Javier marias zaljubljivanja

Knjigoteka

Javier MarĂ­as

2

Knjigoteka

Los enamoramientos 2013.

Za mercedes López-Ballesteros koja me posjećivala i pričala mi.

I za Carme López Mercader jer mi se i dalje smije na uho iI sluša moje priče.

3

Knjigoteka

I.

Posljednji put kad sam vidjela Miguela Desverna, ili Devernea, bio je i posljednji put kad ga je vidjela njegova žena, Luisa, što je svakako čudno i možda nepravedno, jer je ona bila to, njegova žena, a ja sam, naprotiv, bila anonimus i nikada s njim nisam razmijenila ni riječi. Nisam čak znala ni kako se zove, doznala sam to kad je već bilo kasno, kad se pojavila njegova fotografija u novinama, na kojoj ga se moglo vidjeti izbodenog i u prnjama, i na rubu života, ako već i nije bio mrtav za svoju neprisutnu svijest koja mu se nikada poslije nije ni vratila: posljednje što je morao primijetiti jest da su ga napali bodežom bez povoda i razloga, dakle, potpuno suludo, i osim toga, za jednim napadom uslijedio je drugi, a nije mu ostavljena ni najmanja mogućnost da se spasi jer je netko odlučio ukloniti ga s ovoga svijeta i ukloniti ga bez odlaganja, jednom zauvijek.

Prekasno za što, pitam se. Zapravo mi to nije poznato. A riječ je o tome da kad netko umre, mislimo kako je već kasno za bilo što, za sve - za iščekivanje nečega - i pomirimo se s time da čovjeka više nema. Tako je i s našim bližnjima, iako nam je teško i oplakujemo ih, i njihova nas slika prati u mislima dok hodamo ulicama i po kući, i dugo vremena vjerujemo kako se nećemo priviknuti. Ali otpočetka znamo - od trenutka kad umru da više ne smijemo računati s njima, čak ni za najbeznačajniju stvar, za trivijalan poziv ili za kakvo glupo pitanje (“Jesam li tamo ostavio ključeve auta?” “U koliko sati djeci danas završava nastava?”), ne možemo računati ni na što. Ništa je ništa. Zapravo je to neshvatljivo, jer pretpostavlja da vjerujemo kako postoje pozitivna znanja, a to nije u skladu s našom prirodom: znanje da netko više nikada neće doći, niti će nam se obratiti, niti će napraviti prvi korak - ne bi li nam se približio ili udaljio - da nas pogleda, ili da odvrati od nas pogled. Ne znam kako tome pružamo otpor niti kako se uspijevamo oporaviti. Ne znam kako uspijevamo zaboraviti na sebe, nakon stoje vrijeme prošlo, i udaljilo nas od njih, koji su ostali u miru.

Ali vidjela sam ga u mnoga jutra i čula ga kako priča i kako se smije, gotovo svakoga jutra svih tih godina, rano, ne odveć rano, zapravo sam ja običavala doći na posao s malo zakašnjenja ne bih li barem nakratko vidjela, ne samo njega - da me se ne shvati krivo - nego njih oboje, oni su me oboje smirivali i pružali mi zadovoljstvo, prije no što bih započela radni dan. Pretvorili su se gotovo u moju obvezu. Ne, riječi i nisu dovoljne za ono što nam pruža zadovoljstvo i mir. Možda u nekom praznovjerju, iako ni tamo: nije da sam ja vjerovala da bi mi dan mogao loše krenuti kad s njima ne bih zajedno doručkovala, želim reći s distance; samo bih bila 4

Knjigoteka

neraspoložena ili ne toliko optimistična kad ih ne bih imala priliku viđati svakodnevno i upiti tu sliku urednog ili, ako baš hoćete, harmoničnog svijeta. Pa dobro, sliku majušnog djelića svijeta koji je nas nekolicina imala priliku vidjeti, kao što se već zbiva sa svakim isječkom ili sa životom, čak i s onim koji je najizloženiji oku javnosti. Nisam se željela zatvoriti na sate, a da ih ne vidim i ne promotrim, i to ne krišom, nego diskretno, ono posljednje što bih željela jest da osjete nelagodu ili nemir. I bilo bi neoprostivo otjerati ih, osim što bi to išlo meni na štetu. Tješilo me to što sam mogla udisati isti zrak, ili što bih bila dio njihova krajolika u prijepodneva - neprimjetna strana - prije no što bi se rastali do idućega objeda, vjerojatno, koji je možda već večera, i tako tijekom mnogih dana.

Toga posljednjeg dana, kad smo ga ja i njegova žena vidjeli, nisu mogli zajedno večerati. Nisu čak ni ručali zajedno. Ona ga je čekala dvadeset minuta sjedeći za stolom restorana, začuđena, ali postojana, sve dok nije zazvonio telefon i njezin se svijet srušio, i nikada ga više nije čekala.

Od prvoga dana zamijetila sam da su bračni par, njemu je bilo pedesetak godina, a ona je bila nekoliko godina mlađa, još uvijek nije napunila četrdesetu. Pričinjalo je pravo zadovoljstvo vidjeti kako se dobro slažu. Nakon sat vremena druženja, kad nikome više nije ni do čega, a ponajmanje je čovjek raspoložen za zabavu i smijeh, govorili su bez prestanka zabavljajući se i inspirirajući jedno drugo, kao da su se tek sad sreli, ili čak, kao da su se upravo upoznali, a ne kao da su zajedno izišli iz kuće, ostavivši djecu u školi, dotjeravši se istovremeno - možda i u istoj kupaonici - probudivši se u istom krevetu, a kao da je prvo što je ono drugo ugledalo, bio stari dobri lik supružnika, i tako dan za danom, već dugi niz godina, jer su djeca, koja su u dva navrata bila s njima, mogla biti u dobi od nekih osam godina djevojčica i neke četiri godine dječak, koji je jako sličio svome ocu.

Ovaj je nosio neku vrstu otmjene, staromodne odjeće, a da nije ostavljao ni smiješan niti anakroničan dojam. Želim reći da je uvijek nosio odijela i solidne kombinacije, po mjeri sašivene košulje, skupe i otmjene kravate, marame koje su mu izvirivale iz džepa sakoa, ukrasnu dugmad na manšetama, cipele na vezanje koje su se sjajile - crne ili od antilopa; ove antilopne samo koncem proljeća, kad bi stavljao na sebe svijetla odijela - brižljivo manikirajući ruke. Usprkos svemu tome, nije ostavljao dojam umišljenog biznismena niti dosadnog pedanta. Izgledao je poput čovjeka kojemu odgoj ne dopušta da se na ulici pojavi odjeven drukčije, barem tijekom radnoga tjedna; na njemu je izgledala prirodno ta vrsta odjeće, kao da ga je otac naučio da se muškarac nakon određenih godina treba na taj način odijevati, ne obazirući se na mode koje učas zastarijevaju, i bez obzira na neugledno vrijeme u kojem živimo, koje se 5

Knjigoteka

njega uopće ne treba ticati. Ostavljao je dojam prosječne uglađenosti, tako da na njemu nisam nikada otkrila nikakvu ekstravagantnu pojedinost: nije želio izgledati originalan, iako je tako pomalo izgledao u kontekstu one kavane u kojoj sam ga uvijek znala viđati u našemu bezobzirnom gradu. Dojam prirodnosti još je više dolazio do izražaja zbog njegove zacijelo srdačne i nasmiješene, ako ne i narodske osobnosti (nije se tako ponašao prema konobarima, primjerice, kojima se obraćao s poštovanjem i neuobičajenom ljubaznošću, a da nije zapadao u laskanje): zapravo je pomalo znao iznenaditi njegov čest grohotan smijeh, koji je znao biti skandalozan, iako ni u kojem slučaju nije bio na smetnju. Znao je kako se smijati, smijao se silom, iako iskreno i simpatično, nikada podilazeći niti afirmativno, nego kao da uvijek uzvraća na ono što ga istinski veseli, a mnoge su ga stvari uveseljavale, toga širokogrudnog čovjeka koji je znao prepoznati komičnu stranu situacija i odobravati dobre šale, barem one verbalne. Možda ga je njegova žena znala nasmijati, sve u svemu, neke nas osobe znaju nasmijati iako im to nije namjera, uspijevaju u tome prije svega zato što nas sama njihova prisutnost čini sretnima, pa se mi olako uspijevamo nasmijati, dovoljno je da ih vidimo i nađemo se u njihovu društvu i dostatno je da ih čujemo, iako ne govore ništa što ne bismo već otprije znali ili čak namjerno krenu govoriti gluposti i budalaštine, koje nam se svejedno sviđaju. Činilo se kao da jedno za drugo predstavljaju taj tip osobe; pa iako su bili vjenčani, nikada ih nisam zatekla u nekom neprimjerenom ili namještenom raspoloženju, pa čak niti unaprijed promišljenom, kakav dojam ostavljaju neki parovi koji godinama žive zajedno i koji ponosno svima pokazuju koliko su i dalje zaljubljeni, kao da je riječ o nekoj zasluzi koja ih čini boljim ljudima, ili kao da je riječ o nekom ukrasu koji ih uljepšava. Činilo se kao da žele ostaviti simpatičan i ljubazan dojam, prije nekog službenog nastupa; ili kao da se toliko cijene i poštuju još otprije svojega braka, ili čak i prije no što su se upoznali, da bi u svakom slučaju izabrali jedno drugo spontano - ne iz bračne dužnosti, niti iz komocije, niti iz navike, pa čak niti iz odanosti - za kolegu, ili suputnika, prijatelja, sugovornika ili sudionika, sigurni da bilo što da se dogodi, ili da se zbude, ili bilo što da treba ispričati ili saslušati, uvijek će biti manje zanimljivo ili zabavno u prisutnosti neke treće osobe. U njegovu slučaju - bez njezina društva; u njezinu slučaju - bez njega biju ugušila dosada. Postojao je među njima osjećaj sudioništva, a posebno sigurnosti.

Miguel Desvern ili Deverne imao je jako naočite crte lica i muževno ljubazan izraz lica, što ga je iz daleka činilo privlačnim i ja sam pretpostavljala da je neodoljiv u komunikaciji. Vjerojatno sam prije uočila njega nego Luisu, ili me je on obvezao da obratim pozornost i na nju, s obzirom na to da, ako sam i viđala ženu bez nazočnosti njezina supruga 6

Knjigoteka

on bi odlazio ranije iz kafića, a ona bi gotovo uvijek ostajala nekoliko trenutka dulje, katkad sama, s cigaretom u ruci, katkad s jednom ili s dvjema prijateljicama s posla ili s majkama s roditeljskih sastanaka ili s prijateljicama, koje bi se poneko jutro sjatile u zadnji čas, kad se on već bio spremao otići - supruga nisam vidjela nikada nasamo, bez nazočnosti žene. Sto se mene tiče, ne postoji jedna njegova slika, nego njihova zajednička (zato ga u početku i nisam prepoznala u novinama, jer u njima nije bilo Luise). Ali ubrzo sam se zainteresirala za oboje, ako je to prava riječ.

Desvern je imao kratku, gustu i jako tamnu kosu, sa sjedinama samo na sljepoočnicama, koje su izgledale kovrčavije nego ostatak kose (da je njegovao zaliske, tko zna, možda bi mu se pojavile nezgrapne kovrče).

Pogleda je bio živahnog, smirenog i veselog, s bljeskom naivnosti ili djetinjastosti kad bi slušao drugoga, pogled pojedinca kojega život u biti veseli, ili koji nije spreman proživjeti život bez uživanja u svim onim mnogobrojnim njegovim zabavnim stranama, čak i usred poteškoća i nesreća. Točno je da se o njega i nisu obile sve one nedaće koje obično snalaze ljude, što mu je pomoglo sačuvati povjerljive i nasmiješene oči.

Izgledalo je da su sure boje i kao da im ništa nije moglo promaknuti, kao da sve vide po prvi put, čak i one svakodnevne sitnice, poput onoga kafića na početku Avenije Principe de Vergara i konobara koji su radili u njemu, moj nijemi lik. Na podbratku je imao rupicu. Podsjećao me na prizor jednog filmskog dijaloga u kojemu jedna glumica pita Roberta Mitchuma ili Сагуја Granta ili Kirka Douglasa, ne sjećam se baš točno, kako se uspijeva obrijati na tom mjestu, dok mu u isto vrijeme ovlaš dodiruje podbradak. Ja bih sa svoga stola priželjkivala pristupiti Desverneu i priupitati ga isto, i dotaknuti ga slučajno palcem ili kažiprstom. Uvijek je bio besprijekorno obrijan, uključujući i rupicu.

Oni meni nisu poklanjali posebnu pozornost, ili sam im se slučajno zatekla na putu. Naručili bi doručak za šankom i s posluženim doručkom otišli bi do jednog stola pokraj uličnih prozorskih stakala, dok sam seja spremala doručkovati za jednim stolom u dnu lokala. U proljeće i ljeti svi bismo sjeli na terasu, a konobari bi nam posluživali pića s jednog prozora koji imje bio kraj šanka, što ih je poticalo na užurbanost i neprekidno pogledavanje, inače je bilo nemoguće udovoljiti narudžbama gostiju. I Desvern i Luisa katkad bi pogledali u mojem smjeru, iz čiste znatiželje, bez ikakve namjere i uvijek onako usputno. On mi nikada nije uputio nikakav insinuirajući, prijekoran ili umišljen pogled, takav bi pogled bio pun razočaranja, a ni ona nije nikada prema meni pokazala podozrivost, superiornost ili neljubaznost, to bi me oneraspoložilo. Sviđali su mi se i jedno i drugo, onako zajedno. Nisam na njih gledala s ljubomorom, to nikako ne, nego s olakšanjem što i u stvarnom životu postoji ono što za mene znači savršen par. A taj je dojam pojačavalo to što je Luisa izgledala 7

Knjigoteka

potpuno različito od Desvernea, po pitanju stila i odjeće. Pokraj muškarca koji je tako pazio na svoj stil odijevanja očekivali biste ženu jednakih značajki, klasičnu i elegantnu, iako ne nužno predvidljivu, koja najčešće nosi suknju i cipele s potpeticom, odjeću modne marke Celine, primjerice, s naušnicama i s narukvicama koje su velike, ali koje otkrivaju dobar ukus. Naprotiv, ona je kombinirala sportski stil sa stilom koji ne znam bih li nazvala odvažnim ili nehajnim, u svakom slučaju nimalo nakinđurenim.

Iste visine kao i on, bila je tamnoputa, poluduge kestenjaste, jaktp tamne, gotovo crne kose, i tek neznatno našminkana. Kad bi nosila hlače - često traperice - najčešće je uz njih nosila klasičnu jaknu i čizme ili cipele s ravnom potpeticom; kad bi na sebi imala suknju, cipele bi joj bile srednje potpetice i bez nekih osobitosti, gotovo identične cipelama koje su nosile mnoge žene pedesetih godina, ili bi ljeti nosila tanke sandale koje bi otkrivale stopala koja su izgledala sitna i profinjena za njezinu visinu.

Nikada nisam vidjela da je nosila nakit i njezine su torbe bile ogromne.

Izgledala je jednako simpatično i veselo poput njega, iako njezin smijeh nije bio tako zvučan; ali jednako se prostodušno smijala i možda srdačnije, otkrivajući svoje blistave zube zbog kojih je izgledala pomalo djetinje - vjerojatno se tako neizbježno smijala od svoje četvrte godine - ili bi joj se obrazi zaokružili. Izgledali su kao da imaju običaj napraviti zajedničku stanku, prije no što bi otišli na svoja pojedinačna radna mjesta, nakon uobičajene jutarnje strke kakvu proživljavaju obitelji s malom djecom. Bilo je to vrijeme koje su odvajali samo za sebe, da se ne bi razdvojili jedno od drugoga usred gužve i elokventnog razgovora, pitala sam se o čemu razgovaraju ili što si pričaju - kako to da imaju toliko pričati jedno drugome, liježu li na počinak i ustaju ujutro zajedno i obavješćuju li jedno drugo o svojim razmišljanjima i poslovima - njihov bi razgovor do mene dolazio samo u fragmentima, ili u obliku pojedinačnih riječi. Jednom prigodom, čula sam ga kako ju naziva “princezom”.

Ako bih trebala to nekako formulirati, priželjkivala sam za njih sve najbolje, kao likovima iz nekog romana ili iz nekog filma za koje se čovjek otpočetka opredjeljuje znajući da će im se nešto loše dogoditi, da će nešto krenuti u krivom smjeru, ili ne bi bilo romana ili filma. U stvarnom životu, međutim, nije moralo biti tako i ja sam očekivala da ću ih svakoga jutra zateći istima, a da se ni jednom nije moglo dogoditi da ih zateknem nedoraslima samima sebi, bez inspiracije, nestrpljivima, zato što bi im ponestalo razumijevanja jedno za drugo, s nekim izrazom međusobne ljutnje ili ravnodušnosti. Predstavljali su kratak i skroman prizor koji me mogao oraspoložiti prije ulaska u izdavačku kuću i hvatanja u koštac s megalomanskim šefom i njegovim dosadnim piscima. Kad bi Luisa i Desvern poneki dan izostali, nedostajali su mi i teže bih se hvatala u koštac sa svojim radnim danom. U određenoj mjeri osjećala sam se kao njihov dužnik, a da to nisam ni znala niti namjeravala, svakodnevno bi mi 8

Knjigoteka

pomagali i omogućavali da razmišljam o njihovu životu koji mi je izgledao besprijekoran, i to toliko da sam se veselila što se ne mogu razuvjeriti ni bilo što drugo provjeriti, a tako ne mogu ni izići iz svoje prolazne začaranosti (moj je život bio prepun mrlja, i uvijek bih ih postajala svjesna tek idućega dana, dok bih proklinjala u autobusu što sam tako rano ustala, to mi je bilo ubojito). Ja bih im rado bila ponudila nešto slično, ali to nije bio slučaj. Oni me nisu trebali, niti su vjerojatno trebali bilo koga drugoga, ja sam bila gotovo nevidljiva, izbrisana iz njihove sreće. Tek dva puta, kad bi on otišao, i kad bi kao i uvijek poljubio Luisu u usta - ona nikada nije dočekivala taj poljubac u sjedećem položaju, nego bi ustala da ga poljubi - uputio bi mi diskretan naklon glavom, gotovo da bi se naklonio, nakon što bi izdužio vrat i dignuo šaku da se oprosti od konobara, kao da sam ja jedan od konobara, iako žena. Njegova žena, promatrački, uputila mi je sličan pokret kad sam odlazila - uvijek nakon njega i prije nje - ista dva puta kad i njezin muž. Ali kad sam im ja poželjela uzvratiti još diskretnijim naklonom, ni on ni ona više me nisu gledali i nisu me vidjeli. Bili su tako brzi, ili tako oprezni.

Dok bi ih čovjek gledao, ne biste znali reći tko su ni čime se bave, iako se nesumnjivo radilo o dobrostojećim ljudima. Možda i ne prebogatima, ali u svakom slučaju dobroga imovnog stanja. Hoću reći da ne bi osobno vodili djecu u školu da su bili jako bogati, a ja sam bila sigurna da su se oni upravo vratili iz škole prije no što će se zaustaviti u kafiću, možda im djeca pohađaju školu Estilo, koja je tamo blizu, iako u tom kvartu postoji nekoliko škola, sve su to preuređene vile E1 Viso, ili mali hoteli, kako ih se nekada zvalo, i ja sam pohađala produženi boravak u jednoj od takvih ustanova, u Ulici Oquendo, koja se nalazi nedaleko; da su bili jako imućni, zacijelo ne bi doručkovali u tom lokalu gotovo svakoga dana, niti bi odlazili na svoja radna mjesta oko devet sati, on nešto prije nje, ona ubrzo za njim, kako su mi potvrdili konobari kad sam se malo raspitala o njima, a isto mi je rekla ijedna moja kolegica iz izdavačke kuće, s kojom ću ubrzo prokomentirati morbidan događaj i koja se potrudila raspitati o njima, bez obzira na to što ih je poznavala jednako kao i ja, pretpostavljam da zlonamjerni ljudi koji vole ogovarati uvijek pronalaze načina da provjere što žele, osobito ako je vijest loša, ili ako je riječ o kakvoj nesreći, iako sami od toga nemaju nikakve koristi.

Jednoga jutra koncem srpnja nisu se pojavili, što nije bilo ništa neuobičajeno, zna se dogoditi, pretpostavljala sam da su na putovanju ili da su previše zauzeti da bi si priuštili taj predah u kojemu su očito jako uživali. Zatim ja nisam bila tamo gotovo tjedan dana jer me je šef poslao na nekakav glupi sajam knjiga u inozemstvo ne bih li ga zastupala i izmotavala se u njegovo ime, više nego bilo što drugo. Ni nakon što sam se 9

Knjigoteka

vratila, nisu se pojavili, i to me uznemirilo, više zbog mene same, nego zbog njih, jer sam odjednom izgubila svoju jutarnju inspiraciju. “Kako jednostavno čovjek može ispariti”, pomislila sam. “Dovoljno je da promijeni posao ili da se preseli pa da čovjek više nikada i ne čuje za njega niti da ga ikada više vidi u životu. Katkad mu samo mogu promijeniti radno vrijeme. Kako su krhke spone koje su samo vizualne.” Stoga sam se zapitala ne bih li možda ipak trebala s njima razmijeniti pokoju riječ, nakon što sam ih toliko dugo vremena doživljavala kao sretan par. Nisam im željela dosađivati niti im kvariti zajedničke trenutke, niti im, posve je jasno, nametati svoje prijateljstvo izvan kafića, to uopće ne bi došlo u obzir; nego im tek pokazati osjećaj simpatije i poštovanja, želju da ih nastavim svakodnevno viđati te da ja budem ta koja bi se trebala osjećati obavezna da se oprosti od njih ako jednog dana budem otišla iz izdavačke kuće i ako se više ne budem kretala u njihovu kvartu, te da i njima stvorim osjećaj odgovornosti da tako postupe ako oni budu ti koji će se preseliti ili ako budu promijenili svoje običaje, jednako tako kao što nam neki trgovac iz kvarta javlja da će zatvoriti ili prodati trgovinu, ili kao što svaki čovjek običava javiti svima kad se seli na neko drugo mjesto. Barem smo svjesni da više nećemo viđati ljude svakodnevno, iako smo ih uvijek vidjeli iz daljine ili zato što smo ih trebali i uopće im nismo gledali u lice. Da, tako svi ljudi čine.

Tako sam se naposljetku ipak morala raspitivati kod konobara.

Uzvratili su mi da je par, ako su dobro shvatili, otputovao na godišnji odmor. Zazvučalo mi je više kao pretpostavka nego kao činjenica. Bilo je malo rano za godišnji, ali neki ljudi ne vole biti u Madridu u mjesecu srpnju, kad vladaju paklene vrućine, ili su si možda Luisa i Deverne ipak mogli priuštiti dva mjeseca izvan Madrida, izgledali su dovoljno bogati i slobodni (možda su njihove plaće ovisile o njima samima). Iako mi je bilo žao što do rujna neću moći uživati u našoj maloj jutarnjoj kavi, umirilo me saznanje da nisu u potpunosti i zauvijek nestali s lica moje Zemlje.

Sjećam se da sam tih dana naletjela na jedan novinski naslov koji je donio vijest o smrti nekog madridskog službenika od uboda nožem te kako sam tek letimično preletjela preko teksta upravo zbog ilustracije koja je pratila tekst: objavili su fotografiju muškarca kako leži nasred ulice na pločniku, bez sakoa, kravate ili košulje, a možda je i bio u košulji, ne sjećam se sad više, u svakom slučaju bio je neuredan, dok su ga ljudi iz hitne pomoći pokušavali reanimirati, spasiti mu život, a on je ležao u lokvi krvi naokolo, a bijela mu je košulja bila sva zakrvavljena, ili mi se samo tako učinilo. Kamera ga je tako snimila da mu se nije dobro vidjelo lice, a ja sam ga i onako tek letimično pogledala, ne podnosim ovu trenutačnu novinarsku pošast koja čitatelja ili gledatelja ne štedi ni najbrutalnijih prizora - ili možda neki bolesni ljudi naručuju takve slike; ali nitko ne prosi ono što mu već nije poznato, ili rečeno - kao da opis riječima nije 10

Knjigoteka

dovoljan i bez ikakvog obzira prema ugroženom pojedincu, koji se više čak ne može ni boriti niti se obraniti od pogleda kojima se ne bi nikada svjesno izložio, kao što se nikada ne bi izložio drugima u svojem kućnom ogrtaču ili u pidžami, neprihvatljivoga imidža. A kako snimiti mrtvoga čovjeka ili čovjeka na samrti - ako ga se ipak snimi, to je kao da još nije do kraja ni umro ili preminuo, i tada ga treba pustiti da doista umre te da iziđe iz vremena bez neželjenih iliti javnih svjedoka - nisam spremna sudjelovati u tom običaju promatranja koji nam se nameće, nemam volje promatrati ono na što nas prisiljavaju ili ono na što nas gotovo obvezuju da gledamo, niti se znatiželjno ili užasnuto svrstati među stotine tisuća onih čije glave razmišljaju dok gledaju, sa svojevrsnom potisnutom fascinacijom i najvjerojatnije s olakšanjem: “Nisam ja nego onaj drugi, ovaj kojega sada gledam. Nisam ja jer mu vidim lice koje nije moje.

Pročitala sam njegovo ime u novinama, i sretna sam što nisam ja u pitanju, ni u kojem slučaju to nisam ja, to nije moje ime. Drugome je kucnuo čas, što lije samo učinio, u kakve li se samo probleme ili dugove uvalio, ili kakve li su ga užasne predrasude spopale da su ga tako pokosili.

Ja se ni u što ne upuštam, niti si stvaram neprijatelje, ustručavam se od toga. Ili imam problema i svojih slabosti, ali nisu me još uhvatili. Nasreću, drugi je u pitanju, ali nisam ja ta koja je umrla i o kojoj sada svi čitaju, dakle, sigurnija sam nego što sam jučer bila, jučerašnja me je tragedija zaobišla. Ovoga je jadnika, nažalost, snašla nesreća.” Ni u kojem trenutku nije mi palo na pamet povezati tu vijest s ugodnim i nasmiješenim čovjekom kojega sam svaki dan gledala kako doručkuje, a koji je, zajedno sa svojom ženom, posjedovao beskrajnu ljupkost koja bi me oraspoložila.

Po povratku s putovanja, nekoliko sam dana priželjkivala da se bračni par pojavi, iako sam znala da neće doći. Sada sam u izdavačku kuću stizala na vrijeme (više nisam imala razloga odugovlačiti s doručkom), ali nekako nevoljko i na silu, nevjerojatno kako su naše rutine otporne na promjene, čak i one koje su za naše dobro; ova to baš i nije bila. Bilo mi je jako teško posvetiti se obvezama, gledati kako moj šef postaje sve goropadniji i osjećala sam se grozno dok sam odgovarala na strašno dosadne pozive i primala posjete pisaca, što je, nisam znala zašto, naposljetku postalo jednom od mojih zadaća, možda i zato što sam im posvećivala veću pozornost od mojih kolega koji su ih izravno izbjegavali, posebice one najumišljenije i najzahtjevnije, s jedne strane, a s druge, najveće gnjavatore i izgubljene slučajeve, samce, zgubidane, neuvjerljive zavodnike, one koji su nas zivkali od ranoga jutra da bi samima sebi dokazali kako su važni, hvatajući se za svaki izgovor kao za slamku spasa. Čudaci, većina njih. Za njih je jutro isto što i večer, razmišljaju o izmišljotinama na koje troše nevjerojatnu količinu vremena. Svi oni žive od književnosti i njezinih sluškinja i stoga ne rade ništa - a njih je podosta, 11

Knjigoteka

unatoč uvriježenomu mišljenju; ponajviše koristi od svega imaju izdavači i njihovi distributeri - ne izlaze iz svojih kuća i jedini njihov posao jest sjesti za računalo ili za pisaći stroj - još uvijek se nađe poneki zabludjeli pisac koji se služi pisaćim strojem i kojemu poslije treba prepisati tekstove, kad ih preda u tisak - uz nevjerojatnu autodisciplinu: čovjek treba biti pomalo abnormalan da se prihvati posla koji nitko od njega nije tražio. I tako, nisam više uopće imala živaca ni strpljenja da pomognem jednome romanopiscu, po imenu Cortezo, da se odjene, a on bi koristio svaki apsurdni izgovor da me nazove zapitkujući me i loveći u mutnom, bezobzirno koristeći priliku, pristaje li mu dobro neka smiješna ili zastarjela odjeća koju je odjenuo, ili koju sije zamislio odjenuti, i koju mi je opisivao nadugo i naširoko.

“Misliš li da se s ovim hlačama s diplomatskom crtom i sa smeđim mokasinama s rojtama, dobro slažu čarape s kockastim uzorkom?”

Nisam mu se usuđivala priznati da se grozim čarapa s kockastim uzorkom, hlača s diplomatskom crtom i smeđih mokasina s rojtama, jer bi ga to odviše zabrinulo i razgovoru onda ne bi nikad bilo kraja.

“Kakve su boje kvadratići?” upitala bih ga.

“Smeđe i narančaste. Ali poneki je kvadratić crven i plav, te zelen i svijetlo smeđ, kako ti se to sviđa?”

“Bolje bi ti pristajali smeđi i plavi uzorak, onako kako si mi rekao da si se prvo odjenuo”, uzvratila bih.

“Takvu kombinaciju još nemam. Misliš da bih trebao izići van u kupovinu da je nabavim?”

Bilo mi ga je pomalo žao, iako me je ljutilo što se usuđuje postavljati mi takva pitanja kao da sam mu djevojka ili čak i majka, ili se tip glupavo ponaša u usporedbi s onim što je napisao, što su kritičari hvalili, a meni se činilo budalaštinama. Ali nisam željela poslati ga u grad po užasne čarape koje mu i ionako neće pomoći.

“Nije vrijedno truda, Cortezo. Zašto ne bi izrezao plave rombove na jednima i smeđe na drugima te ih iskombinirao? Napravi patchwork, kako to kažemo sada na španjolskom. Pravo umjetničko djelo krpanja.”

Dugo mu je trebalo da shvati da se šalim.

“Ali ja to ne znam, María, ne znam čak ni ušiti si jedno dugme, a osim toga, imam zakazan sastanak. Eto, o tome se radi. Ti mi se rugaš.”

“Ja? Krivo si nešto shvatio. Bolje onda da si nabaviš jedne obične.

Tamno plave, ako ih nađeš, a u tom slučaju, savjetujem ti crne cipele.”

Naposljetku bih mu malo izišla u susret, koliko je to bilo u mojoj moći.

Sada nisam bila dobro raspoložena, tako da sam ga se što prije nastojala riješiti, mrzovoljno i ne baš dobronamjerno: kad bi mi rekao da 12

Knjigoteka

se sprema na koktel u Francusko veleposlanstvo u tamno sivom odijelu, preporučila bih mu, bez oklijevanja, sokne tamno zelene boje uvjeravajući ga da je to posljednji krik mode te da će mu se cijeli svijet diviti, što nije bilo potpuno izmišljeno.

Nisam uspijevala biti ljubazna ni s još jednim romanopiscem, koji se potpisivao kao Garay Fontina - upravo tako, obama tim prezimenima bez osobnog imena, vjerojatno je mislio da će tako zvučati izvornije i zagonetnije, ali zvučalo je poput imena nogometnog suca - a koji je smatrao da mu izdavač treba razriješiti svaku poteškoću ili prepreku, čak i ako se uopće ne tiče knjiga koje je napisao. Tražio bi od nas da mu odemo kući po kaput i da ga odnesemo u kemijsku čistionicu, da mu pošaljemo informatičara ili soboslikare ili da mu potražimo smještaj u Trincomaleu ili u Batticaloi te da mu organiziramo privatno putovanje tamo, praznike zajedno s njegovom tiranskom suprugom, koja bi nas s vremena na vrijeme pozvala ili koja bi se osobno pojavila i koja nije molila, nego zapovijedala. Moj je nadređeni jako cijenio Garaya Fontinu i nastojao mu je preko nas ugađati, ne toliko zato što bi se njegove knjige prodavale u velikim nakladama, koliko zato što ga je ovaj uspio uvjeriti kako ga često zovu u Stockholm -ja sam to znala, sasvim slučajno, jer oduvijek ide tamo na svoju ruku, ne bi li muljao i protegnuo noge - i da će mu dati Nobelovu nagradu, iako ga nitko nije javno predložio, ni u Španjolskoj niti bilo gdje drugdje. Pa čak ni u njegovu rodnom mjestu, kako se često događa tolikim drugim piscima. On je, međutim, to uzimao zdravo za gotovo, u prisutnosti moga šefa i njegovih podređenih, tako da smo se crvenjeli kad bismo ga čuli kako izgovara rečenice poput: “Čuo sam od svojih nordijskih špijuna kako će me nagrada snaći ove ili iduće godine”, ili, “Već sam zapamtio na švedskom jeziku govor pred Carlom Gustafom na ceremoniji dodjele. Ostat će se okretati u mjestu, nikad sigurno nije čuo takav govor u svom životu, pa još na svom vlastitom jeziku koji nitko ne razumije.” “A što to, a što to?” pitao bi ga moj nadređeni već unaprijed znatiželjan. “Pročitat ćeš u svjetskom tisku dan nakon dodjele”, odgovorio bi mu Garay Fontina idućeg dana. “Neće biti novina koje neće prenijeti tu vijest, i morat će ga svi prevesti sa švedskog jezika, čak i ovi ovdje, zar to nije dražesno?” (Zavidjela sam mu zbog takve vjere ujedan cilj, iako su obje bile fiktivne, cilj i povjerenje.) Pokušavala sam biti jako diplomatična s njim, da ne bih zbog njega ostala bez radnog mjesta, ali sada mi je bilo jako teško, kad bi me ovako rano zvao sa svojim neumjerenim pretenzijama.

“María”, reče mi jednog jutra preko telefona, “trebala bi mi nabaviti dva grama kokaina za jedan prizor u novoj knjizi. Neka mi ga netko donese doma što prije, ali u svakom slučaju, prije nego što padne noć. Želim mu vidjeti boju na dnevnom svjetlu, da se ne bih kasnije zabunio.”

13

Knjigoteka

“Ali, gospodine Garay...”

“Garay Fontina, draga, već sam ti rekao; ako me zoveš samo Garay, zvuči preobično, u Baskiji, u Meksiku i u Argentini. Čak bi se i neki nogometaš mogao tako zvati.” Toliko je inzistirao na tome da sam ja bila uvjerena da je drugo prezime izmislio (pogledala sam neki dan u telefonski imenik i tamo nije postojalo prezime Fontina, tek neki Laurence Fontinoy, još nevjerojatnije prezime, kao da je prepisano iz Orkanskih visova), ili su tako zvučala oba prezimena i on se zapravo zvao Gomez Gomez ili Garcia Garcia ili nešto poput toga što je zvučalo uvredljivo. Ako je bila riječ o pseudonimu, kad ga je odabrao, zacijelo nije znao da je fontina talijanska vrsta sira, ne znam kravljeg ili kozjeg, koji se proizvodi u Val dAosti, čini mi se, i koji se uglavnom služi kao topljeni sir.

Pa dobro, činjenica je da postoji i kikiriki kojega zovu borges; ne vjerujem da bi ga to zasmetalo.

“Da, gospodine Garay Fontina, oprostite, da malo skratimo. Ali gledajte”, nisam mogla prešutjeti, iako nije bilo toliko bitno, “za boju se nemojte brinuti. Mogu Vam jamčiti da je bijela, i na dnevnom svjetlu i pod umjetnom rasvjetom, to već svi znaju. Cesto se može vidjeti na velikom ekranu, niste li svojedobno vidjeli Tarantinove filmove? Ili onaj drugi film, s Alom Pacinom?”

“Dosta je bilo, draga María”, uzvratio mi je srdito. “Živim na ovom prljavom planetu, iako možda tako ne izgleda dok sam u stvaralačkom zanosu. Ali budi tako ljubazna i nemoj me podcjenjivati, ti koja ne proizvodiš knjige, kao tvoja kolegica Beatriz i toliki drugi, nego ih još i čitaš, i to s razumijevanjem.” Govorio bi mi takve stvari s vremena na vrijeme, vjerojatno da me prikloni sebi: ja mu nikada nisam iznijela mišljenje o nekom njegovu romanu, ne plaćaju me da bih iznosila mišljenje. “Ono čega se bojim, to je da ne upotrijebim neki pridjev u krivom kontekstu. Primjerice, možeš li mi reći kaže li se mliječno bijela ili vapnenasto bijela boja? A tekstura. Kaže li se poput zdrobljene krede ili poput šećera? Poput soli, brašna ili pudera u prahu? Hajde, reci mi ako znaš.”

Vidjela sam se upletenom u neku apsurdnu i opasnu raspravu, s obzirom na osjetljivost sigurnog dobitnika Nobelove nagrade. Sama sam se upetljala u probleme.

“Isto je i s kokainom, gospodine Garay Fontina. U današnje vrijeme nema ni potrebe opisivati kokain, jer tko ga nije kušao, barem ga je vidio.

Osim starije generacije, možda, koja ga je u svakom slučaju vidjela na televiziji tisuću puta.”

“Govoriš li ti to meni kako bih trebao pisati, María? Trebam li ili ne trebam stavljati pridjeve? Sto bih trebao opisivati i što je nevažno? Daješ li ti to lekcije Garayu Fontini?”

14

Knjigoteka

“Ne, gospodine Fontina...” Nisam bila u stanju zvati ga svaki put s oba njegova prezimena, trajalo je užasno dugo dok se sve ne bi izgovorilo i kombinacija nije bila zvučna niti mi se sviđala. Kad bih izostavila Garay, činilo se da ga ne smeta toliko.

“Ako Vas danas molim dva grama kokaina, to nije uzalud. Vjerojatno i zato što je kokain noćas potreban mojoj knjizi, a Vama je stalo da napišem novu knjigu i da ona bude bez grešaka, zar ne? Trebate ga samo nabaviti i poslati, a ne raspravljati sa mnom. Ili moram osobno razgovarati s Eugenijem?”

Na ovom sam mjestu zašutjela, riskirajući, i izletio mi je katalanizam.

Njima me je zarazio moj nadređeni, jer je bio Katalonac podrijetlom i sipao ih je iz rukava, iako je u Madridu proživio čitav svoj život. Da kojim slučajem do njegovih ušiju dopre Garayev zahtjev, u stanju nas je sve izbaciti na ulicu u potragu za drogom (u četvrti koje su na lošem glasu i u mjesta u koja se ne usuđuju zalaziti ni taksiji), samo da mu ispuni želju.

Previše ozbiljno shvaća svog najumišljenijeg pisca; nevjerojatno je kako takvi ljudi uspijevaju druge uvjeriti u svoju vrijednost, to je univerzalan i zagonetan fenomen.

“Zar mislite da smo preprodavači droge, gospodine Fontina?” upitah ga. “Molite nas da prekršimo zakon, ne znam shvaćate li o čemu se radi.

Kokain se ne kupuje na kioscima, to Vamje poznato, niti u susjednom baru. A Vi baš želite dva grama, što će Vam? Shvaćate li koliko je to dva grama, koliko se niti može od te količine izvući? A što ako se predozirate, pa nas sve snađe ‘veliki gubitak’?

I Vašu ženu i književnost. Mogao bi Vas stegnuti išijas. Ili biste mogli postati ovisnik i ne razmišljati o drugim stvarima, ni pisati o bilo čemu drugome, pretvoriti se u ljudski otpadak nesposoban za putovanje, s drogom se ne treba igrati. Što mislite, da do vraga ode i švedska ceremonija i Vaš bezobrazluk prema Carlu Gustafu.”

Garay Fontina ostade zamišljen na trenutak, kao da razmišlja je li pretjerao u svojim molbama ili nije. Ali ja mislim da ga je više uplašilo to što naposljetku možda ipak neće gaziti po tepisima Stockholma.

“Zaboga, nitko od Vas ne očekuje da prodajete drogu”, reče naposljetku. “Vi ćete ju kupiti, a ne preprodavati.”

Iskoristila sam njegovo oklijevanje da bih usput razjasnila jednu važnu pojedinost koja se tiče našeg budućeg zahvata: “Uh, i kad bismo Vam trebali predati drogu? Uručit ćemo Vam dva grama i Vi ćete nam dati novac, zar ne? A što je to? Zar to nije preprodaja?

Policajac bi to sigurno shvatio kao preprodaju droge.” Nije riječ o beznačajnoj stvari, jer Garay Fontina nam nije uvijek davao novac za kemijsku čistionicu, niti honorar za soboslikare ili troškove za rezervaciju 15

Knjigoteka

u Batticaloi, ili bi u najboljem slučaju kasnio i moj se nadređeni čudio i nervirao kad bi trebao utjerivati dugove. Samo je nedostajalo da mu financiramo poroke za njegov novi nedovršeni roman, za koji još uvijek nije sklopio ugovor.

Primijetila sam da je još neodlučniji. Možda nije prestao razmišljati o rasipanju novaca, razmažen kakav je bio. Poput mnogih drugih pisaca, bio je pokvarenjak, škrtica i slabić. Ostavljao je ogromne dugove u hotelima kad bi odlazio na predavanja u bijeli svijet ili bolje rečeno, u provincije.

Odsjedao bi u apartmanima uz sve dodatne plaćene hotelske usluge.

Govorkalo se da na putovanja nosi svoje komplete posteljine i svoj prljavi veš, ne iz ekscentričnosti ili manijakalnosti nego da iskoristi priliku, da bi mu je oprali u hotelima, čak i sokne za koje me nije tražio savjet. To vjerojatno nije bilo točno - putovati s toliko prtljage bila bi prevelika gnjavaža - ali nitko nije mogao objasniti kako su se, inače, organizatori njegova predavanja morali pobrinuti za golem račun pranja rublja (nekih tisuću dvije stotine eura, govorkalo se).

“Znaš li kolika je cijena kokaina, María?”

Nisam baš točno znala cijenu, mislila sam da bi mogla biti nekih sedamdeset eura, ali izgovorila sam mnogo višu svotu ne bih li ga preplašila i odgovorila. Na trenutak sam pomislila da bih mogla uspjeti, ili barem se osloboditi nezahvalne uloge potrage za drogom, po bog zna kakvim rupama i zabitima.

“Zvuči mi to kao da gram kokaina košta osamdeset eura.”

“K vragu.” Zamisli se nakratko. Pretpostavih da je to zato da bi mogao provesti svoje štakorske računice. “Pa da. Možda si u pravu. Možda mi je dovoljan jedan gram, ili pola grama. Može li se kupiti pola grama?”

“Ne znam, gospodine Garay Fontina. Ja ne konzumiram drogu. Ali rekla bih da se ne može.” Trebalo je da se ne vidi mogućnost uštede. “Kao što se ne može kupiti pola bočice kolonjske vode, pretpostavljam. Niti pola kruške.” Čim sam izgovorila te rečenice, shvatila sam koliko su apsurdne te usporedbe. “Ili pola tube paste za zube.” To mi se učini još apsurdnijom usporedbom. Ali još uvijek mu je trebalo izbiti tu ideju iz glave, ili postići da si on sam za svoj račun kupi drogu, ne pretvarajući nas u delinkvente, niti nas dovodeći u situaciju da plaćamo unaprijed. S njim se nije znalo za sigurno da ga nećemo ponovo vidjeti, a izdavač nije bio raspoložen rasipati novac. “Ali dopustite mi da Vas priupitam, želite liju radi konzumacije ili samo da vidite kako droga uopće izgleda?”

“Još uvijek ne znam. Ovisno o tome što od mene knjiga noćas bude zahtijevala.”

Meni se činilo smiješnim da bi neka knjiga uopće nešto zahtijevala noću ili danju, još i više kad uopće nije bila napisana, i to od osobe koja ju 16

Knjigoteka

piše. Shvatila sam ovaj razgovor kao poeziju, i nisam se željela miješati svojim primjedbama.

“Vidite, ako samo želite vidjeti kako izgleda, i ako ju samo želite opisati, ne znam kako bih Vam to objasnila. Vi pokušavate biti univerzalni, to i jeste, i kao takvi računate s čitateljima sve dobi. Ne biste željeli da mladi pomisle kako je za Vas droga nekakva novina, i kako tek sad otkrivate Ameriku, ako počnete opisivati kakva je droga i kakve su posljedice njezina konzumiranja. Pa da Vam se rugaju. Opisivati u današnje vrijeme kokain isto je što i baviti se, recimo, opisom nekog semafora. Možete li zamisliti pridjeve? Zelena, jantarna, crvena? Statična, uspravna, postojana, metalna. Izazvalo bi smijeh takvo pobrojivanje.”

“Misliš na ulični semafor?” upita me uznemiren.

“Upravo na njega.” Nisam znala što još može značiti “semafor”, barem u kolokvijalnom jeziku.

Na nekoliko je trenutaka zašutio.

“Ruganje, kažeš. Otkrivanje Amerike”, ponovio je. Shvatila sam da sam ga, izgovorivši te riječi, pogodila, povrijedila.

“Ali samo po tom pitanju, gospodine Fontina, to je sasvim sigurno.”

Izgledi da bi se neki mladići mogli rugati makar i samo jednom jedinome njegovu retku, vjerojatno su mu izgledali nepodnošljivi.

“Dobro, ostavi me da razmislim. Ništa se neće dogoditi ako zakasnim jedan dan. Sutra ću ti reći što sam odlučio.”

Znala sam da mi neće ništa reći, da će se okaniti glupavih eksperimenata i dokazivanja te da se više nikada neće pozvati na taj telefonski razgovor. Mislio je o sebi da je nekonvencionalan i ispred vremena u kojemu živi, ali u biti je bio poput Zole i još ponekoga: davao je sve od sebe da živi ono što izmišlja, zbog čega je sve u njegovim knjigama zvučalo umjetno i nategnuto.

Kad sam spustila slušalicu, ostala sam iznenađena što sam odbila nešto Garayu Fontini, i to bez konzultiranja sa svojim nadređenim, sama donijevši tu odluku. Bilo je to zbog moga lošeg raspoloženja i još veće zlovolje, pa zato više nisam uživala u odlascima na doručak bez savršenoga para, nije bilo njih da me zaraze svojim optimizmom. Barem sam pronašla neku korist u tom gubitku: postala sam manje tolerantna prema slabostima, uobraženostima i glupostima.

17

Knjigoteka

To je bila jedina prednost i, naravno, nije vrijedila truda. Konobari su pogriješili, a kad su shvatili svoju pogrešku, nisu mi to htjeli priznati.

Desvern se najvjerojatnije nikada neće vratiti, pa se dakle neće vratiti ni mladi par, ostao je kao takav izuzet iz svijeta. Tek će mi moja prijateljica Beatriz jednoga jutra, za vrijeme jednoga neobvezatnog razgovora tijekom doručka u kafiću, kad sam ju ja upozorila na iznimnost onoga bračnoga para, reći što se zapravo dogodilo, vjerujući sasvim sigurno da ja već sve znam iz vlastitih izvora, odnosno, iz novina ili od službenika u ustanovi, te da smo već prokomentirali događaje, zaboravljajući da sam ja bila vani tih dana koji su uslijedili neposredno nakon događaja. Ispijali smo kavu na terasi kad se zamisli vraćajući se na staru temu i reče šaptom miješajući se u tuđe poslove, gledajući prema drugim stolovima koji su svi bili zauzeti: “Kakav užas što ti se to događa, doista, poput onoga što se dogodilo tvom bračnom paru. Započneš dan kao svatko, nemaš pojma da ti je to posljednji dan, a osim toga, skončati na takav način! Jer, iako na drukčiji način, mislim da je život privela kraju i ona. Barem kad je riječ o jednom dugom razdoblju, shvati to, tijekom mnogo godina, a ja sumnjam da će se ikada moći oporaviti. Takvom idiotskom smrću, tako zlosretnom, tako da čovjek može provesti čitav život razmišljajući: zašto je to mene moralo snaći, zašto upravo mene, kad u gradu žive milijuni ljudi? Ne znam. Gledaj, ja samo malo volim Saverija, ali da mu se nešto takvoga dogodi, ne vjerujem da bih mogla nastaviti. Ne samo zbog gubitka, osjetila bih se kao da sam obilježena, kao da mi je netko stavio znak na čelo koji više nikada neću moći ukloniti, razumiješ?” Bila je udana za nekog ulickanog i parazitskog Talijana kojega je jedva podnosila, podnosila ga je zbog djece, i jer je imala ljubavnika koji ju je zabavljao svojim razvratnim pozivima i perspektivom ponekog sporadičnog susreta, nisu ni imali prilike da se nalaze, kao bračni drugovi drugih osoba i s djecom. A neki pisac iz izdavačke kuće zabavljao joj je noćnu maštu, a to nije bio debeli Cortezo ni odvratni Garay Fontina koji je također izgledao užasno.

“Ali, o čemu ti pričaš?”

I tada mi ispriča ili mi poče pričati, iznenađena mojim neznanjem, koje je bilo odveć očito i zbunjujuće, jer je jako okasnilo, a njezin položaj u izdavačkoj kući bio je nestabilniji od mojega i ja nisam željela riskirati, već je bilo dovoljno loše što je Fontina bio bijesan na nju i što se često na nju žalio pred Eugenijem.

“Ali, zar uopće nisi vidjela novine? Na fotografiji koja je objavljena izgleda kao jadničak, sav u krvi, kako leži na zemlji. Ne sjećam se točnog datuma, ali potraži na internetu, sigurno ćeš pronaći. Zvao se Desverne, čini se da je radio kod filmskog distributera, znaš: ‘Deverne Films predstavlja’, vidjeli smo to u kinima tisuću puta. Tamo ti sve piše. Strašna 18

Knjigoteka

tragedija. Da si čovjek počupa svu kosu, kakva zla kob. Da sam ja njegova žena, ne bih se oporavila. Hodala bih kao luda.” Tada sam doznala njegovo ime ili, da to tako kažem, njegovo umjetničko ime.

Te sam noći otipkala “smrt Deverne” na računalu i, doista, pojavila se vijest, koju su zabilježile lokalne vijesti u dva ili tri dnevnika u Madridu.

Njegovo pravo prezime bilo je Desvern, i palo mi je na pamet da je njegova obitelj to mogla izmijeniti radi lakšeg pamćenja, da bi olakšala izgovor govornicima kastiljskog jezika i možda ne bi li Katalonce asocirao na mjesto Sant Just Desvern, koje je meni bilo blisko jer se u njemu nalaze skladišta brojnih izdavačkih kuća u Barceloni. Ili možda i zato da bi distributer ostavljao dojam francuske firme: zacijelo kad je osnovana sedamdesetih godina ili čak i prije - svi su još uvijek bili čuli za Julesa Vernea, a sve iz Francuske značilo je prestiž, ne kao sada, sa svojevrsnim Louisom de Funesom za predsjednika. Doznala sam, osim toga, da su Desverni vlasnici nekolicine popularnih kinematografa te da se možda, uslijed njihova postupnog nestajanja, i njihove preobrazbe u velike trgovačke centre, poduzeće diversificiralo te da se sada bavi prije svega nekretninama, ne samo u glavnom gradu, nego posvuda. Tako da je Miguel Desvern vjerojatno bio još bogatiji nego što sam ja to mislila. Sada tek nisam mogla shvatiti kako je mogao doručkovati skoro svakoga jutra u jednom kafiću koji mi je bio nadohvat ruke. Događaji su se dogodili zadnjega dana kad sam gaja bila vidjela tamo, i zato sam znala da smo se njegova žena i ja od njega oprostili u isti čas, ona usnama, ja tek očima.

Okrutna je ironija da je to bio njegov rođendan, tako da je umro godinu dana stariji, s navršenih punih pedeset godina.

Novinske verzije razlikovale su se u nekim pojedinostima (sigurno su ovisile o susjedima ili reporterima s kojim je razgovarao svaki reporter), ali u cjelini su se podudarale. Deverne je bio parkirao svoje vozilo, kao što je, čini se, i prije radio, u jednoj sporednoj uličici u Paseo de la Castellani, oko dva sata popodne - zacijelo se trebao naći s Luisom za ručak u restoranu - i to nedaleko od mjesta gdje je živio, a još bliže nevelikom mjestu gdje je parkirao vozilo, koje je bilo povezano s Višom tehničkom školom industrijskih inženjera. Kad je izišao iz auta, prišao mu je neki siromah koji je parkirao auto u tom kvartu, za neku napojnicu koju su mu ostavljali vozači - posao koji se zove “gorila” - i počeo ga je zasipati nesuvislim riječima i smiješnim optužbama. Prema nekim svjedocima iako su svi malo shvaćali - predbacio mu je što je njegove kćeri povezao s mrežom strane prostitucije. Prema drugima, dobacio mu je čitav niz nerazumljivih riječi od kojih su zabilježili samo dvije fraze: “Želiš me ostaviti bez nasljedstva!” I: “Kradeš kruh mojoj djeci!” Desvern ga se pokušavao riješiti i urazumiti ga nekoliko sekunda, govoreći mu kako ništa nema s njegovim kćerima, niti ih poznaje, te da je pogriješio osobu.

Ali prosjak, Luis Felipe Vázquez Canella prema novinskoj vijesti, kojemu 19

Knjigoteka

je bilo trideset i devet godina, guste brade i jako visok, još se više zapjenio i nastavio ga je nesuvislo vrijeđati i psovati. Portir u jednoj kući čuo ga je kako viče, izvan sebe: “Dabogda umro danas, a žena te drugi dan zaboravila!” Drugi jedan dnevnik objavio je još uvredljiviju varijantu: “Dabogda umro još danas, a žena ti sutradan našla drugoga!” Deverne je napravio pokret kao da u to ne vjeruje krenuvši prema La Castellani, odustajući od pokušaja da ga umiri, ali tada je gorila, kao da je odlučio ne čekati ispunjenje svoje kletve nego se pretvoriti u njezina izvršitelja, izvadio nož, s oštricom od sedam centimetara, obrušio se na njega straga i ubo ga nekoliko puta, zabadajući oštricu noža u prsa, u bok, prema jednim novinama, u leđa, i u trbuh, prema drugima, u leđa, u prsa i u jednu stranu prsnog koša, prema trećima. Novine su se razilazile u broju udaraca koje je poduzetnik primio: devet, deset, šesnaest, a onaj tko je dao ovu posljednju informaciju - možda osoba od najvećeg povjerenja, jer je urednik citirao “otkrića autopsije” - dodao je kako je “svaki udarac ostavio ožiljak na vitalne organe”, te da je “pet udaraca bilo smrtonosno, kako je mogao zaključiti forenzičar”.

Desvern je bio pokušao pobjeći i zbrisati u prvi mah, ali ubodi nožem bili su tako bjesomučni, tako ljutiti i iznenadni - i kao što se pokazalo, tako precizni - da nije imao mogućnosti izmaknuti i ubrzo je preminuo, srušivši se na tlo. Tek se tada ubojica zaustavio. Neki sigurnosni stražar obližnje firme opazio je što se događa i uspio ga je zadržati do dolaska gradske policije: “Ne miči se odavde dok ne dođe policija!” Nije bilo razumljivo kako je uspio učiniti nepokretnim pukom naredbom naoružanog pojedinca, izbezumljenog i koji je upravo počinio krvavo ubojstvo - možda je imao uperen u njega pištolj, ali ni u jednoj verziji nije se spominjalo nikakvo oružje, niti da ga je izvukao iz nekog opasača ili da je uperio pištolj u njega - s obzirom na to da je čovjek čija je dužnost bila parkirati vozila, kako su potvrdili mnogi izvori, još uvijek držao bodež u ruci kad su se pred njim pojavili stražari, koji su ga natjerali da pusti bodež iz ruku. Prosjak ga je tada ispustio na tlo, stavili su mu lisičine na ruke i odveli ga u policijsku postaju. “Prema izjavi Vrhovne policijske postaje u Madridu”, ta fraza ili neka slična njoj osvanula je u svim novinama, “navodnog ubojicu preuzela su upravna tijela, ali on je odbio priznati.”

Luis Felipe Vázquez Canella živio je u nekim odavno napuštenim autima u tom kvartu, a izjave susjeda ponovo su bile proturječne, kao što se uvijek događa kad se traži iskaz ili se povjeruje u iskaze više od jedne osobe. Prema nekima, bio je on mirna i korektna osoba koja nikada nije upadala u probleme: živio je da nalazi slobodno mjesto za automobile i dovede ih do tih parkirnih stajališta uz uobičajena, cehovski tipična ohola ili uslužna prenemaganja - katkad nepotrebna i neželjena, ali to je princip rada svih gorila - te da naplati neku svoju napojnicu. Dolazio bi oko 20

Knjigoteka

podneva i ostavljao bi svoja dva plava ruksaka podno stabla te bi se posvetio svome neprekidnom poslu. Drugi stanovnici, međutim, primijetili su da im je već dosta “njegovih silovitih ispada i njegovih mentalnih poremećaja” te da su ga često pokušavali izbaciti iz njegova nepokretnog vozila i udaljiti iz četvrti, ali do tada bezuspješno. Vázquez Canella nije imao nikakve policijske dosjee. Upravo je vozač Deverne doživio jednu od tih svađa mjesec dana prije. Prosjak mu se obratio zlonamjerno i, iskorištavajući okolnost što je ovaj imao spušten prozor, udario ga je šakom u lice. Nakon što je obaviještena policija, uhićen je na licu mjesta zbog agresije, ali naposljetku vozač, iako “ozlijeđen”, nije mu želio naštetiti ni podnijeti tužbu. I uoči smrti poduzetnika, žrtva i krvnik po prvi su se put susreli. Prosjak ga je već bio zasuo svojim glupostima.

“Govorio je o svojim kćerima i o svojemu novcu, govorio je kako mu žele oteti novac”, ispričao je vratar, koji je zacijelo bio najelokventniji, u jednoj uličici u La Castellani u kojoj je došlo do okršaja. “Preminuli mu je objasnio kako ga je zamijenio za nekoga drugoga, i kako on nije imao nikakve veze s time”, prema jednoj od verzija. “Siromah, slijep od bijesa, udaljio se govoreći sam za sebe, među zubima.” I s određenom baroknom razmetljivošću i samouvjerenošću dodao je: “Miguel nije mogao ni zamisliti da bi ga poremećenost Luisa Felipea mogla stajati života dvadeset i četiri sata kasnije. Scenarij, koji je bio napisan za njega, počeo se neizravno ocrtavati mjesec dana prije”, ovo posljednje rekao je aludirajući na slučaj s vozačem, kojega su neki stanari smatrali pravim predmetom ljutnje. “Tko zna, možda je postao opsjednut vozačem”, citirali su jednoga stanara, “zamijenivši ga za vlasnika firme.” Dalo se naslutiti da je čovjek za parkiranje bio jako loše raspoložen već otprilike mjesec dana jer nije više mogao zaraditi novac svojim sporadičnim poslom na kvartovskom parkiralištu. Jedne su novine onako usput spominjale podatak koji su druge novine zaobilazile: “Kako je navodni ubojica odbio dati bilo kakav iskaz, nije se moglo provjeriti jesu li on i njegova žrtva u nekom srodničkom odnosu, kako se govorkalo u kvartu.”

Jedno ambulantno vozilo svom je brzinom odjurilo na mjesto događaja.

Bolničari su Desvernu pružili “prvu pomoć”, ali kako se radilo o vrlo teškim ozljedama, i nakon što su ga “stabilizirali”, odvezli su ga vozilom hitne pomoći u bolnicu La Luz - ali dvoje novine pisale su da su ga odvezli u La Princesu, čak se ni po tome pitanju nisu slagali - gdje su ga odmah primili u operacijsku dvoranu zbog zastoja rada srca i u kritičnom stanju.

Pet sati visio je na rubu života i smrti, a da ni u jednom trenutku nije došao k svijesti, i naposljetku “podlegao ozljedama kad je pala noć, a da liječnici nisu mogli ništa uraditi da ga spase”.

Svi su ti podaci bili poznati u dva dana, dva dana koja su uslijedila nakon ubojstva. Zatim je vijest u potpunosti nestala iz novina, kao što se u današnje vrijeme događa: ljudi ne žele znati zašto se nešto dogodilo, tek, 21

Knjigoteka

važno je da se nešto dogodilo, kao i da se konstatira da odasvud vrebaju opasnosti, neprilike, prijetnje i zla kob koje će nas zaobići, ali koje, međutim, sustižu i ubijaju naše neoprezne bližnje, ili možda one koji nisu odabrani. Može se bez problema živjeti s tisuću neriješenih tajni koje nas zabrinjavaju deset minuta ujutro pa ih naposljetku zaboravimo, bez traga i glasa. Potrebno je ne udubljivati se ni u što i ne zastajati ni na kakvoj priči ili činjenici, da nam se ne odvlači pozornost sjedne na drugu stvar, kao da svaki čas mislimo: “E pa da, kakvog li užasa. Sto ima novoga?

Kakvih smo se drugih užasa oslobodili? Potrebno nam je da se osjetimo preživjelima ili besmrtnicima svakodnevno, naprotiv, stoga nam pričajte slobodno najužasnije stvari jer smo do danas već sve čuli i vidjeli.”

Neobično, u ova dva dana, malo se govorilo o mrtvacu, tek da je bio sin jednog od osnivača poznatoga kinematografskog distributera i da je radio u obiteljskoj firmi, pretvorenoj gotovo u emporij zahvaljujući svome neprekidnom rastu dugom desetljećima i zahvaljujući svojim brojnim ograncima, među kojima su bile čak i niskobudžetne aviokompanije.

Kasnije, činilo se da nigdje nije objavljena nikakva osmrtnica Devernea, nikakav in memoriam ili pisana posljednja počast nekog prijatelja ili kolege, nikakva skica koja bi govorila o njegovu karakteru i o njegovim osobnim dosezima, što je bilo poprilično čudno. Bilo kakav poduzetnik koji ima novaca, ili još i više, ako je povezan s kinematografijom, pa čak i ako nije poznat, nego samo ima veze s ljudima iz tiska, ili barem ima prijatelje s dobrim vezama, a nije teško zamisliti da bi netko od poznatih, u najboljoj volji, postavio osmrtnicu ili zahvalu u nekomu dnevnom listu, kao da to može nekako nadoknaditi činjenicu gašenja jednoga života ili kao da je njegov nestanak dodatna otežavajuća okolnost (koliko li samo puta doznamo za postojanje onoga drugog tek kada se njegov život ugasi, i to upravo zato što je taj preminuo).

Stoga je jedina vidljiva fotografija bila ona koju je postavio neki grubi reporter snimivši ga na tlu, prije nego što su ga odnijeli, dok su se svi bili sjatili oko njega. Sva sreća da se loše vidjelo na internetu, reprodukcija je bila loše kvalitete i jako sitna, jer mi se ta fotografija učinila doista užasnom za čovjeka kakav je on bio, uvijek tako veseo i bez mrlje u svome životu. Nisam ju niti pogledala, nisam ju željela vidjeti, a već sam bacila novine u kojima sam ga bila svojedobno vidjela, na mnogo većoj fotografiji, a da nisam uočila dobro čija je, niti sam se željela puno zadržavati na njoj. Da sam već tada znala da nije bio potpuni neznanac, nego osoba koju sam svakodnevno rado viđala, iskušenje bi bilo preveliko, ali ubrzo bih uklonila pogled još srditiji i prestrašeniji nego što je prije bio. Ne samo što mogu čovjeka ubiti na ulici na najgori mogući način, i iznenada, a da Vam i nije palo na pamet da Vam prijeti opasnost, nego je zatim dopušteno - upravo zato što je scenografija ubojstva ulica “javno mjesto”, kako se kaže sa strahopoštovanjem -javno prikazati javnu 22

Knjigoteka

sramotu. Sada, na fotografiji malog formata koja se mogla vidjeti na internetu, nije ga se baš moglo dobro vidjeti, ili samo zato što je u tekstu pisalo da je onaj mrtvac ili polumrtvac Desvern. Njega bi u svakom slučaju užasnulo da se mogao vidjeti ili da je znao da je izložen tuđim pogledima, bez jakne ili kravate, pa čak i bez košulje ili razdrljena ovratnika - nije se moglo dobro vidjeti, a gdje su samo nestali njegovi gumbi za manšete, ako su mu ih uklonili - okružen cjevčicama i okružen sanitarnim personalom koji ga je obrađivao, tako da su svi mogli vidjeti njegove rane, posred ulice, gdje je ležao u lokvi krvi i svraćajući na sebe pozornost prolaznika i automobilista, onako u nesvjestici i skršen.

I ženu bi užasnula ta slika da ju je ugledala: ne bi imala vremena ni volje pročitati novine idućega dana, najvjerojatnije. Dok čovjek plače i bdije i priprema pogreb i ne razumije, a osim toga, mora objašnjavati djeci, nije mu ni do čega, ostatak svijeta ne postoji. Ali možda je kasnije vidjela fotografiju, možda je bila jednako tako znatiželjna kao i ja tjedan dana nakon događaja, i možda se spojila na internet ne bi li doznala što su doznale druge osobe u tom trenutku, ne samo najbliža rodbina, nego i neznanci poput mene. Ne tako bliski prijatelji vjerojatno su se o svemu informirali u tisku, iz lokalnih madridskih novina ili iz osmrtnice, vjerojatno se pojavila neka fotografija u nekim dnevnim novinama, ili i nekolicina njih, kao što je i norma kad umre neki bogataš. Ta fotografija, u svakom slučaju, prije svega ta fotografija - kao i sramotna i apsurdna smrt, ili kako da kažem, k tome još i bijedna - potakla je Beatriz da o njemu govori kao o “bijedniku”. Nikome ne bi palo na pamet da ga tako nazove dok je bio živ, pa čak ni trenutak nakon što bi izišao iz auta u nekoj mirnoj i ugodnoj četvrti, odmah pokraj parkića kod Strojarskog fakulteta, tamo su posađena krošnjasta stabla i može se sjesti u jednom kafiću s osvježavajućim pićima, kao što sam ja često tamo dolazila sa svojim malim nećacima. Možda ni sekundu prije nego što je Vázquez Canella izvadio svoj nazubljeni nož, treba biti jako spretan za korištenje takvog bodeža, koliko ja mogu shvatiti, ne prodaju se na bilo kojem mjestu, i gotovo da su zabranjeni. A sada naprotiv, zauvijek je ostao takav, stranica se više ne može okrenuti: jadan Miguel Desverne, nije imao sreće. Jadan čovjek.

“Da, tog mu je dana bio rođendan, možeš li povjerovati? Svijet dopušta osobama da uđu i iziđu kaotično, da bi se netko mogao roditi i umrijeti istoga datuma, s pedeset godina razmaka, točno s pedeset godina. Nema ni najmanje smisla, upravo zato što se čini da smisao postoji. Moglo se dogoditi i posve drukčije, lako je zamisliti da su stvari krenule drugim tijekom. Moglo se dogoditi i bilo koji drugi dan, ili se moglo uopće ne dogoditi. Trebalo je da se ne dogodi. Uopće. Da se uopće 23

Knjigoteka

ne dogodi.”

Prošlo je nekoliko mjeseci do našega ponovnog susreta, susreta s Luisom Alday, i još nekim osobama, sve dok nisam doznala kako se zove, njezino ime, i uputila mi je između ostaloga te riječi. Nisam znala tada priča li to ona stalno o onome što joj se dogodilo, bilo kome tko ju je spreman saslušati, ili je u meni pronašla osobu kojoj se može povjeriti, nekoga nepoznatog, i tko neće izdati tajnu onoga što je čuo nekoj njoj bliskoj osobi, i s kojom je mogla prekinuti bilo kakav odnos u svakom trenutku bez objašnjenja i posljedica, nekoga suosjećajnog, i odanog, i znatiželjnog, i čije joj je lice bilo novo, kao i neodređeno poznato i povezano s vremenom kad nisu postojale nedoumice, iako sam ja dugo vremena vjerovala kako me ona uopće ne zamjećuje, još i manje nego njezin muž.

Luisa se ponovo jednog dana pojavila nakon ljeta, tijekom poodmaklog rujna, i to u uobičajeno vrijeme i u društvu dviju prijateljica ili kolegica, terasa je još uvijek bila otvorena, i ja sam vidjela kako dolazi do mojega stola i kako sjeda ili, bolje rečeno, kako se strovaljuje u jednu od stolica, jedna od prijateljica automatski ju je primila za podlakticu, kao da se boji hoće li izgubiti ravnotežu i pasti. Bila je jako mršava i izgledala je bolesno, bljedunjavo, i to s nekakvim dubinskim, vitalnim bljedilom koje naposljetku naruši i same karakterne crte lica, kao da nije samo koža izgubila boju i sjaj, nego i kosa, obrve, trepavice, oči, zubi i usne, sve mat i osjenčano. Činilo se kao da nije stvarna osoba, kao da nije s ovoga svijeta.

Više nije govorila živahno, kao što je razgovarala sa svojim mužem, nego s lažnom prirodnošću koja je otkrivala osjećaj obveze i neraspoloženja.

Pomislih da je možda pod lijekovima. Sjeli su poprilično blizu mene, dijelio nas je tek jedan stol, tako da sam uspijevala čuti odlomke njihova razgovora, iako sam više čula prijateljice nego nju jer je ton njezina glasa bio prigušen. One su ju ispitivale i zanimale su se za pojedinosti vezane za sprovod, Desvernov nema sumnje, nisam znala hoće li se upriličiti komemoracija za tri mjeseca koja su prošla od njegove smrti (izračunala sam da bi se upravo trebala navršiti tri mjeseca), ili je možda prošao tek mjesec dana, koji se nije obilježio svečanom komemoracijom, nakon jednog ili dva tjedna kako je još uvijek ponegdje običaj, barem u Madridu.

Možda je njoj tada ponestalo snage, ili su otežavajuće okolnosti to spriječile - ljudi se nikada ne prestaju zanimati za te društvene ceremonije niti zaziru od tračeva - i još uvijek to vrijedi ako je obitelj tradicionalna. Možda je s nekim zaštitnikom - primjerice, s bratom, ili sa svojim roditeljima, ili s prijateljicom - otišla u Madrid odmah nakon sprovoda ne bi li se priviknula na nepostojanje na prostornoj distanci, bez tužnog podsjetnika bračnih scenarija, zapravo ju je iščekivalo beskorisno odgađanje užasa. Najčešće njezine riječi bile su: “Da, to mi se sviđa”, ili, “Kako Vi kažete, jer ste bistrije glave”, ili, “Neka svećenik bude kratak, 24

Knjigoteka

Miguel ih baš nije volio, bio je pomalo nervozan”, ili, “Ne, Schubert ne, on je odveć opsjednut smrću, a mi imamo i previše svojih nevolja.”

Vidjeh kako su konobari iz kafića, nakon što su neko vrijeme razgovarali za šankom, pristupili njihovu stolu, sporim prije negoli dostojanstvenim korakom, pa iako su joj se obraćali stidljivo i jako tiho, začuh kako su joj izricali svoje duboko suosjećanje: “Željeli bismo Vam priopćiti kako jako suosjećamo s Vama zbog sudbine Vašega muža, uvijek je bio jako ljubazan”, reče joj jedan. A drugi doda zastarjelu i praznu formulu: “Suosjećamo s Vama. To je istinska nesreća.” Ona mu se zahvali bezizražajnim smiješkom i ničime više, učini mi se razumljivim što nije željela ulaziti u pojedinosti ni komentirati niti objašnjavati nadugo i naširoko. Kad sam ustala, osjetila sam želju da učinim isto što i oni, ali nisam se usudila prekinuti njezin apatični razgovor s prijateljicama. Osim toga, prošlo je već jako puno vremena i nisam željela stići na posao jako kasno, sada kad sam se popravila i kad sam običavala stizati točno na vrijeme.

Mjesec je dana prošlo prije nego što sam ju ponovo vidjela, pa iako je lišće već padalo, i zrak je postajao svjež, još uvijek su neki ljudi radije naručivali doručak na otvorenom - bili su to brzi doručci, ljudi kojima se žuri i koji će se zatvoriti tijekom mnogih sati i koji neće imati vremena da se prehlade; većina njih bila je šutljiva i pospana, poput mene - i još uvijek nisu povukli stolove s asfalta. Luisa Alday ovoga je puta došla sa svoje dvoje djece i naručila je za sve sladoled. Pomislih da mi se vratila - kao neka udaljena uspomena iz mojega djetinjstva - i dovela ih na prazan želudac kako bi napravili test vađenja krvi pa ih je kasnije željela nagraditi zbog gladi koju su morali otrpjeti i zbog proživljene nelagode, osim što im je povrh svega dopustila da preskoče prvi sat nastave.

Djevojčica je pratila što se događa s bratom, koji je bio četiri godine mlađi od nje, a imala sam dojam da se zanima i za Luisu na svoj način, kao da povremeno zamjenjuju uloge, ili, ako ne baš uloge, ono barem obje pokušavaju preuzeti majčinski autoritet. Želim reći kako je, dok je djevojčica jela sladoled u čaši, dječje minuciozno baratajući žličicom, istovremeno pratila da se Luisi ne ohladi kava i nutkala ju je daju popije.

Promatrala ju je postrance, kao da uhodi njezine pokrete i izraze, a ako bi vidjela njezin odviše izgubljen pogled, uronjen u svoje misli, u isti bi joj se čas obratila, nekom primjedbom ili pitanjem ili možda nekom pričom, kao da želi spriječiti da se u potpunosti ne izgubi i kao da joj je žao zbog zamišljenosti. Kad je prispio auto, i kad je stao u dugački red, tiho zatrubivši, a djeca ustala, uzela su ruksake, na brzinu poljubila majku i krenula držeći se za ruke prema autu, sa sigurnošću da je došao po njih, imala sam osjećaj da dijete odlazi zabrinutije od Luise nego obratno (ona joj je ovlaš pomilovala obraz, kao da joj savjetuje da pazi kako se ponaša, i da si ne stvara probleme, ili ju pokušava utješiti dodirom dok se ponovo 25

Knjigoteka

ne sastanu). Taj je auto zacijelo došao po njih da djecu odveze u školu.

Automatski sam pogledala tko sjedi za volanom dok mi je srce snažno udaralo jer, iako se ne razumijem u automobile i svi mi izgledaju jednakima, ovaj sam auto smjesta prepoznala: bio je to onaj auto u kojemu je Deverne obično išao na posao, ostavljajući svoju ženu još neko vrijeme u kafiću, samu ili s prijateljicom. Zacijelo je bio onaj isti koji je vozio i osobno parkirao pokraj Strojarskog fakulteta i iz kojega je izišao u zao čas na svoj rođendan. Neki je muškarac sjedio za volanom, pomislila sam kako je riječ o istom vozaču s kojim se izmjenjivao, i koji je mogao sjediti na njegovu mjestu tog kobnoga dana, koji je mogao umrijeti umjesto njega, koji se možda doista želio ubiti ili je dogovorio ubojstvo i stoga je do ovoga i došlo - možda je, tko zna, morao ići liječniku onoga dana. Ako je tako doista i bilo, nije nosio uniformu. Nisam ga dobro vidjela, onako poluskrivenoga drugim vozilima u prvome redu; međutim, učinio mi se privlačnim čovjekom. Nije baš sličio Miguelu Desvernu, ali pomalo su nalikovali jedan drugome, ili barem nisu bili potpuno različiti, zbrku se moglo i objasniti, pogotovo za umobolnog čovjeka. Luisa se, sa svoga stola, pozdravljala mašući, ili je ležerno otpozdravljala cijelo to vrijeme koliko je stajao zaustavljen kraj njih. I doista, i vozač je podigao i spustio ruku tri ili četiri puta, pomalo apsurdno u zaustavljenom autu. I on je mahao izgubljena pogleda uperena možda tek u neku utvaru. Ili je pozdrav bio upućen djeci. Nisam uspjela vidjeti je li joj vozač uzvratio nekim verbalnim pozdravom.

U tom sam se trenutku odlučila pristupiti joj. Djeca su već nestala u starom očevu automobilu, ostala je sama, nije bila ni s kakvom kolegicom ni s majkom iz škole niti s prijateljicom. Dugom i masnom žličicom jela je ostatke sladoleda koje je ostavio mali sin u svojoj čaši, kao da želi u trenu rastopiti sladoled ne razmišljajući o onome što radi, ubrzati ono što će u svakom slučaju biti njegova sudbina. “Koliko će joj vremena trebati dok ne shvati kako si olakšati tijek vremena”, pomislih, “ako je riječ o tome, u što ne vjerujem. Čekamo da mine vrijeme kad privremeno ostanemo bez drugoga - bez muža, ljubavnika - kad ne znamo, niti možemo znati koliko nas dugo neće biti, iako se čini da postoji neki rok i iako nam instinkt neprekidno šapće, a njemu kažemo: ‘Šuti, šuti, utišaj se, još te uvijek ne želim čuti, još mi uvijek nedostaje snage, nisam spremna.’ Kad nas netko napusti, možemo maštati o tome kako će se vratiti te kako će se onaj koji nas je napustio jednom oporaviti te će se vratiti kraj našeg uzglavlja, čak i kad znamo da nas je zamijenio i da je zaljubljen u drugu ženu, da je započeo drugu romansu i da će nas se sjetiti samo ako mu krene po zlu u novoj ljubavnoj priči, ili ako budemo bili ustrajni i ako budemo nazočni i protivno njegovoj volji ili ako ga pokušamo zabrinuti ili smekšati ili ako izazovemo u njemu suosjećanje ili mu se poželimo osvetiti, dovesti ga do 26

Knjigoteka

toga da shvati da nas se nikada neće osloboditi u potpunosti jer ne želimo biti uspomena koja nestaje, nego nepomična sjena koja će ga zauvijek pratiti i proganjati; i koja će mu život učiniti nemogućim, i zbog koje ćemo zamrziti same sebe. Naprotiv, ne možemo maštati o mrtvacu, ako nismo izgubili pamet, ima ljudi koji odluče skrenuti s uma, čak i ako je to samo privremeno, ljudi pristaju sići s uma dok se ne uvjere da se dogodilo ono što se doista dogodilo, ono nevjerojatno pa čak i nemoguće, ono što čak nismo ni uzeli u obzir za razmatranje kao moguće, ono što nas svakodnevno tjera da ustajemo bez olovnog i zlokobnog oblaka koji bi nas potjerao da ponovo sklopimo oči, razmišljajući: ‘Avaj, svima nam se i onako loše piše. U biti, nije vrijedno truda. Sto god učinili, ionako ćemo samo čekati; poput mrtvaca koji su dobili dozvolu za smrt, kao što je netko rekao.’ Ne mogu povjerovati, međutim, da je Luisa tako izgubila zdrav razum, ionako razmišljam samo intuitivno, ne poznajem je. A ako nije izgubila zdrav razum, što uopće čeka, i kako provodi sate, dane, tjedne i mjesece, i s kojim ciljem može potisnuti vrijeme ili pobjeći od njega i ukloniti se, i na koji se način sada povlači, u ovom trenutku. Ne zna da ću se ja približiti, zapodjenuti razgovor s njom, poput konobara koji je prišao posljednji put kad sam ju vidjela na tom mjestu, nikada ju nisam vidjela ni najednom drugom mjestu. Ne zna da ću joj pružiti ruku te da ću joj izbrisati dvije minute svojim konvencionalnim riječima, možda i trima ili četirima, u najgorem slučaju, ako mi uzvrati nekako drukčije osim zahvalom. Još uvijek raspolaže sa stotinjak drugih riječi dok joj ne pomogne sanjarenje i ne zamuti joj svijest zahvaljujući kojoj pripovijeda, uvijek pripovijedamo neku priču: jedan, dva, tri i četiri; pet i šest, i sedam, i osam, i tako u beskonačnost bez stanke sve dok ne nestane bilo kakve svijesti.”

“Oprostite na upadici”, rekoh joj stojeći; ona nije odmah ustala.

“Zovem se María Dolz i ne poznajete me. Ali godinama svraćam na doručak u isti lokal kao i Vi i Vaš muž. Samo sam Vam htjela reći koliko mi je žao zbog onoga što se dogodilo, zbog onoga što se dogodilo njemu i zbog onoga što se događa Vama otada. Pročitala sam u tisku, sa zakašnjenjem, nakon što sam napokon shvatila da mi nedostaje Vaša prisutnost. Iako sam Vas poznavala samo iz viđenja, moglo se vidjeti da se jako dobro slažete i izgledali ste mi jako simpatični. Doista mi je jako žao.”

Shvatila sam da sam pretposljednjom rečenicom ubila ženu u pojam, upotrijebila sam prošlo vrijeme govoreći o njima dvoma, ne samo o pokojniku. Pokušala sam nekako ispraviti pogrešku, ali nije mi palo na pamet ništa drugo što ne bi nepotrebno zakompliciralo stvari ili što ne bi bilo jako nezgrapno. Pretpostavila sam da me je shvatila: oboje su mi se jako sviđali kao par, a više kao takav nisu postojali. Tada sam pomislila da sam joj naglasila ono što je ona svakoga trenutka pokušavala odgoditi ili potisnuti u neku vrstu limba jer joj je bilo nemoguće zaboraviti ili 27

Knjigoteka

zanijekati: to da su nekada bili par te da ona više nije bila dio para. Htjela sam dodati: “Ništa više, neću Vas zadržavati, samo sam Vam to htjela reći”, i okrenuti se i otići, kad je Luisa Alday ustala smiješeći se - smiješila se širokim osmijehom koji nije mogla izbjeći, ta žena nije bila licemjerna ni zlobna, znala je biti čak i naivna - i uhvatila me ljubazno za rame obrativši mi se: “Da, naravno da te otprije poznajemo, i mi smo tebe vidjeli.” Obratila mi se s ti usprkos mojem kurtoaznom obraćanju, bile smo manje ili više istih godina, možda je bila nekoliko godina starija od mene; govorila je u množini i u prezentu, kao da se još uvijek nije naviknula na samački život, ili možda kao da sebe doživljava već s druge strane, mrtvu jednako kao i svojega muža, i stoga u istoj dimenziji ili na istome teritoriju: kao da se još uvijek nije rastala od njega, u svakom slučaju, i kao da ne vidi nikakvoga razloga za odustajanje od onoga “mi” koje ju je zacijelo oblikovalo gotovo cijelo jedno desetljeće, i od kojega se neće odvojiti u samo tri bijedna mjeseca. Iako je zatim prešla na govor u perfektu, možda nije mogla izbjeći to vrijeme. “Zvali smo te Razborita Djevojka. Vidiš sada, čak smo ti nadjenuli i ime. Hvala ti na onome što si rekla, ne želiš sjesti?” I pokaže mi na jednu od stolica na kojima su ponekad sjedila njezina djeca, dok je držala ruku na mome ramenu, sada sam imala dojam da se želi osloniti ili uhvatiti za nj. Bila sam sigurna da, da je napravila i najmanji pokret, da bi mi prirodno pala u zagrljaj. Vidjela sam da je krhka, poput kakve nesigurne sablasti koja još nije svjesna svojega stanja.

Pogledala sam na sat, bilo je već poprilično kasno. Željela sam ju pitati o svojem nadimku, osjećala sam se iznenađena i pomalo počašćena.

