; oko 200 učenika). Iz toga razloga nadležno

ministarstvo donijelo je odluku da će se radno mjesto administratora ukinuti nakon što se djelatnica vrati s bolovanja. Nažalost, gospođa se nije vratila s bolovanja – preminula je. Toga dana ostao sam i bez trećega posla.

Vratio sam se u potragu za novim poslom. Predavao sam zamolbe diljem Republike Hrvatske (sezonski poslovi, poslovi s ugovorom na određeno itd.). Istovremeno, u mojoj glavi se motala i druga misao – da sam spreman raditi za neku veliku svjetsku tvrtku. Nakon brojnih odbijenica za poslove u Republici Hrvatskoj, na mrežnom portalu Moj posao pronašao sam oglas za posao radnika u pozivnome centru u Varšavi.

Potrebno je bilo dobro govorenje engleskoga i znanje hrvatskoga jezika. Prijavio sam se.

Na moje ogromno iznenađenje, samo sat vremena nakon što sam poslao prijavu za posao, primio sam telefonski poziv iz Varšave. U roku od tri tjedna sve je bilo spremno za moj odlazak u Varšavu. Poslodavac je platio avionsku kartu, osigurao mi smještaj za mojih prvih mjesec dana boravka.

Pozdravio sam se s obitelji, prijateljima, djevojkom. Spakirao sam stvari i krenuo u nepoznato. U početku je bilo malo poteškoća, ali to je zanemarivo. Uslijedila je edukacija za rad u pozivnome centru, naravno, na engleskom jeziku. Razlog tomu je što tvrtka zapošljava radnike za tržište 9 država istočne Europe (Rusija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Bugarska, Rumunjska i Turska).

Nakon završene edukacije, počeo sam raditi u hrvatskome timu. Nikada prije nisam radio u takvom okruženju. U uredu u Varšavi zaposleno je dvjestotinjak ljudi. U pozivnome centru svi radimo u jednom uredu površine 2500 kvadratnih metara (površina Ekonomsko-birotehničke škole). Na samom početku bilo je dosta teško brzo rješavati upite kupaca. S vremenom sam se usavršio u poslu i postao brži u ispunjavanju zahtjeva kupaca.

Svima je poznata tvrtka Hennes & Mauritz (H&M). Vjerujem da ponekad i kupujete nešto od proizvoda iste. Tu radim već (ili tek) 6 mjeseci. Uspio sam steći nešto materijalno, zaraditi nešto novca. No, ono najvažnije i najvrjednije – upoznao sam puno ljudi iz raznih država Europe i svijeta i shvatio: LJUDI SU NAJVEĆA VRIJEDNOST KOJU MOŽETE IMATI U ŽIVOTU. Dragi mladi čitaoče, zaključit ću svoju priču o zaposlenju s dvije misli koje želim da te vode kroz život. Nije važno koliko puta u životu padneš, a sigurno ćeš pasti; važno je da nakon svakoga pada ustaneš i nastaviš dalje. I... nije sramota ne uspjeti nakon pokušaja; sramota je ne pokušati. Zapamti, ukoliko ne pokušaš napraviti nešto što želiš, sigurno je da nećeš uspjeti. Ja ti želim da uspiješ u životu! (1. prosinca 2018.)

- 32 -

A sad, adio…

3. f - PRODAVAČ

4. a - EKONOMIST

4. b - EKONOMIST

4. c - UPRAVNI REFERENT

4. d - POSLOVNI TAJNIK

4. e - HOTELIJERSKO-TURISTIČKI TEHNIČAR

4. g - EKONOMIST