Značilo je to da sam uočena, da sam primijećena, prepoznata. Nasmiješila sam se nevoljko, obje smo se smiješile sa stidljivom radošću, kakva obuzme dvije osobe koje se upoznaju usred jako tužnih okolnosti.

“Razborita Djevojka?” rekoh.

“Da, tako nam se čini”, ponovo je počela govoriti u prezentu, kao da je Deverne kod kuće, i kao da je još uvijek živ ili se ona ne može od njega osloboditi osim u nekim stvarima. “Nadam se da te nije zasmetalo? Ali raskomoti se.”

“Ne, kako bi me smetalo, ja sam Vas isto tako nazivala u svojim mislima. Da ne ispadne da Vam se ne želim obraćati s ti, nego Vam se nisam usudila obratiti dok je Vaš muž bio nazočan, a u ovoj sam ga rečenici ponovo implicirala. Ne možete se obraćati mrtvom čovjeku kojega ne poznajete, osobnim imenom. Ili ne smijete, danas nitko ne zamjećuje te nijanse, svi su međusobno prisni. Sada ne mogu ostati, baš mi je žao, moram krenuti na posao”, ponovo sam automatski pogledala na sat ili, da bih potkrijepila da mi se žuri, dobro sam znala koliko je sati.

“Naravno. Ako to želiš, dogovorit ćemo se za poslije, u koliko sati 28

Knjigoteka

počinješ raditi? Sto radiš? I kako si nas doživjela?” Još uvijek mi je držala ruku na ramenu, nisam primijetila prijetnju, prije molbu. Površnu molbu, to da, za sada. Da sam joj to odbila, vjerojatno bi istoga popodneva zaboravila na naš susret.

Nisam odgovorila na njezino pretposljednje pitanje - nije bilo vremena - a još manje na posljednje: reći im da su Savršen Par, moglo joj je nanijeti bol i gorčinu, naposljetku, ostala bi ponovo sama, čim bih ja otišla. Ali, odgovorih joj potvrdno, da ću doći do nje kad završim s poslom ako joj to odgovara, popodne, oko šest i pol ili oko sedam sati. Upitala sam ju za adresu, i dala mi je taj podatak, stanovala je dosta blizu. Pozdravila sam ju na rastanku zadržavajući na trenutak svoju ruku u njezinoj, onu koju mi je položila na rame, i iskoristila sam dodir za jedan sudionički stisak koji sam odmah zatim povukla, oba su pokreta bila nježna, činilo se da je sretna zbog te bliskosti. Već sam se spremala prijeći ulicu kad sam shvatila. Morala sam se vratiti natrag.

“Baš sam glupa, zaboravila sam”, rekoh joj. “Ne znam kako se zoveš.”

Tek sam tada shvatila, njezino ime još se nije pojavilo ni u kakvim novinama, a ja nisam vidjela osmrtnicu.

“Luisa Alday”, rekla je. “Luisa Desvern”, ispravi se. U Španjolskoj žena ne gubi obiteljsko prezime nakon udaje, upitala sam ju je li odlučila nastaviti se zvati tako sada, iz odanosti ili zahvalnosti.

“Pa dobro, Luisa Alday”, ispravila se, ponovo. Sigurno je u to oduvijek bila uvjerena. “Dobro si učinila što si se sjetila, jer na vratima nema traga Miguelovu imenu, samo mojemu.” Ostade zamišljena i doda: “To je zbog njegova opreza da mu se ime ne povezuje s poslovima. Pogledaj čemu je poslužilo.”

“Najčudnije od svega jest to što sam promijenila mišljenje”, reče mi Luisa toga popodneva, ili već u sumrak, u salonu kuće, sjedeći na kauču, dok sam ja zauzela mjesto na obližnjem naslonjaču, prihvatila sam od nje čašu porta, koji je odlučila popiti; ispijala ga je u malim, ali učestalim gutljajima, nije odustajala od čaše, i već je ispila tri čaše, ako ne griješim u računici; znala je kako držati prekrižene noge, a da to izgleda prirodno, uvijek je izgledala prirodno, izmjenjivala je jednu s drugom, sad desnu, sad lijevu, tog je dana nosila suknju i crne lakirane cipele s velikim izrezom i niskom, iako tankom potpeticom, nalikovala je kakvoj odgojenoj Amerikanki, donovi su cipela naprotiv svijetlili, bili su gotovo bijele boje, kao da ih je tek obula, izgledale su uočljivo; s vremena na vrijeme dolazila bi djeca, ili jedno dijete pričajući ili postavljajući pitanje ili samo da naprave kakvu upadicu, gledala su televiziju u susjednoj sobi, koja se nalazila u produžetku salona s obzirom na to da nije imala nikakva vrata, Luisa mi je objasnila kako postoji telefon u sobi koja pripada djevojčici, ali 29

Knjigoteka

ona više voli da djeca ne budu daleko, i da ih u svakom trenutku može čuti, u slučaju da se nešto dogodi ili ako se posvađaju, ali i zbog društva, odnosno, prisiljavala ih je da budu blizu, ako već ne kraj nje, a ono da ih u svakom trenutku može čuti, naposljetku nisu ju ometali u koncentraciji jer joj je ionako bilo nemoguće na bilo se što koncentrirati, toga se zauvijek odrekla, mislila je da će tako i ostati, čitanja knjige ili gledanja filma u komadu, pripremiti predavanje mogla je samo uz velike napore ili u taksiju na putu za fakultet, a glazbu je uspijevala čuti tek povremeno, kratke komade ili pjesme ili tek jedan stavak sonate, bilo što bilo je dugačko - umaralo biju i unespokojivalo; pratila bi i poneku televizijsku seriju, epizode ne traju dugo, kupovala ih je sada na DVD-u da bi ih mogla prekinuti kad bi joj bila prekinuta koncentracija, teško joj je bilo održati pažnju, misao bi joj otišla u drugom smjeru, ili uvijek u istome, pomislila bi na Miguela, na posljednji put kad ga je za života vidjela, u istoj onoj prilici kad sam gaja zadnji put vidjela, mislila bi na ugodan parkić kod Strojarske škole u Paseo de la Castellani, pokraj kojega su ga dokrajčili bodežom s valovitom oštricom kakva je, čini se, zabranjena za nošenje.

“Ne znam, kao da nosim drugu glavu na ramenima, padaju mi na pamet stvari o kojima prije nisam nikada razmišljala”, govorila je s iskrenim divljenjem, širom otvorenih očiju, gladeći si koljeno jagodicama prstiju kao daju iritira nešto, zacijelo ju je smetao tek nemiran duh. “Kao da sam otada druga osoba, ili drugi tip osobe, s nepoznatom i neobičnom mentalnom konfiguracijom, netko tko živi povezujući asocijacije ili oduševljavajući se njima. Čujem sirenu nekog ambulantnog vozila ili policije ili vatrogasnih kola i smjesta pomislim tko u ovom trenutku napušta ovaj svijet, ili tko gori, ili tko se možda guši, i smjesta me saleti tjeskobna pomisao na sve one ljude koji su čuli policajce koji su se tamo pojavili da bi zatočili čovjeka za parkiranje, ili se sjetim hitnih ambulantnih kola koja su dojurila i pokupila Miguela na ulici, zacijelo su bili rastreseni, ili su događaj vidjeli kao poremećaj, kakvog li samo načina iskazivanja nezadovoljstva, znaš kako to već ide, ono što si obično svi kažemo u sebi, kakvog li pretjerivanja, kakve gužve, sigurno nije ništa tako strašno. Gotovo nikada se ne zapitamo o kakvoj se nesreći doista radi, ti zvukovi pripadaju uobičajenom brujanju grada, i osim toga, ispražnjeni su specifičnog sadržaja, čista ispražnjena ili apstraktna smetnja. Prije, kad nije bilo toliko sirena, niti su toliko glasno svirale, nije se ni pomišljalo na to da bi ih vozači mogli koristiti bez nekog posebnog razloga, primjerice da bi ubrzali ili da bi nekoga pretekli, ljudi bi virili na balkonima ne bi li doznali što se događa, ili su čak mislili kako će sve moći pročitati idućega dana u dnevnim novinama. Sada se više nitko ne naginje kroz prozor, čekamo da se udalje te da iz našeg slušnog dometa odnesu bolesnika, unesrećenog, ranjenika, teškog stradalnika, samo da nas prestanu zabrinjavati, ili nas živcirati. Ni ja više ne trčim na prozor, ali 30

Knjigoteka

prvih tjedana nakon Miguelove smrt nisam se mogla suzdržati da ne potrčim na balkon ili na prozor te da ne pokušam nazrijeti nije li negdje u blizini policijsko ili ambulantno vozilo ne bih li ga ispratila pogledom dokud mi oko seže, ali najčešće ga čovjek i ne vidi iz kuće, samo ga čuje, tako da sam ubrzo odustala od te navike, a opet, svaki put kad se oglasi neka sirena, još uvijek prekidam ono što radim i istegnem vrat i osluškujem sve dok ne nestane, osluškujem kao da je riječ o jadikovkama i tužbalicama, kao da svaka sirena govori: ‘Molim Vas, težak sam bolesnik koji se bori između života i smrti i, osim toga, nisam kriv, ništa nisam napravio da bih zaslužio udarce bodežom, izišao sam iz svojeg auta kao i toliko dana prije i iznenada sam osjetio ubod u leđa, a zatim još jedan, pa onda još jedan u druge dijelove tijela i ni sam ne znam koliko je tih uboda bilo, shvatio sam da krvarim odasvud te da ću umrijeti, a da se nisam priviknuo na tu ideju niti sam želio umrijeti. Pustite me da prođem, molim Vas, Vama se ni upola toliko ne žuri, i ako postoji mogućnost da se spasim, ovisi to o pravovremenom dolasku u bolnicu. Danas mi je rođendan i moja žena ništa ne zna, još uvijek me iščekuje sjedeći u restoranu, spremna za proslavu rođendana, vjerojatno je za mene spremila poklon, neko iznenađenje, nemojte dopustiti da me zatekne mrtvoga.’”

Luisa zastade i ispi još jedan gutljaj iz čašice, bila je to više automatska nego namjerna gesta, zapravo joj je ostala tek jedna kapljica.

Oči joj nisu bile zamišljene nego užarene, kao da je jako koncentrirana, umjesto odsutna, i kao da su joj iznenada ulile snagu i uvele ju još više u stvarni svijet, čak i ako je riječ o već prošlom stvarnom svijetu. Ja sam ju jedva poznavala, ali imala sam osjećaj da sadašnjost u njoj izaziva osjećaj zbunjenosti, da je u njoj ranjivija i čeznutljivija nego kad bi razmišljala o prošlosti, pa čak i o najbolnijem i zadnjem trenutku prošlosti, kao što se upravo sada zbilo. Njezine smeđe oči bile su lijepe onako sjajne, krupne, jedno je oko bilo naočigled veće od drugoga, a da ih to nije poružnjivalo, bile su to prodorne i živahne oči, dok se ona uživljavala u položaj umirućeg Desvernea. Nesumnjivo je bila gotovo zgodna žena, čak i pored svih svojih nedostataka; tim više, kad je bila veselog raspoloženja, kao što sam ju ja viđala često, svakoga jutra.

“Ali on nije mogao o tome ni pomisliti, ako nisam nešto krivo shvatila iz novina”, usudila sam se primijetiti. Nisam znala što bih rekla ili je možda bolje sve prešutjeti, ali nije mi se učinilo zgodnim ni šutjeti kao zalivena.

“Ne, naravno da ne”, brzo mi je uzvratila pomalo izazovno. “Nije mogao razmišljati dok su ga vozili u bolnicu jer je u tom času već bio u nesvjesnom stanju te nikada ponovo neće povratiti svijest. Ali možda jest bio u nekoj vrsti svjesnog stanja, predosjećajući buduće događaje, dok je dobivao udarce bodežima. Ne mogu prestati razmišljati o tom trenutku, 31

Knjigoteka

tim sekundama, vremenu koliko je potrajao napad, sve dok se on nije prestao braniti i dok nije počeo gubiti pojam o realnosti, sve dok nije izgubio svijest i više ništa nije osjećao, niti očaj, niti bol ni...” Na trenutak je ostala razmišljati što je još mogao osjećati dok nije pao u to polumrtvo stanje: “Nije imao vremena ni oprostiti se. Ja nikada nisam razmišljala što netko drugi misli, što bi mogao misliti onaj drugi, pa čak ni on, nije u mojemu stilu, nemam dovoljno mašte, niti pameti. A sada, naprotiv, cijelo sam vrijeme time opterećena. Kažem ti, mozak mi se modificirao, i kao da samu sebe ne mogu više prepoznati; ili možda, pada mi i to na pamet, kao da u cijelom svojem prethodnom životu nisam znala tko ja zapravo jesam, niti me je Miguel poznavao: zapravo vjerojatno me nije ni mogao znati i bilo je izvan njegove moći, nije li to čudno? Je li prava ova osoba koja neprekidno povezuje svari, i to stvari koje su mi se još prije dva mjeseca činile neskladnim i nepovezivim, jesam li to što jesam od trenutka kad je umro, za njega sam oduvijek bila neka druga, a nastavila bih biti ono što nisam sve do nekog neodređenog vremena, da je on ostao na životu. Ne znam razumiješ li me”, dodala je kad je shvatila da je ono što objašnjava teško razumljivo.

Za mene je sve to skupa bilo teško razumljivo, ali ipak sam manje-više shvaćala glavnu misao. Pomislih: “Ova je žena jako loše, što treba shvatiti ozbiljno. Njezina je tuga vjerojatno neizmjerna, i vjerojatno dane i noći provodi razmišljajući o događajima, zamišljajući posljednje trenutke svijesti svojega muža, postavljajući si pitanje što se moglo zbiti, kad zacijelo nije imao vremena nego da pokuša izbjeći prve ubode nožem pokušavajući pobjeći i sakriti se, ne vjerujem da je uopće mogao i pomisliti na nju, vjerojatno je samo bio usredotočen na svoju skorašnju smrt, trudeći se svim svojim snagama daju izbjegne, a ako mu je još nešto uopće palo na pamet, vjerojatno je to bila zapanjenost i nerazumijevanje i nevjerica, ili ‘što se sada događa, i kako je moguće, što radi ovaj čovjek i zašto me udara nožem, zašto je odabrao mene između milijuna drugih ljudi, i s kojim me je nesretnikom zamijenio, pa zar ne shvaća da nisam ja uzročnik njegovih nedaća, i kako lije samo smiješno, bolno i glupo umrijeti tako, iz nečije pogreške ili iz bijesa, kad nasilje dolazi od ruku nekog nepoznatog ili nekog sasvim sporednog lika u mojem životu, tako da ga uopće nisam uočio, ili tek nakon što me je na to prisilio, svojim upadima ili nesuzdržavanjem, čovjek kojemu smo se zamjerili i koji je napao jednog dana Pabla, neki tip koji je nevažniji od susjednog apotekara ili konobara iz kafića u kojemu doručkujem, nekoga potpuno anegdotalnog, beznačajnog, kao da me odjednom ubija Razborita Djevojka koja je također tamo svakoga jutra i s kojom nisam razmijenio ni riječi, poput osoba koje su samo nejasne sjene, ili marginalci, koji borave na nekom uglu ili na nekoj tamnoj podlozi slike i koje nam ne nedostaju, ili ih mi ne zamjećujemo, ako nam se ne izgube iz vida, to se ne može 32

Knjigoteka

događati jer je odveć apsurdno i neshvatljivo, a pored svega, neću to moći nikome ispričati, jedino što nas spašava od najvećih nevolja, čovjek nikada ne zna što će ili tko na lice staviti krinku, niti zna kakav će oblik poprimiti njegova individualna i jedinstvena smrt, uvijek jedinstvena, čak i ako napustimo svijet istovremeno kad i toliki drugi u nekoj masovnoj katastrofi, ali donekle je predvidljiva, naslijeđena bolest, epidemija, automobilska nesreća, zračna nesreća, bolest nekog unutrašnjeg organa, teroristički napad, slom, krah, infarkt, požar, nasilni lopovi koji po noći provale u kuću nakon planiranog napada, čak i netko tko slučajno zaluta u neku opasnu četvrt tek što je došao u neki još nepoznati grad, na takvim sam se mjestima zatekao tijekom putovanja, pogotovo kad sam bio mlađi i kad sam puno putovao i kad sam preuzimao rizik, primijetio sam da mi se nešto može dogoditi iz neopreza i neznanja u Caracasu i u Buenos Airesu i u Meksiku, u New Yorku i u Moskvi, i u Hamburgu, pa čak i u samome Madridu, ali ne ovdje, nego u drugim nasilničkijim, ili poniženijim, ili mračnijim ulicama, ne u toj mirnoj, blještavoj i bogatoj četvrti, kakva je manje-više moja i koju poznajem u tančine, i ne u trenutku kad sam izišao iz auta kao tolikih drugih dana, zašto baš danas, a ne jučer ni sutra, zašto danas i zašto baš ja, moglo je to snaći bilo koga, pa čak i samoga Pabla, koji je doživio mnogo ozbiljniju svađu nego što sam ju ja doživio, da ga je prijavio kad ga je ta zvijer napala bodežom, ja sam bio taj koji sam ga odgovorio od toga, baš sam bio glup, bilo mi je žao tog čovjeka za kojega i ne znam kako se zove, a mi smo ga naprotiv uklonili, a ja sam baš jučer osjetio paniku, sada mi se tako čini, jučer me je napao, a ja tome nisam pridao važnost, i požurio sam se da zaboravim, trebao sam se više bojati, i trebao sam biti oprezniji, nisam se trebao pojavljivati na njegovu teritoriju nekoliko dana, ili dok ne iziđem iz njegove promatračnice, nisam se trebao danas izložiti napadu ovoga bijesnog luđaka kojemu se prohtjelo da me napadne bodežom koji je osim toga sigurno prljav, ali to i nije toliko važno, neće ni biti potrebna infekcija da me dokrajči, ubijaju me brže vrh i oštrica koji zadiru i probadaju moje tijelo, zaudara taj tip, jako je blizu, vjerojatno se već stoljećima nije oprao, vjerojatno nema ni gdje, uvijek sjedi u svom napuštenom automobilu, ne želim umrijeti u ovom smradu, čovjek ne odabire, zašto je to ono posljednje čime će me prekriti zemlja prije nego što se oprostim, to - i zadah krvi koji me već obavija, miris željeza i djetinjstva, kad čovjeku najčešće curi krv, to je moja smrt, ne može biti ničija druga, njegova, ja nisam ranio tog luđaka, jako je snažan i snažnog spleta živaca i ja nisam znao izići na kraj s njim, ne posjedujem ništa čime bih ga ranio, a on je mene uspio raniti, otići će mi životni dah i iskrvarit ću od tih uboda, koliko sam samo rana zadobio, ne mogu ništa učiniti, koliko li ih je, gotov sam’.” U nastavku sam pomislila: “Ali on nije mogao razmišljati o svemu tome. Ili možda ipak jest, koncentrirano.”

33

Knjigoteka

“Ja nisam osoba koja bi mogla davati bilo kome savjete”, rekoh tada Luisi, nakon duge stanke, “ali mislim kako ne bi trebala dugo razmišljati o onome stoje njegovom glavom prolazilo u tim trenucima. Naposljetku, trajalo je to svega nekoliko trenutaka, u cjelini njegova života to je zanemarivo, možda nije imao vremena ni na što misliti. Nema smisla da se ti toliko time opterećuješ, svih ovih mjeseci, i tko zna koliko još dugo, što imaš od toga? Ni on neće ništa dobiti time. Koliko god razmišljala o svemu tome, ne možeš vratiti film unatrag kad nisi bila s njim u tim trenucima, niti si bila s njim u trenucima kad je umirao, ne možeš se staviti na njegovo mjesto, niti ga više spasiti. Ti nisi bila tamo, nisi znala, to ne možeš promijeniti, uza sva svoja nastojanja.” Shvatila sam da sam se ja dulje vremena bavila tuđim razmišljanjima, istina, oponašajući ju ili ugledajući se na nju, jako je odvažno uživjeti se u nečiji način razmišljanja, nakon toga, ponekad je teško izići iz tuđe glave, vjerojatno je zato tako malo ljudi spremno na to i svi nastoje biti na distanci i radije si govore: “Ja nisam ta osoba, nije na meni da proživljavam ono što se događa drugome, i zašto bih ja na sebe preuzeo njegove muke? Te nevolje nisu moje, neka svatko vodi svoje račune.” Bilo kako bilo, osim toga, prošlo je, nije više to što jest, nije bitno. On više ne misli na to, niti se to sada zbiva.

Luisa sije ponovo natočila čašu, bila je jako mala čaša, i prinijela je dlanove obrazima, pokretom koji je bio zamišljen i iznenađen. Imala je jake i duge ruke, bez drugih ukrasa osim svog vjenčanog prstena. S laktovima naslonjenima na bedra, činilo se kao da se skuplja ili smanjuje.

Malo je govorila za sebe, kao da naglas mudruje. “Da, ljudi obično na taj način razmišljaju. Da ono što je završilo nije tako ozbiljno kao ono što se događa u ovom trenutku te da nas prestanak treba olakšati. Da nas ono što je prošlo treba manje boljeti od onoga što se događa ili da su stvari podnošljivije onda kad završe, bez obzira na sav njihov užas. Ali to je isto što i reći da je lakše podnijeti preminulog čovjeka, nego osobu na samrti što baš i nema puno smisla, ne čini ti se? Najnepodnošljivija je i najbolnija činjenica da je osoba umrla; a to što je smrt neminovna, ne znači daju čovjek neće ponovo proživljavati. Kako ne razmišljati o nečijoj smrti ako je to posljednje iskustvo koje je umirući podijelio s nama koji i dalje živimo? Ono što se poslije dogodilo, izvan je našega dometa, ali kad je čovjek umirao, naprotiv, svi smo bili tu, u istoj dimenziji, on i mi, udisali smo isti zrak. Još uvijek smo živjeli u istom vremenu, ili u svijetu. Ne znam, ne znam kako bih to objasnila.” Napravi stanku i zapali cigaretu, bila joj je prva koju je zapalila; držala ih je nadohvat ruke, ali nije zapalila nijednu sve do toga trenutka, kao da se odvikla od pušenja, možda je prestala pušiti, možda je na neko vrijeme prestala pušiti i sada je ponovo počinjala, ili je samo htjela udahnuti nekoliko dimova: kupovala je cigarete, ali ih je nastojala izbjegavati. “Osim toga, ništa se ne događa zasigurno, eto postoje i snovi, mrtvi se pojavljuju živi u njima, a živi nam 34

Knjigoteka

katkad umiru. Ja često noćima snivam taj trenutak, i tada jesam prisutna, doista sam ovdje, doista znam, vozim se u autu s njim i oboje izlazimo iz auta, i ja ga upozoravam jer znam što će mu se dogoditi pa čak i onda ne može pobjeći. Dakle, znaš već kako se te stvari zgode, snovi su u isti mah zbrkani i egzaktni. Otresam ih sa sebe čim se probudim, i za nekoliko trenutaka ovi iščeznu, zaboravim pojedinosti; ali odmah zatim shvatim da činjenice ostaju, da je sve istina, da se doista tako dogodilo, da je Miguel doista mrtav, i da su ga ubili slično onako kako sam sanjala, iako mi je prizor sna trenutačno iščeznuo”, napravila je stanku, ugasila je dopola izgorjelu cigaretu, kao da je iznenađena što se zatekla s cigaretom u ruci.

“Znaš li što je od svega najgore? Najgore je to što se ne mogu naljutiti niti na bilo koga prebaciti krivnju. Ne mogu mrziti nikoga, iako je Miguel umro nasilnom smrću, ubijen nasred ulice. Da su ga usmrtili s nekim motivom, jer su ga držali na nišanu, zato što su znali tko je on, jer ga je netko doživljavao preprekom ili mu se osvetio, što ja znam, barem da ga opljačka. Da je ubijen kao žrtva ETA-e, mogla bih se udružiti s drugim obiteljskim članovima žrtava, i mogli bismo svi zajedno mrziti teroriste, ili čak i sve Baske, koliko god čovjek može podijeliti i raspodijeliti mržnju, tim bolje, zar ne, bolje stoje krug impliciranih veći. Sjećam se kad sam još bila jako mlada, jedan moj mladić ostavio me zbog neke djevojke s Kanarskih otoka. Ne samo što sam zamrzila nju, nego sam odlučila zamrziti sve stanovnike Kanarskih otoka. Cisti apsurd, manija. Kad bi se na televiziji prikazivala utakmica u kojoj su igrali klubovi s Tenerifa ili iz Las Palmasa, poželjela bih da izgube od bilo koje momčadi, iako sam ja uglavnom ravnodušna po pitanju nogometa, i ne gledam utakmice, moj brat i moj otac običavali su pratiti nogomet. Kad bi se održavao neki izbor za Miss, željela sam da ne pobijede predstavnice s Kanarskih otoka, i spopala bi me srdžba jer su obično pobjeđivale, često su jako zgodne te djevojke s Kanarskih otoka”, i nasmija se od srca na svoj račun, nije se mogla suspregnuti. Ono što bi joj bilo dražesno, sa srcem je prihvaćala, čak i dok se nalazila u tako teškoj situaciji. “I samoj sam sebi obećala da neću ponovo čitati Galdosa: bez obzira stoje postao pravi Madriđanin, ipak je podrijetlom s Kanarskih otoka, i zabranila sam ga samoj sebi na dulje vrijeme”, i ponovo se nasmije, sada je njezin smijeh već bio tako otvoren da je djelovao zarazno, i ja sam se isto tako nasmijala toj inkvizicijskoj ideji. “Sve su to iracionalne reakcije, dječje, ali imaju trenutačno ozdravljujuće djelovanje, unose neku vedrinu duha. Sada više nisam mlada, pa više ne raspolažem čak ni tom mogućnošću da dio dana provedem bijesna, umjesto u tužnom raspoloženju.”

“A što je bilo s naplatiteljem parkinga?” rekoh. “Zar ga ne možeš mrziti? Ili zar ne možeš mrziti sve klošare?”

“Ne”, uzvratila je bez razmišljanja, odnosno, kao da je već o tome razmišljala. “Nisam više željela ni čuti za toga čovjeka, mislim da je odbio 35

Knjigoteka

dati izjavu, da je od prvoga trenutka navukao na sebe plašt šutnje, i nije od toga odustao, ali jasno je da je prolupao i da nije baš posve normalan.

Kako se čini, dvije mu se kćeri bave prostitucijom, dvije mlade kćeri, i pomislio je kako su Miguel i Pablo, vozač, upleteni u to. Cista glupost. Ubio je Miguela kao što je mogao ubiti Pabla ili bilo kojeg susjeda iz kvarta da ga je dohvatio bodežom. Pretpostavljam da je i on trebao neprijatelje, nekoga kome bi predbacio krivnju za svoju nesreću. Ono što svi rade, istina, niža klasa, kao i srednja i elita, kao i oni obespravljeni: nitko ne prihvaća da se stvari katkad događaju, a da i nema nekog konkretnog krivca, niti da postoji zla kob, niti da se osobe mogu pokvariti i prolupati ili da sami sebi iskopaju jamu i navuku nesreću.” “Čovjek je sam kovač svoje sreće”, pomislila sam sjećajući se, citirajući Cervantesa, na čije riječi više doista nitko ne misli.

“Ne, ne mogu se ljutiti na onoga tko ga je ubio ni iz čega, na onoga tko ga je slučajno obilježio, ni iz čega, to je ono najgore; na luđaka, na poremećenog koji ga u biti nije mrzio zato što je u pitanju on i koji čak nije ni znao njegovo ime, nego je u njemu vidio inkarnaciju svoje nesreće ili uzrok svojega nesretnog položaja. Ma, i ne znam što je sve u njemu vidio, nije mi ni važno, ne nalazim seja u njegovoj glavi, niti bih to željela biti.

Ponekad mi o tome žele pričati moj brat ili Javier, jedan od najboljih Miguelovih prijatelja, ali ja ih zaustavim i kažem im kako ne želim manjeviše hipotetična objašnjenja ni tapkanja u mraku, kako je ono što se dogodilo toliko ozbiljno da me uopće ne zanima uzrok, pogotovo ako je riječ o nerazumljivu uzročniku, o onome što ne postoji, niti može postojati izvan te obmanjene ili bolesne glave u koju se nemam zašto uživljavati”, Luisa je dosta dobro govorila, služeći se bogatim rječnikom i glagolima koji su rijetki u svakodnevnom govoru, poput “zazirati” ili “empatizirati”; naposljetku, bila je sveučilišna profesorica na Odsjeku za anglistiku, kako mi je rekla, predavala je jezik; morala je silom prilika čitati i prevoditi.

“Ako bismo pretjerali, taj čovjek za mene ima isto značenje kao i krovni vijenac koji se odlijepi i padne ti na glavu upravo kad prolaziš ispod njega, mogao si i ne proći u tome trenutku: da si prošao trenutak prije, ne bi ni doznao. Ili zamisli neki zalutali metak iz lovnog pohoda, koji je ispalio neki laik ili glupan, a mogao si i ne ići taj dan na ladanje. Ili vidi sad potres koji te snađe na nekom putovanju, a mogao si i ne ići na to mjesto. Ne, mržnja ne pomaže, ne tješi niti ulijeva snagu, mene ne tješi iščekivanje da ga osude ni priželjkivanje da istrune u zatvoru. Ne osjećam ni sažaljenje prema njemu, naravno, ne mogu ga ni osjećati. Sve što se njega tiče, ostavlja me potpuno ravnodušnom, Miguela mi neće nitko i ništa vratiti.

Pretpostavljam da će otići u neku psihijatrijsku ustanovu, ako one još uvijek postoje, ne znam što rade s poremećenima koji počine ubojstva.

Pretpostavljam da će ga ukloniti iz javnog života jer je opasan i ne bi li spriječili da ponovi ono što je već učinio. Ali ne tražim kaznu za njega, 36

Knjigoteka

značilo bi to izjednačiti se s nekadašnjom praksom vojske koja je bacala u tamnicu ili čak ubijala i konja koji se bio drznuo zbaciti na tlo nekog časnika skrivivši njegovu smrt, i to kad je svijet još bio naivan. Ne mogu osjećati sućut ni prema prosjacima i prema beskućnicama. Naprotiv, prema njima sada osjećam strah. Kad opazim nekoga od njih, pokušavam se udaljiti ili prijeći na drugu stranu ulice, to je opravdana uvjetovana reakcija, koja će me zauvijek pratiti. Ali to je nešto drugo. Ne mogu se ipak posvetiti aktivnom gajenju mržnje prema njima, kao što ne bih mogla mrziti ni neke poslodavce rivale kojima su poslali nekog plaćenog ubojicu da sredi nekoga, ne znam znaš li kako je to sve češće, i u Španjolskoj, sve više ima ljudi koji pozovu nekog ubojicu iz inozemstva, nekoga Kolumbijca, Srbina, Meksikanca, ne bi li maknuo s puta onoga koji im je prevelika konkurencija i koji im smeta da se prošire, ili koji šteti njihovu poslu. Dovedu nekog tipa, taj obavi posao, plate mu i on nestane, sve u jednom, ili u dva dana, nikada ih ne pronađu, diskretni su i profesionalni, aseptični i ne ostavljaju tragove, kad dođu pokupiti leš, oni su već na aerodromu, ili na odlaznom letu. Gotovo se nikada ništa ne može dokazati, a još se manje može dokazati tko ih je unajmio, tko ih je nagovorio i tko im je zapovjedio, ždrijeb je mogao pasti na njega, kao što je mogao pasti na nekoga drugoga, na nekog tko je imao slobodne dane; ne bi u tom slučaju upoznao Miguela, niti bi osobno imao bilo što protiv njega. Međutim, mogu mrziti huškače, mogla sam sumnjati na jedne ili na druge, na nekoga konkurenta ili uvrijeđenog ili oštećenog, svaki poslodavac i neželjeno ili namjerno stvara žrtve; pa čak i od kolega prijatelja, kako sam opet pročitala neki dan u Covarrubiasu”, Luisa je vidjela kako sam napravila začuđeno lice. “Ne poznaješ ga? Tesoro de la lengua castellana o española, bio je to prvi rječnik, iz 1611. godine, napisao ga je Sebastián Covarrubias”, podiže se i donese pozamašnu zelenu knjigu koja joj je bila pri ruci i potraži među njezinim stranicama.

“Morala sam pogledati riječ ‘ljubomora’ ne bih li je usporedila s engleskom definicijom, i pogledaj što sam pronašla.” I pročitala mi je naglas: ‘“Najgore je što taj otrov obično nastane u grudima onih koji su naši najveći prijatelji; mi ih smatramo takvima osjećajući povjerenje prema njima, a oni su štetniji od deklariranih neprijatelja.’ A ta mudrost postoji iz starih vremena, jer gledaj sada što dodaje: ‘Taj je predmet opće mjesto, i mnogi ga spominju; moja namjera nije sada citirati ono što su drugi već rekli. Neka na tome ostane’”, i zatvorila je knjigu i ponovo sjela, s knjigom u naručju, virili su papirići zabilježeni na mnogim stranicama.

“Moj je um zaokupljen drugim stvarima, a ne samo žaljenjem i nostalgijom. Osjećam neprestano nostalgiju za njim, znaš? Nedostaje mi kad se probudim i kad liježem na počinak i kad snivam i cijeli dan između, kao da ga neprestano nosim sa sobom, kao da čini sastavni dio mojega tijela, neprekidno”, pogledala si je ruke, kao da glava njezina muža počiva 37

Knjigoteka

na njima. “Neki mi ljudi kažu: ‘Zadrži one lijepe uspomene, a ne posljednje sjećanje, misli na to koliko ste se samo voljeli, razmišljaj o svim onim fantastičnim trenucima koji drugi ljudi nikada nisu doživjeli.’ To su dobronamjerni ljudi, koji ne uspijevaju shvatiti kako su se uspomene obojile sada tim tužnim i krvavim krajem. Svaki put kad se sjetim nečega dobrog, u isti mi se čas javi i posljednja slika, prizor njegove slučajne i okrutne smrti, toliko glupe, koju je tako lako bilo izbjeći. Da, to je ono što najteže podnosim: tako nedužnu i tako glupu smrt. I uspomena se zamuti i oslabi. Zapravo mi više ne ostaje nikakva dobra uspomena. Sve su mi uspomene razočaravajuće. Sve su kontaminirane.”

Zašutjela je i pogledala prema susjednoj sobi u kojoj su bila djeca. U pozadini se čula televizija, zatim se sve opet trebalo vratiti u red. Bila su to dobro odgojena djeca, koliko sam mogla vidjeti, mnogo više od onoga što je danas uobičajeno. Zanimljivo kako me nije iznenađivalo niti me ljutilo što Luisa sa mnom razgovara toliko povjerljivo, kao da sam joj prijateljica. Možda nije mogla razgovarati o drugome, i u mjesecima koji su protekli od Deverneove smrti iscrpila je sve svoje zaprepaštenje i svoje brige prema svojim srodnicima, ili ju je bilo stid inzistirati na istoj temi s njima, ili se pokušavala odmoriti od novosti koju sam ja za nju predstavljala. Možda joj je bilo svejedno tko sam ja, bilo joj je dovoljno da sam tu prisutna kao nepotrošeni sugovornik, s kojim je mogla započeti ispočetka. Druga je to od neprilika proživljavanja neke nesreće: onome tko proživljava neku nesreću, njezine posljedice traju mnogo dulje od strpljenja onih koji su tu osobu spremni slušati i pratiti, bezuvjetnost nikada nije jako duga, ako je obojena monotonijom. I tako, prije ili kasnije, tužna osoba ostane sama kad još uvijek nije završena njezina bol, ili kad joj se više ne dopušta da govori više od onoga što čini njezin jedini svijet, jer se taj svijet tuge čini nepodnošljivim i odbojnim. Shvaća kako za druge ljude svaka nesreća posjeduje službeni rok trajanja, kako nitko nije stvoren za promatranje nesreće, kako se taj prizor može podnijeti samo neko kratko vrijeme, dok u toj osobi još uvijek postoji osjećaj sažaljenja i drskosti i određena mogućnost antagonizma za one koji promatraju i asistiraju, za one koji se osjećaju nužnim, spasiteljskim, korisnim. Ali kad se uvjere kako se ništa ne mijenja, i kako dotična osoba ne napreduje niti se uspijeva otrgnuti, osjete poniženje i ništavnost, shvaćaju to gotovo kao neku uvredu i odlaze: “Zar joj nisam dovoljan? Kako to da se ne može osloboditi tuge, kad sam ja uza nj? Zašto ustrajava u svojoj boli, ako je već prošlo neko vrijeme i ja sam mu odvratila pozornost i pružila utjehu? Ako ne može podići glavu, neka potone ili nestane?” I tada, ona neutješna osoba čini ovo posljednje, povlači se, izbiva, skriva se. Možda se Luisa tako čvrsto prigrlila meni jer je sa mnom mogla biti ono što je još uvijek bila, i nije se trebala skrivati: mogla je biti neutješna udovica, prema 38

Knjigoteka

posvećenoj frazi. Opsjednuta, utučena, potresena.

Pogledala sam prema dječjoj sobi, glavom sam kimnula u smjeru sobe.

“Vjerojatno su u tvojim očima velika pomoć, s obzirom na okolnosti”, rekla sam. “Obveza da moraš o njima brinuti tjera te da svakoga jutra ustaješ iz postelje s još ponešto snage, da budeš snažna i izdržljiva, pretpostavljam. Da imaš na umu kako potpuno ovise o tebi, više nego prije. Vjerojatno ti predstavljaju teret, ali djeca su i nužan pojas za spašavanje, poticaj su da se započne novi dan. Je li tako? Ili nije?” dodala sam kad sam vidjela kako se njezino lice još više smrknulo i kako joj se veliko oko skuplja, izjednačujući se s onim malim.

“Ne, sve je potpuno suprotno”, uzvratila je duboko dišući, kao da se mora pribrati da bi rekla ono što je izjavila u nastavku. “Dala bih sve na svijetu da nisu sa mnom, da ih sada nemam pokraj sebe. Pokušaj me shvatiti: nije riječ o tome da se ja sada nešto kajem, njihovo postojanje vitalno je za mene i njih najviše volim, vjerojatno više od Miguela, ili barem shvaćam da bi bilo još gore da sam izgubila njih, bilo koje od djece, već me ne bi bilo na ovome svijetu. Ali sada više ne mogu izići na kraj s njima, prevelik su teret za mene. Da ih barem mogu staviti između zagrada, ili ih uspavati, ne znam, staviti ih na spavanje i da se ne probude do novog poziva. Željela bih da me ostave na miru, da me ne zapitkuju i da me ništa ne mole, da me ne povlače za rukav, da se ne vješaju o mene kao što rade, jadnici. Imam potrebu biti sama, nemati nikakve odgovornosti, ni biti izložena prevelikim naporima za ono za što se ne osjećam sposobnom, ne misliti o tome jesu li se nahranili, ili jesu li se dobro odjenuli, ili o tome jesu li prehlađeni, ili imaju li vrućicu. Željela bih moći cijeli dan ostati u krevetu, ili provoditi dan onako kako ja to želim bez briga o bilo čemu, ili voditi brigu samo o samoj sebi, i tako se malo pomalo vratiti u život, bez upletanja drugih ili obveza. Ako se ikada uopće oporavim, vjerujem da ipak hoću, iako ne vidim kako. Ali toliko sam slaba da su ono zadnje što trebam dvije osobe još slabije od mene, u mojoj blizini, koje se ne mogu brinuti same o sebi i koje još manje od mene shvaćaju što se dogodilo. I prema kojima osim toga osjećam sažaljenje, neuklonjivo i konstantno, koje nadilazi okolnosti. Okolnosti još naglašavaju tugu, ali ova je prisutna oduvijek.”

“Kako konstantno? Kako u onostranosti? Kako oduvijek?”

“Ti nemaš djece?” zapita me. Zanijekala sam glavom. “Djeca razveseljavaju i sve ono što se još kaže, ali isto tako djeca su izvor jada, neprestanog, i ne vjerujem da će se to promijeniti čak ni kad odrastu, a to se manje govori. Vidiš koliko su plašljivi pred svijetom i to izaziva tugu.

Vidiš kako posjeduju dobru volju, kad osjećaju želju da pomognu, i da podmetnu leđa, a ne mogu, i to također izaziva u tebi sućut. I njihova 39

Knjigoteka

ozbiljnost i njihove elementarne šale i njihove prozirne laži - sve to izaziva sažaljenje, njihova razočaranja i njihove iluzije, njihova očekivanja i njihova mala razočaranja, njihovo ravnodušje, njihovo nerazumijevanje, njihova tako logična pitanja, pa čak i njihova povremena zluradost. Sama se oneraspoložim kad pomislim koliko još toga moraju naučiti, a na toj dugoj stazi s kojom se suočavaju i koju nitko ne može proći umjesto njih, čak i ako ih već stoljećima prolazimo, i ne vidimo potrebu da svatko onaj tko se rodi, mora započeti ispočetka. Kakvog smisla ima što svatko mora proživljavati iste neprilike i otkrića, manje-više, vječno? I naravno, oni su prisiljeni suočiti se s nečim rijetkim i čega su se mogli poštedjeti, jedne ogromne nesreće koja nije bila predviđena. Nije uobičajeno u našim društvima da nekom ubiju oca, a tuga koju oni osjećaju za mene predstavlja još jednu dodatnu žalost. Nisam samo ja ta koja je proživjela gubitak, da je barem tako. Ja sam ta koja im mora objašnjavati, a čak ne raspolažem ni pravim obrazloženjem koje bih im mogla dati. Sve to nadilazi moje snage. Ne mogu im reći da taj čovjek mrzi njihova oca, niti da je bio njegov neprijatelj, a ako im kažem da je poludio do te mjere da ga je usmrtio, teško će to razumjeti. Carolina će možda i razumjeti, ali Nicolas neće ništa shvatiti.”

“Shvaćam. I što si im rekla? Kako su sada?”

“U biti, manje-više, znaju prilagođenu istinu. Razmišljala sam trebam li išta reći dječaku, jako je malen, ali rekli su mi da će biti gore ako mu budu rekli prijatelji u vrtiću. Kako je objavljeno u tisku, svi koji nas poznaju, smjesta su doznali, a možeš samo zamisliti verzije kojima raspolažu djeca od četiri godine, mogle su biti samo još jezovitije i besmislenije od onoga što se doista dogodilo. Stoga sam im rekla da je taj čovjek bio jako bijesan jer su ga odvojili od njegovih kćeri te da je zamijenio osobu i napao tatu umjesto osobu koja mu je odvela kćeri.

Upitali su me tada tko mu je oteo djecu, i ja sam im odgovorila da ne znam, te da zacijelo ni taj čovjek to ne zna, i da se zato ponio tako, u potrazi za nekim s kim bi se mogao posvađati. Te da nije mogao dobro razlikovati osobe i da je bio kivan na cijeli svijet, te da je zato neki dan istukao Pabla, vjerujući kako je on taj koji je odgovoran. Zanimljivo, to jesu odmah shvatili, da se netko razbjesnio jer su mu oteli kćeri, pa me čak i dan-danas ponekad pitaju zna li se nešto o njima, ili jesu li se pojavile, kao da je riječ o kakvoj priči, pretpostavljam da ih zamišljaju kao djevojčice. Rekla sam im da je sve zla kob. Da trebaju nesreću shvatiti kao automobilsku nesreću, kao kad auto zgazi nekog pješaka, ili kao kad se stropošta neki zidar koji radi na nekoj zgradi. Kako njihov otac nije uopće kriv, niti je učinio bilo što nažao drugome. Dječak me je upitao hoće li se ikada više vratiti. Odgovorila sam mu kako neće, kako je sada jako daleko, kao kada je išao na putovanje, ili još i dalje, tako da povratak više nije moguć, ali kako ih, tamo gdje se sada nalazi, i dalje promatra i brine o 40

Knjigoteka

njima. Palo mi je na pamet da im kažem, da ne bi sve zvučalo tako konačno odjednom, kako ja povremeno mogu s njim razgovarati, i da ako žele nešto od njega, nešto važno, neka mi to kažu, a ja ću mu to prenijeti.

Djevojčica taj dio nije povjerovala, čini mi se, jer mi nikada ne prenosi nikakve poruke, ali dječak je povjerovao, tako da me sada moli ponekad da prenesem ovo ili ono njegovu ocu, gluposti iz vrtića koje on proživljava kao događaje, i idućega dana pita me jesam li mu već rekla i što je uzvratio i je li bio zadovoljan kad je doznao da već igra nogomet.

Odgovorim mu kako još uvijek nisam s njim razgovarala, kako treba čekati, kako nije jednostavno uspostaviti kontakt, pustim da prođe nekoliko dana, i, ako se prisjeti i inzistira, tada nešto izmislim. Uvijek ću pustiti da prođe još više vremena, sve dok ne izgubi taj običaj i ne zaboravi, on će se toga jedva sjećati na duge staze. Vjerojatno će vjerovati da se sjeća prije svega onoga što smo mu njegova sestra i ja ispričale.

Carolina me više zabrinjava. Gotovo da to uopće ne spominje, ozbiljnija je i šutljivija, a kad ispričam njezinu bratu kako se njegov otac smijao kad je čuo njegove anegdote, primjerice, ili kako me je zamolio da mu prenesem da ne udara nogama drugu djecu, nego samo loptu, pogleda s nekom vrstom tuge slične tuzi koju oni u meni izazivaju, kao da moje laži kod nje izazivaju žaljenje, tako da ima trenutaka u kojima svi tugujemo zbog svih, ja zbog njih i oni zbog mene, ili barem djevojčica. Vide kako sam tužna, vide me onakvu kakvu me nikada nisu vidjeli, iako se ja trudim, nemoj misliti, da ne plačem i da se na meni ne vidi toliko kad sam s njima. Ali sigurno primjećuju moje raspoloženje. Samo sam jedanput zaplakala u njihovoj prisutnosti.” Prisjetila sam se dojma koji mi je izazvala djevojčica kad sam ih sve troje promatrala ujutro na terasi: kako je obraćala pažnju na majku i gotovo da je bdjela nad njom, unutar svojih mogućnosti; i kako ju je diskretno pomilovala po obrazu kad su se opraštali. “I osim toga, boje se zbog mene”, dodala je Luisa posluživši si još jednu čašicu uz uzdah. Već neko vrijeme nije pila, kontrolirala se, možda pripada onim osobama koje se znaju na vrijeme zaustaviti ili koje doziraju piće čak do pretjerivanja, koje su izložene opasnostima, ali im nikada ne podliježu, čak ni kada osjećaju da nemaju što izgubiti i kad im je svejedno. Nije bilo sumnje da je bila očajna, ali nisam uspijevala zamisliti ju u bilo kakvim ekscesnim situacijama: niti kako se životinjski opija, niti kako zanemaruje djecu, niti predajući se drogi niti izostajući na poslu, niti predajući se jednom za drugim muškarcu (o tome nešto kasnije) da bi zaboravila onoga do kojega joj je stalo: kao da je u njoj postojao posljednji ostatak razboritosti, ili osjećaja dužnosti, ili smirenosti, ili čuvanja, ili pragmatičnosti, nisam baš znala o čemu se radi. I tada sam jasno vidjela: “Oporavit će se”, pomislila sam, “doći će k sebi i prije nego što misli, čini joj se irealnim sve što je doživjela tih mjeseci i čak će se ponovo udati, možda za nekog jednako tako savršenog muškarca kao što je Desvern, ili s kojim će barem činiti 41

Knjigoteka

sličan par, odnosno, gotovo savršen.”

“Otkrili su da ljudi umiru te da umiru čak i oni koji su se njima činili najneuništiviji, njihovi roditelji. Ne radi se više o noćnoj mori, i Carolina ih je počela proživljavati, sada je u tim godinama: već je imala neku noćnu moru kako ja umirem ili kako umire njezin otac, prije nego što se bilo što dogodilo. Zazvala nas je iz svoje sobe usred noći, tjeskobna, i mi smo ju uvjerili kako je to nemoguće. Vidjela je kako nismo u pravu, ili da joj možda lažemo; kako ima razloga za strah, kako se ispunilo ono što joj se ukazalo u snovima. Nije mi to jasno predbacila, ali dan nakon što je Miguel bio pokopan, i kad se više nije moglo ništa dodati ni oduzeti osim nastaviti živjeti s njim, rekla mi je dvaput, kao da želi dobiti na uvjerljivosti: ‘Vidiš li? Vidiš li?’ I ja sam ju zapitala ne shvaćajući: ‘Stoje to što moram shvatiti, dušo?’ Bila sam previše smetena da bih shvatila. Tada se ona povukla, i otada se nastavila tako ponašati: ‘Ništa, ništa. Pa tata više nije kod kuće, zar ne vidiš?’ uzvratila mi je. Ponestalo mi je snage i sjedoh na rub kreveta, bile smo u mojoj sobi. ‘Naravno da vidim, dušo,’ rekoh joj, i potekoše mi suze. Vidjela me kako plačem i sažalila se na mene, otada stalno u njoj izazivam sažaljenje. Pristupi mi i poče mi brisati suze svojom haljinom. Sto se tiče Nicolasa, otkrio je to odviše naglo, a da ga nije ni morao sanjati, i bojati se prije, kad još uvijek nije posjedovao svijest o smrti, mislim kako nije dobro ni shvatio o čemu se radi, iako shvaća kako to znači da osobe prestaju postojati, da ih se više ne vidi. A ako je njihov otac umro i nestao preko noći; još i gore, ako su njihova oca ubili iznenada i ako je prestao postojati neočekivano, ako je bio tako krhak da se srušio nakon prvoga nasrtaja nekoga nesretnika, kako ne bi pomislili da se isto može i meni dogoditi bilo kada, kad za mene znaju da sam krhkija? Da, boje se za mene, boje se da će mi se dogoditi neko zlo i da ću ih ostaviti potpuno same, gledaju me sa strahom, kao da sam ja ta koja je izložena opasnosti i nezaštićena, više nego oni. Kod dječaka je riječ o instinktivnom strahu, kod djevojčice o svjesnom strahu. Primjećujem kako gleda oko mene kad smo na ulici, kako se uspaniči u prisutnosti nekog neznanca, ili bolje rečeno pred nepoznatim muškarcem. Smiruje ju ako je s nekim u društvu, s prijateljima ili sa ženama. Sada ima već dosta vremena kako je bezbrižna, jer sam kod kuće i jer sam s tobom, vidiš kako ne ulazi da bi me pazila s kojekakvim izgovorima ni gnjavila me. Pa iako te je konačno upoznala, ulijevaš joj povjerenje, žena si i ne vidi u tebi opasnost. Naprotiv, pronalazi u tebi neku vrstu štita, obranu. To me malo zabrinjava, neće li stvoriti osjećaj straha pred muškarcima, neće li pred njima zauzeti obrambeni stav i neće li postati nervozna pred onima koje ne poznaje. Nadam se da će ju proći, ne može se prolaziti kroza život u strahu od pola ljudskoga roda.”

“Znaju li kako je točno umro njihov otac? Želim reći”, oklijevala sam, nisam znala hoću li se vratiti na to, “bodež.”

42

Knjigoteka

“Ne, ja nikada nisam ulazila u pojedinosti, samo sam im rekla da ga je taj pojedinac napao, nikada im nisam ispričala kako. Ali Carolina to već vjerojatno zna, sigurna sam da je pročitala novine i da su joj njezini školski prijatelji sve ispričali pod snažnim dojmom vijesti. I sama pomisao na to vjerojatno zadaje toliko straha da mi nikada nije postavila pitanje niti se osvrnula na to. Kao da smo se obje prešutno dogovorile da o tome ne razgovaramo, da se toga ne sjećamo, da iz Miguelove smrti izbrišemo taj element (ključni element, onaj koji ju je proizveo) ne bi li ostala kao neka izolirana i aseptična činjenica. To je ono što svi ljudi rade sa svojim mrtvima, s druge strane. Nastoje zaboraviti ono kako, ostaju sa slikom žive osobe i tek ponekad sa slikom mrtvoga, ali izbjegavaju razmišljanje o granici, o prijelazu, o agoniji, o stvari. Sada je netko živ, i poslije je mrtav, a u sredini ništa, kao da iz jednoga stanja prelazi u drugo bez prijelaza ili motiva. Ali ja još uvijek to ne mogu izbjeći i to je ono što mi ne dopušta da živim ni da se oporavim, ako pretpostavimo da se čovjek uopće može od toga oporaviti.”

“Vjerojatno može, vjerojatno može”, ponovo sam pomislila, “i prije nego što počneš vjerovati u to. I to i želim, jadna Luisa, cijelom svojom dušom.”

“Prema Carolini se mogu tako ponašati, odgovara joj i menije to dovoljno. Kad sam nasamo, naprotiv, to ne mogu, pogotovo u ovaj čas, kad više nije dan, a još se nije spustila noć. Razmišljam o tome bodežu kako ulazi i o onome što je vjerojatno Miguel morao osjećati, i je li uopće imao vremena o nečemu razmišljati, ako je pomislio da umire. Tada počinjem očajavati i razbolim se. I nije riječ o pukoj frazi: doslovno postanem bolesna. I boli me cijelo tijelo.”

Zazvonilo je zvono i, ne razmišljajući tko bi mogao biti, shvatila sam da su razgovor i moj posjet došli do svojega kraja. Luisa nije ništa zapitkivala o meni, niti se vratila pitanjima koje mi je bila postavila na terasi ujutro, što radim i kako sam ih u mislima nazivala, nju i Devernea, dok sam ih promatrala dok su zajedno doručkovali. Još uvijek ne osjeća znatiželju, niti se želi zanimati za druge živote, njezin joj je život dovoljan i iscrpljuje svu njezinu snagu i koncentraciju, vjerojatno i maštu. Ja sam tek uho za slušanje u koje može uliti svoju nesreću i svoje ustrajne misli, nedužno uho, ali zamjenjivo, ili možda ne u potpunosti: jednako kao i djevojčici, vjerojatno joj ulijevam povjerenje i prisnost, i možda nije sa mnom iskrena na isti način kao s drugima, s bilo kim. Naposljetku, ja sam vidjela njezina muža toliko puta, stoga sam svjedok njezinu gubitku, poznajem nenazočnost koja je uzrok njezina očaja, lik koji je izišao iz njezina vidna polja, dan za danom, pa sve ispočetka, i tako opet iznova, neponovljivo do kraja. Ja sam donekle “otprije”, zatim sam također 43

Knjigoteka

sposobna za nostalgiju za pokojnikom na svoj način, iako me ni jedno ni drugo uopće nisu primjećivali i Desvern me je vjerojatno čitavu vječnost ignorirao, ja sam se pojavila prekasno za njega, uvijek sam vjerojatno bila tek Razborita Djevojka koju je ovlaš primijetio i to sa strane. “Njegova smrt, međutim, dopušta mi da budem ovdje”, pomislih iznenađeno. “Da nije preminuo, ne bih bila u njihovoj kući, jer ovo je njihova kuća, ovdje je živio i ovo je bio njihov salon i možda sada sjedim na mjestu na kojem je on sjedio, odavde je izišao zadnjega jutra kad sam gaja vidjela, zadnjega jutra kad ga je vidjela i njegova žena.” Njoj se sigurno sviđam, i izgledam joj blagonaklono, suosjećajno i žalovito; nejasno primjećuje kako bismo u drugim okolnostima mogle biti prijateljice. Ali sada se nalazim u unutrašnjosti nekog balona, brbljava, ali u biti izolirana i distancirana od svega izvanjskog, a tom će balonu trebati puno vremena da se probuši.

Tek će me tada moći doista vidjeti, tek ću tada prestati biti Razborita Djevojka iz kafića. Da sam ju tada zapitala kako se zovem, vjerojatno se ne bi sjetila, ili bi se možda sjetila samo imena, ali ne i prezimena. Nisam znala ni hoćemo li se ponovo vidjeti, hoće li se ponovo ukazati neka prilika: kad iziđem odande, iščeznut ću joj iz sjećanja.

Nije pričekala reakciju posluge; imala je barem jednu služavku, koja se javila na portafon kad sam došla. Ustala je i otišla do ulaza i odgovorila na portafon. Čula sam ju kako govori: “Da?” A zatim: “Bok. Otvaram.” Bio je to netko poznat kojega je ona čekala ili koji je običavao svakodnevno svraćati u to vrijeme, nije se mogao čuti ni najmanji zvuk iznenađenja ni sjećanja u njezinu glasu, mogao je biti čak i mladić koji donosi robu prema narudžbi. Pričekala je otvorenih vrata sve dok posjetitelj nije prešao vrt koji razdvaja ulični portal od same kuće, živjela je u nekoj vrsti vile ili urbane vile, kakve postoje u kvartovima u središnjoj madridskoj zoni, ne samo u E1 Visu, nego i s unutarnje strane Paseo de la Castellane i u Fuente del Berru i na drugim mjestima, čudesno skrivenima od užasnoga prometa i od neprekidnog općeg kaosa. Shvatila sam tada da mi zapravo nije pričala o Deverneu. Nije ga se prisjetila, niti je opisala njegov karakter ili osobnost, nije spomenula koliko joj nedostaje ova ili ona karakterna crta ili ova ili ona navika, ili koliko ju rastužuje to što više ne postoji primjerice - osoba koja je toliko uživala u životu, dojam koji sam stekla o njemu. Shvatila sam da ne znam ništa više o tome muškarcu nego prije no što sam došla. Donekle se činilo kao da je njegova neprirodna smrt zatamnila ili izbrisala sve drugo, to se katkad događa: nečiji je kraj toliko neočekivan ili toliko bolan, tako napadan ili toliko preran ili toliko tragičan - katkad i toliko pitoreskan ili smiješan, ili toliko zlokoban - da se čini kako je nemoguće govoriti o toj osobi, a daju taj završetak ne proždre ili daju taj završetak ne kontaminira, a da taj upadljivi smrtni kraj ne oboji cjelokupnu njezinu prethodnu egzistenciju, pa daju čak donekle i liši toga postojanja, stoje najnepravedniji završetak. Kričava smrt nametne se u 44

Knjigoteka

cjelini života osobe koja ju je doživjela pa ju je teško prizvati u sjećanje, a da se to sjećanje smjesta ne osjenča tim zadnjim poništavajućim podatkom, ili da ju se ponovo ne promisli u onim dugim razdobljima kad nitko nije ni mogao posumnjati da bi se mogao spustiti tako nenadan i težak zastor. Sve se vidi pod dojmom toga raspleta, ili, bolje rečeno, svjetlost toga raspleta toliko je jaka i zasljepljujuća da otežava povratiti prethodno i nasmiješiti se u prisjećanju ili sanjarenju, i moglo bi se reći da oni koji tako umru, umiru dublje i potpunije, ili možda dvostruko, u stvarnosti i u sjećanju drugih, jer taje uspomena zauvijek zaslijepljena glupim završnim događajem, zagorčena, i izvitoperena, i možda također otrovana.

Moguće da se Luisa još uvijek nalazila u razdoblju ekstremnoga egoizma, odnosno, da je sposobna promatrati tek osobnu nesreću, a ne toliko Desverneovu, unatoč zabrinutosti koju je iskazala prema njegovim zadnjim trenucima, koje je vjerojatno shvatila kao zbogom. Svijet pripada uglavnom živima i u jako maloj mjeri mrtvima - iako su na Zemlji i jedni i drugi i sigurno ovih ima mnogo više - da obično misle kako je smrt neke voljene osobe nešto što se dogodilo njima više nego pokojniku, kad se zapravo njemu jedino smrt i dogodila. On je taj koji se mora oprostiti, gotovo uvijek mimo svoje volje, on je taj koji je izgubio sve ono što je trebalo doći (tko nije vidio kako rastu i odrastaju njegova djeca, primjerice, u slučaju Devernea), tko je morao odustati od svoje želje za znanjem ili za znatiželjom, koji je ostavio za sobom nedovršene projekte i neizgovorene riječi za koje je uvijek vjerovao da će kasnije biti vremena, onaj tko više nije mogao prisustvovati; on je taj, koji, ako je bio pisac, više ne može završiti knjigu ili film, ili sliku, ili skladbu, ili koji nije mogao završiti s čitanjem ili s gledanjem ili sa slušanjem ako je samo potrošač umjetnosti. Dovoljno je samo baciti pogled na sobu nestaloga da bi čovjek shvatio koliko je samo toga ostalo prekinuto i u zraku, koliko toga u jednome trenutku postaje beskorisno i nefunkcionalno: da, roman sa svojim graničnikom koji se neće pomicati na druge stranice, ali i lijekovi koji odjednom postaju potpuno beznačajni i koje će uskoro trebati baciti, ili poseban jastuk ili poplun na kojima se glava i tijelo više neće odmarati; čaša s vodom iz koje više neće popiti ni gutljaja, i kutija zabranjenih cigareta u kojoj su ostale samo tri cigarete i čokoladne praline koje su mu kupovali i koje se nitko neće usuditi pojesti, kao da bi to bila pljačka ili skrnavljenje; naočale koje više nikome neće poslužiti i odjeća koja čeka i koja će ostati u svome ormaru danima ili godinama, sve dok se netko ne usudi skinuti ih, naoružan hrabrošću; biljke koje je preminula njegovala i brižljivo zalijevala, možda ih nitko više neće htjeti preuzeti, i krema koju je stavljala noću, tragovi njezinih mekih prstiju još uvijek se zacijelo vide u posudi; sigurno će netko htjeti naslijediti i odnijeti sa sobom teleskop kojim se zabavljala promatrajući rode koje se gnijezde na nekom tornju u 45

Knjigoteka

daljini, ali koristit će ga tko zna za što, a prozor kroz koji je gledao kad bi napravio stanku u poslu, ostat će bez promatrača, ili, da tako kažemo, bez pogleda; blok u koji je zapisivao svoje sastanke i svoje obveze više se neće okretati, i posljednji dan neće donijeti zaključnu bilješku, onu koja je obično značila: “Ispunio sam današnje obveze.” Svi predmeti koji govore ostaju nijemi i bez osjećaja, kao da je na njih pao plašt koji ih smiruje i ušutkuje, uvjeravajući ih da se spustila noć, ili kao da i oni tuguju za gubitkom svoga vlasnika i smjesta se povlače s čudnom sviješću o nezaposlenosti ili o beskorisnosti, i u zboru se pitaju: “I sada što radimo ovdje? Vrijeme je da se povučemo. Više nemamo gospodara. Očekuje nas progonstvo ili smeće. Završili smo s misijom.” Možda su se sve Desvernove stvari osjećale tako prije nekoliko mjeseci. Luisa nije bila neka stvar. Ne, Luisa to nije bila.

Došle su dvije osobe, iako je ona rekla “stižem” u singularu. Začula sam glas prve osobe koju je pozdravila, koja joj je predstavljala drugu osobu, koja je očito bila nenajavljena: “Bok, dovodim ti profesora Rica da ne stoji na ulici. Ima pauzu do večere. Dogovorio se u ovoj zoni i nema dovoljno vremena da se vrati u svoj hotel i da ponovo dođe u ovu četvrt.

Ne smeta ti, zar ne?” I u nastavku ih upozna jedno s drugim: “Profesor Francisco Rico, Luisa Alday.” “Naravno da mi ne smeta, drago mi je”, začula sam Luisu kako uzvraća. “Imam posjet, izvolite, izvolite. Cime vas mogu poslužiti?” Znala sam dobro kako izgleda profesor Rico, često se pojavljuje na televiziji i u tisku, sa svojim nježnim ustima, zalizanim, dobro održavanim tjemenom, povelikim naočalama, nehajne elegancije koja podsjeća na engleski i talijanski stil - prijezirnog tona i neodređeno nehajnog i sarkastičnog ponašanja, možda pokušavajući na taj način prikriti dubinsku melankoliju koju mu otkriva pogled, kao da je čovjek koji, osjećajući se već kao da pripada prošlosti, žali što još uvijek mora komunicirati sa svojim suvremenicima, neznalicama i trivijalnim osobama u velikoj većini, kao da unaprijed tuguje što će se jednoga dana prestati njima obraćati - komunikacija s njima bila bi i odmor - kad se naposljetku njegovi osjećaji podudare sa stvarnošću. Prvo što je učinio bilo je opovrgnuti riječi svojega pratioca: “Gledaj, Díaz-Varela, ja nikada nisam na ulici, čak i ako se skićem po gradu bez konkretnoga cilja, što mi se, sve u svemu, često događa. Cesto izlazim u Sant Cugatu, gdje stanujem”, i ovo objašnjenje uputio nam je neizravno nas gledajući, još dok nije bilo završeno službeno predstavljanje Luise, “i odjednom shvatim kako ne znam zašto sam izišao.

I dođem do Barcelone i kad sam tamo, odjednom ne znam zašto sam krenuo u grad. Tada se malo primirim, ne lutam niti šećem po mjestu, dok se ne sjetim po što sam krenuo. Dakle, čak ni u tim situacijama, nisam na 46

Knjigoteka

cesti, zapravo jedna sam od rijetkih osoba koje znaju biti onako neobvezatno na ulici i ne raditi ništa, a da ne upadam u oči. Jako dobro znam da svi misle sasvim suprotno, kako sam jako koncentriran: kako da kažem, kao da samo što nisam došao do nekog krucijalnog otkrića, ili kao da ću dovršiti u glavi sonet visoke umjetničke vrijednosti. Ako me neki poznanik opazi u tim okolnostima, čak se ne usuđuje ni pozdraviti me, čak i ako vidi da sam sam i smiren nasred ulice (nikad se ne naslanjam na zid, to ostavlja dojam kao da nekoga namjerno puštate da vas stigne), iz straha da ne prekinu neko zahtjevno razglabanje ili duboku meditaciju. Ja nikoga i ne izazivam, jer moj strog i zanesen izgled djeluje obeshrabrujuće zločincima. Vide da sam čovjek visokih intelektualnih sposobnosti i neprekidno angažiran (aktivan, reklo bi se u svakodnevnomu govoru), pa se ne usuđuju zakačiti sa mnom. Shvaćaju kako bi bilo preopasno za njih, da bih reagirao s neviđenom silinom i hitnjom. Sve sam rekao.”

Luisa se morala nasmijati, kao i ja. To stoje tako brzo promijenila raspoloženje od tjeskobnoga o čemu mi je pričala do animiranog zahvaljujući nekome koga je tek upoznala, navelo me je da pomislim kako posjeduje ogromnu sposobnost za uživanje i - kako bih rekla - da bude svakodnevna ili trenutačno sretna. Takvih ljudi nema puno, ali postoje, pa se nesreća ne može osloniti na takve ljude, iako je neko vrijeme bila kod njih u posjetu, u različitim oblicima i objektivno. Koliko sam uspjela vidjeti, Desvern je vjerojatno bio isto takav, i palo mi je na pamet da bi se on vjerojatno jednako tako ponašao kao sada njegova žena, da je kojim slučajem umrla Luisa, a on ostao na životu. (“Daje on ostao na životu, kao udovac, ja sada ne bih bila ovdje”, pomislila sam.) Tako je, ima ljudi koji ne podnose nesreću. I to ne zato što bi bili frivolni ili šupljoglavci.

Proživljavaju nesreću kad ih snađe, naravno, zacijelo kao nešto prirodno.

Ali spremni su ju smjesta odbaciti i dosta olako, zato što ju nisu u mogućnosti podnositi. U njihovoj je prirodi da budu ležerni i nasmijani i ne nalaze prestiž u patnji, za razliku od većine napornog ljudstva, a naša nas priroda uvijek sustigne, jer ju gotovo ništa ne može promijeniti ni slomiti. Možda je Luisa bila jednostavan mehanizam: plakala bi kad biju rasplakali i smijala bi se kad biju nasmijavali, a jedno je raspoloženje moglo uslijediti ubrzo nakon drugoga, ona je uzvraćala na vanjske poticaje. Jednostavnost nije u neskladu s inteligencijom, naprotiv. Nisam ni sumnjala da je inteligentna. Nepostojanje bilo kakve zlobe i spremnost na smijeh nisu ju uopće kvarili, stvari su to koje ne ovise o njoj nego o karakteru, što pripada drugoj kategoriji i drugoj sferi.

Profesor Rico nosio je lijepu jaknu zelene boje i bezbrižno pomalo olabavljenu kravatu, jače izraženih boja i svjetliju - zelene boje lubenice, možda - koja je ublažavala košulju boje bjelokosti. Boje su mu bile usklađene, a da se nije činilo da je prethodno razmišljao o kombinaciji, unatoč maramici boje djeteline koja mu je provirivala iz džepa na košulji, 47

Knjigoteka

možda je to bila još jedna u nizu zelenih boja.

“Ali jednom su te napali ovdje u Madridu, profesore,” pobunio se imenovani Díaz-Varela. “Prije mnogo godina, ali jako se dobro toga sjećam. Usred Gran Vie, tek što si izvadio novac iz jednog automata, nije li bilo tako?”

Profesoru se nije svidjela ta primjedba. Izvadio je cigaretu i zapalio ju, kao da je pušenje bez traženja dozvole najnormalnija stvar na svijetu, kao četrdeset godina prije. Luisa mu je smjesta dodala pepeljaru, koju je on dohvatio drugom rukom. S obje ruke zauzete, raširio je ruke gotovo u znaku križa i rekao je poput kakva govornika kojemu smeta himbenost ili glupost: “To je bilo nešto sasvim drugo. Nema veze jedno s drugim.”

“Zašto? Bio si na ulici i lopov te je napao.”

Profesor je načinio popustljivu gestu rukom u kojoj je držao cigaretu, i u tome mu je ona ispala. Pogledao ju je na podu s nezadovoljstvom i znatiželjom, kao da je kakav hodajući žohar koji ne spada u njegovu odgovornost, i kao da čeka daju netko pokupi ili zgazi nogom i odbaci vrhom cipele. Kako nitko nije bio zainteresiran, posegnuo je za kutiju ne bi li izvadio drugu cigaretu. Činilo se da ga ne zabrinjava to što bi pala cigareta mogla progorjeti drvo, vjerojatno je od onih muškaraca koji se nikada ni zbog čega ne nerviraju i koji pretpostavljaju da će uvijek netko drugi staviti sve na svoje mjesto i da će dovesti u red nesavršenosti. To što ga ne čekaju nije iz buržujskih manira ili iz omalovažavanja, nego njegova glava ne zamjećuje praktične stvari, ili svijet oko njega. Luisina djeca pojavila su se kad su začula zvono, sada su se već iskrala u salon da bi prisustvovala posjetu. Dječak je naposljetku potrčao uzeti cigaretu s poda i, prije nego što ju je dotaknula njegova majka, požurio se ugasiti ju u pepeljari, koju je prije toga Rico upotrijebio, njegovi obiteljski članovi vidjeli su da je to učinio nevoljko. Rico je zapalio drugu cigaretu i odgovorio je. Ni on niti Díaz-Varela nisu pokazali spremnost prekinuti razgovor, gledati ih pred sobom bilo je kao prisustvovati kakvoj teatarskoj predstavi, kao da je dvoje glumaca stupilo na scenu već otprije razgovarajući ne obazirući se na publiku u dvorani, što bi i bila njihova obveza.

“Prvo: nalazio sam se leđima okrenut ulici, odnosno, u tome nezahvalnom položaju na koji vas prisiljavaju automati i koji je istovjetan gledanju u zid, tako da je moj pogled koji odvraća bio nevidljiv napadaču.

Drugo: bio sam zaokupljen tipkanjem ogromne količine odgovora na ogromne količine naivnih pitanja. Treće: na pitanje na kojem se jeziku želim sporazumijevati sa strojem, uzvratio sam da želim razgovarati na talijanskom (što je običaj zbog mojih mnogobrojnih putovanja u Italiju, pola svog života provodim tamo), i bio sam zaokupljen upamćivanjem 48

Knjigoteka

teških ortografskih i gramatičkih grešaka koje su se pojavljivale na ekranu, program je očito sastavio neki šaljivdžija koji je govorio mafijaški talijanski. Četvrto: cijeli sam dan imao dogovore s ljudima i nisam imao druge nego otići na pića s istim tim ljudima na različitim mjestima; moj oprez nije u najboljoj formi u takvim uvjetima, onako umoran kakav sam bio i pomalo pijan, kao što bi bila i neka druga osoba. Peto: kasnio sam na jedan dogovor koji je i onako bio zakazan jako kasno, i sve sam radio smeteno i zbunjeno, bojao sam se da bi se osoba koja me nestrpljivo čekala mogla iživcirati i otići s mjesta na kojem smo se trebali naći, već sam se ionako umorio od nagovaranja da produlji svoju noć da bismo se nasamo vidjeli; pazite, samo zbog razgovora. Šesto: prvi znak da će me napasti bio je kad sam primijetio, s novčanicama već u rukama, ali još uvijek ne i u džepu, vrh noža u predjelu slabina, koji je tip pritisnuo i kojim je uspio malo ubosti: kad sam se po završetku noći skinuo u hotelu, imao sam krvavu točku ovdje. Ovdje”, i uklonivši skute sakoa, dotaknuo se brzo u području iznad remena, toliko brzo da nitko od prisutnih, nesumnjivo, nije mogao točno reći na kojem mjestu. “Tko nije upoznao kako je to osjećati lagan ubod ovdje ili bilo gdje drugdje u području nekoga vitalnog organa, sa sviješću da je bodež trebalo tek pritisnuti da njegova oštrica uđe u tijelo bez ikakve prepreke, ne može znati da jedino što čovjek može učiniti u takvoj situaciju jest dati napadaču što god taj tražio od vas, i tip je samo rekao: ‘Daj ovo amo.’ Čovjek ima osjećaj nepodnošljivih trnaca u preponama koji se, neobično, šire po cijelome tijelu. Ali podrijetlo tog osjećaja nije tamo gdje mu prijete, nego ovdje.

Ovdje”, i pokaže oba bedra srednjacima obje ruke, istovremeno. Nasreću, nije se dotaknuo. “Oprez: nije tamo gdje su jaja nego u bedrima, nema s ovom nikakve veze, iako ljudi griješe i zato koriste izraz ‘Stavili su mi nož ovdje’, pokazujući na grlo”, i dotaknu ga kažiprstom i palcem, “jer trnci se osjete sve do gore. Pa dobro, kako svi znaju još od pamtivijeka, to je zasjeda ili izdajnički napad, koji je nemoguće predvidjeti niti se obraniti.

Eto tako. Ili želiš da nastavim nabrajati? Jer nije mi teško nastaviti, barem do deset.” I kad je vidio kako mu Díaz-Varela ne uzvraća, pomislio je kako je razgovor završen zbog smetenosti, pogledao je po prvi put oko sebe i zaustavio se na meni, na djeci i gotovo i na Luisi, iako ga je ona već bila pozdravila. Zapravo nas sigurno nije konkretno vidio, inače bi izostavio upotrebu riječi “jaja”, ponajviše zbog djece. “Da vidimo, koga moram upoznati ovdje?” dodao je neusiljeno.

Primijetila sam kako je Díaz-Varela ušutio i kako se uozbiljio iz istog razloga iz kojega je Luisa ustuknula tri koraka do naslonjača prisiljena sjesti prije no što je pozvala oba muškarca da joj se pridruže, kao da je osjetila slabost u nogama i više nije mogla stajati. Od spontanoga smijeha od prije jednog trenutka počela je iskazivati tugu, zamućenog pogleda i problijedjele puti. Da, bio je to jako jednostavan mehanizam. Prinese dlan 49

Knjigoteka

čelu i spusti oči, pobojala sam se da će početi plakati. Profesor Rico nije morao znati što joj se dogodilo prije nekoliko mjeseci i kako joj je uništio život jedan nož koji se zario u tijelo, možda mu prijatelj nije ispričao - ali bilo je čudno, tuđe nevolje gotovo da se neželjeno pričaju - ili možda nije tako, i on je to bio zaboravio: bio je na glasu (a bio je jako popularan) da pamti samo stare informacije, vijest od prije par stoljeća kad je bio svjetski autoritet te da novi dotok obavijesti sluša s tolerancijom i ravnodušnošću. Bilo kakvo zlodjelo, bilo kakav događaj iz srednjeg vijeka ili iz zlatnog vijeka važniji su mu od onoga što se dogodilo prekjučer.

Díaz-Varela približio se Luisi s molbom, uzeo joj je ruke među svoje i promrmljao joj je: “U redu je, u redu je, nije ništa. Iskreno mi je žao. Nisam shvatio kamo bi mogla otići ova glupost.” I učinilo mi se da sam prepoznala u njemu želju da joj pomiluje lice, kao kad se tješi neko dijete za koje ste spremni dati život; međutim, sustegnuo ju je.

Ali kao što sam ja čula njegov šapat, tako je čuo i profesor: “Što se događa? Što sam rekao? Je li to zbog riječi ‘jaja’? Baš ste prepuni skrupula! Mogao sam upotrijebiti neku goru riječ, naposljetku ‘jaja’ su eufemizam. Vulgarna i slikovita i jako zlorabljena riječ, priznajem, ali još uvijek je eufemizam.” “Što znači skrupula? Koja su to ‘jaja’?” upita dječak, kojemu nije ostala nezamijećena profesorova gesta pokazivanja prepona. Srećom nitko mu nije obratio pažnju niti mu je odgovorio.

Luisa se odmah uozbiljila i shvatila da mi još uvijek nije znala ime.

Nije se sjećala moga prezimena, doista, jer onako kao što je izgovorila puna imena obojice muškaraca (“Profesor Francisco Rico; Javier DíazVarela”), spomenula je samo moje osobno ime, kao i osobna imena djece, a zatim je dodala moj nadimak, kao svojevrsnu kompenzaciju (“Moja nova prijateljica María; Miguel i ja zvali smo ju Razborita Djevojka kad smo ju viđali svakoga dana u vrijeme doručka, ali tada još nismo razgovarali”).

Smatrala sam primjerenim ispraviti njezin zaborav (“María Dolz”, istaknula sam). Onaj Javier vjerojatno je bio onaj isti kojega je ona maloprije spomenula, spominjući ga kao “jednog od najboljih Miguelovih prijatelja”. U svakom slučaju bio je to čovjek kojega sam vidjela ujutro za volanom staroga Deverneova auta, onog istog kojim je došao po djecu u kafić da ih odveze najvjerojatnije u školu, nešto kasnije od uobičajenog.

Nije bio vozač, dakle, kao što sam ja pretpostavila. Možda je Luisa osjetila potrebu da se liši vozača, kad čovjek ostane udovac uvijek isprva smanji troškove, kao refleksni čin povlačenja ili očaja, čak i kad naslijedi bogatstvo. Nisam znala u kakvoj je ekonomskoj situaciji ona ostala, pretpostavljala sam da je imala novaca, ali možda se osjećala u potrebitoj situaciji, iako to ni u kojem slučaju nije bila, čitav svijet čini se da se 50

Knjigoteka

poljulja nakon neke važne smrti, ništa ne vidimo čvrstim ni postojanim i najpogođeniji rođak obično se pita: “Zašto mi se dogodilo ovo i zašto mi se dogodilo ono, čemu novac, ili posao ili spletkarenje, čemu kuća i čemu biblioteka, čemu izlazak i rad i planiranje, čemu djeca i bilo što drugo?

Ništa ne traje dovoljno dugo jer svemu dođe kraj, a onda kad se završi, čini se da nikada nije dovoljno, čak i da potraje stotinu godina. Meni je Miguel trajao svega nekoliko, zašto bi poživjelo bilo što od onoga što je za sobom ostavio i što će ga nadživjeti? Ni novac, ni kuća, ni ja niti djeca. Svi smo u međuprostoru i ugroženi.” Javlja se i poriv za krajem: “Želim biti tamo gdje je on, a jedini prostor za koji znam da smo u njem koincidirali jest prošlost, ne bivanje, a opet postojanje jednom. Ono već je prošlo, a ja je naprotiv još uvijek prisutno. Daje i moje ja prošlo, barem bih se izjednačila s njim u tome, nešto je nešto, i ne bih bila u prilici da mi nedostaje niti da ga se sjećam. Bila bih na istoj njegovoj razini u tom smislu, ili u njegovoj dimenziji, ili u njegovu vremenu, i više se ne bih zadržavala u tom nesigurnom svijetu koji nam otima običaje. Ništa nam ne oduzimaju ako nas se makne s puta. Ništa nam ne završava ako je s čovjekom gotovo.”

Bio je muževan, smiren i pristaloga izgleda, taj Javier Díaz-Varela.

Iako je bio smjerno obrijan, naslućivala mu se brada, blago plavičasta sjena brade, osobito na visini energičnoga podbratka, poput kakva junaka iz stripova (prema kutu gledanja i ovisno o svjetlu, izgledala je rascijepljeno). Imao je dlake na prsima, izvirivale su mu iz košulje s otkopčanim gornjim dugmetom, nije nosio kravatu, Desvernju je uvijek nosio, njegov je prijatelj bio nešto mlađi. Crte lica bile su mu delikatne, krupnih očiju kratkovidnog ili sanjalačkog izraza, imao je dosta duge trepavice i mesnata i čvrsta, jako dobro ocrtana usta, tako da su njegove usne nalikovale usnama neke žene koje kao da su transplantirane na lice muškarca, bilo je teško ne primijetiti ih, želim reći odvratiti od njih pogled, bile su poput magneta očima kad su razgovarale, kao i kad su šutjele. Čovjek bi poželio poljubiti ih, ili ih dodirnuti, oivičiti prstima njihove dobro ocrtane linije, kao da ih je iscrtao tanki kist, a zatim jagodicama dotaknuti meso, tamno i mekano. Izgledao je osim toga povučeno, puštao je profesora Rica da razglaba nadugačko i naširoko ne nastojeći uopće baciti ikakvu sjenu na njega (nije se ni činilo mogućim, baciti ga u sjenu). Zacijelo je imao smisla za humor jer je znao pratiti tijek njegovih misli i kontrapunktirati mu smisleno, dopuštajući da ostavi dobar dojam pred nepoznatim muškarcima, a osobito ženama, smjesta se moglo zamijetiti da je profesor bio konkretan čovjek, od onih koji se razbacuju teoretskim raspravama pred ženama u gotovo bilo kojoj situaciji. Pod teoretskim raspravama želim reći kako te rasprave ne posjeduju istinskog smisla, kako u biti, niti ozbiljno, nisu usmjerene 51

Knjigoteka

osvajanju bilo koga (mene sigurno ne, niti Luise, u svakom slučaju), nego žele izazvati znatiželju za njegovu osobu, ili prosvijetliti ako je to moguće, iako se više nikada ponovo neće susresti prosvijetljene. Díaz-Varela zabavljao se uz njegovo djetinjasto razmetanje i dopuštao bi mu da se udalji od teme ili bi ga na to poticao, kao da se ne boji konkurencije, ili kao da posjeduje tako čvrsto definiran, i tako priželjkivan cilj, da uopće ne sumnja da će ga prije ili kasnije uspjeti postići, iznad bilo kakve slučajnosti ili prijetnje.

Nisam se tamo dulje zadržavala, nisam se lagodno osjećala na tom, kad je o Ricu riječ, improviziranom sastanku, koji je za Díaz-Varelu vjerojatno bio uobičajen, ostavljao je dojam da predstavlja uobičajenu pojavu, ili gotovo stalnu u toj kući, ili u tom životu, onome Luise udovice.

Po drugi put kako se pojavio u samo jednom danu, koliko je meni poznato, a to se vjerojatno događalo svakoga dana, jer kad je stigao s Ricom, djeca su ga pozdravila kao najprirodniju stvar na svijetu, što je graničilo s ravnodušjem, kao da je njegov posjet (“slučajno svraćanje”) predvečer bio najuobičajenija pojava. Naravno da su ga vidjeli toga jutra, i sve su se troje zajedno provozali autom. Izgledalo je kao da je najupućeniji od svih u to kako je Luisa, i više od njezine obitelji, znala sam da ona ima barem još jednog brata, spomenula ga je u istoj rečenici kao i Javiera i jednog odvjetnika. Poput kakva iznenada pristiglog ili umjetnog brata, učinilo mi se kako Luisa u njemu vidi nekoga tko dolazi i odlazi, i ulazi i izlazi, nekoga tko će pomoći s djecom, ili s bilo čime drugim kad se nešto nepredviđeno pojavi, s nekim s kim se može računati u gotovo bilo kojoj prigodi, i bez prethodnih pitanja i od koga se traži savjet, poput kakva refleksnoga čina, kad čovjeka spopadnu sumnje, koji je spreman biti uz nekoga, gotovo neprimjetno, bez nametanja sebe i svoje osobnosti, koji sebe nudi uvijek spontano i bez interesa, netko koga ne treba zvati da bi se predstavio i koji na skrovit, neprimjetan način, naposljetku zauzme čitav teritorij i sebe učini nezamjenjivim. Netko tko je uvijek tu, a da se na njega i ne obraća prevelika pozornost, tko beskrajno mnogo nedostaje ako se povuče, ili nestane. Ovo se posljednje moglo dogoditi s DíazVarelom u bilo kojem trenutku, jer nije bio bezuvjetan i odan brat koji se nikada u potpunosti ne povlači, nego prijatelj preminuloga muža, a prijateljstvo se ne prenosi. Ako se i otima. Možda je bio jedan od onih pravih prijatelja koje u nekim trenucima slabosti ili mračnog predosjećanja nešto molimo ili mu se povjeravamo: “Ako mi se jednom dogodi neka nesreća i više ne budem ovdje”, mogao mu je reći Deverne jednoga dana, “računam s tobom da se pozabaviš Luisom i djecom.” “Što želiš reći? Na što ciljaš? Je li ti se nešto dogodilo? Otkuda ta primjedba? Ništa ti se nije dogodilo, zar ne?” zacijelo mu je uzvratio Díaz52

Knjigoteka

Varela nemirno i iznenađeno.

“Ne, ne mislim da mi se nešto događa, barem ništa u neizbježnoj, ni u skoroj budućnosti, ništa konkretno, dobroga sam zdravlja i tako. Samo što mi koji mislimo na smrt, i zastajemo da promotrimo učinak koji proizvodi na živima, ne možemo, a da se ne zapitamo s vremena na vrijeme što bi se dogodilo nakon naše smrti, u kakvim bi se okolnostima zatekle osobe kojima je do nas stalo, koliko bi ih to pogodilo? Ne govorim o ekonomskoj situaciji, to je manje-više riješeno, nego o ostalome. Pretpostavljam da bi djeca to loše podnijela neko vrijeme te da bi me se Carolina cijeloga života sjećala, svaki put sve nejasnije i sve neodređenije, te da bi iz toga istog razloga bila spremna idealizirati me, jer čovjek može raditi što hoće s nejasnim i raspršenim uspomenama i manipulirati njima kako mu se prohtije, pretvoriti ih u izgubljeni raj, u sretno vrijeme kad je sve bilo na svojemu mjestu i kad nitko i ništa nije nedostajalo. Ali naposljetku, previše je mlada da ne bi i od toga jednog dana pobjegla, da ne bi nastavila živjeti svoj život i stvarati svoje iluzije, onako kako joj to njezine godine budu nalagale. Vjerojatno će postati normalna žena, koju će povremeno spopadati trag melankolije. Bježat će u sjećanja na mene uvijek kad doživi neku lošu uspomenu, ili kad doživi neki neuspjeh, ali svatko od nas to čini u manjoj ili većoj mjeri, tražimo neko utočište u onome što je postojalo i više ne postoji. U svakom slučaju, pomoći će joj da neka stvarna i živa osoba dođe na moje mjesto, u mjeri u kojoj je to moguće, netko tko će uzvratiti. Da pokraj nje dođe neki očinski lik kojega će često gledati i na koji je već navikla. Ne vidim nikoga tko bi bio sposobniji od tebe odigrati tu zamjensku ulogu. Nicolas me manje zabrinjava: s vremenom će me zaboraviti, još uvijek je jako malen. Ali također bi mu dobro došlo da ti pomogneš rješavati njegove probleme, njegov će mu karakter donijeti poprilično dosta problema. Ali Luisa će biti najrastresenija i najnapuštenija. Naravno da će se možda ponovo udati, ipak ne mislim da je to sasvim moguće, i sasvim sigurno nije izgledno da će se to uskoro dogoditi, a što bude starija, sve će joj to biti teže.

Pretpostavljam da će joj cijeli taj proces nakon prvotnoga očaja, nakon žalosti, a ta dva stanja uglavnom znaju potrajati, izazvati beskrajnu dosadu. Znaš kako to ide: upoznaš nekoga novog, ispričaš mu cijeli svoj život, čak i ako je u glavnim crtama, dopustiš da ti se udvara ili da tebe postavi za cilj, potakne te, pokaže zanimanje, pokažeš bolje lice, objasniš kakav je tko, poslušaš kakav je drugi, pobijediš sumnjičavost, navikneš se na nekoga, i dopustiš da se taj drugi navikne na onoga drugog, riješiš se neugodnosti. Sve biju to smetalo, a koga i ne bi, ako čovjek malo bolje pogleda. Napraviš jedan korak, i zatim još jedan, pa opet jedan. Jako je zamorno i neizbježno, ima nešto repetitivnosti i već viđenog, ne bih to želio u svojim godinama. Čini se da nije tako, ali mnogo je koraka dok čovjek ne postigne to što želi. Teško mi ju je i zamisliti s imalo znatiželje i 53

Knjigoteka

oduševljenja, ona nije nemirna ni nezadovoljna. Želim reći da, da doista jest takva, nakon nekog vremena od mojega nestanka, mogla bi početi naslućivati i neke prednosti toga gubitka. Ne prepoznajući o čemu se radi, naravno, ali vidjela bi prednosti. Staviti točku na jednu priču i vratiti se na početak, o čemu god da se radi, ako čovjek osjeća obvezu, na dulje staze ne stvara probleme. Čak i ako smo zadovoljni onim što je završilo. Ja sam vidio neutješne udovce i udovice koji su dugo vremena vjerovali kako nikada ponovo neće podići glavu. Međutim, kasnije, kad se naposljetku oporave, i kad pronađu svoj par, imaju osjećaj kako je taj posljednji izbor onaj pravi i dobar i vesele se intimno što je stara veza nestala, da je ostavila slobodan prostor za ono što su sada stvorili. To je užasna snaga sadašnjosti, koja to više pritišće prošlost, što ju potiskuje unatrag, a osim toga, falsificiraju, a da prošlost nema pravo glasa, niti može protestirati ili opovrći ili pobiti bilo što. A da i ne govorimo o tim muževima ili ženama koji se ne usuđuju napustiti svojega supružnika, ili koji ne znaju kako to učiniti, ili koji se boje prouzročiti preveliku štetu: ovi potajno priželjkuju da onaj drugi umre, više žele njegovu smrt, nego suočavanje s problemom i iznalaženje razumnoga rješenja. Apsurdno je, ali je tako: u biti nije riječ o tome da mu žele nanijeti neko zlo time što ga pokušavaju zaštititi svakoga zla svojom osobnom žrtvom i svojom nametnutom tišinom (jer mu zapravo doista i žele nauditi time gubeći ga tako iz svojega vidokruga, a osim toga, tišina je velika i jednosmjerna), nego nisu spremni prouzročiti neko zlo, ne žele se osjećati odgovornima za bilo čiju nesreću, pa čak ni za nesreću onih koji ih muče samim svojim bliskim postojanjem, sponom koja ih obvezuje i koju bi mogli prekinuti da su odvažni. Ali kako nisu hrabri, maštaju ili sanjaju o nečemu tako radikalnom kao što je smrt drugoga. ‘Bilo bi to jednostavno rješenje i ogromno olakšanje’, misle, ‘ja ne bih imala nikakve veze s tim, ne bih mu izazvala nikakvu bol ni tugu, ne bi patio zbog mene, ili bi patnja bila sasvim slučajna, galopirajuća bolest, nesreća u kojoj ja ne bih sudjelovala; naprotiv, a bila bih žrtva u očima drugih i pred samom sobom, ali žrtva koja izvlači korist. I bila bih slobodna.’ Ali Luisa ne pripada takvima. Potpuno je sigurna i ne može ni zamisliti drugi oblik života od onoga koji je izabrala i u kojemu uživa.

Samo priželjkuje još više istoga, da se ništa ne promijeni. Neka samo teku dan za danom, potpuno isti, a da se ništa ne doda i ne oduzme. To je prava istina pa joj nikada i ne prođe glavom ono što se meni često vrti, odnosno, da bih mogao umrijeti ili da bi ona mogla umrijeti, njoj to nije na obzoru preokupacija, za to nema mjesta. Pa dobro, ni meni ne pada na pamet njezina smrt, teško mi je zamisliti takvu mogućnost, pa gotovo da i ne razmišljam o njoj. Ali razmišljam o svojoj smrti, s vremena na vrijeme, u naletima, svakome je suđeno boriti se kako zna i umije sa svojom ranjivošću, a ne s ranjivošću drugih ljudi, bez obzira koliko oni bili voljeni.

Ne znam, ne znam kako bih ti rekao, u nekim razdobljima lako mogu 54

Knjigoteka

sagledati svijet bez sebe. Tako da, ako mi se nešto dogodi jednoga dana, Javier, ako mi se nešto konačno dogodi, ona mora računati na tebe kao na. zamjenu. Da, riječ je pragmatična i prosta, ali jedina je adekvatna. Shvati me dobro, nemoj se plašiti. Ne molim te da se oženiš njome, niti bilo što u tom stilu, očito. Ti živiš svoj samački život i uživaš u svim tim ženama kojih se nikada ni za što nećeš odreći, osobito ne da bi nekome učinio uslugu nakon smrti prijatelja koji neće tražiti od tebe da mu podneseš račun, i koji ti ne može ništa skresati u lice, šutjet će kao zaliven u prošlosti koja se ne buni. Ali, molim te, budi joj pri ruci, ako ja jednoga dana ne budem ovdje. Nemoj se povući zbog moje odsutnosti, nego naprotiv: pravi joj društvo, pruži joj podršku i razgovaraj s njom, budi joj utjeha, svaki dan otiđi ju posjetiti i nazovi ju čim budeš u prilici ne tražeći izgovore, kao nešto najprirodnije i za što postoji red stvari. Budi joj neka vrsta muža, a da to nisi, produžetak mene. Ne vjerujem da će se Luisa uspjeti izvući bez svakodnevnog druženja, bez nekoga koga će uključiti u svoja razmišljanja i kojemu će ispričati svoj radni dan, bez surogata za ono što sada ima sa mnom, barem u nekom pogledu. Tebe poznaje već neko vrijeme, ne bi morala slamati svoj otpor kao prema nekomu nepoznatom. Mogao bi joj čak ispripovijedati svoje pustolovine i zabaviti ju njima, dopustiti joj da doživi iluziju onoga što ona sama nikada više ne bi mogla doživjeti. Znam da te mnogo tražim, i da ti sâm ne bi imao mnogo prednosti, gotovo da bi ti to bio veći teret. Ali i Luisa bi me mogla dijelom zamijeniti, mogla bi biti moj produžetak, u onome što se tebe tiče. Čovjek se uvijek produljuje u najbliskijim osobama, i one se prepoznaju i sastaju preko mrtvaca, kao da ih njihovo prošlo druženje povezuje u neko bratstvo ili u neku kastu. Recimo da me nećeš potpuno izgubiti, jer ćeš me malo sačuvati u njoj. Ti si jako okružen svojim raznim ženama, ali nemaš baš toliko prijatelja. Nemoj misliti da ti neću nedostajati. I ona i ja imamo isti smisao za humor, primjerice. Puno je to godina otkada si svakodnevno pričamo šale.”

Díaz-Varela vjerojatno bi prasnuo u smijeh ne bi li ublažio zloslutan ton svojega prijatelja i zato što mu se njegova molba mogla učiniti pomalo dražesna, onako ekstravagantna i neočekivana kakva je bila.

“Moliš me da te zamijenim ako umreš”, odgovorio mu je, negdje između konstatacije i pitanja. “Da se pretvorim u lažnog Luisina muža i u oca na daljinu? Ne znam kako ti je palo na pamet nešto sličnoga, želim reći da bi mogao prestati postojati, ako si dobroga zdravlja, kao što kažeš, i nema stvarnoga motiva za strah da bi ti se moglo nešto dogoditi. Jesi li siguran da si dobro? Nisi bolestan. Nisi upetljan ni u kakvu spletku za koju ja ne bih znao. Nisi se opteretio neumjerenim dugovima ili onima koji se ne bi mogli platiti novcem. Nitko ti ne prijeti. Ne razmišljaš nestati na svoj račun, otići.”

55

Knjigoteka

“Ne. Uistinu. Ne skrivam ti ništa. Samo ono što sam ti rekao, ponekad zamišljam svijet bez sebe i osjećam strah. Zbog djece i zbog Luise, ni zbog koga drugoga, oprosti, ne smatram se važnom osobom. Samo želim biti siguran da ćeš se pobrinuti za njih, barem isprva. Želim vjerovati kako će imati najsličniju moguću zamjenu meni za oslonac. Sviđalo ti se to ili ne, bio ti svjestan toga ili ne, ti si najsličniji meni. Čak i ako je tako zbog dugoga prijateljstva.”

Díaz-Varela ostao je vjerojatno na trenutak zamišljen, možda je bio i poluiskren, sasvim sigurno nije bio sasvim iskren: “Ali, jesi li svjestan u što bi me upleo? Jesi li svjestan koliko je teško pretvoriti se u lažnog muža, a ne postati stvarnim mužem u duljoj perspektivi? U situaciji poput ove koju si opisao, lako je zamisliti kako udovica i neženja postanu bliskiji od onoga što su bili, i s punim pravom.

Stavi neku osobu u nečiju svakodnevicu, omogući joj da se osjeti odgovornom i zaštitničkom i da drugome postane nužna, vidjet ćeš kako stvari završavaju. Samo ako barem malo osjećaju međusobnu privlačnost i ako ne postoji prevelika razlika u godinama. Luisa je jako privlačna, ništa novoga ti ne otkrivam, a ja se ne mogu žaliti na probleme sa ženama. Ne vjerujem da ću se ikada oženiti, nije riječ o tome. Ali ako ti jednoga dana umreš, i ako ja budem svakodnevno išao tvojoj kući, teško je zamisliti da se ne bi dogodilo ono što se ne bi trebalo dogoditi dok si ti živ. Želiš li umrijeti s tim saznanjem? Još i više: omogućujući to i iznalazeći okolnosti da se to zgodi, dovodiš nas u situaciju da se to i dogodi?”

Desvern je zacijelo zašutio na nekoliko trenutaka, dvojeći, kao da prije uobličenja svoje molbe nije imao na umu to gledište. Zatim bi se malo nasmijao paternalistički i sigurno bi rekao: “Nepopravljiv si u svojoj oholosti, u svojem optimizmu. Zato bi bio takav dobar potporanj, tako dobar oslonac. Ne vjerujem da bi se to dogodilo. Upravo zato što si joj odviše blizak, poput bratića kojega ne bi mogla gledati drukčije”, na tom bi mjestu malo oklijevao ili bi se pretvarao da to čini, “a ne mojim očima. Ti nju vidiš mojim pogledom, tvoj je dojam naslijeđen, iskvaren. Ti si stari prijatelj njezina muža, o kojem sam joj često pričao, možeš zamisliti, i to s emocijama, kao i s humorom.

Prije no što te Luisa upoznala, ja sam joj već pričao kakav si, ocrtao sam joj tvoju osobnost. Uvijek te vidjela pod tom svjetlošću i s tim crtama, ne može ih više promijeniti, imala je gotovu sliku o tebi prije nego što ste se upoznali. Pa dobro, neću ti skrivati da se smijemo tvojim neprilikama i, kako bih to nazvao, tvojoj hvalisavosti. Bojim se da nisi netko koga bi ona mogla shvatiti ozbiljno. Siguran sam da ti ne smeta što ti to kažem. Jedna je to od tvojih vrlina i, osim toga, ono što si uvijek tražio, da te ljudi ne shvate jako ozbiljno. Nećeš mi to sada poreći.”

Díaz-Varela osjetio bi se nelagodno, vjerojatno, ali bi se pretvarao.

56

Knjigoteka

Nikoga ne veseli kad mu jave da nema izgleda kod nekoga, čak i ako ga ovaj ne zanima niti je ikada pomislio da bi ga mogao osvojiti. Mnoga su osvajanja izvedena, ili su barem započeta, iz inata ili kao izazov, samo zato, iz oklade, ili da bi se pobila neka tvrdnja. Zanimanje se pojavi kasnije. Obično se pojavi u tim okolnostima, manevri ga potaknu kao i sam trud. Ali na početku ne postoji, ili u svakom slučaju nije tu prije razuvjeravanja ili izazova. Možda je Díaz-Varela poželio u tom trenutku da Deverne umre da bi ga Luisa mogla shvatiti ozbiljno ako ne bi bilo posrednika. Naravno, kako čovjek može nešto dokazati mrtvom čovjeku?

Kako čovjek može dobiti njegov ispravak, njegovo priznanje? Nikada nam ne daju priznanje koje nam je potrebno, i samo trebamo pomisliti: “Da taj mrtvac može dignuti glavu.” Ali nitko ju ne podiže. Dokazao bi to Luisi, u kojoj bi se Desvern produljio, ili u kojoj bi nastavio živjeti još neko vrijeme, to bi rekao njezin muž. Možda i jest tako, možda je u pravu. Dok on to ne bi počistio. Dok ne bi izbrisao spomen na njega i njegov trag i dok ga ne bi nadomjestio.

“Ne, neću ti to zanijekati, i naravno da mi ne smeta. Ali načini gledanja jako se mijenjaju, osobito ako onaj tko je naslikao portret, ne može više dorađivati ga i portret ostaje u rukama portretiranoga. Taj može ispraviti i demantirati sve poteze, jedan po jedan, i ostaviti da se na prvoga umjetnika gleda kao na varalicu. Ili kao na zabludjelog, ili kao na lošeg umjetnika, površnog i neoštroumnog. ‘Naveli su me na sasvim pogrešnu ideju’, može pomisliti onaj tko promatra. ‘Ovaj čovjek nije nalik onome kako su mi ga opisali, nego ima karakter, i emocije, i dosljednost, i dubinu.’ To se neprestano, svakodnevno događa. Miguel. Ljudi započnu nešto gledati i naposljetku vide nešto sasvim suprotno. Ispočetka nekoga vole, a naposljetku mrze, ili osjećaju ravnodušnost ili obožavanje. Nikada ne uspijevamo biti sigurni što će nam biti vitalno ni kome ćemo pridati važnost. Naša su uvjerenja prolazna i nemoćna, čak i ona koja smatramo najjačima. Kao i naši osjećaji. Ne bismo trebali gajiti osjećaj povjerenja.”

Deverne bi bio pomalo ranjenog ponosa, pravio bi se da ga ne zamjećuje. “Čak i da je to točno”, rekao bi, “ako ja ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi, ne bi bilo ni važno ako se konačno dogodi nakon moje smrti. Ja to ne bih doznao. I umro bih uvjeren u nemogućnost te spone između tebe i nje, ono što čovjek predvidi, ono je što je bitno, ono što čovjek vidi i živi naposljetku je kraj priče, kraj nečije priče. Čovjek zna da će se stvari nastaviti i bez nas, da se ništa ne zaustavlja samo zato što netko nestane.

Ali to poslije ne tiče ga se. Ključno je to što čovjek stane, i zbog toga sve stane, svijet postane definitivno kao u trenutku smrti onoga koji umire, iako je to samo primjer. Ali to što je to samo hipoteza, više nije važno. To je jedini trenutak u kojemu više nema budućnosti, u kojemu nam se 57

Knjigoteka

sadašnjost pojavljuje kao nepromjenjiva i vječna, jer više nećemo biti nazočni nijednoj činjenici, niti jednoj promjeni. Neki su ljudi pokušali ubrzati objavljivanje knjige ne bi li otac obitelji vidio otisnutu knjigu i tako otišao na drugi svijet uvjeren kako mu je sin uspješan pisac, kao da nije važno što kasnije nije napisao ni jednoga jedinog retka. Neki su ljudi očajnički pokušavali brzo pomiriti dvije osobe ne bi li umirući povjerovao da su se pomirili i kako je sve riješeno i u redu, kao da nije važno što će si protivnici početi bacati drvlje i kamenje tek dva dana nakon njegove smrti, važno je stanje kakvo su ostavili prije smrti te osobe. Neki su hinili oprost umirućemu ne bi li ovaj otišao u miru, ili mirniji, kao da nije važno što će već idućega jutra oprostitelj poželjeti u sebi da onaj istrune u paklu.

Neki su ljudi lagali kao ludi pred posteljom supruge ili muža i uvjerili su ih da im nikada nisu bili nevjerni te da su ih bezuvjetno i iskreno voljeli, kao da nije važno što će već mjesec dana poslije živjeti sa svojim starim ljubavnicima. Jedino istinito i, osim toga, definitivno, jest ono što onaj umirući vidi ili vjeruje neposredno prije svoga odlaska, jer za njega nema više povijesti. Postoji čitav ponor između onoga u što je vjerovao Mussolini da su počinili njegovi neprijatelji, i onoga u što je vjerovao Franco u svojoj postelji, okružen svojim bližnjima, i dok je ležao u samrtničkoj postelji obožavan od strane svojih zemljaka, bez obzira na to što sada govore licemjeri. Ja sam čuo svoga oca da pripovijeda kako je Franco imao u svome uredu fotografiju Mussolinija kako visi obješen naopačke, poput prasca, na benzinskoj crpki u Milanu, kamo su ga odnijeli da ga izlože i oskrnave njegov leš i leš njegove ljubavnice Clare Petracci, dok bi Franco znao reći nekim svojim gostima koji bi prestravljeni i iznenađeni gledali u fotografiju: ‘E, da, vidite: ja nikada neću tako završiti.’

A imao je pravo, nastojao je da se tako ne dogodi. On je nesumnjivo umro sretan, ako se uopće može umrijeti sretan, s idejom da će se sve nastaviti kako je predvidio. Mnogi se tješe tom velikom nepravdom, ili svojim bijesom, razmišljajući: Ako ustane iz groba’, ili, ‘Tako kako su se stvari posložile, vjerojatno se okreće u grobu’, ne prihvaćajući u cijelosti da itko ustaje iz groba, ni da se okreće u grobu, niti da može doznati što se događa čim izdahne. To je manje-više isto što i misliti kako onome tko se još uvijek nije rodio, može biti važno što se događa u svijetu. Onome tko još uvijek ne postoji, sve je nužno jednako tako ravnodušno kao i onome tko je već umro. Nijedan ni drugi ne postoje, nijedan ni drugi ne posjeduju svijest, prvi ne može ni predvidjeti svoj život, drugi nije u stanju prisjetiti ga se, kao da ga nikada nije ni imao. Nalaze se u istom planu, odnosno, ne postoje niti znaju, iako nam je teško to prihvatiti. Kao da je meni važno što će se dogoditi kad ja više ne budem na ovoj Zemlji. Važno mi je samo ono u što sada vjerujem i što mogu predvidjeti. Vjerujem kako bi mojoj djeci bilo bolje da si ti u njihovoj blizini, kad mene ne bude. Pretpostavljam da bi se Luisa prije oporavila i da ne bi tako puno patila da te ima uza se kao 58

Knjigoteka

prijatelja. Ja se ne mogu uživjeti u tuđe pretpostavke, čak i ako pripadaju tebi, ili ako je riječ o Luisinim pretpostavkama, samo se mogu baviti svojim vlastitim nagađanjima i ne mogu drukčije razmišljati. Tako da te i dalje molim da, ako mi se nešto loše dogodi, daš svoju riječ da ćeš se pobrinuti za njih.”

Díaz-Varela možda bi još nešto prokomentirao: “Da, dijelom si u pravu. Ali ne u jednome: nije isto biti nerođen što i biti preminuli jer onaj tko umire, ostavlja za sobom trag i zna. Zna da neće ništa doznati, ali da će ostati trag i uspomena. Da će nedostajati drugima, i ti sam to govoriš, te da osobe koje su ga poznavale neće reagirati kao da ga nikada i nisu poznavale. Netko će osjetiti krivnju prema njemu, netko će poželjeti da se bolje ponašao prema njemu za života, netko će plakati za njim, i neće shvatiti da ga nema, netko će očajavati zbog njegova nestanka. Nikome nije teško oporaviti se od gubitka onoga tko se još nije rodio, osim možda majci koja doživi pobačaj, teško joj je napustiti nadu i s vremena na vrijeme pita samu sebe kakvo bi bilo to dijete da se rodilo.

Ali zapravo, nema nikakvoga gubitka, nema praznine, ni prošlih događaja.

Naprotiv, onaj tko je živio i tko je umro, ne nestaje u potpunosti, barem tijekom dviju generacija; vidi se postojanost u njegovim postupcima i kad umire, on je toga svjestan. Zna da više neće vidjeti ni provjeriti bilo što, da će od tog trenutka živjeti u neznanju i kako kraj priče jest taj kraj koji je u tom trenutku. Ali ti sam brineš se za ono što će doživjeti tvoja žena i tvoja djeca, pobrinuo si se da središ financijske poslove, svjestan si praznine koju ćeš ostaviti i moliš me daju ispunim, da te donekle zamijenim ako načiniš kakav propust. Ništa od svega toga ne bi bilo dostupno onome koji je nerođen.”

“Naravno da ne bi”, odgovorio bi Desvern, “ali sve to čini živ čovjek, to je život, koji nema nikakve veze s mrtvim čovjekom, iako inače vjerujemo da je riječ o jednoj te istoj osobi i tako se kaže. Kad budem mrtav, neću ni biti osoba, i neću moći urediti ni tražiti bilo što, niti ću biti svjestan bilo čega, niti ću se brinuti. Ništa od toga ne bi mogao učiniti ni neki drugi mrtvac; u tom nalikuje nerođenoj osobi. Ne govorim o drugima, o onima koji nas nadžive i koji nas se prisjećaju i koji još uvijek borave u vremenu, niti govorim o sebi samome sada, o onome koji još uvijek nije otišao. Taj još uvijek može činiti stvari, naravno, i razmišlja, možete u to biti sigurni; sve štima, promišlja i donosi odluke, pokušava utjecati, posjeduje želje, ranjiv je i može nanijeti štetu. Govorim o sebi samome kad sam mrtav, vidim da ti je teže nego meni zamisliti me. Ne smiješ nas pomiješati, mene živoga i mene mrtvoga. Živ čovjek moli te nešto što te mrtav čovjek ne bi mogao moliti, ni podsjetiti te, niti znati ispunjavaš li ono što si obećao. Što te košta, onda, dati mi svoju riječ. Ništa te ne sprečava ne ispuniti je, besplatno ti je.”

59

Knjigoteka

Díaz-Varela jednom bi rukom prešao preko čela i nastavio bi ga gledati iznenađeno i pomalo umorno, kao da se upravo probudio iz sanjarenja ili iz dubokoga sna u koji je utonuo na nagovor drugih. Barem bi, ako ništa drugo, prekinuo neočekivan razgovor, neprimjeren i zloslutan.

“Imaš moju časnu riječ, što god ti poželiš, računaj s tim”, vjerojatno bi mu rekao. “Ali budi tako ljubazan i nemoj mi zagorčavati život ovakvim pričama, osjećam mučninu nakon svega. Hajde, idemo nešto popiti i razgovarati o manje mračnim stvarima.”

“Ali kakvo je ovo ovdje smeće od knjige”, začula sam profesora Rica kako mrmlja dok je vadio jednu knjigu s police, gledao je okolo knjige kao da u sobi nema nikoga. Vidjela sam da je riječ o jednom izdanju Quijotea koje je držao jagodicama prstiju, kao da mu ide na živce. “Kako čovjek može imati ovo izdanje, kad postoji moje. Riječ je o čistoj intuitivnoj gluposti, nije napisana metodično ni znanstveno, pa čak nije ni originalna, gotovo sve je prepisano. I još k tome u kući jedne sveučilišne profesorice, što je još veća uvreda, ako sam dobro razumio. Eto u kakvoj je situaciji Madridsko sveučilište”, dodao je gledajući s neodobravanjem Luisu.

Ona se poče veselo smijati. Iako je prigovor bio njoj upućen, promjena tona u glasu bila joj je simpatična. Díaz-Varela također se nasmijao, možda ju oponašajući ili sudjelujući u tome tajnom jeziku - za njega nije moglo biti iznenađenja u Ricovoj bezobraštini ni u njegovu samozadovoljstvu - i pokuša ga povući za jezik, vjerojatno ne bi li vidio hoće li se Luisa nastaviti smijati i neće li tako prekinuti svoje depresivno ponašanje. Ali upadice su se činile spontanima. Činilo se šarmantnim i pretvaranje mu je išlo za rukom, ako se pretvarao.

“Pa dobro, nećeš mi reći da urednik ovoga izdanja nije poštovan autoritet, i to još i više od tebe u nekim krugovima”, rekao je Ricu.

“Taman posla! Štuju ga neznalice i uškopljenici, kojih u ovoj zemlji ima k’o plijeve, i u najbezveznijim i najljenijim krugovima Prijateljstva naroda”, uzvratio je profesor. Otvorio je knjigu nasumce, nezadovoljno, i brzo je pogledao stranice i zaustavio kažiprst na jednome retku, kao da ga je netko udario: “Obračunat ću se s njom u nekom članku.” Trijumfalno je podigao pogled, nasmijao se od uha do uha (njegova su mu prilagodljiva usta to dopuštala) i dodao je: “I osim toga, ljubomoran je na mene.”

60

Knjigoteka

II.

Prošlo je dosta vremena dok ponovo nisam vidjela Luisu Alday i u dugom međuvremenu počela sam izlaziti s muškarcem koji mi se donekle sviđao i glupo i potiho sam se zaljubila u drugog muškarca, u njezina dragog Díaz-Varelu, kojega sam srela nedugo zatim na mjestu na kojemu ne očekujete da ćete bilo koga susresti, blizu mjesta na kojemu je preminuo Deverne, u crvenkastoj zgradi Nacionalnog muzeja prirodnih znanosti, koja je odmah pokraj, ili bolje rečeno, čini cjelinu s Višom tehničkom školom industrijskih inženjera s njezinom sjajnom staklenom i cinčanom kupolom, koja je nekih dvadeset i sedam metara visoka i nekih dvadeset široka, sagrađena oko 1881., kad ta cjelina nije bila škola ni muzej, nego prekrasna Nacionalna palača umjetnosti i obrta u kojoj se održala važna izložba te godine; zona je bila poznata kao Hipodromski vrhovi, zbog niza brežuljaka i blizine štala s konjima čiji su podvizi ušli u legendu prema dvostrukom i definitivnom odlasku, jer vjerojatno ne postoji nitko živ tko još prisustvuje utrkama ili tko ih se sjeća. Muzej prirodnih znanosti siromašan je, osobito ako se usporedi s muzejima koji se mogu naći u Engleskoj, ali ja sam znala doći ponekad sa svojim malim nećacima da pogledaju preparirane životinje u vitrinama i naviknu se na to kako izgledaju, i otuda mi je ostala neka navika da povremeno, s vremena na vrijeme, posjećujem muzej, pomiješana - što nije drugima zamjetno - s grupama studenata s fakulteta i srednjih škola koje vodi neka očajna ili strpljiva profesorica i s nepažljivim turistima koji imaju previše vremena i koji doznaju da ovaj postoji iz nekog odveć detaljnoga i opširnoga gradskog vodiča: izuzev brojnih čuvarica u muzeju, koje su danas gotovo sve Južnoamerikanke, turisti su gotovo jedina živa bića na ovom irealnom i površnom i vilinskom mjestu, kao, uostalom, u svakom muzeju prirodnih znanosti.

Gledala sam maketu ogromnih otvorenih krokodilskih ralja - uvijek sam mislila kako bih mogla stati u njih, i pomišljala sam kako imam sreću što ne moram živjeti na mjestu na kojem žive ti reptili - kad su me prozvali i kad sam se pomalo uspaničila od neočekivanog poziva: kad se čovjek nalazi u tom polupraznom muzeju, gotovo je potpuno i utješno siguran kako nitko ne može znati kuda vrludaju njegove misli.

Smjesta sam ga prepoznala, s njegovim ženskim usnama i njegovim lažno rascijepljenim podbratkom, s njegovim smirenim osmijehom i izrazom lica koji je u isti mah pažljiv i ležeran. Upitao me je što radim na tom mjestu, i odgovorila sam mu: “Rado dođem ovamo povremeno.

Mjesto je prepuno mirnih životinja, kojima se čovjek može približiti.” Čim 61

Knjigoteka

sam to izgovorila, pomislila sam kako ima malo pravih divljih zvijeri i kako je rečenica neukusna, a osim toga shvatila sam da sam ju dodala ne bih li postala zanimljivom, pretpostavljala sam s poražavajućim rezultatima. “Mirno je to mjesto”, zaključila sam ne uljepšavajući. Upitala sam ga isto, što radi ovdje, i uzvratio mi je: “I ja katkad volim doći ovdje”, očekujući neku njegovu neslanu šalu, koju na moju nesreću nije izgovorio, Díaz-Varela nije me želio impresionirati. “Živim dosta blizu. Kad iziđem malo se prošetati, koraci me katkad dovedu dovde.” Rečenica o koracima koji ga dovedu na neko mjesto učinila mi se pomalo književna i neukusna i ulila mi je nešto nade. “Zatim sjednem malo na terasu ovdje vani i vratim se kući. Hajde, pozivam te da nešto popijemo, osim ako ne želiš i dalje nastaviti promatrati te kljove ili druge dvorane.” Vani, ispod drvoreda, još uvijek na brežuljku, ispred škole, može se naći jedan kiosk s osvježavajućim pićima sa stolovima i stolicama na otvorenom.

“Ne želim”, uzvratila sam, “napamet ih poznajem. Samo sam mislila svratiti na časak vidjeti te apsurdne figure Adama i Eve.” On nije reagirao, nije rekao “Ah, da”, ni nešto u tom smislu, kao što bi rekao bilo tko drugi tko često posjećuje Muzej: u podrumu postoji jedna vertikalna, ne baš jako velika vitrina, koju je izradila Amerikanka ili Engleskinja, neka Rosamund Horvat, koja na ekscentričan način predstavlja Edenski vrt.

Sve životinje koje okružuju prvotni par navodno su žive i u pokretu, ili na oprezu, majmuni, zečevi, purani, ždralovi, jazavci, možda i tukani, i čak i zmije, koje se pojavljuju s previše ljudskim izrazom među izrazito zelenim listovima jabuke. Adam i Eva, naprotiv, oboje uspravni i odvojeni, puki su kosturi, i jedino što omogućuje da ih svjetovno oko raspozna jest to što jedno od njih u desnoj ruci drži jednu jabuku. Zacijelo sam jednom pročitala odgovarajuće tumačenje, ali ne sjećam se da je pružilo bilo kakvo zadovoljavajuće objašnjenje. Ako su željeli prikazati kosti neke žene i muškarca i ukazati na njihove razlike, ne razumije se zašto su ih trebali pretvoriti u naše praroditelje, kako ih se u starom režimu zvalo, i postaviti ih u takav scenarij; a ako su željeli prikazati raj s njegovom jadnom faunom, ono što je nerazumljivo, to su kosturi, dok sve ostale životinje imaju tijelo i krzno i perje. To je jedna od najnedosljednijih instalacija u Muzeju prirodnih znanosti, i nitko tko ju gleda, ne može ne zamijetiti ju, ne zato što bi bila lijepa, nego zato što nema nikakvog smisla.

“María Dolz, je li tako? Zovete se Dolz, zar ne?” reče mi Díaz-Varela kad smo već bili sjeli na terasu, kao da se želi pohvaliti svojom sposobnošću zadržavanja i dobrog pamćenja, naposljetku moje prezime izgovorila sam samo ja, i to užurbano, procijedila sam ga kao umetak koji je sve prisutne ostavljao ravnodušnim. Doživjela sam tu pojedinost kao čast, a ne kao uljudan kompliment.

“Imaš dobro pamćenje i dobar sluh”, rekla sam mu da ne bih ispala 62

Knjigoteka

neljubazna. “Da, Dolz, a ne Dols, niti Dolf”, i naslikala sam prstom u zraku repato c. “Kako je Luisa?”

“Ah, nisi ju vidjela. Mislio sam da ste prijateljice.”

“Da, ako se tako može nazvati ono što je potrajalo samo jedan dan.

Nisam ju vidjela od onoga susreta u njezinoj kući. Tada smo se dobro slagale i obratila mi se kao da je doista prava prijateljica, mislim, više iz slabosti, nego iz bilo čega drugoga. Ali poslije ju više nikada nisam susrela.

Kako je sada?” inzistirala sam. “Ti ju vjerojatno svakodnevno viđaš, zar ne?”

To je izgledalo kao da samoj sebi upadam u riječ, na nekoliko je sekunda zašutio. Pomislila sam da me možda tek želi prisiliti da govorim, vjerujući da samo ona i ja održavamo kontakt, te da je njegov interes za mene odjednom ostao bez cilja i prije nego stoje naš odnos započeo, i još ironičnije: on je taj koji će mi morati dati vijesti i informacije o njoj.

“Pa i ne baš”, uzvratio je naposljetku, “i već sam zabrinut. Nije prošlo puno vremena, to sigurno ne, ali ona nikako da reagira, ne napreduje ni milimetar, nije u stanju podići glavu čak ni nakratko ne bi li pogledala oko sebe i shvatila što joj je preostalo. Nakon što nekome umre muž, još ostane puno stvari koje treba napraviti; u njezinoj dobi, zapravo, ostaje još jedan čitav život. Većina udovica riješi svoje probleme brzo, osobito ako su manje-više mlade i osim toga, imaju djecu o kojoj se mogu brinuti.

Ali nisu samo djeca problematična, jer djeca začas odrastu. Da ona kojim slučajem može sebe ugledati za nekoliko godina, makar i za jednu godinu, vidjela bi kako je slika Miguela koja ju sada neprestano opsjeda, svakim danom sve bljeđa i koliko je okopnila, i kako joj njezine nove emocije ne dopuštaju da ga se prisjeti više nego s vremena na vrijeme, i to s mirnoćom koja danas izgleda iznenađujuća, s tugom koja je uvijek ista, ali bez ikakvoga mira. Jer vjerojatno ju salijeću nove emocije i njezin prvi brak vjerojatno joj se čini nečim gotovo snivanim, kolebljiva i oslabljena emocija. Ono što se danas čini tragičnom anomalijom, sutra se shvaća kao nepopravljiva normalnost, pa čak i poželjna, s obzirom na to da se dogodila. Danas joj se čini neprihvatljivim da Miguel ne postoji, ali kucnut će trenutak kad bi nerazumljivo bilo da ponovo postoji, a ne zato što je nekada postojao; kad će joj i sama pomisao na neko čudesno pojavljivanje, na uskrsnuće, na povratak, postati nezamislivom jer će mu do tada već zacijelo dodijeliti definitivno mjesto i smireno lice u vremenu, i neće prihvatiti da se taj njegov dovršen i fiksiran portret ponovo izloži modifikacijama onoga što ostaje živo i zbog toga je nepredvidljivo.

Nastojimo željeti da nitko ne umre i da se ništa ne završi, od onoga što nas prati i što predstavlja naš dragi običaj, a da i ne primjećujemo da je jedino što održava nepromijenjenim naše običaje mogućnost da nam ih odjednom ukinu, bez mogućih skretanja ili evolucije, a da nas ne napuste, 63

Knjigoteka

ili da mi njih ne napustimo. Ono što traje, kvari se i naposljetku sagnjije, dosađuje nam, okreće se protiv nas, zasićuje nas, umara. Koliko samo osoba koje su nam se činile jako važnima, ostanu po strani, koliko nas njih napusti i s koliko se njih naše prijateljstvo istopi, a da naizgled nema konkretnog niti važnijeg motiva. Jedine osobe koje nas ne iznevjere, niti nas napuštaju jesu osobe koje su nam otete, jedine koje ne ispustimo jesu osobe koje nestanu protivno našoj volji, naglo, i tako nemaju vremena oneraspoložiti nas ili nas iznevjeriti. Kad se to dogodi, smjesta očajavamo jer vjerujemo kako smo mnogo dulje mogli s njima nastaviti, ne postavljajući im rokove. To je pogreška, iako razumljiva. Produljenje sve mijenja, i ono što je jučer bilo sjajno, sutradan bi postala muka. Naša reakcija na smrt nekoga bližnjeg slična je onoj Macbethovoj kad je doznao vijest o smrti svoje žene, kraljice. She should have died hereafter, uzvraća na pomalo zagonetan način: ‘Trebala je već umrijeti’, time uzvraća. Ili: ‘Do sada je već trebala umrijeti.’ Također, moglo bi se to shvatiti manje dvoznačno i iskrenije, odnosno, samo ‘ubuduće’, ili, ‘Mogao je još malo pričekati, dulje izdržati’; u svakom slučaju, ono što kaže jest ‘ne u ovom trenutku, u odabranome’. A što bi bio odabrani trenutak? Nikad nam se ne čini pravim trenutkom, uvijek mislimo kako je ono što nam se sviđa ili što nas veseli, ono što nam olakšava ili što nam pomaže, ono što nas potiče da nastavimo, moglo još malo potrajati, još godinu dana, nekoliko mjeseci, nekoliko tjedana, nekoliko sati, čini nam se kako je uvijek rano da se stavi točka na stvari ili na osobe, nikad nam se ne čini da je kucnuo trenutak, onaj u kojem bismo mi sami rekli: ‘Da. Sad je dosta. Sve znamo. Ono što nastupa odsad, bit će gore, nazadovanje, poniženje, mrlja.’ Na to se nikada ne odvažimo. Kazati: ‘To je vrijeme prošlo, iako je naše’, i stoga nije u našim rukama završetak bilo čega jer da ovisi o nama, nastavilo bi se u nedogled, prljajući se i kontaminirajući, a da nijedna živa osoba nikada ne umre.”

Napravio je kratku stanku da ispije gutljaj piva, govor smjesta isuši grlo, a on si je dao oduška u priči nakon svoje početne zbunjenosti, gotovo silovito, kao da koristi priliku da se iskali. Bio je govorljiv i elokventan, izgovor na engleskom bio je dobar bez afektacije, ono što je govorio nije bilo isprazno i besmisleno; zapitala sam se čime se bavi, ali nisam ga mogla pitati, a da ne prekinem njegov govor, a to nisam željela. Gledala sam mu usne dok je držao govoranciju, gledala sam mu postojano u oči i, bojim se, i drsko, puštala sam da me uljuljkaju njegove riječi i nisam mogla odvojiti oči s mjesta odakle su izlazile, kao da je čitav on bio jedna velika usta, iz usta dolazi bogatstvo, iz njih izvire gotovo sve drugo, ono što nas nagovara i ono što nas zavodi, ono što nas lomi i što nas oduševljava, ono što nas usisava i ono što nas uvjerava. “Od prekomjernog obilja srca govore usta”, može se negdje pročitati u Bibliji.

Ostala sam iznenađena koliko mi se sviđao, pa čak koliko me je očaravao 64

Knjigoteka

taj čovjek kojega sam jedva poznavala, još i više kad sam se sjetila da je za Luisu naprotiv bio nevidljiv i nečujan, od tolikog silnog gledanja i slušanja. Kako to može biti, čovjek vjeruje da ono u što se zaljubimo, treba biti očaravajuće i drugima. Nisam željela ništa reći da ne bih prekinula čaroliju, ali palo mi je također na pamet kako bi on mogao umisliti, ako ga ne prekinem, kako mu ne poklanjam pozornost, kad je ono što je istinito zapravo da sam ga jako pozorno slušala, sve što je dolazilo s tih usana, zanimalo me. Trebala bih ipak biti kratka, pomislila sam, da ga ne bih odveć dekoncentrirala.

“Pa dobro, završeci doista ovise o nama, pogotovo ako su suicidalni.

Da ne kažemo ako je riječ o ubojstvima”, rekla sam. I zamalo sam dodala: “Upravo ovdje, u blizini, ubili su prijatelja Desverna na vrlo ružan način.

Neobično je kako sada ovdje sjedimo i kako je sve na miru i čisto, kao da se ništa nije dogodilo. Daje tako bilo tog dana, možda bismo ga spasili.

Iako, da on nije umro, ne bismo nigdje mogli biti zajedno. Ne bismo se čak ni upoznali.”

Bila sam na samom rubu da to kažem, ali ništa nisam dodala, između ostalih razloga i zato što je on ovlaš pogledao - bio joj je okrenut leđima, ja sam bila nasuprot - prema obližnjoj ulici u kojoj je došlo do napada nožem, i upitala sam se ne razmišlja li o istome kao i ja, ili o nečemu sličnome, barem nalik prvome dijelu moje misli. Prstima si je zagladio kosu na sljepoočnicama, kosu zaglađenu unatrag, s frizurom glazbenika, zatim je lupnuo noktima svojih četiriju prstiju o čašu, tvrdih, dobro podrezanih noktiju.

“Ovo je iznimka, to je anomalija. Naravno da ima onih koji odluče završiti svoj život, i to i učine, ali oni su ipak u manjini i stoga ostavljaju takav snažan dojam jer opovrgavaju tjeskobu trajanja koja dominira većinom, onu zbog koje vjerujemo kako uvijek ima vremena i koja nas tjera da tražimo još malo, još malo, dok sve ne završi. Vezano za ruke ubojice koje spominješ, ne smije ih čovjek nikada vidjeti kao naše. Donose kraj kao što to donosi i bolest, ili nesreća, želim reći da je riječ o vanjskim uzrocima, čak i u tim slučajevima u kojima ih je mrtvac tražio, zbog lošeg života kojim je živio ili zbog rizika koji je preuzeo, ili jer je i sam ubio nekoga i izložio samoga sebe osveti. Ni najkrvoločniji ubojica, niti predsjednik Sjedinjenih Država, da navedemo dva primjera pojedinaca koji su neprestano izloženi opasnosti da budu ubijeni, koji računaju s tom mogućnošću i svakodnevno žive s njom, žele da ta prijetnja nikada ne prestane, to latentno mučenje, ta nepodnošljiva tjeskoba. Ne žele da se završi bilo što od onoga što postoji, od onoga što imaju, bez obzira kako odvratno i nepodnošljivo bilo; žive dan za danom s nadom da će i sljedećeg dana biti tamo, jedan dan nalik drugome ili jako slični među 65

Knjigoteka

sobom, ako je danas postojalo, zašto ne bi postojalo sutra, a sutra vodi prekosutrašnjem danu, a taj dan opet vodi sljedećem danu. Tako svi živimo, zadovoljnici i nezadovoljnici, sretni i oni nesretni, a da je do nas, nastavili bismo tako do kraja vremena.”

Pomislila sam da se malo spetljao, ili da me je pokušao zbuniti.

“Ubojite ruke nisu naše izuzev ako su doista iznenada naše, a u svakom slučaju uvijek pripadaju nekome, tko će govoriti o ‘mojima’. Bez obzira na to čije bile, nije istina da one ne priželjkuju da ijedan živ čovjek postane mrtav, nego je upravo to ono što one žele i osim toga, ne mogu čekati da im sudbina pomogne ni da vrijeme učini svoje; te se ruke trude pomoći u tome. One ne žele da se sve nastavi neprekinuto, naprotiv, potrebno im je da nekoga uklone i da prekinu s nekim običajima. One nikada neće reći o svojoj žrtvi She should have died hereafter, nego He should have died yesterday, ‘trebao je umrijeti jučer’, ili prije mnogo vremena, mnogo prije; da se barem nikada nije rodio niti ostavio bilo kakav trag u svijetu, tako ga ne bismo trebali ubiti. Čovjek koji je parkirao auto prekinuo je sa svojim i Desverneovim običajima jednim potezom noža, prekinuo je Luisine običaje i navade djece i vozača koji se možda sasvim slučajno spasio; presjekao je navade Díaz-Varele pa čak i moje djelomično. Kao i običaje drugih osoba koje ne poznajem.” Ali nisam ništa rekla o tome, nisam željela preuzeti riječ, nisam željela govoriti, nego sam željela pustiti njega da govori. Željela sam čuti njegov glas i pratiti njegov tijek misli, i nastaviti promatrati njegove usne kako se kreću. Izlagala sam se riziku da ne shvatim što mi govori jer sam ih nastavila zatravljeno gledati. Ispio je još jedan gutljaj i nastavio, nakon što je pročistio grlo kao da se pokušava usredotočiti: “Ono što je neobično jest da kad se stvari dogode, kad dođe do prekida, kad netko umre, najčešće ljudi s vremenom prihvate ono što se dogodilo. Nemoj me krivo shvatiti. Nije riječ o tome da ljudi tek tako prihvaćaju nečiju smrt i još manje nečije ubojstvo. To su činjenice koje se oplakuju cijeloga života, bez obzira na to kad se dogode. Ali ono što život donosi, naposljetku se uvijek nametne, s tolikom snagom da nam je na duge staze gotovo nemoguće zamisliti sebe bez toga, ne znam kako bih to objasnio, zamisliti da se nije dogodilo nešto što se dogodilo. ‘Mojega su oca ubili tijekom rata’, može ispričati netko s gorčinom, s ogromnom žalosti ili s bijesom. ‘Jedne su noći došli po njega, izvadili su ga iz kuće i strpali u neki auto, vidio sam kako se opire i kako ga vuku. Odvukli su ga vukući ga za ruke, bilo je to kao da su mu se noge paralizirale i kao da se više ne može držati čvrsto na nogama. Odveli su ga u okolicu i tamo su mu ispalili hitac u zatiljak i bacili ga u jarak, ne bi li pogled na njegov leš drugima poslužio za porugu.’ Tko to priča, oplakuje događaje, pa čak može nastaviti cijeli život oplakivati mržnju prema ubojicama, univerzalnu i apstraktnu mržnju ako ne zna dobro tko je počinitelj, 66

Knjigoteka

njihova imena, kao što je bilo tako često tijekom Španjolskoga građanskog rata, znalo se samo da su to često počinili oni ‘drugi’. Ali čini se da je ta užasna činjenica ono što oblikuje tu drugu osobu, koja ju nikada neće moći zanijekati jer bi to bilo kao zanijekati samoga sebe, izbrisati ono što jest i nemati nikakvu drugu opciju. On je sin nekoga čovjeka kojega su ubili u zasjedi tijekom Španjolskoga građanskog rata; žrtva je španjolskog nasilja, tragična žrtva; to ga oblikuje, označuje ga i uvjetuje. To je njegova priča i polazište njegove priče, njegovo podrijetlo. U određenom smislu nesposoban je priželjkivati da se to nije dogodilo, jer da se nije dogodilo, on bi bio netko drugi i ne zna tko, nema pojma. Ne može samoga sebe vidjeti, niti se može zamisliti, ne zna kako bi izišao na kraj i kako bi se uspio nositi s tim živim ocem; je li ga prezirao ili ga je volio ili je bio prema njemu ravnodušan, a osobito ne zna zamišljati se bez te tuge i tog dubinskog zlopamćenja koji su ga oduvijek pratili. Snaga činjenica toliko je užasna da je cijeli svijet naposljetku manje-više suglasan s njegovom pričom, s onim što mu se dogodilo i s onim što je propustio učiniti, čak i ako on vjeruje da nije tako i da mu se dovoljno ne priznaje.”

Ovdje nisam imala drugog izbora nego intervenirati: “Luisa ne može biti suglasna s onim što se dogodilo. Nitko se ne može pomiriti da su njegova muža iz čista mira i glupavo izboli bodežom, iz greške, bez motiva, a da on to nije nikako tražio. Nitko ne može biti suglasan s tim da su mu uništili život zauvijek.” Díaz-Varela ostao me je jako pažljivo promatrati, s jednim obrazom naslonjenim na šaku i nalakćen jednim laktom na stol. Odvojila sam pogled, uznemirile su me njegove nepokretne oči, pogleda nimalo prozirnog ni prodornog, možda je bio maglovit i sveobuhvatan, ili samo nedokučiv, ublažen u svakom slučaju kratkovidnošću (vjerojatno je nosio leće), bilo je to kao da mi te krupne oči govore: “Zašto me ne razumiješ?” Nije to rekao nestrpljivo nego žalosno.

“To je pogreška”, rekao je naposljetku, ne uklanjajući svoj postojan pogled, uvijek u istom položaju, kao da on ne govori, nego samo sluša, “pogreška karakteristična za djecu koju čine i mnogi odrasli sve do svojega sudnjeg dana, kao da tijekom čitava svog života nisu uspjeli shvatiti kako to funkcionira i kao da im nedostaje iskustvo. Pogreška uvjerenja da je sadašnjica zauvijek, da je ono što se svakog trenutka događa definitivno, kad bismo svi trebali znati da ništa nije konačno, dok nam još uvijek preostaje malo vremena. Nosimo na leđima mnoga promišljanja i mnoge promjene, ne samo sudbine, nego i svoga duha.

Učimo kako će ono što nam se činilo jako obilno jednoga dana biti neutralno, tek činjenica, samo jedan podatak. Kako je osoba bez koje nismo mogli biti i zbog koje nismo spavali, bez koje nismo mogli zamisliti svoje postojanje, od čijih smo riječi i prisutnosti ovisili dan za danom, 67

Knjigoteka

kucnut će trenutak kad nas više neće zaokupljati nijedna misao, a kad nas s vremena na vrijeme zaokupi, bit će to samo da slegnemo ramenima, a ta će pomisao dosegnuti svoj zenit kad se nakratko zapitamo što je bilo s njom, bez ikakve zabrinutosti, pa čak i bez radoznalosti. Sto nas briga danas za sudbinu naše prve ljubavi, čiji smo poziv ili susret s njom željno očekivali? Sto nas briga, čak, i za sudbinu naše pretposljednje ljubavi, ako je već godinu dana nismo vidjeli? Sto nam znače prijatelji iz srednje škole, i oni sa sveučilišta, i oni poslije, iako su se oko njih vrtjele ogromne parcele naše egzistencije za koje se činilo da nikada neće završiti? Sto nam znače oni koji otpadnu, oni koji odlaze, oni koji nam okrenu leđa i odvoje se od nas, oni koje pustimo da padnu i pretvorimo u nevidljive, u puka imena kojih se samo prisjetimo kad slučajno dopru do naših ušiju, oni koji umru i tako nas napuste? Ne znam, moja je mama umrla prije dvadeset i pet godina, pa iako osjećam obvezu da budem tužan kad na to samo i pomislim, pa se čak i uvijek rastužim i na samu tu pomisao, nesposoban sam povratiti isti intenzitet tuge kao onaj koji sam tada osjećao, da ne kažemo da ne mogu ni plakati kao što sam tada plakao.

Sada je tek jedna činjenica: moja majka umrla je prije dvadeset i pet godina, i ja sam bez majke od toga trenutka. To je dio mene, jednostavno, to je podatak koji čini dio mene, među mnogim drugima: postojim bez majke od mladosti, to je sve ili gotovo sve, isto tako kao što sam samac ili kao što su drugi siročad od djetinjstva, ili su sinovi jedinci, ili najmlađi od sedmero braće, ili su potomci nekog vojnika ili liječnika ili delinkventa, kao da je to bitno, u nekoj perspektivi sve su to činjenice i ništa nije tako odveć važno, sve što nam se događa ili što nam prethodi može stati u dva retka jedne pripovijesti. Luisi su uništili život koji je vodila do sada, ali ne i budući život. Pomisli samo koliko joj samo vremena preostaje da nastavi hodati, ona se neće zaglaviti u ovom trenutku, nitko ne ostaje ni u kakvoj stupici i još manje u najgorima, iz kojih se uvijek izroni, osim onih koji imaju boležljiv mozak i osjećaju se opravdanima pa čak i zaštićenima u lagodnoj nesreći. Loša strana najvećih nesreća, koje nas prepolovljuju na dvoje i za koje se čini da ih nećemo moći podnijeti, jest to što onaj tko ih proživljava vjeruje, ili gotovo zahtijeva, da s njima nastupi kraj svijeta, a opet, svijet ne obraća pažnju na njih i nastavlja svoj tijek i, osim toga, odbacuje one koji su preživjeli nesreću, želim reći kako im ne dopušta izići poput nekoga tko je napustio teatar, ako nesretnik ne izvrši samoubojstvo. Događa se ponekad, ne kažem da se ne događa. Ali jako rijetko, a u našem vremenu rjeđe nego u bilo koje drugo doba. Luisa bi se mogla povući, odvojiti se od svijeta na neko vrijeme, ne dopustiti da je itko drugi vidi izuzev njezine obitelji i mene, ako se ne umori od mene i ne suspregne se; ali neće počiniti samoubojstvo, čak i ako tako odluči samo zato što ima dvoje djece o kojima se može brinuti i jer to nije dio njezina karaktera. Trebat će joj određeno vrijeme, ali naposljetku bol i očaj neće 68

Knjigoteka

joj biti tako intenzivni, smanjit će joj se iznenađenje, a prije svega naviknut će se na ideju ‘ja sam udovica’, vjerojatno će pomisliti, ili, ‘ostala sam udovica’. To će biti činjenica i podatak, bit će to važno za one koji ju budu upoznali ili koji ju upitaju za njezin bračni status, a ona zacijelo neće ni htjeti objasniti kako je do toga došlo, previše užasa i nesreće da bi to čovjek mogao ispričati nekom poznaniku nakon određenog vremena, značilo bi to onemogućiti smjesta bilo kakav daljnji razgovor. I vjerojatno to što drugi budu pričali o njoj i što drugi budu pričali o nama pridonosi definiranju nas samih, čak i ako je to površno i netočno, naposljetku ne možemo nego biti tek površni gotovo za cijeli svijet, tek skica, nekoliko nepažljivih obrisa. ‘Udovica je’, reći će, ‘izgubila je muža u užasnim okolnostima i nikada u potpunosti razjašnjenima, i nju samu muče dvojbe, misli kako ga je napao neki čovjek na ulici, ne zna je li neki luđak ili plaćeni ubojica ili je bio rteki pokušaj otmice kojemu se taj odupro svim svojim snagama i, vidjevši to, sredili su ga na licu mjesta; bio je bogat čovjek, imao je mnogo toga izgubiti ili se instinktivno previše borio, nije sigurna.’ I kad se Luisa ponovo uda, a to će biti najkasnije za neke dvije godine, činjenica i podatak, s obzirom na to da su istovjetni, vjerojatno će se promijeniti i više neće razmišljati o samoj sebi ‘ostala sam udovica’ ili ‘sada sam udovica’, jer to više uopće neće biti, nego: ‘Izgubila sam svoga prvog muža i sve se češće udaljuje od mene. Već ga jako dugo vremena nisam vidjela, a naprotiv, ovaj je drugi čovjek pokraj mene i osim toga, uvijek je tu. I njega zovem mužem, to je čudno. Ali zauzeo je njegovo mjesto na mojem krevetu i kad ga usporedim s njim, slika mojega prvog muža postaje mutna i nejasna. Sve više svakoga dana, sve više svake noći.’”

Taj se razgovor nastavio u drugim prigodama, mislim da je svaki put kad smo se vidjeli - a to nije bilo toliko često - razgovor inicirao DíazVarela, kojega namjerno ne zovem Javier, iako sam ga zvala tim imenom i mislila sam na njega pod tim imenom nekih noći kad bih se kasno vratila kući nakon što sam neko vrijeme provela s njim u postelji (u tuđim posteljama čovjek je uvijek samo na trenutak i unajmljeno, ako vas nisu pozvali da u njima spavate, a s njim to nikada nije bio slučaj; štoviše, izmišljao bi nepotrebne i apsurdne izgovore da bih ja mogla otići, a ja nikada ne bih ostajala na nekom mjestu predugo, ako me to nisu zamolili).

Gledala sam kroz otvoren prozor prije no što ću sklopiti oči, gledala sam prema drveću koje je bilo preda mnom bez svjetiljke koja bi na njih bacala svjetlo, i da ih gotovo uopće nisam mogla nazrijeti, ali čula sam kako se komešaju u tami u neposrednoj blizini, poput preludija oluja koje u Madridu uvijek ne završe sijevanjem i grmljavinom, i govorila sam samoj sebi: “Kakvog li smisla ima sve to, barem za mene! On se ne pretvara, ne vara me, ne skriva mi koje su njegove nade, niti što je to što ga pokreće, 69

Knjigoteka

odveć je to očito, ne primjećuje, dok očekuje da ona prestane biti tako malaksala ili otupjela, i da ga ponovo počne drukčije gledati, ne kao vjernoga prijatelja svoga muža kojeg joj je ovaj ostavio u nasljeđe. Mora voditi računa o ovome, s to malo koraka koje napravi i nužno moraju biti jako mali, da se ne bi činilo da ne poštuje svoju prirodnu utučenost ili čak i uspomenu na mrtvoga, i paziti istovremeno da joj se nitko u međuvremenu ne provuče, ne treba čovjek prezirati kao suparnika ni najružnijeg, ni najglupljeg, ni najnezgodnijeg, niti najdosadnijeg ili najsporijeg, svatko može predstavljati nepredviđenu opasnost. Dok nju vreba, vidi ponekad mene i možda i druge žene (uspjeli smo izbjeći pitanja), a ja više ne znam ne činim li donekle isto što i on, vjerujući da sam nezamjenjiva, a da on to ne primjećuje, uspijevajući postati dijelom običaja, čak i ako su sporadični, ne bi li mu bilo nemoguće zamijeniti me kad se odluči napustiti me. Ima ljudi koji otpočetka sve jasno postavljaju, a da to nitko od njih ne traži: “Upozoravam te da se između tebe i mene neće izroditi više od onoga što postoji, a ako imaš veće aspiracije, bolje je da smjesta prekinemo.” Ili: “Nisi jedina i nemoj nastojati to biti, ako tražiš ekskluzivnost, ovo nije najbolje mjesto.” Ili, kako je bio slučaj s DíazVarelom: “Zaljubljen sam u drugu kojoj još uvijek nije sazrio trenutak da uzvrati na moje osjećaje. Već će ona shvatiti, moram biti uporan i strpljiv.

Nema ništa lošega u tome da me zabaviš tijekom čekanja, ako to želiš, ali imaj na umu ono što jesmo jedno drugome: privremeno društvo i zabava i seks, u najboljem slučaju prijatelji i slično.” Nije da bi mi Díaz-Varela ikada rekao te riječi, zapravo one nisu ni potrebne, jer to je nepogrešiv sadržaj koji se može izlučiti iz naših susreta. Međutim, ti ljudi koji upozoravaju, skaču samima sebi u usta, nakon nekog vremena, i osim toga, mnoge žene poput mene pokušavaju biti optimistične i u biti uobražene, i to mnogo više nego muškarci, koji su na ljubavnom planu umišljeni tek prolazno, zaboravljaju biti dosljedni u tome: mislimo kako će već promijeniti svoje ponašanje ili uvjerenja, kako će otkriti postupno da ne mogu bez nas, da smo iznimka u njihovim životima, ili gosti koji naposljetku ostanu, da će se naposljetku zasititi tih drugih nevidljivih žena za koje počinjemo sumnjati da postoje i radije mislimo kako ne postoje, onako kako ponavljamo s njima i još i više, volimo ih sebi unatoč; kako ćemo biti odabrane budemo li izdržale ostati kraj njih bez jadikovki ili inzistiranja. Kad ne izazivamo neposredne strasti, vjerujemo kako će vjernost i prisutnost naposljetku biti nagrađeni, i kako će biti trajniji i snažniji od bilo kakve provale strasti ili hira. U tim slučajevima znamo kako ćemo se teško osjetiti polaskane, čak i ako se ostvare naša najbolja iako prešutno pobjednička očekivanja, ako se ona naposljetku realiziraju.

Ali nikada ne postoji nikakva sigurnost dok još uvijek traje borba, i one najumišljenije žene, i to s opravdanim razlogom, čak i one kojima su svi do tada oduvijek udvarali, mogu doživjeti velika razočaranja s tim 70

Knjigoteka

muškarcima koji im se ne predaju i koji im dobacuju umišljene prigovore.

Ja ne pripadam toj vrsti ljudi, klasi umišljenih žena, doista ne gajim nikakva pobjednička očekivanja, ili jedina očekivanja koja si dopuštam moguća su stoga što Díaz-Varela prije toga nije uspio s Luisom, i tada će, možda, uz sreću, ostati uz mene da se ne bi dalje kretao, čak i najnemirniji i najvredniji ili najbeskrupulozniji mogu postati lijeni u nekim razdobljima, osobito nakon neke frustracije ili poraza ili jako dugog beskorisnog čekanja. Znam da se ne bih uvrijedila da budem zamjena za nekoga, jer u biti svi su ljudi u početku uvijek nečije zamjene: to je i DíazVarela za Luisu, kad joj je već muž umro; a meni bi to bio Leopoldo, kojega još uvijek nisam odbacila iako mi se sviđao tek djelomično pretpostavljam za svaki slučaj - i s kojim sam tek počela izlaziti, baš zgodno, malo prije no što sam srela Díaz-Varelu u Muzeju prirodnih znanosti i kad sam ga slušala kako priča i priča promatrajući mu neprestano usne, kao što još uvijek činim, uvijek kad smo zajedno, mogu odvojiti pogled od njih da bih ga podigla prema njegovim snenim očima; možda je i sama Luisa za Devernea svojedobno bila zamjena, tko zna, nakon prvog braka s tim tako ugodnim i nasmiješenim čovjekom da se nije moglo shvatiti da bi mu itko mogao učiniti nažao ili ga pustiti, a ipak, mi znamo da su ga ubili bodežom ni iz čega, i na putu prema zaboravu. Da, svi smo mi zamjena za ljude koje gotovo nikada nismo upoznali, za ljude koji nam nisu prišli, ili koji su zaobišli živote onih koje sada volimo, ili koji su se zaustavili, ali koji su se umorili nakon nekog vremena i koji su nestali ne ostavljajući traga ili ostavljajući za sobom tek prašinu na stopalima koja bježe, ili za ljude koji su umrli onima koje volimo izazivajući u njima smrtnu ranu koja se gotovo uvijek naposljetku zatvori.

Ne možemo očekivati da budemo prvi, ili omiljeni, samo jesmo ono što je dostupno, ostaci, viškovi, preživjeli, prežitak, ostatak, i s tim nimalo otmjenim nasljeđem uzdižu se najveće ljubavi i stvaraju se najbolje obitelji, otuda svi potječemo, proizvod slučajnosti i konformizma, izgovora i stidljivosti i tuđih neuspjeha, a čak i tako, katkad bismo dali bilo što ne bismo li ostali pokraj onoga kojega smo jednoga dana spasili s nekog tavana ili s neke dražbe, ili nas je jednostavno išla karta ili su nas pokupili s ostataka; nevjerojatno je kako se uspijevamo uvjeriti u svoja neobična zaljubljivanja, i mnogi su ti koji vjeruju da vide ruku sudbine u onome što nije nego narodna lutrija kad ljeto umire...” Tada bih ugasila svjetiljku na noćnom ormariću i nakon nekoliko sekunda drveće koje je njihao vjetar postajalo mi je dostupno pogledu i mogla sam zaspati promatrajući, ili možda odgonetavajući, šuškanje lišća. “Sto sve to znači”, razmišljala sam. “Jedino značenje koje ima jest što nam je i najmanja sitnica važna u tim glupim i nepobjedivim okolnostima, bilo kakva izlika.

Još jedan dan, još jedan sat pokraj njega, čak i ako potraje čitavo stoljeće da se pojavi taj sat; nejasno obećanje da ću ga ponovo vidjeti, iako u 71

Knjigoteka

međuvremenu prođe mnogo dana, mnogo ispraznih dana. Označavamo na kalendaru dane kad nas je nazvao ili kad smo ga vidjeli, odbrojavamo dane koji prolaze, a da nismo dobili nikakvu vijest, i čekamo dok se ne spusti noć ne bismo li zaključili da su definitivno jalovi ili izgubljeni, pa neće valjda u posljednji čas zazvoniti telefon i on nam promrmljati neku glupost koja će u nama izazvati neopravdanu euforiju i misao da je život lijep i ima samilosti. Tumačimo svaku nijansu njegova glasa i svaku beznačajnu riječ, kojoj ipak pripisujemo glupo i obećavajuće značenje, i ponavljamo ga u sebi. Cijenimo bilo kakav kontakt, iako je dostatan samo da primimo grubu ispriku ili uvredu ili da saslušamo neku manje-više razrađenu laž. ‘Barem je razmišljao o meni u nekom trenutku’, govorimo sami sebi zahvalni. Ili: ‘Sjeća me se kad se dosađuje, ili ako je doživio kakvu nevolju s nekim do kojega mu je stalo, a to je Luisa, možda se ja nalazim na drugom mjestu i to je već nešto.’ Katkad pretpostavljamo iako tek katkad - da bi bilo dovoljno da se dogodi onaj koji zauzima prvo mjesto, to su pretpostavljala sva mlađa braća kraljeva i prinčevi, pa čak i ne tako bliski rođaci i daleka rodbina i daleka nepriznata djeca, koji znaju da na taj način čovjek s desetog mjesta dolazi na deveto, sa šestog na peto, s četvrtog na treće, i u nekom trenutku svi oni vjerojatno uobličuju svoju neizraženu želju: He should have died yesterday, ili, ‘trebao je jučer umrijeti, ili prije mnogo stoljeća’. Ili ono što začas padne na pamet najodvažnijima: ‘Još uvijek ima vremena da umre sutra, kad je donedavno trebao umrijeti još prekosutra, ako ja tada budem živ.’ Ne vodimo brigu što se ponižavamo pred samima sobom, naposljetku nitko nam neće suditi, niti ima svjedoka. Kad na nas padne paučina, maštamo bez granica i u isto vrijeme zadovoljni smo bilo kojom mrvicom, dovoljno je da ga čujemo, da ga pomirišemo, naslutimo, pretpostavimo, da se još uvijek nalazi u našem vidokrugu i da još uvijek nije potpuno nestao, da se još uvijek vidi oblak prašine koje podižu njegova stopala dok trči.”

Sa mnom Díaz-Varela nije skrivao nestrpljenje koje je morao prikrivati pred Luisom, kad bismo se vratili njegovu omiljenu razgovoru, koji nije mogao voditi s njom, i jedinom razgovoru za koji mi se činilo da mu je doista važan, kao da je sve ostalo odgodivo i privremeno, dok se taj problem ne riješi, kao da je napor uložen u njega toliko velik da ostale odluke trebaju pričekati i pričekati da se to razriješi u jednom, ili u drugom smjeru, i kao da ostatak njegova života ovisi o promašaju ili uspjehu tog njegova tvrdoglavog oduševljenja bez datuma ili točnog roka izvršenja. Možda se taj njegov san jednom i ostvari: što bi se dogodilo ako Luisa ne uzvrati njegovim molbama i prijedlozima, ili njegovim strastima ako ih jednom izrazi, nego i dalje nastavi biti sama? Kad on bude smatrao da je kucnuo čas da prekine tako dugo čekanje? Ja nisam željela bezosjećajno donositi odluke, pa sam nastavila njegovati vezu s 72

Knjigoteka

Leopoldom, kojega nisam željela obavijestiti o postojanju Díaz-Varele.

Ako bi ispalo smiješno da ono što ja činim ovisi neizravno o onome što će učiniti jedna neutješna udovica, još bi redikuloznije ispale odluke nekog jadnika, koji ih nije ni svjestan, koji Luisu i ne poznaje i da se tako lanac produlji: uz malo loše sreće i još nekoliko zaljubljenika, od onih koji samo puštaju da ih se voli i ne odbacuju ljubav, niti ju uzvraćaju, lanac zaljubljenika postao bi beskonačan. Čitav niz osoba poput poslaganih domino kocaka, koje samo iščekuju osvajanje žene, a koja je izvan svega toga, da bi saznali kojoj pristupiti i s kojom ostati, treba li ostati zajedno s njom ili ni s kim.

Ni u jednom trenutku Díaz-Vareli nije palo na pamet da bi me mogla zasmetati izjava o njegovim nastojanjima, ili je točno da nikada sebe nije ni predstavljao kao Luisino spasenje ili sudbinu; nikada nije rekao “Kad iziđe iz svojega ponora, i ponovo udahne pokraj mene, i nasmiješi se”, a još manje, “kad se ponovo uda, a udat će se za mene.” On nikada nije ništa molio, niti se uključivao, ali bio je proziran, bio je nepremjestiv čovjek koji čeka; da je živio u nekome drugom vremenu, brojio bi dane koji još nedostaju do prestanka korote, i do dana kad će korota postati samo djelomična, ili kad će nastupiti olakšanje, ili kako se te dane već nekada nazivalo, i vjerojatno bi se posavjetovao sa starijim ženama - koje su najupućenije po tim pitanjima - koji bi datum bio najprihvatljiviji za skidanje krinke, i za početak udvaranja. Loše je što su se izgubili svi kodeksi ponašanja, što više ne znamo kad je red za nešto, ni čega se trebamo pridržavati, kad je prerano i kad je prekasno i kad nam je promaknuo pravi čas. Moramo se voditi svojim unutrašnjim osjećajem i tako čovjek lako pogriješi.

Ne znam je li on sve to sagledavao pod istim svjetlom, ili je tražio književne i povijesne tekstove koji bi podržali njegove tvrdnje i koji bi mu pomogli (možda mu je smjernice davao Rico, čovjek ogromna znanja, iako prema onome što ja znam, bezuspješan je pokušaj pozvati se na tog mrzovoljnog erudita za renesansu i srednji vijek, s obzirom na to da mu ništa što postoji i što se dogodilo nakon 1650. godine ne izaziva poštovanje, pa čak ni njegovo vlastito postojanje).

“Pročitao sam jednu poprilično poznatu knjigu za koju nisam znao da je poznata”, rekao mi je, i uzeo knjigu na francuskom i njihao ju pred mojim očima, kao da s tom knjigom u ruci može razgovarati s boljim poznavanjem stvari i osim toga, da dokaže samome sebi da ju je doista pročitao. “To je jedan kratki Balzacov roman, koji mi potvrđuje moja razmišljanja vezana uz Luisu, uz ono što će joj se uskoro dogoditi. Priča propovijeda o nekom napoleonskom poručniku kojega su proglasili mrtvim u bitki za Eylau. Ta se bitka dogodila između 7. i 8. veljače 1807. godine blizu mjesta koje nosi to ime, u istočnoj Prusiji, i u njoj su se 73

Knjigoteka

francuska i ruska vojska suočile s užasnom hladnoćom, kaže se da se ta bitka vodila po najneumoljivijem vremenu ikada, iako ne znam kako se to može znati, a još manje kako se to može tvrditi sa sigurnošću. Taj pukovnik, imenom Chabert, koji zapovijeda jednom konjaničkom pukovnijom, zadobiva brutalan udarac sabljom u lubanju tijekom jedne bitke. Postoji trenutak u romanu u kojem, kad mu skinu šešir u prisutnosti odvjetnika, skidaju i periku koju nosi, i vidi mu se užasan poprečni ožiljak koji se prostire od zatiljka do desnog oka, zamisli”, i polagano prstom prijeđe po glavi, “tvoreći ‘ogromnu ispupčenu brazgotinu’, prema Balzacovim riječima, koji dodaje kako je prva misao koja takva rana izaziva: ‘Ovdje mu je ispario mozak!’ Maršal Murat, onaj isti koji je u Madridu ugušio ustanak 2. svibnja, zapovjedio je tada otvoreni juriš tisuću i pet stotina konjanika ne bi li mu pomogao, ali svi oni, Murat na prvome mjestu, prolazi preko Chaberta, mimo njegove netom uništene jedinice. Smatra da je mrtav, iako car, koji ga cijeni, šalje dva kirurga da provjere je li doista preminuo na bojištu; ali ta dva nepažljiva čovjeka, kad se uvjere da su mu uzduž i poprijeko otvorili glavu, te da su ga zatim pregazile dvije konjičke pukovnije, ne pokušavaju mu čak ni opipati bilo i službeno proglašavaju njegovu smrt, iako onako usput, i ta smrt počinje figurirati u izvješćima francuske vojske u kojima se arhivira i opisuje u pojedinosti, i tako se pretvara u povijesnu činjenicu.

Bacaju ga u jamu s ostalim nagim leševima, onako kako je bio običaj: bio je na glasu za života, ali sada je tek mrtvac usred hladnoće i svi idu na isto mjesto. Pukovnik, na nevjerojatan, ali uvjerljiv način, onako kako pričaju Dervilleu, jednom pariškom advokatu, kojemu želi povjeriti njegov slučaj, zadobiva svijest prije no što će ga ukopati, misli da je mrtav, shvaća da je živ, i uz mnogo poteškoća i uz mnogo sreće uspijeva izići iz piramide sablasti nakon što je bio tek utvara tko zna koliko dugo, i nakon što je čuo, ili nakon što je bio uvjeren da je čuo, kako reče”, i ovdje je Díaz-Varela otvorio knjižicu i potražio citat, vjerojatno ih je imao označene i možda je zato i uzeo knjižicu ne bi li mi s vremena na vrijeme poklonio neki citat, “‘jecaji odaslani usred svijeta leševa usred kojih sam ja ležao’; i doda kako još uvijek ‘nekih noći vjeruje kako čuje prigušene uzdahe’. Njegova je žena ostala udovica, i nakon nekog se vremena ponovo udaje za nekog Ferrauda, nekoga grofa, koji ima djecu, dvoje djece, koja su mu se rodila u prvom braku. Nasljeđuje od svog palog i junačkog vojnika znatan imetak, smiruje se i nastavlja sa svojim životom, još uvijek je mlada, pred njom je život i to je odlučujuće: život koji je predvidiv i koji želimo provesti jednom kad odlučimo ostati u svijetu i ne otići za sablastima, koje nas snažno privlače kad su svježe, kao da nas pokušavaju zatočiti. Kad umru mnogi okolo nas, kao u nekome ratu, ili kad umre tek jedna jako voljena osoba, osjetimo u prvi čas iskušenje da odemo za njima, ili barem da preuzmemo teret njihova odlaska, da ih ne zaboravimo. Većina ljudi, 74

Knjigoteka

međutim, pušta ih da posve odu nakon određenog vremena, kad shvati da je njihov vlastiti opstanak u pitanju, da su mrtvaci velik teret i onemogućuju bilo kakav napredak, pa čak ostavljaju i bez daha, ako ovisimo o njima, odveć blizu njihovoj mračnoj strani. Nažalost, već su nepokretni kao slike, ne pokreću se, ništa ne dodaju, ništa ne govore, niti bilo što odgovaraju, i suočavaju nas s izolacijom, sa skrivanjem u jednom kutu njihove slike koja ne dopušta doradu jer je potpuno završena.

Roman ne pripovijeda o žalosti te udovice, ako je ona postojala kao što postoji kod Luise; ne govori ni o njezinoj boli niti o crnini, osobu se ne prikazuje u tom vremenu, kad dobiva fatalnu vijest, nego nekih deset godina kasnije, 1817. godine, mislim, ali može se pretpostaviti da je proživjela sve obvezatne faze u takvim slučajevima (čuđenje, očajanje, tugu i malaksalost, apatiju, iznenađenje i strah kad shvati kako vrijeme prolazi, a tako i oporavak), s obzirom na to da se ne pojavljuje ni kao neka savršeno bezosjećajna osoba, ili barem ne kao netko tko je takav od početka, zapravo se ne zna, to ostaje u polusjeni.”

Díaz-Varela napravi stanku i otpi gutljaj svoga viskija s ledom koji si je poslužio. Nije ponovo sjeo nakon što je ustao da uzme neku knjigu, ja sam sjedila nagnuta u njegovu naslonjaču, još nismo bili otišli u krevet.

Tako je to uvijek bilo, prvo bismo sjeli, i razgovarali bismo barem sat vremena, a ja sam uvijek bila u nedoumici hoće li, ili neće, uslijediti i drugi čin, naše prvotno ponašanje nije ga ni u kojem slučaju najavljivalo, bilo je to ponašanje dviju osoba koje si imaju što ispričati, ili koje imaju o čemu razgovarati i koje ne moraju nužno stići do seksa. Ja sam imala osjećaj da bi do toga moglo doći, kao i da uopće nije bilo nužno da se dogodi, te da su obje mogućnosti jednako prirodne i da ni jednu ne treba sasvim otpisati, kao da je svaki put prvi i ništa se ne gomila od onoga što se na tom planu dogodilo - čak ni povjerenje, pa čak ni milovanje po licu - a isti redoslijed trebalo je svaki put ispočetka započinjati. Isto tako, bila sam sigurna da će biti onako kako on želi, ili kako on predloži, jer je sigurno da je on taj koji uvijek sve predlaže, jednom riječju ili pokretom, ali tek nakon dugoga razgovora i uz moju neprevladanu stidljivost. Bojala sam se da će u nekoj prilici, umjesto tog pokreta, ili izgovaranja poziva da mu se pridružim u ložnici, iznenada - ili nakon stanke - završiti naš razgovor i susret kao da smo dvoje prijatelja, koji su iscrpili teme, ili koji iščekuju poslove i da će me jednim poljupcem ispratiti na ulicu; nikada nisam mogla predvidjeti hoće li naš susret završiti poljupcem. Ta mi se čudna nesigurnost sviđala i nije mi se sviđala: sjedne strane navodila me je na razmišljanje kako on u svakom slučaju i u svakoj prigodi uživa u mojem društvu, te da me ne želi iskoristiti; s druge strane, bila sam bijesna što sam katkad osjećala njegovo ravnodušje; što je u stanju kontrolirati se, ili možda kondenzirati svoje osjećaje dok bih gaja promatrala i slušala. Ali tu primjedbu treba pripisati samo neusklađenosti koja dominira nama i bez koje ne bismo 75

Knjigoteka

znali kako se ponašati, osobito ako bi se naposljetku uvijek dogodilo ono za što sam se bojala da će se dogoditi, a osim te, nije bilo drugih primjedbi.

“Nastavi, što se kasnije dogodilo, čemu te uči ova knjiga”, rekoh mu.

Nesumnjivo je znao lijepo pričati i ja sam uživala slušajući ga, bez obzira na to što mi je pričao pa čak i ako bi mi pripovijedao kakvu staru Balzacovu priču, sigurno protumačenu ili možda krivo protumačenu, i koju sam ja mogla i sama pročitati, a koju nije on izmislio. Uspijevala sam zainteresirati se za bilo što što bi on odabrao i, što je još i gore, zabavljao me (tim gore jer sam bila svjesna da ću se jednoga dana morati udaljiti).

Sada kad više nikada ne idem njegovoj kući, prisjećam se tih posjeta kao tajnog teritorija i jedne male pustolovine, zahvaljujući možda prvom činu, ili možda više njemu, nego nesigurnome drugom činu, nesigurnom iako žuđenom susretu.

“Pukovnik želi zadržati svoje ime, svoju karijeru, svoj rang, dignitet, bogatstvo, ili dio bogatstva (već godinama živi u bijedi) i ono što je najkompliciranije, svoju ženu, za koju će se ispostaviti da je bigamist ako se dokaže da je Chabert doista Chabert, a ne varalica ni luđak. Možda ga je madame Ferraud doista voljela i oplakivala je njegovu smrt kad su je proglasili, i osjetila je da joj se svijet urušava; ali njegova je ponovna pojava nepotrebna, njegov povratak u život donosi istinske poteškoće, velik problem, prijetnju katastrofi i propasti, novo urušavanje svijeta na vrhuncu paradoksa: kako li ga samo može donijeti povratak onoga čiji ga je nestanak već donio? Ovdje se jasno vidi kako tijekom vremena ono što je bilo mora i dalje postojati, ili mora postojati uspomena na njegovo prijašnje postojanje, kako se događa uvijek ili gotovo uvijek, tako je zamišljen život, tako da ono što se jednom dogodilo nikada ne može nestati, niti se mogu opozvati događaji; mrtvi trebaju ostati na svojem mjestu i ništa se ne smije ispraviti. Dopuštamo si da nam nedostaju, jer smo na čistu s onim što se dogodilo, izgubili smo neku osobu, a kako znamo da se neće pojaviti ni ponovo zatražiti mjesto koje je ostavila prazno i koje su joj ubrzo zauzeli, slobodni smo priželjkivati svim svojim snagama njezin povratak. Nedostaje nam uz smirenost što se nikada neće ispuniti naše obznanjene želje, te što nije moguć povratak, što više neće intervenirati u našem postojanju, ni u svjetskim poslovima, što nas više neće plašiti niti nas zadržavati, pa da nas čak neće ni zasjenjivati, nikada više neće biti bolja od nas. Iskreno žalujemo za njezinim odlaskom, a točno je da smo, kad se dogodio njezin nestanak, željeli da je nastavila postojati; da je nastala užasna praznina, pa čak i ponor u koji smo se smjesta željeli strovaliti za njom. Upravo ako, smjesta, rijetko kad čovjek ne uspije svladati to iskušenje. Zatim prođu dani i mjeseci i godine i prilagodimo se; prilagodimo se toj praznini pa čak i ne pomišljamo na mogućnost da biju mrtvac mogao ispuniti, jer mrtvi ljudi to ne rade i mi 76

Knjigoteka

smo na sigurnom od njih i, osim toga, ta je praznina popunjena i stoga nije ista ili je postala fiktivna. Svojih se bližnjih svakodnevno prisjećamo, pa se čak i rastužimo uvijek kad pomislimo kako ih više nećemo vidjeti, niti ćemo ih čuti, niti se smijati s njima, niti ćemo ljubiti one koje smo ljubili.

Ali nema smrti koja ne bi olakšala nešto u nekom pogledu, ili koja ne bi donijela sa sobom neku prednost. Jednom kad se dogodi, naravno, unaprijed ne priželjkujemo ničiju smrt, vjerojatno ni onu neprijatelja.

Oplakujemo oca, primjerice, ali ostajemo s njegovim nasljeđem, s njegovom kućom, njegovim novcem i njegovom imovinom, koju bismo mu trebali vratiti ako se vrati, dovodeći nas u neugodnu situaciju i izazivajući u nama strašnu tjeskobu. Oplakujemo ženu ili muža, ali katkad otkrijemo, iako nam za to treba vremena, kako živimo sretniji i slobodniji bez njih, ili kako možemo početi iznova, ako nismo prestari za to: čitavo čovječanstvo nama na raspolaganju, kao kada smo bili jako mladi; mogućnost izbora bez upadanja u stare pogreške; olakšanje što ne moramo podnositi njegove ili njezine osobine koje nam se nisu sviđale, a uvijek ima nešto što nam smeta kod onoga koji je stalno uz nas, pokraj nas ili ispred nas ili iza ili ispred, brak opkoljava, brak okružuje. Oplakuje se velikoga pisca ili velikoga umjetnika kad umre, ali postoji neka radost u saznanju da je svijet postao vulgarniji i siromašniji te da naša vlastita vulgarnost i siromaštvo ostaju tako skrivenije i prikrivenije jer više ne postoji taj pojedinac koji nam je svojom prisutnošću podcrtavao našu prosječnost, kako je talent napravio korak naprijed da nestane sa Zemlje ili se iskrao još više prema prošlosti, iz koje nikada ne bi trebao izići, u kojoj bi trebao ostati da nas više ne bi mogao povrijediti, osim možda retrospektivno, što nije toliko mukotrpno i što je podnošljivije. Govorim o većini, ne o svima, naravno. Ali ta radost zamjetna je u ponašanju novinara, koji obično stavljaju naslove Umro je posljednji pijanistički genij ili Preminula je posljednja kinematografska legenda, kao da su presretni zato što naposljetku ne postoje, niti će postojati, kako ćemo se sa sljedećom smrti koja je po redu osloboditi opće noćne more da postoje ljudi koji su nam superiorni, ili koji su osobito talentirani, kojima se na nesreću divimo; kako još malo tjeramo to prokletstvo ili ga omalovažavamo. I naravno da oplakujemo prijatelja, kao što sam ja oplakivao Miguela, ali u tome postoji sretan osjećaj da smo mi i dalje živi i da napredujemo, da smo oni koji prisustvuju smrti drugoga, a ne obratno, kako možemo sagledati cjelinu i naposljetku ispričati priču, da se možemo pobrinuti za osobe koje napušta i utješiti ih. Onim redoslijedom kako prijatelji umiru, čovjek se osjeti malodušnijim i usamljenijim, ali istovremeno oduzima. ‘Jedan manje, jedan manje, znam kako su živjeli do posljednjeg trenutka, i ostajem tu da bih ispričao. Mene, naprotiv, nitko do koga mi je stalo neće vidjeti kad umrem, niti će biti u stanju ispričati cijelu priču, tako da ću na neki način uvijek biti nedovršen. Oni neće biti sigurni živim li možda 77

Knjigoteka

vječno jer me nisu vidjeli kako umirem.’”

Bio je sklon raspravljati i držati govore i zapadati u digresije, kao što se zna da čine i mnogi drugi pisci koji prođu kroz izdavačku kuću, čini se da im nije dovoljno ispisati listove i listove svojim zamislima i svojim apsurdnim, rekla bih i pretencioznim pričama, kao i zastrašujućim pa i patetičnim pričama, čast iznimkama. Ali Díaz-Varela nije baš bio pisac, i u njegovu slučaju nije mi smetalo, štoviše, uvijek mi se događalo ono što mi se dogodilo drugi put kad sam ga vidjela, na terasi kraj Muzeja, tijekom kojega, dok je držao govor, nisam mogla odvojiti oči od njega uživajući u njegovu ozbiljnom glasu koji kao da je dolazio iz trbuha i u njegovoj sintaksi često arbitrarnih povezivanja, čini se katkad da cjelina ne dolazi od ljudskog bića, nego iz nekog glazbenog instrumenta koji ne prenosi značenja, možda od nekog okretno sviranog glasovira. Ovom prilikom, međutim, bila sam znatiželjna doznati tko su pukovnik Chabert i madame Ferraud, a osobito sam željela znati zašto je taj kratki roman bio tako važan za Luisu, prema njegovu uvjerenju, iako sam ovo posljednje zamislila.

“Dobro, ali, što se dogodilo s pukovnikom?” prekinula sam ga, a primijetila sam da mi to nije zamjerio, bila sam svjesna da mi je naklonjen i možda je bio i zahvalan - zaustavljen u govoru. “Je li prihvatio svijet živih u koji se namjeravao vratiti? Je li to prihvatila njegova žena? Je li se ponovo vratio u život?”

“Nije toliko važno to što se dogodilo. To je roman, a ono što se događa u romanima nije važno i zaboravlja se, jednom kad ga pročitamo. Ono što je zanimljivo jesu mogućnosti i ideje koje nam ucjepljuju i donose preko svojih imaginarnih slučajeva, ostaju u našoj svijesti prisutnije nego stvarni događaji i više razmišljamo o njima. A ono što se dogodilo pukovniku, možeš sama provjeriti, ne bi bilo loše da povremeno pročitaš stare pisce. Posudit ću ti knjigu ako hoćeš, ili ne čitaš francuski? Postojeći je prijevod loš. Gotovo nitko ne zna francuski”, on je učio jezik u gimnaziji; malo smo jedno drugome ispričali o svojim prethodnim iskustvima, to mi je uspio reći. “Ono što je važno jest da je ponovno pojavljivanje onoga Chaberta apsolutno zlo. Naravno, za njegovu ženu, koja se oporavila i sada posjeduje ovaj drugi život u kojemu nema mjesta za njega, ili ima samo po tome što on sada pripada prošlosti, niti za ono što je on bio, kao sve tanja uspomena, mrtva i još kako, ukopana u daleku grobnicu nepoznatih junaka pored drugih poginulih u onoj bitki kod Eylaua, koje se deset godina poslije gotovo nitko i ne sjeća niti je se želi sjećati, između ostaloga i zato stoje onaj koji se borio u njoj, sada protjeran i kopni na Svetoj Heleni, a sada je na prijestolju Luj XVIII., a prvo što neki režim čini jest da zaboravi i minimizira i briše prethodnika, i pretvara one koji su 78

Knjigoteka

služili u nostalgičnu trulež kojoj još samo ostaje mirno se ugasiti i umrijeti. Pukovnik to zna još od prvoga trenutka, da je njegovo neobjašnjivo preživljavanje prokletstvo za groficu, koja ne uzvraća njegovim početnim pismima niti ga želi vidjeti, nije spremna riskirati da ga prepozna i vjeruje da je riječ o nekom luđaku ili o lakrdijašu, ili da će odustati zbog umora, ogorčenosti i očaja. Ili, kad više ne uspijeva opovrgnuti datost, vjeruje da će se vratiti na snježna polja i umrijeti već jednom, ponovo. Kad se naposljetku nađu i razgovaraju, pukovnik, koji nije našao razloge daju prestane voljeti tijekom svog dugog egzila sa Zemlje s brojnim mukama mrtvaca, pitaju”, i Díaz-Varela potraži još jedan citat u maloj knjižici, iako je taj bio tako kratak da ga je nužno morao znati napamet: ‘“Mrtvi griješe kad se vraćaju?’ Ili možda (također bi se moglo tako shvatiti): ‘Griješe li mrtvi kad se vraćaju?’ Na francuskom taj stih glasi ovako: Les morts ont done bien tort de revenir”, i učini mi se da mu je naglasak dobar na tom jeziku. “Grofica mu, licemjerno, uzvraća: ‘Ah, gospodine, ne, ne! Nemojte misliti da sam nezahvalna’, i dodaje: ‘Ako više nije u mojim rukama da ga volim, znam što mu sve dugujem i još uvijek mogu za njega imati sestrinske osjećaje.’ A kaže Balzac kako je, nakon što je čuo grofičin razborit i ljubazan odgovor na te riječi”, i Díaz-Varela ponovo je pročitao (mesnata usta, usta za poljubac): ‘“Grofica mu uputi pogled zasićen takvim uvažavanjem da je jadni Chabert zacijelo poželio vratiti se u svoj grob u Eylauu.’ Odnosno, treba shvatiti, vjerojatno je poželio da joj ne izaziva više problema ni smetnji, da se ne miješa u svijet koji je prestao biti njegovim, koji više nije njegova noćna mora ni njegova sablast, ni muka, poželio je možda ušutjeti i nestati.”

“Je li to učinio? Napustio je bojište i odustao od borbe? Je li se vratio u svoj grob, povukao se?” upitala sam koristeći njegovu stanku.

“Već ćeš to pročitati. Ali ta nesreća preživljavanja nakon smrti i proglašavanja mrtvim čak i u vojnim analima (‘povijesna činjenica’), ne tiče se samo njegove žene, nego i njega. Ne može se prijeći iz jednoga stanja u drugo, ili bolje rečeno, iz drugoga u prvo, naravno, a on je potpuno svjestan da je leš, službeni leš i u dobroj mjeri, stvaran leš, on je u to čvrsto vjerovao i čuo je jecaje svojih bližnjih, koje nijedan živ čovjek nije mogao čuti. Kad se na početku romana pojavi u odvjetničkom uredu, jedan od pripravnika ili podvornika pita ga za ime. On uzvraća: ‘Chabert’, a pojedinac mu kaže: ‘Pukovnik koji je umro u Eylauu?’ A sablast, daleko od toga da bi se pobunila i naljutila i smjesta mu proturječila, samo krotko pristane i potvrdi: ‘Upravo taj, gospodine.’ I malo nakon toga on je taj koji posvaja tu definiciju. Kad naposljetku uspijeva da ga osobno primi advokat, Derville, te ga on zapita: ‘Gospodine, s kim imam čast razgovarati?’ Ovaj mu uzvrati: ‘S pukovnikom Chabertom.’ ‘Kojim?’ ustraje odvjetnik, a ono što čuje u nastavku, jest apsurd koji ne prestaje zato biti istinit: ‘Onaj koji je umro u Eylauu.’ U drugom trenutku sam je 79

Knjigoteka

Balzac taj koji o njemu tako govori, iako ironično: “‘Gospodine, reče preminuli...’, tako piše. Pukovnik neprestano živi ojađen što nije umro kad mu je kucnuo čas, ili čak i nakon svoje smrti, kako je zapovjedio da se provjeri sam ojađeni Napoleon. Izloživši slučaj Dervilleu, priznaje mu sljedeće”, i Díaz-Varela tražio je među stranicama dok nije pronašao citat: “‘Zaklinjem se da mi je u to vrijeme, pa čak i danas, u nekim trenucima, moje ime bilo neugodno. Želio sam ne biti ja. Osjećaj za moja prava deprimira me. Da mi je bolest uklonila svaki spomen na moje prethodno postojanje, učinilo bi me to sretnim.’ Zamisli: ‘Moje mi je ime neugodno, želio bih da nisam ja.”’ Díaz-Varela ponovio mi je te riječi, podcrtao mi ih je: “Ono najgore što se nekome može dogoditi, gore i od same smrti; također, najgore što možeš učiniti drugima jest vratiti se na stranu s koje se ne vraća, ponovo se roditi u nevrijeme, kad te nitko ne očekuje i kad je neprimjereno, kad živi ljudi čovjeka smatraju gotovim i kad su nastavili ili ponovo započeli svoje živote ne računajući s njim. Nema gore nesreće, za onoga koji se vraća, od otkrića da je nepotreban, kako je njegova prisutnost neželjena, kako smeta univerzumu, kako predstavlja smetnju za voljene osobe i kako oni ne znaju što s njim učiniti.” ‘“Ono najgore što se nekome može dogoditi’, zamisli. Govoriš kao da se to događa, a to se nikada ne događa, ili samo u fikciji.”

“Fikcija ima sposobnost pokazati nam što ne znamo i što ne postoji”, brzo mi uzvrati, “i u tom slučaju omogućuje nam da zamislimo osjećaje nekog mrtvaca koji je u obvezi vratiti se, i pokazuje nam zašto se ne smiju vratiti. Osim jako poremećenih ili starih ljudi, svi ljudi prije ili kasnije nastoje što prije ih zaboraviti. Osoba izbjegava razmišljanje o njima, i kad to iz nekih razloga ne može popraviti, dosađuje se, rastuži, zastane, poteku joj suze, i nije u mogućnosti nastaviti sve dok se ne otrese mračne misli, ili dok ne promaši prisjećanje. Na duge staze, nemoj se zavaravati, čak i upola, svi se naposljetku otresu mrtvih, to je njihova konačna sudbina, i najvjerojatnije se suglase s tom mjerom, te jednom kad je poznat i provjeren njihov uvjet, oni sami nisu raspoloženi za povratak.

Tko je završio sa životom, tko se pravi Englez, iako nije tako po njegovoj volji, nego zbog ubojstva i na njegovu nevolju, ne želi se ponovo priključiti, nastaviti ogroman umor postojanja. Gledaj, poručnik Chabert proživio je neusporedive muke i vidio ono što nam svima pripada iz najgorih užasa, onih ratnih; čovjek bi rekao kako nitko ne može davati lekcije iz straha onome koji je sudjelovao u nemilosrdnim bitkama koje su vođene pod neljudskom hladnoćom, kao u Eylauu, a to nije bila prva bitka u kojoj je ovaj sudjelovao, nego posljednja; tamo su se sukobile dvije vojske, od sedamdeset i pet tisuća ljudi svaka; ne zna se točno koliko ih je stradalo, ali kaže se kako ih možda nije bilo manje od četrdeset tisuća te da je bitka trajala četrnaest sati, ili i više, za skroman ishod: Francuzi su zaposjeli bojište, ali ono se sastojalo od ogromne ledine s nabacanim 80

Knjigoteka

leševima, a ruska vojska, kad se povukla, bila je desetkovana, ali ne i uništena. Francuzi su pretrpjeli takve goleme štete i bili su tako iscrpljeni i tako prestrašeni da tijekom četiri sata, kad je već pala noć, nisu ni bili primijetili da su se njihovi neprijatelji tiho povukli. Nisu bili u mogućnosti krenuti za njima u potjeru. Priča se kako je idućeg jutra maršal Ney projahao bojišnim poljem i kako je jedini komentar koji je prešao njegove usne izražavao smjesu iznenađenja, gađenja i prijekora: ‘Kakav pokolj! I bez rezultata.’ A opet, unatoč svemu tome, nije vojno lice, nije Chabert, nego odvjetnik, Derville, taj koji nikada nije vidio konjički napad, ni ranu od bajuneta, niti žrtve topovske kanonade, koji je čitav život proveo zavučen u svoj ured, ili na sudovima, na sigurnom od fizičkog nasilja, taj koji skoro uopće nije izišao iz Pariza, tko si na kraju romana dopušta govoriti i pričati nam o užasima kojima je bio svjedokom tijekom cijele svoje karijere, civilne karijere, koju je proveo ne u ratu nego u miru, ne na fronti nego u odstupnici. Kaže svojem starom službeniku Godeschalu, koji će se sada promovirati u advokata: ‘Znate li, dragi prijatelju, da u našem društvu postoje tri čovjeka, svećenik, liječnik i čovjek pravde koji ne mogu procjenjivati svijet? Nose crnu odjeću, možda i zato što nose korotu svih vrlina, svih iluzija. Najnesretniji je od sve trojice odvjetnik.’ Kad ljudi odlaze svećeniku, objašnjava mu, čine to s grižnjom savjesti, s pokajanjem, s uvjerenjima koja ga uveličavaju i koja ga čine zanimljivim, i koja donekle tješe posrednikovu dušu. ‘Ali mi odvjetnici’”, i ovdje mi DíazVarela pročita na španjolskom s posljednje stranice romana, prevodeći s nogu nesumnjivo, nije da je imao pripremljen prijevod: ‘“mi vidimo kako se ponavljaju isti prokleti osjećaji, nisu ništa bolji, naši su uredi kloake koje se ne mogu očistiti. Koliko sam samo stvari vidio kad sam bio na funkciji! Vidio sam kako umire jedan otac u žitnici, bez prebijene pare, kojega su ostavile dvije kćeri kojima je poklonio četrdeset tisuća funti rente! Vidio sam kako gore testamenti; vidio sam kako majke pelješe svoju djecu, kako muževi kradu svojim ženama, kako žene ubijaju svoje muževe pozivajući se na ljubav koju osjećaju prema njima pretvarajući ih u luđake, ili u budale, da bi mogle živjeti na miru s ljubavnikom. Vidio sam žene kako prvorođencu daju tekućinu koja bi mu trebala prouzročiti smrt, samo da bi uštedjele za dijete ljubavi. Ne mogu Vam reći što sam sve vidio, jer sam vidio krimene pred kojima je pravda bespomoćna. Sve u svemu, svi ti užasi koje romanopisci vjeruju da izmišljaju uvijek su daleko blaži od istine. Upoznat ćete sve te tako lijepe stvari, Vama ih ostavljam; ja odoh živjeti na ladanje sa svojom ženom, Pariz me užasava.’”

Díaz-Varela zatvori malu knjigu i nakratko zašuti kako i priliči svakom završetku. Nije me pogledao, zadržao je pogled na naslovnici, kao da dvoji treba liju otvoriti, treba li ponovo započeti. Nisam mogla nego ponovo upitati za poručnika: “A kako je završio Chabert? Pretpostavljam da je završio loše, ako je 81

Knjigoteka

zaključak tako pesimističan. Ali to je i samo djelomičan uvid, priznaje to i sam lik: pogled jednoga od trojice ljudi koji ne mogu donositi prosudbe o svijetu, pogled najnesretnijeg, prema njemu. Srećom, ima još mnogo pogleda, a većina ih se razlikuje od svih triju pogleda.”

Ali nije mi uzvratio. Zapravo sam imala dojam, u početku, kako me uopće nije ni čuo.

“Tako završava priča”, reče. “Dobro, gotovo da je tako: Balzac stavlja u usta tom Godeschalu jednu rečenicu koja nije primjerena i koja gotovo poništava snagu te vizije koju sam ti upravo pročitao; sve u svemu, riječ je o manjoj pogrešci. Roman je napisan 1832. godine, prije stotinu osamdeset godina, iako razgovor između dvaju advokata, veterana i novaka, Balzac iznenađujuće smješta u 1840. godinu, odnosno, u godinu koja je u tom trenutku bila budućnost, i to u vrijeme kad nije mogao biti siguran da je pred njim neka budućnost, kao da je potpuno siguran kako se ništa neće promijeniti, ne samo u narednih osam godina, nego ikada više. Ako je to bila njegova namjera, potpuno je u pravu. Nije riječ samo o tome da su danas stvari iste onakve kakvima ih je on tada opisao, ili možda još i gore, upitajte to bilo kojega advokata. Zapravo su oduvijek bile takve. Broj nekažnjenih zlodjela obilno premašuje broj onih kažnjenih; kao i broj neznanih krimena, a o skrivanim zločinima da i ne govorimo, nužno mora biti beskrajno veći od broja poznatih i registriranih zlodjela. Zapravo je prirodno da je Derville, a ne Chabert, onaj koji je zadužen govoriti o užasima svijeta. Naposljetku, vojnik uglavnom nema što skrivati, zna kamo ide, ne izdaje, niti vara i djeluje ne samo slušajući naredbe, nego i iz nužde: to je njegov život, ili život neprijatelja, koji želi oduzeti ili koji se nalazi u istom rascjepu, kao i on sam. Vojnik obično ne djeluje prema vlastitoj inicijativi, ne može ni zamisliti mržnju, niti resantimane, niti ljubomoru, ne potiču ga dugoročna škrtost ni osobna ambicija; nema motive, osim nejasnog patriotizma, retoričkog i ispraznog, a i to samo oni koji još osjećaju i dopuštaju osjećajima da ih uvjere: događalo se u Napoleonovim vremenima, sada tek u iznimnim slučajevima, taj tip čovjeka gotovo da više i ne postoji, barem u našim zemljama u kojima postoje plaćeničke vojske. Ratna su krvoprolića užasna, to je istina, ali oni koji interveniraju u njima, samo u njima sudjeluju, na njihovu izvedbu ne utječu u cijelosti ni generali niti političari, koji imaju sve apstraktniji i sve irealniji pogled na ta krvoprolića i nesumnjivo im ne prisustvuju, danas, još i manje nego prije; zapravo to je isto kao da na frontu ili na bombardiranje šalju kositrene vojnike čija lica nikada ne vide ili možda, danas, pretpostavljam, kao da aktiviraju ili kao da se predaju nekoj računalnoj igrici. Naprotiv, krimeni počinjeni tijekom civilne službe izazivaju jezu, proizvode strah. Možda ne samo zbog samih zločina, koji nisu tako senzacionalni, nego su prorijeđeni i rijetki, jedan tu, drugi tamo, kako se zbivaju na kapaljku, čini 82

Knjigoteka

se da izazivaju manje pozornosti i ne prouzrokuju valove protesta bez obzira na to što se postojano ponavljaju: kao što se može i zamisliti, ako društvo živi s njima i prožeto je njima od pamtivijeka. Ali svraćaju na sebe pozornost zbog svoga značenja. U tome uvijek sudjeluje individualna volja i osobna motivacija, svaki krimen smišlja i zamišlja jedna glava, najviše nekoliko njih ako je riječ o nekoj zavjeri; a potrebno je mnogo raznih zavjera, razdvojenih jedne od drugih kilometrima ili godinama ili stoljećima, u principu neizloženih uzajamnoj kontaminaciji, da se počine tolika zlodjela kakvih je bilo i kakva se još uvijek čine; što izgleda, donekle, još uvijek obeshrabrujuće od kakva masovnog pokolja koji je naložio jedan jedini čovjek, jedna jedina glava koju uvijek možemo smatrati nehumanom i nesretnom iznimkom: onom koja objavljuje kakav nepravedan rat i bespoštednu borbu ili koja započinje kakvo okrutno progonstvo, koja nekog tjera u progonstvo, ili koja tjera u džihad. To nije ono najgore, bez obzira na sav užas, ili je to tek kvantitativno. Ono najgore je to što toliki različiti pojedinci iz svih vremenskih razdoblja i iz svih zemalja, svatko na svoj račun i iz svojega rizika, svatko sa svojim mislima i pojedinačnim i neprenosivim ciljevima, koincidiraju u poduzimanju istih mjera krađe, prijevare, ubojstava ili izdaje protiv svojih prijatelja, svojih drugova, svoje braće, svojih očeva, svojih sinova, svojih muževa, svojih žena ili ljubavnica kojih se već žele otarasiti. Protiv onih koje su jednom vjerojatno najviše voljeli, za koje bi u neko drugo doba dali živote ili zbog kojih bi ubili one koji im prijete, vjerojatno bi se obračunali sa samima sobom da su se mogli zamisliti u budućnosti, spremni da samima sebi zadaju definitivni udarac koji se sada žure zadati drugima bez ikakve grižnje savjesti ili oklijevanja. Na to se poziva Derville: ‘Mi vidimo kako se ponavljaju isti izopačeni osjećaji, ništa ih ne ispravlja, naši su uredi kloake koje se ne mogu očistiti... Ne mogu izgovoriti sve što sam vidio...’” DíazVarela citirao je ovaj put iz sjećanja i zastao je, možda i zato što se više nije sjećao, možda i zato što nije imao namjeru nastaviti. Ponovo se zagledao u naslovnicu, koja je za ilustraciju imala sliku s licem nekog husara, ili mi se tako učinilo, s orlovskim nosom, izgubljena pogleda, dugim zakrivljenim brkovima u obliku vizira, vjerojatno u stilu Gericaulta; i pridoda, kao da napušta taj isti izgubljeni pogled i napušta svoje sanjarenje: “To je poprilično poznat roman, iako ja to nisam znao. Čak su, zamisli, snimljena tri filma po njemu.”

Kad je netko zaljubljen, ili točnije, kad je neka žena zaljubljena i, osim toga, ljubav je tek na početku i zaljubljenost još uvijek posjeduje privlačnost otkrivenja, općenito govoreći spremni smo zainteresirati se za bilo koji predmet koji je zanimljiv, ili o kojemu nam govori osoba koju volimo. Nismo samo spremni hiniti da bismo mu ugodili, ili da bismo ga osvojili, ili da bismo osigurali svoje krhko mjesto, što se podrazumijeva, 83

Knjigoteka

nego smo spremni pokloniti istinsku pozornost i prepustiti se da se istinski zarazimo bilo čime što ta druga osoba osjeća i prenosi, oduševljenje, odbojnost, simpatiju, strah, zabrinutost ili čak i opsesiju. Da ne kažemo da smo tu osobu spremni pratiti u njezinim improviziranim razmišljanjima, onima koja nas istinski vežu i vuku jer smo nazočni njihovu rođenju i guramo ih, i vidimo kako se protežu i oklijevaju i kako se spotiču. Odjednom nas oduševljavaju stvari kojima nismo posvetili nijednu misao, obuzimaju nas nesuvisle navike, uočavamo pojedinosti koje su nam prošle neopaženo, i koje bi naša percepcija i dalje propuštala sve do sudnjega dana, usredotočujemo svoju energiju na stvari koje nas se tiču samo rubno ili koje su nas očarale ili zarazile, kao da smo odlučili živjeti na ekranu ili na pozornici ili na stranicama romana, u nekom stranom fiktivnom svijetu koji nas usisava i zabavlja više od našeg stvarnog svijeta, koji privremeno ostavljamo po strani ili na drugom mjestu, i usputno se oslobađamo njega (nema većeg iskušenja od prepuštanja drugome, makar to bilo i maštom, te od posvajanja problema druge osobe i utapanja u njezinoj egzistenciji, koja nam se čini lakšom, jer nije naša). Možda je pretjerano to tako izraziti, ali u početku stupamo u službu onoga kojeg nam je sudbina namijenila, ili s kojim nas je povezala, a većina nas čini to bez zlobe, odnosno, ne znajući da će svanuti dan, ako se osiguramo i ako se osjetimo jakima, kad će nas on pogledati razočarano i zbunjeno kad shvati kako nam zapravo nije važno ono što je nekada u nama izazivalo osjećaje, kako se dosađujemo kad ga slušamo kako priča još uvijek iste priče, a koje su za njega još uvijek aktualne. Bit će da smo se samo prestali truditi u svojoj početničkoj oduševljenoj ljubavi, a ne da hinimo ili da smo neiskreni od prvog trenutka. S Leopoldom nikada nisam osjećala taj napor, jer ga nikada i nije bilo u toj hirovitoj i naivnoj i bezuvjetnoj ljubavi; napora je bilo u ljubavi prema Díaz-Vareli, s kojim sam postala bliska - odnosno, razborita i neopterećujuća, a da on to nije ni primijetio - iako sam unaprijed znala kako mi on ne može uzvratiti, kako je on isto tako u Luisinoj službi i kako, osim toga, već predugo iščekuje svoju priliku.

Ponijela sam Balzacov romančić (da, znam francuski) jer ga je on pročitao i govorio mi je o njemu, a kako se i ne bih zainteresirala za ono što je zanimalo njega, ako sam bila u stanju zaljubljenosti u kojem je ovo otkrivenje. I iz znatiželje: željela sam provjeriti što se dogodilo poručniku, iako sam već pretpostavila kako nije dobro završio, kako nije ponovo osvojio svoju ženu, ni povratio svoje bogatstvo niti svoj dignitet, kako je možda žalio svoje stanje mrtvaca. Nikada nisam pročitala ništa tog autora, bio je on još jedno poznato ime koje, kao i tolika druga, nisam poznavala; istina je da rad u izdavačkoj kući onemogućuje paradoksalno da upoznate sve vrijedno što je književnost stvorila, što je vrijeme sankcioniralo i čudesno autoriziralo da ostane s onu stranu tog kratkog trenutka koji 84

Knjigoteka

svakoga časa postaje još kraći. Ali, osim toga, željela sam doznati zašto je Díaz-Varela bio toliko zatečen i zainteresiran za njega, zašto ga je zanio u ta razmišljanja, zašto ga je koristio kao dokaz da je mrtvima dobro tako i kako se nikada ne trebaju vratiti, iako im je smrt bila nagla i nepravedna, glupa, proizvoljna i slučajna poput Desvernove, pa iako taj rizik ne postoji, da će se ponovo pojaviti. Bilo je to kao da se boji da je u slučaju njegova prijatelja to uskrsnuće moguće i kao da me želi uvjeriti ili uvjeriti samoga sebe u to kakva bi to bila greška, u neprimjerenost, pa čak i u zlo koje bi taj povratak donio mrtvima pa i pokojniku, kako je ironično Balzac nazvao preživjelog i sablasnog Chaberta, (kao da mi želi pokazati) kako bi to svima izazvalo površnu bol, kao da pravi mrtvaci još uvijek mogu tugovati. Isto sam tako imala dojam da se Díaz-Varela jako trudio potpisati i afirmirati pesimističnu viziju advokata Dervillea, njegove mračne ideje o beskonačnoj mogućnosti normalnih pojedinaca (tebe, mene) za pohlepu i zlodjela, da treba postavljati svoje zle interese bilo kakvom drugom suosjećajnom razmišljanju, osjećajima pa čak i strahu.

Bilo je to kao da želi provjeriti u romanu - ne u kronici ni u analima, niti u nekoj povijesnoj knjizi - uvjeriti se preko romana kako je čovječanstvo takvo po prirodi stvari i kako je takvo oduvijek, kako nema izlaza i kako se očekivati mogu još samo najveće gadosti, izdaje i okrutnosti, nedovršenost i prijevare koje iskrsavaju i do kojih dolazi stalno i posvuda, bez potrebe za postojanjem prethodnih primjera ili modela za imitiranje, samo što je većina njih i dalje tajna, prikrivena, potajna i ne izlaze na danju svjetlost, čak ni nakon stotinu godina, što je vremenski razmak kad se nitko više ne brine o onome što se dogodilo jednom davno. A nije to uspio reći, ali lako se moglo zaključiti kako čak i ne vjeruje da postoje brojne iznimke, iako je možda i bilo njih nekoliko, koje su predstavljali čestiti ljudi, ali činilo se da tamo gdje postoje iznimke, zapravo postoji tek manjak mašte ili hrabrosti, ili možda čista materijalna nesposobnost da se provede pljačka ili krimen, ili opet naše neznanje, nepoznavanje onoga što su ljudi učinili ili planirali ili zapovjedili učiniti, nakon što je prikrivanje uspjelo.

Kad je došao do kraja romana, na Dervilleove riječi koje mi je DíazVarela izrecitirao improvizirajući na španjolskom jeziku, upozorio me kako je došlo do greške u prijevodu, ili je možda krivo razumio, možda slučajno, a možda i namjerno ne bi li dobio još koji argument; možda je priželjkivao ili možda je odabrao pročitati nešto čega nije bilo u tekstu i što u njegovu pogrešnom, namjernom ili nenamjernom, tumačenju naglašava ono što je on pokušavao afirmirati i podcrtavao je koliko su samo ljudi bešćutni, ili u tom slučaju, žene. On je ovako citirao: “Vidio sam žene kako daju prvorođencima hranu koja bi im trebala donijeti smrt, samo da bi uštedjele za dijete ljubavi.” Kad sam začula tu rečenicu, sledila mi se krv, jer obično je izvan naših glava ideja da je majka u stanju praviti 85

Knjigoteka

razlike među svojom djecom, još i više da pravi razlike povodeći se za tim tko su roditelji, koliko su nekoga voljeli ili prezirali ili koliko su patili zbog nekoga, a još i više, da je majka sposobna izazvati smrt prvorođencu u korist djeteta miljenika, dajući mu da ispije mamac otrova, iskorištavajući slijepo povjerenje koje posjedujemo prema osobi koja nas je donijela na svijet, koja nas je othranila i brinula se o nama i koja nas je liječila tijekom cijelog svog života, možda i u obliku ljekovitih kapljica protiv kašlja. Ali nije važno to što kazuje izvornik, u romanu ne piše J’ai vu des femmes donnant à l’enfant d’un premier lit des gouttes qui devaient amener sa mort...; nego des goûts, što ne znači “kapljice”, nego “užitak”, iako se ovdje ne može tako prevesti jer bi bilo barem dvosmisleno i dovelo bi do zbrke.

Nesumnjivo je Díaz-Varela govorio francuski bolje od mene, ako je pohađao gimnaziju, ali usudila sam se pomisliti da bi najprikladniji sinonim onome što je napisao Balzac bilo nešto slično ovome: “Vidio sam žene kako daruju kapi svojemu prvorođenom djetetu (ili možda ‘ljubav’) koje su mu trebale donijeti smrt, ne bi li obogatile dijete mezimca.” Ako se dobro pogleda, nije baš bila jako jasna rečenica prema tom tumačenju, niti je bilo jednostavno dokučiti na što točno misli Derville. Želi li reći, da mu prenose sklonosti koje će mu donijeti smrt? Možda tekućinu, opijum, spretnost, kriminalni mentalitet? Sklonost luksuzu bez kojeg više neće moći, i koji će ga odvesti kršenju zakona da bi se osigurao, bolesnoj lascivnosti koja će ga izložiti zarazama ili koja će ga navesti na kršenje zakona? Strašljiv i slabašan karakter koji će ga dovesti do samoubojstva kod prve poteškoće? Doista, bila je to tamna i gotovo zagonetna rečenica.

Bez obzira što ona doista znači, u svakom slučaju, koliko bi do te neželjene, osmišljene smrti došlo tek na duge staze, bez obzira koliko spor bio plan ili obrat. A istovremeno, da je to tako, stupanj perverzije te majke bio bi mnogo veći od onoga ako se ograniči dati svojem prvorođencu nekoliko zamaskiranih ubojitih kapi, možda bi to otkrio tek neki znatiželjni i tvrdoglavi liječnik. Postoji razlika između nečijeg educiranja za nečiju propast i smrt i nečijeg ubojstva po kratkom postupku, a obično vjerujemo kako je ovo drugo teže i za svaku osudu, nasilje nas užasava, izravna akcija nas još i više skandalizira, ili možda u njoj nema mjesta za sumnju ni za izgovor, izvršitelj ili izvođač ne može se uopće osigurati ako iskrsne neka poteškoća, ni u pogreške, ni u nezgode, ni u lošu računicu, niti u pogrešku. Majka koja je izgubila sina, koja ga je loše odgojila ili koja ga je namjerno navela na krivi trag, uvijek može reći uslijed pogubnih posljedica: “Ah, ne, ja to nisam željela. Bože moj, kako sam nespretna bila, kako zamisliti takve posljedice? Uvijek sam sve činila iz pretjerane ljubavi i s najboljim namjerama. Ako sam ga štitila sve dok nije postao kukavica, ili sam mu priuštila hirove dok se nije razmazio i dok ga nisam pretvorila u tiranina, uvijek sam to činila u potrazi za njegovom srećom. Kako li sam slijepa i nespretna bila!” Čak bi bila u 86

Knjigoteka

stanju u to i povjerovati, dok bi joj to bilo nemoguće pomisliti, ili ispričati si bilo što slično, da joj je sin umro na rukama, slijedom njezina krimena i u trenutku u kojem je ona odlučila. Različito je prouzročiti smrt, kaže onaj tko nije nikada iskusio što znači držati oružje u rukama (a mi neprimjetno slijedimo njegov tijek misli), nego ju pripremiti ili čekati da sama stigne ili da se sama zgodi; različito je to i od želje, i od zapovijedi, a želja i naredba katkad se miješaju, katkad su nerazdvojive za one koji su naviknuti vidjeti ih ispunjenima čim su zapovjeđene ili insinuirane, ili koji su navikli vidjeti ispunjenje želja čim su one izrečene. Stoga oni najmoćniji i najdvoličniji nikada ne kompromitiraju ni ruke ni jezik, jer su tako u stanju ostvariti duševni mir, ili samima sebi reći u slučajevima kad postoji nečista i umorna savjest: “Ah, naposljetku, to nisam bio ja. Jesam li bio prisutan, jesam li uzeo pištolj, žlicu, bodež, ono što je zazvalo njegov kraj? Čak nisam ni bio tamo kad je umro.”

Nisam počela biti sumnjičava, ali sam si počela postavljati pitanja dok sam jedne noći, nakon što sam se vratila od kuće Díaz-Varele dobro raspoložena i vesela, ležala kraj svojeg uskomešanog i tamnog drveća, zatekavši samu sebe kako priželjkujem, ili bolje rečeno, kako fantaziram što bi bilo kad bi Luisa umrla i ostavila mi slobodan prostor, kad se već nije trudila sačuvati svoje mjesto kraj njega. Dobro smo se slagali, zanimalo me je sve što bi mi pričao, ili ono za što sam ja bila spremna pokazati zanimanje bez nepotrebnih napora, a bilo je očito da mu se sviđa i da ga zabavlja moje društvo, osobito u postelji, ali i izvan nje, a ovo posljednje odlučujuće je, ili ako postelja i nije nužna, ne znači ništa ako manjka društvo, a ja sam mogla računati s obje mogućnosti. U uobraženim trenucima bila sam sklona razmišljanju kako, da ga otprije nije opsjedala ta uobrazilja, ta stara cerebralna strast - ne bih se usudila nazvati ju starim projektom jer bi to impliciralo sumnju, a ona me još nije zaskočila - ne samo da bi bio zadovoljan sa mnom, nego bih mu s vremenom postala nužna. Katkad sam imala dojam da se sa mnom ne može opustiti - odnosno, da mi se ne može potpuno posvetiti - jer je u svojoj glavi odavno dokučio da je Luisa odabrana osoba, a osim toga, bila je to s uvjerenjem koje priskrbljuje izostanak bilo kakve nade, jer ne postoji ni najmanja mogućnost da vidi ostvarenje svojih snova i jer je ona žena njegova najboljeg prijatelja kojega oboje toliko vole. Možda je od nje načinio idealan izgovor da se ni s kim ne mora previše obvezivati, da bi mogao mijenjati žene, a da ni s jednom ne provede odviše vremena, niti da mu postane odviše važna jer je on uvijek gledao postrance na drugu stranu, ili iznad njihovih ramena dok bi ih budan grlio (iznad naših ramena, ja sam se već trebala uključiti među žene koje su tako grljene).

Kad čovjek nešto želi dugo vremena, jako je teško prestati to željeti, želim reći prihvatiti ili primijetiti kako to više ne želi ili kako želi nešto drugo.

87

Knjigoteka

Iščekivanje hrani i potencira tu želju, čekanje nagomilava ono očekivano, učvršćuje ga i okamenjuje, i tada se opiremo priznati kako smo protratili godine u iščekivanju znaka koji nas, kad do njega dođe, više i ne privlači, i nismo uopće zainteresirani odazvati se njegovu kasnom pozivu u kojega više nemamo povjerenja, možda i zato što ne osjećamo želju pružiti bilo kakvu inicijativu. Čovjek se navikne živjeti u iščekivanju prilike koja nikako da se pojavi, u biti mirno, na sigurnom i pasivno, u dubini duše ne vjerujući da će se prilika ikada i ukazati.

Ali, avaj, istovremeno, nikada nitko ne odustaje potpuno od iščekivanja, i ta nas nesigurnost budi, ili nas sprečava da uronimo u dubok san. Dogodile su se najnevjerojatnije stvari, a to svi predosjećamo, čak i oni koji ništa ne znaju o povijesti, ni o onome što se dogodilo u vanjskome svijetu, pa čak niti o onome što se događa u ovome svijetu, koji napreduje jednakim neodlučnim korakom poput njih. Tko samo nije svjedočio nečemu takvome, katkad i ne obraćajući na to pozornost sve dok nam na to netko nije pokazao prstom i nije verbalizirao iskustvo: najgluplji školski kolega dogura do ministra i lijenčina postane bankar, najgrublji i najružniji pojedinac postiže lud uspjeh s najboljim ženama, najgluplji postaje uvaženi pisac i dogura čak do Nobelove nagrade, kao što je to možda doista Garay Fontina, možda će doći dan kad će ga pozvati iz Stockholma; najdosadnija i najprostija obožavateljica uspijeva se približiti svojemu idolu i naposljetku se uda za nj, pokvareni i lopovski novinar postane moralist i branitelj poštenja, na prijestolje se uspne najudaljeniji i najmalodušniji nasljednik, posljednji na popisu i najkatastrofičniji; najnaporniju, najumišljeniju i najnadutiju ženu obožava puk koji tlači i ponižava sa svojega vladarskog trona, i koji bi ju trebao mrziti, a najgoreg imbecila ili najgoreg besramnika masovno bira narod hipnotiziran bezobraštinom ili spreman sam sebe zavaravati ili možda izvršiti samoubojstvo; politički ubojica, čim se promijene okolnosti, pušta se na slobodu i proglašava ga se junačkim domoljubom mase koja je do tada prikrivala svoje kriminalne namjere, a najbučniji prostak imenuje se veleposlanikom ili predsjednikom republike, ili se proglašava princem konsortom, ako između intervenira ljubav, gotovo uvijek idiotska i neumjerena. Svi iščekuju priliku ili ju traže, katkad ovisi samo o tome koliko volje uložite u ostvarivanje svake želje, koliko nastojanja i strpljenja u ostvarivanje svake namjere, bez obzira na to koliko ona bila megalomanska i nerazumna. Kako mi se ne bi svidjela zamisao da će DíazVarela naposljetku ipak ostati sa mnom, jer će mu se otvoriti oči ili zato što neće uspjeti s Luisom, iako mu se sada ukazala prilika i iako sada računa s mogućim dopuštenjem, ili čak i naredbom, svoga pokojnog prijatelja Devernea? Kako ne bih pomislila da bi se i meni mogla ukazati prilika, ako je čak i stara utvara poručnika Chaberta na trenutak povjerovala kako se može uklopiti u uski svijet živih i ponovo zadobiti 88

Knjigoteka

bogatstvo i ljubav, čak i ako je riječ tek o dječjoj ljubavi, svoje prestrašene žene ugrožene njegovim uskrsnućem? Kako ne bih o tome razmišljala tijekom noćnih maštanja, ili tijekom nejasnog noćnog sentimentalnog pijanstva, ako okolo nas žive ljudi nultog talenta koji uspijevaju uvjeriti svoje suvremenike da je njihova nadarenost beskonačna, a glupani i prevaranti koji se s uspjehom pretvaraju pola svog života, ili možda još i više, kako su iznimno inteligentni i sluša ih se kao proročanstva; kad postoje osobe nimalo talentirane za ono čime se bave, koje, međutim, postižu blistavu karijeru uz sveopći aplauz, sve do trenutka kad iziđu iz svijeta što im donosi trenutačni zaborav; kad postoje monstruozni grubijani koji diktiraju modu i ruho onih obrazovanih, koji ih tajanstveno i apsolutno slušaju, a žene i muškarci neugodni, i uvrnuti, i zlonamjerni uzburkavaju strasti tamo gdje se nađu; i kad ne nedostaje ni ljubavi groteskne u svojim zahtjevima, osuđene na propast i na porugu, koje se naposljetku nametnu i djeluju protiv svih predviđanja i zdravog razuma, protivno svakom predviđanju i mogućnostima. Sve se može dogoditi, sve se može zbiti, i svi su manje ili više toga svjesni, ali malo je onih koji popuštaju u svojem velikom nastojanju - iako je ovo ležerno i s vremena na vrijeme - među onima koji imaju kakav velik cilj, naravno, a tih nikada nije toliko da bi mogli preplaviti svijet neprekidnih odvažnosti i konfrontacija.

Ali katkad je dovoljno da se netko posveti samo jednoj stvari i svim svojim snagama da postane netko poseban, ili da postigne neki cilj, da bi naposljetku to i postao ili postigao taj žuđeni cilj, iako su svi objektivni elementi protiv, iako nije rođen za to ili iako ga Bog nije pozvao da krene tom stazom, kako se nekada znalo reći, a to najviše dolazi do izražaja u osvajanjima i u sukobima; ima ljudi kojima sve staze vode u propast zbog neprijatelja ili zbog mržnje prema drugome, nekima nedostaje moći i sredstava da ponište mržnju i uslijed toga slični su zecu koji pokušava napasti lava, a ipak taj će netko izići kao pobjednik zahvaljujući upornosti i manjku skrupula i mudrosti i bijesa i koncentracije, tome što ne posjeduje nikakav drugi cilj u životu nego naštetiti neprijatelju, iscijediti ga i uništiti i napokon dokrajčiti, jao si ga onome tko zaradi neprijatelja takvih značajki bez obzira na to koliko ovaj izgledao slab i bijedan; ako nemate volje ni vremena da mu posvetite istu strast i da mu istim intenzitetom uzvratite, naposljetku ćete mu podleći jer nije moguće boriti se rastreseno u nekome ratu, bilo da je riječ o objavljenom ili pritajenom ili skrivenom ratu, niti je moguće podcjenjivati tvrdoglavog protivnika, iako vjerujemo da je bezazlen i bez mogućnosti nanijeti nam zlo, pa čak ni ogrepsti nas: zapravo nas bilo tko može uništiti, isto kao što nas bilo tko može osvojiti, i to je naša esencijalna krhkost. Ako nas netko odluči uništiti, jako je teško izbjeći to uništenje, osim ako napustimo sve drugo i usredotočimo se samo na tu borbu. Ali nužno je znati da ta borba postoji, 89

Knjigoteka

a nismo je uvijek svjesni, najizglednije da će biti uspješne jesu one lukave i tihe i izdajničke borbe, poput neobjavljenih ratova ili onih u kojima je napadač nevidljiv ili je zamaskiran u saveznika ili neutralnog promatrača, mogla bih Luisi zadati napad s leđa ili kosi napad kojega ona uopće ne bi bila svjesna jer ne bi ni znala da negdje ima ženskog neprijatelja. Možemo nehotično i nesvjesno biti prepreka nekome, naći se između, otežavajući nečiju putanju protivno svojoj volji ili da toga uopće nismo svjesni, i tako nitko nije na sigurnome, svi možemo biti prezreni, sve nas netko može željeti dokinuti, čak i onoga najbezopasnijeg ili najnesretnijeg. Jadna Luisa bila je ijedno i drugo, ali nitko ne odbacuje potpuno mogućnost i ja neću biti nikakva iznimka. Znala sam što mogu očekivati od Díaz-Varele i nikada nisam zavaravala samu sebe, pa čak i tako, nisam mogla izbjeći iščekivanje kakvog udarca sudbine ili kakvu njegovu čudnu preobrazbu, da će jednoga dana otkriti kako je nesposoban biti bez mene, ili kako mu je potrebno da bude s objema. Te sam noći doživljavala kao jedini istinski i mogući zaokret sudbine - moguću Luisinu smrt, te da nakon što nestane i nakon što više ne bude mogla biti cilj, želja, trofej za kojim se dugo čezne, da Díaz-Varela neće imati drugog izbora nego doista me vidjeti te naći utočište sa mnom. Nikoga ne bi trebalo uvrijediti kad se netko pomiri s nama, kad ostane bez svog izbora.

Ako sam ja bila u stanju priželjkivati nasamo, tijekom dugih noćnih sati u svojoj sobi; ako sam bila sposobna zamišljati kako bi to izgledalo da umre Luisa, koja mi ništa nije učinila i protiv koje nisam imala ništa, prema kojoj sam čak osjećala simpatiju i sućut, pa mi je čak izazivala i određeno suosjećanje, zapitah se nije li se i Díaz-Vareli dogodilo isto, i to mnogo opravdanije, u odnosu na njegova prijatelja Desverna. Čovjek u principu ne priželjkuje smrt onih koji su mu toliko bliski da gotovo čine sastavni dio njegova života, ali katkad se iznenadimo zamišljajući što bi se dogodilo da nestane netko od njih. Katkad je to zamišljanje potaknuto tek strahom ili užasom, pretjeranom ljubavlju koju osjećamo prema tim osobama ili strahom da ćemo izgubiti neke osobe: “Što bih učinila bez njega, bez nje? Sto bi se tada dogodilo sa mnom? Ne bih mogla nastaviti dalje, željela bih otići za njim.” Puko predviđanje događaja izaziva nam vrtoglavicu i običavamo udaljiti tu misao istoga časa, uz drhtanje i spasiteljski osjećaj irealnog, kao kad se otresemo neke ustrajne noćne more koja nije u potpunosti prestala u trenutku kad smo se probudili.

Katkad ipak sanjarenje ima natruhe drugih razmišljanja i nečisto je. Ne usuđujemo se priželjkivati nikome smrt, ponajmanje nekome pridošlici, ali naslućujemo kako bi univerzum bio bolji da se nekoj konkretnoj osobi dogodi nesreća, ili da se smrtno razboli, ili, što je isto, da bi se poboljšala naša osobna situacija. “Da on ili ona ne postoje”, mogli bismo čak pomisliti, “kako bi samo sve bilo drukčije, koliko bih se samo lakše 90

Knjigoteka

osjećala, mojim bi nevoljama došao kraj, ili mojem nepodnošljivom neraspoloženju, ili kako bih samo ja došla do izražaja.” “Luisa je jedina prepreka”, pomislila sam, “samo opsesija Díaz-Varele njome ispriječila se među nama. Da se on oslobodi te opsjednutosti, da se riješi te svoje misije, svojih nastojanja...” U to vrijeme nisam se usuđivala imenovati ga u mislima prezimenom, još uvijek je bio “Javier”, i to je ime bilo obožavano kao nešto što se ne može postići. Da, ako se ja usmjeravam na taj tip razmišljanja, kako se isto ne bi dogodilo njemu, dok je Deverne predstavljao prepreku. Jedan dio Díaz-Varele vjerojatno je svakodnevno priželjkivao da nestane njegov najbolji prijatelj, da ispari, a taj isti dio, ili možda i veći dio njega, razveselio bi se viješću o neočekivanoj borbi nožem, s kojom on ne bi imao ništa. “Kakve li nesreće i kakve li sreće”, pomislio bi možda, kad bi doznao. “Kako mi je samo žao, kako se tome veselim, kakve li velike katastrofe što se Miguel zatekao baš tamo u tome trenutku, kad je tog pojedinca spopao napadaj da ubije drugoga, moglo se bilo kome drugome dogoditi, čak i meni, a on se mogao naći na bilo kojemu drugom mjestu, kako je moguće da se to baš njemu dogodilo, kakve li zle sreće što su mi ga uklonili s puta i što su mi raščistili put koji sam vjerovao da će zauvijek biti zauzet, a da ja to nisam ničime izazvao, pa čak ni vlastitom greškom, niti nepažnjom ili slučajnošću koju bi čovjek kasnije proklinjao, što ga nisam dulje zadržao pokraj sebe i što sam ga nisam spriječio da ode tamo gdje je otišao, to bi bilo moguće samo da sam ga vidio toga dana, ali nisam ga vidio, niti sam razgovarao s njim, namjeravao sam ga nazvati kasnije, da mu čestitam, kakve li nesreće, kakvog li blagoslova, kakvog li udarca sudbine, i kakvog li užasa, kakav gubitak i kakav dobitak. I ništa mi se ne može predbaciti.”

Nikada se nisam probudila u njegovoj kući, nikada nisam provela noć kraj njega, niti sam upoznala radost da je njegovo lice ono prvo što ugledaju moje oči ujutro; ali dogodilo se jednom, ili možda i nekoliko puta, kad bih i protivno svojoj volji ostala spavati u njegovoj postelji u popodnevnim satima ili kad bi već padala noć, kratkim, ali dubokim snom nakon ugodne iscrpljenosti koju mi je ta postelja izazivala, što ja znam je li to bilo u dva sata, čovjek nikad ne zna je li istina ono što mu kažu, nikada ne postoji sigurnosti ni u što što ne dolazi od nas samih, pa čak ni tada. Tom prigodom - bilo je to posljednji put - imala sam nejasan osjećaj da sam začula zvono, podigla sam nakratko vjeđe, samo na tren, i vidjeh njega pokraj sebe, sad već potpuno odjevenog (smjesta bi navukao odjeću na sebe, kao da si kraj mene ne želi dopustiti ni trenutak umornog ili zadovoljnog nemara ljubavnika nakon susreta), kako čita pod svjetlošću noćnog ormarića, miran poput kakve fotografije, leđima naslonjen na jastuk, ne bdijući nada mnom, niti se obazirući na mene, tako da sam nastavila spavati. Zvono je ponovo zazvonilo, dva ili tri puta i svaki put sve duže, ali nije me uznemirilo i pomislila sam da sve to samo sanjam, 91

Knjigoteka

uvjerena da ne zvoni meni. Nisam se pomaknula, otvorila sam tek jedno oko, iako sam primijetila da je nakon trećeg ili četvrtog poziva DíazVarela skliznuo s kreveta tihim i brzim bočnim pokretom. Bila je to njegova dužnost, a ne moja u svakome slučaju (od svih mogućih mjesta na svijetu u tom krevetu). Svijest me, u svakom slučaju, počela alarmirati, iako sam još uvijek spavala. Nastavila sam spavati na poplunu, polunaga, ili bez odjeće koju je on bio odlučio skinuti, i sada primijetih da je prebacio prekrivač preko mene, da se ne bih nahladila, ili možda da ne bi nastavio gledati moje tijelo, da ne bi bilo tako očito to što mi je upravo radio, kod njega se ništa ne bi promijenilo nakon izljeva nježnosti, ponašao bi se kao da tih izljeva nježnosti nije ni bilo, iako su bili pompozni, ponašao se poslije kao i prije. Ogrnula sam se ogrtačem refleksno, i taj me pokret još više razbudio, iako sam nastavila zatvorenih očiju, sad u jednom polusnu, tek ga uzgred slušajući s obzirom na to da je izišao iz sobe i otišao iz mojega vidokruga.

Zvao je netko tko je bio na ulazu u zgradu, dolje, jer nisam čula kako se vrata otvaraju, već slabašan glas Díaz-Varele, koji je izgovarao na portafon riječi koje nisam razumjela, čuo se samo ton koji je bio nešto između iznenađenja i nelagode, pa i rezignacije i popustljivosti, kao da dolazi od nekoga tko nevoljko prihvaća nešto što ga jako smeta i što ga se usprkos svemu tiče. Nakon nekoliko sekunda - ili možda nakon dvije minute -jasnije i jače začula sam glas pridošlice, uznemiren glas muškarca, Díaz-Varela ga je vjerojatno čekao otvorenih vrata stana da ne bi morao zvoniti na vratima, ili je možda mislio pozdraviti se s njim na pragu, a uopće ga i ne pozvati unutra.

“Kakav je to način ostaviti isključen mobilni telefon, kome bi to samo palo na pamet”, predbacio mu je taj tip. “Morao sam doći sve dovde kao kakav idiot.”

“Snizi ton, rekao sam ti da nisam sam. Ženska, sad spava, ne želiš valjda da se probudi i da nas čuje. Osim toga, ona zna o kojoj je ženi riječ. I što bi ti htio, da imam uvijek uključen mobilni telefon ako tebi padne na pamet nazvati me? U principu nemaš me razloga zvati, koliko je dugo vremena prošlo otkad smo zadnji put razgovarali? Kao da je smrtno važno ono što mi imaš reći. Da čujem, izvoli.”

Bilo je to dovoljno da se sasvim razbudim. Dovoljno je znati da netko ne želi da slušamo pa bismo učinili sve što možemo da budemo u tijeku, ne shvaćajući kako se katkad od nas skrivaju stvari za naše dobro, da se ne bismo razočarali, ili da ne bismo zastranili, da nam se život ne učini tako lošim kakav obično jest. Díaz-Varela vjerovao je kako je spustio glas kad bi mu uzvratio, ali nije uspio zato što je bio ljut, ili se možda radilo o strahu, zato sam jasno začula njegove rečenice. Njegova posljednja riječ: “Čekaj”, navela me na pretpostavku da će proviriti u sobu da provjeri 92

Knjigoteka

spavam li ja još uvijek, stoga sam nastavila biti jako mirna i jako zatvorenih očiju, iako sam se već potpuno razbudila. A tako je i bilo, začula sam kako je ušao u spavaću sobu i kako je napravio pet-šest koraka dok nije stao u visini moga uzglavlja promatrajući me nekoliko sekunda, poput nekoga tko nešto provjerava, njegovi koraci nisu bili oprezni, nego normalni, kao da je sam u sobi. Kad je izlazio iz sobe, koračao je mnogo opreznije, učinilo mi se kako ne želi riskirati da me probudi sad kad se uvjerio da spavam dubokim snom. Primijetila sam kako oprezno zatvara vrata, i kako izvana povlači zasun da bi se osigurao da vrata nisu odškrinuta tako da se ne bi mogao provući njihov razgovor. Salon je bio odmah pokraj. Međutim, nije se začuo klik, ta se vrata nisu do kraja zatvarala. “Ženska”, pomislila sam pomalo se zabavljajući, a pomalo i uvrijeđena; nije rekao “prijateljica” niti “spoj” niti “djevojka”. Vjerojatno još uvijek nisam bila “prijateljica”, više nisam bila ni “spoj”, a “djevojka” nikada i neću biti, pa čak ni u najširem ili najrasprostranjenijem značenju te riječi, u smislu izlike. Mogao je reći “u posjetu mi je jedna žena”. Pa dobro, možda mu je sugovornik jedan od onih mnogobrojnih muškaraca kojima se čovjek može obratiti samo određenim njihovim rječnikom, a ne vokabularom koji čovjek obično upotrebljava, i kojima se uvijek bolje prilagoditi da ne počnu biti sumnjičavi, ili da se ne osjete nelagodno ili inferiorno. Ni u kojem slučaju nisam mu to zamjerila, za većinu frajera ovoga svijeta, ja bih bila tek “neka ženska”.

Smjesta sam skočila iz kreveta, onako polunaga kakva sam bila (na sebi sam i dalje nosila suknju), oprezno sam se približila vratima i prislonila uho. Tako je do mene stizao tek šum s ponekom izdvojenom riječju, dva muškarca bila su odveć nervozna da bi se doista utišala, iako su se jako trudila. Usudila sam se malo odškrinuti vrata što je Díaz-Varela pokušao spriječiti jer je izvana lagano zakračunao vrata; srećom nije se začula škripa vrata koja bi me odala; a u slučaju da tko primijeti moju indiskreciju, imala sam izgovor da sam začula glasove te da sam se željela uvjeriti da je netko doista došao, upravo zato da se ne bih morala pojavljivati dok traje posjet i da poštedim Díaz-Varelu obveze da me predstavlja ili da je bilo kakva objašnjenja. Nije riječ o tome da su naši sporadični susreti bili tajni, barem o tome nismo razgovarali, ali je u meni izazivalo sumnju to što se on nije nikome povjerio, možda i zato što ni ja to nisam učinila. Ilije to možda zato što smo ih oboje skrivali od iste osobe, od Luise, u svojem slučaju nisam znala zašto, osim nekog nejasnog i neprimjerenog poštovanja. On ih je skrivao u tišini, kao i perspektivu da svoje skrivene namjere počne realizirati te da se jednog dana one pretvore u bračne nakane. Ta mala pukotina koja čak nije bila ni pukotina (malo nabreklo drvo, zato se vrata nisu mogla u potpunosti zatvoriti), dopuštala mi je da u svakom trenutku razlučim tko govori, a katkad bih začula i neke cijele rečenice, u drugim slučajevima čula sam tek fragmente 93

Knjigoteka

ili čak ni to, ovisilo je o tome jesu li muškarci uspijevali razgovarati šapćući, kako je i bila njihova nakana. Ali odjednom bi slučajno podigli ton glasa, vidjelo se da su uzbuđeni ako već i nisu bili pomalo alarmirani, ili čak i preplašeni. Ako bi me Díaz-Varela kasnije otkrio kako prisluškujem (možda će iz opreza ponovo svratiti pogledati me), što je bilo sve manje izgledno kako je vrijeme odmicalo, iako sam se uvijek mogla izgovoriti kako sam vjerovala da je on zatvorio vrata da me ne bi probudio, a ne zato što je tajna ono o čemu razgovara sa svojim posjetiteljem. Ne bi mi povjerovao, ali ja bih spasila tipa, barem formalno, ako se ne bi počeo obračunavati sa mnom neljubazno ili bijesno, ne obzirući se na posljedice, ili ako me ne optuži da sam prevarantica. Bio bi u pravu, jer, sasvim sigurno, ja sam znala otpočetka da njihov razgovor nije za moje uši, ne samo zbog njihove obostrane rezerviranosti, nego zato što “osim toga”, ja poznajem “ženu”, a taje riječ bila izrečena u značenju supruge, nečije žene, a taj netko, za sada, nije mogao biti nitko drugi nego Desvern.

“Dobro, što je bilo, što je to tako hitno?” začula sam Díaz-Varelu kako govori, a začula sam i što mu je odgovorio taj drugi tip, glas mu je bio zvučan i izgovor korektan i jako jasan, nije zvučao kao madridski naglasak iz viceva - pretpostavlja se da rastavljamo i naglašavamo svaki slog, ipak nikada nisam čula nekoga iz svojega grada koji tako govori, samo u starinskim filmovima i u kazališnim predstavama, ili možda netko tako govori i iz šale - ali ovaj je jedva povezivao riječi i sve su bile jako razumljive kad ne bi šuškao, što je činio često, iako se njegov govor ili njegov ton nisu činili sposobnim za takav šuškav izgovor.

“Kako se čini, tip je počeo popuštati. Prekida sa svojom šutljivošću.”

“Tko, zar Canella?” jasno sam začula i to Díaz-Varelino pitanje, čula sam ime poput nekoga tko čuje kakvu kletvu koja ga zaskoči - sjetila sam se tog imena, pročitala sam ga na internetu i, osim toga, pamtila sam i ime i prezime, Luis Felipe Vázquez Canella, kao da je riječ o kakvoj zapamtljivoj tituli ili o kakvu stihu; i opet zamijetih njegovo iznenađenje, njegovu paniku - ili reakciju kao da je čuo kako osuđuju njega samoga ili neku njegovu najvoljeniju osobu pa ne može vjerovati, pa slušajući riječi, ove niječe i govori samome sebi kako nije moguće, kako se to ne događa, kako ne čuje ono što dopire do njegovih ušiju i kako nije doprlo, ono što je ipak stiglo do njega, kao kad naš voljeni zahtijeva od nas zloslutnom rečenicom koja postoji na svim jezicima: “Moramo razgovarati, María”, i zove nas, osim toga, našim osobnim imenom koje rijetko koristi u ostalim prigodama, pa čak ni kad u sebi jadikuje, svojim licemjernim ustima pokraj našeg uha - da bi nas odmah zatim osudio: “Ne znam što mi se događa, ni ja sam ne mogu si to objasniti”; ili pak: “Upoznao sam drugu osobu”; ili “Vjerojatno si primijetila da se neobično i hladno ponašam u 94

Knjigoteka

posljednje vrijeme”, sve je to preludij nesreći. Ili poput nekoga tko čuje kako liječnik izgovara naziv neke tuđe bolesti koja nas se ne tiče, od koje boluju drugi ljudi, ali ne mi, a ovoga puta nevjerojatno ju pripisuje nama, kako to može biti, mora da je riječ o kakvoj pogrešci ili ono što smo čuli nije bilo izgovoreno, to se mene ne tiče, niti ima veze sa mnom, ja nikada nisam bio nesretnik, nesretnica, ja nisam od tih ljudi niti ću to ikada biti.

I ja sam se prestrašila, i ja sam osjetila trenutačan strah i zamalo sam se povukla s vrata da ne slušam više i da tako samu sebe mogu uvjeriti kako sam loše čula ili da zapravo nisam čula ništa. Ali čovjek uvijek nastavlja slušati, jednom kad je započeo, riječi padaju ili nastavljaju plutati i nema onoga tko bi ih zaustavio. Poželjela sam da se već jednom utišaju, da informiranje prestane ovisiti o mojoj volji te da riječi postanu maglovite i da se sve rasprši, da me zaskoče sumnje, da se prestanem pouzdavati u svoja osjetila.

“Naravno, što bi drugo bilo”, uzvrati onaj drugi s nešto prijezira i nestrpljenja, kao da je sada, nakon što je izazvao uzbunu, on taj koji vodi glavnu riječ, situacijom vlada uvijek onaj tko donosi vijest, sve dok ju ne izgovori i ne prenese ju drugome i tada ostane bez ičega, a onaj tko sluša više ne treba slušati. Nositelj vijesti jedva da zadržava prednost, pa i to dok prenosi ono što zna i u isti mah šuti.

“A što on to govori? Ni on ne može mnogo reći, što može reći? Nije li tako? Što može reći taj nesretnik? Kao da je važno što kaže jedna poremećena osoba?” Díaz-Varela ponavljao je rečenice samome sebi, bio je živčan, kao da se želi osloboditi kakvoga uroka.

Njegov je gost počeo brzo govoriti - više se nije mogao suzdržavati - i kako je to učinio, spustio je i podigao ton nekoliko puta, i protiv svoje volje. Od njegova odgovora do mene su doprli fragmenti, i to dosta njih.

Govoreći o pozivima, o glasu koji pripovijeda, reče: “.. .o nagom čovjeku, što ja jesam... Nisam baš oduševljen... nije ništa ozbiljno... ali bit ću prisiljen poslati ih u mirovinu, iako mi se sviđaju, već sam dugo vremena mnogo stariji od njih... Nije našao nikakav mobilni telefon, za to sam seja pobrinuo... tako da im je zvonila mašta... Opasnost nije u tome da mu povjeruju, on je glupan... Bilo bi opasno da nekom padne na pamet... ne spontano, nego na nečiji poticaj... Najvjerojatnije se to neće dogoditi, ako je svijet pun nečega, onda je to lijenih ljudi... Prošlo je dosta vremena...

Moglo se predvidjeti, to što je odbio govoriti, bio je pravi dar, stvari su sada onakve kakve smo očekivali na početku... prihvatili smo loše navike...

U svoje vrijeme, kad je vijest još bila vruća... još gore, uvjerljivije... Ali želio sam da to smjesta znaš jer je to promjena, i ne mala, iako nas se trenutačno ne tiče, niti vjerujem da će nas se ticati... Bolje da budeš spreman.”

“Nije riječ o beznačajnoj stvari, Ruibérriz”, začula sam kako govori 95

Knjigoteka

Díaz-Varela, i začula sam dobro to rijetko prezime, bio je odveć uzbuđen da bi promijenio boju glasa, nije ga kontrolirao. “Iako je luđak, govori kako ga je netko uvjerio, u osobnom kontaktu i pozivima, ili kako ga je zarazio tom idejom. Uvlači u priču i druge moguće krivce, proširuje spektar krivaca, a sljedeća si karika ti, i nakon tebe, red je na meni, to je nažalost tako. Pretpostavi da mu pokažu neku tvoju fotografiju i da upre prstom na tebe. Imaš lošu prošlost, zar ne? Postoji tvoj dosje, zar ne? A ti si sam rekao, čitav život provodiš u kožnim kaputima, svi te poznaju po njima i po tvojim ljetnim majicama, u svakom slučaju, nisi više u godinama da ih nosiš. Ispočetka si mi rekao kako nikada nećeš otići, kako nećeš dopustiti da te vide, kako ćeš poslati nekoga trećeg ako bude potrebno malo ga pogurati, još ga više otrovati i pokazati mu lice u koje će imati povjerenja. Kako između njega i mene imaju barem dva koraka, ne jedan, i kako najudaljeniji ne bi ni znao da ja postojim. Sada ispada da postojiš samo ti i da bi te mogao prepoznati. Posjeduješ dosje, zar ne?

Reci mi istinu, nije vrijeme za izmotavanje, radije želim znati što mogu očekivati.”

Nastala je stanka, možda je onaj Ruibérriz razmišljao treba li reći ili zatajiti istinu, kako ga je zamolio Díaz-Varela, i ako je tako mislio, bilo je to stoga što postoji njegov dosje, njegove fotografije nalaze se u arhivu.

Preplašila sam se da je došlo do stanke zbog neke buke koju sam ja i nehotično proizvela, stopalo koje je zagreblo po parketu, nisam baš bila uvjerena, ali strah nas obvezuje da ništa ne odbacujemo, čak ni ono nepostojeće. Zamislila sam obojicu kako šute, suzdržavajući na trenutak disanje, naprežući sluh nepovjerljivo, gledajući postrance prema spavaćoj sobi, praveći pokret rukom, pokret koji bi značio: “Čekaj, taje žena budna.” I odjednom sam ih se uplašila, i jedan i drugi ulijevali su mi strah, poželjela sam vjerovati kako mijavier, da je bio sam, ne bi ulijevao strah: upravo sam bila s njim u postelji, grlila sam ga i ljubila sa svom ljubavi koju sam mu se usuđivala pokazati, odnosno, uz mnogo prigušene i prikrivene ljubavi, dopuštala sam da se nazre samo u pojedinostima koje on vjerojatno nije zamjećivao, posljednje što sam htjela bilo je preplašiti ga, ustrašiti ga prije vremena, otjerati ga - već će kucnuti taj čas, u to sam bila sigurna. Primijetila sam kako se ta prikrivana ljubav odgađa, u bilo kojem obliku inkompatibilna je sa strahom; ili da se odgađa do boljeg časa, do opovrgnuća ili do zaborava, ali nisam mogla ne zamijetiti kako nijedno ni drugo nije bilo moguće. Stoga sam se udaljila od vrata ako bi on ponovo ušao uvjeriti se da ja još uvijek spavam, da ne postoji nikakav svjedok koji bi čuo taj razgovor. Vratila sam se u postelju, zauzela sam položaj koji mi se činio uvjerljiv, pričekala sam, više ništa nisam čula, izgubila sam Ruiberrizov odgovor, prije ili kasnije sigurno mu je nešto uzvratio. Možda sam tamo ostala jednu minutu, dvije, tri, nitko nije ušao, ništa se nije dogodilo, pa sam se naoružala hrabrošću i ponovo ustala s 96

Knjigoteka

plahti, približila sam se lažnoj pukotini, još uvijek polunaga, onako kako me je i ostavio, u suknji. Iskušenje da nešto čujemo čovjek ne može izbjeći, iako shvaćamo kako nam ne ide u prilog. Osobito ako je već započeo proces spoznavanja.

Glasovi se sada nisu mogli tako čuti, tek šapat, kao da su se primirili nakon početne zaprepaštenosti. Možda su prije obojica bila na nogama i sada su na trenutak sjela, govori se tiše kad čovjek sjedi. “Što misliš da bismo trebali napraviti”, začula sam naposljetku DíazVarelu. Želio je riješiti problem.

“Ne treba ništa činiti”, uzvratio je Ruibérriz podižući ton, možda i zato što je davao instrukcije i ponovo je na trenutak osjetio kako upravlja situacijom. Zazvučalo je kao da rezimira, pomislila sam kako će uskoro otići, možda je već pokupio svoj kaput i prebacio ga preko ruke, pod pretpostavkom da ga je uopće uspio skinuti, njegov je posjet bio nepromišljen i nenajavljen, sigurno mu Díaz-Varela nije ponudio ni čašu vode. “Ta informacija ne upućuje ni na koga, ne tiče nas se, ni ti ni ja ne moramo imati veze s tim, bilo kakvo inzistiranje s moje strane bilo bi kontraproduktivno. Zaboravi, jednom kad doznaš. Ništa se ne mijenja, ništa se nije promijenilo. Bude li bilo kakvih novosti, doznat ću, ali nema razloga da ih bude. Najvjerojatnije će napraviti bilješke, pospremit će ih i ništa neće učiniti. Kuda god da krenu istraživati, nema traga tom motivu, ne postoji. Canella vjerojatno nikada nije ni znao broj, kako se moglo vidjeti, dao je četiri ili pet različitih brojeva, plešu mu cifre, normalno, svi brojevi izmišljeni, ili sanjani. Dao mu je telefon, ali nikada mu nije rečen broj, tako smo se dogovorili i tako se učinilo. Stoje onda novoga? Taj N. N. čuo je glasove, sada kaže, koji su mu govorili o njegovim kćerima, i koji su ga pokazivali kao okrivljenoga. Poput toliko drugih luđaka. Ništa neobično ako su ga, umjesto u njegovoj glavi, ili s neba, nazivali preko mobitela, vjerojatno su to shvatili kao glupost, uobraženost, čak i ubojice doznaju za svjetski napredak, čak i luđaci, a onaj tko ne posjeduje mobilni telefon, najviše se sramoti. Pusti neka bude tako. Nemoj se plašiti više nego što je potrebno, time nećemo ništa postići.”

“Dobro, a muškarac u koži? I ti sâm si se preplašio, Ruiberriz. Zato si se požurio da mi to ispričaš. Nemoj mi sada reći kako nema motiva. Što smo se onda dogovorili?”

“E, da, kad sam to doznao, malo sam se preplašio, priznajem, dobro.

Bili smo tako mirni kad je odbio bilo što priznati, bilo što reći. Zaskočilo me iznenada, nisam to očekivao u tim godinama, ali sada kad sam ti to rekao, shvatio sam kako se zapravo ništa i ne događa. Pa ako mu se dvaput javio neki čovjek u koži, pa dobro, kao da mu se ukazala Djevica Fatima, iz praktičnih razloga. Već sam ti rekao kako me traže samo u Meksiku, ako nije zabranjeno, sigurno jest, iako neću ići tamo to 97

Knjigoteka

provjeriti: stvar iz mladosti, prije mnogo vremena. I tada nisam nosio te kapute.” Ruibérriz je bio svjestan da je u krivu, da nije smio dopustiti da ga gorila vidi. Možda je zato pokušavao sad prikazati naivnom informaciju koju je iznio.

“Sad se već možeš riješiti onih koje posjeduješ, u svakom slučaju.

Počevši s ovim. Spali ga, izreži ga u trake. Da se ne bi netko učinio pametnim i doveo te u vezu s njima. Pa nemaš valjda i ovdje dosje, ali poznaje te više od jednog policajca. Nadajmo se da Odjel za ubojstva neće izmijeniti podatke s drugim odjelima. Pa dobro, ovdje, kako stvari stoje, nitko ne izmjenjuje podatke ni s kim. Svatko se ponaša kako mu drago, bilo bi čudno.” I Díaz-Varela sad je pokušao biti optimističan, i smiriti se.

Zvučali su sve u svemu kao dvojica normalnih ljudi, poput nesigurnih amatera kakva bih i ja bila. Ljudi nenaviknuti na zlodjelo, ili bez dovoljno svijesti da bi potaknuli neki zločin, gotovo da su ga naručili, iz onoga što sam uspjela dokučiti. Željela sam vidjeti tog Ruiberriza, vjerojatno se trebao oprostiti: njegovo lice, i njegov čuveni kaput, prije nego što ga uništi. Odlučila sam izići, pohrlila sam što brže se odjenuti. Ali da to učinim, Díaz-Varela mogao bi posumnjati kako već neko vrijeme znam kako je još netko u kući i kako sam možda slušala, špijunirala, barem nekoliko sekunda koliko mi je trebalo da stavim na sebe ostatak odjeće. Ako upadnem u salon onakva kakva sam sada, naprotiv, ostavit ću dojam da sam se upravo probudila, te kako ne znam da je itko u posjetu. Izgledat će kao da ništa nisam čula, kako vjerujem da smo on i ja i dalje sami, kao i obično, bez bilo kakvog svjedoka naših povremenih druženja, nekih popodneva. Izišla bih njemu u susret prirodno, nakon što sam otkrila da dok sam ja snivala, on nije bio pokraj mene, u krevetu. Bolje bi bilo da se pojavim polunaga, bez bilo kakva opreza i bučeći, poput kakve naivke koja i dalje živi u oblacima.

Ali zapravo nisam bila polunaga, nego gotovo bez odjeće ili naga, a ostatak odjeće bio je cjelina, osim suknje, jer jedino sam suknju zadržala na sebi, Díaz-Varela uživao je gledati me s podignutom suknjom ili bi mi zadigao suknju dok smo se grlili, ali iz užitka ili iz komocije naposljetku bi mi svukao i suknju; dobro, katkad bi mi sugerirao da obujem cipele ponovo nakon što bi mi skinuo čarape, i to ako sam nosila cipele s potpeticom, mnogi su muškarci vjerni nekim klasičnim slikama, ja ih razumijem - posjedujem i ja svoje - i ne protivim se, nije mi teško udovoljiti im i još uvijek mi je jako drago ako mogu uzvratiti na neku fantaziju koja već ima određen prestiž, koji joj da je njezina ustrajnost tijekom nekoliko generacija, to nije mala čast. Tako da me nedostatak odjeće - suknja točno iznad koljena kad je na svom mjestu i ravna, ali sada je bila zgužvana i pomaknuta i činila se beznačajnom - naglo zaustavio i 98

Knjigoteka

pokolebao, i zapitala sam se bih li doista, da sam povjerovala da sam sama s Díaz-Varelom u njegovu stanu, izišla iz sobe polunaga ili bih se odjenula, čovjek morabiti jako siguran da nije reterirao, da nas ne potkazuju naglašeni pokreti tijela ili ljuljanje, dok hodamo u nečijoj nazočnosti (nikada nisam shvatila odvažnost povećanog broja nudista); nije isto hoće li ih čovjek vidjeti kako se odmaraju, ili ih vidi usred konfuzne i obližnje tutnjave, ili pak kako defiliraju pred njim ili malo dalje ili kako nekontrolirano hodaju. Ali nisam se uspjela riješiti nedoumica jer se umiješao stid i smjesta prevladao. Perspektiva da se tako pokažem po prvi put potpunom neznancu učinila mi se nepodnošljivom, još i više kako je bila riječ o sumnjivom i beskrupuloznom tipu. Ni Díaz-Varela nije imao nikakvih obzira, kako sam upravo otkrila, a možda još i više, ali i dalje je bio čovjek kojemu je bilo poznato sve ono što je bilo vidljivo od mojega tijela i ne samo to, bio je on i osoba koju sam još uvijek voljela, osjećala sam smjesu radikalne nevjerice i primarne i refleksivne odvratnosti, nisam bila sposobna prihvatiti ono što mi se činilo da sad znam - da ne kažem analizirati - a ako kažem “vjerovala sam” to je stoga što sam vjerovala da sam loše čula, ili da je riječ o nesporazumu, u to kako sam ja pogrešno protumačila taj razgovor, u to kako postoji neka vrsta objašnjenja koje bi mi dopustilo da kasnije mislim: “Kako sam to mogla pomisliti, kako li sam glupa i nepravedna bila.” A istovremeno sam shvatila kako sam već pounutrila, bespovratno prisvojila činjenice koje su iz njega proizlazile, ostat će one registrirane u mojemu mozgu dok ih ne demantiraju, što ja nisam mogla zahtijevati, a da se ne izložim velikom riziku. Morala sam se pretvarati kako nisam ništa doznala ne samo da ne bih ispala špijunom ili indiskretnom osobom pred njihovim očima - u onoj mjeri u kojoj mi je bilo važno kako me vide, a tada mi je to još bilo važno, jer nikakva promjena nije jednokratna i trenutačna, niti ona koju izaziva kakvo užasno otkriće - nego mi je osim toga odgovaralo, ili čak, bilo mi je doslovno vitalno. Osjetila sam i strah, zbog sebe same, malo straha, činilo mi se nemoguće osjećati prevelik strah, procijeniti dimenzije događaja kao i onoga što oni znače, nije bilo jednostavno prijeći iz lagode ili iz sna post coitem u stanje straha prema osobi uz koju je čovjek doživio te senzacije. U svemu tome bilo je nešto nevjerodostojno, irealno, nalik klevetničkom i zlokobnom snu koji nam pritišće dušu i koji ne možemo izdržati, bila sam nesposobna vidjeti Díaz-Varelu iznenada kao ubojicu koji bi mogao ponovo počiniti krimen jednom kad prijeđe liniju, jednom kad ga je iskusio. To se zapravo nije dogodilo, poželjela sam kasnije misliti: on nije izvukao oštricu niti je nekome zadao udarce bodežom, nije ni razgovarao s onim Vazquezom Canellom, ubojicom s parkirališta, nije ništa naručio od njega, nije imao nikakva kontakta s njim, nije s njim nikada razmijenio riječi, kako se moglo zaključiti. Možda nije ni osmislio tu prijevaru, mogao je ispričati svoje brige Ruiberrizu i ovaj je sve mogao 99

Knjigoteka

isplanirati na svoj račun - sretan što može ugoditi, šupljoglavac, luđak - pa je mogao doći k njemu nakon što se već dogodilo to što se dogodilo, poput nekoga tko se pojavljuje s kakvim neočekivanim darom: “Gledaj kako sam ti poravnao put, gledaj kako sam ti oplijevio polje, sad je sve u tvojim rukama.” Čak ni taj Ruibérriz nije bio počinitelj zlodjela, ni on nije izvukao oružje niti je dao bilo kakve detaljne upute bilo kome: bila je to u prvi mah neka treća osoba, onako kako sam ja to shvatila, nečija naredba, i ograničili su se otrovati neumjerenu maštu siromaha i povjerovati u njegovu reakciju ili nasilje jednog dana, što se moglo dogoditi ili što se nije moralo nikada dogoditi, ako je bila riječ o planiranom zločinu, odviše se toga ostavilo slučaju, što je bilo čudno. U kojoj su mjeri bili sigurni, do koje su mjere bili odgovorni. Ako mu nisu također dali upute ili naredbe i ako ga nisu prisilili, i opskrbili ga bodežom, sa sedam centimetara oštrice koja teško ranjava ljudsko tijelo, ne bi trebali biti olako dostupni, s obzirom na to da su u teoriji zabranjeni, niti bi smjeli biti jeftini onome tko jedva uspijeva zaraditi napojnicu i tko spava u rasklimanom autu.

Sigurno su mu dali mobilni telefon da bi ga oni mogli nazvati, a ne da bi on zvao - možda nije ni imao koga zvati, njegove kćeri bile su na nepoznatom utočištu, ili namjerno izvan njegova dosega, u bijegu kao od kuge od takva koleričnog oca, puritanca i luđaka - da bi ga uvjerili na uho, poput nekoga tko šapće, nitko ne misli na to kako ono što nam se kazuje telefonski ne dolazi do nas izdaleka, nego izbliza, i da nas zato uvjerava mnogo više nego ono što čujemo od nekog sugovornika licem u lice, ovaj nam neće dotaknuti uho, ili tek u rijetkim slučajevima. Općenito uzevši, ovo razmišljanje ne pomaže, ili naprotiv, predstavlja otežavajuću okolnost, ali meni je trenutačno pomoglo da se malo primirim i da se ne osjetim ugroženom, ne u principu i ne tada, ne u kući Díaz-Varele, ne u njegovoj spavaćoj sobi, ni u njegovu krevetu: bila sam sigurna da si on nije umrljao ruke krvlju, i to krvlju svoga najboljeg prijatelja, tog čovjeka koji mi se toliko sviđao iz daljine, tijekom mojih doručaka tih nekoliko godina.

Zatim je tu bio onaj drugi, kojemu sam željela vidjeti lice, zbog kojega sam bila u stanju izići polunaga, prije nego što ode i prije no što izgubim pogled na njega zauvijek. Možda je bio opasniji i nije mu nimalo bilo drago to što me vidi, ili to što ja čuvam njegovu sliku iz tog vremena; možda sam se s njim doista izlagala i čitala sam u njegovu pogledu ove rečenice: “Ostala sam s tvojim licem; neće mi biti teško zapamtiti tvoje ime ni provjeriti gdje živiš.” A možda bi pao u iskušenje da me ukine.

Ali morala sam se požuriti, nisam više mogla sumnjati, tako da sam si odjenula grudnjak i obula cipele - ponovo sam ih izula, trljajući stopala o donji rub kreveta, pustila sam da otamo padnu na pod malo prije nego što ću zadrijemati. S grudnjakom je bilo dovoljno, možda bih odjenula grudnjak u svakom slučaju, čak i da nije bilo uljeza, znajući kako mi dok 100

Knjigoteka

stojim, u pokretu, dobro stoji: čak i pred Díaz-Varelom, koji me je upravo vidio bez ičega. Grudnjak je bio jedan broj manji od onoga koji mi pristaje, što je prastari trik koji prilikom galantnih susreta uvijek da je rezultate, čini grudi malo povišenijima, naglašenijima, iako ja nikada nisam imala, barem do sada, mnogo problema sa svojima. Ali dobro. Radi se o malim znakovima i zahvaljujući njima izbjegavaju se razočaranja, kad čovjek dođe na neki spoj s unaprijed zamišljenom idejom što bi trebao sadržavati taj susret, pored drugih raznovrsnijih stvari. Taj bi me grudnjak možda učinio uočljivijom - ili dobro, ne: privlačnijom - u očima nepoznatih osoba, ali pridonosio je da se osjećam zaštićenijom, umanjivao je moj stid.

Pripremila sam se otvoriti vrata, prethodno sam se obula ne obraćajući pozornost na lupkanje potpetica po parketu, što je jedan od načina da ih se obavijesti, ako još uvijek obraćaju pozornost, dovoljno, i ako nisu odsutni u svojim problemima. Trebala sam paziti na to kako se izražavam, trebalo je to biti apsolutno iznenađenje kad ugledam toga Ruiberriza, ono što nisam odlučila bilo je kakva bi trebala izgledati moja prva vjerodostojna reakcija, zacijelo bih se trebala iznenađeno okrenuti i što prije ući u sobu pa se ponovo pojaviti tek s odjevenim dekoltiranim puloverom koji sam odjenula tog dana, koji je imao malen izrez, ili dovoljan. A možda bih trebala pokriti torzo rukama, ili bi to bilo odveć stidljivo? Nikada nije jednostavno staviti se u situaciju koja nije vjerodostojna, ne mogu objasniti kako toliki ljudi provode život pretvarajući se, jer je u biti nemoguće imati na umu sve elemente, sve do posljednje i irealne pojedinosti, kad u biti ništa od toga ne postoji i sve se tek moraju izmisliti.

Duboko sam udahnula i pritisnula kvaku, spremna odglumiti svoju komediju, a u tom istom trenutku znala sam da sam se već zarumenjela, prije nego stoje Ruibérriz ušao u moje vidno polje, jer sam znala da će me on vidjeti u grudnjaku i u uskoj suknji i bilo mi je neugodno pojaviti se takvoga izgleda pred nepoznatim čovjekom o kojemu sam, osim toga, stekla vrlo loše mišljenje, možda je moje rumenilo dolazilo dijelom od onoga što sam upravo čula, od smjese ljutnje i straha koje nisu uspijevale umanjiti nevjericu koja me nije napuštala; bila sam u svakom slučaju uznemirena, zbunjenih osjećaja i misli, jako uzbuđena duha.

Oba su čovjeka stajala i smjesta su skrenuli pogledom, vjerojatno nisu čuli kako sam se obuvala ili bilo što drugo. U očima Díaz-Varele smjesta sam primijetila hladnoću, ili nepovjerljivost, cenzuru ili čak i ozbiljnost. U Ruiberrizovim očima primijetila sam samo iznenađenje, i bljesak muškog štovanja koje znam prepoznati i koje on nije mogao izbjeći, vjerojatno, neki ljudi imaju jako oštro oko za tu vrstu vrednovanja, i ne mogu ga 101

Knjigoteka

zakočiti, u stanju su usredotočiti se na obnažena bedra žene koja je doživjela nesreću, i leži ispružena na cesti i u lokvi krvi, ili zure u prolaz između grudi žene koja se saginje da im pomogne ako su oni ti koji su ranjeni, to je jače od njihove volje, ili nema nikakve veze s njom, to je jedan od načina ljudskog postojanja koji će potrajati sve do njihove smrti, i prije no što zauvijek sklope vjeđe pogledat će s užitkom koljena svoje bolničarke, čak i ako nosi grube bijele čarape.

Tada sam stavila ruke na lice, instinktivno i iskreno; jedino što se nisam okrenula i smjesta otišla jer sam mislila kako trebam nešto reći, iskazati nasilje, iznenađenje. To nije bilo tako spontano.

“Jao, žao mi je, oprostite”, obratila sam se Díaz-Vareli, “nisam znala da je itko došao. Oprostite, idem se zaogrnuti.”

“Ne, ja sam upravo na odlasku”, reče Ruibérriz i ispruži mi ruku.

“Ruiberriz, prijatelj”, predstavio mi ga je Díaz-Varela, s nelagodom, odrješitošću. “Ovo je María”, uskratio mi je prezime, kao i Luisa u svom domu, ali moguće je da je on to učinio svjesno, ne bi li me barem donekle zaštitio.

“Ruiberriz de Torres, zadovoljstvo je upoznati Vas”, naglasio je predstavljeni, morao je podcrtati kako je njegovo prezime složeno od dvaju imena. I nastavio je s ispruženom rukom.

“Drago mi je.”

Brzo sam mu stisnula ruku - otkrila sam jednu stranu na trenutak, njegove su oči pojurile ka grudima - i ušla sam u spavaću sobu, nisam zatvorila vrata za sobom, tako da je jasnom ostala moja nakana da se vratim k njima. Posjetitelj vjerojatno neće otići bez pozdrava od osobe koju još uvijek ima u vidu. Uzela sam pulover, odjenula ga pred njim primijetila sam kako pozorno gleda moj lik, iz profila dok sam se odijevala - i ponovo sam izišla. Ruibérriz de Torres nosio je foulard oko vrata - puki ukras, možda ga nije skidao cijelo to vrijeme - i prebacio si je preko ramena svoj čuveni kožni kaput, koji mu je pristajao poput pelerine, na teatralni ili karnevaleskni način. Bio je to dugačak kaput i crnog ovratnika, poput onih koje su nosili članovi SS-odreda ili možda Gestapa u nacističkim filmovima, vrste koja najčešće privlači pozornost i to na najbrži i najlakši način, čak i s rizikom da izazove odbojnost, sada će se morati odreći tog odjevnog predmeta, bude li i dalje slušao Díaz-Varelu.

Prvo što mi je palo na um bilo je da ga zapitam kako je moguće da taj vjeruje u tipa koji je očito besramnik, pisalo mu je to na licu i u ponašanju, na tenu i u ponašanju, dovoljan je bio jedan pogled da čovjek uoči njegov karakter. Već je bio napunio pedeset godina, međutim, sve je na njemu odavalo mladalačko ponašanje: ugodna kosa začešljana unatrag i valovita na zatiljku, malo voluminozna i podugačka, ali uredna, s pramenovima ili čupercima sjedina koje nisu ulijevale poštovanje jer su izgledale umjetno, 102

Knjigoteka

kao da su od žive; atletski torzo, iako već pomalo zaokružen, kao što se događa onima koji pod svaku cijenu izbjegavaju udebljati se u području trbuha i koji su odnjegovali grudne mišiće; otvoreni smiješak koji otkriva blještavo zubalo, gornja mu se usna podizala gore, otkrivajući svoj vlažniji unutrašnji dio i naglašavajući tako pohotnost cjeline. Imao je pravilan i šiljat nos s jako naglašenom kosti, izgledao je više kao rimski nego kao madridski nos, i podsjećao me na onoga glumca, Vittorija Gassmana, koji nije izgledao otmjeniji u starosti nego kad je glumio lakrdijaše. Doista, upadalo je u oči da je mladolik, i licemjer. Prekrižio je ruke tako da je svaka ruka pala na mišić nadlaktice druge ruke - zategnuo ih je na trenutak, kao refleksni čin - kao da ih miluje ili odmjerava, kao da ih želi istaknuti iako ih je sada prekrio kaputom, jalov pokret. Mogla sam ga zamisliti u majici kratkih rukava, savršeno, pa čak i u visokim čizmama, jeftinoj imitaciji frustriranog igrača pola kojemu nikada nije dopušteno uzjahati konja. Doista, bilo je čudno što ga Díaz-Varela ima za ortaka u takvome tajnom i delikatnom pothvatu, u potezu koji baca takvu mrlju: pothvatu umorstva nekoga koji should have died hereafter, kad je trebao umrijeti kasnije, ili možda tek nakon sadašnjeg trenutka, možda sutradan i ako ne sutra ili prekosutra, ali nikako ne sada. U tome i jest cijeli problem, jer svi umiremo, i naposljetku ništa se previše ne mijenja - ništa se u svojoj biti ne mijenja - kad se napravi iskorak i ubije nekoga, problem leži u tome kad, ali tko zna kad je pravi trenutak i kad je kucnuo čas, što to znači “od ovoga časa” ili “od sada nadalje”, kadje ono sada, po prirodi promjenjivo, što znači “u neko drugo vrijeme” ako ne postoji neko drugo vrijeme i ono je neprekinuto i ne odlazi i neprestano smo nekome za petama, nestrpljivi i bez nekog određenog cilja, gazimo preko nekoga kao da nismo u prilici zakočiti se i kao da ne znamo što smo htjeli. I zašto se događaju stvari onda kad se događaju, zašto baš tada, a ne maločas ili za koji trenutak, što osobito ili odlučujuće ima ovaj trenutak, tko ga označava, ili tko ga odabire, i kako se može reći ono što je rekao Macbeth u nastavku? Otišla sam pogledati tekst nakon što mi je Díaz-Varela citirao iz njega, a riječi koje odmah slijede jesu sljedeće: There would have been a time for such a word, “Vjerojatno je bilo prilike za slične riječi”, odnosno, “za takvu informaciju” ili “sličnu rečenicu”, koju je upravo čuo iz ustiju svog pomoćnika Seytona, nositelja olakšanja ili nesreće: “Kraljica je, gospodine moj, umrla.” Kao toliko puta kod Shakespearea, notari se ne slažu u pogledu ambivalentnosti i misterija tako glasovitih redaka. Sto to znači? “Je li postojalo kakvo prikladnije vrijeme?” “Je li se ukazala kakva bolja prigoda za tu činjenicu, jer ova mi ne odgovara?” Možda “neko prikladnije i miroljubivije vrijeme, tijekom kojega mu'se mogla iskazati čast, kad sam seja mogla zaustaviti i tijekom kojega sam mogla oplakati, kako i priliči, gubitak onoga koji je toliko podijelio sa mnom, ambiciju i krimen, nadu i moć i strah”? Macbeth raspolaže u tom slučaju tek jednom 103

Knjigoteka

minutom za izricanje, koje će odmah uslijediti, svojih glasovitih deset stihova, samo deset, svoj izvanredni solilokvij koji su toliki ljudi na svijetu naučili napamet i koji započinje: “Sutra, i sutra, i sutra...” A kad ga završi ali tko zna je li ga završio ili je namjeravao dodati još nešto, da ga nisu prekinuli - pojavi se glasonoša koji zahtijeva njegovu pozornost jer mu donosi užasnu i natprirodnu vijest da se velika šuma kod Birnama kreće, podigla se i kroči prema velikom brijegu Dunsinane, gdje se on nalazi, a to znači da je pobijeđen. A ako je pobijeđen, umrijet će, a kad umre, odsjeći će mu glavu i izložit će mu ju kao trofej, odvojenu od vrata koji ju drži na ramenima, dok govori, i prazna pogleda. “Trebao je umrijeti kasnije, kad ja više ne budem ovdje da ga čujem, niti da ga vidim ili da bilo što usnim; kad više ne budem postojala u vremenu, i kad čak ne budem mogla ništa doznati.”

Potpuno suprotno od onoga kako sam se osjećala kad sam ih slušala ne gledajući ih, kad još uvijek nisam znala kako izgleda lice Ruiberriza de Torresa, njih dvojica zajedno nisu mi uspjeli uliti strah u ono kratko vrijeme što sam bila u njihovu društvu, iako crte lica i ponašanje pridošlice nisu bile umirujuće. Sve je na njemu odavalo besramnika, doista, ali ne i zlokobnog tipa; zacijelo je bio sposoban za tisuću sitnih zloća, koje su ga mogle dovesti do toga da s vremena na vrijeme učini neko krupno zlodjelo, hodajući po samome rubu, ali poput nekoga tko se ne želi dulje zadržavati na tom terenu, kojim bi se užasavao svakodnevno kročiti. Primijetila sam kako baš i nisu bliski ni usklađeni, i učinilo mi se kako, daleko do toga da jedan drugoga potiču kao kakav par ubojica, nazočnost svakoga od njih pojedinačno neutralizira opasnost od onoga drugoga, i kako se nijedan od njih ne bi usudio izraziti svoju sumnjičavost niti me ispitivati, niti učiniti bilo što drugo pred pogledom nekoga svjedoka, bez obzira koliko je taj bio sudionik u osmišljavanju zločina.

Bilo je to kao da su se slučajno i prolazno susreli, samo zbog jedne izdvojene stvari, te kao da nikako ne predstavljaju stabilno društvo niti imaju kakve dugoročne planove, te su povezani isključivo tim već realiziranim podvigom i njegovim eventualnim posljedicama, nekakav slučajni savez, koji možda nijedan ni drugi nisu priželjkivali, u koji se Ruibérriz vjerojatno upustio zbog novaca, zbog dugova, a Díaz-Varela zato što nije bolje poznavao svoga partnera - najprljavijeg partnera - i jer mu nije preostalo ništa drugo nego preporučiti se nekome mlakonji. “U principu nemaš me zašto zvati, već koliko dugo ti i ja međusobno ne razgovaramo? Kao da je važno ono što mi imaš reći”, prigovorio je drugi prvome kad sije taj bio dopustio prigovoriti mu zbog njegova isključenog mobitela. Obično nisu bili u kontaktu, međusobno povjerenje koje im je dopuštalo da si međusobno prigovaraju proizlazilo je samo iz tajne koju su dijelili, ili iz krivnje, ako je te bilo, nisam uopće imala takav dojam, 104

Knjigoteka

zvučali su beskrupulozno. Osobe se osjećaju povezane kad počine kakvo zlodjelo zajedno, kad kuju urotu ili kad nešto spletkare, još i više kad se posvete realizaciji nečega. Tada iznenada počinju osjećati povjerenje jedna prema drugoj, jer su skinule krinke i više se ne mogu pretvarati pred svojim bližnjima kako nisu ono što jesu, ili kako nikada neće učiniti ono što su učinili. Vezane su tim međusobnim saznanjem, na sličan način kao što su povezani tajni ljubavnici pa čak i oni koji to nisu ili koji nemaju potrebu to biti, ali odluče pokazati se rezerviranima, oni koji smatraju kako se ostatka svijeta ne tiču njihove privatne stvari, kako nema razloga pisati izvješća o svakome poljupcu i svakome zagrljaju, kao što se događalo Díaz-Vareli i meni, koji smo šutjeli o svojima, zapravo je taj Ruibérriz bio prvi koji je bio informiran o svemu. Svaki kriminalac zna na što je sve spreman njegov partner te da taj u isti mah zna o njemu isto to.

Svaki ljubavnik zna kako onaj drugi poznaje njegovu slabost, kako se pred tim drugim više ne može pretvarati kako ga fizički ne privlači, kako mu izaziva averziju ili kako je prema njemu u potpunosti ravnodušan, više se ne može pretvarati kako ga prezire ili ga otpisuje, barem ne na ovom tjelesnom planu koji je za većinu ljudi, dosta dugo - sve dok se naviknu malo po malo, i tada postaju sentimentalni -jako prozaičan razlog unatoč svim nastojanjima. A još imamo i sreću ako su susreti s njima prožeti određenim humorističkim tonom, zapravo je to često prvi korak prema ganuću tolikih grubih ljudi.

Ako nam smeta što se neki neznanci ili znanci ponašaju odveć ležerno nakon što su spavali u našoj postelji - ili ako smo mi bili ti koji smo ležali u tuđoj postelji, svejedno je - kako nam ne bi smetala ležernost kojoj smo svjedoci nakon jednog zajedničkog počinjenog zlodjela, osobito ako su počinitelji zlodjela tek povremeni kriminalci, ako su obični pojedinci koji su se užasnuli čuvši priču o svojim podvizima ako su im drugi ljudi ispripovijedali o njima, malo prije no što će zamisliti svoja zlodjela i vjerojatno nakon što su ih počinili. Ljudi koji nakon što počine kakvo ubojstvo, ili čak nakon što ga naruče, još uvijek misle o samima sebi s uvjerenjem: “Ja nisam ubojica, ne smatram se takvim, ni u kojem slučaju.

Riječ je o tome da se stvari zgode i čovjek katkad intervenira u jednoj fazi, kao da je važno ako se radi samo o međufazi, o fazi procijepa ili rođenja, nijedna faza nije ništa drugo bez drugih. Faktora je uvijek mnogo i jedan pojedinačno nikada nije razlog. Ruibérriz je mogao odbiti, ili tip kojega je poslao da otruje mozak čuvara parkirališta. Taj je mogao i ne odgovoriti na pozive na mobilni telefon koji je doista posjedovao neko vrijeme, mi smo mu ga poklonili i mi smo mu sve to pripremili, i uspjeli smo ga uvjeriti kako je Miguel odgovoran za prostituciju njegovih kćeri; mogao je ne obraćati pozornost na podvale, ili je mogao griješiti do zadnjega časa o kojoj se osobi radi ili je mogao zadati vozaču šesnaest udaraca bodežom, uključujući i pet smrtonosnih udaraca, nije uzalud nekoliko dana prije 105

Knjigoteka

zadao udarac bodežom. Miguel je mogao ne sjesti u automobil za svoj rođendan i tada se ništa ne bi dogodilo, ne samo toga dana nego možda nikada, možda se nikada ne bi ponovo poklopili svi elementi... Siromah je mogao ostati bez noža, onaj koji sam ja naručio da mu kupe, otvara se tako brzo... Kakva je u svom tom spoju slučajnosti moja odgovornost, planovi koje čovjek kuje samo su pokušaji i dokazi, pisma koja se polagano razotkrivaju, a većina se njih ne ostvari, ne uspije. Jedino za što čovjek snosi krivnju jest posezanje za oružjem i baratanje oružjem vlastitim rukama. Ostalo je kontingentno, stvari koje čovjek zamišlja šahovska figura lovca koja se pomiče dijagonalno, figura konja koji skače ono što čovjek želi, čega se boji, što potiče, stvari kojima se poigrava i fantazira, koje se s vremena na vrijeme i dogode. A ako se dogode, dogode se, iako ih čovjek ne želi ili se ne dogode iako ih priželjkujemo, malo toga ovisi o nama u svim tim okolnostima, nikakva spletka nije pošteđena mogućnosti da se jedna nit ne izvuče. To nalikuje odapinjanju strijele u nebo usred polja: normalno je kad strijela započne padati, vrhom okrenutim nadolje, da pada u ravnoj liniji, ne skrećući s puta, i ne dostiže niti ranjava bilo koga. Ili možda samo strijelca, ako i njega.”

Taj potpuni manjak poštovanja zamijetila sam kod Díaz-Varele kad se obraćao Ruiberrizu pa čak i kad mu je davao naredbe hoteći ga se riješiti (“Pa dobro, već si me dovoljno zabavljao i sad se moram posvetiti svojoj gošći. Stoga možeš otići, budi tako ljubazan i nestani. Ruiberriz: dostojanstvo”, rekao je na kraju našega kratkoga dijaloga: nesumnjivo mu je platio novcem ili mu je još uvijek plaćao, za njegovo posredovanje, za nadzor krimena, za praćenje posljedica zločina), a to zaključujem po načinu na koji me gledao otpočetka sve dok nije izišao kroz vrata: nije ispravio početnu procjenu, koja se mogla tolerirati zbog iznenađenja, kad se uvjerio kako nije prvi put što sam ja tamo, u toj spavaćoj sobi, to se smjesta može uočiti; kad je vidio kako moja prisutnost nije slučajna, niti ispitivačka, da nisam žena koja se popela u kuću s muškarcem jednoga popodneva - ili prvog popodneva, recimo to tako, jer često ostajemo tek jednom jedinom - kao što sam mogla otići kod drugoga kojemu bi se također vjerojatno svidjelo, nego sam, da to tako kažem, bila “zauzeta” njegovim prijateljem, barem tijekom te sezone, o čemu je zapravo i bila riječ. Bilo je svejedno: ni u jednom trenutku nije ublažio svoj muški procjeniteljski pogled, ni svoj razvratni koketm osmijeh koji je pokazivao desni, kao da onaj nepredviđeni pogled na ženu u grudnjaku i u suknji, i njezino prepoznavanje, pretpostavljaju za njega investiciju za blisku budućnost i kao da iščekuje da će me uskoro ponovo sresti nasamo ili na drugom mjestu, ili čak misli kasnije zatražiti moj broj telefona od osobe koja nas je upoznala protiv svoje volje, bez pomoći.

“Oprostite što sam Vas prekinula, doista”, odgovorila sam kad sam ponovo ušla u salon, toga puta noseći na sebi pulover. “Ne bih izišla takva 106

Knjigoteka

da sam mogla zamisliti da nismo sami”, željela sam to naglasiti, da bih rastjerala svaku sumnju. Díaz-Varela nastavio me promatrati ozbiljno, gotovo prijekorno, ili možda oštro; što nije bio slučaj s Ruiberrizom.

“Nema se što oprostiti”, usudio se izjaviti sa zastarjelom galanterijom.

“Odora nije mogla biti raskošnija. Šteta što ste samo projurili, na stranu to.”

Díaz-Varela napravio je grimasu, ništa od onoga što se dogodilo nije mu pričinjalo nikakvo zadovoljstvo: ni dolazak njegova ortaka ni vijesti koje je sa sobom donio, ni moje nenadano nastupanje na scenu, ni podatak da smo se on i ja upoznali, ni mogućnost da sam ih čula kroz vrata, kad je vjerovao da spavam; zacijelo niti vizualna Ruiberrizova pohlepa prema mojemu grudnjaku i mojoj suknji, ili prema malo onoga što su skrivali, njegova udvaranja koja su uslijedila, iako su bila prilično uljudna. Djetinje sam se oduševila, nakon onoga što sam upravo otkrila kao nedosljedno - ali potrajalo je to samo jedan trenutak - kad sam shvatila da bi Díaz-Varela mogao osjećati nešto nalik ljubavi, ili makar nalik tom osjećaju. Njegovo loše raspoloženje bilo je vidljivo, a postajalo je to još i više kad smo ostali nasamo, jednom kad je Ruibérriz otišao sa svojim kaputom na ramenima i svojim sporim korakom prema dizalu, kao da je zadovoljan svojim izgledom i želi mi dati vremena da mu se divim s leđa: optimističan tip, nesumnjivo, od onih ljudi koji ne primjećuju kako godine prolaze. Prije nego što je ušao u dizalo, okrenuo se prema nama, koji smo ga od ulaza pratili pogledom, kao da smo bračni par, a pozdravio nas je prinijevši dlan jednoj obrvi, na sekundu, i podigavši je kasnije pokretom koji je imitirao pokret skidanja šešira. Zabrinutost s kojom je došao činilo se da nestaje, vjerojatno je bio površan čovjek koji je svraćao pozornost od nevolja bilo čime, bilo kakvom sadašnjom zamjenom koja bi mu podigla duh. Palo mi je na pamet kako neće obraćati pozornost na svojega prijatelja i kako neće uništiti njegov kožni kaput, odveć je bio samodopadan.

“Tko je?” upitala sam Díaz-Varelu, pokušavajući upotrijebiti indiferentan ton, ili usputan. “Čime se bavi? On je tvoj prvi prijatelj kojega sam upoznala i baš se ne slažete dobro, zar ne? Pomalo čudno izgleda.”

“To je Ruiberriz”, uzvratio mi je odsječno, kao da je to kakav nov podatak ili kao da ga definira. U nastavku je shvatio kako je neukusan bio njegov odgovor i kako nije rekao ništa. Ostade šutjeti nekoliko trenutaka, kao da odvaguje što bi mi mogao ispričati bez kompromitiranja.

“Upoznala si i Rica”, završio je svoje izlaganje. “Bavi se mnogim stvarima i ničim posebno. Nije prijatelj, površno ga poznajem, iako ima tome već dosta dugo. Bavi se nekim mutnim poslovima kojima se nikako ne uspijeva obogatiti, stoga pokušava raznim stvarima, onima kojima može.

Ako osvoji neku bogatu ženu, ljenčari dok mu ona pomaže i dok se ne 107

Knjigoteka

zasiti. Inače, piše televizijske scenarije, priprema govore za ministre, predsjednike fundacija, za bankare, za one koji mu ponude kakav posao, radi i na crno. Traži dokumentaciju za povijesne sitničave romanopisce, kakvu su odjeću ljudi nosili u devetnaestom stoljeću ili tridesetih godina, kakva je bila transportna mreža, kakvo se oružje koristilo, od kakvog su materijala bile napravljene četkice za brijanje ili ukosnice, kad se sagradila neka zgrada ili kad se snimio neki film, sve te površne stvari kojima se čitatelji dosađuju i autori vjeruju da se mogu ponositi.

Pretražuje u hemerotekama, pribavlja podatke, ono što traže od njega. Na prvi pogled, posjeduje ogromna znanja. Mislim da je u mladosti objavio dva romana, bezuspješno. Ne znam. Tu i tamo čini usluge, vjerojatno živi iznad svega toga, od svojih mnogih kontakata: koristan čovjek u svojoj beskorisnosti, ili obratno”, zaustavi se; posumnjao je je li razborito pridodati ono što je zatim uslijedilo, odlučio je kako nema razloga vjerovati da nije ili da je još gore ostaviti dojam da se ne želi upotpuniti bezazlen portret. “Sada je poluvlasnik jednog ili dvaju restorana, ali ide mu loše, poslovi mu ne potraju, otvara ih i zatvara. Neobično je što uvijek uspijeva započeti još jedan novi posao, nakon određenog vremena, čim se oporavi.”

“A što želi? Došao je neplanirano, zar ne?”

Pokajala sam se što postavljam tolika pitanja čim sam oblikovala upite.

“Zašto to želiš znati? Zašto ti je to važno?”

Rekao je to grubo, gotovo ljutito. Bila sam sigurna kako uskoro više neće vjerovati u mene, vidio je u meni smetnju, možda prijetnju, mogućeg neugodnog svjedoka; pojačala sam oprez, bilo je čudno, još donedavno bila sam tek ugodna i bezazlena osoba, sve samo ne motiv zabrinutosti, vjerojatno naprotiv, tek ugodna razbibriga u njegovu iščekivanju da vrijeme prođe i izliječi rane i da se ispune njegova očekivanja, ili da to vrijeme za njega učini usluge koje su mu odbojne: nagovaranja, zbližavanja, zavođenja pa čak i zaljubljivanja; netko tko ne očekuje ništa što već ne postoji i tko nije od njega ništa tražio što on nije bio spreman dati. Sada je osjetio ljubomoru, sumnju. Nije me upitao jesam li čula njihov razgovor: ako to nije učinio, bilo je to stoga što nije želio skrenuti moju pozornost na što god bilo ono o čemu su razgovarali Ruibérriz i on dok sam ja spavala, iako nije u mojoj domeni i ostavlja me potpuno ravnodušnom, ja sam tamo bila samo u prolazu; da, da, bilo je očito da ću mu ja niječno odgovoriti, on će u svakom slučaju i dalje nastaviti biti u neizvjesnosti. Nije postojala mogućnost da ja ne budem sjena od tog trenutka ili, što je još gore, smetnja, prepreka.

Zatim me ponovo obuzeo strah, on mi je ulio strah, samo on, bez ikoga ispred mene spremnog da ga zakoči. Možda nije postojao drugi 108

Knjigoteka

način osiguravanja da je njegova tajna na sigurnom, nego da me ukloni s puta, govori se kako jednom kad je dokazan zločin, nije jednostavno ponovo počiniti isti prijestup, ponoviti ga, da jednom kad se prijeđe linija, nema povratka unatrag i kako kvantiteta postaje sporedna pred veličinom učinjenog skoka, kvalitativni skok pretvara čovjeka zauvijek u ubojicu, sve do posljednjeg dana njegova postojanja, i čak u sjećanju onih koji nas nadžive, ako su u tijeku zbivanja ili se kasnije o tome informiraju, kad više ne budemo tu da stvari pokušamo razriješiti i zanijekati. Lopov može vratiti ono ukradeno, klevetnik može priznati svoju klevetu i ispraviti ju i očistiti ugled optuženika, čak i izdajnik može ispraviti katkad svoju izdaju, prije nego što bude odveć kasno. Loša stvar kod ubojstva jest to što je uvijek odviše kasno i ne može se vratiti svijetu onoga koji je bio iz njega izostavljen, to je ireverzibilno i ne postoji način popravljanja toga, i spašavanja drugih života u budućnosti, bez obzira na to o koliko se mnogo života radilo, nikada se ne može izbrisati život koji je netko uklonio. I ako nema oprosta - tako se kaže - treba nastaviti po započetom putu svaki put kad je to nužno. Ono što je najvažnije nije sam odlazak, s obzirom na to da čovjek nosi na svojim grudima mrlju koja se nikada neće eliminirati, nego to što se ona ne razotkriva, ne dopušta da ju se pronikne, to što nema posljedica i što nas ne gubi, i tada pridodati postojećoj još jednu, nije tako ozbiljno, miješa se s prvom ili ju ona upija, obje se miješaju, i postaju jedna jedina, i čovjek se navikava na ideju da je ubojstvo dio njegova života, da ga je to snašlo, kao i toliko drugih osoba tijekom povijesti. Čovjek kaže samome sebi kako nema ničega novoga u situaciji u kojoj se nalazi, kako su nebrojeni pojedinci doživjeli to iskustvo i kasnije živjeli s njim bez neke kazne i bez samopromišljanja, pa su ju čak povremeno i uspjeli zaboraviti, svaki dan na trenutak u svakodnevici koja nas pridržava i vuče sa sobom. Nitko ne može po cijele dane provoditi žaleći se na nešto konkretno, ili sa sviješću o onome što je učinio jednom davno, ili možda dva puta ili sedam puta, neobvezatni trenuci i neobvezujući uvijek se pojave i najgori ubojica uživa u njima, možda ne manje od bilo kojega naivca. I nastavlja dalje i više ne vidi ubojstvo kao kakvu monstruoznu iznimku, ili kao tragičnu grešku, nego kao još jedno sredstvo koje život daruje najhrabrijima i najotpornijima, najodlučnijima i najizdržljivijima. Ni na koji se način ne osjećaju izoliranima, nego se mogu osloniti na veliko i staro društvo, i njihova pripadnost nekoj vrsti plemena pomaže im da se ne vide tako zapostavljenima ili nenormalnima te da se shvate i opravdaju: kao da su naslijedili svoje činove ili kao da su si ih dodijelili na nekoj sajmenoj lutriji na kojoj se nikada nitko nije odlučio sudjelovati, i kao posljedica toga, nisu ih bili u potpunosti počinili oni, ili nisu to učinili sami.

“Ne, uopće, oprosti,” požurila sam uzvratiti, najnevinijim mogućim 109

Knjigoteka

tonom, i najiznenađenijim zbog njegove defenzivne reakcije, koji je moje grlo uspjelo pronaći. Bilo je to već pomalo bojažljivo grlo, njegove ruke svaki su ga čas mogle obujmiti i bilo bi ga lako stisnuti, zgnječiti, moj je vrat tanahan i ne bi pružio nikakav otpor, moje ruke ne bi imale snage odmaknuti njegove, otvoriti njegove prste, moje bi noge klonule, pala bih na tlo, on bi me zagrlio kao toliko puta, primijetila bih teret njegova tijela i njegovu toplinu - ili bi to bila hladnoća - više ne bih imala glas da ga uvjerim ni da ga preklinjem. Ali to bi bio lažni strah, shvatila sam to čim sam mu popustila: Díaz-Varela ne bi preuzeo na sebe odgovornost da sa Zemlje izbaci bilo koga, kao što se nije kompromitirao ni sa svojim prijateljem Deverneom. Osim ako nije bio očajan i ako nije osjećao neumitnu prijetnju, osim ako nije pomislio kako ću ja smjesta sve reći Luisi, ono što sam doznala slučajno i zbog svoje indiskrecije. Nikada se ništa ni s kim ne može odbaciti definitivno, to je loše, strah dolazi i odlazi, pomalo je umjetan. Zapitala sam tek da se nešto pita. A posjedovala sam još i hrabrosti ili nesmotrenosti da dodam: “A zašto, pa dobro, ako ti taj Ruibérriz čini uslugu, ne znam mogu li ti ja učiniti neku... Sve u svemu, ne vjerujem, ali ako ti mogu u nečemu pomoći, stojim ti na raspolaganju.” Čvrsto me je pogledao nekoliko sekunda koje su mi se jako oduljile, kao da me odmjerava, kao da me želi dešifrirati, kao što se gleda u ljude koji ne znaju da ih se gleda i kao da ja nisam bila tamo nego na ekranu nekoga televizora i on me mogao do mile volje promatrati, ne obzirući se na moj odgovor na to inzistiranje ili uvid, njegov izraz lica bio je sve drugo osim snenoga ili kratkovidnog, u suprotnosti od uobičajenog, bio je oštar i zastrašujući. Zadržala sam netremičan pogled (na koncu, bili smo ljubavnici i promatrali smo se u tišini bez ikakvog stida), zadržavajući ili mu čak i vraćajući prodoran pogled, upitnog izraza ili s pogledom u kojem je bilo uskraćeno razumijevanje, ili sam barem tako vjerovala. Sve dok više nisam mogla izdržati i spustila sam pogled do njegovih usana, tamo gdje sam ga bila navikla promatrati od dana kad sam ga upoznala, kad bi govorio i kad je šutio, te usne kojih se nisam mogla zasititi i koje mi nikada nisu izazivale strah nego privlačnost. Bile su moje trenutačno utočište, nije bilo ništa čudno što sam ja pogled usredotočila na njih, bilo je to često, bilo je normalno, nije bilo motiva da mu se zato pojača sumnjičavost, podigla sam prst i dotaknula sam ih, dodirnula sam njihove obrise nježno, jagodicama, produljena nježnost, mislila sam da je to možda jedan način da ga primirim, da mu ulijem povjerenje i sigurnost, da mu kažem ne govoreći: “Ništa se nije promijenilo, i dalje sam ovdje, i dalje te volim. Ništa ti ne otkrivam, ti si to već odavno primijetio i prepuštaš se mojoj ljubavi, ugodno je osjećati da te voli osoba koja te ništa neće tražiti. Ja ću se povući kad odlučiš da je dosta, da je gotovo, kad mi budeš otvorio vrata promatrajući me kako se udaljujem prema dizalu znajući da više nikada neću doći. Kad Luisa naposljetku prestane žalovati i 110

Knjigoteka

kad osjetiš da ti je ljubav uzvraćena, uklonit ću se bez primjedbe, moj boravak u tvom životu znam da je privremen, još jedan dan, još jedan dan, a zatim više ne. Ali nemoj sada tugovati, oprosti, jer nisam čula ništa, nisam shvatila ništa od onoga što si ti želio prikriti ili sačuvati za sebe, a ako sam nešto doznala, nije važno, sa mnom si na sigurnom, neću te izdati, nisam čak sigurna da sam čula ono što sam doista čula, ili u što ne vjerujem, uvjerena sam kako mora da je riječ o pogrešci, ili objašnjenju, ili čak - tko zna - o opravdanju. Možda ti je Desvern načinio veliku štetu, možda je on prije pokušao ubiti tebe, također preko neke treće osobe, također lukavo, i sada ste opet ostali on ili ti, možda si osjećao obvezu, nije bilo mjesta na svijetu za obojicu, i to izgleda kao samoobrana. Ne moraš se bojati mene, ja te volim, uz tebe sam, zasad ti neću suditi. A osim toga, nemoj zaboraviti da je riječ tek o tvojim maštanjima, kako zapravo ne znam ništa.”

Ne radi se o tome da sam doista o svemu tome razmišljala, niti mi je bilo jasno, ali to je ono što sam mu pokušala prenijeti svojim prstom koji je zastao na njegovim usnama, on se prepustio nastavivši me pažljivo promatrati, pokušao je pronaći suprotne znakove od onih koje sam mu ja slala svojom voljom, primijetila sam kako još uvijek sumnja u mene. Tome nije bilo lijeka ili tome uopće nema lijeka, neće ga nikada u potpunosti napustiti, smanjit će se ili će se povećati, zgusnut će se ili će se smanjiti, ali uvijek će ostati tamo.

“Nisi došao da mi činiš usluge”, uzvratio je. “Došao si od mene zatražiti uslugu, ovoga puta, zato je bilo tako hitno da me vidiš. Zahvalan sam ti na ponudi, u svakom slučaju.”

Ja sam znala kako to nije istina, obojica su se nalazila u istom škripcu, teško da će jedan drugoga pokušati spašavati, najdohvatljivije im je bilo uzajamno se primiriti i potaknuti se na iščekivanje onoga što će se dogoditi, uzdajući se kako neće iskrsnuti ništa novoga, da će riječi siromaha pasti u prazno i da se nitko neće potruditi istraživati. To je bilo ono što su učinili, primirili su se i odbacili paniku.

“Nema na čemu.”

Zatim mi je stavio ruku na rame i ja sam primijetila nekakvu težinu, kao da je na mene pao ogroman komad mesa. Díaz-Varela nije bio osobito krupan ni jak, iako je bio povisok, ali muškarci izvlače snagu ne znam sve otkuda, gotovo svi ili većina njih, ili se nama uvijek čini velikom u usporedbi s njima, jako nam lako uliju strah tek jednim prijetećim ili nervoznim ili loše odmjerenim pokretom, dovoljno je da nas zgrabe za članak ruke ili da nas zagrle odviše žestoko ili da nas bace na madrac.

Razveselila sam se što mi je rame bilo prekriveno puloverom, pomislila sam kako bih od te težine zadrhtala, nije to bila njegova uobičajena gesta.

Stisnuo mi je rame ne ozlijedivši me, kao da će mi pružiti kakav savjet ili 111

Knjigoteka

kao da će mi nešto povjeriti, zamislila sam što bi značila ta ruka na mojem vratu, jedna jedina, a da ne govorimo obje. Pobojala sam se da ću ga kakvim nekontroliranim pokretom ruke udariti, on je zacijelo primijetio moju uzbunu, moju napetost, nastavio je držati ruku na mojem ramenu ili mi se učinilo da je pojačao pritisak, poželjela sam pobjeći, ispariti, njegova desna ruka bila je na mojem lijevom ramenu, kao da je kakav otac ili profesor, a ja djevojčica, učenica, osjetila sam se nedoraslom, zacijelo je to i bila svrha, ne bih li mu iskreno uzvratila, a ako ne, ono barem nemirom.

“Nisi čula ništa od onoga što mi je rekao, zar ne? Spavala si kad je došao, nije li tako? Ušao sam provjeriti prije nego što sam razgovarao s njim i vidio sam da čvrsto spavaš, spavala si, zar ne? Ono što mi je ispričao, jako je intimno, i on ne bi želio da je bilo tko bio svjedokom njegovih riječi. Iako si nepoznanica za njega. Za neke se stvari čovjek srami da ih bilo tko čuje, bilo mu je teško čak i meni ih povjeriti, i to iako je došao samo radi toga i nije imao drugoga izlaza ako je priželjkivao uslugu. Ništa nisi shvatila, zar ne? Što je to što te probudilo?”

Stoga sam si jasno postavljala pitanja, bezuspješno, ili možda i ne toliko: bez obzira kako ja odgovorila, on bi mogao stvoriti svoje mišljenje ili zaključiti govorim li mu neistine ili ne, ili sam barem ja tako vjerovala.

Ali to bi bilo, sve u svemu, zaključak, razmišljanje, pretpostavka, uvjerenje, nevjerojatno je kako nakon toliko stoljeća neprekidnih razgovora među različitim osobama ne možemo znati kad nam se govori istina. “Da”, kaže nam se, a uvijek može biti “ne”. “Ne”, kaže nam se, a uvijek može biti “da”. Čak ni znanost niti beskrajne tehničke inovacije ne omogućuju nam provjeriti, barem ne sa sigurnošću. Čak i tako, on nije mogao odoljeti da me izravno ne zapita, čemu bi mu služilo da sam mu uzvratila s “da” ili s “ne”. Čemu bi Deverneu poslužila emotivna očitovanja jednog od njegovih najboljih prijatelja svih tih godina, ako nije bio i najbolji? Posljednje što čovjek pomišlja jest da će ga taj ubiti, čak i ako to namjerava na daljinu i bez vlastitog sudjelovanja, bez intervencije ili kompromitiranja, na takav način da kasnije može katkad pomisliti, u dane kad ga obuzme sreća, ili možda i trijumf: “Zapravo ja to nisam učinio, nije to imalo nikakve veze sa mnom.”

“Ne, ništa nisam čula, ne brini se. Usnula sam dubok san, iako mi je kratko potrajao. Osim toga, vidjela sam da si zatvorio vrata, nisam vas mogla čuti.”

Njegova ruka nastavila je pritiskivati moje rame, učinilo mi se da je malo pojačao stisak, gotovo neprimjetno, kao da me želi jako sporo pritisnuti o tlo, a da ja to ne primijetim. Ili možda čak i nije stiskao, nego pojačavanjem pritiska težine svoga tijela pojačavao dojam pritiska.

Nimalo grubo podigla sam rame, štoviše, podigla sam ga nježno, stidljivo, kao da mu želim pokazati da bih radije da mi oslobodi rame, kako ne 112

Knjigoteka

želim taj komad mesa oslonjen na sebe, bilo je u tome neuobičajenom dodiru nekog neodređenog elementa poniženja: “Iskušaj moju snagu”, moglo je značiti. Ili: “Zamisli za što sam sve sposoban.” Napravio se kao da nije primijetio moj nježni pokret - možda je bio odveć nježan - i vratio se svome posljednjem pitanju na koje ja nisam uzvratila, ustrajao je: “Što je ono što te probudilo? Ako si vjerovala da nikoga nema osim mene, zašto si obukla grudnjak da iziđeš iz sobe? Vjerojatno je do tebe došao šum naših glasova, zar ne? I nešto si vjerojatno čula, pretpostavljam.”

Morala sam zadržati mir i zanijekati. Koliko god on više sumnjao, ja sam morala više nijekati. Ali morala sam to činiti nimalo gorljivo i bez naglaska bilo koje vrste. Kao da je meni važno što to on muti s tim tipom, o kojemu mi nikada nije ni pričao, to je bio moj glavni argument da ga uvjerim, da barem odgodim njegovu sigurnost; kakav je moj interes u špijuniranju onoga što radi, sve što se događa izvan te spavaonice potpuno mi je svejedno, pa čak me ne zanima ni što se događa u spavaćoj sobi kad ja nisam u njoj, to mu mora biti jasno, naš odnos nije samo prolazan, on je reduciran, sveden na one slučajne susrete u njegovoj kući, u jednoj ili dvjema sobama, kao da me se tiče sve ostalo, njegovi dolasci i odlasci, njegova prošlost, njegova prijateljstva, njegovi planovi, udvaranja i čitav njegov život, ja nisam tvorila njegov sastavni dio niti ću u njemu biti hereafter, ni sada ni u buduće, naši su dani odbrojeni i nikada nisu računali s beskrajnim vremenom. A opet, iako je sve to u biti točno, ne vrijedi apsolutno: osjetila sam znatiželju, probudila sam se kad sam začula jednu ključnu riječ - možda “ženska” ili “poznaje” ili “žena”, ili zacijelo kombinacije svih tih triju riječi - ustala sam iz kreveta, stavila sam uho na vrata, malo sam ih odškrinula ne bih li bolje čula, razveselila sam se kad on i Ruibérriz nisu bili u stanju moderirati svoje glasove, postići šapat, spriječilo ih je uzbuđenje. Počela sam se zapitkivati zašto sam to učinila i smjesta sam počela žalovati zbog toga: zašto sam morala saznati ono što sam saznala, otkud sad ideja, zašto više nisam mogla ispružiti ruke i zagrliti ga oko struka i približiti ga sebi, bilo bi tako jednostavno ukloniti njegovu ruku s mojega ramena samo tim pokretom, prirodnim i jednostavnim još nekoliko trenutaka prije; zašto ga nisam mogla prisiliti da me zagrli bez odlaganja ili oklijevanja, tu su bile njegove drage usne, kao i uvijek željela sam ih poljubiti, a sada se nisam usuđivala ili me nešto u njima odbijalo istovremeno dok su me i privlačile, ili ono što me je odbijalo, nije se nalazilo na njima - jadne, nisu one krive - nego u cijeloj njegovoj pojavi. I dalje sam ga voljela i osjećala sam strah od njega, i dalje sam ga voljela i saznanje onoga što je učinio, izazivalo je u meni gađenje; ne toliko on sam, koliko moja spoznaja.

“Ali kakva su to pitanja”, rekla sam mu odvažno. “Što ja znam što me 113

Knjigoteka

je probudilo, kakva noćna mora, kakav nezgodan položaj, saznanje da gubim vrijeme s tobom, ne znam, kao da je to važno. I kao da mi je važno što ti je ispričao taj čovjek, nisam ni znala da je tamo. Ako sam odjenula grudnjak, učinila sam to zato što nije isto hoćeš li me vidjeti kako ležim i izbliza, i s vremena na vrijeme, nego na nogama i kako hodam po kući kao da vjerujem da sam neka manekenka iz Victoria’s Secreta ili čak i bolje, naposljetku, one uvijek nose donje rublje na sebi. Tebi čovjek baš sve treba objasniti o čemu se radi.” “Što želiš reći?”

Doista je izgledao rastreseno, činilo se kao da ne razumije, a to prijenos njegova zanimanja, njegove rastresenosti - podarilo mi je blagu i trenutačnu prednost, pomislila sam kako će mi ubrzo početi postavljati uvrnuta pitanja i ja ću moći izići otamo, bilo je nužno što prije otresti tu ruku i izgubiti ga iz svoga pogleda. Iako moje prijašnje ja, koje se još uvijek vrtjelo - još uvijek nije bilo zamijenjeno ni nadomješteno, kako bi i moglo biti tako brzo; ni otkazano niti protjerano - nisam se žurila izići otamo: svaki put kad bih otišla, nisam znala kad ću se ponovo vratiti, i hoću li se ikada vratiti.

“Kako su ljudi katkad nespretni”, rekla sam oprezno, činilo mi se preporučljivim izgovoriti neko opće mjesto i skrenuti razgovor, usmjeriti razgovor u vulgarnije područje, koje je obično i najbezazlenije i najotvorenije povjerenju i opuštenosti. “U nekim područjima mi se žene osjećamo ostarjelima već s dvadeset i pet ili trideset godina, da ne govorimo ako nam je deset godina više. Uspoređujući se same sa sobom, sjećamo se svake godine koja odlazi. Stoga ne volimo izložiti ta područja na nerazborit i frontalan način. Pa dobro, ja u tome ne uživam, istina je da je mnogim ženama svejedno i plaže su prepune ne samo frontalnih, nego brutalnih, katastrofalnih izlaganja, uključujući i one koje su si postavile dvije čvrste klade vjerujući da su time riješile sve probleme. Većina ih izaziva zazubice.” Nasmijala sam se ukratko odabranoj riječi, pridodala sam još jednu sličnu riječ: “Izazivaju zazor.”

“Ah,” reče on, i također se nakratko nasmija, bio je to dobar znak.

“Meni se ne čini da je bila koja tvoja zona ostarjela, meni sve jako dobro izgledaju.”

“Mirniji je”, pomislila sam, “ne tako zabrinut i sumnjičav, jer nakon straha ima potrebu biti tako. Ali kasnije, kad ostane nasamo, ponovo će uvjeriti samoga sebe da ja znam stvari koje me se ne tiču, ono što nitko osim Ruiberriza ne bi trebao znati. Prisjetit će se mojega ponašanja, sjetit će se mojega prijevremenog stida kad sam napustila spavaonicu i mojeg hinjenog neznanja sveg tog vremena, reklo bi se nakon žestine, normalno bi bilo da sam nezainteresirana za to kakvom me on vidi, s grudnjakom ili bez grudnjaka, čovjek se opusti, prestane voditi brigu o sebi; prestane 114

Knjigoteka

vjerovati u objašnjenje koje sada prihvaća kao iznenađujuće jer mu nije palo ni na kraj pameti da bi neka žena mogla biti tako ovisna o svome izgledu u svakome trenutku, o onome što prikriva ili što dopušta da se vidi pa čak i o intenzitetu svoga disanja, ili o tome kako nikada u potpunosti ne gubi sramežljivost, čak ni usred najvećeg uzbuđenja.

Zacijelo si iznova to vrti po glavi i ne zna što mu je sada činiti, trebam li se neprimjetno i prirodno izgubiti, ili bi trebao naglo prekinuti svaki odnos sa mnom, ili nastaviti kao da se ništa nije dogodilo ne bi li me mogao izbliza slijediti, da me može kontrolirati, da može svakodnevno odmjeravati opasnost jedne izdaje, to je jedno tjeskobno ponašanje, obveza da nekoga neprekidno tumačimo, nekoga tko nas ne drži u šaci, a tko nas može upropastiti ili nas može ucijeniti; čovjek ne može dugo vremena podnijeti sličnu tjeskobu, pokušava ju prebroditi na svakakve načine, čovjek laže, zastrašuje se, zavarava, zanosi se, sklapa saveze, uklanja se, ovo je posljednje najsigurnije na dulje vrijeme - to je definitivno - i trenutačno najriskantnije, to je također i najteže sada i poslije i donekle najtrajnije, čovjek se veže zauvijek za mrtvaca, izlaže se mogućnosti priviđenja u snovima i čovjek vjeruje da ga nije dokrajčio, i tada osjeća olakšanje jer ga nije ubio ili osjeća strah i prijetnju i planira to ponovo učiniti; izlaže se tome da mu se taj mrtvac svake noću ukazuje u snovima sa svojim nasmijanim ili namrštenim licem i širom otvorenim očima koje su bile zatvorene stoljećima prije ili prekjučer te da mu šapće kletve ili molbe svojim nezamjenjivim glasom koji više nitko ne čuje, te da mu se posao učini uvijek nedovršenim i iscrpljujućim, beskonačna obveza, koja mu visi nad glavom još i prije nego što se probudi. Ali sve će to doći kasnije, kad on prožvače ono što se dogodilo ili čega se pribojava da se dogodilo. Možda tada odluči poslati me Ruiberrizu uz neku izliku, da me ispita, da iz mene izmami priznanje, nadajmo se ne za nešto još ozbiljnije, za to da neki posrednik rasprši ili oslabi sponu, ni ja neću moći živjeti na miru od danas. Ali sada nije trenutak i još će se vidjeti, moram iskoristiti to što sam ga odvratila od njegovih sumnji i što mu se svidjelo ono što sam mu rekla, i otići već jednom odavde.”

“Hvala na svemu”, rekoh mu. I bez ikakva fizičkog napora i sa zamjetnim mentalnim naporom, približih svoje lice njegovom, i poljubih ga u usne zatvorenih i suhih usana, nježno, osjećala sam žeđ, na sličan način kao što sam maloprije prošla jagodicama prsta po njima, moja su usta pomilovala njegova, to se, vjerujem, dogodilo. Samo se to zbilo.

Podigao je tada ruku i oslobodio mi rame i te užasne težine koja me pritiskala, i tom istom rukom koja mi je gotovo zadavala bol - ili je to ono što sam počinjala osjećati - pomilovao mi je obraz, ponovo kao da sam djevojčica i kao da on posjeduje moć da me kazni ili da me nagradi samo jednim pokretom, i kao da sve ovisi o njegovoj volji. Malo je nedostajalo da ne izbjegnem to milovanje, postojala je razlika između toga dodirujem 115

Knjigoteka

li ja njega ili on dodiruje mene, srećom sam se suzdržala i prepustila sam mu se. I kad sam izišla iz kuće nekoliko trenutaka kasnije, zapitala sam se, kao i uvijek, hoću li ponovo tamo ući. Samo što ovoga puta to nije bila samo nada i želja, nego su se pomiješale, što ono: ne znam je li to bila odvratnost, ili strah, ili je možda bio očaj.

116

Knjigoteka

III.

U svakom međuljudskom odnosu koji je neravnopravan i nepriznat, jedna je osoba ta koja ima inicijativu, ona je ta koja zove i predlaže susret, a druga strana ima dvije mogućnosti ili dva načina za ostvarivanje istog cilja da ne bi nestala i iščezla u isti čas, čak i ako vjeruje da će u svakom slučaju to biti njezina konačna sudbina. Može se ograničiti na čekanje, na nepreuzimanje inicijative, može samo priželjkivati taj odnos i kako će njezina tišina i njezina odsutnost biti neočekivano nepodnošljivi ili zabrinjavajući, jer svatko se jako brzo navikne na ono što mu se pokloni ili na ono oko čega ne postoji drugi izbor. Drugi je način pokušati se prikriveno ubaciti u nečiju svakodnevicu, moći ustrajati bez mzistiranja, moći napraviti mjesto uz razne izgovore, moći nazvati tu drugu osobu ne da bi nešto predložila - to je još uvijek zabranjeno - nego da biju priupitala bilo što, potražila savjet od nje ili zamolila ju za uslugu, da bi ispričala što joj padne na pamet - što je najefikasniji i najdrastičniji način angažiranja nekoga - ili da bi ju obavijestila o nečemu; važno je biti prisutan, djelovati kao podsjetnik na nekoga, pjevušiti u daljini, zujati, omogućiti neku naviku koja neprimjetno i kao potajice postaje dio naše svakodnevice, sve dok jednoga dana ta druga osoba ne otkrije da joj nedostaje poziv koji je postao uobičajen, dok ne osjeti nešto nalik uvredi - ili sjene napuštenosti i dok se, nestrpljivo, ne javi na telefon neprirodno, dok ne improvizira kakav apsurdan izgovor i dok se ne iznenadi što ona zove.

Ja nisam pripadala tom drugom odvažnom i poduzetnom tipu, nego prvom šutljivom, oholijem i tankoćutnijem, ali i izloženijem brzom brisanju ili zaboravu, i od tog popodneva razveselila sam se što se izlažem tom riziku, da me zbog običaja molbi i prijedloga pokori onaj koji je za mene još uvijek bio Javier, ali koji je započeo put preobrazbe ujedno složeno prezime kojega se teško prisjetiti; da ga više neću morati nazivati i tražiti te da apstiniranje od svega toga neće izazvati sumnju niti će djelovati izdajnički. To što ja nisam uspostavila kontakt s njim, ne znači da sam to željela izbjeći ni da me je razočarao - to je preblaga riječ - niti da sam ga se uplašila, niti da sam poželjela prekinuti svaku komunikaciju s njim nakon što sam doznala da je namjestio ubojstvo svoga najboljeg prijatelja, a da pri tome uopće nije bio siguran da je time ostvario svoj cilj, još uvijek mu je preostao najlakši ili najmučniji zadatak, to se nikada ne zna, zadatak zaljubljivanja (najbeznačajniji ili najznačajniji). To što ja nisam davala znakove života nije značilo da sam znala nešto o tome ili nešto novo o njemu, moja me tišina nije izdavala, sve je bilo kao tijekom našega kratkog viđanja, ovisilo je o tome hoće li on osjetiti neodređenu 117

Knjigoteka

nostalgiju ili hoće li me se sjetiti i hoće li me pozvati u svoju spavaću sobu, tek tada morat ću misliti kako se ponašati i što mi je činiti.

Kad mi je Díaz-Varela govorio o pukovniku Chabertu, poistovjetio ga je s Desvernom: s mrtvacom koji mora nastaviti biti mrtav jer je njegova smrt zabilježena u analima i postala je povijesna činjenica i o njoj se pripovijedalo i detaljiziralo, i čiji nov i neshvatljiv život predstavlja umjetnu nelagodu, upad u život drugih; on je onaj koji dolazi smetati univerzum koji ne zna niti se može ispraviti i koji se stoga nastavio bez njega. To što se Luisa nije smjesta otarasila Devernea, što je na nepomičan ili rutiniran način ostala vezana za nj ili za njegovu nedavnu uspomenu svježu za udovicu, ali daleku za onoga koji već dugo vremena nastoji predvidjeti njegovo ukidanje - vjerojatno je Díaz-Vareli izgledalo kao upletanje kakve sablasti, tako neugodne aveti kao što je ona Chabertova, samo što se taj bio vratio glavom i bradom i s ožiljkom kad je već bio zaboravljen i njegov je povratak bio smetnja čak i tijeku vremena, koji je protivno svojoj prirodi pokušavao povući i ispraviti, dok Desvern nije u potpunosti otišao u duhu, otezao je i činio je to uz pomoć svoje žene, još uvijek zaokupljene polaganim procesom oporavka od njegova napuštanja i odmetništva; čak ga je nastojala još pomalo zadržati, još malo, znajući da će doći dan kad će se nevjerojatno raspršiti crte njegova lica ili kad će se ono zamrznuti u nekoj od mnoštva fotografija koje je nastavila promatrati, povremeno s glupim smiješkom i katkad uz jecaje, uvijek nasamo, uvijek potajice.

A opet sada sam ja vidjela Díaz-Varelu kao Chaberta. Ovaj je podnio razočaranja i bezbrojne nevolje, a onaj je bio njihov uzročnik, ovaj je bio žrtva rata, zapuštanja, birokracije i nerazumijevanja, a onaj je postao njegov krvolok i ozbiljno je uznemirio univerzum svojom okrutnošću, svojim možda i sterilnim egoizmom i svojom beskrajnom frivolnošću. Ali obojica su ostali iščekivati kakvu gestu, svojevrsno čudo, poticaj i poziv, Chabert gotovo nevjerojatno zaljubljivanje svoje žene i Díaz-Varela nevjerojatno zaljubljivanje Luise, ili barem njezino otkriće utjehe pokraj njega. Bilo je nešto zajedničkoga u njihovoj obostranoj nadi, u strpljenju, iako je nada staroga vojnika bila pod utjecajem skepticizma i nevjerice, a nada mojeg prolaznog ljubavnika pod utjecajem optimizma i iluzije, ili možda i potrebe. Obojica su bili poput sablasti praveći grimase i znakove pa čak i pokoje nevino prenemaganje, u iščekivanju da budu viđeni i prepoznati i možda pozvani, željni da naposljetku čuju te riječi: “Da, u redu, priznajem te, to si ti”, iako je u slučaju Chaberta to značilo samo dobivanje osobne karte postojanja koju su mu uskraćivali, a u slučaju Díaz-Varele značilo je mnogo više toga: “Želim biti pokraj tebe, približi se i ostani ovdje, zauzmi prazno mjesto, dođi k meni i zagrli me.” A obojica su vjerojatno mislila nešto slično, nešto što im je ulijevalo snagu i što je hranilo njihovu nadu i što im je onemogućavalo predavanje: “Nemoguće 118

Knjigoteka

je da se dogodilo ono što sam morao proživjeti, da su me ubili udarcem sablje o lubanju i udarcima kopita bezbrojnih konja, a opet pojavio sam se među brdima mrtvaca nakon duge i beskorisne bitke koja je pretvorila u prave leševe četrdeset tisuća njih poput mene, trebao sam biti jedan od njih, tek jedan više; nemoguće je da sam ozdravio od tako teških ozljeda, dovoljno da se mogu držati na nogama i hodati, to što sam tijekom dugog niza godina proputovao Europom proživjevši bijedu i opću nevjericu, prisiljen bilo kojega glupana uvjeravati da sam to još uvijek ja, da nisam apsolutni mrtvac iako sam se doimao takvim; te da sam naposljetku stigao dovde, gdje sam imao ženu, kuću, društveni položaj i bogatstvo, ovdje gdje sam običavao živjeti, da osoba koju sam najviše volio i koja me naslijedila ne želi ni priznati da postojim, pretvarajući se da me ne poznaje nazivajući me varalicom. Kakvog bi smisla imalo eventualno preživljavanje moje opetovane smrti, moje ponovno uskrsnuće iz groba u kojem sam se već naviknuo prebivati, nag i bezizražajan, izjednačen u svemu sa svojim poginulim bližnjima, časnicima i običnim vojnicima, sunarodnjacima i možda neprijateljima; kojega bi značenja imalo sve to ako kraj ovoga putovanja ima predbilježenu negaciju i oduzimanje mojega identiteta, mojega sjećanja, svega onoga što mi se nakon smrti nastavilo događati? Površnost moje sudbine, moje ordalije, mojega velikog napora, onoga što je toliko nalikovalo jednoj sudbini...” Tako je vjerojatno mislio pukovnik Chabert dok je dolazio i odlazio iz Pariza, dok je molio da ga prime i saslušaju advokat Derville i madame Ferraud, koja zahvaljujući njegovu uskrsnuću više nije njegova udovica nego njegova žena, tako je ponovo postala, na njegovu nesreću, također pokopana i prošlosti pripadajuća, omražena madame Chabert.

A Díaz-Varela sa svoje je strane vjerojatno mislio: “Nemoguće je da sam napravio ono što sam napravio ili što sam osmislio i pokrenuo, o čemu sam dugo vremena razmišljao, i nakon što su me obuzele sumnje, što sam uspio osmisliti nečiju smrt, smrt svojega najboljeg prijatelja, pretvarajući se da sam ju ostavio pomalo slučaju, koja je mogla imati konzekvencije ili to nije morala imati, koja se mogla dogoditi ili ostati zauvijek neostvarena, ili se nisam pretvarao nego je doista bilo tako; da sam osmislio nesavršen plan i prepun otvorenih završetaka, upravo da bih spasio svoj obraz pred samim sobom i da bih si mogao reći kako sam na kraju krajeva dopustio postojanje brojnih procijepa i izgovora, da se nisam osigurao, da nisam poslao plaćenika ni da sam ikome naredio: ‘Ubij ga’; ne može biti da sam upleo dvije osobe ili možda i tri, Ruiberriza, nekog podređenog koji je bio zadužen za telefonske pozive i samog prosjaka koji ih je saslušao, da bih se osjećao na sigurnoj udaljenosti od samog čina ubojstva, od samih događaja kad do njih dođe, ako uopće do njih dođe, nisam bio siguran kako će reagirati čuvar parkirališta, mogao je ne obazreti se na sve to ili se ograničiti da uvrijedi Miguela. Ili mu zadati 119

Knjigoteka

samo jedan ubod nožem, kao svojemu vozaču kad je zamijenio obojicu, i zavada je mogla ostaviti trajne posljedice od samoga početka i nije trebala polučiti nikakva efekta, ali je ipak ostavila traga pa što onda; ne, ne može biti da su se stvari zbile prema mojoj želji protivno gotovo bilo kojoj vjerojatnosti, da su u svojoj realizaciji izgubile svoju moguću značajku igre ili oklade i da su postale tragedija i zacijelo izazvano ubojstvo koje je opet mene pretvorilo u indirektnog ubojicu, moje su bile zamisao i odluka da započnem, da bacim kocke, da pokrenem vješt kotač i da ga pokrenem, ja sam taj koji je rekao: ‘Nabavite mu mobilni telefon da mu pokvarite sluh, tim kanalom stiže se do razuma, izgubljenog i onog koji to nije; kupite mu britvu da ga dovedete u iskušenje, da biste ga naveli da ga pomiluje i da se igra njime, tek onaj tko ima oružje, može ga koristiti’; ne, ne može biti da sam seja upleo u to i da sam si nabacio mrlju koju je nemoguće skinuti da kasnije ne bi ničemu poslužila i da se moja namjera ne ispuni. Kakvog bi smisla imalo da sam se prožeo tako, zločinom, urotom, užasom, nositi zauvijek u svojim grudima prijevaru i izdaju, ne moći ih stresti sa sebe niti ih zaboraviti osim u trenucima otuđenja ili možda čudne punine koju nisam iskušao, ne znam, uspostaviti sponu koja će izroniti u mojim snovima i koju nikada neću moći zaboraviti, kojeg sve to smisla ima ako ne uspijem ostvariti svoj jedini cilj, ako je kraj tog putovanja za mene nijekanje ili ravnodušje ili žalost, puki i stari osjećaj koji me držao po strani na svojemu mjestu, čemu takva zloća, ili još gore, tužba, otkriće, prijezir, okrenuta leđa i njegov ledeni glas koji mi govori kao da se pojavio iz kakve kacige: ‘Ukloni se s mojega pogleda i ne pojavljuj se više preda mnom.’ Kao da je riječ o kakvoj kraljici koja neprestano protjeruje svojega najgorljivijeg podanika, svojega najvećeg obožavatelja. I to se može sada dogoditi, to se lako može dogoditi ako je ta žena, ako je María, čula ono što nije smjela i ako joj to odluči ispričati, iako seja tome usprotivim, bila bi dovoljna sumnja da moje mogućnosti nestanu, da prestanu postojati u potpunosti. Za Ruiberriza znam da ga se ne treba bojati i zato sam od njega naručio operaciju, poznajem ga već jako dugo i nikada ne bi progovorio, čak ni ako bi ga ispitivali ili ako ga uhvate, ako ga prosjak prepozna i ako ga prokažu, čak ni pod velikim pritiskom, zbog računa koji nosi sa sobom i zato što je to legalno. Drugi, poput Canelle i onoga koji ga je nazvao, onoga koji ga je nekoliko puta na dan podsjećao na njegove kurve i koji ga je prisilio da ih zamisli na djelu s pokojom morbidnom pojedinošću, onaj koji je opsjedao i optužio Miguela, ti me nisu nikada ni vidjeli, niti znaju moje ime, niti su čuli moj glas, za njih ja ne postojim, postoji samo Ruibérriz sa svojim majicama ili svojim kožnim kaputima i svojim razvratnim osmijehom. Ali o Mariji ne znam zapravo ništa, primjećujem da se počinje zaljubljivati ili da se već zaljubila, odviše brzo da ne bi uzvratila na jednu širokogrudnu odluku od koje zato može i odustati, još uvijek kad to poželi, zbog umora ili iz inata 120

Knjigoteka

ili iz razboritosti ili razočaranja, ovo drugo čini se da nije osjetila niti će ikada osjetiti, slaže se s tim da ne postoji ništa više od onoga što postoji i zna kako ću ju jednoga dana prestati viđati i izbrisat ću ju jer me je Luisa naposljetku ipak nazvala, to nikako nije sigurno, ali se može dogoditi, čak štoviše, treba se dogoditi prije ili kasnije. Osim ako María ne posjeduje kakav glup i snažan osjećaj za pravdu, i razočaranje spoznajom da sam ja kriminalac joj se ne nametne ispred bilo kakvog drugog razmišljanja i tako joj se učini dovoljnim ne samo da me zaniječe i udalji od sebe, nego osjeti potrebu i da se odvoji od moje ljubavi. I tada bi, ako Luisa dozna, ili ako joj ta zamisao uđe u glavu, to bilo dovoljno, kao da bi bilo važno što nakon što sam krenuo najprljavijom stazom, više ne postoji nada, čak ni ona najudaljenija, ona irealna koja nam pomaže živjeti. Možda bi mi čak i očekivanje bilo zabranjeno, ne samo iščekivanje, koliko obično čekanje, posljednje utočište najgoreg nesretnika, onih bolesnih i nemoćnih i osuđenih i smrtnika, koji čekaju da se spusti noć i zatim da svane dan i da opet padne noć, samo da se promijeni svjetlost da bi znali barem što ih čeka, trebaju li ostati budni ili trebaju nastaviti spavati. Čak i životinje čekaju. Utočište svakoga živog bića na Zemlji, svih ljudi osim mene...”

Prolazili su dani bez vijesti o Díaz-Vareli, jedan, dva, tri i četiri, i to je bilo savršeno normalno. Pet, šest, sedam i osam, i to je također bilo normalno. Devet, deset, jedanaest i dvanaest, i to već nije bilo toliko normalno, ali ni to nije izgledalo tako čudno, katkad je putovao on i katkad sam putovala ja, nismo običavali obavijestiti jedno drugo unaprijed i još smo se manje običavali oprostiti, nikada nismo uspjeli ostvariti toliku bliskost, niti smo računali jedno na drugo da bismo smatrali nužnim ili pametnim jedno drugo obavijestiti o svojim kretanjima, o svojim odsutnostima iz grada. Uvijek kad bi njemu trebala dva dana ili više da nazove ili da dade od sebe glas života, ja sam mislila sa žaljenjem - ali uvijek pristajući ili možda rezignirano - da je već vrijeme da iziđem sa scene, da se ono kratko vrijeme koje sam ja sama sebi dodijelila u njegovu životu pokazalo naposljetku prekratkim; pretpostavljala sam da se umorio ili da je, vjeran svojim namjerama, ponovo promijenio osobu za zabavu i razonodu (nikada se nisam smatrala nečim višim, iako sam se željela osjećati važnijom) tijekom onoga što sam sada vidjela kao drevno iščekivanje, ili kao izviđanje; ili da ga je Luisa prihvatila prije nego što se to moglo predvidjeti te da više nema mjesta za mene, a sigurno ni za koga drugoga; ili da se on sav posvetio njoj svojim posjetima i svojom pažnjom, odvođenjem djece u srednju školu i pomaganjem u onome u čemu je mogao pomoći, praveći joj društvo ili priskačući joj u pomoć. “U redu je, već je otišao, prekinuo je sa mnom, gotovo je”, tako sam mislila. “Sve je tako malo trajalo da ću se prikriti drugima i spomen na njega će me zbuniti. Bit ću neraspoznatljiva, 121

Knjigoteka

bit ću ono što sam bila prije, bijeli list papira, suprotnost ‘onome od sada’, i pripadat ću onome što više nije važno. Nije bitno, u redu je, znala sam to od početka, u redu je.” Ako dvanaestoga ili petnaestoga dan zazvoni telefon i začujem njegov glas, neću moći izbjeći poskočiti od unutarnje radosti i reći samoj sebi: “Pa dobro, gledaj, još uvijek ne, barem ćemo se još jednom susresti.” I tijekom tih perioda neželjena očekivanja i njegove apsolutne tišine, svaki put kad bi zazvonilo zvono ili kad bi mi mobitel javljao da sam primila novu poruku dok mi je telefon bio ugašen, ili da me čeka još jedan nepročitan SMS, vjerovala sam optimistično da se on nalazi iza toga.

Sad mi se isto to dogodilo, ali sa strepnjom. Gledala sam majušni ekran prestrašena, priželjkujući da ne ugledam njegovo ime i njegov broj i - to je bilo nespokojno, čudno - istovremeno želeći da ga ugledam. Nisam željela imati nikakve veze s njim ni izlagati se novom susretu, našem jedinom načinu viđenja, tijekom kojega nisam znala kako će reagirati, kako bih se mogla ponašati. Bilo je jednostavnije da me vidi plašljivom ili tromom ako bi došlo do našeg susreta, nego da samo razgovaramo, i još i više – očito - ako dođe do tog razgovora, nego ako ne dođe. Ali neodgovaranje ili neuzvraćanje poziva imalo bi isti učinak jer to nikada prije nisam učinila. Ako bih pristala otići njegovoj kući i ako mi tamo predloži da legnemo u postelju, kako bi običavao naposljetku predložiti na taj prešutni njemu svojstven način koji mu je dopuštao da se ponaša kao da se ne događa ono što se događa, ili kao da to nije vrijedno priznanja, a ja to jedino uspijevala odbiti uz poneki izgovor, to ga nije moglo dovesti u sumnju. Ako bi me okrivio i zbog toga postajao nepovjerljiv, ja bih mu se uvijek prilagodila. Smatrala sam pravim blagoslovom, srećom,, to što je on zašutio od onoga popodneva, što me ne moljaka, to što sam slobodna od njegovih istraživanja i obmana, njegova njuškanja istine, ponovnog suočavanja s njim i svojim neznanjem kako se sada suočiti s njim i kako se ponašati prema njemu, slobodna od njegova zastrašivanja i ulijevanja osjećaja odbojnosti pomiješanih zacijelo s osjećajem privlačnosti ili sa zaljubljenošću, jer te dvije stvari ne nestaju iznenada i ne ovise o našoj volji, nego im treba vremena kao kakvu oporavku ili kao samoj bolesti; ljutnja uopće ne pomaže, njezin impuls začas splasne, ne može se zadržati njezina virulentnost, ili ona dođe i ode i kad ode, ne ostavlja traga, nije akumulativna, ne potkopava ništa i čim se primiri, zaboravlja se, poput hladnoće onda kad se povuče, ili poput groznice i bola. Korekcija osjećaja spora je, očajnički postupna. Čovjek se navikne na njih i jako ih je teško napustiti, steknemo naviku razmišljati o nekome uz određene i postojane osjećaje - i misao želje za nekom osobom nešto je što se stječe - i ne znamo kako odustati od tih osjećaja preko noći, ili tijekom mjeseci i godina, toliko duga može biti njihova privrženost. I ako postoji razočaranje, tada ga potiskujemo na početku protivno svakoj 122

Knjigoteka

vjerojatnosti, nijansiramo taj osjećaj, mječemo ga, pokušavamo ga istjerati. Katkad sam pomišljala da nisam čula ono što je došlo do mojih ušiju, ili mi se vraćala slabašna ideja da se vjerojatno radi o pogrešci, nesporazumu, čak i o prihvatljivom objašnjenju da bi Díaz-Varela organizirao Desvernovu smrt - ali kako je to moglo biti prihvatljivo shvatila sam da dok traje to čekanje, izbjegavam riječ “ubojstvo” u svojim mislima. I tako, istovremeno dok sam smatrala srećom to što me DíazVarela ne traži i što dopušta da se oporavim i uhvatim daha, brinula sam se i patila sam što to ne čini. Možda mi se činilo nemogućim - blijedim krajem, lošim krajem - što sve iščezava tako, nakon što sam ja otkrila njegovu tajnu i nakon što je on u to posumnjao, nakon što me je malo ispitivao i poslije ništa više. Bilo je to kao da se predstava prekinula prije nego što je završila, kao da je sve ostalo visjeti u zraku, neodlučno, plutajuće, odlučno u svojoj neodlučnosti, poput kakva neugodnog mirisa u unutrašnjosti kakva dizala. Razmišljala sam konfuzno, željela sam i nisam željela ništa znati o njemu, moji su snovi bili proturječni i, kad bih probdjela kakvu noć, doista nisam ništa raspoznavala, primjećivala sam tek prepunu glavu i svoju žalosnu nemogućnost daju ispraznim od takvih misli.

Zapitkivala sam se u svojoj nesanici trebam li razgovarati s Luisom, s kojom nikada nisam koincidirala tijekom doručka u kafiću, vjerojatno je napustila taj običaj da ne bi povećavala svoj jad ili da bi mogla bolje zaboravljati, ili bi možda otišla kasnije, kad bih već došla na posao (možda je njezin muž bio taj koji je morao rano ustajati i ona ga je samo pratila da bi odgodila njihovo razdvajanje). Pitala sam se nije li moja obveza spriječiti ju, aktualizirati ju viješću o tome tko je taj prijatelj, njezin možda nezamijećeni pretendent i stalni zaštitnik, ali nisam posjedovala dokaze i mogla sam se praviti ludom ili ogorčenom, osvetoljubivom ili zbunjenom, komplicirano je bilo kome ispripovijedati tako zlokobnu i mračnu priču; što je neka priča pretjeranija i profinjenija, to je teže u nju povjerovati, u to vjeruju, dijelom, oni koji čine grozote, koji u nju vjeruju baš zbog te njezine pretjeranosti. Ali nije bila riječ o tome, koliko o nečemu još čudnijem, zbog rijetkosti: većina ljudi stoji na raspolaganju, većina ih voli pokazivati prstom tajno i optuživati i potkazivati, izdati svoje prijatelje, susjede, svoje nadređene i šefove, policiju, autoritet, otkriti i javno raspravljati o bilo kakvim krivcima, čak i ako su krivi samo u nečijoj mašti; voli zagorčati život tim ljudima ili ga barem otežati, nastojati da se nađe korumpiranih, stvarati škart, materijalno nezainteresirane, desetkovati u svojem okružju i protjerati iz društva, kao da ih tješi reći samome sebi nakon svake žrtve ili zadobivenog komada: “Ovaj je otpao, odvojio se, ovaj je pao, a ja nisam.” Među svim tim ljudima njih je nekolicina - svakodnevno ih je sve manje - koji osjećaju, naprotiv, neiskazivu odbojnost prema preuzimanju te uloge, uloge izdajnika. I 123

Knjigoteka

tjeramo tu antipatiju do krajnjih konzekvencija pa nam nije jednostavno pobijediti ju kad nam odgovara, kad je na naše dobro i na dobro drugih ljudi. Postoji nešto što nas odbija kad zovemo neki broj i kad neutralno izgovorimo ne predstavljajući se: “Gledajte, vidio sam terorista kojega tražite, njegova je fotografija u novinama i upravo je ušao u tu zgradu.”

Vjerojatno bismo postupili u jednom takvom slučaju, ali razmišljajući više o zločinima koje bismo mogli time izbjeći, nego o kazni za već počinjene zločine, jer njih nitko nije sposoban popraviti i nekažnjivost svijeta tako je beskonačna, tako drevna i velika da je do određene točke svejedno pridoda li joj se još koji milimetar. Čudno zvuči i loše zvuči, a opet može se dogoditi; mi koji osjećamo tu averziju radije smo ponekad nepravedni te nešto ostavimo nekažnjeno, nego da sebe same vidimo kao izdajnike, ne možemo to podnijeti - naposljetku pravda nije naša stvar, nije na nama izigravati inkviziciju - a još nam je antipatičnija ta uloga kad je riječ o raskrinkavanju nekoga koga smo voljeli, ili još gore: nekoga koga usprkos užasu i mučnini svoje svijesti, ili svojega saznanja, koje nas, međutim, svakoga dana koji se zaokružuje i odlazi, sve manje iznenađuje nismo u potpunosti prestali voljeti. I tada pomišljamo na nešto što se nije u potpunosti uobličilo, na nekoherentno i repetitivno gotovo grozničavo mucanje, nešto nalik tome: “Da, jako je ozbiljno, jako je ozbiljno. Ali o njemu se radi, još uvijek o njemu.” U to vrijeme iščekivanja ili neizgovorenog rastanka nisam uspijevala vidjeti Díaz-Varelu kao kakvu buduću opasnost ni za koga, pa čak ni za sebe, koja sam svojedobno osjećala trenutačni strah od njega ili bih ga se još uvijek u njegovoj odsutnosti povremeno bojala, u svojem sjećanju ili u svojim anticipacijama. Možda sam preoptimistična, ali nisam to bila sposobna ponoviti. Za mene je on i dalje bio amater, slučajan uljez. U biti običan čovjek, koji je načinio jednu jedinu iznimku. Četrnaestoga dana nazvao me na mobilni telefon, dok sam bila kod izdavača na sastanku s Eugenijem i s još nekim polumladim autorom kojega nam je preporučio Garay Fontina kao nagradu za ulizivanje kojim ga je taj zasipao na svojem blogu i u jednom specijaliziranom, odnosno, pretencioznom i moglo bi se reći marginalnom književnom časopisu koji je uređivao. Na trenutak sam izišla iz ureda, rekla sam mu da ću ga kasnije nazvati, činilo se da mi nije povjerovao i zadržao me na trenutak.

“Potrajat će samo trenutak”, reče mi. “Sto misliš o tome da se danas vidimo? Bio sam vani nekoliko dana i rado bih te vidio. Ako se slažeš, čekat ću te kod kuće kad iziđeš s posla.”

“Ne znam hoću li sutra stići sa zakašnjenjem, ovdje vlada pravi metež”, improvizirala sam onako usput; željela sam dvaput razmisliti, ili barem imati vremena naviknuti se na ideju da ću ga opet vidjeti. I dalje 124

Knjigoteka

nisam znala što on želi, njegov očekivani i neočekivani glas donio mi je uzbunu i olakšanje, ali smjesta je prevladala umišljenost osjećaja da me ponovo netko voli, osvjedočenja da me još uvijek nije stavio ađ acta, da se ne pravi Englez niti mi dopušta nestati u tišini, još uvijek nije čas da isparim. “Dopusti mi da ti kažem nešto popodne. Onako kako sada izgleda, zaboravit ću ili ću te obavijestiti kako ne mogu.”

Tada reče moje ime, ono što nije običavao činiti.

“Ne, María. Zaboravi”, i načinio je stanku, kao da doista želi zazvučati imperativno, a tako je i zazvučao. Kako ja u tom trenutku nisam uzvratila ništa, dodao je nešto da ublaži dojam. “Nije riječ o tome da bih te samo želio vidjeti, María.” Dvaput je izgovorio moje ime, to je već bilo neobično, loš predznak. “Moram se s tobom hitno vidjeti. Čak i ako bude kasno, nije važno, neću se maknuti odavde. Čekat ću te u svakom slučaju. A ako ne dođeš, otići ću te potražiti”, završio je odlučno.

Ni ja nisam često izgovarala njegovo ime, učinila sam to sada oponašajući njega ili da ne bih zaostala za njim, često se događa da se uzbunimo kad čujemo kako netko izgovara naše ime, kao da nas se opominje ili kao da nam se najavljuje neka nevolja ili neko zbogom.

“Javier, već se jako dugo vremena ne viđamo i ne govorimo, toliko hitno nije, može pričekati jedan, dva dana, zar ne? Ako mi naposljetku bude nemoguće, želim reći.”

Puštala sam da me moli, ali priželjkivala sam da ne odustane, da se ne složi s jednim “vidjet ćemo” ili jednim “možda”. Njegovo mi je nestrpljenje godilo, iako sam primijetila kako nije riječ, toga dana, o pukom tjelesnom nestrpljenju. Čak je bilo moguće da u njemu nije bilo ni trunke tjelesnosti, nego da se radilo samo o žurbi da se svemu dade i da se verbalizira jedan završetak: jednom kad se odluči da stvari ne plutaju, da se ne tope, i da ne nestaju u tišini niti da je njihov zaključak blijed, tada u biti postaje teško i gotovo nemoguće iščekivanje; treba to reći i izgovoriti istoga časa, treba to reći drugome da bi se smjesta oslobodilo neugodne situacije, da čovjek zna što ga očekuje i da ne tumara prevaren, da ne vjeruje kako još uvijek predstavlja nekoga i nešto u našem životu kad to nije tako, da ne vjeruje kako zauzima mjesto u našim mislima i u našem srcu te kako bi bio izbrisan iz našega postojanja bez oklijevanja. Ali meni je bilo svejedno.

Značilo mi je isto ako me je Díaz-Varela pozivao samo da bi prekinuo sa mnom, stavio točku na našu vezu, ima već četrnaest dana što ga nisam vidjela i pobojala sam se da ga više nikada neću ni vidjeti i to je bilo ono jedino što mi je bilo važno: ako me on ponovo vidi, možda mu bude teško održati svoju odluku, ja bih ga mogla dovesti u iskušenje, izazvati da predvidi svoju buduću nostalgiju prema meni, uvjeriti ga svojom prisutnošću da mora reterirati. Pomislila sam to i shvatila sam kakav sam idiot bila: neugodni su ti trenuci, kad nas čak ne posramljuje uočiti 125

Knjigoteka

vlastitu glupost i prepuštamo joj se svakako, svjesno i znajući da ćemo uskoro reći: “Alija sam to znala i bila sam sigurna. Ali kako li sam samo bila glupa, zaboga.” A ta reakcija, kao od željeza, prema predmetu obožavanja došla mije, na moju nedosljednost i još veću glupost, kad sam već bila napola odlučila prekinuti svaki odnos s njim bude li on to od mene zatražio. Naložio je da se ubije njegov najbolji prijatelj, to je bilo previše za moju budnu svijest. Sada sam se mogla uvjeriti da nije bilo, ili još uvijek nije bilo, ili da se moja svijest mutila ili uspavljivala na najmanju moguću grešku, i to me navodilo da pomislim isto: “Ali kako sam samo glupa, zaboga.”

Díaz-Varela nije bio navikao, u svakom slučaju, da ja pružam veći otpor njegovim prijedlozima od onoga koji mi je nalagao moj posao, a ima malo poslova koji se ne mogu odgoditi za idući dan, barem u izdavačkoj kući. Leopoldo nikada nije bio prepreka dok je naša veza trajala, on je bio u odnosu na mene u istome položaju kao ja u odnosu na Díaz-Varelu, ili možda u još goroj situaciji, ja sam se morala potruditi ako sam intimno željela uživati s njim, a nikada mi se nije učinilo da Díaz-Varela treba posegnuti za sličnim voluntarizmom kad sam ja u pitanju, iako su to možda moje iluzije, nitko ne zna ništa sa sigurnošću ni o kome. Leopoldu sam ja govorila kad se možemo vidjeti, a kad ne i određivala sam trajanje našega susreta, za njega sam oduvijek bila žena uronjena u beskonačne aktivnosti o kojima mu nisam čak ni pripovijedala, vjerojatno je zamišljao moj mali i usporeni svijet kao svojevrstan kovitlac koji je teško podnijeti, tako sam rijetko svoje vrijeme stavljala njemu na raspolaganje, uvijek sam bila toliko opterećena obvezama. Potrajalo je onoliko koliko je trajao i Díaz-Varela u mojem životu: kao što se često događa kad se dva odnosa odvijaju istovremeno, jedan odnos ne zna preživjeti bez drugoga bez obzira na to koliko različiti i oprečni međusobno bili. Koliko često dvoje ljubavnika završi svoju preljubničku priču kad se onaj koji je bio oženjen rastavi ili kad ostane udovac, kao da se odjednom uplaše videći se jedno nasuprot drugome, ili ne znaju što im je činiti uslijed nedostatka prepreka za život i razvijanje onoga što je do tada bilo ograničena ljubav, ugodno osuđena na nepokazivanje, možda i na neizlaženje iz sobe; koliko se puta razotkrije da se ono što je započelo slučajno treba i dalje voditi principom slučaja te da skretanje u drugom smjeru i jedna i druga strana osjeća i odbacuje kao prijevaru ili falsifikaciju. Leopoldo nikada nije doznao za Díaz-Varelu, niti jednu jedinu riječ o njegovu postojanju, nije to bio njegov posao, nije bilo razloga za to. Rastali smo se sporazumno, nisam mu nanijela veliku štetu, još uvijek me zove s vremena na vrijeme, nakratko, dosađujemo se, i nakon prve tri fraze nemamo više o čemu pričati. Vidjela sam tek okrnjenu iluziju, nekom blagom i skeptičnom silom, nedostatak oduševljenja ne može se prikriti i zamjećuje ga čak i najveći optimist.

Tako barem vjerujem, da mu nisam nanijela štetu, nije ništa primijetio. Ne 126

Knjigoteka

radi se ni o tome da bi sada trebalo nešto provjeravati, kao da je to sada bitno ili kao da je meni sada to bitno. Díaz-Varela neće se potruditi doznati koliko mi je naštetio, ili je li mi uopće naštetio; naposljetku ja sam uvijek bila skeptična, čak se ne može ni reći da sam bila nešto posebno oduševljena. S drugima jesam, s njim nisam. Nešto sam naučila od tog ljubavnika, treba nastaviti dalje bez prevelika okretanja unatrag.

Sljedeće je već zazvučalo kao zahtjev, iako je bilo pod krinkom preklinjanja: “Kažem ti da zaboraviš, María, nećemo pokušavati ono nemoguće.

Možda i provjera kao takva može pričekati dan-dva. Ja sam taj koji ne može čekati daju napraviš, a znaš već kako izgledaju subjektivne žurnosti, nema načina da ih se primiri. I tebi će dobro doći zaborav. Molim te, zaboravi.”

Pričekala sam nekoliko trenutaka ne bih li zaboravila, da mu ne bi sve izgledalo tako jednostavno kao uvijek, dogodilo se nešto užasno prošli put, iako on to nije znao, ili možda jest. Zapravo sam gorjela od želje da ga vidim, da nas stavim na kušnju, da se opet iznova potvrdim u njegovu licu i na njegovim usnama, čak i da legnem s njim, barem s onim njegovim prijašnjim ja, koji je nastavio postojati u njegovu novom ja, gdje bi drugdje i mogao biti. Naposljetku sam mu rekla: “U redu je, ako toliko inzistiraš. Ne znam ti reći kada, ali ću zaboraviti.

To da, ako se umoriš u iščekivanju, javi mi, da mi uštediš put. A sada se više ne mogu zafrkavati.”

Poklopila sam slušalicu i isključila mobilni telefon, vratila sam se svojem beskorisnom sastanku. Od tog trenutka bila sam nesposobna obraćati bilo kakvu pozornost polumladom autoru kojega su mi preporučili, koji me je pogledao zlurado jer to je ono što je želio, publiku i veliku pozornost. Nakon svega, bila sam sigurna da mu neće objaviti rad u izdavačkoj kući, barem što se mene tiče to je bilo isključeno.

Naposljetku sam imala dovoljno vremena i nije bilo uopće kasno kad sam se zaputila prema kući Díaz-Varele. Toliko mi još bilo preostalo vremena da sam imala prigodu zaustaviti se i porazmisliti i posumnjati, nekoliko puta prošetati po okolnim ulicama odlažući trenutak dolaska. Čak sam ušla i u Embassy, to arhaično mjesto u kojemu ručaju ili piju čaj gospođe i diplomati, sjela sam za jedan stol, naručila i čekala. Ne da kucne neki određeni sat - bila sam samo svjesna da će on što više budem čekala, postati sve nervozniji - nego da prođu minute i da ja steknem dovoljno odlučnosti ili da prikupim dovoljno nestrpljenja da mogu ustati, napraviti jedan korak, i drugi, i drugi, i naći se pred njegovim vratima uzbuđeno pritišćući zvono. Ali, jednom kad sam odlučila doći, jednom kad sam shvatila da je u mojim rukama hoću li ga tog dana vidjeti, ni jedno ni 127

Knjigoteka

drugo nikako nije stizalo. “Za neko vrijeme”, pomislila sam, “nema žurbe, pričekat ću još malo. On će ostati kod kuće, neće mi pobjeći, neće otići.

Neka mu se svaki trenutak odulji i neka broji minute, neka pročita stranice bez razumijevanja, neka pali i gasi televizor bez razloga, neka očajava, neka priprema ili memorizira što će mi reći, neka proviruje na hodnik svaki put kad čuje dizalo i neka se razočara kad se uvjeri da se zaustavlja prije nego što stigne na njegov kat ili da produljuje gore. Zašto se želi hitno sa mnom vidjeti? To je izraz koji je upotrijebio, prazan i bez značenja, neka vrsta poštapalice, koja obično prikriva drugi smisao, stupica koju se postavlja nekoj osobi ne bi li se osjećala važnom kao i da bi joj se probudila znatiželja.” A nakon nekoliko sam minuta pomislila: “Zašto se toliko trudim? Zašto se ne usprotivim, zašto ne pobjegnem od njega i ne sakrijem se ili, još bolje, zašto ga ne prijavim bez oklijevanja?

Zašto pristajem razgovarati s njim iako znam ono što znam, saslušati ga ako ima što reći, sigurno i podijeliti s njim postelju ako mi to predloži jednim svojim pokretom, jednom nježnošću, ili čak i ako je riječ tek o tom muškom i prozračnom pokretu glavom koji neodređeno pokazuje u smjeru spavaće sobe bez posredovanja bilo kakve udvorne riječi, lijen na riječima kao što su i toliki drugi muškarci?” Prisjetila sam se jednog citata iz Triju mušketira koje je moj otac napamet znao na francuskom i koje je s vremena na vrijeme recitirao u nevrijeme, gotovo služeći se njima kao kakvom rastresenom poštapalicom da se ne bi duljila tišina, vjerojatno su mu se sviđali ritam, zvučnost i konciznost rečenica, ili su ga možda impresionirale kao dijete, prvi put kad ih je pročitao (isto kao i DíazVarela pohađao je francusku srednju školu, San Luis de los Franceses, ako se dobro sjećam). Athos govori o sebi u trećoj osobi, odnosno, pripovijeda D’Artagnanu svoju priču kao da ju pripisuje nekom starom aristokratskom prijatelju, koji se vjerojatno oženio, s dvadeset i pet godina, jednom nevinom i zamamnom djevojkom od svojih šesnaest godina, “lijepa poput ljubavi”, ili “poput simpatija”, ili “poput zaljubljivanja”, to kaže Athos, koji u to doba nije bio on, mušketir, nego grof de la Fere. Tijekom jednog lova njegova mlada i anđeoska žena, s kojom je sklopio brak ne znajući puno o njoj, ne provjerivši njezino podrijetlo i zamišljajući ju bez prošlosti, doživi nesreću, padne s konja i onesvijesti se. Pohitavši da joj pomogne, Athos primijeti kako ju haljina pritišće, kako ju gotovo guši; izvadi svoj bodež i raspara ju da bi mogla disati, ostavljajući joj rame nepokriveno. I u tom trenutku vidi da na njemu nosi, tetoviran,.sramotan cvijet ljiljana, znak kojim su krvnici zauvijek žigosali prostitutke ili lopove ili općenito kriminalce, ne znam.

“Anđeo je demon”, izgovara Athos. “Jadna je djevojka krala”, dodaje pomalo proturječno. DArtagnan zapita što je učinio grof, na što njegov prijatelj uzvraća krajnje hladno (i taj je citat bio onaj koji je ponavljao moj otac i kojega sam se sjetila): Le Comte était ungrand seigneur, ii avait sur 128

Knjigoteka

ses terres droit de justice basse et haute: ii acheva de déchirer les habits de la Comtese, ii lui lia les mains derrière le dos et la pendit à un arbre. Ili što je jedno te isto: “Grof je bio velik gospodin, posjedovao je nad svojom zemljom visoko i nisko pravo: upravo je poderao grofičinu odjeću, zavezao joj je ruke na leđima i objesio ju je za drvo.” To je učinio Athos u svojoj mladosti, nesumnjivo, ne slušajući objašnjenja niti tražeći ublažavajuće argumente, ne trepnuvši, nemilosrdno, bez suosjećanja za njezine nježne godine, prema ženi u koju se bio toliko zaljubio da ju je poželio učiniti svojom suprugom iz poštenja, s obzirom na to da ju je, kako priznaje, mogao zavesti ili uzeti na silu, kako mu drago: s obzirom na to da je bio gospodar mjesta, tko bi pohrlio u pomoć jednoj strankinji, jednoj nepoznatoj ženi za koju se jedino znalo da se zove pravim ili lažnim imenom Anne de Breuil? Ali ne: “Glupan, budala, imbecil, morao se njome oženiti!” predbacuje Athos svom starom ja, tako uspravan kao i okrutan grof de la Fere, koji je tek što je otkrio prijevaru, besramnost, neizbrisivu mrlju, napustio sve provjere i pronađene osjećaje, oklijevanje i odlaganje i samilost - nije međutim napustio ljubav, jer ju je uvijek nastavio voljeti ili barem se nije oporavio - a da nije dao grofici priliku da objasni ni da se brani, da niječe ni da uvjerava, da širi milosrđe niti da ga ponovo opčara, pa čak niti da može “umrijeti kasnije”, kao što možda zaslužuje i najbezvrjednije biće na kugli zemaljskoj, “svezao joj je ruke iza leđa i objesio ju je za drvo”, bez oklijevanja. DArtagnan se užasava i viče: “Nebesa! Athos! Ubojstvo!” Na što Athos uzvraća tajanstveno ili možda zagonetno: “Da, ubojstvo, upravo to”, i u nastavku traži još vina i šunke, smatrajući pripovijest završenom. Ono stoje tajanstveno ili čak i zagonetno jest ovo “upravo to”, na francuskom pas davantage. Athos ne pobija ljutiti DArtagnanov krik, ne opravdava se niti ga korigira govoreći mu: “Ne, bila je to samo presuda”, čak ne pokušava ni objasniti svoje užurbano, nemilosrdno, navodno usamljeno vješanje voljene žene, zacijelo su se on i ona zatekli sami u šumi, improvizacija bez svjedoka, bez savjeta ili pomoći bilo koga kome bi se čovjek obratio: “Bio je slijep od bijesa i nije znao kako se obuzdati; osjećao je potrebu za osvetom; kajao se cijeloga života”, ne uzvraća mu ništa sličnoga. Pristaje da je bilo ubojstvo, da, ali “upravo to”, samo to i ne nešto gnjusnije, kao da ubojstvo nije nešto najgore moguće, ili kao da je nešto najuobičajenije što ne zavređuje buku ni iznenađenje, u biti isto što misli odvjetnik Derville koji je na sebe preuzeo slučaj živoga mrtvaca koji je trebao nastaviti biti mrtav, staroga poručnika Chaberta, i koji je, kao i svi njegove profesije, vidio kako se “ponavljaju isti prokleti osjećaji”, a da ih ništa nije moglo ispraviti, njihovi uredi pretvoreni u “kloake koje se ne mogu očistiti”: ubojstvo je nešto što se događa i za što je svaki čovjek sposoban, događa se od pranoći vremena i nastavit će se sve dok nakon posljednjega dana više ne bude noći i ne ostane vremena koje ih može prikriti; ubojstvo je 129

Knjigoteka

svakodnevna stvar, glupa i vulgarna, stvar vremena; svjetske novine i televizija prepune su njih, čemu tolika vika, toliki užas, toliko prenemaganje. Da, riječ je o ubojstvu. Upravo tome.

“Zašto ja ne mogu biti kao Athos ili kao grof de la Fère, koji je bio prvi i zatim je to prestao biti?” pitala sam se još uvijek u Embassyju, zaogrnuta neprekidnim zujanjem gospođa koje su jako brzo pričale i pokojim lijenim diplomatom. “Zašto ne mogu sagledati stvari jednako jasno i reagirati sukladno tome, otići na policiju ili Luisi i ispričati im ono što znam, dovoljno da ponovo pokrenu istragu i provjere i da uhite Ruiberriza de Torresa, barem to za početak? Zašto nisam u stanju svezati ruke za leđima muškarcu kojega volim i objesiti ga za drvo bez oklijevanja, ako znam da je počinio užasan zločin, drevan kao što je Biblija i potaknut prezrivim motivom, ponijevši se osim toga kukavički, posluživši se posrednicima koji bi ga zaštitili i koji bi mu prikrili lice, jednim nesretnim siromahom, jednim bezumnikom, jednim nerazboritim nesretnikom koji se nije mogao braniti i koji će uvijek biti njemu na milost i nemilost? Ne, nije do mene da budem drastična u tome jer ne posjedujem na Zemlji pravo na donošenje visokih ili niskih sudova i zato što, osim toga, mrtvac ne može govoriti, a živ čovjek može, ovaj se može objasniti, i uvjeriti i rezonirati, pa je čak sposoban poljubiti me i voditi ljubav sa mnom, dok onaj drugi niti vidi niti čuje, truli i ne uzvraća i više ne može utjecati ni prijetiti, niti mi priskrbiti i najmanji užitak, ne može ni tražiti od mene da mu položim račune niti se može pokazati razočaran, niti me može optužujuće gledati svojom beskrajnom žalošću i svojom ogromnom boli, ne može me čak ni dotaknuti niti puhnuti u mene, s njim se ništa ne može činiti.”

Naposljetku sam donijela odluku, ili sam možda navukla na sebe dosadu, ili trud što sam iza sebe ostavila strah koji me povremeno zaokupljao, ili nestrpljenje što sam vidjela staro ja koje je i dalje voljelo jer se još uvijek nije u potpunosti raspršilo i dominiralo je nad umrljanim i mračnim, poput žive slike nekog mrtvaca iako je preminuo odavno.

Zatražila sam račun, platila, ponovo sam izišla na ulicu i krenula u smjeru koji sam tako dobro poznavala, u smjeru one kuće koju nisam odviše često posjećivala i koja više ne postoji - ili u kojoj više ne živi Díaz-Varela, dakle ne postoji za mene - ali koju nikada neću zaboraviti. Moji su koraci još uvijek bili usporeni, nije mi se žurilo stići, napredovala sam kao da šećem, a ne kao da idem na neko konkretno mjesto na kojemu me se čekalo da me se priupita za savjet, odnosno, da me ponovo ispitaju ili da mi nešto ispričaju, ili možda da me nešto zamole, ili možda da me ušutkaju. Pao mi je na pamet još jedan citat iz Triju mušketira, koji nije recitirao moj otac, ali koji sam ja poznavala na španjolskom, ono što impresionira u djetinjstvu nastavlja postojati poput ljiljanova cvijeta 130

Knjigoteka

urezano u našoj mašti: ona žena označena i obješena o drvo, u početku Anne de Breuil, redovnica nakratko i u bijegu iz svojega samostana, poslije bjegunica grofica de la Fere i kasnije poznata kao Charlotte, lady Clarick, lady de Winter, barunica de Sheffield (kao djevojčicu zainteresiralo me što se tako često može mijenjati ime tijekom jednog jedinog života), zabilježena u književnosti samo kao “milady”, nije umrla, jednako kao ni pukovnik Chabert. Ali onako kako je Balzac objašnjavao sa svim pojedinostima čudo njegova opstanka i kako se uspio otrgnuti iz piramide sablasti u koju su ga bacili nakon bitke, Dumas, možda opterećeniji pisanjem u nastavcima i neprestanom potražnjom za akcijom, sasvim sigurno drskiji i bezbrižniji kao pripovjedač, nije se potrudio ispričati - ili seja barem toga nisam sjećala - kako se dovraga djevojka oslobodila smrti, nakon strastvenog vješanja do kojega je došlo uslijed bijesa i ranjene časti prerušenih u posezanje za visokom i niskom pravdom jednoga velikaša. (Nisam mogla objasniti kako muž nije nikada vidio u postelji tragični cvijet ljiljana.) Oslanjajući se na svoju veliku ljepotu, na svoju mudrost i nedostatak bilo kakvih obzira - može se pretpostaviti da se oslanjala i na nedostatak zlopamćenja - postala je snažna, računajući na blagonaklonost samog kardinala Richelieua, i nagomilala si je zlodjela bez ikakve grižnje savjesti. U Dumasovu romanu počini još nekolicinu zločina, pretvorivši se vjerojatno u najopakiji ženski lik, najotrovniji i najnemilosrdniji u povijesti književnosti, kojega su kasnije oponašali do iznemoglosti. U jednom poglavlju ironično naslovljenom Bračni prizor, dolazi do susreta između Athosa i nje, kojoj treba nekoliko trenutaka da prepozna zadrhtavši svog starog muža i krvnika, kojega je također smatrala mrtvim, kao što je on smatrao mrtvom svoju ljubljenu ženu i to mnogo opravdanije. “Presjekli ste mi put”, kaže joj Athos, nešto u tom stilu, “mislio sam da sam Vas pokosio, madame; ali, ili sam pogriješio ili Vas je pakao uskrsnuo.” I dodaje, uzvraćajući vlastitoj sumnji: “Da, pakao Vas je obogatio, pakao Vam je dao drugo ime, pakao Vam je gotovo dao drugo lice; ali nije Vam izbrisao mrlje s duše niti grijeh s Vašega tijela.” I odmah zatim dolazi citat kojega sam se sjetila, na svojem putu prema Díaz-Vareli posljednji ili pretposljednji put: “Vjerovali ste da sam mrtva, nije li tako? Kao što sam ja vjerovala da ste Vi umrli. Naš je položaj uistinu čudan; ijedno i drugo živjeli smo do sada samo zato što smo vjerovali da smo mrtvi, i zato što uspomena smeta manje od djeteta, iako je katkad uspomena proždiruća.”

Ako mi je ostalo u sjećanju, ili je ono zabilježilo riječi, to je stoga što kako s vremenom živimo te Athosove riječi, sve mi se više čine istinom: može se živjeti s imitacijom mira, ili jednostavno nastaviti, kad čovjek vjeruje da ne živi na Zemlji i mrtvac koji nam je prouzročio ogromnu štetu ili zlo; kad postoji samo kao uspomena i tek kao živo biće, tek ljudsko biće koje diše i još uvijek hoda po svijetu svojim otrovanim koracima, koje 131

Knjigoteka

bismo mogli ponovo sresti i vidjeti; netko koga bismo, da znamo da je u stupici - da znamo da se još uvijek tuda mota - željeli izbjeći pod svaku cijenu, ili što je još mučnije, koga bismo željeli kazniti. Smrt onoga tko nas je ranio ili tko nas je ubio tijekom života - pretjeran izraz koji je postao uobičajen - ne liječi nas u potpunosti niti nam omogućuje da zaboravimo, sam Athos izazivao je svoju udaljenu bol pod svojom krinkom mušketira i svoje nove osobnosti; ali umiruje nas i dopušta nam živjeti, disanje postaje podnošljivije ako nam ostane tek jedna uspomena koja nam se mota po glavi i osjećaj da smo podmirili dugove na ovome svijetu koji je jedini, bez obzira na to koliko nas i dalje boli ta uspomena, svaki put kad je se prisjetimo, ili kad nam i nehotično padne na pamet. Naprotiv, može biti nepodnošljivo znati kako još uvijek dijelimo raspoloženje i vrijeme s onim tko nam je skršio srce ili nas je prevario ili nas je izdao, s onim tko nam je upropastio život ili tko nam je odveć otvorio oči ili pretjerano grubo; može nas paralizirati što to stvorenje još uvijek postoji, što nije zgromljeno niti obješeno za drvo, i što može ponovo iskrsnuti. To je još jedan razlog zašto se mrtvi ne bi smjeli vratiti, barem oni čiji nam status omogućuje olakšanje i koji nam dopušta napredovanje, ako baš želite kao sablasti, nakon što smo pokopali svoje staro ja: Athosu kao i milady, grofu Fereu kao i Anne de Breuil, dopustili su si godinama vjerovati da je ono drugo samo mrtvac i da više ne može učiniti ni da jedan list zadrhti, nesposoban za disanje; jednako su postupili s madame Ferraud, koja je bez problema nastavila svoj život jer je za nju njezin muž, stari poručnik Chabert, bio nesumnjivo samo uspomena, pa čak ni opterećujuća uspomena.

“Da je barem Javier mrtav”, iznenadila sam se razmišljajući tog popodneva, dok sam koračala okolo. “Da barem umre ovoga istog časa i da mi ne otvori kad mu pozvonim, pokošen na zemlji i zauvijek nepokretan, a da me nema što priupitati, da je nemoguće uspostaviti razgovor s njim. Daje mrtav, raspršile bi se moje sumnje i moji strahovi, ne bih morala slušati njegove riječi niti razmišljati što mi je činiti. Nisam smjela ni pasti u iskušenje da ga ljubim ili da s njim legnem u postelju, zavaravajući se idejom da će biti posljednji put. Mogla sam vječno zašutjeti ne razbijajući glavu o Luisi, još manje o pravdi, i zaboraviti na Devernea, naposljetku ja ga nikada nisam uspjela upoznati, tek usputno tijekom dugog niza godina, usputno tijekom doručaka. Ako onaj tko je nekome oduzeo život, sam umre i pretvori se u uspomenu i nema živoga bića kojega bi se optužilo, posljedice nisu tako bitne i kao da nije bitno što se dogodilo. Zašto bismo govorili ili pričali bilo što, zašto bismo nešto i provjeravali, šutnja je najsmirenija, nije nužno uznemiravati više svijet pričama o onima koji su već leševi i koji zaslužuju nešto samilosti, čak i ako je to samo zato što su stavili točku na svoj prolazak, završili su i više ne postoje. Više ne živimo u onim vremenima u kojima se sve moralo 132

Knjigoteka

suditi ili barem znati; danas su neizmjerna zlodjela koja se nikada ne razriješe niti se kažnjavaju jer se ne zna tko ih može počiniti - toliko ih ima da nema dovoljno očiju da bi se gledalo uokolo - i rijetko se kad pronađe netko koga bismo mogli posjesti na klupicu s nešto vjerodostojnosti: teroristički atentati, ubojstva žena u Gvatemali ili u Ciudad Juarezu, obračuni između preprodavača, indiskriminirana ubojstva u Africi, bombardiranja civila našim avionima bez pilota, stoga bez lica... Još su bezbrojnija ona o kojima se nitko ne brine i koja nitko i ne istražuje, gleda se na njih kao na beskoristan posao i arhiviraju se čim se zgode; a još i više ona koja ne ostavljaju traga, ona koja nisu registrirana, koja nisu nikada otkrivena, nepoznata. Svih je tih zločina nesumnjivo oduvijek bilo, i možda su tijekom mnogih stoljeća bili kažnjeni samo zločini koje su počinili vazali i siromasi i razbaštinjeni i ostali su nekažnjenima - izuzev iznimki - zločini moćnika i bogatuna, ako govorimo neodređeno i površno. Ali postojao je simulakrum pravde i barem otvorenih vrata, barem u teoriji, pretvarali smo se da ih sve progonimo i povremeno se pokušavalo, i osjećali smo kao da ‘visi u zraku’ ono što još nije bilo razjašnjeno, a sada naprotiv više nije tako: o premnogim stvarima zna se da se ne mogu razjasniti, a možda se to i ne želi, ili se smatra da ne zaslužuju napora niti vremena niti rizika. Kako su daleko vremena kad su se optužbe izgovarale s krajnjom svečanošću i kad su se presude donosile bez i najmanjeg drhtaja u glasu, kao što je učinio Athos dva puta sa svojom ženom Anne de Breuil, prvo dok je bio mlad i zatim kad više nije bio mlad: drugi put kad je donio presudu, nije bio sam, nego u društvu ostale trojice mušketira, Porthosa, D’Artagnana i Aramisa, i lorda de Wintera, koje je ovlastio, kao i jednog zakukuljenog čovjeka i omotanog u crveni plašt, za kojeg se pokazao da je krvnik iz Lillea, onog istog koji je prije tisuću godina - zapravo u drugom jednom životu, drugoj osobi - izrezbario u plamenu milady sramotni cvijet ljiljana. Svaki je od njih izgovorio svoju optužbu, svatko od njih započinjući jednom formulom koja se danas ne može ni zamisliti: ‘Pred Bogom i pred ljudima, ja optužujem ovu ženu da je otrovala, da je ubila, da je potaknula na ubojstvo, da me je gurnula u ubojstvo, da je odvela u smrt nekom čudnom bolešću, da je počinila svetogrđe, da je ukrala, da je iskvarila, da je izazvala zločin...’ ‘Pred Bogom i pred ljudima.’ Ne, ovo nije vrijeme svečanosti. I tada je Athos, možda zato da bi se pretvarao da se zavarava, da bi vjerovao uzalud daju ovoga puta ne osuđuje i ne kažnjava on, postavljao pitanja drugima, jednom po jednom, koju to kaznu traže za tu ženu. Na što su jedan za drugim odgovorili: ‘Smrtnu kaznu, smrtnu kaznu, smrtnu kaznu, smrtnu kaznu.’ Kad je čuo presudu, Athos se okrenuo prema njoj i poput kakvog meštra ceremonija rekao joj: ‘Anne de Breuil, grofica de la Fere, milady de Winter, Vaša zlodjela dotukla su ljude na Zemlji i Boga na nebu. Ako znate kakvu molitvu, izgovorite ju jer ste 133

Knjigoteka

osuđeni i umrijet ćete.’ Onaj tko je pročitao taj prizor u svome djetinjstvu ili u prvoj mladosti uvijek ga pamti, ne može ga zaboraviti, kao ni prizor koji dolazi nakon toga: krvnik je svezao ruke i noge ženi koja je još uvijek bila ‘lijepa kao ljubav’, primio ju je za ruke i odveo do čamca, kojim je prešao na drugu obalu obližnje rijeke. Tijekom putovanja milady se uspjela osloboditi užadi koja su joj sputavala stopala, i kad su pristali, nagnula je trčati, ali smjesta se spotaknula i pala na koljena. Vjerojatno se osjetila izgubljeno tada jer više nije pokušavala ustati, nego je nastavila ležati u tom položaju, klonule glave i skupljenih ruku, ne znamo naprijed ili otraga, na leđima, kao kad su ju, dok je još bila jako mlada, prije stoljeća, ubili po prvi put. Krvnik iz Lillea podignuo je svoj mač i spustio ga je, i tako je dokrajčio biće da bi ju definitivno pretvorio u uspomenu, kao da je važno je li u proždiruću ili neproždiruću spomen. Zatim je skinuo crveni plašt, prostro ga je na pod, na plašt je naslonio krnje tijelo i bacio glavu, svezao čvorove na sve četiri strane. Prebacio je zavežljaj na rame i ponovo ga unio u čamac. U povratku, usred rijeke, na najdubljem dijelu, pustio ga je da padne. Njegovi suci vidjeli su kako se utapa s obale, vidjeli su kako se voda otvorila na trenutak i zatim ponovo zatvorila. Ali to je roman, kako mi je rekao Javier kad sam ga zapitala što se dogodilo Chabertu: ‘Najmanje je važno ono što se dogodilo, i ono što se događa u njima svejedno je i zaboravlja se, kad ih pročitamo. Ono što je zanimljivo jesu mogućnosti i ideje na koje nas potiču i koje nam donose preko svojih imaginarnih slučajeva, ostaju nam u pamćenju izrazitije nego stvarni događaji i više ih uzimamo u obzir.’ Nije istina, ili često i jest, ali ne uspijevamo uvijek zaboraviti što se dogodilo, ne u romanu koji su gotovo svi znali ili koji svi znaju, čak i oni koji ga nikada nisu pročitali, niti kad se zapravo ono što se u njemu događa, događa nama, i kad postaje našom pričom, koja može završiti na jedan ili na drugi način, a da nijedan romanopisac to ne može odrediti, niti ako ne ovisi ni o kome drugome...

Da, da je barem Javier umro i da se i on barem pretvorio u uspomenu”, ponovo sam pomislila. “Poštedjela bih se problema savjesti i straha, sumnji i iskušenja i potrebe za odlučivanjem, svojeg zaljubljivanja i svoje potrebe za govorom. I onoga što me sada čeka, onoga prema čemu sada idem, što je možda nalik bračnom prizoru.”

“Pa dobro, otkud takva hitnost?” upitala sam Díaz-Varelu čim mi je otvorio vrata, nisam ga ni poljubila u obraz, jedva sam ga pozdravila kad sam ušla, izbjegavala sam ga pogledati u oči, nisam se htjela izravno suočiti s njim. Ako ja krenem u napad, možda bih još uvijek mogla dobiti na prednosti, da tako kažem, naći se u povoljnoj situaciji da mogu nadgledati cijelu situaciju, bez obzira na to o čemu se radi: on ju je omogućio, gotovo da ju je nametnuo, ja to nisam mogla znati. “Nemam puno vremena, danje bio iscrpljujući. Hajde, reci mi što si me želio pitati.”

134

Knjigoteka

Bio je jako dobro izbrijan i dotjeran, nije izgledao kao da već dugo vremena čeka u kući, i pored toga, nimalo siguran u izvjesnost svojih postupaka - to uvijek uneređuje izgled, a da čovjek toga nije ni svjestan nego kao da se upravo sprema izići. Vjerojatno se borio protiv nesigurnosti i nedjelovanja gladeći si bradu, začešljavajući se i raščešljavajući, mijenjajući si košulju i hlače, oblačeći si i skidajući sako, procjenjujući kakav će dojam ostaviti sa sakoom i bez njega, na kraju ga je ipak ostavio na sebi kao da me na taj način želio upozoriti možda da ovaj susret neće biti kao drugi, da nećemo na silu završiti u spavaćoj sobi za koju smo se uvijek pretvarali da tamo završavamo bez namjere. Sve u svemu, nosio je na sebi još jedan odjevni predmet više od uobičajenog iako se svaka odjeća može skinuti, ili nije ni nužna. Sada sam ja doista podigla pogled i susrela se s njegovim pogledom, sanjarskim ili kratkovidnim kao po običaju, smirenim u odnosu na moj prethodni posjet ili možda prije u odnosu na posljednje minute - kad se već sve bilo izvitoperilo - kad mi je položio ruku na rame i kad mi je dao do znanja da bi me mogao potopiti samo kad bi me lagano pritisnuo. Učinio mi se jako privlačnim nakon toliko dana, najelementarnijem dijelu mene nedostajao je - čovjek osjeća nostalgiju za svime u životu, čak i za onim što se nije imalo vremena smjestiti; čak i za štetnim stvarima i pojavama - moj je pogled smjesta otišao u uobičajenom smjeru, nikada to nisam mogla izbjeći. Kad nam se to s nekim dogodi, to je pravo prokletstvo. Osjećati se nesposoban odvojiti oči: čovjek se osjeća vođen, poslušan, gotovo je riječ o poniženju.

“Nemoj se toliko žuriti. Odmori malo, diši, popij nešto, sjedi. Ono o čemu želim s tobom popričati ne može se riješiti u tri rečenice ni stojeći.

Hajde, budi strpljiva i budi širokogrudna. Sjedni.”

Tako sam i postupila, sjedoh na kauč na kojem smo obično sjedili kad bismo bili u salonu. Ali nisam skinula sako i sjela sam na rub, kao da je moja prisutnost tamo privremena i svojevrsna usluga. Djelovao je smireno i istovremeno jako koncentrirano, poput mnogih glumaca prije nego što iziđu na scenu, odnosno, umjetno smiren, kakvi su glumci namjerno da ne bi morali trčati kući gledati televiziju. Nije izgledalo kao da je u njemu ostalo bilo što od zapovjednog tona i požurivanja od jutros, kad me nazvao na posao i kad mi je gotovo zaprijetio da dođem.

Vjerojatno je osjećao zadovoljstvo ili olakšanje jer sam mu bila nadohvat, zato što me imao tamo, na određen način ponovo me se dočepao, ne samo u figurativnom smislu. Alija sada nisam bila opterećena tom vrstom straha, shvatila sam da mi on nikada neće učiniti ništa, ne svojim rukama i bez posredovanja. Rukama drugoga i bez njegove prisutnosti, ne shvaćajući što se događa nego mnogo kasnije, kad sve postane činjenica i kad ne bude bilo lijeka i kad bude u mogućnosti reći poput nekoga tko čuje nešto novo: “Vjerojatno je postojalo vrijeme za slične riječi, trebalo je 135

Knjigoteka

kasnije umrijeti”, možda je o tome riječ.

Otišao je u kuhinju i donio mi je piće i sam se poslužio jednim. Nije bilo traga drugim čašama, možda sije zabranio kušanje alkohola tijekom čekanja, ne bi li ostao trijezan, možda je čekanje proveo u izboru i sređivanju onoga što će mi reći, čak i u memoriranju nekih dijelova.

“Dobro, sjedim. Ti ćeš reći kada budeš spreman.”

Sjeo je pokraj mene, odviše blizu meni, iako mi to ne bi palo na pamet nekog drugog dana, učinilo bi mi se normalno, ili čak ne bih ni primijetila kolika je distanca između nas dvoje. Udaljila sam se malo, tek malo, nisam željela ostaviti dojam odbacivanja, a osim toga, nisam osjećala fizičku odbojnost prema njemu, prepoznala sam da mi se još uvijek sviđa njegova blizina. Ispio je gutljaj i izvadio cigaretu, kresnuo je i ugasio upaljač nekoliko puta kao da je pomalo rastresen, ili kao da se sprema preuzeti inicijativu, naposljetku je kresnuo upaljačem. Prinio je ruku bradi, nije bila plavičasta kao gotovo uvijek, toliko se potrudio izbrijati ovoga puta.

Sve je to bio uvod, i tada mi se obratio, sa smiješkom na koji se prisiljavao s vremena na vrijeme - kao da samoga sebe savjetuje svakih nekoliko minuta ili kao da se programirao i kao da se prisjeća sa zakašnjenjem ga aktivirati - ali ozbiljnog tona.

“Znam da si nas čula, María, Ruiberriza i mene. Nema smisla to nijekati niti me pokušavati uvjeriti u suprotno, kao posljednji put. Bila je to moja greška, razgovarati s njim tako kod kuće, s njim razgovarati ovdje; žena koja je zainteresirana za muškarca uvijek osjeća znatiželju za bilo što u vezi s njim: za njegove prijatelje, za njegove poslove, ukuse, svejedno je. Osjeća zanimanje za sve, samo ga želi upoznati bolje.”

“Preživao je to, kao što sam predvidjela”, pomislila sam. “Vjerojatno se prisjetio svake pojedinosti i svake riječi, i došao je do tog zaključka. Sva sreća da nije rekao ‘žena zaljubljena u muškarca’, iako je to bilo ono što je želio reći i, osim toga, bilo je istina. Ili je bilo istina, sada više ne znam, više to nije moguće. Ali prije dva tjedna još uvijek je bilo moguće, tako da nije potpuno u krivu.”

“Dogodilo se i povratak u prošlost nije moguć. Prihvaćam to, neću se zavaravati: čula si što nisi trebala čuti, ni ti niti bilo tko drugi, ali osobito ti to nisi trebala čuti, trebali smo se rastati čisto, bez ikakvog traga.”

“On sada nosi znak cvijeta ljiljana”, pomislila sam.

“Zahvaljujući onome što si čula, stvorila si svoje mišljenje, sliku situacije. Pogledajmo ovu ideju, bolje je nego ju izbjegavati ili se pretvarati da nije u tvojim mislima, da je nema. Vjerojatno imaš loše mišljenje o meni i ne okrivljujem te, sve ti to vjerojatno zvuči grozno.

Odvratno, zar ne? Mogu ti zahvaliti što si unatoč svemu došla, vjerojatno si se prisilila ponovo me doći vidjeti.”

136

Knjigoteka

Pokušala sam protestirati, bez mnogo nastojanja; vidjela sam da je odlučan porazgovarati o cijeloj stvari te ne dopustiti mi da se povučem, otvoreno mi govoriti o svojem ovlaštenom ubojstvu. Apsolutno uvjeren da ja sve znam nije mogao biti, čak i tako spremao se povjeriti mi se ili nešto u tom stilu. Ili se možda spremao izvijestiti me o događajima koji su prethodili, obavijestiti me o okolnostima, tko zna kako se opravdati, ispričati mi ono što ja radije ne bih željela znati. Ako budem znala pojedinosti, još će mi teže biti pretvarati se kao da se ništa nije dogodilo ili ne učiniti ništa, ono što sam nesvjesno i uspjela do određene mjere, do tog popodneva ne isključujući drugu moguću reakciju u budućnosti, sutra nas može promijeniti i donijeti nam neprepoznatljivo ja: bila sam ostala mirna i pustila sam da prođe nekoliko dana, to je najbolji način da iščeznu ili da nestanu stvari u zbilji, iako nastave postojati zauvijek u našim mislima i u našem znanju, gnjile i postojane, i ispuštajući užasan smrad.

Ali to je podnošljivo i s tim se može živjeti. Tko ne bi podnio nešto takvoga.

“Javier, već smo razgovarali o tome. Već sam ti rekla kako ništa nisam čula, i moje zanimanje za tebe nije tako dalekosežno kako pretpostavljaš...”

Zaustavio me pokretom mahanja lepezom rukom podignutom u visini grudi (“Nemoj mi pričati priče”, govorila je ta ruka, “nemoj se izmotavati.”), nije mi dopustio da nastavim. Nasmiješio se sada pomalo popustljivo, ili možda autoironično, jer se našao u situaciji koju je mogao izbjeći, jer je bio tako nesmotren.

“Nemoj inzistirati. Nemoj me smatrati glupim. Iako sam nesumnjivo bio jako nespretan. Trebao sam otići do Ruiberrizove ulice, čim se pojavio. Naravno da si nas čula: kad si ušla u salon, rekla si da nisi znala da je još netko tamo, ali odjenula si grudnjak da se minimalno odjeneš pred neznancem, ne iz hladnoće niti iz bilo kojega posebnog motiva, i lice ti je bilo rumeno kad si otvorila vrata sobe. Nisi se posramila zbog onoga što si zatekla, ti si se sama prethodno zacrvenjela zbog onoga što si namjeravala učiniti, prošetati se polunaga pred nepoželjnom osobom koju nikada prije nisi vidjela; ali čula si ga kako razgovara, i to ne o bilo čemu, nije govorio o nogometu niti o vremenu, zar ne?

“I tako je primijetio ono što sam se i bojala da će primijetiti”, palo mi je na pamet. “Nisu ničemu poslužile moje pretpostavke, moje male lukavštine, moje naivne mjere opreza.”

“Izraz iznenađenja na licu nije ti propao, ali nije baš bio ni jako uvjerljiv. A osim toga, najprozirnije od svega: smjesta si pokazala da me se bojiš. Ostavio sam te s osjećajem sigurnosti i mira u krevetu; čak si izgledala blago i zadovoljno, učinilo mi se. Spokojno si usnula, a kad si se probudila i kad si se ponovo zatekla nasamo sa mnom, odjednom si 137

Knjigoteka

osjetila strah prema meni, zar si vjerovala da ja to neću primijetiti? Uvijek to primjećujemo, kad ulijevamo drugome strah. Možda žene i ne primjećuju, ili rijetko kad nekome i ulijevate strah i ne znate kakav je to osjećaj, osim možda s djecom: možete ih prestrašiti. Meni to nije nimalo ugodno, iako su mnogi muškarci oduševljeni i u potrazi su za tim, osjećajem snage, dominacije, trenutačne i lažne neranjivosti. Mene jako uznemiruje kad me se vidi kao prijetnju. Govorim o fizičkom strahu, naravno. Drugi tip straha ulijevate vi žene. Vaša zahtjevnost ulijeva strah.

Ulijeva strah vaša tvrdoglavost, koja je često samo zaslijepljenost.

Zastrašuje vaša indignacija, svojevrsni moralni bijes koji vas zaskoči, katkad i bez najmanjeg razloga. Već neka dva tjedna sigurno osjećaš takve osjećaje prema meni. Ne predbacujem ti ih kad se o tebi radi. U tvojem je slučaju to bilo razumljivo, imala si pravo. I nisi bila potpuno u krivu. Samo napola.” Napravio je stanku, prinio je ruku podbratku, pogladio ga je odsutnog pogleda (po prvi je put odvojio oči od mene), kao da doista dvoji, ili kao da se iskreno pita ono što je u nastavku izgovorio: “Ono što ne razumijem jest to zašto si se pojavila, zašto si izišla, zašto si se izložila da se dogodi ono što se sada događa. Da si ostala mirna, da si me pričekala u krevetu, pretpostavio bih da nas nisi čula, da nisi ništa shvatila, da je sve kao što je bilo nekada, u pogledu drugih, i tebe i mene.

Iako bi te najvjerojatnije svejedno spopao strah, prije ili poslije, neki dan ili danas. To se ne mijenja od trenutka kad čovjek dođe na svijet, i ne može se prikriti.”

Zastao je, ispio još jedan gutljaj, zapalio još jednu cigaretu, ustao i prohodao salonom, zatim je stao iza mene. Kad je ustao, prestrašila sam se, trznula sam se, stoje on primijetio, i kad je nekoliko trenutaka zastao nepomično, s rukama u visini moje glave, smjesta sam ju okrenula, kao da ga ne želim izgubiti iz pogleda ili kao da ga ne želim iza svojih leđa. Tada je načinio pokret otvorenom šakom, kao da želi pokazati ono što je očigledno (“Vidiš ti to?” rekla je njegova ruka. “Nije ti drago kad ne znaš gdje sam. Prije nekoliko tjedana ne bi te zabrinule ni najmanje moje kretnje u tvojoj blizini: niti bi ih zamijetila”). Doista nije bilo motiva za moju zastrašenost ni za moj nemir, nikakvog stvarnog motiva. DíazVarela govorio je smireno i civilizirano, bez ljutnje i uzbuđenosti, čak mi nije ni predbacivao, niti tražio da mu položim račune zbog svoje indiskretnosti. Možda je to upadalo u oči, to što mi je na taj način govorio o teškom zločinu, o ubojstvu koje je neizravno počinio ili koje je zamislio, nešto o čemu se ne govori prirodno ili barem to nije bio običaj prije, u još ne tako davnoj prošlosti: kad bi se otkrilo ili kad bi se prepoznalo nešto sličnoga, nije bilo mjesta za objašnjenja ni rasprave ni smirene razgovore niti za analize, nego bi nastupilo užasavanje i bijes, čuđenje, krici i žestoko optuživanje, ili bi čovjek posegnuo za omčom i objesio bi za drvo ubojicu koji je priznao zločin, a taj bi opet pokušavao pobjeći i ponovo bi ubio ako 138

Knjigoteka

bi zatrebalo. “Naše je doba čudno”, pomislila sam. “Dopušteno je pričati o svemu i sluša se svakoga, bez obzira na to što je počinio, i ne samo da bi se mogao obraniti, nego kao da je pripovijest o njegovim okrutnostima sama po sebi zanimljiva.” I pala mi je na pamet jedna misao koja je i mene samu iznenadila: “To je naša esencijalna krhkost. Ali ne mogu joj se suprotstaviti jer i ja sama pripadam tome razdoblju, i nisam ništa drugo doli običan pijun.”

Nije imalo smisla dalje nijekati, kao stoje odmah na početku rekao Díaz-Varela. On je već bio priznao dovoljno sjena (“Bila je to moja greška”, “Trebao sam otići u Ruiberrizovu ulicu”, “Bila si poprilično u pravu”) da meni nije ostala druga mogućnost nego upitati ga što mi to dovraga priča, ako bih nastavila braniti svoje pozicije. Ako bih ustrajala pretvarajući se da me je sve to zateklo te da ne znam na što misli, čak ni tako nisam bila slobodna: na menije sada bilo od njega tražiti da mi ispriča priču i daju čujem, samo od početka. Bolje je bilo dati mu do znanja da sam u tijeku sa svime, da se poštedim ponavljanja i možda poneke pretjerane izmišljotine. Sve će biti neugodno, sve je bilo neugodno. Sto kraće bude trajala njegova priča, to bolje. Ili će se možda razviti diskusija. Željela sam otići, nisam se usudila to pokušati, nisam se pomaknula.

“U redu, čula sam vas. Ali ne sve ono o čemu ste pričali, niti cijelo to vrijeme. Dovoljno, to sasvim sigurno, da te se uplašim, ili si ti možda mislio drukčije. Pa dobro, sad znaš sigurno, do sada nisi mogao apsolutno znati, sada znaš. I što ćeš učiniti? Jesi li zato tražio da dođem, da bi bio siguran? Bio si već dovoljno uvjeren, mogli smo pustiti da stvari krenu svojim tijekom i napustiti osvajanje rekorda, da upotrijebim tvoj izraz.

Kao što vidiš, nisam ništa učinila, nisam to nikome ispričala, čak ni Luisi.

Pretpostavljam da bi bila posljednja osoba kojoj bih ispričala. Cesto oni koji su najviše upleteni u nešto, najmanje žele biti o svemu informirani, naši bližnji: djeca ne žele znati što su učinili roditelji, roditelji ne žele znati što su počinila djeca... Nametnuti im otkrivenje”, posumnjala sam, nisam znala kako završiti rečenicu, presjekla sam rečenicu, pojednostavila ju, “prevelika je odgovornost. Za nekoga kao što sam ja.” (“Naposljetku ja sam Mlada Razborita Djevojka”, pomislila sam, “za Desverna nisam imala drugo ime.”) “Sigurno me se ne moraš bojati. Trebao si dopustiti da se uklonim po strani, da se povučem iz tvog života tiho i diskretno, manje ili više kao što sam i ušla i kao što sam nastavila postojati, ako sam uopće nastavila postojati u tvom životu. Nikada nije postojalo ništa što bi nas prisililo da se ponovo vidimo. Za mene je svaki put bio posljednji, nikada nisam računala na idući put. Sve do novog poziva, do tvoje protuzapovijedi, ti si oduvijek preuzimao inicijativu, ti si uvijek bio prvi koji je predlagao. Još uvijek imaš priliku pustiti me da na miru odem, ne 139

Knjigoteka

znam što ja ovdje uopće radim.”

Napravio je nekoliko koraka, pomaknuo se, napustio je položaj iza mene, ali nije ponovo sjeo kraj mene, nego je nastavio stajati, zaklonjen sada jednom foteljom, nasuprot meni. Ja ga nisam izgubila iz vida ni u jednom trenutku, to je istina. Gledala sam njegove ruke, i gledala sam njegove usne, njima je govorio i, osim toga, bio je to običaj, usne su bile moj magnet. Zatim je skinuo sako i prebacio ga preko naslona fotelje, kao što je običavao činiti. Zatim je polagano zasukao rukave, pa iako je i to bilo normalno - uvijek je hodao zasukanih rukava doma, zakopčanih manšeta vidjela sam ga samo tog dana, i nakratko - taj me njegov pokret učinio opreznom, često je to gesta nekoga tko se priprema na neki zahvat, na neki fizički napor, a trenutačno se nije mogla naslutiti nikakva neposredna akcija. Kad je dovršio sukanje rukava, položio je ruke na naslon fotelje, kao da se sprema na govoranciju. Nekoliko sekunda nastavio me pozorno promatrati na način koji mi je bio poznat, a čak i tako palo mi je na pamet isto što i u prethodnoj prilici: uklonila sam pogled, uznemirile su me njegove nepokretne oči, njegov pogled koji nije bio ni proziran ni prodoran, možda je bio maglovit i opkoljavajući ili možda samo neproničan, ublažen u svakom slučaju kratkovidnošću (nosio je leće), kao da su mi te krupne oči govorile: “Zašto me ne razumiješ”, i to ne nestrpljivo, nego žalosno. I njegov položaj nije bio različit od onoga koji je zauzeo drugih popodneva, kad mi je govorio o Pukovniku Chabertu ili o bilo čemu drugome što bi mu palo na pamet ili o čemu je razmišljao, ja sam ga slušala sa zadovoljstvom. “Drugih popodneva ili večeri”, pomislila sam, “nesumnjivo u najgore vrijeme za Luisu kao što je to za većinu ljudi, u vrijeme obaju svjetala, kad je uzbrdica najveća, i onih večeri kad bismo se on i ja viđali”, smjesta sam primijetila kako razmišljam u prošlome vremenu, kao da smo se već oprostili i kao da je svatko od nas u prekjučerašnjem danu onoga drugoga; ali svejedno sam nastavila, “Javier nije zalazio u njezinu kuću, nije ju posjećivao ni uznemiravao, nije joj pravio društvo niti joj je pomagao, sigurno se katkad morao odmoriti - svakih deset, dvanaest dana - od neprolazne tuge te žene koju je postojano volio, koju je iščekivao s nepresušnim strpljenjem; vjerojatno je trebao prikupiti energiju na nekom mjestu, od mene, od neke druge prijateljice, od neke druge osobe, da bi onda oporavljen otišao k njoj. Možda sam mu ja tako malo pomogla, a da to nisam ni znala, i da to nisam ni zamišljala, neizravno, nije mi smetalo. Od koga će on sada izvlačiti energiju, ako ja odem od njega. Neće mu biti problem pronaći zamjenu, u to sam sigurna.”

I pomislivši to posljednje, vratila sam se u sadašnjost.

“Ne želim da ti ostane neki trag koji ne odgovara stvarnosti, nerealan biljeg, ili koji je realan samo po onome što se dogodilo, ali ne i u motivima ili u namjerama, još manje u koncepciji, u inicijativi. Pogledajmo sada 140

Knjigoteka

priču koju si si ti ispričala, taj prigodni sastavak, tu priču koju si ispričala samoj sebi: ja sam naredio da Miguela ubiju, iz velike daljine. Ocrtao sam plan koji nije bio lišen rizika (osobito rizika da ne uspije), ali koji je mene stavljao po strani bilo kakve sumnje. Ja se nisam približio, nisam bio tamo, njegova smrt nije imala nikakve veze sa mnom i bilo je nemoguće stupiti u kontakt s ludim čuvarom parkirališta s kojim nisam razmijenio ni riječi.

Drugi su se pobrinuli za to, da provjere što ga muči te da usmjere njegovu krhku psihu i manipuliraju njome. Miguelova smrt ispala je kao užasna nesreća, kao rezultat loše sreće. Zašto nisam pribjegao za plaćenim ubojicom, koji je naizgled sigurniji i jednostavniji? Danas dovode plaćenike s namjerom odasvud, iz Istočne Europe ili iz Amerike, i nisu jako skupi: povratna karta, nekoliko obroka i tri tisuće eura ili i manje, ili nešto više, ovisi, recimo tri tisuće ako čovjek ne želi loše ili neuspješno obavljen posao. Obave svoje i odu, kad policija započne istraživati, već su na aerodromu ili u avionu. Samo što ti nitko ne može jamčiti da neće ponoviti zločin, da se neće vratiti u Španjolsku zbog nekog drugog posla ili čak da im se neće i svidjeti pa se odluče doseliti. Neki pojedinci koji su koristili njihove usluge poslije se ponašaju krajnje bezbrižno, katkad jedino što im poslije padne na pamet jest preporučiti ih nekom prijatelju ili kolegi (to da, jako sotto voće) i to istoga tipa koji je za njih odradio posao, ili preporuče istog posrednika, koji opet, lijen kakav jest, nazove i dovede istog ubojicu. Svi koji su u to bili upleteni, više nisu posve čisti.

Koliko god puta budu ulazili u zemlju, više je mogućnosti da će ih naposljetku uloviti, više mogućnosti i da te se prisjete, ili tvojega davanja imena pri tuđim poslovima, te uspostaviti vezu koju neće biti jednostavno prekinuti, ima subjekata koji se ne mogu zadovoljiti sjedenjem prekriženih ruku ili kretanjem u akciju s vremena na vrijeme. A ako ih se ulovi, propjevaju. Čak i oni koje plaća neka mafija i koji ostanu zbog toga, kao rezidenti, u Španjolskoj ih je sada popriličan broj, ovdje ima dosta posla. Kodeksi tišine poštuju se malo ili nimalo. Osjećaj za prijateljstvo više ne funkcionira, nema senzibiliteta pripadanja: ako nekoga uhvate, neka se snalazi, zla sreća, ili pogreška onoga koji je pao u stupicu, zla sreća. Bez njega se može i organizacije ne preuzimaju na sebe obvezu, već su poduzele svoje mjere da se ne bi kompromitirale, plaćenici sve više ciljaju naslijepo, poznaju samo jedan element ili čak ni to: jedan glas na telefonu, a fotografije ciljeva šalju mu se preko mobilnog telefona. Stoga uhvaćeni uzvraćaju istom mjerom. Danas se cijeli svijet samo brine kako sačuvati živu glavu, kako postići da mu uklone odgovornost. Pjevaju što god da je potrebno i kasnije će se vidjeti posljedice, glavno je da čovjek ne završi dugo vremena u zatvoru. Koliko god da ostanu tamo, mirni i dostupni, većem se riziku izlažu ako ih vlastita mafija uhvati: beskorisni su, višak, pasiv. A kako ono što mogu pjevati o njima nije bog zna što, hvale se: “Vidite, izvršio sam narudžbu prije dosta godina jednom važnom 141

Knjigoteka

poduzetniku, ili je možda bio političar, ili bankar. Mislim da se polako prisjećam. Ako pokušam napregnuti pamćenje, što ću izvući iz svega toga?” Nije samo jedan poduzetnik završio u zatvoru zbog toga. I poneki valencijski političar, znaš da među njima ima krupnih riba, ne razumiju što je to diskrecija.”

“Otkud Javier sve to zna?” zapitala sam se dok sam ga slušala. I sjetila sam se svojegjedinog razgovora s Luisom, i ona je doznala za tu praksu, govorila mi je o njoj, upotrijebila je čak i neke rečenice slične onima koje je izgovarao njezin zaljubljenik: “Dovedu nekog tipa, on obavi svoj posao, plate mu i taj ode, sve ujedan ili dva dana, nikada ih ne pronađu...”

Svojedobno sam pomislila kako sam to pročitala u tisku ili kako sam čula Devernea kako o tome govori, naposljetku on je poduzetnik. Možda je bio Díaz-Varela taj kojega sam čula. Razlikovali su se, međutim, u pogledu efikasnosti metode, koja za njega nije vrijedila ili je bila prepuna neprilika, zvučao je mnogo informiranije. Luisa je dodala. “Da se nešto takvoga dogodilo, ne bih čak mogla ni mrziti tog apstraktnog ubojicu... Ali mogla bih mrziti počinitelje, mogla bih posumnjati na jedne i na druge, na svakog natjecatelja ili zlovoljnika ili oštećenog, svaki poduzetnik ima svoje žrtve i protiv svoje volje ili svojevoljno; a žrtvuje čak i kolege prijatelje, kao što sam svojedobno pročitala u Covarrubiasu.” Uzela sam debeli, zeleni svezak i pročitala dio definicije o “zavisti” iz 1611. godine ni manje ni više, u životu Shakespearea i Cervantesa, prije četiristo godina ijoš je uvijek vrijedila, tužno je kako se neke stvari u biti nikada ne mijenjaju, iako je utješno kako nešto opstane, da se ne pomakne niti milimetar niti jednu riječ: “Najgore je što se taj otrov obično stvori u grudima onih koji su nam najveći prijatelji...” Javier mi je pripovijedao ili povjeravao taj slučaj, ali samo kao hipotezu, vjerojatno da biju mogao zanijekati; opisivao je ono što sam ja zamišljala, zaključak do kojega sam došla nakon što sam čula njega i Ruiberriza, pretpostavljam samo da bi ga smjesta demantirao. “Možda će me prevariti istinom”, pomislila sam po prvi put, jer nije bio jedini put. “Možda mi priča istinu sada da bi izgledala kao laž. Kako mu se čini, ili kao da jest.”

“Kako sve to znaš?”

“Doznao sam. Kad čovjek nešto želi znati, dozna. Provjeri pro et contra, dozna”, to mi je jako brzo odgovorio i poslije je nastavio šutjeti. Činilo se da će dodati još nešto, primjerice kako je doznao. Nije bilo tako.

Imala sam dojam kako ga je moj prekid naljutio, da je zbog njega izgubio uvjerljivost, ako ne i nit. Možda je bio nervozniji od onoga kako se činilo.

Napravio je nekoliko koraka po sobi i sjeo je u fotelju na čiji je naslon objesio sako i na koji se oslonio. I dalje je bio ispred mene, ali sada je ponovo bio u mojoj razini. Prinio je još jednu cigaretu usnama, nije ju zapalio, kad je ponovo progovorio, plesala mu je među usnama. Nije mu 142

Knjigoteka

skrivala usta, nego ih je podcrtavala. “Tako da priča o plaćenicima zvuči dobro u principu, za nekoga tko želi nekoga ukloniti s puta. Ali čini se da je uvijek opasno biti u kontaktu s njima, bez obzira na oprez koji čovjek poduzme, pa iako se to odvija preko posrednika. Ili preko još nekih ljudi; zapravo, što je lanac dulji, što su karike brojnije, lakše se dogodi da poneka karika otpadne, da se neki element izgubi. Donekle bi najbolje bilo izravno sklopiti ugovor i bez posrednika: onaj tko zamišlja smrt onoga koji će ju izvesti. Ali naravno, nikakav konačni platitelj, nikakav poduzetnik i nikakav političar neće se pokazati, izložili bi se odviše ucjenjivanju. Zapravo nema sigurnog načina, ne postoji adekvatan oblik da se to naredi ili zamoli. A osim toga, zatim postoje nepotrebne sumnje.

Ako neki čovjek poput Miguela pogine kao žrtva jednog obračuna ili ubojstva po narudžbi, počinje se gledati na sve strane: prvo istražuju njegove rivale i natjecatelje, zatim njegove kolege, sve one s kojima je poslovao ili surađivao, otpuštene zaposlenike ili prerano umirovljene, i naposljetku njegovu ženu i njegove prijatelje. Mnogo je preporučljivije, mnogo je čišće da se to uopće ne dade naslutiti. Da nesreća bude tako prozirna da nije nužno nikoga ispitivati. Ili samo onoga tko je ubio.”

Iako mu se to nije moralo sviđati, usudila sam se ponovo iznijeti primjedbu. Ili, ne samo da sam se usudila, nego se nisam uspjela suzdržati.

“Onoga koji je ubio, koji ništa ne zna, čak ni to da on nije donio odluku, da su mu utuvili u glavu ideju, da su ga potaknuli. Onome koji je zamalo zamijenio čovjeka, pročitala sam tisak tih dana; kako je nedavno prije istukao vozača kao što ga je mogao usmrtiti bodežom, upropaštavajući tako vaše planove, pretpostavljam da ste ga morali pozvati na red: ‘Pažnja, jer nije taj, drugi jedan sjeda u auto; onaj kojega si istukao nije kriv, to je tek naredba.’ Onome koji je ubio, koji ne zna objasniti ili koji se stidi ispričati policiji, odnosno, tisku i cijelome svijetu, da su njegove kćeri prostitutke i radije šuti. Neka odustane od davanja bilo kakvih izjava, sve dok se niste smrtno uplašili prije dva tjedna.”

Díaz-Varela pogledao me blagim smiješkom, ne znam kako to reći, srdačnim i simpatičnim. Nije bio ciničan, nije bio paternalistički, nije bio šaljiv, nije bio neugodan, pa čak ni u tom mračnom kontekstu. Bilo je to samo kao konstatiranje da je moja reakcija adekvatna, kako sve ide predviđenim putem. Upalio je upaljač dva puta, ali ne i cigaretu. Ja sam sada zapalila jednu svoju. Nastavio je pričati sa svojom cigaretom u ustima, naposljetku će mu se zalijepiti za usnu, sigurno za donju usnu, ja sam uživala dodirivati mu tu usnu. Moj prekid činilo se da mu ne smeta.

“Bila je to neočekivana odluka, njegovo nijekanje priznanja, ustrajavanje. Nisam na to računao, nisam sve to mogao znati. Očekivao 143

Knjigoteka

sam svakako zbrkanu pripovijest, nepovezano objašnjenje, nesuvislosti koje bi samo iznijele na vidjelo da je to učinio u navali strasti, da se radi o proizvodu bolesne i apsurdne ideje i nekih imaginarnih glasova. Kako je Miguel mogao biti povezan s mrežom prostitucije, s trgovinom bijelim robljem? Ali bilo je još i bolje odlučiti se ne izbrbljati, zar ne? Da se ne pojavi ni najmanji rizik upletanja osoba sa strane, čak ako bi to zvučalo fantazmagorično; spomenuti čudne telefonske pozive na nepostojeći mobilni telefon, ili u svakom slučaju na telefon koji se ne može lokalizirati i koji nikada nije bio registriran na njegovo ime, glas koji na uho šapuće stvari, koji mu pokazuje na Miguela, koji ga uvjerava kako je on uzročnik nesreće njegovih kćeri. Shvatio sam da su ih pronašli i da su odustale da ga odu vidjeti. Kako se čini, nisu s njim komunicirale već dugi niz godina, dopustile su da ih odvedu u smrt i smatrale su da je to nemoguće, pravile su se Englezima; čuvar parkirališta je, kako bi se reklo, već dugo bio sam na svijetu. A kako se čini, bave se prostitucijom, doista, ali vlastitom voljom, u onoj mjeri u kojoj volja ostaje netaknuta pred potrebom: recimo da su, između najrazličitijih ropstava, odabrale to i nije im loše, ne žale se.

Mislim da su, ako ne baš visokog društvenog staleža, a ono srednjega, dobro se snalaze, nisu bezvezne. Otac nije želio ništa više znati o njima, a one nisu željele znati o njemu, vjerojatno se oduvijek pravio lud.

Vjerojatno ih se kasnije, u svojoj samoći, u svojoj rastućoj neravnoteži, sjećao kao djevojčica više nego kao djevojki, više kao obećanja nego kao razočaranja, i uvjerio se kako su postupile onako kako su morale. Nije izbrisao podatak, ali možda jest razloge i okolnosti, zamijenio ih je za druge koji su njemu bili prihvatljiviji, iako sramotniji, ali poniženje da je snagu i život. Sto ja znam: da bi bolje mogao u svojoj mašti sačuvati te djevojčice, vjerojatno su bile jedna od rijetkosti koje je još mogao spasiti, te likove, najbolju uspomenu najboljih vremena. Ne znam tko je ni što je bio prije nego što je postao bijedan; čemu bih i provjeravao; sve su to tužne priče, mislimo na to tko je bio jedan od tih ljudi, ili što je još i gore, jedna od tih žena, kad nije mogao predvidjeti svoju bijednu budućnost, a postaje bolno baciti pogled na bilo čiju neuku prošlost. Znam samo da je bio udovac već dugi niz godina, možda je tada i započeo njegov pad. Nije imalo smisla informirati se o bilo čemu, zabranio sam to Ruiberrizu ako dozna, izazivalo mi je lošu savjest koristiti ga kao instrument, ušutkivao ju je idejom da će mu tamo gdje ga stave, gdje je sada, biti bolje nego u rasklimanom autu u kojem je spavao. Osjećao bi se bolje zbrinut i pažen, a zapravo već se vidjelo da je pored svega predstavljao opasnost. Važnije je da nije na ulici.”

“To mu je stvaralo lošu savjest”, pomislila sam. “Nespretan je. Usred onoga što mi priča, onoga što sam manje-više znala, pokušava ne ostaviti dojam bezobzirnog čovjeka i pokazuje razumijevanje. Vjerojatno je normalan, pretpostavljam da isto pokušava većina ubojica, osobito kad ih 144

Knjigoteka

se otkrije; barem oni koji nisu plaćenici, oni koji ubiju samo jedanput i to je sve, ili se tako nadaju, i žive to kao kakvu iznimku, gotovo kao kakvu užasnu nesreću u kojoj su se zatekli protiv svoje volje (donekle poput kakve zagrade nakon koje se može nastaviti): ‘Ne, ja nisam želio. Bio je to trenutak zbunjenosti, panike, zapravo me prisilio taj mrtvac. Da nisam toliko potezao konop i da nisam išao tako daleko, da sam imao više razumijevanja, da se nisam tako žurio ili da sam umaknuo, da sam nestao... Osjećam ogromnu tugu, nemoj misliti da nije tako.’ Da, vjerojatno je nepodnošljiva svijest o onome što se počinilo, i malo će se stoga izgubiti. A točno, u pravu je, teško je gledati nepoznatu prošlost bilo koga, primjerice jadnog Desverna koji nije imao sreće jednog rođendanskog jutra, dok je doručkovao s Luisom i dok sam ih ja sa zadovoljstvom promatrala iz daljine, kao bilo kojega bezazlenog jutra. Doista vjerujem kako ima smisla za humor”, ponovila sam, i primijetila kako mi se zarumenjelo lice. Ali ušutjela sam, nisam ništa rekla, ostavila sam ljutnju za sebe, a osim toga, na vrijeme sam primijetila da više ne zna o čemu je riječ, u nekom trenutku njegova govora (u. kojem?), kako ono o čemu mi priča Díaz-Varela još uvijek postoji samo kao hipoteza, ili kao parafraza mojih zaključaka počevši od onoga što sam čula, odnosno, kako je prema njemu riječ o fikciji, zacijelo. Njegova priča ili kratko ponavljanje počelo je tako, kao puka ilustracija mojih pretpostavki, verbalizacija mojih sumnji, i neprimjetno je za mene poprimilo stvaran izgled ili ton, počela sam ga slušati kao da je riječ o kakvoj pravoj ispovijesti i kao da je to točno. Još uvijek je postojala mogućnost da to nije točno, prema njemu, uvijek je tako (nikada neću znati više od onoga što mi on kaže, zatim nikada neću znati više s apsolutnom sigurnošću; da, smiješno je što nakon toliko stoljeća prakse i nevjerojatnih napredaka i izuma, još uvijek ne postoji način da doznamo kad netko laže; naravno da nam to ide u prilog te da podjednako šteti svima, možda je to jedini ostatak slobode koji nam je ostao). Zapitala sam se zašto je prihvatio, zašto je pokušao da zazvuči kao istina ono što će kasnije vjerojatno biti zanijekano. Nakon njegovih posljednjih riječi bilo mi je teško iščekivati to vjerojatno najavljeno nijekanje (“Ne želim da ti ostane kakav trag koji nije istinski”, tako je započeo); međutim, upravo me to čekalo, sada više nisam mogla otići: čuti ono najgroznije, još čekati, imati strpljenja. Sve te misli prošle su mojoj glavom kao munja jer on nije zastao, ograničio se na kratku pauzu: “Tako da je njegova neočekivana tišina bila poput blagoslova, poput potvrde da je pogodio moje riskantne planove, a bili su jako nesigurni, zamisli: taj Canella mogao je biti neosjetljiv na moje spletke, ili ga se moglo uvjeriti da je Miguel kriv za gubitak njegovih kćeri, ali ništa više, nije to moralo imati nikakve posljedice.”

Ponovo se nisam mogla suzdržati i ne reći, nakon što sam trenutak ranije uspjela prešutjeti, ali to mi nije puno koristilo. Potrudila sam se da 145

Knjigoteka

moje riječi zvuče više kao podsjetnik nego kao optužba, prigovor, iako su to bez sumnje bile (pokušala sam ne naljutiti ga odviše).

“Dobro, predali ste mu nož, zar ne? I ne baš bilo kakav nož, nego jedan posebno opasan i štetan, zabranjen je. To je ostavilo svoje posljedice, zar ne?”

Díaz-Varela iznenađeno me je pogledao na trenutak, po prvi put vidjela sam da je rastresen. Šutio je, možda se pokušavao prisjetiti je li razgovarao s Ruiberrizom o tom nožu dok sam ja špijunirala. U dva tjedna koja su otada prošla vjerojatno je sa svim pojedinostima rekonstruirao ono što su obojica rekla tom prilikom, vjerojatno je točno promislio o tome što sam i koliko ja doznala - sasvim sigurno uz suradnju svojega prijatelja, kojega je obavijestio o neprilikama; odjednom mi više nije bilo nimalo dražesna ideja da taj zna za moju indiskretnost, onako kako me je gledao - uz to što nisu znali da sam se u razgovor uključila sa zakašnjenjem i da su mi povremeno dolazili do uha tek fragmenti.

Pripremio se na najgore za svaki slučaj, podrazumijevao je da sam sve čula, zato se odlučio nazvati me i neutralizirati istinom, ili prividom, ili dijelom istine. Pa čak i tako vjerojatno nije registrirao da je spomenuto oružje, još manje činjenicu da su ga oni kupili i predali mladiću koji je parkirao auto. Ni ja sama nisam bila sigurna i mislila sam da nisu, primijetila sam to zamijetivši njegovu zbunjenost, ili iznenadno nepovjerenje koje ga je zaskočilo, u vlastite uspomene i pedantna prisjećanja. Bilo je vrlo vjerojatno da sam ja to zaključila, i odmah sam zatim to precrtala u mislima. Obuzele su ga sumnje, vjerojatno se brzo zapitao znam li nešto više od onoga što sam trebala znati, i kako sam to doznala. Ja sam imala vremena osvijestiti činjenicu da je on, dok sam ja koristila drugu osobu plurala nekoliko puta, uključujući i Ruiberriza i njegova anonimnog poslanika (upravo sam rekla “kojemu ste predali”), govorio uvijek u prvoj osobi jednine (upravo je rekao “uspio sam u svojim riskantnim planovima”), kao da on sam na sebe preuzima zlodjelo, kao da je to samo njegova stvar, usprkos manipulaciji ubojice i pomoći barem dvaju sudionika, onih koji su obavili posao za njega, a da on nije morao intervenirati niti miješati se. On je ostao jako daleko od prljavštine i krvi, od čuvara parkirališta i njegovih uboda, od telefona i od asfalta, od tijela svoga najboljeg prijatelja ispruženog posred lokve. Nije bio u dodiru ni s čim; bilo je neobično što kad je pripovijedao o tome nije to iskoristio, nego naprotiv. Ne razdjeljuje krivnju među onima koji su sudjelovali. To uvijek umanjuje vlastitu krivnju, iako je jasno tko vuče konce i tko je smislio zločin i tko je dao naredbu. Znali su to urotnici od pradavnih vremena, kao i spontana i bezglava gomila, nahuškana čudnim glavama koje se ne ističu i koje nitko ne može raspoznati: ne postoji ništa osim podjele uloga kako izvući što bolji kraj u bitki.

146

Knjigoteka

Rastresenost mu nije dugo trajala, ubrzo je došao k sebi. Nakon što se prisjetio i nije pronašao ništa jasno u sjećanju, vjerojatno je mislio kako u biti nije važno ono što ja znam i što pretpostavljam, naposljetku, sada ovisi o njemu na oba terena, kao što uvijek ovisi o onome tko nam nešto pripovijeda, taj odlučuje gdje započeti i kad se zaustaviti, što razotkriti i što insinuirati i što prešutjeti, kad reći istinu, a kad laž i treba li kombinirati oboje i ne dopustiti da ih se prepozna, ili treba li prevariti prvom, kao što mi je palo na pamet da on to čini; ne, nije tako teško, dovoljno ju je samo izložiti na način da se u nju ne povjeruje, ili da je toliko teško u to povjerovati da je naposljetku jedino rješenje odbaciti ju.

Nevjerojatne istine idealne su za to i život ih je prepun, mnogo više nego najgori roman, nijedan se ne bi usudio prihvatiti sve moguće rizike i koincidencije, beskonačne u jednom jedinom postojanju, da ne kažemo u njihovu zbroju i u zbroju onih koji još uvijek teku. Uvredljivo je što stvarnost ne postavlja granice.

“Da”, uzvratio je, “to je imalo jednu posljedicu, ali moglo ju je i nemati.

Canella je bio slobodan odbaciti nož, ili ga uzeti i poslije baciti ili prodati.

Ili ga sačuvati i ne upotrijebiti ga. Nije bilo nemoguće ni da ga izgubi ili da mu ga ukradu prije vremena, među siromašnima to je jako vrijedno vlasništvo jer se svi osjećaju ugroženima i bespomoćnima. Sve u svemu, priskrbiti nekome motiv i oružje ne jamči da će se taj njime i služiti. Moji su planovi bili jako riskantni čak i nakon što su ispunjeni. Čovjek je zapravo zamalo ubio krivog čovjeka. Manje ili više, mjesec dana prije. Da, naravno da ga je trebalo podučiti, da je trebalo inzistirati, objasniti mu, samo je nedostajalo da čovjek tako pogriješi. To se ne bi moglo dogoditi jednom plaćeniku, ali već sam ti spomenuo do kakvih sve neprilika može doći, ako ne u kratkom vremenu, a ono na duge staze. Radije sam odabrao izložiti se riziku da pogriješim, nego da ostavim tajnu čuvati u sebi, nego da me naposljetku netko drugi razotkrije”, zaustavio se, kao da se pokajao zbog posljednje rečenice, ili kao da ju je izgovorio u tom trenutku, bilo je moguće da još uvijek nije kucnuo čas; onaj tko priča nešto što je pripremio, nešto unaprijed pripremljeno, nešto već elaborirano, može unaprijed odlučiti što će slijediti prije, a što poslije, i nastoji ne prekršiti i ne izmijeniti tu naredbu. Popio je, zavrnuo rukave koji su već bili zavrnuti jednom makinalnom gestom kakve je s vremena na vrijeme činio, naposljetku je zapalio svoju cigaretu, pušio je neke jako lagane njemačke cigarete koje proizvodi kuća Reemtsma, čiji je vlasnik otet i koji je morao platiti najveću otkupninu u povijesti svoje zemlje, čudovišan iznos, zatim je napisao knjigu koju sam prelistala u izdavačkoj kući u verziji na engleskom jeziku, razmišljali smo o njezinu objavljivanju u Španjolskoj, ali naposljetku Eugeni ju je proglasio depresivnom i odbio je.

Pretpostavljam da ih još uvijek puši ako nije prestao pušiti, ne vjerujem, 147

Knjigoteka

nije od onih koji prihvaćaju društvene obveze, poput njegova prijatelja Rica, koji kako se čini i govori što mu je po volji posvuda i ne brine se o posljedicama (katkad se pitam je li svjestan onoga što je učinio DíazVarela ako ga je možda nanjušio: nevjerojatno je, imala sam dojam da ga ne zanima mnogo ono što je blisko i sadašnje, ni da je u tijeku događaja).

Díaz-Varela činilo se da sumnja treba li nastaviti tim putem. Učinio je to, jako kratko, možda da ne bi podcrtao svoje pokajanje odveć grubim izrazom: “Bez obzira na to koliko ti to čudno izgledalo u slučaju ubojstva, Miguelovo ubojstvo bilo je mnogo manje važno od imperativa da se ne bude uhvaćen ili upleten. Želim reći kako nije imalo smisla osigurati da tada umre, tog dana ili bilo kojeg drugog dana ako ja budem izložen pa i najmanjem riziku izlaganja ili da se jednom u mene posumnja, pa makar to bilo tek za trideset godina. To si nisam mogao dopustiti ni pod kojim uvjetima, uz tu mogućnost bilo je bolje da on nastavi živjeti, napustiti bilo kakav plan i odustati od njegove smrti tada. Usput budi rečeno, dan nisam odabrao ja, naravno, nego čuvar parkirališta. Jednom kad sam ja izvršio svoj zadatak, sve je bilo u njegovim rukama. Izgledalo bi kao pretjerano loš ukus da sam odabrao upravo njegov rođendan. Bila je to jedna slučajnost, tko zna kad će se čovjek odlučiti, i hoće li se uopće odlučiti to učiniti. Ali sve to objasnit ću ti kasnije. Nastavljamo s tvojom idejom, s tvojom zamisli o mjestu, imala si dovoljno vremena u ova dva tjedna razmisliti o svemu.” Želio me je ukoriti i prisiliti me da ga pustim da priča dok se ne zamori i dok ne završi, ali ponovo nisam bila sposobna, moj je mozak usput uhvatio dvije ili tri stvari, i sve mi se pomiješalo u glavi da bih mogla prešutjeti u trenutku. “Govori o homicidu na ovom mjestu priče, a ne o ubojstvu, kako je to moguće ako se više ne pretvara?” pomislila sam.

“Sa stajališta čovjeka za parkiranje automobila, to je na prvom mjestu, kao i sa stajališta Luise, pa i policije i svjedoka, i čitatelja tiskovina koji su pročitali vijest jednoga jutra i užasnuli se vidjevši što se bilo kome može dogoditi u jednoj od najsigurnijih zona Madrida, a zatim su ju zaboravili jer nije bilo kontinuiteta i jer, osim toga, nesreća, jednom kada ju primire u svojoj mašti, pridonosi da se osjete na sigurnom: ‘Nisam to bio ja’, rekli su, ‘i nešto poput toga neće se dvaput dogoditi.’ Ali njemu nije tako izgledalo, s Javierova stajališta radilo se o ubojstvu, ne može se osloniti na plan s velikim pukotinama, riskantan element, da se njegova računica možda i ne ispuni, previše je inteligentan da bi se time zavaravao. A zašto je rekao ‘tada’ i to je i ponovio? ‘Osigurati se da će tada umrijeti’, ‘njegova tadašnja smrt’, kao daju je bilo moguće odgoditi ili ostaviti za kasnije, odnosno, za hereafter, sa sigurnošću da će doći. ‘Bio bi to pretjerano loš ukus’, rekao je i to, kao da nije bilo dovoljno narediti ubojstvo prijatelja.”

Zapamtila sam ovo posljednje, kao što se uvijek događa, iako nije bilo 148

Knjigoteka

najnapadnije; možda najuvredljivije.

“Pretjerano loš ukus”, ponovila sam. “Ali što govoriš, Javier? Misliš da ta pojedinost mijenja nešto u onome važnome? Govoriš mi o ubojstvu.” I iskoristila sam priliku da upotrijebim pravu riječ: “Misliš li da određivanje kakvog konkretnog datuma može cijeloj stvari pridati ozbiljnost ili ju uskratiti? Pridodati joj dobar ukus ili ju zaogrnuti lošim ukusom? Ne razumijem te. Pa dobro, nemam ni ambicija bilo što razumjeti, ne znam zašto te slušam.” I sada sam bila ja ta koja sam zapalila drugu cigaretu i ispila, preplašena; požurila sam se, gotovo sam se zagrcnula, pila sam kad još uvijek nisam otpuhnula prvi dim.

“Naravno da to razumiješ, María,” brzo mi je uzvratio, “i zato me i slušaš, da bih ti ja naposljetku povjerovao, da bih mogao provjeriti.

Pričala si samoj sebi i prepričavala bez prestanka, svaki dan i noć čitava ova dva tjedna. Razumjela si da su za mene moje želje iznad bilo kakvog razmatranja i bilo kakvog ustezanja i obzira. I vjernosti, zamisli. Ja sam jasno shvatio, ima tome već neko vrijeme, da želim provesti pokraj Luise ono što mi je još ostalo od života. Da postoji samo jedna i da je to ona i da se ne može vjerovati u sudbinu, da će se stvari same od sebe dogoditi i da će se nekom čarolijom ukloniti prepreke i otpori. Čovjek se mora prihvatiti posla. Svijet je prepun lijenčina i pesimista koji ništa ne postižu jer se uopće ne trude, nakon svega si dopuštaju jadikovanje i osjećaju se frustrirani i hrane svoj resantiman prema van: takva je većina pojedinaca, idiotske lijenčine, unaprijed poraženi, zbog svojega načina života i zbog sebe samih. Ja sam ostao samac svih ovih godina; upravo tako, s vezama koje su mi donosile ugodu i koje su me zabavljale, u iščekivanju. Prvo, u iščekivanju da se pojavi netko tko će mi donijeti slabost, i tko će biti dovoljno zanimljiv da u meni izazove takav osjećaj. Zatim... za mene je to jedini način da shvatim tu riječ koji svi ljudi koriste olako, ali koja ne bi trebala biti tako jednostavna s obzirom na to daju ne poznaju mnogi jezici, samo talijanski jezik osim našega, koliko mi je poznato, naravno da ja znam tek poneki jezik... Možda i njemački, istina je da ne znam: zaljubljivanje. Imenica, pojam; pridjev, stanje, to jest poznatije, barem ga francuski poznaje, a engleski ne, ali se trudi i približava.se... Mnoge osobe jako su nam simpatične, zabavljaju nas, očaravaju nas, izazivaju u nama ljubav pa nas čak i raznježuju, ili nam se sviđaju, oduševljavaju nas, pa nas čak i zaluđuju, uživamo u njihovu tijelu ili u njihovu društvu ili u objema stvarima, kao što mi se događa s tobom i kao što mi se dogodilo i u drugim okolnostima, malobrojnim. Čak nam neke osobe postanu i neophodne, snaga običaja ogromna je i naposljetku zamijeni gotovo sve drugo, čak i ako istisne s mjesta nešto drugo. Može istisnuti ljubav, primjerice; ali ne zaljubljivanje, treba razlikovati ljubav i zaljubljivanje, iako su slični, nisu jedno te isto... Ono što je jako rijetko jest osjećaj slabosti, istinske slabosti zbog nekoga, onoga što je izaziva u nama, što 149

Knjigoteka

nas čini slabima. To je presudno, što nam onemogućuje da budemo objektivni i što nas stalno razoružava i zbog čega se predajemo u svim borbama, kao što se naposljetku predaje pukovnik Chabert u nazočnosti svoje žene čim ju je ugledao nasamo, pričao sam ti o toj priči, pročitala si ju. Djeca to uspijevaju, kažu, i nemam razloga u to ne povjerovati, ali riječ je o drukčijoj ljubavi, riječ je o nezaštićenim bićima od trenutka kad se pojave, od prvog trenutka, slabost koju nam donose vjerojatno nam je urođena zbog njihove apsolutne nezaštićenosti, a, kako se čini, ona ostaje... Općenito, ljudi to ne proživljavaju s nekom odraslom osobom, niti traže takvo iskustvo. Ne iščekuju, nestrpljivi su, prozaični, možda čak i ne vole onu drugu osobu jer ju ne mogu ni zamisliti, stoga ulaze u veze ili se žene za prvu koja im se približi, nije tako čudno, to je norma tijekom cijeloga života, ima onih koji misle kako je zaljubljivanje moderna tvorevina izišla iz romana. Bilo kako bilo, sada ju posjedujemo, izum, riječ i sposobnost za osjećaj”, Díaz-Varela ostavio je poneku nedovršenu riječ ili napola u zraku, oklijevao je, bio je u iskušenju krenuti u digresije svojih digresija, zakočio se; nije želio raspravljati nadugo i naširoko, unatoč svojim sklonostima, nego ispričati mi nešto. Polako se približavao, sjedio je na rubu fotelje sada, s laktovima na koljenima i prepletenih ruku; ton mu je postao žestok usprkos svoj njegovoj hladnoći i izlagačkom, gotovo didaktičnom redu, koji je koristio kad bi držao govorancije. A gotovo uvijek kao kad bi govorio u jednom nizu, ja nisam uspijevala odvojiti pogleda s njegova lica, s njegovih usana koje su se brzo micale dok bi izgovarao riječi. Nije da me nije zanimalo ono što je govorio, zainteresiralo bi me u svakom slučaju, a još i više sada kad mi je ispovijedao zašto je i kako počinio to što je počinio, ili ono što je vjerovao da samja vjerovala, i imao je pravo. Ali čak i da me nije zanimalo, bila bih ga nastavila slušati u beskonačnost, slušajući ga dok sam ga promatrala.

Zapalio je drugu svjetlost, svjetiljke koja je stajala pokraj njega (katkad bi sjeo čitati u tu fotelju), već se bila u potpunosti spustila noć i nije bilo dovoljno svjetlo koje je do tada bilo upaljeno. Vidjela sam ga bolje, vidjela sam njegove dovoljno duge trepavice i njegov pomalo sanjarski izraz lica, koji je i tada bio takav. Njegov izraz nije odavao zabrinutost ni žestinu zbog onoga što je govorio. Za sada mu nije bilo teško. Morala sam se podsjećati koliko se odbojnim činio njegov mir koji je dominirao u tim okolnostima jer, istinu govoreći, u onom trenutku nisam osjećala odbojnost. “Čovjek zna da je za tu osobu bezuvjetno”, nastavio je, “da mu pomogne i da ga podrži u bilo čemu, čak i ako je riječ o kakvu užasnu pothvatu (primjerice, ubojstvu nekoga, čovjek će pomisliti da se iza toga kriju kakvi motivi ili da nema drugog izlaza), i da je on za tu osobu spreman učiniti što god bilo. To su osobe koje baš ne ostavljaju dobar dojam, u najplemenitijem značenju te riječi; ali riječ je o tome da su mu 150

Knjigoteka

simpatične, što je različito i mnogo snažnije i trajnije. Kao što svi znamo, ta bezuvjetnost jedva da ima veze s razumom, pa čak i s uzrocima.

Zapravo, zanimljivo je, učinak je ogroman, i nema uzroka, obično ih nema ili se ne mogu formulirati. Meni se čini da u svemu tome jako važnu ulogu ima odluka, arbitrarna odluka... Ali, sve u svemu, to je druga priča.”

Ponovo je poželio raspredati, trudio se ne popustiti tom nagonu. Sve u svemu, pokušavao je biti koncizan, a imala sam osjećaj da čak iako se tako udaljavao od teme, nije to bilo protiv njegove volje i zato što to nije mogao izbjeći, nego zato što je nešto time tražio, možda me želio involvirati i naviknuti na činjenice. S vremena na vrijeme ja bih zastala i pomislila: “Razgovaramo o onome o čemu razgovaramo, o ubojstvu, neobično je; a ja mu poklanjam pozornost umjesto da ga objesim za drvo.” I smjesta bi mi pao na pamet Athosov odgovor D Artagnanu kad je ovaj poviknuo isto: “Da, ubojstvo, ništa drugo.” I sve sam manje o tome mislila. “Gotovo nitko ne može uzvratiti na to pitanje koje drugi postavljaju o onome drugome, o bilo čemu: ‘Zašto se zaljubio u nju? Što je vidio u njoj?’ Osobito kad je riječ o nekome za koga vrijedi da je nepodnošljiv, nije Luisin slučaj, mislim; ali dobro, nisamja taj koji to treba reći, zbog onoga što sam upravo iznio, upravo zato. Ali ni ti sama, María, da ne idemo dalje, ne bi znala odgovoriti zašto si se tako ludo zaljubila u mene tijekom tog vremena, sa svim mojim nedostacima i znajući da je moj glavni interes od samog početka na drugoj strani, da imam svoj postojani cilj već dugo vremena, da nema mogućnosti da ti i ja idemo dalje od onoga tipa odnosa kakav smo imali. Ne bi znala, odnosno, izuzev onih šest subjektivnih neodređenih i ne baš šarmantnih riječi, upitnih jednako kao i neupitnih: za tebe neupitnih (tko bi ti se usudio suprotstaviti?), drugi bi imali svašta reći.”

“Doista, ne bih znala”, pomislila sam. “Poput kakve glupače. Sto sam mogla reći, da sam uživala gledati ga i ljubiti ga, i spavati s njim, te o strepnjama koje su me salijetale hoću li i dalje to moći činiti, i imati ga prilike slušati? Jest, to su idiotski razlozi koji nikoga ne mogu uvjeriti ni u što, ili tako uvijek zvuče onome tko ne osjeća isto ili tko nije doživio slično iskustvo u svome životu. To čak nisu ni pravi razlozi, kako je rekao Javier, zacijelo imaju više veze s očitovanjem vjernosti nego s bilo čime drugim; iako su možda te stvari povezane. A njihov je učinak golem, to je sigurno.

Nepobjedive su.” Vjerojatno sam se malo zarumenjela, ili sam se možda nelagodno promeškoljila na fotelji, osjećajući stid. Zasmetalo mi je što me je otvoreno spomenuo, što je spomenuo moje osjećaje prema njemu kad sam ja uvijek bila diskretna i štura na riječima, nikad ga nisam smetala svojim zahtjevima ili izjavama, ni suptilnim aluzijama koje bi ga potaknule da mi izravno očituje svoje osjećaje, suzdržavala sam se probuditi u njemu osjećaj bilo kakve odgovornosti ili obveze ili potrebe za odgovorom, nije bilo ni traga tome; nisam ni hranila svoje nade da bi se 151

Knjigoteka

situacija mogla promijeniti, ili tek u samoći svoje sobe dok bih promatrala drveće, daleko od njega, u potaji, poput nekoga tko mašta kad ga počinje sustizati san, svi ljudi imaju pravo na to, zamišljati nemoguće kad se java napokon počne povlačiti, konačno, i kad se završi dan. Raspamećivalo me je što me uključio u sve to, mogao nas je poštedjeti; vjerojatno nije to učinio naivno, sigurno se iza toga skriva neka namjera, zacijelo mu to ne bi promaklo. Ponovo sam poželjela ustati i otići, izići već jednom iz te voljene i prezirane kuće i nikada se više ne vratiti u nju; ali sad sam već znala da neću otići dok ne završi, dok mi do kraja ne ispriča svoju istinu ili svoju laž, obje istodobno, ili još uvijek odvojeno. Díaz-Varela primijetio je moje rumenilo ili moj nemir, što god bilo, jer je požurio reći, poput nekoga tko uštimava gajde: “Pazi, ne želim reći da si ti zaljubljena u mene ni da sam ti nužan niti da sam ti podigao raspoloženje, ništa od svega toga. Nisam tako umišljen. Svjestan sam da je riječ o neusporedivim stvarima, da si jako daleko, da se ne može uspoređivati ono što ti osjećaš za mene odnedavno s onim što ja osjećam za Luisu već dugi niz godina.

Znam da sam samo zabava, da sam ti se svidio. Kao što si se i ti svidjela meni, gotovo da i nema neke razlike, ili možda griješim? Ako o tome govorim, to je samo dokaz kako čak i najprolazniji i najbezazleniji hirovi ne posjeduju razloge. Da ne govorimo o ozbiljnijim, neusporedivo ozbiljnijim stvarima.”

Nastavila sam šutjeti, dulje nego što sam željela. Nisam bila sigurna što bih mu trebala odgovoriti, a ovoga puta on je načinio stanku kao da me poziva da nešto kažem. U nekoliko rečenica Díaz-Varela ponizio je moje osjećaje i upoznao me sa svojim emocijama zarazivši me pomalo onim što je rekao jer sam ja već bila upoznata, a da prije nikada nisam čula tako jasne izjave ili uvredljive riječi poput onih koje je upravo izgovorio. Bez obzira kako idiotski oni bili, kao što su zapravo svi osjećaji kad ih opisujemo ili objašnjavamo ili kad se jednostavno najavljuju, procijenio je moje osjećaje mnogo inferiornijim u odnosu na svoje osjećaje prema drugoj osobi, kao da se uopće mogu uspoređivati. Što je on uopće znao o meni, onako šutljivoj i opreznoj kakva sam oduvijek bila?

Tako strpljiva u samome početku, bez velikih očekivanja, neraspoložena za natjecanje i borbu, ili posve nespremna? Nesumnjivo ja nisam bila sposobna isplanirati i naručiti ubojstvo, ali tko bi to mogao predvidjeti, da se naša trenutačna veza nastavila još godinama, ili možda odnos koji je postojao sve do prije dva tjedna, razgovor s Ruiberrizom sve bi to promijenio, ili bolje rečeno, to što sam ga ja čula. Da ih nisam špijunirala, Díaz-Varela mogao bi i dalje očekivati polagan oporavak i predviđeno Luisino zaljubljivanje i ne bi me zamijenio niti bi me se odrekao u međuvremenu, niti bih se ja povukla, nego bih ga nastavila viđati pod istim okolnostima. A tada, tko ne bi počeo priželjkivati više, tko ne bi 152

Knjigoteka

postao nestrpljiv i tko se ne bi pobunio, tko ne bi osjetio da je stekao pravo protokom mjeseci i godina, zbog samoga gomilanja vremena, kao da nešto tako beznačajno i tako neutralno kao što je protjecanje dana pretpostavlja zaslugu onome tko je glavni akter, ili možda samo strpljivo podnosi tijek vremena i ne predaje se? Onaj tko ništa ne očekuje naposljetku je prepun zahtjeva, onaj tko pobožno i skromno živi naposljetku postane tiranin i ikonoklast, onaj tko skuplja milostinju osmijeha ili pažnje ili poljubaca voljene osobe, postaje osoba koju treba moliti i uzoholi se, i uskraćuje osjećaje toj istoj osobi kojoj ju je sama rosulja vremena podredila. Tijek vremena pogoršava i zgušnjava svaku muku, iako u početku na obzoru nije bilo ni oblačka. Čovjek ne zna što će vrijeme od nas učiniti u svojim tankim slojevima koji se neprimjetno slažu jedan na drugi, ne zna u što nas je sposobno pretvoriti. Potiho napreduje, dan po dan, i sat po sat i otrovani po otrovani korak, ne primjećujemo njegovo podmuklo djelovanje, tako strpljivo i oprezno da nas nikada ne požuruje niti nas iznenađuje. Svakoga se jutra pojavi mirnoga i nepromjenjivoga izraza lica, i uvjerava nas u suprotno od onoga što se događa; da je sve u redu i da se ništa ne mijenja, da je sve kao jučer ravnovjesje snaga - da se ništa neće dobiti ni izgubiti, da je naše lice isto i naša kosa također i naše okružje, i da nas i dalje mrzi onaj tko nas je mrzio i da nas i dalje voli onaj tko nas je prije volio. A zapravo je sve potpuno drukčije, samo što nam nije dopušteno primijetiti dok prolaze izdajničke minute i lukave sekunde, sve dok ne svane čudan dan, nezamisliv, u kojemu ništa više nije kao prije: kad dvije voljene kćeri napuste svoga mrtvog oca u jednome hambaru, bez prebijenog novčića, i dan kad se pale testamenti koji živima nisu mili; dan kad majke razvlaste svoju djecu i kad muževi okradu svoje žene, ili kad žene ubiju svoje muževe pozivajući se na ljubav koju su u njima izazivali da bi ih pretvorili u luđake ili u imbecile samo da bi mogle živjeti u miru s ljubavnikom; dan kad neke druge žene nahrane prvorođeno dijete mlijekom koje bi mu trebalo donijeti smrt samo da bi obogatile drugo dijete, rođeno iz ljubavi koju sada doista osjećaju, iako ne znaju koliko će dugo potrajati taj osjećaj; dan kad se jedna udovica koja je naslijedila položaj i bogatstvo od svojega supruga vojnika, koji je poginuo u bitki kod Eylaua usred najveće hladnoće, odrekne svojega muža i optuži ga da je varalica kad se taj nakon brojnih godina i nevolja uspije vratiti iz mrtvih; dan kad će Luisa zamoliti Díaz-Varelu, za kojega joj je trebalo toliko vremena, da ju ne ostavlja i da ostane kraj nje, i dan kad će se Luisa odreći svoje stare ljubavi, koja će ostati ponižena i neće više biti ništa i neće se moći usporediti s ljubavlju koju osjeća sada za njega, tom drugom nestalnom suprugu koji joj prijeti da će ju ostaviti; dan kad će Díaz-Varela biti taj koji će me zamoliti da ne odlazim, da ostanem kraj njega i da zauvijek dijelim s njim uzglavlje, i rugat će se tvrdoglavoj i nestalnoj ljubavi koju je dugo vremena osjećao za 153

Knjigoteka

Luisu i koja ga je dovela do toga da ubije prijatelja, i reći će samome sebi i reći će meni: “Kako li sam bio slijep, kako te nisam znao vidjeti, kad je još uvijek bilo dovoljno vremena”; jedan čudan, nezamisliv dan, kad ću ja isplanirati ubojstvo Luise, koja se umeće između nas, a da i ne zna da postojimo “mi” i protiv koje ja nemam ništa osobno, i možda ću sve to i provesti, sve je moguće toga dana. Da, sve je to pitanje očajničkog vremena, ali naše se vrijeme prekinulo, za nas je završilo to što učvršćuje i produljuje i opet što trune i uništava i što vraća milo za drago, i što se nikada ne zamjećuje. Mene taj dan neće dostići, za mene ne postoji “kasnije” ili “od sada”, kao što nije postojao niti za lady Macbeth, na sigurnome sam od tog dobročiniteljskog ili štetnog produžetka, to je moja nesreća i moja sreća.

“Tko ti je rekao da nisam zaljubljena u tebe? Što ti znaš, kad ti nikada nisam pričala. Kad me nikada nisi ni pitao.”

“Hajde, hajde, ne pretjeruj”, odgovorio je on ne iznenadivši se.

Njegove posljednje riječi bile su farsa, uopće nije shvaćao moje osjećaje, ili ono što sam ja osjećala još dva tjedna prije toga. Možda sada još uvijek gajim te osjećaje, ali moji osjećaji više nisu tako čisti i pomiješani su s onim što ne može uprljati niti što se smije pomiješati, barem ne u zaljubljivanjima. Onaj tko je voljen uvijek to primjećuje, ako je zdrave pameti i nije obuzet žudnjom, jer onaj tko žudi, ne razlikuje, i pogrešno tumači znakove. Ali on je bio oslobođen toga, nije želio da gaja volim, malo je toga napravio da mi ulije nadu, treba mu to priznati. “Da je tako”, dodao je, “ne bi bila tako prestrašena onim što si otkrila, niti bi donijela zaključke tako brzo. Našla bi se u neizvjesnosti, iščekujući prihvatljivo objašnjenje. Pomislila bi kako možda i nije bilo drugog rješenja iz nekog motiva koji ti je nepoznat. Bila bi spremna, poželjela bi se zavaravati.”

Napravila sam se kao da nisam čula te lažne primjedbe koje su me pokušavale odvesti na neko mjesto koje je on predvidio. Uzvratila sam samo na prvu primjedbu.

“Možda ne pretjeruje. Možda uopće ne pretjeruje, i ti to znaš. Zapravo se tebi ne sviđa ta odgovornost, iako već znam kako nije najprikladnija riječ; nikoga se ne može pozvati na odgovornost zato što mu se onaj drugi zaljubio u treću osobu. Oprosti, ja te ne pozivam na odgovornost zbog svojih idiotskih osjećaja koji se tiču samo mene. Ali neizbježno je da ih osjetiš kao svojevrstan mali teret. Da Luisa zna koliko su intenzivni tvoji osjećaji (možda je u svojoj zadubljenosti primijetila tek površnosti, tvoju uglađenost i ljubav za udovicu svoga najboljeg prijatelja); da i ne govorimo što bi bilo da dozna što je uzrok tih emocija, osjećala bi to kao nepodnošljiv teret. Moguće je čak i da izvrši samoubojstvo, u slučaju da ne bude u stanju nositi se s tim. Zbog toga, između ostaloga, neću joj ništa reći. Ne smiješ se zbog toga brinuti, nisam bezdušna osoba.” Još uvijek 154

Knjigoteka

nisam bila donijela svoju konačnu odluku, moja je odluka postajala sve nesigurnijom što sam ga dulje slušala i što sam se više ljutila ili bila ravnodušnom. (“Razmislit ću o tome kasnije, na miru, nasamo, hladne glave”, mislila sam.) U svakom slučaju trebala sam ga primiriti da bih mogla izići otamo bez osjećaja prijetnje, sadašnje ili buduće, iako ova posljednja neće u potpunosti nestati, mislila sam, cijelog mog života. I usudila sam se pridodati pomalo podrugljivo, i poruga mi je pristajala: “Naravno da bi to bio najbolji način daju se ukloni, učiniti to što si ti učinio s Desvernom, samo što bih si mnogo manje ukaljala ruke.”

Daleko od toga da mu se svidio moj humor - istina, crni humor - ova ga je primjedba uozbiljila i stavila u obrambeni položaj. Sad sije doista zasukao rukave, energičnim pokretima kao da se žuri suprotstaviti mi se ili fizički mi se pokazati, zasukao je rukave iznad mišica poput kakva tropskog kavalira iz pedesetih godina, kakvog Ricarda Montalbana, Gilberta Rolanda, jednog od tih simpatičnih ljudi koje su već svi gotovo zaboravili. Nije se namjeravao boriti, naravno, niti me tući, to nije bilo sastavnicom njegova karaktera. Shvatila sam da ga je nešto strašno razljutilo i da će mi kontrirati.

“Moje ruke nisu okrvavljene, nemoj to zaboraviti. Bio sam dovoljno oprezan. Ti ne znaš što znači doista se okaljati. Ne znaš kako povjeravanje udaljuje od činjenica, i ne pomišljaš koliko pomaže ljude staviti u sredinu.

Zašto misliš da to čini svatko tko može, čim se situacija promijeni, čim se pojavi kakva neprikladna ili neznatno neugodna situacija? Zašto misliš da u procesima interveniraju advokati, kao i u razvodima? Nije to samo zbog njihove mudrosti i njihove vještine. Zašto misliš da glumci i glumice imaju svoje predstavnike, pisci svoje agente, a toreadori svoje opunomoćenike, i boksači svoje menadžere, kad još možemo govoriti o boksu? Hoće li sa svime dokrajčiti ovi sadašnji puritanci? Zašto misliš da se poslodavci ufaju u davatelje imena pri tuđim poslovima, ili zašto kriminalac koji ima novaca šalje plaćenike ili sklapa ugovore s plaćenim ubojicama? Nije to samo zato da si doslovno ne bi okaljali ruke, niti zato što su prevelike kukavice, da ne bi morali pokazati svoje lice, niti se izložiti riziku da sami budu oštećeni. Većina tipova koji se obično uklanjaju tim poslovima (drugi su slučaj oni koji to čine samo iznimno, poput mene samoga) započeli su obavljajući te iste zadaće i možda su i drugima bili učitelji: navikli su batinati ili čak ustrijeliti nekoga metkom, nevjerojatno je da bi mogli nastradati u kakvu sličnu susretu. Zašto misliš da političari šalju trupe u ratove koje objavljuju, ako se još uvijek i trude objaviti ih? Oni, za razliku od drugih, ne bi mogli obavljati posao vojnika, ali nije riječ samo o tome. U svakom slučaju, postoji ogromna autosugestija, koju pribavlja posredovanje i udaljenost od onoga što se događa, kao i povlastica izbivanja od izravnih događaja. Čini se nevjerojatnim, ali tako funkcionira, ja sam to osobno provjerio. Čovjek samoga sebe uvjeri kako se ne treba 155

Knjigoteka

miješati s onim što se sada događa, ili što se događa u susretima lice u lice, iako je on sam bio taj koji je taj događaj izazvao ili ga prouzročio i platio da se dogodi. Rastavljenik se naposljetku uvjeri kako njegovo zločesto inzistiranje i bijes nisu njegovi, nego njegova odvjetnika. Glasoviti glumci i pisci, toreadori i boksači ispričavaju se zbog ekonomskih pretenzija svojih predstavnika ili zbog zapreka koje postavljaju, kao da oni ne slušaju njihove naredbe ni djeluju po njihovu nalogu. Političar vidi na televiziji ili u tisku posljedice bombardiranja koje je on započeo, ili dozna za užase koje njegova vojska sije po terenu; niječe pokretom glave ne odobravajući ili s užasavanjem, pita se kako je moguće da su njegovi generali tako okrutni i tako nespretni, kako je moguće da ne mogu kontrolirati svoje ljude čim započne borba i kad ih malo izgube iz vida, ali nikada se ne smatra krivim za ono što se događa tisuću kilometara daleko, bez njegova sudjelovanja ili svjedočenja: smjesta uspijeva zaboraviti da je sve ovisilo o njemu, da je on izdao naredbu ‘Naprijed’. Isto kao i capo koji je poslao svoje ubojice: pročita ili ga obavijeste da su oni prevršili mjeru, da nisu ostali pri tome da samo srede nekolicinu, u skladu s njegovim uputama, nego su im osim toga odrezali glavu i testise i stavili im ih u usta; drhti na trenutak zamišljajući to i pomisli kako su ti njegovi žbiri doista sadisti, više se ne sjeća kako im je ostavio mašti na volju i slobodne ruke te im rekao: ‘Neka stvari preplaše cijeli svijet. Neka posluži kao pouka. Neka ih obuzme panika.’”

Díaz-Varela zastade, kao da ga je to nabrajanje trenutačno iscrpilo.

Poslužio sije drugu čašu i popio dobar gutljaj, žedan. Zapalio je još jednu cigaretu. Nastavio je promatrati pod, odsutnih misli. Tijekom nekoliko sekunda gledala sam sliku utučena, zabrinuta čovjeka, možda opterećena grižnjom savjesti, možda pokajanog. Ali do sada nije bilo ničega od toga, u njegovoj pripovijesti ni u njegovim digresijama. Sasvim suprotno. “Zašto samoga sebe povezuje s tim pojedincima?” pomislila sam. “Zašto mi ih priziva u sjećanje, umjesto da mi rasprši te misli? Sto dobiva time da ja vidim njegove postupke pod tako odbojnim svjetlom? Uvijek se sve može prikazati tako da i najružniji krimen izgleda ljepšim, da ga se barem malo opravda, može se pronaći neki razlog koji nije tako mračan, koji barem omogućuje da ga se razumije bez mučnine. ‘Tako funkcionira, ja sam to osobno provjerio’, rekao je uključivši se u popis. Razumije se na primjeru razvedenih i toreadora, ne na primjeru ciničkih političara i profesionalnih kriminalaca. Izgledalo je kao da ne pokušava stvari uljepšavati, kao da me s vremena na vrijeme želi još više užasnuti. Možda i zato da bih se pripremila prihvatiti bilo kakav izgovor, pa i one koji će uslijediti, izgovori stižu prije ili kasnije, nije moguće da se ponovno prepoznam u njegovu egoizmu i njegovoj zlobi, njegovoj izdaji, njegovu pomanjkanju skrupula, čak i ne inzistira na svojoj zaljubljenosti u Luisu, na svojoj strastvenoj potrebi za njom, nije se ponizio izgovarajući smiješne rečenice koje 156

Knjigoteka

katkad izazivaju duboke osjećaje i smiruju, poput: ‘Ne mogu živjeti bez nje, razumiješ? Nisam više mogao izdržati, za mene je poput zraka, gušio sam se bez ikakve nade i sada mi je naprotiv ostala jedna nada. Nisam priželjkivao nikakvo zlo Miguelu, naprotiv, bio je moj najbolji prijatelj; ali nalazio se usred mojega jedinog života, jedinoga koji volim, nažalost, a ono što nam smeta u životu, treba ukloniti.’ Prihvaćaju se pretjerivanja zaljubljenika, ne svih, naravno, ali ponekad je dovoljno reći da je netko jako zaljubljen ili da je bio jako zaljubljen da bi se poštedjeli drugih razloga. ‘Jer ja sam bio jako zaljubljen u nju’, kaže, ‘da nisam znao što činim’, a ljudi prihvaćaju i preuzimaju na sebe odgovornost, kao da im govore o nečemu što svi znaju. ‘Živjela sam radi njega i za njega, nije bilo nikoga drugoga na Zemlji, žrtvovala sam što god bilo, ostalo nije bitno’, i time su već poznati toliki neugledni i prosti postupci, pa se možda time neki i opravdavaju. Zašto ne inzistira Javier u svojemu bolećivom stanju za koje vjeruje da ga svi mogu doživjeti? Zašto ne potraži zaklon u njemu?

Smatra da je to logično stanje, ali ga ne podcrtava, ne stavlja ga u prvi plan, i protivno onome što bi mu odgovaralo, povezuje se s ništavnim i hladnim osobama. Da, možda je to: koliko god se preplašila i uspaničila, koliko god osjetila vrtoglavicu, spremnija ću biti zgrabiti bilo kakvu olakšavajuću okolnost. Ne bi mu nedostajalo razloga da je to njegova namjera. Priželjkujem da se pojavi neki, neko objašnjenje ili olakšica koja bi me malo rasteretila. Ne mogu više podnositi te činjenice, onakve kakve jesu i kakvima sam ih zamišljala od onoga prokletog dana kad sam ih začula iza tih vrata. Bila sam s druge strane tog dana, tamo gdje više nikada neću biti, sad je to sigurno. Čak i ako mi se Javier približi i ako mi obgrli leđa, i ako me pomiluje prstima i usnama. Čak i ako mi šapne na uho riječi koji nikada nije izgovorio. Čak i ako mi kaže: ‘Kako sam bio slijep, kako to da te nisam znao vidjeti, ali još uvijek stižem. Čak i ako me izbaci kroz ova vrata, ako me zamoli.’”

Ništa od toga neće se ni slučajno dogoditi. Čak ni ako ga ucijenim, ako mu zaprijetim da ću sve ispričati ili možda ja budem ta koja ga preklinje. I dalje je bio obuzet svojim mislima, čudnovato odsutan, i dalje mu je pogled bio prikovan za pod. Trgnula sam ga iz njegove zamišljenosti umjesto da iskoristim priliku i odem, već je bilo kasno: draže mi je bilo ostati na mračnim pretpostavkama i ne znati ništa zasigurno, nakon što sam ga saslušala; ali sada sam željela završiti, zanimalo me je li njegova priča nešto bolja, nešto vedrija od onoga kako je zvučala.

157

Knjigoteka

“A ti, o čemu si razmišljao? Kako uopće nisi sudjelovao u ubojstvu svoga najboljeg prijatelja? Teško je povjerovati, nije li tako? Usprkos svakoj autosugestiji.”

Podignuo je pogled i ponovo je spustio rukave do nadlaktica, kao da mu je hladno. Ali nije ga u potpunosti napustila ta svojevrsna utučenost ili umor koji su ga, kako se čini, obuzeli. Govorio je sporije, nesigurnije i manje odvažno, pogleda uprtog u moje lice i pomalo izgubljenog, kao da seja nalazim na velikoj udaljenosti.

“Ne znam”, rekao je. “Da, istina je da čovjek zna, u biti zna istinu, kako da ne, kako bi ju mogao ne poznavati. Zna da je pokrenut mehanizam i kako bi ga osim toga mogao zaustaviti, ništa nije neizbježno sve dok ono što se dogodilo i ono ‘što je bilo poslije’ s kojim svi računamo ne prestane postojati za određenu osobu. Ja sam nešto naručio od Ruiberriza, i od tog trenutka osjećam kako cijeli taj mehanizam više nije toliko moj, barem je nekoliko osoba odgovorno za njega. Ruibérriz je naručio od drugoga da nabavi mobilni telefon za čuvara na parkiralištu i da ga naziva, obojica su ga nazivala, izmjenjujući se, dva glasa uvjerljivija su od jednoga i potpuno su ga zbunili; ne znam dobro ni kako mu je taj drugi nabavio mobilni telefon, ostavlja ga u autu u kojem živi, tako barem mislim, tamo se pojavi kao u čudu, a isto tako i britva, da ga ne bi vidjeli, bilo je nemoguće anticipirati rezultat svega toga. U svakome slučaju, taj treći ne zna moje ime niti zna kako izgledam, kao što ni ja ne znam kako on izgleda, a njegovim nepoznatim sudjelovanjem sve se malo udaljuje, manje je moj, i moje sudjelovanje iščezava, više stvari nisu u mojim rukama, nego više osoba zna o čemu se radi. Jednom kad čovjek nešto aktivira i to izvrši, katkad je kao da to otpusti i kao da se oslobodi od toga, ne znam jesi li u stanju to razumjeti, možda i ne, nikada nisi morala organizirati i pripremiti nečiju smrt.”

Primijetila sam izraz koji je upotrijebio, “morala”; ta je ideja apsurdna, on nije “morao” ništa učiniti, nitko ga na to nije primorao. I rekao je “smrt”, najneutralniji mogući termin, a ne “ubojstvo” ni “krimen” niti “zlodjelo”. “Čovjek prima sažeta izvješća kako se stvari razvijaju i nadgleda, ali izravno se ne bavi ničime. Da, dođe do greške, Canella odabere krivog čovjeka i meni stigne vijest, čak mi i Miguel spomene štetu koju je otrpio jadni Pablo, ne sumnjajući da ima neke veze s njegovom molbom, ne povezujući jednu stvar s drugom, i ne pomišljajući da ja stojim iza, ili se samo jako dobro pretvara, kako bih to znao.”

Shvatila sam da se počinjem gubiti (kakva molba? kakav odnos? kakva pogreška?), ali on nastavlja kao da je odjednom uhvatio nit, ne dopušta mi da ga prekinem. “Idiot Ruibérriz nema povjerenja u trećega nakon toga, dobro mu plaćam i duguje mi uslugu, stoga preuzima 158

Knjigoteka

inicijativu i pojavi se pred parking-čovjekom, oprezno, skrivajući se, istina je da nema nikoga u toj noćnoj ulici, ali dopušta da ga taj vidi u njegovu kožnom ogrtaču, nadam se da ih je sve bacio, ne bi li se osigurao da se neće ponovo zabuniti i naposljetku izbosti nožem jadnog vozača, Pabla, i sve zakopati u zemlju. Da, taj je incident stigao do mene, primjerice, ali za mene to je samo priča koju mi pričaju u mojoj kući, ja se ne mičem odavde, nikada nisam napravio nepotrebnog koraka, niti sam se kompromitirao, stoga ne osjećam da je bilo što od toga u potpunosti moja odgovornost ili moje djelo, to su daleke činjenice. Nemoj se iznenaditi, ima ih koji idu čak i dalje: neki narede nečije pogubljenje, a zatim ne žele znati bilo što o procesu, o poduzetim koracima, o tome kako. Vjeruju kako će naposljetku stići vijest i kako će im priopćiti da je taj netko preminuo.

Stradao je kao žrtva neke nesreće, kažu im, ili kakva ozbiljna liječničkog propusta, ili bacio se s balkona, ili pregazili su ga, ili napali su jedne noći, tako podmuklo da se borio i oni su ga dokrajčili. I bez obzira na to koliko to čudno bilo, onaj tko je naručio tu smrt, bez pojedinosti kako i kad, može relativno iskreno uskliknuti, ili s određenom zalihom čuđenja: ‘Zaboga, kakve li tragedije’, gotovo kao da je stranac tom događaju i kao da se sudbina pobrinula da ispuni svoje želje. To sam pokušao ja, sagledati se što je moguće više na distanci od svega, iako sam djelomično rekonstruirao kako se sve to dogodilo: Ruibérriz je provjerio kakva je drama snašla tog nesretnika, koji je motiv njegova ogromna bijesa, njegova uvreda, slučajno ili možda ne baš slučajno, ne znam, jednog dana došao je do mene s pričom o njegovim kćerima koje su se nasilu ili prijevarom odale prostituciji, on vlada situacijom, ne nedostaju mu veze ni u kojem području, i stoga je plan bio moj, ili točnije, obojica smo ga skovali, bio je naš. Ali čak i tako, ja sam se držao po strani, izdvojeno: sam Ruibérriz nalazio se u sredini, njegov prijatelj bio je treći, a prije svega, bio je tu Canella, koji ne samo da je odlučivao kad, nego koji je mogao odlučiti ništa ne napraviti, ništa zapravo nije ovisilo o meni. I tada postoji toliko izaslanstvo, toliko je toga ostavljeno drugima za djelovanje, tolika je slučajnost, tolika distanca, da je čovjek naposljetku u stanju reći, nakon što se to dogodilo: ‘Kakve ja veze imam s tim, s onim što je učinio neki luđak na ulici, u neki sigurni sat i u nekoj sigurnom kvartu? Vidi se da se radilo o javnoj opasnosti, o nasilniku, nisu ga trebali pustiti da hoda na slobodi, pogotovo ne nakon Pablove dojave. Krive su vlasti koje nisu poduzele prikladne mjere, a kriva je i zla kob, koja još uvijek postoji.’”

Díaz-Varela ustade i prohoda salonom sve dok se ne zaustavi iza mene, stavi mi ruke na ramena, lagano ih stisne, nije taj stisak imao nikakve sličnosti s onim kojim me je stisnuo prije dva tjedna, prije mog odlaska, on i ja stojeći, zadržavajući me, šutjela sam kao grob. Sada se nisam bojala, prihvatila sam to kao izraz ljubavi, i osim toga, njegov se ton promijenio. Obojio se svojevrsnom težinom ili neznatnim očajem pred 159

Knjigoteka

nepopravljivim - neznatnim zato što je pripadao prošlosti - i oslobodio se cinizma, kao da je on namješten. Počeo je i miješati glagolska vremena, prezent, aorist i perfekt, kao što se događa onome tko proživljava neko loše iskustvo ili kad si prepričava neki proces iz kojeg samo vjeruje da je izišao, a to nije istina. Malo po malo zadobio je neki istinski akcent, nije se to zbilo odjednom, i to ga je činilo vjerodostojnijim. Ali možda je to bilo hinjeno. Tužno je to ne znati, i sve ono što je bilo prije zvučalo mi je istinski, imao je isti naglasak ili ne baš isti nego drukčiji, ali u svakom slučaju istinit. Sada je ušutio i mogla sam ga upitati ono što mi je zazvučalo nerazumljivo, za ono što mu je pobjeglo. Ili mu možda uopće nije pobjeglo, svjesno ga je upotrijebio i očekivao je moju reakciju, vjerovao je da sam primijetila promjenu u glasu.

“Govorio si o Deverneovoj molbi, i o jednom njegovu mogućem licemjerstvu. Kakva je to molba? Što će on to hiniti? Nisam shvatila.”

I kad sam to rekla, pomislila sam: “Što ja to dovraga činim, kako mogu tako uglađeno govoriti o svemu tome, kako ga mogu ispitivati o pojedinostima jednog ubojstva? I zašto o tome govorimo? Nije tema za razgovore, ili tek nakon što su prošle mnoge godine, kao u priči o Anne de Breuil koju je usmrtio Athos kad još nije ni bio Athos. Naprotiv, Javier je još uvijek Javier, nije imao vremena postati netko drugi.”

Ponovo mi je lagano stisnuo ramena, bilo je to gotovo milovanje. Ja sam govorila, a da se nisam ni okrenula, sada ga nisam trebala držati na oku, nije mi bio nepoznat ni zabrinjavajući taj dodir. Obuzeo me osjećaj nerealnosti, kao da proživljavamo neki drugi dan, dan koji je prethodio mojem slučajnom svjedočenju, kad još uvijek nisam bila ništa otkrila, niti je bilo kakve opasnosti, tek privremen užitak i rezignirano ljubavno iščekivanje, iščekivanje da budem otpuštena ili rastanak od njega kad Luisa dođe na red da postane njegova ljubav, ili barem kad mu dopusti da zaspi i da se svakodnevno budi kraj njega u krevetu. Sada sam si dopustila pomisliti kako možda i nije riječ o tome, već ju odavno nisam vidjela, čak ni izdaleka. Tko zna kako se stvar razvijala s njom, je li se oporavila od udarca, u kojoj joj je mjeri Díaz-Varela ušao pod kožu, u kojoj joj je mjeri postao nužan u njezinu usamljeničkom udovičkom životu s djecom koja su joj katkad bila na teret, kad bi se poželjela zatvoriti i plakati i ne činiti ništa. Isto kao što sam ja pokušala s njim u njegovu samotničkom životu samca, samo što sam to pokušala stidljivo i bez čvrstog uvjerenja i truda, otpočetka spremna na poraz.

Drugi neki dan bilo bi i moguće da ruke Díaz-Varele skliznu s mojih ramena prema mojim grudima, a ja ne samo da bih to dopustila, nego bih ga i ohrabrila mišlju: “Otkopčaj par gumba i pomiluj me ispod pulovera ili bluze”, mentalno naređujemo, ili molimo. “Hajde, učini to već jednom, što 160

Knjigoteka

čekaš?” Obuzeo me poriv da ga to zamolim, u tišini, snaga iščekivanja, iracionalna upornost želje, uslijed koje često zaboravljamo kakve su okolnosti i tko je tko, i brišemo mišljenje koje smo stvorili o osobi koja u nama izaziva želju, u tom trenutku kod mene je prevladao prijezir. Ali danas on neće udovoljiti mojoj želji, bio je svjesniji od mene dana koji je odabrao za pripovijedanje svoje urote i svojih djela i zatim za opraštanje sa mnom zauvijek, nakon tog razgovora ne bismo se mogli dalje viđati, nije bilo moguće, oboje smo to znali. Stoga nije lagano spustio ruke, nego ih je podigao poput nekoga koga su prekorili jer je odveć ležeran ili jer je prešao razumnu granicu - ali ja nisam ništa rekla, niti sam štogod dala naslutiti svojim držanjem - i vratio se svojoj fotelji, ponovo je sjeo preda me i čvrsto me pogledao svojim zamagljenim i nepronicavim očima koje nikada nisu uspijevale gledati koncentrirano i znakovito ili retrospektivno očajnički što se osjetilo i u njegovu glasu trenutak prije i to ne iz njegova glasa niti u pogledu, kao da mi, a i kasnije još jednom govori: “Zašto me ne razumiješ?”, ne nestrpljivo nego žalosno.

“Sve što sam ti ispričao istinito je, u pogledu događaja”, uzvratio mi je.

“Samo što ti još nisam rekao ono najvažnije. Najvažnije stvari ne zna nitko, ili ih možda samo Ruibérriz zna napola, a on srećom više ne postavlja previše pitanja; samo sluša, odobrava, slijedi upute i naplaćuje.

Naučio je. Poteškoće su ga pretvorile u čovjeka spremnog na mnogo što u zamjenu za novac, osobito ako mu plaća stari prijatelj koji mu neće podvaliti, niti ga izdati ni žrtvovati, naučio je čak biti diskretan. Točno je da smo tako izveli, i da ni u kojem slučaju nismo bili sigurni da će se plan ostvariti, sve je bilo jako nesigurno, ali ja se nisam želio obratiti plaćeniku, već sam ti to objasnio. Ti si došla do svojih zaključaka i ništa ti ne predbacujem; ili možda ponešto, ali te djelomično razumijem: stvari mogu ispasti bilo kako ako čovjek ne zna uzrok. Neću zanijekati da volim Luisu niti da mislim ostati uz nju, naći joj se pri ruci, ako jednoga dana zaboravi Miguela i odluči se približiti meni: bit ću blizu, jako blizu, kako ne bi imala vremena promisliti niti se pokajati. Vjerujem da će se to dogoditi prije ili poslije, vjerojatno prije; da će se oporaviti kao što se svi oporave, već sam ti jednom rekao kako ljudi naposljetku puste mrtve da odu, bez obzira na to koliko su za njih bili vezani, kad primijete da je njihov vlastiti opstanak u pitanju i da predstavljaju velik teret; a najgore što oni mogu učiniti jest pružiti otpor, uhvatiti se za mrtve i ne puštati ih nego sprečavati da napreduju, da ne kažemo ne dopustiti im da se vrate ako to mogu, kao što je uspio pukovnik Chabert u romanu, zagorčavajući život svojoj ženi i nanoseći joj veću štetu od vlastite smrti u toj dalekoj bitki.”

“Više je nevolje nanijela ona njemu”, uzvratih mu, “svojim negiranjem i svojom lukavošću da ga učini mrtvim i da mu uskrati pravnu egzistenciju, da ga živoga pokopa po drugi put, samo što sada to nije 161

Knjigoteka

učinila iz pogreške. On je jako patio, nosio je sam vlastiti teret i nije osjećao krivnju da nastavi svoju egzistenciju u svijetu, još manje da se sjeća tko je. Čak je, jadničak, izjavio ono što si mi pročitao: ‘Da mi je bolest uskratila svaku uspomenu na moje prošlo postojanje, to bi me učinilo sretnim.’”

Ali Díaz-Varela nije više bio raspoložen da raspravlja o Balzacu, želio je nastaviti sa svojom pričom do kraja. “Najmanje je važno ono što se dogodilo”, rekao mi je govoreći o Pukovniku Chabertu. “Riječ je o romanu, a u romanima je svejedno što se događa i brzo se zaboravlja, jednom kad se roman pročita.” Možda je mislio kako nije isto sa stvarnim događajima, s onim što nam se u životu događa. Vjerojatno je istinito za onoga tko živi taj život, ali ne i za druge. Sve se pretvara u pripovijest i naposljetku pluta u istoj sferi, i tada se jedva razlikuje ono što se dogodilo od izmišljenoga.

Sve završi jer je ispripovjedivo i stoga što jednako zvuči, fiktivno iako je istinito. I tako je nastavio kao da ja nisam rekla ništa.

“Sigurno, Luisa će izići iz svoga ponora, nemoj ni sumnjati u to.

Zapravo već izlazi iz njega, svaki je dan sve bolje, ja to primjećujem i tu nema povratka unatrag jednom kad je započet proces rastanka, drugoga i konačnoga, onoga koji je samo mentalni rastanak i koji u nama izaziva nemirnu savjest jer se čini da se oslobađamo mrtvaca, čini se da je tako i tako jest. Može doći do slučajnog odstupanja, već prema tome kakvu je tko imao sreću u životu ili iz pukoga slučaja, ali ništa više. Mrtvi posjeduju snagu koju im daruju živi, a ako ju uskrate... Luisa će se osloboditi Miguela, u mnogo jačoj mjeri od one koju je sada u stanju zamisliti, a on to jako dobro zna. Štoviše, odlučio joj je to olakšati koliko je bilo u njegovoj moći, i zbog toga mi je djelomično uputio svoju molbu. Samo djelomično.

Naravno, postojali su i jači razlozi.”

“O kakvoj mi to molbi ponovo govoriš? O kakvoj je molbi riječ?”

Nisam se mogla suzdržati od nestrpljenja, imala sam dojam da me želi zbuniti služeći se poticanjem znatiželje.

“Sad ću ti objasniti, to je razlog”, rekao je. “Slušaj dobro. Mjesecima prije svoje smrti, Miguelje osjetio svojevrsni opći zamor bez nekog dubljeg značenja, ne tako izražen da bi otišao liječniku, nije bio hipohondar i osjećao se zdravstveno dobro. Nedugo zatim pojavio mu se jedan blaži simptom bolesti, neznatno zamagljen vid najednom oku, pomislio je kako je riječ o prolaznoj smetnji i nije odmah otišao oftalmologu. Kadje to naposljetku učinio, kako mu se vid nije sâm od sebe povratio, taj mu je načinio detaljne pretrage i postavio mu jako lošu dijagnozu: jako velik intraokularni melanom, i poslao ga je liječniku internistu radi detaljnih pretraga. Internist mu je napravio detaljne pretrage, napravio mu je CT i magnetsku rezonanciju cijeloga tijela, kao i opsežne druge pretrage. Dijagnoza se pokazala još gorom, najgorom: 162

Knjigoteka

imao je metastaze po cijelom organizmu, ili, kako mi je rekao da mu je liječnik rekao u svojem aseptičnom žargonu, ‘jako uznapredovao metastazirani melanom’, iako Miguel tada nije imao nikakve simptome, nije primijetio nikakve druge smetnje.”

“Tako da Desvern nije mogao reći Javieru, kao što sam ja pomislila jednom zgodom: ‘Ne, ne mogu zamisliti da će mi se išta dogoditi, nikakva neizbježna, pa čak ni bliska bolest, ništa konkretno, dobroga sam zdravlja i tako’, nego sasvim suprotno”, pomislila sam. “Ili tako barem sada govori Javier.” Još uvijek sam ga tako zvala tog popodneva, ubrzo će se to promijeniti, još uvijek se nisam odlučila prisjetiti i nazvati ga njegovim prezimenom, ne bih li se distancirala od naše negdašnje bliskosti ili se barem tome nadala.

“Pa dobro, i što je to točno značilo, osim što je bilo nešto jako loše?” upitala sam ga, i pokušala sam da mi u glasu bude prisutan skepticizam ili nevjerica: “Molim te, nemoj se zaustaviti, neću samo tako progutati tu tvoju posljednju priču, mogu pretpostaviti kamo će sada krenuti priča.”

Ali istovremeno bila sam zainteresirana za ono što mi je upravo počeo pripovijedati, bez obzira na to bila to istina ili ne. Díaz-Varela uspijevao me često zabaviti i uvijek zainteresirati. Stoga sam dodala postignuvši ton iskrene zabrinutosti, kao i naivnosti: “Zar se to može zbiti, da čovjek bude tako ozbiljno bolestan bez nekih vanjskih simptoma? Pa dobro, čula sam da postoje takvi slučajevi, ali nikada neki konkretan slučaj. I bez ikakva nagovještaja? I u tako uznapredovalom stadiju? Čovjek ne može ne zadrhtati, nije li tako?”

“Doista, može se dogoditi, i dogodilo se to Miguelu. Ali nemoj se uzbunjivati, srećom je taj melanom jako rijedak i pojavljuje se u malog broja ljudi. Tebi se ništa slično neće dogoditi. Niti Luisi, niti meni, niti profesoru Ricu, bila bi to prevelika slučajnost”, zamijetio je moju trenutačnu ljutnju. Pričekao je da njegovo neutemeljeno proročanstvo ostavi dojam i da me umiri kao djevojčicu, pričekao je nekoliko sekunda da nastavi: “Miguel mi nije rekao ni riječi dok nije prikupio sve podatke, a Luisi nije čak ni priopćio početak, kad se i nije imao čega bojati: niti da će otići oftalmologu, niti da vidi pomalo zamagljeno, zadnje što je želio bilo je uznemiriti ju ni zbog čega, a ona se lako uznemiri. Kasnije joj je još manje ispričao. Zapravo, nije ispričao ništa nikome, uz jednu iznimku. Od dijagnoze internista znao je da je riječ o smrtnoj bolesti, ali ovaj mu nije dao sve informacije, ili mu barem nije pružio pojedinosti, ili je možda ublažio cijelu stvar, ili ga ovaj nije niti pitao, ne znam, radije je upitao liječnika prijatelja koji mu ništa ne bi skrio ako bi ga on tako zamolio: nekog starog prijatelja iz srednje škole, kardiologa, kod kojega je redovito obavljao kontrole i u kojega je imao apsolutno povjerenje. Otišao ga je posjetiti sa svojom već postavljenom dijagnozom i rekao mu je: ‘Reci mi 163

Knjigoteka

što me čeka, reci mi jasno. Iznesi mi što me točno očekuje. Reci mi kako će biti.’ I njegov mu je prijatelj iznio panoramu koju nije mogao podnijeti.”

“Pa da”, ponovila sam, poput nekoga tko se uzda u sumnju, u nevjerovanje. Ali u tom registru nisam više mogla izustiti ni riječi.

Pokušala sam, prisilila sam se, naposljetku sam uspjela izgovoriti tu rečenicu, zapravo potpuno neutralnu: “I kakvi su to užasni koraci?” Čak i ako mi ispriča laži, plašilo me pripovijedanje o procesu, o otkriću.

“Nije bila riječ samo o tome da nije bilo lijeka, s obzirom na zahvaćenost cijelog organizma. Gotovo da i nije postojao palijativni tretman, ili je postojeći bio gori od same bolesti. Prognoza smrti, bez tog tretmana, glasila je četiri do šest mjeseci, a u njegovu slučaju to je bila točna procjena. Malo će toga postići, i s lošim učincima, ako primi iznimno agresivnu kemoterapiju koja bi mu donijela poražavajuće sekundarne učinke. Ali to nije sve: melanom u oku izaziva deformaciju oka i užasan bol, bol je, kako se čini, nepodnošljiv, to je ono što mu je najavio prijatelj kardiolog, koji mu je ispunio želje i nije ga poštedio bilo čega što je želio znati. Jedina protumjera bila je operativni zahvat na oku, zbog veličine tumora, odnosno, ekstirpacija, ono što liječnici nazivaju ‘enukleacija’, kako je rekao Miguel. Razumiješ li, María? Ogroman tumor u unutrašnjosti oka, koji buja prema van i prema unutra, pretpostavljam; oko s izraslinom, čelo i jagodica koji natiču, rastu; a nakon toga praznina, prazna očna duplja koja nije posljednja metamorfoza, to u najboljem slučaju i bez neke probitačnosti.” Taj kratki grafički opis izazvao mi je samo još veću sumnjičavost, tako je davao oduška bezdušnosti i mašti, do tada je pripovijedao trijezno. “Pacijentov izgled postaje užasan, njegovo progresivno propadanje žalosno je i ne samo u licu, naravno, cijeli je organizam sve brže izložen propadanju, i jedino što se dobiva tim zahvatom i tom jakom kemoterapijom jest nekoliko mjeseci života. Takva života, mrtvog ili unaprijed mrtvog, uz patnju i unakaženost, postojanja koje ga svodi ne na ono što jest, nego na biće koje samo ulazi i izlazi iz bolnice. Promjena izgleda, samo to, vjerojatno nije morala uslijediti brzo: računao je da ima mjesec i pol ili dva mjeseca prije nego što se pojave simptomi na licu ili prije nego što postanu vidljivi, prije nego što drugi primijete, imao je toliko vremena da prikrije istinu od drugih i da se pretvara”, glas Díaz-Varele zvučao je doista potreseno, ali možda je utjecao i na samo afektiranje. Moram priznati da mi se nije tako učinilo kad je dodao, tonom gorčine ili fatalnosti: “Mjesec i pol ili dva mjeseca, rekao mi je da računa s tim vremenom.”

Manje-više znala sam što će mi odgovoriti, ali bez obzira na sve, upitala sam ga, neke je priče teško nastaviti bez posredovanja kakva retoričkog pitanja. Ovaj bi u svakom slučaju nastavio, ja sam ga samo 164

Knjigoteka

malo potaknula, želio je završiti što prije usprkos mojem zanimanju. Željela sam sve čuti da mogu otići svojoj kući i tada prestati slušati.

“Tebi? Čemu?” Međutim, nisam imala snage reći mu kako je predvidljivo ono što mi namjerava ispričati: “Sada ćeš mi sigurno ispričati kako te je on zamolio da mu učiniš ono što si mu učinio kao uslugu: da organiziraš da neki fanatik saspe hrpu uboda bodežom posred ulice, zar ne? Stoje suptilan i neugodan način izvođenja samoubojstva, kad već postoje pilule i toliko drugih stvari. I za vas vrlo delikatan, zar ne?”

Díaz-Varela pogledao me ljutito i prigovarajuće, moje su mu se primjedbe učinile neumjesnima.

“Neka ti jedna stvar bude jasna, María, saslušaj me dobro. Ne pričam ti što se dogodilo da mi povjeruješ, ravnodušan sam prema tome hoćeš li mi povjerovati ili nećeš, drukčije je s Luisom, s kojom, nadam se, nikada neću voditi sličan razgovor, djelomično će ovisiti o tebi. Ja ti pričam jer su se stvari tako posložile. Nije mi baš drago, kao što možeš zamisliti.

Ruibérriz i ja nismo to učinili iz zadovoljstva, i to je krimen kao što ubojstvo to već jest. Štoviše, tehnički to jest ubojstvo, sucu ili poroti neće biti ni najmanje važan pravi razlog koji nas je potaknuo da to počinimo, niti bismo mogli dokazati koja je bila naša prava motivacija. Oni procjenjuju činjenice i one su takve kakve jesu, zato smo se uznemirili kad je Canella počeo govoriti, kao i zbog poziva na mobilni telefon i ostaloga.

Imali smo zlu sreću da nas ti čuješ tog dana, ili bolje rečeno, ja sam bio nerazborit i to sam omogućio. Uslijed toga, ti si stekla lažan, netočan zamišljaj mjesta. Ne sviđa mi se, kako je prirodno, ni što ti nedostaje ključni podatak, kako bi mi se sviđalo. Zato ti to i pričam, osobno, jer ti nisi sudac i možeš shvatiti što je u pozadini svega. Zatim, vidjet ćeš. I ti ćeš znati što činiš s informacijom, i to treba reći. Ali ako ne želiš, neću nastaviti, neću te obvezivati ni na što. Hoćeš li mi vjerovati ili nećeš, ne ovisi o meni, stoga ćeš mi ti reći hoćemo li završiti ovaj razgovor. Znaš gdje su ti vrata ako vjeruješ da sve znaš i da više ne želiš slušati.”

Ali ja sam doista željela čuti cijelu priču. Kao što sam rekla, sve do samog samcatog kraja.

“Ne, ne, nastavi. Oprosti”, ispravila sam se. “Nastavi, budi ljubazan, svi imaju pravo biti saslušani, kako da ne.” I nastojala sam zadržati prizvuk ironije u ovim posljednjim riječima, ‘kako da ne’: “Zašto ti je dan taj rok?”

Primijetila sam da me obuzimaju neke sumnje, pred uvrijeđenim i bolnim tonom Díaz-Varele, iako je taj glas najlakše hiniti ili oponašati, gotovo svi krivci utječu se toj intonaciji. Kao i nevini, naravno. Shvatila sam da će me što mi više bude pričao, više sumnji salijetati, i da neću uspjeti raščistiti sve svoje sumnje, to je loša strana dozvole da nam ljudi pričaju i da objašnjavaju i zato se toliko puta to nastoji spriječiti, da bismo sačuvali istinu i da bismo se zaštitili od sumnji, odnosno, od istine.

165

Knjigoteka

Odnosno, istina. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da uzvrati ili da nastavi razgovor, i učinivši tako, vratio se svome prijašnjem tonu, retrospektivnom neraspoloženju ili očaju, zapravo cijelo to vrijeme nije ih napustio, samo je pridodao moment ranjene osobe.

“Miguel se nije previše opirao umiranju, ako se tako može reći, shvati me, za nekoga tko treba napuniti pedeset godina i koji živi dobrim životom, s malom djecom i sa ženom koju voli, ili ako se želi reći, u koju je zaljubljen, upravo tako. Naravno da je riječ o tragediji, kao što bi bila i za bilo koga drugoga. Ali on je uvijek bio jako svjestan da ako smo ovdje, to je zbog nevjerojatne sprege slučaja, te da se ne može žaliti na završetak toga. Ljudi vjeruju kako imaju pravo na život. Štoviše, religije tako ističu i zakoni na svim krajevima svijeta, ako već ne i ustavi, a opet on to nije tako vidio. ‘Kako bi čovjek imao pravo na ono što nije sam stvorio ni zaradio?’ običavao je reći. Nitko se ne može požaliti zato što se nije rodio, ili zato što prije nije došao na svijet, ili zato što oduvijek nije bio na svijetu, stoga zašto bi se itko žalio na umiranje, ili na nestanak s ovoga svijeta, ili zato što neće zauvijek ostati na svijetu? Jedno mu se činilo jednako tako apsurdno kao i drugo. Nitko ne prigovara zbog datuma svog rođenja, ne bi stoga trebao imati primjedbe niti na datum svoje smrti, koja se isto tako može povezati sa slučajem. Čak i nasilne smrti, čak i samoubojstva duguju se slučaju. I ako je čovjek bio u ništavilu, ili u nepostojanju, nije tako čudno, niti opasno vratiti se u ništavilo, usprkos tome što ne postoji mogućnost usporedbe i poznajemo sposobnost čežnje. Kad je doznao što se događa, kadje doznao da mu je kucnuo čas da skonča, prokleo je svoju sudbinu kao što bi to učinio bilo tko i osjetio je očajanje, ali također je i pomislio kako su toliki drugi nestali u mnogo mlađim godinama od njega samoga; kako ih je drugi slučaj ukinuo, a da im nije dao gotovo uopće vremena da upoznaju bilo što niti da im se pruži kakva prilika: mladi, djeca, novorođenčad koja još nije ni krštena... Stoga je bio konzekventan i nije se demoralizirao. Ipak, ono čemu nije mogao odoljeti, ono što ga je dotuklo i što ga je izbezumilo, bio je oblik, ništavan proces, sporost unutar brzine, opadanje, bol i deformacija, sve što mu je najavio njegov prijatelj liječnik. Zato nije bio spreman umrijeti, a još manje dopustiti da njegova djeca i Luisa prisustvuju tome. Zapravo, da bilo tko prisustvuje. Prihvaćao je ideju kraja, iako ne i besciljne patnje, dugomjesečnog trpljenja bez cilja i kompenzacije, koja bi ostavila za sobom osim toga nejasnu i iskrivljenu sliku, i potpunu krhkost. Nije vidio smisla u tome, protiv toga se trebalo pobuniti, protestirati, iskriviti sudbinu. Nije ovisilo o njemu ostajanje na ovome svijetu, ali jest ovisilo napustiti ga dostojanstvenije od zacrtanoga, bilo je dovoljno napustiti svijet malo prije.”

“Dakle, imam pred sobom slučaj”, pomislila sam, “kad ne pristoji reći He should have died hereafter, jer to ‘kasnije’ znači još gore, uz patnju i poniženje, bez dovoljne postojanosti i s više straha za njegovu okolinu, 166

Knjigoteka

nije uvijek poželjno, stoga, da sve još malo traje, još godinu dana, nekoliko mjeseci, nekoliko tjedana, nekoliko sati, ne čini nam se uvijek prerano staviti kraj na stvari ili na osobe, niti je istinito da nam se nikada ne ukazuje odgovarajući trenutak, može kucnuti tren kad si mi sami kažemo: ‘U redu. Sad je dosta. Dovoljno je i bolje da je tako. Ono što će uslijediti bit će još gore, poniženje, klevetanje, ljaga.’ I kad se usuđujemo priznati: ‘To je vrijeme prošlo, iako je naše.’ Čak i ako je u našim rukama kraj svega, ništa ne traje beskonačno, kontaminirajući se i prljajući, a da se naposljetku živ čovjek ne pretvori u mrtvaca. Ne samo da treba pustiti mrtve da odu kad kasne ili kad ih zadržavamo; katkad treba pustiti i žive.”

I shvatila sam da se, pomislivši to, protivim svojoj volji, da trenutačno povlađujem priči koju mi sada priča Díaz-Varela. Dok čovjek sluša ili čita nešto, spremanje u to vjerovati. Drukčije je nakon toga, kad je knjiga završena ili kad glas prestane govoriti.

“I zašto nije izvršio samoubojstvo?”

Díaz-Varela ponovo me pogledao kao kakvu djevojčicu, odnosno, kao kakvu naivku.

“Kakvo pitanje”, dopustio sije primjedbu. “Poput većine ljudi, bio je nesposoban za taj čin. Nije se usuđivao, nije mogao odrediti kada: zašto danas umjesto sutradan, ako još danas ne vidim promjene, niti se osjećam jako loše. Gotovo nitko ne nalazi pravi trenutak, ako to treba odlučiti.

Priželjkivao je umrijeti prije nego što ga dokrajči bolest, ali mu je bilo nemoguće odrediti to ‘prije’: imao je pred sobom mjesec i pol dana ili dva mjeseca, već sam ti rekao, tko zna ima li nešto više vremena. I kao i većina, nije želio poznavati činjenice unaprijed i sa sigurnošću, nije se želio buditi sa sigurnim znanjem i govoreći si: ‘Ovo je moj posljednji dan.

Danas neću vidjeti kako pada noć.’ Nije mu pomagalo ni to da se drugi pobrinu za njega, ako je i znao što želi, što ga očekuje, ako je unaprijed raspolagao činjenicama. Njegov mu je prijatelj govorio o nekom mjestu u Švicarskoj, jednoj ozbiljnoj organizaciji koju su kontrolirali liječnici i koja se zvala Dignitas, potpuno legalnoj, naravno (pa dobro, tamo legalnoj), u kojoj osobe iz bilo koje zemlje mogu zatražiti asistirano ubojstvo kad postoji dovoljno motiva, a to odlučuju članovi organizacije, ne sam zainteresirani. On treba predstaviti svoj uredan liječnički karton i provjerava se njegova točnost i istinitost; kako se čini, postoji minuciozni pripravni proces izuzev u slučajevima iznimne hitnosti, i odmah se pokušava uvjeriti pacijenta da nastavi živjeti s palijativnim sredstvima, ako ona postoje, a koja mu se iz nekog razloga nisu dodijelila do tada; provjerava se posjeduje li svoje mentalne sposobnosti te ne prolazi li kroz kakvu privremenu depresiju, ozbiljno mjesto, pričao mi je Miguel.

Usprkos tolikim zahtjevima, njegov je prijatelj vjerovao da u njegovu slučaju ne bi bilo primjedbi. Govorio mu je o tom mjestu kao o mogućem 167

Knjigoteka

lijeku, kao o manjem zlu, a Miguel se nije osjetio sposobnim, nije se usudio. Želio je umrijeti, ali da to ne zna. Nije želio znati ni kako ni kad, barem ne s točnošću.”

“Tko je taj liječnik prijatelj?” odjednom mi je palo na pamet zapitati ga, tjerajući samu sebe da prigušim naivnost koja gotovo uvijek obuzme čovjeka, malo po malo, onoga koji sluša kako mu se pripovijeda.

Díaz-Varela nije se previše iznenadio, možda malo ipak jest. Ali uzvratio je bez oklijevanja: “Želiš li reći kako se zove? Liječnik Vidal.”

“Vidal? Koji Vidal? To je isto kao i da mi ništa nisi rekao. Ima mnogo Vidala.” “Što se događa? Želiš li dokaze? Želiš razgovarati s njim da ti potvrdi moju verziju? Učini to, on je jako ljubazan i srdačan čovjek, ja sam se nekoliko puta sreo s njim. Doktor Vidal Secanell. Jose Manuel Vidal Secanell, lako ćeš ga pronaći, potrebno je samo provjeriti popis Liječničke gimnazije ili kako se već zove, sigurno se može naći na internetu.”

“A oftalmolog? A internist?”

“Znam što želiš reći. Miguel ih nikada nije spomenuo po njihovim imenima ili, ako je to učinio, ja ih nisam zapamtio. Viđala poznajem jer mi je prijatelj od djetinjstva, već sam ti rekao. Ali za ove druge ne znam. Sve u svemu, pretpostavljam da ti neće biti teško provjeriti tko je njegov oftalmolog, ako to želiš, hoćeš li sada istraživati? To da, bolje da ne pitaš Luisu izravno osim ako nisi spremna ispričati joj sve, reći joj ostatak. Ona nikada nije znala ništa o cijeloj toj priči, ni o melanomu ni o čemu, to je bila Miguelova želja.”

“Poprilično čudno, zar ne? Čovjek bi rekao da je za nju bilo manje traumatično doznati za njegovu bolest nego vidjeti ga izbodenog bodežom i kako krvari na tlu. Bilo bi joj teže oporaviti se od tako okrutne i nasilne smrti. Ili pomiriti se s njom, kako ljudi danas kažu, zar ne?”

“Možda”, uzvrati Díaz-Varela. “Ali, bez obzira na važnost te primjedbe, u tom je trenutku sporedna. Miguelaje užasavalo što bi morao proći kroz faze koje mu je opisao Vidal; kao i to da ga Luisa motri, ali to nije bilo u prvom planu, nužno se radi o manjoj brizi u usporedbi s glavnom strepnjom. Kad je čovjek svjestan da mu je kucnuo čas za odlazak, jako je zaokupljen samim sobom i malo razmišlja o drugima, čak i o najbližima, o najvoljenijima, čak i ako se trudi da se ne pravi Englez, da ih ne izgubi iz vida usred nevolje. Čovjek zna da odlazi sam i da oni ostaju, i u tome uvijek postoji neugodan element koji ih dovodi u situaciju da se osjete izdvojenima i stranima, gotovo da prema njima osjeća prijezir. S druge strane, želio je Luisu poštedjeti svoje agonije, ali iznad svega želio je sam sebe poštedjeti. Osim toga, imaj na umu da on nije znao na kakav 168

Knjigoteka

će nagli način umrijeti. To je ostavio meni. Nije čak ni znao hoće li biti takve nagle smrti ili neće imati druge nego izdržati i trpjeti razvoj svoje bolesti do kraja, ili se treba nadati da će skupiti snage da se baci kroz prozor kad mu već bude jako loše i kad se počne osjećati deformiranim i osjećati snažan bol. Ja mu nikada nisam ništa jamčio, nikada mu ništa nisam potvrdio.” “Što si mu trebao potvrditi? Nikada mu nisi potvrdio što?”

Díaz-Varela ponovo me pogledao onim svojim prodornim pogledom koji čovjek nikada nije doživljavao takvim, nego više kao optužbu. Sada mi se učinilo da sam u njegovim očima ugledala bljesak ljutnje. Ali poput svih bljeskova potrajao je kratko jer mi je smjesta uzvratio, i pri tome mu se potkrao ovaj izraz. “Što bih mu trebao potvrditi. Njegovu molbu. ‘Riješi me se’, zamolio me. ‘Nemoj mi reći kako ni kad ni gdje, neka to bude iznenađenje, imamo mjesec i pol ili dva mjeseca, nađi načina i mogućnost realizacije. Nije mi važno za što ćeš se odlučiti. Sto brže, to bolje. Sto manje budem patio i što manja šteta bude, to bolje. Sto manje budem čekao, to bolje. Učini kako želiš, unajmi nekoga da me ubije hicem, dogovori da me pregaze na ulici, da mi se stropošta kakav zid na glavu ili da mi zakažu kočnice u autu, ili svjetla, ne znam, ne želim znati niti razmišljati, misli ti, sjeti se već nečega, što ti je nadohvat ruke, što ti padne na pamet. Moraš mi učiniti tu uslugu, moraš me spasiti od onoga što me čeka u protivnom. Znam već da puno tražim, ali više nisam sposoban ubiti se, niti preseliti se u neko mjesto u Švicarskoj znajući da tamo idem samo zato da umrem među nepoznatima, tko bi mogao krenuti na tako deprimirajući put, u susret vlastitom pogubljenju, značilo bi to umrijeti nekoliko puta tijekom putovanja i na odredištu. Radije ću se svaki dan buditi ovdje s minimalnim prividom normalnog života, i nastaviti sa svojim životom dok mi to bude moguće sa strahom i s nadom da će to biti i moj posljednji dan. Ali osobito s nesigurnošću, nesigurnost je jedino što mi može pomoći; i ono što znam da mogu podnijeti. Ne želim to znati, ne želim da ovisi o meni. Mora ovisiti o tebi. Makni me u stranu prije nego što bude prekasno, moraš mi učiniti tu uslugu.’ To je bilo manje-više ono što mi je rekao. Bio je očajan i mrtav od straha. Ali nije bio izvan sebe. Mnogo je razmišljao o tome. Ako to uopće treba reći hladno. I nije vidio drugo rješenje. Zapravo ga nije vidio.”

“A ti, što si mu odgovorio?” upitala sam ga, i čim sam mu postavila pitanje, ponovo sam shvatila da sam ponešto i vjerovala njegovoj priči, makar i samo hipotetski i nekako usput, čak i ako sam samoj sebi rekla kako je moje pitanje glasilo: “I pod pretpostavkom da se sve odvijalo upravo tako, razmislimo o tome na trenutak, što si mu ti odgovorio?” Ali činjenica je da pitanje nisam formulirala tako, naravno da nisam.

“U početku sam to odlučno odbijao, ne dajući mu mogućnost 169

Knjigoteka

inzistiranja. Rekao sam mu da to ne može biti tako, da to znači previše očekivati, kako ne može nikome povjeriti posao koji pripada samo njemu.

Da nađe hrabrosti ili da sam unajmi plaćenika, ne bi bilo prvi put da netko naruči i plati vlastito smaknuće. Rekao je da jako dobro zna kako nema te hrabrosti i kako se ne vidi sposobnim bilo koga angažirati, kako je to isto kao i sve znati unaprijed, poznavati kako i gotovo i kad: jednom kad uspostavi kontakt, taj bi krenuo u realizaciju, to su ekspeditivni ljudi koji ne pristaju na odgađanja, čine ono što trebaju činiti i zatim prelaze na drugu stvar. To nije bilo jako različito od odlaska u Švicarsku, rekao je, i dalje je to bila njegova odluka, značilo je to donijeti konkretan datum i odustati od male utjehe nesigurnosti, a ako se osjećao nesposobnim za nešto, bila je to odluka hoće li sve ostaviti za danas ili za sutra ili za prekosutra. Iz dana u dan odgađao je stvari, prolazili su mu dani, a da se nije usuđivao, nikada mu se nije činio pravi trenutak, i naposljetku bi ga snašao otrov bolesti, što je pod svaku cijenu morao izbjeći... A ako sam gaja shvaćao, u tim je prilikama jako lako reći: ‘Još uvijek ne, još uvijek ne.

Možda sutra. Jest, ne dalje od sutradan. Ali ove noći spavat ću još s Luisom. Samo još jedan dan.’ ‘Trebao bi umrijeti kasnije, blijedo se zabaviti’, pomislio je. ‘Naposljetku, poslije se neće moći vratiti. A čak i da može: mrtvi loše postupaju kad se vraćaju.’ Miguel je imao mnogo vrlina, ali bio je slab i neodlučan. Možda bi svi bili takvi u sličnoj situaciji.

Pretpostavljam i ja sam.”

Díaz-Varela ostade šutjeti i odstrani pogled, kao da se pokušava uživjeti u položaj svoga prijatelja ili se prisjeća vremena kad je to učinio.

Morala sam ga izvući iz njegove začuđenosti, bez obzira na to je li to predstavljalo dio kakve predstave ili ne.

“To je bilo na početku, rekao si. A poslije? Sto te nagnalo da promijeniš mišljenje?”

Ostao je zamišljen nekoliko trenutaka, nekoliko je puta rukom pogladio lice, poput nekoga tko provjerava ima li još uvijek besprijekorno obrijanu bradu ili mu je brada već počela rasti. Kad je ponovo progovorio, zazvučao je jako umorno, možda zasićeno objašnjenjima i tim razgovorom u kojem je on vodio glavnu riječ. Oči su mu i dalje bile odsutne i promrmljao je kao za sebe: “Neću promijeniti mišljenje. Nikada neću promijeniti mišljenje. Od prvog trenutka znam kako mi nije preostala nikakva alternativa. Da, bez obzira na to kako mi to teško palo, moram udovoljiti njegovu zahtjevu.

Rekao sam mu jedno. A morao sam postupiti drukčije. Trebalo ga je maknuti ustranu, kako je on govorio, jer on se nikada neće odvažiti, ni aktivno ni pasivno, a ono što ga je očekivalo bilo je doista okrutno.

Ustrajao je u svojim zahtjevima i preklinjao me, ponudio se da mi potpiše jedan papir prihvaćajući odgovornost, čak je predložio da odemo do 170

Knjigoteka

javnog bilježnika. Nisam to prihvatio. Da to učinim, on bi imao osjećaj da je potpisao nešto drugo, svojevrsni ugovor ili savez, shvatio bi to kao pristajanje 1 ja sam to želio izbjeći, radije sam želio da vjeruje u odbijanje.

Ali naposljetku nisam mu u potpunosti zatvorio vrata. Rekao sam mu da još malo razmisli iako sam siguran da neću promijeniti mišljenje. Da ne računa s tim. Da mi ponovo ne priča o tom predmetu, i da me ne ispituje ni o čemu vezano za tu stvar. Da je najbolje da se za sada ne vidimo i da se ne zivkamo. Bilo bi mu nemoguće ne inzistirati od mene, ako već ne riječima, a onda pogledom i tonom i očekivanjem, a ja nisam bio spreman na to: jednom i više nikada, ta makabristična narudžba, taj tužni razgovor.

Rekoh mu da ću ja stupiti u kontakt s njim, raspitati se o njegovu stanju, neću ga ostaviti samoga, a da se u međuvremenu snađe kako umije, odnosno, neka si nađe smrt ne računajući na moje sudjelovanje. Nije mogao uplesti prijatelja u nešto takvoga, morao je on sam to riješiti. Ali unio sam mu sumnju. Nisam mu pružio nadu, a opet sam to i učinio: dovoljno da se može smjestiti u svoju nesigurnost, da u potpunosti ne odbaci moju pomoć, te da ne osjeti zato da postoji stvarna i neizbježna prijetnja, da je njegova šutnja stupila na snagu. Samo će na taj način biti u stanju nastaviti živjeti ono što mu je preostalo od ‘zdravog’ života s minimalnim prividom normalnosti, kako je i rekao i kako je iluzorno pretendirao. Ali tko zna, možda je to malo i uspio, u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće. Do te mjere da možda čak i nije povezao napad čuvara parkirališta na Pabla, niti njegove uvrede i optužbe, s molbom koju mi je povjerio, ne mogu to znati, ne znam. Ja sam ga naposljetku s vremena na vrijeme zvao, doista, priupitati ga kako stvari idu, osjeća li bol i jesu li mu se pojavili simptomi ili još uvijek nisu. Čak smo se vidjeli u dvije zgode i učinio je pod svaku cijenu ono što sam ga zamolio, nije mi ponovo iznio temu, niti mi je inzistirao, pravili smo se kao da se taj razgovor nikada nije odigrao među nama. Ali bilo je to kao da mi vjeruje, ja sam to primjećivao; kao da još uvijek očekuje da ga ja izvadim iz poteškoća, da mu zadam posljednji udarac potajice, nekoliko dana prije nego što bude prekasno te da još u meni vidi spasenje, ako se može dati to ime silovitoj eliminaciji. Ja mu to nisam potvrdio ni u kojem slučaju, ali u biti imao je pravo: od prvog trenutka, od onda kad mi je ispričao svoju situaciju, moja je glava počela razmišljati. Razgovarao sam s Ruiberrizom da mi se nađe pri ruci i da se pobrine za pokretanje stvari, a ostatak priče već znaš. Moja se glava morala staviti u pogon, razmišljati poput kakva kriminalca. Morao sam razmisliti kako ubiti vrijeme, kako omogućiti da prijatelj umre u određenom roku, a da se ne čini ubojstvom i da se ne posumnja na mene. I da, uvodio sam posrednike, izbjegao sam zaprljati si ruke, intervenirala je volja drugih, ovlašćivao sam druge, ponašao sam se poprilično ležerno i udaljivao sam činjenice od sebe i od svojeg dosega sve dok nisam povjerovao kako nemam ništa s tim, ili samo u početku. Ali također 171

Knjigoteka

oduvijek sam znao kako sam morao misliti na porijeklo i trebao sam se ponijeti kao ubojica. Tako da zapravo nije tako čudno što takvo mišljenje imaš danas o meni. Ono što ti smatraš, María, sve u svemu i nema toliko značenje. Kao što možda možeš zamisliti.”

Tada je ustao kao da je već završio ili kao da više nema volje nastaviti, kao da smatra sesiju završenom. Nikada mu nisam vidjela tako blijede usne, iako sam ih toliko promatrala. Umor i utučenost, retrospektivni očaj koji su mu se odavno pojavili, brutalno su se pojačali. Doista je sada izgledao iscrpljeno, kao da je ogroman fizički napor za njim, onaj koji su gotovo otpočetka najavljivali njegovi podignuti rukavi, a ne samo verbalni napor. Možda bi izgledao jednako iscrpljeno onaj tko je upravo šest puta bodežom ranio čovjeka, ili možda deset puta, ili šesnaest.

“Da, ubojstvo”, pomislila sam, “ni manje ni više.”

172

Knjigoteka

IV.

Tada sam posljednji put vidjela Díaz-Varelu, onakvog kakvog sam se sjećala, a prošlo je dosta vremena dok se nisam ponovo srela s njim, ali tada sam bila u društvu, i to je to, slučajan susret. Ali gotovo tijekom cijelog tog vremena mislila sam na njega danju i noću, u početku intenzivno, zatim je slika izblijedjela, palely litering, kako kaže jedan Keatsov polustih. Pretpostavljam da je on mislio kako nam je nedostajao samo jedan razgovor, vjerojatno je zaključio da je s kamatama završio neočekivan zadatak pružanja nekih objašnjenja za koje je zacijelo mislio da ih nikada neće morati davati nikome. Ponio se nerazborito s Razboritom Djevojkom (uostalom, više nisam tako mlada, niti sam ikada bila mlada otkad njega poznajem), i nije imao drugog izlaza nego ispripovijedati mi svoju mračnu ili žalosnu priču, već ovisno o verziji.

Nakon toga više nije bilo potrebno održavati kontakt sa mnom, izlagati se mojoj sumnjičavosti, mojim pogledima, mojim izgovorima, mojim šutljivim prosudbama, ni ja ne bih željela izložiti se svemu tome, to bi nas obavilo atmosferom mučaljivosti i nelagode. On me nije potražio niti sam ja potražila njega. Došlo je između nas do prešutnog rastanka, došli smo do kraja koji nikakva fizička privlačnost niti ikakvi osjećaji, koji nisu bili uzajamni, nisu mogli odgoditi.

Idućeg dana, unatoč njegovu umoru, vjerojatno je osjetio kako se riješio nekog tereta ili da ga je zamijenio drugim - ja sam sada znala više, svjedočila sam jednoj ispovijesti - ovo je ipak bio mnogo manji teret činilo se još nevjerojatnijim da će se obratiti nekome tko bi se mogao mjeriti s mojim uvijek nedokazivim znanjem. U svakom slučaju, meni je prenio jedan teret: gori od teške sumnje i možda ishitrenih i nepravednih pretpostavki, značilo je to upoznati dvije verzije i ne znati koju od njih zadržati, ili možda prije spoznaja da moram zadržati obje verzije i da će obje nastaviti postojati u mojem sjećanju dok ih posljednja verzija ne istisne, umorna od ponavljanja. Sve što se čovjeku priča, ostaje dio njega i počinje tvoriti dio njegove savjesti, čak i ako u to ne vjeruje, ili je svjestan da se to nikada nije dogodilo i da je samo izmišljaj, poput romana i filmova, poput daleke priče našega pukovnika Chaberta. Pa iako je Díaz-Varela primijenio staro pravilo da na posljednjem mjestu priča ono što bi trebalo glasiti kao istinito, a na prvom mjestu ono što bi trebalo shvatiti kao lažno, istina je da to pravilo nije dovoljno da izbriše ono što je prethodilo ili došlo prije. Čovjek je to već čuo, pa iako je trenutačno pobijeđen onim što dolazi poslije, jer to se opire i opovrgava prethodno rečeno, uspomena traje, a osobito traje naše sjećanje na našu vlastitu 173

Knjigoteka

naivnost, dok smo nekoga slušali, kad još uvijek nismo znali da će nakon toga uslijediti demanti i mi smo to primili za istinu. Sve rečeno vraća se i odzvanja, ako ne najavi, onda u sanjarenju i u snovima, gdje redoslijed nije važan, a uvijek se kreće i kuca kao da je kakav živi mrtvac, ili mrtvac koji se vraća jer zapravo nije ni umro, ni u Eylauu, niti na putu natrag, niti obješen za kakvo drvo, niti na bilo kojem drugom mjestu. Izrečeno nas vreba i ponovo posjećuje katkad poput sablasti, i tada nam se uvijek čini da je bilo nedovoljno, da je najdulji razgovor bio prekratak i da je najpotpunije objašnjenje bilo prepuno lakuna; da moramo pitati mnogo više i biti pažljiviji, i usredotočiti se na ono što nije verbalno, što malo manje zavarava od onoga što jest verbalno.

Pala mi je na pamet, upravo tako, mogućnost da potražim tog doktora Vidala, Vidala Secanella, sigurno tako glasi njegovo drugo prezime. Čak sam otkrila na internetu da radi na mjestu koje se zove Angloamerička liječnička jedinica, neobično ime, sa sjedištem u Ulici Conde de Aranda, u četvrti Salamanca, bilo bi mi jednostavno naručiti se u nekom terminu i zamoliti ga da me posluša i da mi napravi elektrokardiogram, tko ne brine o vlastitu srcu. Ali moj duh nije detektivski, ili to nije moje ponašanje, a iznad svega, učinilo mi se riskantnim pa i nepotrebnim potezom: da se Díaz-Varela nije potrudio iznijeti mi svoje tajne, sigurno bi mi taj liječnik potvrdio njegovu verziju, bez obzira bila ona točna ili ne. Možda je taj doktor Vidal bio njegov stari kolega, a ne Desvernov, možda je bio obaviješten o onome što bi mi trebao uzvratiti ako se pojavim i postavim mu pitanja; uvijek bi mi mogao uskratiti pristup povijesti bolesti koja možda nikada i nije postojala, tim pitanjima upravlja povjerljivost, a naposljetku tko sam ja; trebala sam otići s Luisom da ona to od njega zatraži, a ona nije bila u tijeku ni s čim, niti su je opsjedale bilo kakve sumnje, kako bih joj ja mogla odjednom otvoriti oči, to bi podrazumijevalo da moram donijeti niz odluka i da moram prihvatiti ogromnu odgovornost, otkrivanja nekome onoga što možda ne želi znati, a čovjek nikada ne zna ono što ne želi znati sve dok mu ne netko ne razotkrije, i tada moguće zlo nema lijeka i prekasno je povući rečeno, izbrisati izgovoreno. Taj Vidal mogao je biti još jedan od suradnika, možda je dugovao Díaz-Vareli ogromne usluge, možda je bio dio urote. Ili to uopće nije bilo potrebno. Prošla su dva tjedna od trenutka kad sam ja prisluškivala razgovor s Ruiberizom; Díaz-Varela raspolagao je mnogim danima za smišljanje i pripremanje pripovijesti koja bi me neutralizirala ili primirila, da tako kažem; mogao je upitati tog kardiologa, uz bilo kakav izgovor (romanopisci u izdavačkoj kući, s umišljenim Garayem Fontinom na čelu, stalno daruju tu vrstu savjeta svakakvim stručnjacima), kakva bi bolna, nelagodna i smrtna bolest poslužila kao autoritativno opravdanje da čovjek radije odabere ubiti se ili zamoliti prijatelja da ga ukloni, kad se on sam već ne usudi donijeti si presudu. Možda je pošten i naivan, taj 174

Knjigoteka

Vidal, i možda bi dobronamjerno podijelio informacije kojima raspolaže; a Díaz-Varela možda računa s tim da gaja nikada neću ići posjetiti, čak i ako sam bila u tom iskušenju, kao što i jest bilo (tako se i dogodilo da me iskušavao i ja nisam otišla). Pomislila sam kako me bolje poznaje od onoga što sam pretpostavljala, kako je za vrijeme dok smo bili zajedno bio manje rastresen od onoga kako se činilo i kako me je marljivo proučio i ta me misao malo utješila, glupavo, nisu to bili ostaci mojega zaljubljivanja; oni nikada ne završavaju iznenadno, niti se trenutačno pretvaraju u mržnju, prijezir, stid ili zatupljenost, dug je put do mogućih zamjenskih osjećaja, postoji težak period upadica i miješanja, hibridnosti i kontaminacija, i zaljubljivanje nikada potpuno ne završi dok ne prođe kroz ravnodušje, ili čak i kroz gađenje, dok čovjek ne pomisli: “Kako li je površno vratiti se u prošlost, kako je neprivlačna ideja da ponovo vidimjaviera. Nerado se čak i sjećam njega. Izvan je mojih misli to vrijeme, neobjašnjivo, loš san. Nije tako teško, s obzirom na to da više nisam osoba kakva sam bila. Jedina je poteškoća u tome, iako sada to više i nije, što u mnogim trenucima ne uspijevam zaboraviti ono što sam bila i tada, jednostavno, moje mi je ime neugodno i željela bih da nisam ja. U svakom slučaju uspomena smeta manje od djeteta, iako je katkad uspomena ponešto razarajuća. Ali ova to više nije, više ne.”

Dugo je vremena trebalo da me zaskoče slične misli, kao što se moglo i očekivati i kao što je i prirodno. I nisam mogla izbjeći vrtjeti po glavi (ili je bilo možda samo deset misli, koje su se ponavljale) ono što mi je DíazVarela ispričao, njegove dvije verzije, ako su bile dvije verzije, i pitati samu sebe o pojedinostima koje mi nisu bile razjašnjene ni u jednoj ni u drugoj verziji, nema priče bez slijepih mrlja niti proturječnosti niti sjena niti pogrešaka, kako realnih tako i izmišljenih, i u tom aspektu - u tami koja okružuje i obavija bilo kakvu naraciju - nije bilo bitno što je što.

Ponovo sam pogledala vijesti koje sam pročitala na internetu o Deverneovoj smrti, i u jednoj od njih pronašla sam rečenice koje su mi se vrtjele po sjećanju: “Autopsija poduzetnikova leša otkrila je da je žrtva primila šesnaest uboda bodežom od svoga ubojice. Svi ubodi ranili su vitalne organe. Osim toga, pet uboda bilo je, kako je zaključio forenzičar, smrtonosno.” Nisam baš razumjela razliku između smrtonosne ozljede i druge koja je zahvatila vitalne organe. Na prvi pogled, za laika obje rane izgledaju jednako. Ali to je bilo sporedno u mojoj nelagodi: je li intervenirao forenzičar i je li ovaj sastavio svoje izviješće; je li napravljena autopsija, kako je uputno napraviti u svakoj nasilnoj smrti ili barem u svakom ubojstvu, kako je moguće da se nije otkrila “opća metastaza cijelog organizma”, kako je rekao Díaz-Varela da je dijagnosticirao internist Desvernu? Tog popodneva nije mi palo na pamet upitati DíazVarelu, nije mi to palo na pamet, a sada više nisam željela ili ga nisam mogla zvati, još manje zbog toga, posumnjao bi štogod, postao bi podozriv 175

Knjigoteka

ili bi se zasitio, možda bi pomislio na kakve druge korake da me neutralizira, uvjerivši se kako me nisu primirila njegova objašnjenja ili njegova verzija. Mogao je shvatiti kako novine nisu to prenijele, ili da im se činjenica nije ni dojavila, jer nije imala veze s događajem, ali činilo mi se čudnijim da se Luisu nije obavijestilo o takvoj okolnosti. Kad sam ja s njom razgovarala, bilo je očito kako ništa ne zna vezano za Deverneovu bolest, onako kako je on to i želio, u skladu s onim što je rekao njegov prijatelj i neizravni krvnik, ili u skladu s onim što je bilo “na početku”.

Također, mogla sam zamisliti njegov odgovor, da mi se ukazala prilika da ga upitam: “Ti vjeruješ da bi se forenzičar koji ispituje tipa kojem su sasuli šesnaest uboda nožem potrudio malo bolje istražiti, preispitati prethodno zdravstveno stanje žrtve? Moguće je da ga čak ne bi ni otvorili i da se stoga ne bi ni informirali; da i nije bilo prave autopsije te da se izvješće sastavilo zatvorenih očiju; bilo je jasno da je Miguel umro.” I možda bi imao pravo: naposljetku takav bi bio stav dvojice nemarnih kirurga, dva stoljeća prije, čak i ako bi sam Napoleon naručio dokument: znajući ono što znaju, nisu se ni potrudili izmjeriti puls pokošenom i zbunjenom Chabertu. I osim toga, u Španjolskoj svi ljudi sve čine samo da bi ispunili ono najnužnije u ispunjavanju obrasca, ne postoji prevelika volja za ulaženjem u pojedinosti ili za trošenjem sati na nepotrebno.

A tu su zatim bili i ti pretjerano ekscesivni termini koje je upotrebljavao Díaz-Varela. Nije bilo baš jako vjerojatno da ih je upamtio samo nakon što ih je davno čuo od Desverna, niti da ih je ovaj reproducirao u priči o svojim nevoljama, bez obzira kako ih često upotrebljavali njegovi liječnici, oftalmolog, internist, kardiolog. Očajan i prestrašen čovjek ne koristi taj aseptični leksik da bi obavijestio prijatelja o svojoj kazni, nije normalno. “Intraokularni melanom”, “metastatski melanom u uznapredovaloj fazi”, pridjev “asimptomatski”, “reseciranje”, “ekstirpacija”, svi ti izrazi zazvučali su mi kao netom naučeni, kao da sam ih tek čula od doktora Viđala. Ali možda je moje nepovjerenje bilo neutemeljeno: naposljetku ni ja ih nisam zaboravila kad je već bilo prošlo mnogo više vremena od trenutka kad sam ih čula od njega, i to samo jednom. I možda te riječi ponavlja i koristi onaj tko pati od bolesti, kao da mu se tako može objasniti bolje.

U korist istinitosti njegove priče, ili njezine zadnje inačice, nalazila se naprotiv činjenica da se Díaz-Varela ustegnuo pretjerujući dok je pripovijedao u vezi svoje žrtve, svog trpljenja, svog razornoga proturječja, svog ogromnog bola jer je bio prisiljen ukloniti na grub i nasilan način gotovo jedini način na koji uklanjanje može biti grubo, nažalost - svojega najboljeg prijatelja, koji će mu najviše nedostajati. S vremenom koje mu nije išlo u susret i u roku, osim toga, znajući da upravo u tom slučaju, više nego ikada, there would have been a timefor such a word, kako je bio dodao Macbeth nakon što je doznao za nepromišljenu smrt svoje žene.

176

Knjigoteka

Kako je nesumnjivo “postojalo vrijeme, drugo vrijeme, za slične riječi”, odnosno, “za takvu rečenicu” ili “vijest” ili “informaciju”: Díaz-Vareli vjerojatno je bilo dovoljno ništa ne raditi, odbiti narudžbu i odbaciti molbu da omogući njegov dolazak, onoga drugoga vremena koje on ne bi bio donio, niti ubrzao niti uznemirio; ostavljajući da stvari teku svojim prirodnim, okrutnim i žalosnim tijekom kao i sve drugo. Doista, mogao je razraditi ogromnu literaturu o svojem prokletstvu ili o svojoj sudbini, mogao je svom poslu dati ta imena, mogao je staviti naglasak na njegovu vjernost, podcrtavajući njegovo odricanje, čak i to da je pokušao razbuditi moju samilost. Da se počeo udarati u grudi i da mi je opisao svoju tjeskobu, kako je morao skrivati i zatomiti svoje osjećaje da bi spasio Devernea i Luisu od veće, spore i okrutne patnje, od propadanja i deformiranja kao i od njihova promatranja, više bih posumnjala u njega i ne bih više dvojila o njegovoj prijetvornosti. Ali bio je suzdržljiv i poštedio me; ograničio se da mi iznese situaciju i da ispovijedi svoju priču. Ono što je od prvoga trenutka, to je i rekao, znao da mu je činiti.

Sve se ublažava, ponekad malo po malo i uz golem napor i uz sudjelovanje naše volje; ponekad neočekivanom brzinom i protivno toj volji, dok uzalud pokušavamo da ne izblijede niti da se osjenčaju lica, te da činjenice i riječi ne postanu nejasne i da plutaju u našem sjećanju s jednakom oskudnom vrijednošću poput onih pročitanih u romanima i viđenim i slušanim u fdmovima: svejedno je što se događa u njima i zaboravi se jednom kad su završeni, iako imaju moć podučiti nas onom što ne poznajemo i što ne postoji, kako je rekao Díaz-Varela kad mi je govorio o Pukovniku Chabertu. Ono što nam netko priča uvijek sliči tim umjetničkim djelima jer ne poznajemo to iz prve ruke niti smo sigurni da se nešto odigralo, bez obzira na to koliko nam tvrdili da je povijest istinita, da ju nitko nije izmislio, nego da se dogodila. U svakom slučaju ona tvori dio nepostojanog univerzuma naracija, s njegovim slijepim točkama i proturječjima i sjenama i pogreškama, opasanim i omotanim u polusjenu ili u tamu, a da nije važno koliko iscrpnima i prozirnima pokušavaju biti, jer ništa od svega toga nije nadohvat, niti prozirnost niti iscrpnost.

Jest, sve se ublažava, ali također istina je da ništa ne nestaje, niti u potpunosti odlazi, ostaju slabi odjeci i nestalne reminiscencije koje se svaki čas pojavljuju poput fragmenata ploča u muzejskoj dvorani koju nitko ne posjećuje, napušteni poput ruševina zabata sa slomljenim natpisima, nekadašnja građa, gluha materija, gotovo neodgonetljiva, gotovo besmislena, apsurdni ostaci koji se čuvaju bez ikakva smisla jer se nikada više neće moći ponovo sastaviti i sad donose manje osvjetljenje nego mrak i mnogo manje uspomena nego zaborav. A opet tamo jesu, a da 177

Knjigoteka

ih nitko ne uništava, i ne sastavlja njihove rasute komadiće ili one izgubljene prije mnogo stoljeća: tamo se čuvaju poput malih blaga i praznovjerja, poput vrijednih svjedoka da je netko nekada postojao х da je umro i imao ime, iako ne znamo kako glasi njegova puna verzija i rekonstrukcija je nemoguća, i nikome nije važan taj netko tko nije nitko.

Ne nestaje u potpunosti ime Miguela Desvernea, iako ga ja nikada nisam upoznala i promatrala sam ga samo na udaljenosti, svakoga jutra zadovoljnog, dok je doručkovao sa svojom ženom. Kao što ne nestaju u potpunosti ni fiktivna imena pukovnika Chaberta 1 madame Ferraud, grofa de Ferea i milady de Winter ili u mladosti Anne de Breuil, kojoj su zavezali ruke za leđa i objesili ju za drvo, da tajanstveno ne bi umrla i da bi se vratila, lijepa poput ljubavi ili zaljubljivanja. Doista, griješe mrtvi kad se vraćaju, pa čak i tada gotovo svi to čine, ne uzmiču, i bore se da bi se pretvorili u balast živih dok ih oni ne stresu da bi mogli dalje. Nikada ne eliminiramo sve tragove, ipak, nikada ne postižemo da prošla materija doista zauvijek zanijemi, a katkad čujemo gotovo neprimjetno disanje, poput disanja kakva umirućeg vojnika kojega su nagog bacili u raku s mrtvim drugovima, ili možda poput njihovih imaginarnih jecaja, poput prigušenih uzdisaja koje je nekih noći on vjerovao da uvijek čuje, možda zbog njihova polaganog šuštanja i zbog njihove tako bliske naravi jer je skoro jedan od njih ili je možda to bio, i tada njegove kasnije pustolovine, njegovo lutanje po Parizu, njegovo ponovno zaljubljivanje i njegove muke i želje za obnovom, postaju samo želje s jednog komadića ploče u muzejskoj dvorani, želje nekakvih ruševina zabata s već nečitkim slomljenim natpisima, neke sjene traga, odjek odjeka, minimalna krivina, pepeo, želja bivše i nijeme materije koja se usprotivila proći i zanijemjeti.

Nešto poput toga mogla sam biti ja prema Deverneu, ali ni to nisam znala biti. Ili možda nisam željela ni da njegov najtiši jecaj prijeđe u svijet, preko mene.

Taj proces ublažavanja vjerojatno je započeo dan nakon mog posljednjeg posjeta Díaz-Vareli, nakon što smo se rastali, kao što već započinju takvi procesi čim nešto završi, kako je zacijelo započela Luisa liječenje svoje boli dan nakon smrti svoga muža, iako je to kod nje mogao biti samo prvi u nizu njezine vječne boli.

Bila je već duboka noć kad sam izišla odande, a tom sam prilikom učinila to bez ikakvih nedoumica. Nikada nisam bila sigurna da će biti sljedećeg puta, da ću se vratiti, da ću mu ponovo dotaknuti usne niti da ću spavati s njim, uvijek je sve ostalo nedefinirano među nama, kao da bi svaki put kad se sretnemo trebalo započeti ponovo ispočetka, kao da se ništa ne akumulira niti taloži, kao da se prethodno nisu nakupili neki događaji te kao da ni ono što se dogodilo jednog popodneva nije jamstvo 178

Knjigoteka

pa čak ni najava, ni mogućnost - da bi se isto moglo ponoviti nekog drugog budućeg popodneva, bliskog ili dalekog; tek a posteriori otkrilo bi se da je upravo tako, a da to i opet nikada nije poslužilo za iduću prigodu: uvijek je postojala neka nepoznanica, uvijek je vrebala mogućnost da se više ne vidimo, iako i vjerojatnost da se nastavimo viđati, kako je prirodno, ili se ne bi dogodilo ono što se upravo dogodilo.

Tom prigodom, međutim, bila sam sigurna, da mi se ta vrata više nikada neće otvoriti, da će jednom kad zatvorim vrata za svojim leđima i kad se zaputim prema dizalu, ta kuća ostati za mene zatvorena, kao da se njezin vlasnik odselio ili kao da je otišao u egzil ili kao da je umro, jedno je to od predvorja kroz koja čovjek nastoji više ne prolaziti nakon što smo isključeni iz njih, a ako kojim slučajem ipak prođe ili zato što je obilazak dugačak i ne preostaje mu ništa drugo, gleda ga sa zebnjom s tjeskobnim drhtajem - ili je sablast starog osjećaja - i požuri korak, da ne bi zaronio u sjećanje onoga što je bilo i čega više nema. U noći moje sobe, ležeći pokraj mojeg uvijek zanjihanog i tamnog drveća, prije nego što ću zaklopiti oči za spavanje, bilo mi je to jasno i tako sam samoj sebi rekla: “Sada već znam da više neću vidjeti Javiera, a najbolje u svemu, iako me već obuzima nostalgija za lijepim zajedničkim trenucima, za onim što mi se toliko sviđalo kad sam odlazila tamo. S tim je gotovo, prije današnjeg dana. Već sutradan započet ću proces transformacije osobe i njezina pretvaranja u uspomenu, čak i ako ona ostane, tijekom određenog vremena, proždiruća uspomena. Strpljenja, jer će svanuti dan u kojem će to prestati biti.”

Ali nakon jednog tjedna, ili možda i manje, nešto je prekinulo taj proces, kad sam se još borila da se izvučem iz svega. Baš sam izišla s posla sa svojim šefom Eugenijem i svojom kolegicom Beatriz, bilo je već kasno jer pokušala sam provesti tamo najviše vremena što sam mogla, u društvu i glave zaokupljene stvarima do kojih mi nije bilo stalo, kao što to svi čine kad se dadu na taj spori zadatak i ne razmišljajući o onome na što su nužno naposljetku ipak skloni misliti. Smjesta, dok sam se pozdravljala s njima, spazih neki visok lik kako korača amo-tamo s rukama u džepovima kaputa, na pločniku nasuprot, kao da mu je hladno jer je tamo već neko vrijeme, blizu tog kafića u gornjem dijelu četvrti Principe de Vergara gdje sam ja još uvijek svakog jutra doručkovala, uvijek se podsjećajući u nekom trenutku na svog savršenog partnera koji je to prestao biti, kao da očekuje nekoga s kim se dogovorio i zbog kojega sada zaostaje. Pa iako nije nosio kožni kaput, nego neki zastarjeli ogrtač boje devine dlake pa je možda i bio od kože te životinje, smjesta sam ga prepoznala. Nije to mogla biti puka slučajnost, sigurno je mene čekao. “Što radi ovdje”, pomislila sam, “šalje ga Javier”, i bila je to misao u kojoj su se pomiješali -još jednom povezano s onim zadnjim Javierom kojeg sam upoznala, s kojim su mu bila zajednička dva lica ili drskost, da je tako nazovemo - iracionalan strah i glupa iluzija. “Šalje ga da bi dokazao da još uvijek nisam neutralizirana i 179

Knjigoteka

smirena, ili samo zbog znatiželje da dozna nešto o meni, da dozna kako sam nakon njegovih otkrića i priča, još uvijek se nije uspio distancirati od mene u svojim mislima, bez obzira o kojem motivu bila riječ. Ili je možda riječ o kakvoj prijetnji, zastrašivanju, a Ruibérriz me želi upozoriti što bi mi se moglo dogoditi ako ne nastavim šutjeti za vijeke vjekova ili ako počnem istraživati i dogovorim sastanak s doktorom Vidalom, Javier je jedna od osoba koje razmišljaju o stvarima nakon što se dogode, tako je već postupio nakon što sam slušala njihov razgovor.” I dok sam to mislila, nisam znala trebam li ga izbjeći i pobjeći s Beatriz, otpratiti je do tamo kamo bude bilo potrebno, ili da ostanem sama, kao što sam namjeravala isprva, i pričekam da mi pristupi. Odabrala sam ovo posljednje, ponovo me svladala znatiželja; upravo sam završila s pozdravljanjem i napravila sam sedam ili osam koraka u smjeru autobusne postaje, ne gledajući ga.

Samo sedam ili osam jer je smjesta prešao ulicu izbjegavajući vozila i zaustavio me, dodirnuo mi je lagano lakat, da me ne preplaši i, kad sam se okrenula, susretoh se s bljeskom njegova zubala, tako širokim osmijehom koji je, kako sam primijetila prvi put, pokazivao unutrašnji dio svojih usana kad mu se gornja usna okrenula prema gore, što je upadalo u oči, kao da se okrenula naopako. Zadržao je i dalje svoj procjeniteljski muški pogled, iako sam ja u ovoj prilici bila dobro pokrivena i nisam nosila pomalo zgužvanu ili zadignutu suknju i samo grudnjak. Bilo je svejedno, nesumnjivo je bio pojedinac sintetičkog ili globalnog pogleda: prije nego što bi žena bilo što primijetila, već biju u potpunosti procijenio pogledom.

Nisam se zato osjećala jako laskavo, činio mi se jednim od onih muškaraca koji što postaju stariji, spuštaju svoje procjeniteljske kriterije, nisu im potrebni neki poticaji i naposljetku se trude za svime što se kreće s ponešto ljupkosti.

“Odlično, María, kakve li slučajnosti”, rekao mi je, dotaknuvši jednom rukom obrvu, oponašajući pokret skidanja šešira, jednako kao što je učinio jednom drugom prilikom kad se pozdravljao, prije nego što je ušao u dizalo. “Sjećaš me se, nadam se? Upoznali smo se u Javierovoj kući, Javiera Díaz-Varele. Bio sam povlašten jer nisi znala da sam tamo, sjećaš li se? Ti si se iznenadila, ja sam bio očaran, nažalost tek nakratko.”

Zapitala sam se što namjerava postići time. Dopuštao sije pretvaranje da je iznenađen svojim čekanjem, kad sam gaja već otprije bila zamijetila i on je sigurno vidio da sam ga vidjela, nije micao pogleda s vrata izdavačke kuće dok se šetao s jednog kraja na drugi, tako je stajao tko zna otkad, možda teoretski od kraja našeg radnog vremena, o kojem se mogao informirati telefonski i nije to trebalo imati ikakve veze s istinom.

“Ah, da”, odgovorila sam, i osmjehnula sam se iz ljubaznosti da mu uzvratim. “Bilo je to pomalo nelagodno za mene, Ruiberriz, zar ne? Nije to tako često prezime.”

180

Knjigoteka

“Ruiberriz de Torres, to je složeno prezime. Neuobičajeno. Obitelj vojnika, visokih crkvenih dostojanstvenika, liječnika, odvjetnika i pisara.

Da ti ne pričam. Mene drže na svojoj crnoj listi, ja sam crna ovca, mogu ti to potvrditi, iako danas hodam odjeven u svijetlu odjeću”, i dotaknuo si je ovratnik kaputa unutrašnjom stranom dlana, gesta prijezira, kao da još uvijek nije naviknut na nj, kao da se osjeća nelagodno što ne nosi gestapovsku crnu kožu. Bezrazložno se nasmijao vlastitoj polušali. Ilije pokušao udovoljiti samome sebi ili je pokušavao zaraziti svog sugovornika. Izgledao je kao kakav lupež, ali na prvi pogled izgledao je poput srdačnog i poprilično bezopasnog nitkova, bilo je teško povjerovati da je bio upleten u pripremu ubojstva. Jednako kao i Díaz-Varela, izgledao je poput normalnog čovjeka, svaki je imao svoj osebujan stil. Ako je sudjelovao u tome (a sudjelovao je jako aktivno, u to nije bilo sumnje, iz motiva koji su vjerojatno bili neodređeno vjerni ili neupitno kukavni), nije izgledao sposobnim ponovo počiniti pogrešku. Ali možda je većina kriminalaca takva, simpatična i ljubazna, pomislila sam, kad nisu zaposleni izvršenjem zločina. “Pozivam te da nešto popijemo da proslavimo svoj susret, imaš vremena? Možemo i sada ako želiš.” I pokazao je na kafić s doručcima: “Iako poznajem na stotine beskonačno zabavnijih mjesta i s mnogo boljom atmosferom, mjesta za koja ne možeš ni zamisliti da postoje u Madridu. Ako budeš raspoložena, možemo otići na neko od njih. Ili možemo otići večerati u kakav dobar restoran, jesi li da nešto pojedemo? Možemo izići i na ples, ako želiš.”

Svidio mi se ovaj zadnji prijedlog, poziv za izlazak na ples, zvučalo je kao iz nekog drugog vremena. I kako bih ja mogla ići na ples nakon posla, u neko apsurdno vrijeme i s nekim neznancem, kao da mi je šesnaest godina? A kako mi je sve to bilo simpatično, glasno sam se nasmijala. “Što kažeš, kako bih mogla ići na ples u ove sate, i ovako odjevena.

Ovdje sam od devet sati ujutro”, i načinila sam pokret glavom prema vratima izdavačke kuće.

“Pa dobro, pozvao sam te da iziđemo poslije, nakon večere. Ali kako želiš, ako hoćeš možemo svratiti do tvoje kuće, ti se istuširaš, presvučeš i idemo van tulumariti. Ti vjerojatno to i ne znaš, ali postoje mjesta u kojima se može plesati u bilo koje vrijeme. Sve do podneva.” Grohotom se nasmijao: “Čekat ću te koliko bude trebalo, ili ću te pokupiti tamo gdje mi kažeš.”

Bio je napastan i smutljiv. Onako kako se ponašao, nije ostavljao dojam da ga je poslao Díaz-Varela, iako je vjerojatno bilo tako. Otkuda je, ako nije tako, znao gdje radim? Ali doista se ponašao kao da to čini na vlastitu inicijativu, kao da je zadržao u sjećanju moju razgolićenu sliku, otprije nekoliko tjedana, i sad je odlučio krenuti u napad bez ikakva okolišanja, pod cijenu da se osramoti, hitna potreba, to je taktika nekih 181

Knjigoteka

muškaraca i obično žanju dobre rezultate, ako su srdačni. Sjećam se da sam tada imala osjećaj, da ne samo da je smjesta uspijevao registrirati moje postojanje, nego je već razmišljao o sljedećem koraku ili je smatrao obratom činjenicu da su nas upoznali tako površno; što me je, da tako kažem, vodio u jednom mentalnom notesu kao da očekuje da ćemo se ubrzo ponovo naći nasamo ili na drugom mjestu, ili kao da je čak i razmišljao da bez imalo okolišanja zamoli kasnije za moj telefon DíazVarelu. Možda je on govoreći o meni upotrijebio riječ “ženska” jer je to bio jedini termin koji je Ruibérriz de Torres bio sposoban shvatiti: za njega sam nesumnjivo bila to, isključivo “ženska”. Nije mi smetalo, i za mene postoje neke osobe koje su jednostavno “frajeri”. On je pripadao toj vrsti pojedinaca čija je drskost neograničena, i to u toj mjeri da se ponekad čini razoružavajućom. Ja sam povezala takav stav s izostankom poštovanja koje su osjećali jedan prema drugome, s obzirom na to da su znali da su partneri poznajući najveće slabosti jedan drugome, i da su bili drugovi u krimenu. Ruiberrizu je, čini se, bilo irelevantno kakav je moj odnos s DíazVarelom. Ili možda, palo mi je na pamet, ovaj ga je obavijestio kako više ne postoji nikakav odnos. Pomisao na to me razljutila, mogućnost da mu je dao zeleno svjetlo bez imalo žalosti, bez traga osjećaja pripadanja, bez obzira kako on bio raspršen - osjećaj otkrića, ako se želi - bez trunke ljubomore, i to mi je pomoglo da se uozbiljim, da zaustavim besramnika, bez riječi, njegova me pojava zaintrigirala. Prihvatila sam izići na piće u kafić, nakratko; to sam smjesta napomenula. Sjeli smo za stol pokraj prozora, onaj za kojim je sjedio Savršeni Par dok je postojao, pomislila sam: “Kakve li dekadencije.” On je skinuo kaput odlučnim pokretom, gotovo akrobatskim, i tek što je to učinio, napuhao je prsni koš, nesumnjivo je bio ponosan na svoj prsni koš, učinilo mi se da vježba mišiće. Prebacio je preko sebe foulard, vjerojatno vjeruje da mu dobro stoji i da mu paše s hlačama sašivenim po mjeri, oba odjevna predmeta svijetlo zelene boje: lijepe boje, ali prikladnije za proljeće, vjerojatno nije obraćao mnogo pozornosti na modu koju diktira tijek godišnjih doba.

Udvarao mi se, govorio je o trivijalnostima. Koketiranje je bilo izravno, bezočno dodvoravajuće, ali ne i neukusno, pokušavao me zavesti i biti dražestan - bio je još i dražesniji kad mu to nije bila namjera, njegove su šale bile predvidljive, osrednje, ne baš ingeniozne - to je sve. Postala sam nestrpljiva, moja je početna ljubaznost opadala, bilo mi je sada već teško i smijati se, svladao me umor dana koji se oduljio, nisam ni dobro spavala otkad sam se oprostila od Díaz-Varele, gonjena noćnim morama i uznemirenošću svojih buđenja. Ruibérriz mi nije bio antipatičan usprkos onome što sam znala - pa dobro, možda je samo vraćao uslugu za uslugu ili pomagao nekom prijatelju koji je morao progutati težak zalogaj jer je morao pomoći drugom prijatelju đa umre brzo, prije vremena ili prije 182

Knjigoteka

njegova prirodnog ili određenog vremena (njegova drugog baksuza, što je jedno te isto) - ali ništa me nije zanimalo, nedostajalo mu je profinjenosti, nisam se čak ni divila njegovoj udvornosti. Nije bio svjestan da mu godine prolaze, vjerojatno je bio bliži šezdesetima riego pedesetim godinama, ponašao se poput čovjeka od trideset godina. Možda i zato što je fizički dobro izgledao, to se nije moglo zanijekati, na prvi pogled činilo se da ima četrdeset i manje godina.

“Zašto te je poslao Javier?” odjednom sam ga zapitala, iskorištavajući trenutak tišine ili umornog razgovora: ili nije primjećivao da je njegovo udvaranje gubilo na snazi i bilo kakva mogućnost uspjeha ili daljnjeg inzistiranja bijaše nezamisliva, nakon takva početka.

“Javier?” Njegovo iznenađenje činilo se autentičnim: “Nije me poslao Javier, došao sam iz svojeg vlastitog nahođenja, morao sam rješavati neke poslove u blizini. Pa čak i da nije bilo tako: nemoj se praviti naivna, znaš da čovjeka nitko ne treba posebno bodriti da ti se približi.” Nije propuštao priliku da mi udijeli kompliment, odmah je prelazio na stvar.

Kako sam rekla, urgentni hir i, također, žurilo mu se provjeriti može li udovoljiti tom hiru ili ne. Ako može, odlično. Ako ne, idemo dalje, jedino što mi se nije činio pojedincem koji bi pokušavao dvaput, niti koji bi se zauvijek posvetio osvajanju. Ako nešto nije ispalo dobro na prvi nalet, odustao bi bez osjećaja neuspjeha i ne bi se više sjećao. To je bio njegov prvi napad i vjerojatno jedini, neće gubiti vrijeme nekog drugog dana, kad je već mogao birati uslijed svoje bešćutnosti.

“Ah, ne? A kako si doznao gdje radim? Nemoj mi samo reći da si ovuda slučajno prolazio. Vidjela sam te kako čekaš. Otkad čekaš ovdje?

Dan je hladan da bi se izdržalo na ulici, odveć je komplicirano da bi došao za svoj račun, ne bih ti u to ni povjerovala. Kad nas je Javier upoznao, nije rekao čak ni moje prezime. Reći ćeš mi kako si me pronašao tako precizno, ako te nije poslao. Što želite znati, jesam li povjerovala u vašu priču o prijateljstvu i požrtvovnosti?”

Ruibérriz je lagano prekinuo jedan od svojih osmijeha, istina je da ga ni u jednom trenutku nije napuštao, sasvim ga je sigurno smatrao svojom jačom stranom i svoje blistave zube u stilu Gassmana, sličnost s tim glumcem bila je zamjetna i činila ga je simpatičnijim. Ili se to nije dogodilo polagano, nego mu je gornja usna, okrenuta prema gore, zapela ili ostala zalijepljena za zubno meso, to se događa kad nedostaje sline, i trebalo mu je više vremena do očekivanog daju oslobodi. Vjerojatno je o tome bila riječ, jer je napravio pokret glodavca, pomalo čudan.

“Da, nije tada izgovorio tvoje prezime”, uzvratio je izrazom čuđenja na moju reakciju, “ali poslije smo govorili o tebi telefonski, i promaklo mu je dovoljno podataka da mi nije trebalo ni deset minuta da shvatim gdje se nalaziš. Nemoj me podcjenjivati. Ne ide mi loše istraživanje, ne 183

Knjigoteka

nedostaju mi ni kontakti, a u današnje vrijeme, s internetom i Facebookom i svim tim, nema osobe kojoj se ne bi moglo ući u trag čim se poznaju neke pojedinosti. Ne možeš pojmiti da si mi se jako svidjela od prvog trenutka kad sam te vidio? Jako mi se sviđaš, María, već si to primijetila. Pa i danas, iako sam te sreo u okolnostima i u odjeći različitoj nego prvi put, čovjek ne može uvijek dobiti na lutriji. To je doista bila ljubav na prvi pogled. Ako želiš da ti kažem istinu, već tjednima si ne mogu izbaciti tu sliku iz glave”, i ponovo mu se vratio osmijeh kao nešto najprirodnije. Nije mu bilo teško vraćati se na taj prizor moje golotinje, nije se bojao da će ispasti bezobrazan, naposljetku, pretpostavljalo se da nanije njegov dolazak prekinuo ljubavni susret, Díaz-Vareli i meni, ili tako nešto. Nije baš bilo tako, zamalo da je bilo tako. Rekao je “jako si mi se svidjela” i “zaljubio sam se na prvi pogled”, izraze koji danas zvuče pomalo zastarjelo; riječ “zacopati se” više se toliko ne koristi: njegov rječnik odavao je njegove godine, više od njegova izgleda, zadržavao je određenu otmjenost.

“Razgovarali ste o meni? Kojim povodom? Odnos koji smo imali baš i nije bio javna stvar. Sasvim suprotno. Nije mu se svidjelo što me vidiš, što su se poklopili naši koraci, ili to nisi ni primijetio, da se ljuti na tebe? Jako me čudi što me poslije spomenuo, vjerojatno je želio izbrisati taj susret...”

Naglo sam zašutjela, jer sam se tada sjetila onoga što sam pomislila, kako je Díaz-Varela pokušao rekonstruirati s Ruiberrizom dijalog koji su vodili dok sam ih ja prisluškivala iza vrata ne bi li procijenili koliko sam i što ja mogla čuti, koliko toga znam; i kako je, nakon što je odvagnuo njegove riječi, zaključio kako je bolje suočiti se sa mnom, ponuditi mi njihova objašnjenja, izmisliti neku priču ili mi povjeriti što se dogodilo, u svakom slučaju ponuditi mi bolju priču od one koju sam ja zamišljala, zato me bio nazvao i zato je dogovorio susret sa mnom nakon dva tjedna. Vjerojatno je bilo upravo tako, moguće je da su razgovarali o meni, te da mu je Javier rekao dovoljno da me Ruibérriz potraži na svoj račun, i bez dozvole, da tako kažem. Nesumnjivo nije tip koji bi tražio dopuštenje od bilo koga u trenutku kad se odluči pristupiti nekoj ženi. Bio je vjerojatno od onih ljudi koji ne poštuju niti se ustručavaju približiti ženama ili djevojkama svojih prijatelja, takvih je mnogo više od onoga što se vjeruje i ponašaju se protivno svim pravilima. Možda Díaz-Varela nije ni znao da mi se približio, da me potražio tog popodneva.

“Pa dobro, čekaj,” smjesta sam dodala. “Upravo tako, govorio ti je o meni, zar ne? Kao o problemu. Govorio ti je sa zabrinutošću, ispričao ti je da sam vas čula, da bih vas mogla dovesti u nepriliku ako mi padne na pamet nekome to ispričati, Luisi ili policiji. Govorio ti je o meni zbog toga, zar ne? I što, zajedno ste izmislili priču o melanomu, ili vam je Vidal pomogao? Ili si se ti možda svega dosjetio, kao snalažljiv čovjek kakav već jesi? Ilije njemu palo na pamet? Ne znam za tebe, sada kad malo 184

Knjigoteka

razmišljam o svemu tome, ali on je čitatelj romana, stoga raspolaže bujnom maštom.” Ruibérriz je ponovo izgubio osmijeh, ovoga puta bez prijelaza, kao da mu ga je netko izbrisao s lica. Uozbiljio se, ugledala sam znakove uzbune u njegovim očima, njegovo je ponašanje prestalo biti uglađeno i ležerno, čak je i odvojio svoju stolicu od moje, bio se pokušao približiti.

“Znaš sve o bolesti? I što još znaš?”

“Pa dobro, ispričao mi je cijelu melodramu. Sve što ste napravili s jadnim čuvarom parkirališta, priču o mobitelu, i o nožu. Može ti biti zahvalan, tebe je zapao najgori dio, dok je on ostao kod kuće, nije li tako?

Upravljajući operacijama, pravi Rommel”, nisam mogla izbjeći sarkazam, Díaz-Varela bi se uvrijedio.

“Znaš li što smo učinili?” Bila je to više tvrdnja nego pitanje. Trebalo mu je nekoliko sekunda da nastavi, kao da mora probaviti otkriće, činilo se da za njega to jest otkriće. Prstima je zavrnuo gornju usnu, brzim i prikrivenim pokretom: nije mu ostala uvrnuta, ali malo zadignuta jest.

Možda se želio osigurati da njegov izraz lica više nije nasmiješen. Ono što je upravo doznao, uznemiravalo ga je, ili se osjećao izrugan, ako se nije pretvarao. Naposljetku je dodao, ton je bio razočaravajući: “Mislio sam da ti naposljetku ništa neće ispričati, to mi je rekao. Da mu se činilo mudrijim ostaviti stvari onakvima kakve jesu i nadati se da nisi previše toga čula, ili da nisi uspjela povezati konce, ili jednostavno da ćeš šutjeti. Prekinuti vezu s tobom, to svakako. Nije bila čvrsta veza, rekao mi je, moglo se pustiti da se ugasi bez problema. Bilo je dovoljno da te više ne traži i da ne uzvraća na tvoje moguće pozive, ili da pronađe kakav izgovor. Iako nije vjerovao da ćeš inzistirati. ‘Jako je diskretna’, rekao mi je, ‘nikada ništa ne očekuje.’ Nije bilo nikakve žurbe. Trebalo ti je omogućiti da zaboraviš sve što si mogla čuti od našeg razgovora. ‘Bolje je ne davati podatke’, govorio je, ‘i da s vremenom zaboravi ono što je čula. Naposljetku će joj sve izgledati irealnim, mislit će da su sve to njezine maštarije. Slušna snoviđenja’, dobro je on to zamislio. Zato sam pretpostavio da su mi odriješene ruke, mislim za tebe. I da o meni vjerojatno ne znaš ništa. Ništa o tome”, ponovo je ušutio. Prisjećao se ili je razmišljao, stoga je sljedeću stvar koju je rekao, rekao sebi, ne meni: “Ne sviđa mi se, ne sviđa mi se da me ne informira, da si dopusti da me drži neinformiranim o nečemu što me se izravno tiče. On nikome ne bi trebao ispričati tu priču, nije samo njegova, zapravo je više moja. Ja sam se izložio većim rizicima, i više sam izložen. Njega nije vidio nitko. Nije mi ni najmanje simpatično što je promijenio mišljenje i što ti je ispričao, znaš? I pored toga, ne obavijestivši me. Zacijelo ste se izrugivali na moj račun.”

Izgledao je nestrpljiv, odsutnog pogleda, ili prikrivajući osjećaje.

Njegovo oduševljenje prema meni zaledilo se. Pričekala sam trenutak 185

Knjigoteka

prije nego što sam mu bilo što odgovorila.

“Doista, priznati zločin koji je počinilo nekoliko osoba...” rekla sam.

“Trebalo bi se posavjetovati s drugima prije, zar ne? U najmanju ruku.” Na ovom mjestu nisam mogla izbjeći ironiju.

Skočio je poput opruge, ogorčen.

“Hej, što je sad to? Nije baš tako, nemoj pretjerivati. O ubojstvu ne može biti ni riječi. Bila je riječ o tome da je jednom prijatelju trebalo omogućiti bolju smrt, uz manje patnje. U redu, u redu, nema dobre smrti, a čuvar parkirališta pretjerao je s ubodima nožem, to nismo mogli predvidjeti, nismo čak bili sigurni ni da će posegnuti za nožem. Ali smrt koja ga je očekivala bila je užasna, užasna, Javier mi je opisao cijeli proces.

A smrt koju je doživio bila je barem brza, trenutačna i bez etapa. Jako bolnih etapa, propadanja, promatranja njegove žene i djece kako se pretvara u čudovište. To se ne može zvati ubojstvom, nemoj me zafrkavati, to je nešto drugo. To je čin milosti, kako je to rekao Javier.

Ubojstvo iz milosrđa.”

Zvučao je uvjeren, zvučao je iskreno. Tako da sam pomislila: “Jedna od tri: ili je melodrama istina, nije izmišljaj; ili je Javier prevario i tog tipa pričom o bolesti; ili se taj tip ismijava naredbama onoga tko ga plaća. A u tom posljednjem slučaju, riječ je o jako dobrom glumcu, treba mu priznati.” Prisjetila sam se Desvernove fotografije koja se pojavila u tisku i koju sam ja slabo vidjela na internetu: bez sakoa i kravate, a možda čak i bez košulje - gdje je samo završila njegova dugmad za košulju - okružen cjevčicama i sanitarnim personalom nadvijenim nad njim, s otvorenim ranama, posred ulice u lokvi krvi i privlačeći pozornost pješaka i automobilista, nesvjestan, slomljen i u agoniji. Njega bi užasnulo vidjeti samoga sebe ili znati da je tako izložen. Čuvara parkirališta obuzeo je bijes, doista, ali tko je to mogao predvidjeti, radilo se o ubojstvu iz milosrđa i možda je to i bilo, možda je sve to bilo točno i možda su Ruibérriz i Díaz-Varela postupili dobronamjerno, onoliko koliko se moglo u danoj situaciji i usprkos komplikacijama. Ili svojoj nepromišljenosti. I čim sam prihvatila te tri mogućnosti i sjetila se te slike, obuzela me neka klonulost, ili zasićenje. Kad čovjek više ne zna u što da vjeruje i nije raspoložen igrati se amaterskog detektiva, tada se umori, sve odbaci od sebe, napusti, prestane razmišljati i ne haje za istinu ili, što je jedno te isto, presiječe zamršeno klupko. Čak i ono u čiju je bit proniknuo. Ali u svakodnevnom životu gotovo nitko ne osjeća potrebu za provjerom niti se bavi istraživanjem bilo čega, to se zbiva samo u djetinjastim romanima.

Učinila sam posljednji pokušaj, sve u svemu, iako bez imalo volje, pretpostavljala sam odgovor.

“Tako znači. A što je s Luisom, s Deverneovom ženom? Hoće li i to biti čin milosti da je Javier utješi?”

186

Knjigoteka

Ruiberriz de Torres ponovo se iznenadio, ili se jako dobro pretvarao.

“Sa ženom? Što se s njom događa? O kakvoj utjesi govoriš? Naravno da će joj pomoći, da će ju utješiti koliko to može, kao i djecu. Ona je udovica njegova prijatelja, oni su njegova siročad.”

“Javierje u nju odavno zaljubljen. Ili je to pokušao biti, svejedno je. Za njega je to bio prst sudbine, ukloniti muža kao smetnju. Jako su se voljeli, taj bračni par. Nije imao ni najmanje mogućnosti dok je bio živ. Sada ima, neke mu se prilike otvaraju. Strpljivo, malo po malo. Kad je u blizini.”

Ruiberriz je povratio osmijeh na trenutak, mlitavo. Bio je to više sažaljiv poluosmijeh, kao da mu je žao koliko sam samo u krivu, koliko sam nevina, kako samo slabo razumijem onoga tko je bio moj ljubavnik “Što kažeš?” uzvratio mi je prijezirno. “Nikada mi nije rekao ni riječi o tome, niti sam ja bilo što primijetio. Nemoj se zavaravati, ili se tješiti da je s tobom prekinuo zato što voli neku drugu. Pa čak i po tom pitanju, smiješno je. Javier nije od onih koji se zaljubljuju u bilo koga, savjestan jest, poznajem ga već dugi niz godina. Zašto misliš da se nikada nije oženio?” Usiljeno se nakratko nasmijao pokušavajući biti sarkastičan: “Strpljivo, kažeš. On i ne zna što je to, sa ženama. Zato je i dalje neženja, između ostaloga.” Nehajno je odmahnuo rukom: “Kakva glupost, ne možeš ni zamisliti.” A opet je ponovo ostao zamišljen, ili se pokušavao prisjetiti.

Kako je samo jednostavno unijeti sumnju u bilo koga.

Doista, najvjerojatnije mu Díaz-Varela nikada nije ispričao ništa, osobito ako ga je prevario. Sjećam se da spomenuvši Luisu u razgovoru koji sam ja prisluškivala, nije spominjao njezino ime. Za Ruiberriza ja sam bila “ženska”, ali ona je bila “žena”, samo to, nesumnjivo u značenju supruge. Kao da mu i nije netko blizak. Kao da je osuđena biti samo to, žena njegova prijatelja. Ni Ruibérriz se nije nikada zatekao ni s jednim ni s drugim, tako da i nije mogao primijetiti ono što je meni bilo očito od prvog trenutka, tog popodneva u Luisinoj kući. Pretpostavljala sam da je profesor Rico to također primijetio, iako tko zna, izgledao je previše uronjen u vlastite probleme eda bi primjećivao što se događa vani, rastresenjak. Nisam željela inzistirati. Ruiberrizov je pogled ponovo bio rastresen, ili zatvoren u sebe. Nije se više imalo što reći. On je prekinuo s udvaranjem, zacijelo stvarno u svakom slučaju, zacijelo se razočarao. Ja neću pamtiti ništa od tog našeg susreta, a osim toga, bilo mi je svejedno.

Pravila sam se Englez, barem do neke druge prilike, ili do drugog stoljeća. “Što ti se dogodilo u Meksiku?” upitala sam ga odjednom, ne bih li ga prenula iz njegove trenutačne zatupljenosti, obodrila ga. Primijetila sam da neće biti teško privoljeti ga na svoju stranu. Nije bilo šanse, nisam imala namjeru ikada ga više ponovo vidjeti, kao ni Díaz-Varelu, kao ni Luisu Alday, kao ni sve njih. Nadala sam se da izdavač neće naručiti nikakvu knjigu od Rica.

187

Knjigoteka

“U Meksiku? Kako znaš da mi se bilo što dogodilo u Meksiku?” To je doista bilo golemo iznenađenje za njega, bilo je nemoguće da se sjeća. “Pa čak ni Javer ne zna cijelu priču.” “Čula sam kad si to rekao u kući, dok sam slušala iza vrata. Da si tamo doživio neki problem, prije dosta vremena. Kako su te tamo tražili, ili da su te vodili u evidenciji, tako si nešto rekao.”

“Dovraga, znači da si ipak sve čula.” I smjesta je dodao, kao da hitno mora razjasniti nešto što mu još uvijek nije poznato: “Ni to nije bilo ubojstvo, ni slučajno. Bila je to obrana samoga sebe, ili on ili ja. Osim toga, ja sam imao dvadeset i dvije godine...” Prekinuo se, shvativši da previše priča, da se zapravo još uvijek prisjeća ili da govori sa samim sobom, samo naglas i pred svjedokom. Moja mu je primjedba nanijela štetu, to što sam Desvernovu smrt nazvala ubojstvom.

Uplašila sam se. Nikada mi nije palo na pamet da za sobom ima još jedan leš, bez obzira na sve. Izgledao mi je poput kakva normalna lakrdijaša, nesposobna za krvne delikte. Deverneov slučaj vidjela sam kao iznimku, kao nešto na što je bio primoran, a naposljetku on sam nije držao oružje u ruci, on je nadgledao cijeli slučaj, nešto manje nego DíazVarela.

“Ja ništa nisam rekla”, brzo sam mu uzvratila. “Samo sam te pitala, ne znam o čemu mi govoriš. Ali radije bih da ne znam jesu li se pojavili još neki mrtvaci. Pustimo to. Vidi se da nikada ne treba postavljati pitanja”, pogledala sam na sat. Odjednom sam se osjećala jako nelagodno što sjedim na mjestu na kojem je inače sjedio Desvern, razgovarajući s njegovim neizravnim ubojicom: “Osim toga, moram ići, već je jako kasno.”

Nije obratio pozornost na moje posljednje riječi, i dalje je mrmljao.

Unijela sam mu sumnju, vjerovala sam da sada neće ispitivati Díaz-Varelu o Luisi, tražiti da mu položi račune, te da to dovede do toga da me ponovo nazove, što ja znam, da me izgrdi. Ili se možda Ruibérriz prisjećao što se dogodilo u Meksiku prije mnogo stoljeća, bilo je očito da mu još uvijek nije svejedno.

“Bilo je to krivnjom Elvisa Presleya, znaš?” rekao je nakon nekoliko sekunda, drugim tonom, kao da se odjednom uhvatio za posljednju slamku da me impresionira i da mu sve ne propadne u vodu. Rekao je to jako ozbiljno.

Ja sam se malo nasmijala, nisam mogla izbjeći. “Želiš reći Elvis Presley osobno?”

“Da, radio sam s njim desetak dana tijekom snimanja jednog filma u Meksiku.”

Sada sam se morala glasno nasmijati, usprkos nelagodi cijelog konteksta.

188

Knjigoteka

“Pa da”, rekoh još uvijek se smijući. “A znaš li na kojem otoku živi, kako tvrde njegovi poklonici? I s kim se naposljetku skriva, s Marilyn Monroe ili s Michaelom Jacksonom?”

Uznemirio se, uputio mi je prijekoran pogled. Doista se uznemirio, jer mi je rekao: “Ti si naivka, curo. Ne vjeruješ? Radio sam s njim, i upleo sam se zbog njega u probleme.”

Postao je odjednom jako ozbiljan. Razbjesnio se, razljutio se. To ne može biti istina, zvučalo je kao izmišljotina, kao delirij; ali bilo je jasno da je stvar primio k srcu. Ustuknula sam koliko sam mogla.

“Dobro, dobro, oprosti, nisam te željela uvrijediti. Ali zvuči pomalo nevjerojatno, zar ne? Shvaćaš sada”, i pridodah, ne bih li promijenila temu, a da ga grubo ne prekinem, ne povlačeći se što bi ga navelo da pomisli kako vjerujem da je to nemoguće ili da mislim da je sumanut: “Pa dobro, koliko ti je godina, u tom slučaju, ako si radio s Kraljem, ni manje ni više? Preminuo je prije dosta godina, zar ne? Pedeset?” I dalje nisam mogla suzdržati smijeh, uspjela sam ga svladati, srećom.

Primijetila sam kako sam preuzela nešto od njegove koketnosti. Ali još uvijek me je korio, i to na prvom mjestu.

“Nemoj pretjerivati. Idućeg 16. kolovoza napunit će se trideset i četiri godine, mislim. Ne vjerujem da je prošlo više godina. Znao sam točno, morao sam biti pravi pravcati obožavatelj. Da vidimo, koliko bi mi godina dala?” Željela sam biti ljubazna, udovoljiti mu. Ne pretjerujući, da mu se ne bih dodvoravala.

“Ne znam. Pedeset i pet?”

Nasmiješio se zadovoljno, kao da je već zaboravio uvredu. Smijao se toliko da mu se gornja usna ponovo uvrnula prema gore, otkrivajući bijele i pravokutne i zdrave zube, i njegove desni.

“Dodaj još deset godina više, barem”, zadovoljno je odgovorio. “Što je, što ti se čini?”

Doista se dobro pazi, ako je tako. Ima nešto djetinjastog u sebi, zato je jednostavno osjetiti simpatiju prema njemu. Vjerojatno je još jedna žrtva Díaz-Varele, na kojega sam se već navikla misliti ne po njegovu imenu, toliko puta rečenom i šapnutom njemu na uho, nego po prezimenu. I to je djetinjasto, ali pomaže da se čovjek distancira od onih koje smo voljeli.

Od tog je trenutka proces ublažavanja doista započeo, nakon prvotne zbunjenosti - ili čak i prije nego što je to moglo uopće pasti na pamet, možda nema nikakve veze s razumom nego s dušom, ili samo s dahom: 189

Knjigoteka

“Zapravo kao da mi je važno sve to, što me briga.” To je svakome pristupačno, bez obzira na ozbiljnost onoga što je neposredno prethodilo, a tko se ne uspije otresti događaja, to je samo zato što to zapravo i ne želi, jer živi od njih i otkriva da daju smisao njegovu životu, kao i onima koji su na sebe sa zadovoljstvom natovarili žilav balast mrtvih, spremni uvijek na skitnju čim ih se zaustavi, svi željni postati Chaberti usprkos nevoljama i poricanju i uvrnutim gestama kojima ih se dočekuje ako se usude sasvim vratiti.

Naravno da je proces spor, naravno da je težak i da treba uložiti volju i napor, i da se ne treba prepustiti iskušavanju sjećanja, koje se katkad vraća i koje se često maskira u utočište, kad prođemo nekom ulicom ili kad čujemo neku melodiju, ili kad vidimo da na televiziji prikazuju film koji smo zajedno gledali. Nikada nisam gledala nijedan film s DíazVarelom. Što se tiče književnosti, u kojoj smo imali neka zajednička iskustva, spriječila sam opasnost preuzevši ju na sebe, suočivši se smjesta s njom: iako izdavač obično objavljuje suvremene autore, za čestu na nesreću čitatelja i na moju žalost, uvjerila sam Eugenija da što prije pripremimo izdanje Pukovnika Chaberta, s novim i jako dobrim prijevodom (zadnji je prijevod doista bio jako loš), a dodali smo mu još tri Balzacove priče da bismo dobili knjigu s hrptom, s obzirom na to da je to djelo poprilično kratko, ono što na francuskom zovu nouvelle. Za nekoliko mjeseci našla se u knjižarama i ja sam se tako riješila njezine sjene, objavivši ju na svojem jeziku u najboljem mogućem izdanju. Mislila sam na nju sve vrijeme, dok je bila u postupku objavljivanja, a onda sam ju mogla zaboraviti. Ili sam se osigurala, barem, da me nikada neće zaskočiti izdajnički, ni iz zasjede.

Malo je nedostajalo da napustim izdavačku kuću nakon tog manevra, da ne bih više išla u kafić, niti ga promatrala iz svoga ureda, iako su mi ga djelomično zakrivala stabla; da me ništa ne bi ni na što podsjećalo. Bila sam i umorna od borbe sa živim piscima - kakvog li užitka s piscima koji više ne mogu gnjaviti niti pokušati urediti svoju budućnost, poput Balzaca, čija je sudbina već određena; od gnjavatorskih poziva Corteza papazjanije, od zahtjeva odvratnog i škrtog Garaya Fontine, od kibernetskih umišljenosti lažnih mladića, za koje se nije znalo tko je veći neznalica, a tko gluplji i uobraženiji, sve u isto vrijeme. Ali druge konkurentne ponude nisu me uvjerile usprkos povećanju plaće: posvuda bih trebala nastaviti komunicirati s piscima neumjerene ambicije i koji su udisali moj isti zrak. Eugeni, osim toga, pomalo lijen i rastresen, dodjeljivao mi je sve veće ovlasti i poticao me da donosim odluke, u čemu sam ga slušala: nadala sam se da će uskoro svanuti dan kad ću moći zaobići nekog umišljenika, a da i ne tražim njegovo dopuštenje, osobito 190

Knjigoteka

krajnje neizbježnog biča kralja Carla Gustafa, koji je bez prekida govorio na svojem makaronskom švedskom jeziku (oni koji su čuli kako vježba tvrdili su da mu je naglasak sramotan). Ali, iznad svega, shvatila sam da ne bih trebala bježati od tog krajolika, nego ga svladati vlastitim sredstvima kao što je učinila Luisa sa svojom kućom, prisilivši se nastaviti živjeti u njoj, i ne preseliti se navrat-nanos, osloboditi ga sentimentalnijih i tužnijih konotacija, dodijeliti mu novu svakodnevnost, ponovo ga sastaviti. Doista, shvatila sam da mi se to mjesto natopilo osjećajnošću, a emocije je nemoguće prevariti ili zaobići, čak i ako su napola izmaštane.

Mogu se samo prihvatiti i primiriti.

Prošle su gotovo dvije godine. Upoznala sam drugog čovjeka koji me zainteresirao i dovoljno zabavio, Jacoba (ni on nije bio pisac, hvala nebesima), vezala sam se za njega na njegovo inzistiranje, napravili smo stanku - dva plana za udaju, ja sam odgađala iako nisam otkazala vjenčanje, nikada nisam bila sklona braku, više su mi značile moje godine - trideset i nešto godina - nego želja da se budim svakog dana u društvu, ne vidim nikakvu ljupkost u tome, iako nije ni loše, pretpostavljam, ako volite onoga s kojim liježete na počinak i dijelite postelju, kao što je - kako da ne - sa mnom slučaj. Neke stvari kod Díaz-Varele još uvijek mi nedostaju, to je priča za sebe. Što mi ne donosi zlu savjest, ništa nije inkompatibilno na području sjećanja.

Večerala sam s grupom ljudi u kineskom restoranu u Hotelu Palače kad sam ih vidjela, na udaljenosti od neka tri-četiri stola, recimo. Dobro sam vidjela oba stola, iz profila, kao da sam ja sjedila u nekom sjedištu u parketu, a oni su bili na pozornici, samo na jednakoj visini. Zapravo nisam skidala pogleda s njih - bili su poput magneta - izuzev kad bi mi netko od društva za stolom uputio koju riječ, a to se nije često događalo: došli smo tamo s promocije jednog romana, nekoliko njih bili su prijatelji oholog pisca i ja ih nisam poznavala; zabavljali su se među sobom i gotovo da mi uopće nisu dosađivali, ja sam tamo bila kao predstavnica izdavačke kuće i da se pobrinem za račun, naravno; većina njih imala je čudan flamenko izgled, a ja sam se ozbiljno pobojala da će iz nekog tajnog skrovišta izvući gitare i početi pjevati punim srcem. Između pojedinih sljedova jela. To, osim sparine, navelo je Luisu i Díaz-Varelu da se okrenu prema našem stolu, iako su ovi bili odveć usredotočeni jedno na drugo da bi zapazili moju nazočnost usred tog mnoštva. Iako sam pomislila da me ona možda ne bi ni prepoznala. Samo u jednom trenutku piščeva je djevojka primijetila da neprestano gledam prema jednoj točki. Napadno se okrenula i promatrala ih, Javiera i Luisu. Uplašila sam se da ih neće uzbuniti njezin radoznali pogled, pa sam osjetila potrebu objasniti joj: “Oprosti, riječ je o paru koji poznajem, a nisam ih jako dugo vidjela. I tada nisu bili par. Nemoj se uvrijediti, preklinjem te. Jako sam znatiželjna 191

Knjigoteka

vidjeti ih tako, sad me razumiješ.”

“Nemoj se uznemiravati, ženo, samo mirno”, uzvratila mi je s razumijevanjem, nakon što im je ponovo uputila radoznali pogled.

Shvatila je smjesta situaciju, katkad sam vjerojatno jako prozirna.

“Zgodan je, zar ne? Ne čudi me. Ništa, draga, ti se samo bavi onim što ti je važno, svojim stvarima. Za mene ne brini.”

Doista, izgledali su kao par, to čovjek smjesta primijeti čak i kad je riječ o potpunim strancima, a u ovom slučaju ja sam njega odveć dobro poznavala, nju nisam, iz jednog jedinog opsežnog razgovora s njom odnosno iz njezina monologa, ja sam vjerojatno tog dana bila zamjenjiva, tek jedno uho - zapravo jako malo. Ali promatrala sam ju u sličnoj poziciji godinama, odnosno, s njezinim tadašnjim partnerom, koji je sada već bio dovoljno dugo mrtav da Luisa ne misli o samoj sebi na prvome mjestu, kao o nečemu zaključnom: “Ostala sam udovica”, ili, “udovica sam”, jer sada to više nikako nije bila, i ta činjenica i taj podatak vjerojatno su se promijenili, iako su ostali identični onima otprije. Stoga bi se prije moglo reći: “Izgubila sam svog prvog muža i svaki put sve je dalje od mene. Već ga jako dugo vremena ne vidim i naprotiv ovaj je drugi čovjek pokraj mene i osim toga uvijek je tu. I njega zovem mužem, to je čudno. Ali zauzeo je njegovo mjesto u mojoj postelji i kako su se postavili jedan uz drugoga, iščeznuo je i izbrisao se. Svaki dan pomalo, svake noći pomalo.”

A vidjela sam ih zajedno, također samo jedanput, ali dovoljno da uočim zaljubljenost i njegovu molbu i njezin nehaj i nepažnju. Sada je sve bilo jako različito. Pažljivo su pratili reakcije jedno drugoga, živahno su razgovarali, gledali su se u oči ponekad bez riječi, preko stola bi si znali dodirivati prste. On je nosio vjenčani prsten na prstenjaku, vjerojatno su se vjenčali u vijećnici tko zna kad, možda i nedavno, možda prekjučer ili baš jučer. Ona je bolje izgledala i on se nije poružnio, tamo je sjedio DíazVarela sa svojim usnama, čije sam pokrete pratila iz daljine, neki se običaji nikada ne izgube, a oni koji se smjesta vrate, gotovo kao da je riječ o automatizmu. Nesvjesno sam napravila pokret rukom, kao da ih želim dotaknuti iz daljine. Piščeva djevojka, jedina koja me pogledavala, primijetila je to i ljubazno me upitala: “Oprosti, želiš nešto popiti?” Možda je pomislila da sam joj dala neki znak.

“Ne, ne, oprosti”, i pomaknula sam ruku kao da želim dodati: “Moje stvari.”

Vjerojatno je primijetila da mi je neugodno, ne toliko koliko sam bila uzrujana. Srećom drugi gozbenici neprekidno su nazdravljali i vikali, ne obraćajući na mene pozornost. Učinilo mi se da je jedan od njih počeo pjevušiti što me je zabrinulo (Ау mi niña, mi niña, Virgen del Puerto, uspjela sam čuti), ne znam zašto su izabrali tu flamenko pjesmu, pisac nije 192

Knjigoteka

bio takav, bio je tip koji nosi pulover na kvadratiće, naočale silovatelja ili manijaka i izgledao je iskompleksirano, a djevojka mu je, neshvatljivo, bila ugodna i zgodna i prodavao je dosta knjiga - svaka je bila prijevara s pretenzijama - zato smo ga odveli u restoran koji je bio poskup. Izmolila sam kratku molitvu Djevici iz Luke - iako ju nisam znala - da prestanu pjevati, nisam željela biti rastresena. Nisam uspijevala odvojiti oči od stola kao pozornice, i odjednom mi se počela ponavljati jedna rečenica iz onih već starih dnevnih novina, koje su ponavljale vijest dva bijedna dana i koje su poslije zauvijek zašutjele: “Nakon što se borila pet sati između života i smrti, ne povrativši ni u jednom trenutku svijest, žrtva je preminula kasno u noć, a da liječnici nisu ništa mogli učiniti da ju spase.”

“Pet sati u operacijskoj dvorani”, pomislila sam. “Nije moguće da nakon pet sati ne bi primijetili metastaze proširene po cijelom organizmu, kako je rekao Javier da mu je rekao Desvern.” I tada sam pomislila da jasno vidim - ili jasnije - kako ta bolest nikada i nije postojala, ako taj podatak o pet sati nije bio lažan ili pogrešan, vijesti u novinama razilazile su se čak i u bolnici u koju je bio odvezen umirući. Ništa nije bilo presudno, naravno, a Ruiberrizova verzija nije demantirala Díaz-Varelinu, u svakom slučaju. Ni to nije mnogo značilo, ovisilo je o tome koliko je istine otkrio Díaz-Varela ovome kad mu je iznio svoju krvavu narudžbu.

Vjerojatno me je nelagoda dovela do ovog sadašnjeg uvjerenja - ili je potrajala dulje od jednog trenutka, jednog časa u kineskom restoranu - da sada stvari vidim jasnije (kasnije mi se opet sve učinilo tamnijim u mojoj kući, gdje više nije bilo para i gdje me čekao Jacobo). Uznemirilo me, vjerujem, to što sam otkrila da je Javier ostvario ono što je želio, otkriće da je uspio, onako kako je on sam predvidio. Naposljetku, on me uvrijedio, iako nikada nisam gajila nadu niti sam ga mogla okriviti da mi je ulijevao lažne nade. Nije to bila moralna ljutnja koju sam osjećala, nije bila ni briga s osjećajem za izvršenje pravde, nego nešto mnogo elementarnije, možda bjednije. Pravda i nepravda ostavljale su me ravnodušnom. Vjerojatno me obuzela retrospektivna ljubomora, ili beznađe, pretpostavljam da nitko nije potpuno siguran. “Pogledaj ih”, pomislila sam, “evo ih ovdje na završetku pažnje i vremena: ona manje-više smirena i zadovoljna, on trijumfalan, vjenčani, zaboravili su Devernea i mene, ja čak nisam ni balast. U mojim je rukama hoću li upropastiti ovoga trena ovaj bračni par, i upropastiti njemu život koji si je sagradio, kao nasilnik, to je prava riječ.

Bilo bi dovoljno ustati i pristupiti njihovu stolu i kazati mu: ‘Nevjerojatno, naposljetku si uspio ukloniti prepreku koja ti je smetala, a da ona ništa nije posumnjala.’ Ne bih trebala bilo što drugo dodati, niti dati neko drugo objašnjenje, niti joj ispričati cijelu priču, okrenula bih se i otišla. Bilo bi to dovoljno, tih nekoliko riječi, da posijem sjeme nemira u Luise i da ona od njega zatraži mučno objašnjenje. Doista, jako je jednostavno posijati sumnju bilo kome.”

193

Knjigoteka

A čim sam to pomislila - ali dosta sam minuta o tome razmišljala, ponavljajući misli kao neku pjesmu koja nam se prikrala, tako uznemirujući se u tišini, pogleda uperena u njih, ne znam kako ga nisu primijetili, kako se nisu osjetili sažgani ili probodeni, moje su oči vjerojatno bile kao žeravice ili kao igle - čim sam to pomislila, a da također to nisam željela ni odlučila, jednako kao što nisam željela napraviti rukom gestu kao da ću mu dodirnuti usne, ustala sam ne ispustivši ubrus i rekla sam djevojci ulickana lica, jedinoj za koju sam još uvijek postojala i kojoj bih mogla nedostajati, ako bih okasnila: “Oprostite, odmah se vraćam.”

Doista nisam znala kakva me namjera vodila ili se ta namjera jako brzo i po nekoliko puta mijenjala, dok sam koračala -jedan korak, dva, tri od svojega stola k njihovu. Znam da mi je pala na pamet ta prolazna misao, kojoj treba vremena da se izrazi, dok sam hodala - četvrti korak, peti korak - ne shvaćajući da u ruci nosim zgužvan i isprljan ubrus: “Ona me gotovo i ne poznaje i nema razloga zašto bi me i prepoznala sve dok seja ne predstavim i ne kažem joj, nakon toliko vremena; za nju ja ću biti nepoznata žena koja joj je pristupila. On je taj koji me dobro poznaje i koji će me smjesta prepoznati, ali u teoriji, u Luisinim očima, ima još manje motiva da me se sjeća. U teoriji on i ja vidjeli smo se samo jedanput, a da gotovo i nismo razmijenili riječi, oboje u posjetu u njezinoj kući, jednog popodneva prije više od dvije godine: Vjerojatno će se pretvarati da ne zna tko sam, suprotno bi bilo čudno u njezinu slučaju. Stoga je i opet u mojim rukama raskrinkati to u tom aspektu, mi žene obično smjesta primijetimo ako je druga žena koja se približava pozdraviti onoga tko je s nama, imala neku vezu s njim u prošlosti. Barem da se oboje savršeno pretvaraju i da se ne izdaju. A ako ne pogriješimo, istina je da smo neke od nas sklone pripisati svojim partnerima mnoštvo prošlih ljubavnica, a ne uspijevamo uvijek.”

Kako sam se približavala - šest koraka, sedam, osam, trebalo je zaobići poneki stol i izbjeći žurne kineske konobare, moj put nije bio pravocrtan - vidjela sam ih bolje, i vidjela sam ih zadovoljne i smirene, uronjene u svoj razgovor, nezainteresirane za sve što nisu oni sami.

Osjetila sam za Luisu, u nekom trenutku, nešto nalik sreći, ili možda strpljivosti, ili je ipak bilo olakšanje. Posljednji put kad sam je vidjela, prije dosta godina, izazvala je u meni ogromno žaljenje. Govorila mi je o mržnji koju nije mogla osjećati prema čuvaru parkirališta: “Ne, nema smisla mrziti ga, ne tješi niti ulijeva snage”, rekla je. I o onome kojega također nije mogao imati tek pridošli i apstraktni ubojica, da je jedan od njih bio taj koji je ubio Devernea, po narudžbi. “Ali ima smisla to osjećati prema izazivačima”, pridodala je, i pročitala mi je dio Covarrubiasove definicije o “ljubomori”, datiran 1611. godine, žaleći se kako se čak ni 194

Knjigoteka

tome nije mogla pripisati smrt njezina muža: “Najgore od svega jest to što se taj otrov stvara obično u grudima onih koji više nisu prijatelji, a mi ih smatramo takvima vjerujući u njih; a štetniji su od deklariranih neprijatelja.” A odmah zatim povjerila mi je: “Strašno mi nedostaje, znaš?

Nedostaje mi kad se probudim, i kad legnem, i kad snivam i cijeli dan u međuvremenu, to je kao da to neprestano nosim sa sobom, kao da to nosim u sebi, odnosno, u svojem tijelu.” I tada sam pomislila, dok sam se približavala - deveti korak, deseti: “Više sigurno nije takva, vjerojatno se oslobodila njegova leša, svog pokojnika, njegove utvare, što je dobro učinila, jer se nije vratio. Sada ima nekoga pred sobom i oboje će si moći sakriti međusobno svoju sudbinu, kako to čine zaljubljenici prema jednom stihu kojega se slabo sjećam, nešto takvoga spominje neki stari stih koji sam pročitala u svojoj adolescenciji. Njezina postelja vjerojatno više nije žalosna, niti žalobna, u nju svake noći liježe živo tijelo, čiju težinu dobro poznajem, i jako je ugodno to osjetiti.”

Vidjela sam da su se okrenuli kad sam im se približila i kad su primijetili moj lik ili moju sjenu - jedanaest, dvanaest i trinaest - on sa strahom, kao da se pita: “Što ova radi ovdje? Otkuda se pojavila? I zašto je došla, da me otkrije?” Ali ona nije vidjela takav njegov izraz jer me sada već gledala sa simpatijom, s rezerviranim osmijehom, širokim i toplim, kao da me smjesta prepoznala, I tako je i bilo, jer je uskliknula: “Razborita Djevojka!” Zacijelo se nije sjećala mojega imena.

Ustala je smjesta da me dvaput poljubi i da me zagrli, i njezina ljubaznost spriječila je svaku moguću namjeru da kažem Díaz-Vareli bilo što što bi Luisu okrenulo protiv njega, ili što bi ga dovelo da gleda s nepovjerenjem ili čuđenjem ili gađenjem, ili da mrzi izazivača kao što mi je izjavila; ništa što bi njemu moglo uništiti život i stoga i njoj ponovo i što bi moglo uništiti brak i jednome i drugome, meni je upravo to palo na pamet, trenutak prije. “Tko sam ja da unosim nered u univerzum?” pomislila sam. “Čak i ako to drugi učine, kao što se ovaj čovjek koji je ovdje preda mnom, pretvara da me ne poznaje, iako sam ga ja voljela i nikada mu nisam nanijela nikakve štete. Ali da ga drugi rastrgaju i izmuče, i da ga na najgori mogući način prisile, mene ne primorava da slijedim njegov primjer, čak ni s izgovorom da bih ja, za razliku od njih, ispravila ono što je pošlo po zlu i kaznila mogućeg krivca i izvršila tako čin pravednosti.” Već sam rekla da sam bila ravnodušna prema pravdi i nepravdi. Zašto bi se to mene ticalo jer, ako je u nečemu Díaz-Varela bio u pravu, kao i advokat Derville u svojem fikcionalnom svijetu i u svom vremenu koje ne prolazi i koje miruje, bilo je to u tome što mi je rekao: “Broj nekažnjenih krimena mnogo je veći od broja onih kažnjenih; a one nepoznate i skrivene da i ne spominjemo, nužno su beskrajno mnogo veći od broja poznatih i registriranih.” A možda i u ovome drugome: “Najgore 195

Knjigoteka

je to što toliki različiti pojedinci svih razdoblja i iz svih zemalja, svaki za sebe i po svome riziku, u početku neizloženi zajedničkoj zarazi, odvojeni jedni od drugih kilometrima ili godinama ili stoljećima, svatko sa svojim mislima i svojim pojedinačnim ciljevima, istovremeno poduzimaju iste prijestupe, krađe, prijevare, ubojstva ili izdaje svojih prijatelja, drugova, svoje braće, svojih roditelja, svoje djece, svojih muževa, svojih žena ili ljubavnica kojih se već žele otarasiti. Protiv onih koje su vjerojatno jednom voljeli. Zlodjela u građanskom životu raspoređena su i raspršena, jedno tamo, drugo amo; kad se pojavljuju jedno po jedno, čini se da manje izazivaju nebo i da ne dižu valove prosvjeda bez obzira na to kako neprekidan bio njihov slijed: kako bi i moglo biti ako društvo živi s njima i prožeto je njihovim karakterom od davnine.” Zašto bih ja intervenirala, ili možda protuintervenirala, što bih time promijenila u poretku univerzuma? Zašto bih prokazala jedan izdvojeni zločin o kojemu nisam čak sve ni znala, ništa nije bilo sigurno u potpunosti, istina je uvijek zbrka? A ako se radilo o autentičnom, unaprijed smišljenom i hladnokrvnom zločinu, s jedinim ciljem da se zauzme već zauzeto mjesto, krivac se barem potrudio pružiti utjehu žrtvi, želim reći žrtvi koja je i dalje bila živa, udovici Miguela Desverna, poduzetnika, za kojim ona više ne bi čeznula: ni kad se probudi ni kad legne u postelju ni u snovima niti u danu koji protječe. Nažalost ili na sreću, mrtvaci su fiksirani kao slike, ne kreću se, ništa ne dodaju, ne govore ništa niti ikada mogu odgovoriti. I krivo čine kad se vrate, oni koji mogu. Nije mogao Deverne, i bolje mu je tako bilo.

Moj je posjet njihovu stolu bio kratak, razmijenili smo nekolicinu rečenica, Luisa me pozvala da na trenutak sjednem s njima, ispričala sam se navodeći kao ispriku da me čekaju za mojim stolom, nije bilo veće laži od toga, osim plaćanja računa. Predstavila mi je svog novog muža, nije se sjećala da smo se teoretski on i ja vidjeli u njezinoj kući, on je za nju tada bio u sjeni. Nijedno od nas nismo ju podsjetili, kao da je bilo važno, kao da je bilo potrebno. Díaz-Varela ustao je gotovo u isto vrijeme kao i ona, dvaput smo se poljubili kako je i običaj u Španjolskoj između muškarca i žene koji se ne poznaju, kod predstavljanja. Izraz straha nestao je s njegova lica, kad je vidio da sam diskretna i da sam se posvetila pantomimi. I tada me je pogledao također sa simpatijom, u tišini, svojim iskošenim i zamagljenim, prodornim teško pronicljivim očima. Pogledali su me sa simpatijom, ali nisam im nedostajala. Neću zanijekati da sam poželjela zadržati se s njima neko vrijeme unatoč svemu, da ga još uvijek ne izgubim iz pogleda, da se blijedo zabavim tamo. Nije bilo umjesno, nisam smjela, koliko se god zadržavala ja tamo u njihovu društvu, prije bi Luisa mogla prepoznati neko lice, neki ostatak, neku iskru u mojem pogledu: pogled mi je skretao na poznatu adresu, bilo je to neizbježno i svakako neželjeno, nisam željela nanijeti zlo nikome.

196

Knjigoteka

“Moramo se vidjeti koji dan, nazovi me, i dalje živim na istome mjestu”, rekla mi je iskrenom srdačnošću, bez ikakve sumnje. Bila je to jedna od rečenica koju si osobe govore kad se pozdravljaju i koju zaboravljaju kad se rastanu. Neću se ja više sigurno vratiti u njezino sjećanje, bila sam samo Razborita Djevojka koju je poznavala iz viđenja, prije svega, i iz drugoga života. Više čak i nisam bila djevojka.

Njemu se radije ne bih više približavala. Nakon novih uljudnih poljubaca njoj, smjesta sam napravila dva koraka prema svojem stolu, dok sam još uvijek odgovarala okrenute glave (“Da, naravno, nazvat ću te jedan dan. Ne znaš koliko se svemu tome veselim”), ne bih li ostala na maloj distanci, i tada sam joj mahnula zbogom. U Luisinim očima ta je gesta bila upućena i jednom i drugom, ali ja sam se pozdravljala od Javiera, sada doista, sada definitivno i istinski jer je njegova žena bila pokraj njega. I dok sam se vraćala glupom izdavačkom svijetu koji sam upravo ostavila, prije svega dvije minute - ali odjednom su mi se učinile neizmjerno dugima - pomislila sam, kao da opravdam samu sebe: “Da, ja ne želim biti njegov prokleti ljiljan na ramenu, onaj koji prokazuje i označava i sprečava da nestane čak i najstarije zlodjelo; da prošla materija ostane nijema i da se stvari raspu ili sakriju, da ušute i ne pričaju niti donesu sa sobom druge nesreće. Ne želim biti ni poput prokletih knjiga među kojima provodim život, čije je vrijeme mirno i koje vreba ostati zatvoreno zauvijek, moleći da ga se otvori da ponovo poteče i ispriča još jednom svoju staru ponavljanu priču. Ne želim biti ni poput onih napisanih riječi koje su često nalik prigušenim uzdasima, jecaji izdahnuti u svijetu leševa usred kojega svi ležimo, čim se malo zaboravimo. Nije loše da neki civilni prijestupi, ako ne i njih većina, ostanu neregistrirani, nepoznati, kako je i norma. Ljudski napor obično je protivan, međutim, iako toliko puta ne uspije: u vatri urezati taj ljiljan koji se nastavlja i optužuje i osuđuje, i možda čak i dovede do još više zlodjela.

Zacijelo bi to bila i moja namjera s bilo kojom drugom osobom, ili s njim samim, da se nisam zaljubila još davno, glupavo i potiho, i da ga još uvijek malo ne volim, pretpostavljam, usprkos svemu, a sve je mnogo. Proći će, već prolazi, zato mi nije bitno to priznati. Ide na moju savjest što sam ga upravo vidjela kad to nisam očekivala, pristalog i zadovoljnog.” I nastavila sam razmišljati, dok sam mu se okrenula i dok su se zauvijek udaljivali od njega moji koraci i moj lik i moja sjena: “Doista, ništa se nije dogodilo jer sam ga prepoznala. Naposljetku nitko me neće suditi, niti postoje svjedoci mojih misli. Istina je da kad nas uhvati paučina - između prvog i drugog slučaja - fantaziramo bezgranično i istovremeno prihvaćamo bilo kakvu mrvicu, samo da ga čujemo - kao i to vrijeme između slučaja, to je jedno te isto - da ga pomirišemo, da ga naslutimo, da ga predosjetimo, samo da još uvijek bude u našem obzorju i samo da ne nestane potpuno, samo da se još uvijek ne vidi u daljini oblak prašine koji ostaje za njegovim 197

Knjigoteka

stopalima koja bježe.”

Siječanj 2011.

198